Na mjestu groblja sagraditi rodilište, zvuči kao loš vic, ali i simbolika životnog ciklusa, kruga koji je neprekidan i vječan. No, zasigurno bez filozofskih ambicija i iz posve pragmatičnih razloga napravili su to graditelji zgrade Kraljevskog zemaljskog rodilišta i primaljskog učilišta u Petrovoj 13, građenojizmeđu 1913. i 1920. na zemljištu na kojem je do 1879. bilo jedno od gradskih groblja.

Naime, između Petrove i Voćarske ulice, ispod kapelice svetog Ivana Krstitelja, koja postoji i danas, početkom 19. stoljeća preseljeno je groblje pokraj crkve svetog Petra u Vlaškoj ulici. Nakon što je 1876. otvoren Mirogoj i Zagreb napokon dobio središnje groblje prema zdravstvenim standardima, postupno su zatvarana preostala gradska groblja i posmrtni ostaci pokojnika prenošeni na Mirogoj. Tako je 1879. zatvoreno i groblje iznad Petrove ulice, 1912. zemljište je prodano, a pokojnici, među kojima i roditelji Augusta Šenoe, ekshumirani i pokopani na Mirogoju.

Gradnja zgrade u Petrovoj 13 prema projektu arhitekta Ignjata Fischera dovršena je 1918., a rodilište je otvoreno 1920. Fischer je projektirao modernu zgradu za rodilište, ali se za vrijeme Prvoga svjetskog rata u još nedovršeno zdanje uselila vojska. Zgradu je nakon rata dovršio Iso Menzer. Tlocrt u obliku slova U omogućio je funkcionalnost bolničkog objekta s mansardnim krovom i ukošenim uglovima. Ljepota pročelja u kombinaciji glatke i zrnate žbuke razigrana je rizalitima,

Nakon što je 1921. osnovan Liječnički fakultet, Klinika u Petrovoj postaje Kraljevska sveučilišna Klinika za ženske bolesti i primaljstvo i bila je jedini ginekološko-porodnički odjel u Zagrebu. Današnji naziv Klinika za ženske bolesti i porode Medicinskog fakulteta dobila je za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Pokraj glavne bolničke zgrade sagrađen je između 1962. i 1976. Centar za ginekološki karcinom, modernistička zgrada prema projektu arhitektice Zoje Dumengjić, a 1987. novi dio Klinike u dvorištu glavne zgrade. 

BOLNICE U ZGRADAMA IZ DOBA AUSTRO-UGARSKE ILI KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

I onda se dogodio potres 22. ožujka 2020. Kompletna zagrebačka javnozdravstvena infrastruktura pretrpjela je golemu štetu, a neki dijelovi bolnica, primjerice u Vinogradskoj, na Šalati i Jordanovcu, sravnjeni su sa zemljom.To i ne čudi, budući da se sve zagrebačke bolnice – osim KB Dubrava, izgrađene 1988., i zgrade tzv. novog Rebra, otvorene 2007., nalaze u objektima iz doba Austro-Ugarske ili Kraljevine Jugoslavije, sa zgradama dograđivanima polovinom 20. stoljeća. Ponešto se obnavljalo, ali nikad sustavno i građevinski cjelovito, a poslije bolnice u Dubravi, u Zagrebu nije izgrađena ni jedna jedina nova bolnica.

Iz svih su zagrebačkih bolnica tog ranog jutra poslije prvog potresa pacijenti istrčali iz bolesničkih soba na cestu, a većinu su na kolicima i doslovce na rukama iznijele medicinske sestre i liječnici. Sretna je okolnost bila činjenica da su zbog pandemije Covida-19 sve bolnice osim Klinike za infektivne bolesti „Fran Mihaljević“ i Kliničke bolnice Dubrava bile poluprazne, no ipak je ravno čudu što u potresu ni u jednoj zdravstvenoj ustanovi nije ozlijeđen nitko od zdravstvenih djelatnika niti bolesnika koji su ležali u bolničkim krevetima.

DRAMA U PETROVOJ 13 – SPAŠAVANJE PRIJEVREMENO ROĐENE DJECE IZ INKUBATORA

Posebno dramatično tog je potresnog jutra bilo u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj 13. Izbezumljene žene koje su istrčale pred bolnicu s tek rođenom djecom u rukama, onkološke pacijentice i trudnice bespomoćno su na hladnoći drhtale u oskudnim ogrtačima.

Najveća se drama odvijala u portirovoj kućici, u koju je bolničko osoblje smjestilo 26 prijevremeno rođene djece koja izvan inkubatora bez topline od 38 stupnjeva, infuzija i lijekova ne mogu preživjeti. Jednog po jednog „palčića“ liječnica je intubirala prstom, a medicinske sestre trčeći prenosile na jedino najbliže zaštićeno mjesto – u portirovu kućicu u kojoj su im, klečeći i nagurani nad dragocjene zamotuljke, ručno upuhivali zrak u pluća, ritmički, kontrolirano i mirno u posve nadrealnim uvjetima. Umotane u pokrivače, plahte, jakne i sve što se tog trenutka moglo dohvatiti, grijali su ih i održavali na životu, dok je vani počeo padati snijeg…

Dvoje najugroženijih među njima – dječačića prijevremeno rođenog tek nekoliko sati prije potresa i djevojčicu tešku samo 590 grama – smjestili su zajedno u jedini mobilni inkubator koji su uspjeli dopremiti iz zgrade i uključiti u struju kroz prozor portirove kućice. I njihove su majke bile među ženama ispred bolnice, nemoćne i očajne od brige.

U međuvremenu su pristizali susjedi, donosili pokrivače i okrjepu promrzlim ženama. Neke majke, trudnice i onkološke pacijentice smještene su u sigurniju, dvorišnu zgradu u Petrovoj. Stigli su u pomoć i pripadnici Hrvatske vojske, a društvenim se mrežama poput munje proširila vijest da rodilište u Petrovoj treba pomoć i začas se pred Petrovom 13 stvorila vojska navijača Dinama. Bad Blue Boysi ukrcali su teške inkubatore u vojne kamione, a ženama donosili njihove stvari iz bolničke zgrade. Konvoj je brzo krenuo u bolnicu u Dubravi; i tamo su Boysi pomogli da inkubatori ponovno budu spremni za male pacijente. Sve su prijevremeno rođene bebe žive i zdrave!

U Petrovoj je za to vrijeme požrtvovno medicinsko osoblje uspjelo osposobiti prostoriju za porode i uspješno porodilo troje zdrave djece.

Već tjedan dana nakon potresa, čim je saniran dimnjak i uspostavljeno grijanje, „palčići“ su u inkubatorima prevezeni iz Dubrave natrag u Petrovu jer ne treba zaboraviti da je Klinička bolnica Dubrava tijekom pandemije bila respiracijsko-intenzivistički centar za oboljele od Covida-19, pa su se najranjivija tek rođena bića našla između dvije vatre: ugroženosti virusom u građevinski sigurnoj zgradi i fizičke ugroženosti zbog naknadnih potresa u staroj zgradi rodilišta. Donošenje odluka u tim danima doista nije bilo lako. 

OGRANIČENA PRIMJENA ZAPADNOGA KRILA TE PRISTUPA I PROLAZA OKO ZGRADE

Statičari su ubrzo nakon potresa pregledali glavnu zgradu Klinike u Petrovoj. Evo izvještaja koji je objavljen u časopisu „Građevinar“:

„Razvedenoga je tlocrta, izvedena kao zidana od pune opeke staroga formata. Zgradu čine podrum, prizemlje, dva kata i potkrovlje. Međukatne su konstrukcije u području soba grednici, a u hodnicima zidani svodovi. Potres je urušio dio dimnjaka, pa je ugašeno grijanje, isključen plin i prekinuta opskrba toplom vodom. Pregledom su uočena oštećenja stubišta koja su uzduž rubova istočnoga i zapadnog krila zgrade. Tijekom vremena napravljene su mnoge nestručne preinake i rekonstrukcije koje su popucale, premda nisu ugrozile nosivost građevine.

Osim tih oštećenja, uočeno je i znatno pucanje nadozida potkrovlja i vijenca koje bi pri sljedećem potresu moglo ugroziti prostor ispred glavnoga ulaza, pa je predložen ograničeni pristup bolnici s prednje strane i uporaba alternativnoga ulaza. Zapažen je sustav pukotina koje sežu cijelom zgradom, ali one ne predstavljaju opasnost za nosivost i uporabljivost. Mjestimično postoje dijagonalne pukotine na kratkim zidovima, ali su lokalnoga karaktera.

Stropne se konstrukcije nisu mogle detaljno pregledati, ali nisu vidljiva značajnija oštećenja i šire pukotine na spoju sa zidovima. Međutim, došlo je do lokalnoga padanja žbuke, nenosivih dijelova konstrukcije, opreme i instalacija. U prizemlju i prvome katu zapadnoga krila zgrade vide se konstrukcijska oštećenja svodova.

Na temelju brzoga vizualnog pregleda konstrukcije preporučena je nesmetana uporaba središnjega i istočnog dijela zgrade (nakon dovođenja grijanja u funkciju), privremeno je ograničena primjena zapadnoga krila te pristupa i prolaza oko zgrade zbog mogućega pada krovnih prozora, crijepa i dijelova krovnoga vijenca…“

700 MILIJUNA EURA ZA OBNOVU JAVNOZDRAVSTVENIH OBJEKATA; PETROVA U ZAVRŠNOJ FAZI  

I dok hrvatski javnozdravstveni sustav upravo potresaju teške korupcijske afere, u tijeku je obnova gotovo stotinu objekata, vrijedna 700 milijuna eura. Dio novca za konstrukcijsku obnovu bolničkih zgrada i drugih zdravstvenih objekata oštećenih u potresu dobiven je iz Fonda solidarnosti Europske unije, a dio novca za dodatna ojačanja i osuvremenjivanje financira se iz Nacionalnog plana za oporavak i otpornost.

Jedan od tih objekata je i Klinika za ženske bolesti i porode u Petrovoj 13, čija je obnova polovinom listopada ove godine bila u završnoj fazi, pa se uskoro može očekivati da će obnovljena i sigurnija zgrada najstarijeg zagrebačkog rodilišta ponovno biti u potpunoj funkciji. 

Tim više, što Petrova nije samo rodilište. Klinika za ženske bolesti i porode sastoji se od pet zavoda: Zavoda za perinatalnu medicinu, Zavoda za ginekološku kirurgiju i uroginekologiju, Zavoda za ginekološku onkologiju, Zavoda za humanu reprodukciju i Zavoda za ginekološku citologiju i citodijagnostiku te Centra za ultrazvučnu dijagnostiku i ambulante za hitan prijem. Otkad je osnovana, Klinika je središnja stručna i znanstvena ustanova iz područja ginekologije i opstetricije u Republici Hrvatskoj.

Brojni Zagrepčani rođeni su u Petrovoj, a među njima 1988. i petmilijarditi stanovnik našeg planeta, čemu je svjedočio i tadašnji glavni tajnik Ujedinjenih naroda Perez de Cuellar. Stotinama žena iz cijele Hrvatske Petrova je jedina nada da postanu majke ili pak nada u izlječenje od ginekoloških kancerogenih bolesti.  

Prepoznatljiva zgrada iz 1918. godine, u kojoj se nalazi ova neprocjenjivo važna i ugledna klinika, trebala je dočekati potres da bi dobila odavno potrebnu obnovu i građevinsku sigurnost primjerenu ovom dobu i činjenici da se Zagreb nalazi na potresnom području. No, tako smo se na teži način uostalom suočili i sa sudbinom gotovo svih drugih neodržavanih privatnih i javnih zgrada u gradu. Ipak, upravo simbolika Klinike u Petrovoj 13 – rodilišta na mjestu nekadašnjega groblja – daje nadu da krug života doista nema kraja i da smo sa svakim njegovim ciklusom nešto naučili.  

Napisala: Diana Kučinić

Naslovna fotografija: Klinika za ženske bolesti i porode u Petrovoj 13; foto: kbc-zagreb.hr

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.  

Objava Bolnica u Petrovoj: rodilište na mjestu groblja pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Treba li obnavljati počivališta za mrtve, ako još ni sve kuće za žive nisu obnovljene? Na to pitanje, čini se, još uvijek nema siguran odgovor ni uprava Gradskih groblja Zagreb, podružnice Zagrebačkog holdinga, s obzirom na to da je stanje najpoznatijega zagrebačkoga groblja Mirogoja i danas gotovo jednako stanju u kakvom ga je ostavio potres prije četiri i pol godine.

Nakon tog strašnog 22. ožujka 2020. uklonjeni su komadi kamenja, cigli i žbuke, koji su pali s arkada i s dijelova crkve Krista Kralja. Arkade i crkva su ograđeni i zabranjen im je pristup radi sigurnosti posjetitelja, postavljene su zaštitne drvene nadstrešnice za prolaz ispred crkve i oko nje, skinute su zatim i četiri ugaone kupole s crkve, kojima je prijetilo urušavanje. Zabranjeno je parkiranje uza vanjski zid arkada. Vlasnici oštećenih grobova uglavnom su popravili svoje spomenike i nadgrobne ploče, ali još uvijek ima i grobova na kojima su popucale ploče i srušeni dijelovi spomenika ostali zamrznuti u vremenu, možda zbog financijske nemoći vlasnika, zaborava, nemara ili tko zna kojih razloga.

Na Mirogoju traju radovi na obnovi asfalta i rekonstrukciji vodovoda i kanalizacije, a obnavlja se i mrtvačnica. No, konstrukcijska obnova arkada i mirogojske crkve još nije počela.

NAJVAŽNIJA HRVATSKA GRADITELJSKA BAŠTINA KASNOG HISTORICIZMA, SPOMENIK KULTURE NULTE KATEGORIJE

Mirogoj nije samo groblje. Najvažnija hrvatska graditeljska baština kasnog historicizma, izgrađene potkraj 19. stoljeća u stilu talijanske neorenesanse, arkade sa crkvom Krista Kralja spomenik su kulture nulte kategorije. Cijelo je groblje muzej na otvorenom, prožet vrhunskim djelima arhitekture, graditeljstva i kiparstva, poput djela Ivana Meštrovića, Antuna Augustinčića, Roberta Frangeša-Mihanovića, Ivana Rendića, Vanje Radauša. Manje ili više usklađene s povijesnim ozračjem su i brojne suvremene spomeničke forme, djela poznatih arhitekata, skulptora ili majstora klesara.

Osim pijeteta prema umrlima, šetnja Mirogojem izaziva i ponos i sjećanje na povijest Hrvatske jer na tom su groblju pokopane brojne poznate osobe koje su ostavile trag u politici, znanosti, umjetnosti, književnosti, prosvjeti, gospodarstvu, sportu od 19. do kraja 20. stoljeća. Među njima su, dakako, i imena iz novije povijesti, poput Franje Tuđmana, te nažalost sve više onih koji polako popunjavaju novu Aleju zaslužnih građana… 

U arkadama, osim bogatih zagrebačkih tvorničara, trgovaca, bankara i graditelja iz zadnjih desetljeća 19. i prvog desetljeća 20. stoljeća, koji su u njima kupovali obiteljske grobnice, pokopani su, primjerice, i Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, Ivan Mažuranić, grof Janko Drašković, Stjepan Radić, Petar Preradović… A da bi grobovi u arkadama bili dostupni i srednjim slojevima građanstva, na inicijativu gradske vlasti tijekom prva tri desetljeća 20. stoljeća sagrađene su i tzv. male arkade u kojima danas iščitavamo poznata imena književnika, glumaca, povjesničara, profesora…      

MIROGOJ JE OTVOREN 1. STUDENOGA 1876.; GLAVNE ARKADE GRAĐENE SU OD 1879. DO 1917., MALE ARKADE DO 1933., MRTVAČNICA OD 1884. DO 1886., A CRKVA KRISTA KRALJA OD 1927. DO 1929. 

Skupno groblje za pripadnike katoličke, pravoslavne, protestantske i židovske vjeroispovijesti u Zagrebu otvoreno je 1. studenoga 1876. na zemljištu na kojem je Ljudevit Gaj imao ljetnikovac Mirogoj. Gradska je općina 1873. na dražbi kupila Gajevo imanje godinu dana nakon njegove smrti, vodeći se potrebom da uredi središnje gradsko groblje prema zdravstvenim standardima. Uza sve puteve na otvorenom dijelu groblja zasađeni su drvoredi lipa, javora, smreka i divljeg kestena.

Do tada su Zagrepčani pokapani na Jurjevskom i Rokovom groblju, židovskom, Iličkom pravoslavnom i na groblju Svetog Duha. Kad je otvoren Mirogoj, ostala groblja postupno su zatvorena, a posmrtni ostaci pokojnika preseljeni na novo groblje. S Jurjevskog su groblja, primjerice, preneseni posmrtni ostaci Ljudevita Gaja i 1885. pokopani u arkadama, a zajednička grobnica srpanjskim žrtvama sa spomenikom u obliku lava koji spava preseljena je na Mirogoj pokraj središnjega križa. S Rokovoga groblja preneseni su u mirogojske arkade posmrtni ostaci Vatroslava Lisinskog, a sa pravoslavnog Iličkog groblja, među ostalima, književnika Dimitrija Demetra.

Projektiranje novoga groblja povjereno je Hermanu Bolléu koji je 1879. započeo gradnju veličanstvenih arkada koje su dovršene tek 1917. Bollé je arkadama i paviljonima namjeravao okružiti cijeli prostor groblja s crkvom u središnjem dijelu, ali to do danas nije ostvareno zbog vječnog nedostatka novca za takav graditeljski pothvat.

No, izgrađene glavne zapadne arkade, zatim i tzv. male arkade koje su se na sjevernoj strani postupno gradile do 1933., remek-djelo su srednjoeuropskoga historicističkoga graditeljstva. 

Arhitekt Herman Bollé umro je 1926. i nije dočekao završetak gradnje centralne građevine koja spaja sjeverne i zapadne arkade – crkve Krista Kralja. U svojem nacrtu, uz prijedlog da se crkva uvuče u prostor groblja, Bollé je dodao arkade u obliku potkove koje spajaju crkvu s glavnim arkadama, a ispred crkve oblikovao je mali trg. Međutim, zbog nedostatka novca, gradnja crkve počela je tek 1927. i dovršio ju je 1929. Bolléov suradnik Vinko Rauscher. 

Bollé je projektirao i pravoslavnu kapelu na Mirogoju, izgrađenu 1891., te mrtvačnicu, stilski ujednačenu s arkadama, koja je građena od 1884. do 1886. u odvojenom šumarku sjeverozapadno od glavnog ulaza u groblje. 

ARKADE ZADNJI PUT OBNAVLJANE 1963., PA JE POTRES DUGOGODIŠNJU NEBRIGU STAVIO NA NAPLATU

Kao i velik dio Donjega grada, i mirogojske su arkade nažalost bile iznimno zapuštene, pa je potres 2020. dugogodišnju nebrigu stavio na naplatu. Zadnji put su arkade obnavljane od 1963. do 1971., kad su restaurirane kupole, promijenjene pokrovne ploče i drvena krovišta te popravljene stepenice. Sveobuhvatna konstrukcijska obnova nije ni planirana, pouzdajući se valjda u čvrstoću Bolléove gradnje koja je bez znatnih oštećenja izdržala veliki potres u Zagrebu 1880. No, iako su kupole arkada već u to doba građene s armirano-betonskom konstrukcijom, u vrijeme potresa 1880. sagrađen je tek prvi paviljon sa četiri polja, a crkva se počela graditi 40 godina poslije.

Glavni materijal arkada je opeka, a podnožja, vijenci i neki ukrasi na pročelju su od kamena. Stoga ne iznenađuje da je potres od 5,5 stupnjeva prouzročio golemu štetu. Znatno su oštećeni dijelovi balustrada na krovovima arkada i paviljona. Kameni dijelovi su pri padu razbili dio stepeništa. Pukotine su na kupolama, svodovima i lukovima, popadali su dijelovi žbuke, a najviše je oštećen sjeverni dio tzv. malih arkada. Srećom, nadgrobni spomenici u arkadama nisu pretrpjeli velika oštećenja, ali su oštećeni brojni spomenici na otvorenom dijelu groblja.

Crkva Krista Kralja, građena djelomično od armiranog betona i obnovljena nedugo prije potresa, isplatila je svoja ulaganja, pa nije statički ugrožena. Najviše su oštećeni ugaoni tornjevi s malim kupolama, a na paviljonu Prvostolnog kaptola u potresu se nakrivio križ na vrhu kupole.

Ni druga najveća sakralna građevina na Mirogoju – pravoslavna kapela svetih Petra i Pavla nije jako oštećena, unatoč vidljivim pukotinama na lukovima koji drže kupolu i na zidovima, no svakako joj je nužna cjelovita obnova.

UMJESTO NA POČETAK OBNOVE, ENERGIJA I VRIJEME UTROŠENI SU NA RASPETLJAVANJE JOŠ JEDNE HRVATSKE PRIČE O KORUPCIJI

Ministarstvo kulture i medija predložilo je kompleks groblja Mirogoj u program obnove Europe Nostre, europskog saveza nevladinih organizacija civilnog društva, posvećenog očuvanju i promociji kulturne i prirodne baštine. Europa Nostra s partnerskim Institutom Europske investicijske banke objavila je 8. travnja 2021. sedam najugroženijih spomenika i lokaliteta kulturne baštine u Europi, među kojima je i zagrebački Mirogoj.

Holdingova podružnica Gradska groblja prijavila je obnovu mirogojskih arkada i crkve Krista Kralja na natječaj za bespovratno financiranje iz programa za provedbu mjera zaštite kulturne baštine oštećene u potresu, koji je raspisalo Ministarstvo kulture i medija.

I zatim je sve stalo. Umjesto na početak obnove, energija i vrijeme utrošeni su na raspetljavanje još jedne hrvatske priče o korupciji…

Naime, godinu dana nakon potresa uhićen je tadašnji direktor Gradskih groblja Patrik Šegota zbog namještanja poslova obnove groblja građevinskom poduzetniku Nenadu Bukovcu (koji je tjedan dana prije uhićenja počinio samoubojstvo). Ni imenovanje sljedećeg direktora Roka Gruje nije prošlo čisto, budući da ga je bivši direktor Šegota zaposlio ne poštujući pravilnik za to radno mjesto.

Početkom 2022. voditeljem podružnice Gradska groblja imenovan je Igor Rađenović, poznati donkihotovski borac protiv korupcije. Pa nakon što se velik dio energije i vremena očito moralo potrošiti na obnovu unutar sustava, nadajmo se da će se sada konačno usmjeriti na obnovu Mirogoja, dakako uz pomoć gradske uprave, Ministarstva kulture, Zavoda za zaštitu spomenika, Instituta za povijest umjetnosti i drugih institucija. 

OBNOVA ARKADA I CRKVE KRISTA KRALJA DO 2034. GODINE; PLANIRA SE I IZGRADNJA NOVIH JUŽNIH ARKADA

U međuvremenu je Grad Zagreb krajem 2023. objavio javni natječaj za izradu idejnog, glavnog i izvedbenog projekta sanacije mirogojskih arkada i crkve Krista Kralja te za vođenje projekta njihove obnove. Samo izrada dokumentacije koštat će otprilike milijun eura, a radovi na obnovi – kad jednom napokon počnu – procijenjeni su na više od 13 milijuna eura. U medijima se sramežljivo pojavila i godina kad bismo mogli dočekati obnovljeni Mirogoj: 2034.

Usporedno s obnovom, planira se i izgradnja južnih arkada, odnosno konačno ostvarenje Bolléove zamisli o ograđivanju cijelog prostora groblja. Projekt je povjeren zagrebačkom arhitektu Marijanu Hržiću, projektantu krematorija otvorenog 1985. i kolumbarijskog zida od opeke između Mirogoja i Remetske ceste.  

Kilometar duge nove arkade oblikovat će južnu granicu Mirogoja. S unutrašnje strane zida bit će kolumbarijske niše za urne, a u arkadama grobnice. Fasada od opeke odgovarat će stilu starih arkada, a posadit će se i bršljan. Nove arkade ipak će nositi obilježja 21. stoljeća: stropove od montažnih elemenata, umjesto kupola na ulazima u arkade dvoetažne kolumbarijske dvorane sa staklenim stijenama, stupove od armiranog betona sa sjeverne strane.

Najavljeni početak gradnje južnih arkada 2022. godine nije se dogodio. No, Mirogoj je tijekom svoje gotovo 150-godišnje povijesti jako dobro naučio strpljivo čekati…  

Napisala: Diana Kučinić

Naslovna fotografija: Glavni ulaz na Mirogoj 1970-ih godina, dio naslovnice fotomonografije „Mirogoj Zagreb 1873.-1973.“, izdavač GZH Zagreb, 1974.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.  

Objava Mirogoj: odraz (ne)brige živih o gradu mrtvih  pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Potres u Zagrebu 22. ožujka 2020. nanio je veliku štetu i brojnim sakralnim građevinama u gradu i okolici. Od 43 oštećene zagrebačke crkve, 30 ih je kategorizirano kao zaštićeni spomenik kulture, pa se šteta ne odnosi samo na crkveno vlasništvo, već i na širi kontekst hrvatske povijesne i kulturne baštine. Među teško oštećenim crkvama najpoznatija je, dakako, zagrebačka katedrala, a znatno su oštećene i gornjogradske crkve sv. Marka i sv. Katarine, crkva sv. Marije na Dolcu, franjevački samostan i crkva sv. Franje na Kaptolu, bazilika Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama, pravoslavna crkva Sv. Preobraženja na Preradovićevom trgu, crkve u Čučerju, Granešini, Sesvetama…

„Veliki rasponi svodova u brodovima i svetištima, kupole i zvonici, bogata arhitektonska plastika, raskošne zidne slike i štukature, svi ti elementi koji su davali osobiti stilski pečat srednjovjekovnim, baroknim i historicističkim crkvama u gradu Zagrebu nisu prilikom gradnje mogli biti zaštićeni od potresa jačine 5,5 stupnja Richterove ljestvice, kakav je bio nedavni. Rušenje vrha neogotičkoga južnog tornja katedrale ili urušavanje svoda neobarokne isusovačke bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici najrječitije to potvrđuju. No, iako ostale zagrebačke crkve nisu pretrpjele tako vidljiva drastična oštećenja kao katedrala i bazilika u Palmotićevoj, niti jedna od njih sagrađena prije 20. stoljeća nije nakon nedjeljne ranojutarnje kataklizme 22. ožujka mogla ostati u funkciji“, istaknula je povjesničarka umjetnosti dr. sc. Katarina Horvat-Levaj.

NIJE LI SE I U BAZILICI U PALMOTIĆEVOJ MOŽDA PRETJERALO S RASPONOM TRADICIONALNO GRAĐENOG SVODA OD OPEKE?

U bazilici Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj 33 u potresu je srušena trećina bačvastog svoda, otkrivši drvenu konstrukciju krovišta. Nadzorna kamera zabilježila je zastrašujući trenutak kad su se zanjihali veliki lusteri, a zatim je sve prekrila prašina. Cigle, žbuka i dijelovi neobaroknih ukrasa zasuli su unutrašnjost crkve, a ogoljele drvene grede iznad njih, raširene poput grana, zlokobno su postavljale pitanje svećenicima koji su poslije potresa prvi ušli u baziliku: hoće li krov izdržati i stoje li još uvijek dva zvonika na uličnoj strani?

I zvonici su, dakako, oštećeni, a velika konstrukcijska šteta nastala je na svim zidovima i svodovima crkve, srušen je dio kora, puknuća su bila na brojnim freskama u bazilici, među kojima i na velikom prikazu Posljednje večere u apsidi iznad glavnog oltara. Dobra je vijest da je oltar prošao bez većih oštećenja, kao i grob bl. Ivana Merza, čiji su posmrtni ostaci poslije preneseni su u privremeni bogoslužni prostor – dvoranu pokraj bazilike. Sreću u nesreći imale su i orgulje koje su još prije potresa iz crkve odvezene na restauraciju.

„Nije li se i u bazilici u Palmotićevoj možda pretjeralo s rasponom tradicionalno građenog svoda od opeke i bi li svodovi možda izdržali nedavni potres, da je izgrađena prva varijanta Holjčeva projekta, prema kojoj je crkva trebala imati i poprečni brod – transept – koji bi značio dodatni bočni potporanj, ostaje pitanje za statičke analize. U svakom slučaju, prilikom obnove svoda trebat će u ovoj građevini monumentalnih razmjera primijeniti najsloženije metode konstruktivne sanacije, primjerene ambijentu zaštićenoga kulturnoga dobra“, upozorila je dr. sc. Katarina Horvat-Levaj.

CRKVA SAGRAĐENA ZA GODINU DANA, SLIJEDEĆI MODU MONUMENTALNOSTI KAO ŠTO SE DANAS, PRIMJERICE, SLIJEDI „OTVORENI KONCEPT“  

Isusovačka crkva u Palmotićevoj (tada Vrtlarskoj ulici) građena je novcem iz zaklade biskupa Jurja Haulika, namijenjene povratku isusovaca u Hrvatsku. Arhitekt te velike neobarokne građevine bio je Janko Holjac koji ju je projektirao po uzoru na srednjoeuropske ranobarokne jednobrodne isusovačke crkve s bočnim kapelama i galerijama između unutrašnjih svodnih kontrafora te s dva tornja na pročelju.

Unutrašnjost karakterizira središnji široki i visoki bačvasti svod sa četiri para kapela. Svaka kapela ima svoj oltar, ispovjedaonicu i veliki prozor. Iznad bočnih lađa su galerije. Polukružni neorenesansni kameni glavni oltar izrađen je prema projektu Hermana Bolléa, a drveni bočni oltari izrađeni su u radionici tirolskog majstora Ferdinanda Stuflessera.   

Crkva je smještena između dva simetrična bočna samostanska krila, a prepoznatljivu donjogradsku vizuru daje joj i bogato ukrašeno neobarokno pročelje s dva zvonika.  

Temeljni kamen za gradnju isusovačke crkve u Palmotićevoj ulici položen je 10. listopada 1901. Gradnja je dovršena za samo godinu dana i crkvu je svečano blagoslovio zagrebački kanonik Ivan Pliverić, 15. prosinca 1902. Opremanje unutrašnjosti ipak je potrajalo do 1913.

Za nove istraživače isusovačkoga kompleksa u Palmotićevoj tijekom poslijepotresne obnove i nakon nje sigurno će biti zanimljiv podatak da je prva varijanta projekta Janka Holjca sadržavala i poprečni brod crkve. Od toga se, međutim, odustalo, da bi se građevini dala monumentalnost, u Europi moderna u to doba kao, primjerice, „otvoreni koncept“ dnevnog boravka danas u stambenom uređenju. Pa kao što suvremeni graditelji ponekad bez procjene i smisla ruše pregradne zidove u želji za „otvorenim konceptom“, ugrožavajući stabilnost cijele građevine, tako su možda graditelji ove crkve žrtvovali dodatni potporanj uime veličanstvenog dojma?

NA TORNJEVE VRAĆENE OBNOVLJENE KUPOLE, U CRKVI PONOVNO MISE I KONCERTI 2026. GODINE

Kako bilo, potres je i u slučaju bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj otvorio brojna pitanja.

Obnova crkve počela je ubrzo nakon potresa. U svibnju 2020. s tornjeva su skinute dvije kupole, svaka teška pet i pol tona i visoka gotovo deset metara. Prema riječima Damira Kočiša, rektora bazilike, konstrukcijska je obnova u završnoj fazi i vjerojatno će se već početkom 2026. u crkvi ponovno služiti mise i održavati koncerti po kojima je bazilika u Palmotićevoj, zbog odlične akustike, bila poznata.

Prepoznatljive kupole zvonika obnavljale su se posebno, gotovo dvije i pol godine zbog, kako je istaknuo ak. kipar i viši konzervator-restaurator Radivoje Jovičić, dugotrajne potrage za odgovarajućim bakrom i iskucavanja 480 ornamenata kojima su kupole ukrašene. Za njihovu obnovu utrošeno je otprilike 500.000 eura i dvije su kupole 21. rujna ove godine svečano podignute na 40-metarske tornjeve bazilike.

Do sada je iz Fonda solidarnosti Europske unije preko hrvatskog Ministarstva kulture za obnovu bazilike – koja je 1963. godine proglašena spomenikom kulture – pribavljeno više od 20 milijuna eura.  

NA USNULU JE DJEVOJKU U TO STRAŠNO JUTRO PALA GREDA

Uz baziliku Srca Isusova potres 22. ožujka 2020. neizbrisivo je nažalost vezao i ime jedine žrtve – petnaestogodišnje djevojke Anamarije Carević. Učenica Nadbiskupske klasične gimnazije, džudašica i odana članica crkvenog zbora i dječjeg orkestra u bazilici u Palmotićevoj, stradala je u suterenskom stanu svoje bake u Đorđićevoj 13, gdje je živjela s bratom i roditeljima. Na usnulu je djevojku u to strašno jutro pala greda i unatoč naporima liječnika u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, sljedećeg je dana podlegla teškim ozljedama glave.

Zaklada Anamarije Carević osnovana je 29. listopada 2020. radi prikupljanja donacija za obnovu bazilike i gradnje novog pastoralnog centra koji će nositi Anamarijino ime, da se jedina žrtva zagrebačkog potresa nikad ne zaboravi. 

Srećom, zbog mjera izolacije zbog pandemije Covida-19 nije bilo ni misa, pa su crkve, kao i zagrebačke ulice u to nedjeljno rano jutro bile prazne, inače bi zasigurno žrtava potresa bilo puno više. Nije to utjeha roditeljima Anamarije Carević – onaj tko izgubi svoje, izgubio je sve.

Napisala: Diana Kučinić

Naslovna fotografija: Bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj 33 nakon potresa 22. ožujka 2020.; foto: zaklada-anamarija-carević.hr     

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.   

Objava Bazilika Srca Isusova: visoka cijena neobarokne monumentalnosti   pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Ova školska godina počela je za učenike i profesore Gimnazije Tituša Brezovačkog u njihovoj zgradi u Habdelićevoj 1 na Gornjem gradu. To ne bi bila posebna vijest, da nije riječ o prvoj u Zagrebu nakon potresa cjelovito obnovljenoj školskoj zgradi koja je pojedinačno zaštićeno kulturno dobro.

Radovi na obnovi zgrade završeni su polovinom prosinca prošle godine, pa su se učenici i djelatnici iz podstanarstva u Prvoj gimnaziji u Novom Zagrebu u svoju školu vratili još prije početka lanjskog drugog polugodišta, 18. prosinca 2023. No, ovo je prva školska godina koju i započinju na matičnoj adresi nakon što je potres 22. ožujka 2020. gimnaziju u Habdelićevoj svrstao među 29 teško oštećenih i neupotrebljivih odgojno-obrazovnih ustanova na području Grada Zagreba.    

ZBOG INZISTIRANJA KONZERVATORA I BIROKRATSKIH REBUSA OBNOVA ZGRADE STAJALA JE 18 MJESECI: OD SVIBNJA 2021. DO STUDENOGA 2022.  

A upravo činjenica da je zgrada Gimnazije Tituša Brezovačkog zaštićeno kulturno dobro bila je razlog kašnjenju obnove, budući da su radovi u svibnju 2021. zaustavljeni do studenoga 2022., kad su nastavljeni uz konačnu potvrdu konzervatorske struke da je „obnova školske zgrade obuhvatila sve u skladu s uvjetima konzervatorske zaštite građevine“.

Naime, u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode zaustavili su obnovu s obrazloženjem da „posebni uvjeti nisu ishođeni na temelju Zakona o obnovi nego na temelju Zakona o gradnji te da je potrebno ponovno zatražiti posebne uvjete s obzirom na to da Zakon o obnovi nije podrazumijevao i potvrdu projekta obnove“. Najveći prigovor odnosio se na metodu statičke obnove (tzv. torketiranje) jer su smatrali da je „previše invazivna metoda za zaštićeni spomenik kulture nulte kategorije“. U traženje neke druge metode uključilo se i međunarodno povjerenstvo sa stručnjacima iz Danske, Portugala, Grčke i Italije, koji su Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode predložili statičku obnovu zidova i križnih svodova polimerima armiranih vlakana. Projektant je napravio tražene izmjene i u siječnju 2022. dobio suglasnost Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. U međuvremenu je zbog rata u Ukrajini i narušenih trgovinskih pravaca cijena projekta porasla više od zakonom dopuštenih 30 posto, pa je Grad morao provesti novu javnu nabavu koja je trajala do kolovoza 2022. i na kojoj je izabran isti izvođač koji se jedini i prijavio na natječaj.

Tako je (pre)revno inzistiranje konzervatora, udruženo s poslovičnim hrvatskim birokratskim rebusima, radove na obnovi gimnazije u Habdelićevoj 1 zaustavilo na 18 mjeseci – što je učenicima i profesorima dodalo godinu i pol više u privremenom smještaju u novozagrebačkoj Prvoj gimnaziji i godinu i pol više tuge i frustracije zbog toga što se na njihovoj gimnaziji ne događa – ništa.

Pa se moglo postaviti i pitanje gdje su bili konzervatori i nadležni gradski uredi desetljećima prije nego što je potres razotkrio neulaganje i nebrigu u brojne zgrade koje su zaštićena kulturna dobra, kao što je slučaj i sa zgradom Gimnazije Tituša Brezovačkog, koja je zadnji put prije potresa 2020. temeljito obnovljena 1916., a iznutra osuvremenjena 90 godina kasnije, 2006. godine.   

TRI DIMNJAKA SU SE STROPOŠTALA U ATRIJ, NARUŠENA JE STATIKA ZGRADE, NEKI ZIDOVI SU SE ODVOJILI, SVODOVI NAPUKLI…    

Gotovo četiristo godina starom zdanju nekadašnjeg isusovačkoga sjemeništa i plemićkoga konvikta, statički i građevinski neobnavljanom u skladu s vremenom, potres 22. ožujka 2020. zadao je težak udarac. 

Nedjelja i održavanje nastave online zbog pandemije Covida-19 bili su sretna okolnost zbog koje u Gimnaziji Tituša Brezovačkog, kao ni u drugim školama u Zagrebu, u vrijeme potresa nije bilo nikoga. Tri dimnjaka s krova su se stropoštala u atrij – u kojem se inače održava nastava tjelesnog odgoja, u jugoistočnom dijelu zgrade narušena je statika, neki zidovi su se odvojili, svodovi napukli i tom prelijepom povijesnom zdanju prijetilo je urušavanje. Gradska uprava pokrenula je izradu projekta cjelovite obnove – koja je potrajala gotovo četiri godine.

No, mogli bismo reći da je poslije potresa 2020. obnova zgrade u Habdelićevoj 1 bila rekordno brza, u usporedbi s obnovom poslije velikog potresa u Zagrebu 9. studenoga 1880., kad je obnova trajala čak 16 godina! Zgrada je tada osigurana brojnim zategama i uz drvene grede ugrađene su željezne, što je otkriveno tijekom obnove 2020. Potres 2020. otkrio je još neke dijelove graditeljske povijesti ove gimnazije, primjerice križne svodove u dvorani za tjelesni i keramičke pločice u hodniku koje su, dotrajale, zamijenjene kamenim pločama kakve su bile prije keramičkih. 

No, budući da nije sačuvana arhivska građa, obnova 2020. počela je u lipnju te godine prema zatečenom stanju. Djelatnici i učenici preselili su se u Prvu gimnaziju u Novom Zagrebu, u kojoj će održavati nastavu do 18. prosinca 2023.

CJELOVITA OBNOVA ZGRADE U TRI FAZE I UZ DVA PREKIDA RADOVA: OD LIPNJA 2020. DO 18. PROSINCA 2023.

U prvoj fazi obnove zgrade Gimnazije Tituša Brezovačkog uklonjena je žbuka sa svih zidova i podova, pri čemu se otkrivalo i kako su graditelji u 19. stoljeću obnavljali i učvršćivali zgradu nakon potresa 1880.

Za rekonstrukciju dvorišnog zida izrađen je glavni projekt, poštujući uvjete Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, te potpisan ugovor između izvođača radova (tvrtke Kamgrad) i Grada Zagreba. U rujnu2020. Hrvatski sabor izglasao je prvi Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije, zahvaljujući kojem nije bila potrebna i građevinska dozvola, pa je na temelju projekta obnove u ožujku 2021. započela druga faza radova, čiji je završetak optimistično planiran 15. listopada 2021.

No, nakon samo tri mjeseca, 28. svibnja 2021. Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode zaustavio je obnovu – do studenoga 2022., do kada je trajalo već opisano usuglašavanje projektne dokumentacije i odobravanje nove metode statičke obnove te provođenje nove javne nabave zbog poskupljenja materijala i radova.

Gradilište je s istim izvođačem ponovno otvoreno nakon 18 mjeseci zastoja. Skinuto je krovište, betonirane su nove međukatne „deke“, učvršćeni zidovi u zgradi i atriju, ožbukani unutrašnji zidovi i pročelje. Novi je planirani završetak radova bio 15. srpnja 2023., no zbog iznimno kišnog vremena radovi su na krovištu često stajali, a planirani rok obnove pomaknut je do 1. rujna 2023.

Zatim je 19. srpnja 2023. Zagreb pogodila žestoka ljetna oluja i ponovno zaustavila građevinske radove, ovaj put šest tjedana, jer su krovopokrivači angažirani na sanaciji štete koju je oluja napravila na brojnim drugim zagrebačkim školama. Nažalost, ni „Tituš Brezovački“ nije prošao neokrznut: kiša je natopila podove na prvom i drugom katu, pa se moralo pričekati da se osuše prije postavljanja parketa. Završetak obnove opet je pomaknut – do studenoga 2023. U međuvremenu je završeno krovište, postavljene su sve instalacije, izgrađena kotlovnica i sustav hlađenja.

Završni radovi krajem ljeta i početkom jeseni 2023. obuhvaćali su ugradnju prozora i vrata, postavljanje kamenih podova i parketa, uređenje sanitarnih čvorova, bojenje zidova i pročelja, postavljanje sportske podloge u atriju, dovršetak gradnje ogradnog zida, uređenje dvorišta. U skladu sa zelenom politikom, izgrađena je cisterna za prikupljanje kišnice kojom se ispiru sanitarni čvorovi. Ispitivanje svih instalacija završeno je 15. prosinca 2023. i djelatnici i učenici Tituša konačno su se vratili u svoju školu 18. prosinca 2023.

POD ZAŠTITOM SVETOG JOSIPA: OD ISUSOVAČKOGA KONVIKTA 1631. DO DANAŠNJE GIMNAZIJE. „TREĆINA HRVATSKE INTELIGENCIJE IZAŠLA JE IZ OVOGA ZAVODA“, ZAPISAO JE ŠENOA.

Zgrada Gimnazije Tituša Brezovačkog jedan je od najljepših primjera arhitekture iz 17. stoljeća u Zagrebu. Riječ je o četiri krila zgrade koja zatvaraju unutrašnje dvorište – atrij. Na početku njezine povijesti, kad je u zgradi bilo isusovačko sjemenište, u atriju su isusovci održavali predstave. U novijoj je povijesti dvorište koristilo Turističkoj zajednici za ljetne priredbe pod nazivom „Atrij Tituša Brezovačkog“.

Zdanje u Habdelićevoj 1 svoje postojanje zahvaljuje grofu Ivanu III. Draškoviću koji je svoje tri kuće srušio i zemljište darovao isusovcima za gradnju doma za siromašne pitomce koji su se školovali u gimnaziji na susjednom Katarininom trgu. Gradnja zgrade počela je 1628. i 1631. je otvorena pod nazivom Gojilište svetog Josipa (Sjemenište siromaha pod zaštitom sv. Josipa). Sveti Josip je zaštitnik i današnje Gimnazije, koja svoj dan slavi na Josipovo, 19. ožujka. Isusovačko sjemenište bilo je u toj zgradi do ukinuća isusovačkog reda 1773. godine.

Prvi upravitelj konvikta bio je Matija Vernić, a naslijedio ga je kajkavski barokni pjesnik Juraj Habdelić, po kojem je ova gornjogradska ulica i dobila ime.

Od 1796. do 1913. s povremenim prekidima u zgradi je bio Kraljevski plemićki konvikt, namijenjen djeci plemića i visokih činovnika. August Šenoa zapisao je: „Trećina hrvatske inteligencije izašla je iz ovoga zavoda. To su bili muževi koji se proslaviše kao dostojanstvenici, političari, književnici i suci, ali i dobar dio velikaša uzgojen je u ovom  zavodu“.  

Od 1913. u zgradi u Habdelićevoj 1 bio je Odjel za bogoštovlje i nastavu, a od 1914. do 1929. Statistički ured. Do Drugog svjetskog rata zgrada je bila sjedište Internata za istarsku djecu. Od 1941. do 1945. prostorima škole koristila se vojska, zatim je tu bio Partizanski đački dom „Maršal Tito“. Iz Medulićeve se 1950. u zgradu u Habdelićevoj na drugi kat preselila Škola za odgajatelje, a u prizemlju i na prvom katu bio je dom za učenike te škole. Nakon reforme školstva 1977. Škola za odgajatelje postaje dio Pedagoškog obrazovnog centra „Bogdan Ogrizović“.  

Najprije je 1991. iz dotadašnjeg Pedagoškog obrazovnog centra u Habdelićevoj 1 Škola za odgajatelje pretvorena u VIII. gimnaziju, koja je 19. ožujka 1992. preimenovana u Gimnaziju Tituša Brezovačkog. Ime je dobila po hrvatskom dramatičaru i prosvjetitelju Titušu Brezovačkom, nekadašnjem đaku isusovačkoga konvikta. 

ZAŠITO SRCE TRAJNA USPOMENA I OPOMENA: ŽIVOT JE NEUNIŠTIV, ALI OŽILJCI OSTAJU DA NAS PODSJETE ŠTO SMO IZ RANJAVANJA NAUČILI

I tako je povijest izmjenjivala nazive i namjene ustanova u zgradi s prepoznatljivom zaobljenom zidanom ogradom otvorenom prema Jezuitskom trgu i s arkadnim prizemljem uz Kamenitu ulicu. No, uvijek su u njoj bili neki oblici odgojno-obrazovnih ustanova: đački domovi, konvikti, škole. Stoga je zgrada u Habdelićevoj 1 jedno od rijetkih povijesnih školskih zdanja u Zagrebu. Tu činjenicu ne umanjuje ni podatak da je pod svodovima u prizemlju 70-ih i 80-ih godina bilo i jedno od legendarnih okupljališta zagrebačke urbane scene – klub Lapidarij, popularni Lap, čak štoviše, klubovi su tada na svoj način odgajali mlade ljude i formirali moderni glazbeni ukus.

No, zaboravljalo se da život zgradama, doduše, daju ljudi, ali su zidovi okvir u kojem se život odvija. Pa koliko se ulaže u ljude, toliko bi se trebalo ulagati i u zidove, da se ne bi, kako vrijeme prolazi, doslovce srušili ljudima na glavu. Na to nas je podsjetio potres 22. ožujka 2020., u kojem je, između ostalih kuća, zgrada, bolnica, crkvi, kulturnih i javnih ustanova, oštećeno i 175 odgojno-obrazovnih objekata: 31 dječji vrtić, 79 osnovnih škola i 36 srednjih i gimnazija. „Pritom je šteta na 146 objekata kategorizirana zelenom oznakom, 25 objekata žutom, a četiri objekta crvenom oznakom, dakle ukupno 29 škola i vrtića oštećeno je toliko da se nisu mogli koristiti“, piše u izvještaju gradskog poglavarstva.

Među njima je jedna od najteže oštećenih bila i zgrada Gimnazije Tituša Brezovačkog u Habdelićevoj 1. Na njezinu (napokon) cjelovitu obnovu potrošeno je 11,7 milijuna eura, od čega 7,2 milijuna iz Fonda solidarnosti Europske unije, a ostatak iz državnog proračuna, odnosno Nacionalnog plana oporavka i obnove. Investicija je obuhvatila obnovu, statičko ojačanje zgrade i osuvremenjivanje te moderno opremanje.

„Mi ljudi smo mali i krhki. Pazite jedni na druge. Možemo popraviti ovo. Nakon što ludio završi”, napisala je na svojem Instagramu dizajnerica Ivona Martinčić koja je nakon potresa na zidu Gimnazije u Habdelićevoj 1 od vune izradila veliko srce, raspuknuto na dva dijela i zašito, spojeno koncem, kao simbol oporavka i zacjeljivanja rana od potresa. Srce je skinuto radi obnove zgrade, a poslije je postavljeno u gimnazijskom hodniku kao trajna uspomena i opomena: život je neuništiv, ali ožiljci ostaju da nas podsjete što smo iz ranjavanja naučili.    

Napisala: Diana Kučinić

Naslovna fotografija: Obnovljena Gimnazija Tituša Brezovačkog na Gornjem gradu; foto: Grad Zagreb; službene stranice zagreb.hr  

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti. 

Objava Gimnazija Tituša Brezovačkog: spašen dio gornjogradske povijesti pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Dva su velika potresa u novijoj zagrebačkoj povijesti promijenila lice grada: potres 9. studenoga 1880. i potres 22. ožujka 2020.

Nakon potresa 1880. u deset je sljedećih godina izgrađeno u Zagrebu otprilike 700 novih zgrada. Posljedice potresa potaknule su intenzivnu gradnju modernoga grada, posebice ostvarenje dvije godine ranije izrađenog projekta za sjevernu stranu Jelačićeva trga koji je nekoliko godina poslije potresa, zahvaljujući izgradnji novih zgrada i palača, dobio novo, europsko lice – kakvo će u manje-više istom izdanju sačuvati i do potresa 2020.

Prema podacima akademika Josipa Torbara, u Zagrebu je 1880. oštećena gotovo polovina zgrada (1758 od 3830 koliko ih je tada bilo u Zagrebu), a u 485 stambenih objekata više se nije moglo živjeti. Povjerenstvo Gradskog poglavarstva, čiji je najpoznatiji član bio gradski vijećnik, književnik August Šenoa, odredilo je rušenje najteže oštećenih objekata za koje se procijenilo da ih nema smisla popravljati, pa su već prvih dana nakon potresa srušene, primjerice, zgrada na uglu Jelačićeva trga i Praške, kuća u Vlaškoj 2 te nekoliko kuća na Gornjem gradu. Potres 1880. teško je oštetio i sve zagrebačke sakralne objekte, ponajviše nadbiskupski dvor i katedralu – za čiju je tada drastičnu obnovu i neogotički izgled zaslužan arhitekt Herman Bollé. Bollé je upravo zahvaljujući nesretnim posljedicama potresa 1880. tijekom sljedećih desetak godina svoje ime i stil utkao u obnovu i gradnju brojnih objekata koji su (p)ostali prepoznatljivi simboli grada Zagreba – među kojima su i zgrada Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt.

IAKO JE MUO OSNOVAN U GODINI VELIKOG ZAGREBAČKOG POTRESA 1880., ZGRADA JE SAGRAĐENA TEK 1888., PA JE IZBJEGLA RAZORNE POSLJEDICE, ŠTO SE NAŽALOST NIJE DOGODILO I U POTRESU 2020. 

Zgrada Muzeja za umjetnost i obrt prva je namjenski sagrađena zgrada za muzej u Hrvatskoj. Uz Muzej je otvorena i Obrtna škola, današnja Škola primijenjene umjetnosti i dizajna. Prema projektu Hermana Bolléa, reprezentativna historicistička palača izgrađena je 1888. Pročelje iznad glavnog ulaza krasi skulptura Dragutina Karla Moraka, jednog od prvih nastavnika u Obrtnoj školi – alegorijska figura žene okružene dječacima koji u rukama drže klesarski i stolarski alat, simbole strukovnog školovanja.  

No, budući da je Muzej osnovan još osam godina prije početka gradnje muzejske zgrade, prvi je stalni postav 1880. otvoren u unajmljenom prostoru u Ulici Marije Valerije, današnjoj Praškoj. Tako je MUO, iako osnovan u godini velikog zagrebačkog potresa, tada pošteđen njegovih razornih posljedica, što se nažalost nije dogodilo i u potresu 2020. koji je prekinuo obilježavanje 140. godišnjice Muzeja – ustanove koja je od godina poslije Drugog svjetskog rata preko osamdesetih godina 20. stoljeća (kad je južno krilo zgrade vraćeno u muzejsku funkciju, saniran podrumski prostor te obnovljeni interijer i pročelje) do 1990-ih kad se unatoč Domovinskom ratu, a posebice od početka 21. stoljeća postavljaju velike izložbe i projekti – postala jedna od vodećih muzejskih ustanova u ovom dijelu Europe.

Jedna od najljepših historicističkih palača u Hrvatskoj, u kojoj se čuvalo više od 100.000 predmeta lijepih i primijenjenih umjetnosti od 13. stoljeća do danas, u potresu je teško oštećena. Velika je šteta nastala na građevinskom dijelu, ali i u muzejskom fundusu. Najviše su stradali drugi i treći kat Muzeja, restauratorske radionice za metal, keramiku i staklo, tekstil, slikarstvo i polikromnu skulpturu, urušen je velik dio krovišta; oštećeni su predmeti u dijelu stalnog postava na drugom i trećem katu. Svod hodnika južnoga krila na drugom katu srušen je zbog urušavanja tri dimnjaka kroz krovište u tavan na konstrukciju svoda, pritom je 25 metara svoda propalo na pod drugoga kata. Veliki komad dimnjaka pao je na krov nadogradnje uza sjeverni zid južnoga krila, što je uzrokovalo znatna oštećenja na sjeverozapadnom uglu nadogradnje. Na cijeloj zgradi niz je oštećenja uzrokovano pomacima konstrukcije. S pročelja nad ulazom pali su ukrasni dijelovi i dijelovi dimnjaka.

Nažalost, uništeni su i brojni muzejski predmeti. Primjerice, u zbirci stakla, koja čuva primjerke iz europskih i hrvatskih staklarskih manufaktura od 16. do 21. stoljeća, uništeno je više od 20 iznimno vrijednih predmeta, poput čaše na nožici s valovitom kupom, izrađene u Veneciji u 16./17. stoljeću, krilate čaše iz Nizozemske iz 17. stoljeća, baroknog pokala od brušenog stakla izrađenog u Njemačkoj u 18. stoljeću… Teško su oštećeni i brojni vrijedni satovi. 

OŠTEĆEN JE NEKADAŠNJI GLAVNI OLTAR ZAGREBAČKE KATEDRALE, KOJI JE NAKON POTRESA 1880. POHRANJEN U FUNDUS MUO-a, PA GA JE SUDBINA SUSTIGLA 140 GODINA KASNIJE

U zbirci skulptura posebno su velika oštećenja na nekadašnjem glavnom oltaru zagrebačke katedrale, radu Johannesa Kommersteinera. Oltar je skinut nakon potresa 1880. i iz katedrale pohranjen u fundus Muzeja za umjetnost i obrt, ali ga je potresna sudbina sustigla 140 godina kasnije. Oštećen je i vrbovečki oltar tirolske provenijencije iz 15. stoljeća.

I u zbirci keramike oštećeno je mnogo vrijednih predmeta, među kojima porculan manufaktura Meissen, Beč, Sevres, Paris, Höchst, Frankenthal, Berlin. Primjerice, razbijena je šalica iz servisa za doručak majsenske proizvodnje oko 1776., koji je oslikan ratnim prizorima pandura baruna Trenka i hrvatskih graničarskih vojnika. Razbijena je i vaza-amfora, rad učenika Obrtne škole iz 1887.

Nakon potresa najprije je većina muzejskih predmeta sklonjena u prizemlje Muzeja, a zatim su preseljeni na privremenu adresu – na Zagrebački velesajam. No, kao da nevoljama nema kraja, u ljeto 2023. u oluji koja se sručila na Zagreb poplavljen je i dio Velesajma, pa su ponovno oštećeni brojni predmeti, a zahvaljujući brzoj reakciji muzejskih djelatnika, šteta je manja nego što je mogla biti… 

Cjelovita i konstrukcijska obnova Muzeja za umjetnost i obrt počela je u prosincu 2022., simboličnom predajom ključeva i originalnih Bolléovih cigli izvođačima radova te predstavnicima Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Nakon više od dvije godine procjena, analiza i pripreme natječajne dokumentacije, novcem koji je Vlada Republike Hrvatske dobila iz Fonda solidarnosti Europske unije Muzeju su se napokon nasmiješili bolji dani. „Da imamo 50 milijuna eura, otvorili bismo se za godinu i pol“, rekao je ravnatelj Miroslav Gašparović koji je na čelu Muzeja za umjetnost i obrt bio punih 20 godina.   

MINISTRICA KULTURE NAJAVILA ZAVRŠETAK OBNOVE 2026., RAVNATELJ GAŠPAROVIĆ MANJE OPTIMISTIČAN: BIT ĆU ZADOVOLJAN AKO SE ZAVRŠI DO 2030.

Odlazak u mirovinu ravnatelja Miroslava Gašparovića poklopio se krajem rujna 2023. sa završetkom prve faze konstrukcijske obnove muzejske zgrade. Obnovljeni su nosivi elementi građevine, međukatne konstrukcije, zidovi i krovna konstrukcija, čime je zgrada građevinski ojačana i sigurnija je nego što je bila prije potresa. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek najavila je tada završetak obnove Muzeja za umjetnost i obrt do 30. lipnja 2026., što je rok za korištenje novca iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, a uključuje završetak svih građevinskih radova i energentsku obnovu zgrade. 

No, čovjek koji je svoj ljudski i profesionalni angažman i entuzijazam doslovce utkao u MUO, bio je još na početku radova manje optimističan i rekao je da će biti zadovoljan ako se obnova Muzeja završi do 2030., podsjetivši da je MUO sagrađen za nepune dvije godine: od 1888. do 1890. Gašparović je još od početka svojeg ravnateljskog mandata prije 20 godina sanjao cjelovitu obnovu Muzeja, a tek ju je potres neupitno stavio na dnevni red, kao i kad je riječ o brojnim drugim više od stoljeća starim zgradama javne namjene u Zagrebu: ili će se obnoviti ili ih više neće biti.

PRVA FAZA KONSTRUKCIJSKE OBNOVE ZGRADE NIJE PROŠLA BEZ PROBLEMA: S VRHA MUZEJA SE NA KLAIĆEVU ULICU SRUŠIO KROVNI VIJENAC DUG 25 METARA   

No, prva faza konstrukcijske obnove zgrade Muzeja za umjetnost i obrt nije prošla bez problema koji su, srećom bez tragičnih posljedica, oslikali stanje poslijepotresne obnove zgrada u koje se godinama nije dovoljno ni dovoljno stručno ulagalo. S vrha zgrade Muzeja koja se proteže u Klaićevu ulicu srušio se 2. svibnja 2023. krovni vijenac dug 25 metara. Puka sreća sačuvala je radnike i prolaznike, a cigle i žbuka razbile su nekoliko prozora na Muzeju i oštetile parkirane automobile.

Možda bi cinici rekli da bi bilo jeftinije i brže srušiti zgrade stare gotovo stoljeće i pol i na njihovome mjestu sagraditi nove. Istina, život ide dalje i u nekim slučajevima doista nema smisla popravljati, kao što je odlučivalo i Gradsko poglavarstvo nakon potresa 1880. kad je srušilo brojna oštećena zdanja. No, zgrade koje su identitet grada, njegova graditeljska, kulturna i urbana baština, svakako su vrijedne spašavanja, obnove i osuvremenjivanja kad je riječ o njihovoj sigurnosti i trajnosti. Kaže jedna izreka: „Ne čupaj ono što nisi sadio, ne ruši ono što nisi gradio“. Za Muzej za umjetnost i obrt njezino je značenje neupitno. I upravo je obnova tog muzeja primjer upornosti, gotovo tvrdoglave nepopustljivosti i vjere u sretan ishod.    

Napisala: Diana Kučinić

NASLOVNA FOTOGRAFIJA –  Zgrada Muzeja za umjetnost i obrt i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna prije potresa 2020.; foto: Proleksis enciklopedija Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“; proleksis.lzmk.hr 

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.  

Objava Muzej za umjetnost i obrt: primjer upornosti i vjere u sretan ishod pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.