<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>Arhiva biba salata - Zagreb moj grad</title>
	<atom:link href="https://zagrebmojgrad.hr/tag/biba-salata/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://zagrebmojgrad.hr/tag/biba-salata/</link>
	<description>Časopis Zagreb moj grad</description>
	<lastBuildDate>Tue, 14 Jan 2025 21:04:29 +0000</lastBuildDate>
	<language>hr</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=6.6.12</generator>
	<item>
		<title>Dragutin Cekuš: zaslužan za razvoj obrta</title>
		<link>https://zagrebmojgrad.hr/dragutin-cekus-zasluzan-za-razvoj-obrta/?utm_source=rss&#038;utm_medium=rss&#038;utm_campaign=dragutin-cekus-zasluzan-za-razvoj-obrta</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Lumen]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 14 Jan 2025 21:03:28 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Zagrebački gradonačelnici]]></category>
		<category><![CDATA[biba salata]]></category>
		<category><![CDATA[povijest grada]]></category>
		<category><![CDATA[zagrebački gradonačelnici]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://zagrebmojgrad.hr/?p=6500</guid>

					<description><![CDATA[<p>Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, 24. srpnja 1868., u Zagrebu su postavljani gradonačelnici koji su bili&#160;odani režimu i ostajali su na toj dužnosti vrlo kratko vrijeme. Tako je godine 1869. za gradonačelnika postavljen Dragutin&#160;Cekuš&#160;i to samo privremeno, ali se održao na toj funkciji sve do 1872. Zagreb je nakon njegovog postavljanja posjetio car i kralj Franjo [&#8230;]</p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/dragutin-cekus-zasluzan-za-razvoj-obrta/">Dragutin Cekuš: zaslužan za razvoj obrta</a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p>Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, 24. srpnja 1868., u Zagrebu su postavljani gradonačelnici koji su bili&nbsp;odani režimu i ostajali su na toj dužnosti vrlo kratko vrijeme. Tako je godine 1869. za gradonačelnika postavljen Dragutin&nbsp;Cekuš&nbsp;i to samo privremeno, ali se održao na toj funkciji sve do 1872. Zagreb je nakon njegovog postavljanja posjetio car i kralj Franjo Josip I. te je, da bi&nbsp;smirio negodovanje hrvatskih političkih krugova zbog Hrvatsko-ugarske nagodbe, odobrio osnutak sveučilišta i najavio ukidanje Vojne krajine. To je trebalo pokazati kako su i u sklopu nagodbene autonomije mogući znanstveno kulturni i politički pomaci. Te je godine počeo izlaziti Vijenac, tjedno izdanje Matice ilirske, jednoga od najznačajnijih časopisa hrvatske književnosti i kulture u kojem su objavljivali svi suvremeni pisci i publicisti. Prvi urednik bio je Gjuro Deželić, a godine&nbsp;1871. u njemu u nastavcima August Šenoa objavljuje &#8221;Zlatarevo zlato&#8221; – &#8221;roman iz prošlosti zagrebačke&#8221;, prvi hrvatski povijesni roman. Godine 1870. u Zagreb iz Beča dolazi Ivan pl. Zajc i u hrvatskoj glazbenoj kulturi počinje tzv.&nbsp;Zajčevo&nbsp;doba. Zahvaljujući&nbsp;Zajčevom&nbsp;djelovanju kao dirigenta i ravnatelja škole Hrvatskoga glazbenog zavoda, uzdižu se glazbeno školovanje i organizacija glazbenoga života, kvaliteta muziciranja i ukus publike. U Zagrebu je utemeljena prva hrvatska stalna opera s njime na čelu, a za otvorenje prve sezone Zajc sklada operu &#8221;Mislav&#8221;. Za gradonačelnika&nbsp;Cekuša&nbsp;s radom je započela državna tvornica duhana u zgradi u kojoj se danas nalazi rektorat sveučilišta i Pravni fakultet. U tvornici je bilo uposleno oko 500 radnika. Stupila su na snagu i pravila Tipografskog društva, za podupiranje i&nbsp;naobraženje, prvoga sindikalnog društva u Hrvatskoj. Bilo je to 24. srpnja 1870. godine. Godinu dana kasnije osnovan je Hrvatski pedagogijsko-književni zbor, a usvojen je Obrtni zakon kojim se&nbsp;u&nbsp;članku 17. dokidaju cehovi, čime je obrtu dana puna sloboda te je omogućen razvitak obrtništva. Osnovane su Hrvatska komercijalna banka i Opća zagrebačka štedionica i zalagaonica, a iza toga 1873. i Zagrebačka štedionica, koja postoji i danas. Te je godine 2. veljače na glavnoj godišnjoj skupštini Matica ilirska promijenila ime u Matica hrvatska. U rješavanju komunalnih problema za vrijeme gradonačelnika Dragutina&nbsp;Cekuša&nbsp;očišćeni su gradski potoci i uređena njihova korita da ne bi dolazilo do poplava za vrijeme velikih kiša i otapanja snijega.&nbsp;Cekuš&nbsp;je započeo akciju za uvođenje gradskoga vodovoda, a dao je pro-širiti i nadograditi zgradu Pravoslavne akademije, gdje će se kasnije smjestiti Sveučilište.</p>



<p>Napisala: Biba Salata</p>



<p>Foto: Arhiv MGZ<br>Foto: Dragutin Cekuš, gradonačelnik Zagreba od 1869. do 1872. godine</p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/dragutin-cekus-zasluzan-za-razvoj-obrta/">Dragutin Cekuš: zaslužan za razvoj obrta</a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Akademik Nikola Batušić  &#8211; Intelektualac s ruba Lenucijeve potkove </title>
		<link>https://zagrebmojgrad.hr/akademik-nikola-batusic-intelektualac-s-ruba-lenucijeve-potkove/?utm_source=rss&#038;utm_medium=rss&#038;utm_campaign=akademik-nikola-batusic-intelektualac-s-ruba-lenucijeve-potkove</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Lumen]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 06 Dec 2024 11:23:48 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Zagrepčanke I Zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti]]></category>
		<category><![CDATA[biba salata]]></category>
		<category><![CDATA[izbor urednika]]></category>
		<category><![CDATA[povijest grada]]></category>
		<category><![CDATA[zagrepčanke i zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://zagrebmojgrad.hr/?p=6074</guid>

					<description><![CDATA[<p>Unuk slavnoga Branka Gavelle i nećak teatrologa, redatelja i pisca Slavka Batušića, akademik Nikola Batušić cijeli svoj život proveo je unutar Lenucijeve potkove. Jedan od&#160;najuglednijih stanara&#160;Lenucijeve potkove svakako je bio&#160;akademika Nikolu Batušića, kojem je Lenucijeva potkova bila životna os. Zato je i napravio izlet iz svog znanstvenog, teatrološkog i književno-povijesnog opusa i predstavio se kao [&#8230;]</p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/akademik-nikola-batusic-intelektualac-s-ruba-lenucijeve-potkove/">Akademik Nikola Batušić  &#8211; Intelektualac s ruba Lenucijeve potkove </a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p>Unuk slavnoga Branka Gavelle i nećak teatrologa, redatelja i pisca Slavka Batušića, akademik Nikola Batušić cijeli svoj život proveo je unutar Lenucijeve potkove.</p>



<p>Jedan od&nbsp;najuglednijih stanara&nbsp;Lenucijeve potkove svakako je bio&nbsp;akademika Nikolu Batušića, kojem je Lenucijeva potkova bila životna os. Zato je i napravio izlet iz svog znanstvenog, teatrološkog i književno-povijesnog opusa i predstavio se kao vrsni pripovjedač knjigom &#8220;Uspomene na rubu potkove&#8221;, u kojoj evocira niz uspomena na ljude i događaje koji su mu se neizbrisivo uvukli u pamćenje.&nbsp;</p>



<p>Cijeli svoj život, od djetinjstva do umirovljenja, proveo&nbsp;sam&nbsp;unutar Lenucijeve potkove, isticao je Batušić.&nbsp;</p>



<p>Rođen je u Zagrebu 18. veljače 1938. Odrastao je upravo na rubu Lenucijeve potkove; studirao od 1956. na Filozofskom fakultetu koji se tada dijelom nalazio u zgradi današnjeg Rektorata sveučilišta, dakle opet na rubu potkove, doživljavao prve snažne kazališne dojmove na njenu zapadnome kraku, a nekoliko koraka dalje proveo i cijeli svoj radni vijek. Punih 40 godina radio je na Akademiji dramske umjetnosti, prvo kao asistent, pa docent i na kraju kao profesor, često prodekan i dekan, a potom kao tajnik Razreda za književnost HAZU, čija je palača unutar Lenucijeve potkove. Pa i kuća njegove prabake Eme, u kojoj je živio u Hebrangovoj 4, upravo je na rubu potkove&#8230; Unuk slavnoga Branka Gavelle i nećak Slavka Batušića, teatrologa, redatelja, pisca, povjesničara i leksikografa, Nikola Batušić odrastao je u intelektualnoj sredini, okružen ljubavlju za umjetnost i teatar, u tradicionalnoj građanskoj obitelji frankofonskih i, s druge strane zagorskih, zlatarskih korijena. Njegova majka Ivana Batušić, sveučilišna profesorica i ugledna stručnjakinja za francuski jezik, za iznimne zasluge za promicanje francuskog jezika odlikovana je visokom francuskom titulom: časnik Legije časti. </p>



<p>U svojevrsnoj autobiografiji &#8220;Na rubu potkove&#8221; Batušić duhovito i autoironično opisuje svoje izvanserijsko odrastanje. Posebnu pažnju posvetio je djedu, legendarnom redatelju Branku Gavelli, zatim atmosferi &#8220;plesnih vjenčića i rukoljuba&#8221;, razgovorima u zagrebačkim salonima u pedesetima i brojnim susretima s velikim piscima, slikarima i glazbenicima, kao što su Miroslav Krleža, Lovro Matačić i Ljubo Babić, kojima je pokatkad &#8220;kao stidljivi i zbunjeni mladac&#8221; svjedočio tek iz prikrajka.&nbsp;</p>



<p>S nestrpljenjem sam čekala izlazak knjige jer i ja sam rođena i živim na rubu Lenucijeve potkove. Čitajući, sjećala sam se svog djetinjstva, odrastanja, &#8220;velikih&#8221; dečki iz susjedstva, limene glazbe na Zrinjevcu&#8230; U jesen 2006. napisala sam intervju s akademikom Nikolom Batušićem, iz kojeg izdvajam:&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img fetchpriority="high" decoding="async" width="794" height="1000" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3672.jpeg" alt="" class="wp-image-6077" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3672.jpeg 794w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3672-238x300.jpeg 238w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3672-768x967.jpeg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3672-333x420.jpeg 333w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3672-150x189.jpeg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3672-300x378.jpeg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3672-696x877.jpeg 696w" sizes="(max-width: 794px) 100vw, 794px" /></figure>



<p>Rođeni ste Zagrepčanec. I ne samo da ste odrasli, već ste i cijeli svoj radni vijek proveli u samom srcu Zagreba.&nbsp;</p>



<p>&#8211; Na rubu Lenucijeve potkove, tog značajnog dijela Zagreba, nalazi se kuća koju je moja prabaka kupila još 1881. godine. U toj su kući odrasli moja majka, dio moje obitelji i ja koji u njoj živim već gotovo punih 69 godina. Kuća se nalazi na samom rubu potkove, gdje sam ne samo odrastao, već i proveo svoje djetinjstvo i mladost, igrajući se na Strossmayerovu trgu, penjući se&nbsp;na jedan debeli hrast kojeg više nema&#8230; Tuda sam išao u osnovnu školu u Medulićevoj ulici, tu sam studirao, unutar potkove doživio sam svoje prve velike kazališne doživljaje te punih 41 godinu predavao na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Odrastao sam u izuzetno zanimljivom urbanom središtu Zagreba, u čijem se kompleksu potkove nalazi i nekadašnja Sveučilišna knjižnica u kojoj sam proveo dane i mjesece radeći na svojim znanstvenim radovima. Na istočnom dijelu potkove bio je smješten Leksikografski zavod, u kojem sam proveo dobar dio svoje studentske i stručne mladosti. Danas, kao tajnik Razreda za književnost HAZU, imam sobu opet na rubu potkove. Stoga, mogu reći da je potkova nezaobilazni ne samo dio grada, već i simbol u mom životu.&nbsp;</p>



<p>Kako je bilo odrastati u Zagrebu te koliko je tadašnji Zagreb bio drugačiji od Zagreba u kojem danas živimo?</p>



<p>&#8211; Odrastati u tadašnjem Zagrebu bilo je nadasve zanimljivo. U pučku školu krenuo sam 1944. godine, u jeku završetka Drucgog svjetskog rata. Upravo zbog rata promijenio sam nekoliko lokacija svog prvog razreda – od raznih zgrada, do podruma. Na ovom dijelu Zrinjevca, Strossmayerovog trga i Tomislavca rasli su samnom mnogi, danas poznati Zagrepčani – tu smo se znali lijepo družiti, igrati, loptati, nogometati i tu su, u dvorištu iza Akademije, nastali prvi košarkaški koraci velikog tvorca zagrebačke slavne Cibone, Mirka Novosela, koji je bio ne samo moj prvi susjed, već i moj najbolji prijatelj.</p>



<p>Kako se provodilo slobodno vrijeme, gdje se odlazilo na izlete?</p>



<p>&#8211; Odrastao sam na drugačiji način. Zimi bismo često odlazili na Sljeme pješice, sa skijama na ramenima, jer žičare tada još nije bilo. Spuštali bi se jednom ili dva puta na zagorsku stranu i to je bio maksimalni domet koji se mogao apsolvirati u skijanju u jedno jutro. U 15 sati, kada bi se počelo mračiti, počeli bi se skijama spuštati preko Šestina i Cmroka kroz Radićevu ulicu do Jelačić-placa. Osim toga, išlo se Samoborčekom na izlete u Samobor, a nogometne utakmice redovito se posjećivalo. Za razliku od danas, navijalo se pristojno i policija nije trebala intervenirati.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1000" height="707" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3673.jpeg" alt="" class="wp-image-6076" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3673.jpeg 1000w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3673-300x212.jpeg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3673-768x543.jpeg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3673-594x420.jpeg 594w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3673-150x106.jpeg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3673-696x492.jpeg 696w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3673-100x70.jpeg 100w" sizes="(max-width: 1000px) 100vw, 1000px" /><figcaption class="wp-element-caption">Nikola Batušić  &#8211; 1938. &#8211; 2010.</figcaption></figure>



<p>Zagreb i Hrvatska odlaskom akademika Nikole Batušića izgubili su velikog teatrologa i književnika. Posjedovao je enciklopedijsko znanje o svjetskom teatru, a posebice o povijesti hrvatskog kazališta, što ga je s ljubavlju proučavao. Tiho se spustio zastor za čovjekom čiji je život bilo kazalište koje je živio svim svojim srcem i profesionalnim angažmanom.</p>



<p>Stjecajem obiteljskih prilika, rano je došao u dodir s kazalištem kao posjetitelj na predstavama svih žanrova. Preko svog djeda Branka Gavelle (koji ga je, kako je rekao, tjerao iz kazališta strogo mu naređujući da se bavi filologijom a ne teatrom i tako ga dvostrukim modalitetom približio teatru &#8211; tjerajući ga iz prakse, na druga ga je vrata vraćao u kazalište) i strica Slavka Batušića, došao je u konkretniji dodir s kazalištem, koji je kasnije rezultirao njegovim zanimanjem za scensku praksu. &nbsp;</p>



<p>Prva znanstvena knjiga &#8220;Povijest hrvatske kazališne kritike&#8221;(u izdanju Matice Hrvatske, 1971.) bila je uvod u glavno znanstveno, teatrološko djelo &#8220;Povijest hr­vatskog kazališta&#8221;, u kojem je u metodološkom smislu na neki način inovirao određene aspekte kazališno-povijesnog istraživanja. Zatim slijede &#8220;Povijest kaza­lišta&#8221;, monografska obrada života i kazališnog djela Branka Gavelle, &#8220;Hrvatska drama 19. stoljeća&#8221;, tri knjige studija o raznim razdobljima i aspektima hrvatske drame, specijalizirane studije o hrvatskoj moderni, nekoliko knjiga u kojima je opisana i zabilježena povijest Hrvatskoga narodnoga kazališta, odnosno njegove zgrade, u povodu stote obljetnice. U 15-ak je knjiga iz svih segmenata teatrologije pokušao sistematizirati na znanstveni način pristup, fenomen teatra.&nbsp;</p>



<p>Radni vijek počeo je kao asistent početnik i dogurao do profesora i mentora Zagrebačkog sveučilišta. U 40 godina rada na Akademiji prošao je sve stupnjeve akademskog napredovanja &#8211; dva puta bio je dekan Akademije, desetak godina u raznim mandatima prodekan te nekoliko puta predstojnik Odsjeka za dramaturgiju, koji je s nekoliko kolega i osnovao. Njegov rad unutar akademske zajednice bio je vrlo intenzivan i ona mu se dodjelom titule profesora emeritusa zahvalila za 40-ak godina rada na zagrebačkom, ali i na drugim hrvatskim sveučilištima. Od 1994. godine redoviti je član Razreda za književnost i tajnik toga razreda. &nbsp;&nbsp;</p>



<p>Nikola Batušić izgubio je bitku s dugom i teškom bolesti 21. siječnja 2010. u 72. godini. Hrvatska je Akademija izgubila nezamjenjivog člana, hrvatski teatar najvećeg erudita, zagrebačko Sveučilište profesora emeritusa, a hrvatska kultura besprijekornog intelektualca i gospodina. &nbsp;&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-large"><img decoding="async" width="768" height="1024" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3671-1-768x1024.jpeg" alt="" class="wp-image-6079" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3671-1-768x1024.jpeg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3671-1-225x300.jpeg 225w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3671-1-1152x1536.jpeg 1152w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3671-1-1536x2048.jpeg 1536w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3671-1-315x420.jpeg 315w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3671-1-150x200.jpeg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3671-1-300x400.jpeg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3671-1-696x928.jpeg 696w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3671-1-1068x1424.jpeg 1068w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/12/IMG_3671-1-scaled.jpeg 1920w" sizes="(max-width: 768px) 100vw, 768px" /><figcaption class="wp-element-caption">Isječak iz knjige Uspomene na rubu potkove </figcaption></figure>



<p>Tri zrinjevačke klupe. Ne, nije riječ o klupama na kojima danas u toplim jutrima sjede umirovljenici čita­jući u tercetu jedne no­vine, a potom, zajednički, zbrajaju novčiće kako bi u nekom od susjednih bis­troa mogli popiti skromnu kavu. Ne, nije riječ niti o klupama na kojima, bez obzira na godišnje doba, često i nakon što su odgrnuli snijeg, šapuću mladi zaljubljenici. A niti je riječ o klupama na kojima, u ranu zoru, vlasnici pasa iz­mjenjuju kinološka iskustva, dok im ljubimci škrope podnožje drevnih platana. Riječ je, naime, o trima na­izgled običnim, ali ipak naročitim zrinjevačkim klupama i istočnoj aleji (tako je moja baka Ema, precizno dijeleći uzdužne segmente Zriny-Platza, nazivala najmanje posjećeni dio sjevernog trga ovoga kraka zelene, Lenucijeve potkove). Zapadna je aleja prema njezinu sudu bila najotmjenija, srednja, ona što spaja meteorološki Bolleov stup i stubište Strossmayerove palače naglašeno se, zbog obilja šetača i posebnom atmosferom isticala nedjeljom i blagdanima, kada je prijepodnevima u paviljonu svirala Platzmuzika (kadikad se još i danas, nažalost ne uvijek redovito, mogu iz građevine podignute 1891. čuti zvuci limenih instrumenata)&#8230; Bez sumnje je najskromnija posjetiteljima koji kao da su od nje zazirali, ali ne i skromna važnošću nekih važnih građevina koje su ulijevale strahopoštovanje &#8211; bila ona istočna. No, u svim su alejama (prije infrastrukturne i hortikulturne obnove perivoja 2000./2001.) na poseban način bile raspoređene klupe u spomenutim šetnicama.</p>



<p>Na zapadnoj se strani mogu još i danas vidjeti otmjeni flaneri, ali i putnici-namjernici što stižu zorom s kolodvora i krećući prema gradskom središtu odmaraju noge i tijelo na klupama &nbsp;(često i u doslovnom značenju riječi), jer naročito u nedjeljna jutra, došljaci znaju ovdje poleći pa čak i pridrijemati, potom namakati tabane u bazenu vodoskoka-gljive (također Bolleova artefakta), a&nbsp;naposljetku, nakon takve jutarnje higijene, razmatati zavežljaje i nimalo impresionirani gradskim središtem, kusati pohanu piletinu – tradicionalni hrvatski putni provijant. Nakon temeljite, već spomenute rekonstrukcije izgleda Zrinskoga trga dodano je na zapadnoj strani još nekoliko klupa, tik uz tramvajske tračnice, odmorišta koja gledaju prema unutrašnjosti perivoja. Međutim, one su i u nedjeljna jutra gotovo prazne. Ljudi, zamijetio sam, sjede mnogo radije na klupama okrenutima prema impozantnim zgradama, remek-djelima hrvatskoga historicističkoga graditeljstva iz osamdesetih godina 19. st., među kojima se ističu Palača Medaković (arhitekt Janko Jambrišak) – danas restoran Lenuci i Palača Vranyczany &nbsp;(arhitekt Ferdinand Kondrat) – danas Arheološki muzej.&nbsp;</p>



<p>Napisala Biba Salata</p>



<p>Foto: Arhiv časopis Zagreb moj grad</p>



<p><strong><em>Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija</em></strong></p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/akademik-nikola-batusic-intelektualac-s-ruba-lenucijeve-potkove/">Akademik Nikola Batušić  &#8211; Intelektualac s ruba Lenucijeve potkove </a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Milivoj Dežman – liječnik, pisac, književni kritičar, novinar, urednik</title>
		<link>https://zagrebmojgrad.hr/milivoj-dezman-lijecnik-pisac-knjizevni-kriticar-novinar-urednik/?utm_source=rss&#038;utm_medium=rss&#038;utm_campaign=milivoj-dezman-lijecnik-pisac-knjizevni-kriticar-novinar-urednik</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Lumen]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 26 Nov 2024 20:52:15 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Zagrepčanke I Zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti]]></category>
		<category><![CDATA[biba salata]]></category>
		<category><![CDATA[povijest grada]]></category>
		<category><![CDATA[zagrepčanke i zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://zagrebmojgrad.hr/?p=5982</guid>

					<description><![CDATA[<p>Naslovna fotografija: Milivoj Dežman (Zagreb, 30. kolovoza 1873. – Zagreb, 24. lipnja 1940.) Liječnik specijalist za plućne bolesti, Dežman je jedan od osnivača Brestovca, lječilišta za tuberkulozne bolesti na Medvednici, i njegov upravitelj. Pričalo se da je bolnica otvorena zbog Dežmanove velike ljubavi prema Ljerki Šram. Liječnik, književni kritičar, pisac, novinar i urednik Milivoj Dežman [&#8230;]</p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/milivoj-dezman-lijecnik-pisac-knjizevni-kriticar-novinar-urednik/">Milivoj Dežman – liječnik, pisac, književni kritičar, novinar, urednik</a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="has-small-font-size"><em>Naslovna fotografija: Milivoj Dežman (Zagreb, 30. kolovoza 1873. – Zagreb, 24. lipnja 1940.)</em></p>



<p><strong>Liječnik specijalist za plućne bolesti, Dežman je jedan od osnivača Brestovca, lječilišta za tuberkulozne bolesti na Medvednici, i njegov upravitelj. Pričalo se da je bolnica otvorena zbog Dežmanove velike ljubavi prema Ljerki Šram.</strong></p>



<p class="has-regular-font-size">Liječnik, književni kritičar, pisac, novinar i urednik Milivoj Dežman sin je dr. Ivana Dežmana, liječnika i zastupnika u Hrvatskom saboru. Rođen je u Zagrebu 30. kolovoza 1873., a u svojem gradu je i umro 24. lipnja 1940. Isusovačku gimnaziju završio je u Zagrebu 1891., a medicinu je studirao u Grazu i Beču. Radio je kao liječnik u zagrebačkoj bolnici Milosrdne braće, a kao specijalist za plućne bolesti, jedan je od osnivača Brestovca (1908.-1920.), lječilišta za tuberkulozne bolesti na Medvednici, i njegov upravitelj. Bio je odjelni predstojnik za socijalnu politiku u Pokrajinskoj vladi 1920., načelnik Ministarstva socijalne politike, od 1921. član ravnateljstva, a od 1926. do 1934. ravnatelj Grafičko-nakladnog zavoda Tipografija.</p>



<p>Kao kulturni i književni djelatnik, pokrenuo je u Beču 1898. književni časopis hrvatske moderne <em>Mladost</em>, a potom je bio urednik i suradnik najvažnijih modernističkih časopisa: <em>Hrvatskog salona (1889.) </em>i <em>Života</em> (1900.). Sa Ksaverom Šandorom Gjalskim uređuje posljednje godište <em>Vijenca. </em>Jedan je od osnivača Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Nekoliko je godina između dva svjetska rata bio predsjednik Jugoslavenskog novinarskog udruženja, predsjednik Društva hrvatskih književnika i član PEN-kluba.</p>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>PISCI MORAJU IZRAŽAVATI SVOJU INDIVIDUALNOST I BORITI SE ZA SLOBODU STVARALAŠTVA</strong></h2>



<p>Književno djelovanje započeo je kritikom i pisanjem modernističkih programa; javio se 1888./1889. u srednjoškolskom almanahu <em>Domovina</em> pjesmom, crticom i člankom („Najnoviji hrvatski romani i novele“); prvi analitički tekst „O hrvatskim književnim prilikama“objavio je u praškoj <em>Hrvatskoj misli </em>1897. Kao jedan od začetnika kritike u razdoblju moderne, objelodanio je brojne književne i kazališne prikaze, ali i izvorne novele i drame u <em>Viencu, Nadi</em>, <em>Agramer Tagblattu, Obzoru, Mladosti, Savremeniku, Životu, Ljetopisu JAZU </em>i dr. Najčešće je pisao pod pseudonimom <em>Ivanov,</em> katkad i pod različitim šiframa.</p>



<p>Bio je ideolog „mladih“, pisao je programe u kojima se suprotstavljao tradicionalistima u književnosti, smatrajući da pisci moraju izražavati svoju individualnost i boriti se za slobodu stvaralaštva. Svojim crtičarstvom („Protiv struje“) pokušao književno ostvariti vlastite teorijske zamisli, ponajprije spoznati osjećaje. Pisao je dramske tekstove prožete mišlju o modernom individualizmu; aktovka „Svršetak“ prikazana je u Zagrebu 1897., a legenda iz bosanske povijesti „Kneginja Jelena“1901. Iste godine dramatizirao je i Šenoino „Zlatarevo zlato“<em>.</em></p>



<p>Od 1906., kad je uglavnom prestao književno djelovati, bavio se publicistikom. Zastupao je političke ideje J. J. Strossmayera; sudjelovao je u radu Narodnog vijeća 1918. te zajedno s I. Lorkovićem utemeljio Hrvatsku zajednicu. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature izradio je nacrt ustava te upućivao memorandume (najvažniji 1934.) protiv diktatorskog režima. Političke članke i govore tiskao je u <em>Pokretu, Hrvatskoj misli, Obzoru, Novoj Evropi, Hrvatu, Jutarnjem listu, Večeri, Svijetu, Samoupravi i dr. </em>Ističu se dvije veće rasprave: „Južnoslavenska pitanja“ te „Južna Srbija i Macedonija“<em> (Obzor, </em>1918. i 1926).</p>



<p>Deželić je bio djelatan i u staleškom organiziranju novinara, a pokrenuo je i gradnju Novinarskog doma. Stručne i popularne članke iz medicine, posebice o liječenju i suzbijanju sušice, sustavno je objavljivao u <em>Liječničkom viestniku, Ars therapeutici</em> te u novinama i brošurama.</p>



<div class="wp-block-columns is-layout-flex wp-container-core-columns-is-layout-1 wp-block-columns-is-layout-flex">
<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="602" height="858" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/dezman_cover.jpg" alt="Zagrebački Obzor u kojem je Milivoj Dežman objavljivao svoje političke članke" class="wp-image-5976" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/dezman_cover.jpg 602w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/dezman_cover-210x300.jpg 210w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/dezman_cover-295x420.jpg 295w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/dezman_cover-150x214.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/dezman_cover-300x428.jpg 300w" sizes="(max-width: 602px) 100vw, 602px" /><figcaption class="wp-element-caption">Zagrebački Obzor u kojem je Milivoj Dežman objavljivao svoje političke članke</figcaption></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="1000" height="535" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/OBZOR.jpg" alt="Redakcija Obzora" class="wp-image-5980" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/OBZOR.jpg 1000w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/OBZOR-300x161.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/OBZOR-768x411.jpg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/OBZOR-785x420.jpg 785w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/OBZOR-150x80.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/OBZOR-696x372.jpg 696w" sizes="(max-width: 1000px) 100vw, 1000px" /><figcaption class="wp-element-caption">Redakcija Obzora</figcaption></figure>
</div>
</div>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>MILIVOJ JE IMAO TEK DVA MJESECA KAD MU JE UMRO OTAC, A NEKOLIKO MJESECI KASNIJE RODILA SE LJERKA ŠRAM…&nbsp;&nbsp;</strong></h2>



<p>Dr. Ivan Dežman, Milivojev otac, 1873. umire od kolere, navršivši tek trideset i treću. Liječnik, pisac i zastupnik u Hrvatskom saboru bio je veoma popularan, što se pokazalo i u duljini pogrebne povorke koja se nije prekidala od njihove kuće u Mesničkoj 41 do posljednjeg počivališta na Jurjevskom groblju. Na čelu sprovoda koračao je hrvatski ban Ivan Mažuranić.</p>



<h3 class="wp-block-heading">Ivan Dežman za sobom ostavlja ucviljenu suprugu Korneliju i troje nejake dječice, od kojih su najmlađem – Milivoju – dva mjeseca.</h3>



<p>Na ispraćaju svojeg neprežaljenog muža Kornelija Dežman nije bila sposobna išta primjećivati što se oko njegove rake događalo. Nije plakala. Uz pomoć prijateljica i susjeda Slave Šenoe i gospođe pl. Šram, polako se, bez riječi, bez trzaja ili geste odvojila od rake, pa zabrzala da su je prijateljice jedva sustizale. Gđa Šram bila je trudna, pa iako tek na početku trudnoće, ćutila je tegobe prigodom paklenskoga tempa koji je nametnula nesretna Kornelija. Stigavši do kuće Dežmanovih, udovicu je prepustila zajedničkoj prijateljici Slavi Šenoi, jačoj i žilavijoj, te produžila niz Mesničku i koji časak kasnije s mukom se popela stubama na kat u svojoj kući na uglu Streljačke. Supruga Lavoslava Šrama, odvjetnika i potpredsjednika Hrvatskoga sabora, prilegla je na rub bračne postelje, uredno prekrivene štikanom kopertdekom, i s osmijehom sretne majke mislila na svoje treće dijete, na svoju djevojčicu. Priželjkivala je nakon dva sina djevojčicu, a osam mjeseci kasnije želja će joj se ostvariti – rodila je plavooku i živahnu Ljerku.</p>



<p>I bio je tu začetak najljepše ljubavne priče koja dolazi iz srca Zagreba, u kojoj su se sudbine Milivoja Dežmana i Ljerke Šram ispreplele na jedinstveni način.</p>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>OBITELJI DEŽMAN I ŠRAM – SUSJEDI IZ MESNIČKE ULICE</strong></h2>



<p>Ljerka i Milivoj poznavali su se od najranijeg djetinjstva. Rođeni su i rasli u istoj ulici, Mesničkoj – Ljerka na uglu Streljačke, a Milivoj stotinjak metara više, na broju 41, nasuprot Slave i Augusta Šenoe i njihove djece. I Dežmanovi i Šramovi pripadaju krugu najuglednijih i najutjecajnijih obitelji u Zagrebu.</p>



<p>Kuću Šramovih u prvoj polovici 19. stoljeća dao je sagraditi Ljerkin djed Karlo Schram koji je 1828. došao u Zagreb i zaposlio se kod tadašnjeg bana Ignjata Gyulaya u Banskim dvorima kao tzv. <em>haushofmeister</em>. Ljerkin otac Lavoslav, rođen 1829., već s dvadeset godina polaže odvjetnički ispit i postaje odvjetnik. Kako se u međuvremenu i formalno pohrvaćuje, izabran je za saborskog zastupnika, a kasnije i za potpredsjednika Sabora. Kao unionist, mađaron, 1880. dobiva plemićku titulu.</p>



<p>Iako mu je kancelarija solidno zarađivala, Lavoslav Šram svojim se imetkom, pa tako i interijerom i komforom kuće, ne može mjeriti s raskošnim dvorima raznih trgovačkih i poduzetničkih familija. Bidemajersko pokućstvo, nešto srebrnine, baršunasti zastori, police s knjigama – ta se nevelika kuća s dvorišnim hodnikom, ostakljenim i djelomice zamračenim bršljanom, uklapa u prosjek višeg građanskog staleža tadašnjeg Šenoinog Zagreba, ali se ničim ne ističe od ostalih gornjogradskih građanskih kuća.</p>



<p>Tu raste Ljerka, najmlađa od Šramovih, a kuća odzvanja cikom i smijehom djece iz susjedstva, koja se okupljaju oko Ljerkina dva starija brata. Među ostalim dječacima, tu je i najmlađi od Dežmanovih, Milivoj, koji bježi od dvije starije sestre i traži muško društvo kod Šramovih. U tim se godinama prije puberteta i mala Ljerka dobro snalazi u muškom društvu, pa čak od svoje braće i njihovih vršnjaka iz ulice poprima dječačke manire i ponašanje. Dežman dolazi najviše zbog Ljerkinog godinu starijeg brata Vladimira, svojeg školskog kolege s kojim će se rastati nakon osnove škole u Popovom tornju, kad će Vladimir nastaviti školovanje u gimnaziji na Katarinskom trgu, a Milivoj u isusovačkom konviktu u susjedstvu.</p>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>ZNATIŽELJA, ISTRAŽIVAČKI DUH, DAR ZA ANALITIČNOST I ORGANIZACIJSKE SPOSOBNOSTI: BIO JE ROĐENI PREDVODNIK</strong></h2>



<p>Milivojev je krsni kum najutjecajniji i najbogatiji čovjek u tadašnjoj Hrvatskoj, đakovački biskup i mecena Josip Juraj Strossmayer, a skrbnik mu nakon očeve prerane smrti postaje Franjo Rački. Te će okolnosti, naravno, odrediti njegov životni put. Majka Kornelija, koja će doživjeti duboku starost i zamalo nadživjeti sina, u njemu je gledala, a to i otvoreno pokazivala, svoje malo bokče, svoga pubu, čak ga nije zvala njegovim imenom, nego očevim – moj Ivica. Srećom, dječak je to nastojanje da od njega, malog Milivoja, učini velikog Ivana shvaćao tek kao majčinu nepreboljenu bol i osamljenost zbog prerane očeve smrti. Sažalijevao je mamu, a istodobno se ponosio ocem, iako njegovo ime nikad javno nije spominjao. Budući da je bio odlikaš, ali ne i štreber, već zarana je odlučio posvetiti se pisanju i medicini. U pisanju će kasnije očevo ime koristiti kao svoj umjetnički pseudonim – Ivanov.</p>



<p>Pisati počinje u konviktu koji je, kao i slična učilišta, imao svoj list u kojem su se pitomci iskušavali u raznim novinarskim i književnim formama. Zarana je otkrio prirođenu znatiželju, istraživački duh, dar za analitičnost i organizacijske sposobnosti, pa je u zavodskom časopisu sudjelovao kao neka vrsta urednika &#8211; organizatora, a napisao bi i objavio i poneku kritiku. Znao je secirati radove drugih i to je rado i redovito prakticirao, naravno, najviše usmeno.</p>



<p>Bio je rođeni predvodnik, što su mu ostali đaci priznavali i smatrali ga najsposobnijim da povede riječ, organizira masu i pokrene akciju. Ubrzo postaje prvi među jednakima, što je velik uspjeh i čast, ako se znaju i njegovi konviktorski suučenici: pjesnici i kritičari Dragutin Domjanić, Branimir Livadić, Vladimir Lunaček i Srđan Tucić te poznati arhitekt Artur Benko i drugi. Njegovi ga konškolarci bespogovorno priznaju za vođu, pa će ga na kraju stoljeća slijediti, kad će ih tada već kao doktor Milivoj Dežman povesti protiv struje u sukob mladih protiv starih, u kulturni pokret hrvatske moderne.</p>



<p>No, život u konviktu imao je jedan veliki nedostatak: preko tjedna se nije moglo izlaziti. Milivojeva obveza bila je i da barem dvaput godišnje ode na objed skrbniku Franji Račkome u njegovu kaptolsku kuriju, gdje se okupljala intelektualna i politička krema (Derenčin, Mrazović, Mazzura, Kosta Vojnović i dr.), ali za gornjogradskoga gimnazijalca to su bili samo stari ljudi i dozlaboga mu je bilo dosadno njihovo društvo. Trebali su mu vršnjaci, ali izvan konvikta.</p>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>OVA ILI NIKOJA DRUGA! – REKAO JE MILIVOJ DEŽMAN, ZALJUBIVŠI SE U LJERKU ŠRAM</strong></h2>



<p>S novom školskom godinom, Ilica je puna ljudi. Boj se bije toaletama, kretnjama, pogledima. Pobjednica je ona koja ima najviše štovatelja i najviše zavidnih pogleda. Natjecanje bi se prenijelo u plesne dvorane i uskoro će jedna uistinu nadvladati, pa mladi Dežman više u Ilici, a ni bilo gdje drugdje, neće biti sposoban ikoga drugoga primjećivati – osim nje. Iako ju je znao cijelo djetinjstvo, tek će te večeri na diletantskoj priredbi u jednom raskošnom gornjogradskom domu u njoj prepoznati ženu svojeg života. Svojom će pojavom, pogledom, ženstvenošću i temperamentom ovladati njime, njegovim osjećajnim i čulnim bićem, da će kroz laku groznicu naglas više puta ponoviti: Ova ili nikoja druga!</p>



<p>A o tome će sam napisati, prikriveno, bez isticanja imena: <em>„Čim se pokazala, bila je kraljica, pobjednica. Visoka i vitka, dražesno ovalno lice. Krasna ukusna toiletta. Šeširić, kao ulanka, gubio se u bujnoj tamnoj kosi. One našišurene kose, uredjene kod kuće željezom, izvrsno joj pristajale; oči kao od ocijela; pogled pronicav, bistar&#8230; Koliko opojne zamamljivosti u svem biću njenom!“</em></p>



<p>Taj fatalni susret sa svojom kraljicom Dežmanu se događa kad mu je šesnaest, a njoj godinu dana manje. On je maturant i sprema se na studij medicine u Graz. Iako je sve vrijeme u konviktu sanjao o tome, sada mu je mrsko i pomisliti na odlazak iz Zagreba. Pogotovo kad shvati da njegova kraljica nije samo njegova, nego je kraljica večeri, a svi su muški pogledi prikovani uz nju i prate je kamogod bi se, onakva živahna i vesela, pomakla. Tješilo ga jedino što njega poznaje, što se poznaju cijelo djetinjstvo, premda se posljednjih godina njegova konviktskoga sužanjstva nisu viđali. A baš u to je vrijeme mala Ljerkica, sličnija razigranom dječačiću nego djevojčici, izrasla u ženu.</p>



<p>Čim su zasvirali prvi valček, smogne hrabrosti pristupiti k njoj. Držeći je u rukama, sav blažen od ljubavi, šapuće joj ljubavne riječi i istodobno, sumnjičav i ljubomoran, pita se sluša li ga ona, čuje li njegove ljubavne vapaje. Bližila se ponoć kad se maturant Dežman predstavio Ljerkinim roditeljima. Suho i pomalo nestrpljivo odgovorio im je na nekoliko konvencionalnih pitanja o dosadašnjem školovanju te planovima za studij i budućnost, a Šramovi su bili polaskani radi moguće veze njihove Ljerkice s tako pristalim mladićem iz fine familije, za kojeg su već i gornjogradski vrapci znali da ima Strossmayerovu stipendiju i da će biti liječnik.</p>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>SAMOZATAJNO PIŠE O SVOJOJ LJUBAVI, RAZAPET IZMEĐU LJUBAVI I LJUBOMORE</strong></h2>



<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="660" height="439" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Milivoj-Dezman-i-Ljerka-Sram.jpg" alt=" Milivoj Dežman i Ljerka Šram" class="wp-image-5979" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Milivoj-Dezman-i-Ljerka-Sram.jpg 660w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Milivoj-Dezman-i-Ljerka-Sram-300x200.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Milivoj-Dezman-i-Ljerka-Sram-631x420.jpg 631w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Milivoj-Dezman-i-Ljerka-Sram-150x100.jpg 150w" sizes="(max-width: 660px) 100vw, 660px" /><figcaption class="wp-element-caption"> Milivoj Dežman i Ljerka Šram</figcaption></figure>



<p>A da će bilješkariti, pisati, objavljivati i urednikovati, toga još ni sam nije bio svjestan. Možda ga je na to natjerala iznenadno upaljena ljubavna vatra, ali i ljubomora koja ga je svakog dana sve više grickala. Budući da je u intimnim stvarima bio samozatajan, svoje ljubavne jade nikad nikome nije ispovijedao, a kad bi ih i stavljao na papir, i tada je bio krajnje oprezan. Zato se vrtio u krugu; čas piše u prvom, čas u trećem licu, ali nikad mu se i nigdje nije omaklo da bi napisao njezino ime. Iz njegova pera izlaze fragmenti bezimenog ljubavnog romana, a zagrebačkim čitateljima dovoljan je njegov potpis – Ivanov.</p>



<p>Poslije su se često viđali, on je obnovio prijateljstvo s Ljerkinim bratom Vladimirom, svi zajedno nalazili su se na priredbama i plesovima u Građanskoj streljani na Tuškancu ili u Glazbenom zavodu ili u domovima zajedničkih prijatelja. Gdje god bi bili, on bi je u stopu pogledom pratio, a i ona bi njega pogledavala, ali nikako nije bio načistu jesu li njihovi osjećaji uzajamni. Razapet između ljubavi i ljubomore, srdžbe i razumijevanja, optužbi i laskanja, između odlaska iz Zagreba na studij, najprije u Graz, pa u Beč, i ostanka u rodnom gradu kako bi bio u blizini svoje ljubljene, mladi se Dežman zunzavo batrga kao muha otkinutih krilca. Na kraju je odlučio: i studij i Ljerka. Graz i Zagreb. Beč i Zagreb.</p>



<p>Kad je bio spreman za putovanje vlakom u Graz na studij, nije mogao a da je otvoreno ne upita hoće li ga čekati, što mu ona na svoj koketan način i obeća. Isprva mu je na njegova duga i iscrpna pisma redovito odgovarala, a zatim odgovori iz Zagreba prestaju stizati.</p>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>FATALNI KAZALIŠNI KATALOG: LJERKA SE UDALA ZA DRUGOGA…&nbsp;</strong></h2>



<p>Iz Graza se preselio u Beč, gdje se navečer sastajao s hrvatskim studentima u slavnoj <em>Arcaden Cafe,</em> kamo su mu, umjesto očekivanih pisama, stizale glasine o tome da mu je draga nevjerna. On u to jednostavno nije htio vjerovati, dok mu se jednoga dana nije javila i majka Kornelija koja mu kao <em>corpus delicti</em> šalje kazališni katalog u kojem je Šramica prvi put u javnosti potpisana kao gđa. List kataloga je nekoliko puta izgužvao pa izravnao, strpao ga u džep i uputio se u Zagreb.</p>



<p>U vlaku kojim je stigao iz Beča prva dva vagona, za putnike nepristupačna i strogo čuvana, bila su mala improvizacija bečkoga dvora, a u jednom od njih (navodno drugom) klima se pospana sijeda glava Njegova Veličanstva cara i kralja Franje Josipa Prvog koji u Zagreb stiže na svečano otvorenje Fellner-Hellmera, kako su govorili Zagrepčani, tj. nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta.</p>



<p>Stigavši u Zagreb, Milivoj Dežman s putnom torbom u ruci hodao je strogo zakopčan u svoje misli, odsutan i slijep za svoj grad i za sve što se u njemu tog prohladnog i oblačnog listopadskog predvečerja 1895. događalo. A toga su dana zagrebački sveučilištarci, Dežmanovi vršnjaci Vidrić, Radić i kompanija, u znak prosvjeda protiv ugarskih podvala i beskrupulozne dominacije Pešte nad Zagrebom, na Jelačićevu trgu pokraj spomenika banu Jelačiću na konju s isukanom sabljom okrenutom u smjeru Pešte, zapalili mađarsku zastavu.</p>



<p>Mladi Dežman zaokupljen je svojom intimnom dramom – a svemu je kriv taj presavijeni arak papira, kazališni plakat za Miletićevu „Slavu umjetnosti“; fokusiran je uvijek i samo na jedno ime među glumcima, naivno se nadajući da se zabunio i da posljednja tri dana i tri noći živi u zabludi, u pijanstvu, da je u svojoj ljubomori krivo pročitao i protumačio: ispred imena njegove ljubljene Ljerke kočila su se tri fatalna slova koja se svojom oštricom zabadaju ravno u njegovo mlado ranjeno srce: gđa!&nbsp;</p>



<p>Među sretnim, veselim i razdraganim Zagrepčanima i njihovim gostima, 14. listopada 1895. samo je jedan mladi čovjek, stiješnjen u sebe, bio tužan i razočaran. Iako je itekako znao i ćutio da prisustvuje povijesnom događaju – svečanom otvaranju nove zgrade HNK, Dežman nije bio kadar iskreno se radovati, čak ni onda kad se pred gledaocima prvi put spustio raskošni Bukovčev zastor „Hrvatski preporod“. Kako je čovjek po prirodi sličan teretnom konju kojeg bičem šibaju po hrptu, a svejedno Ilicom vuče tramvaj, tako se i on, uza svu tugu koja ga je snašla, ali i tračak nade ili bolje reći nevjerice, mirio sa slovima s kazališnog plakata – gđa. Ali nikako da se pomiri s onim što slijedi – Isaković. Je li moguće da je njegova Ljerkica gđa nekog drugog, a ne njegova, kako mu je prilikom odlaska iz Zagreba na studij obećala? I tko je taj sretnik?</p>



<p>Bonvivan Aleksandar Isaković, pravoslavac, bankovni činovnik zaposlen u Prvoj hrvatskoj štedionici i nećak Šramičina kazališnog mentora, proslavljenog Adama Mandrovića, osvojio ju je šarmom i, kako dr. Ivo Hergešić svjedoči, vulgarnom muškom ljepotom. Milivoj Dežman, pak, kako zapisuje Josip Horvat, od slovenskih je predaka baštinio snažan uglasti trup alpskog čovjeka s ponešto predugačkim rukama i oblu tvrdu lubanju grubo otesanih ličnih crta. Neobične su mu bile jedino oči sa zjenicama modrim kao potočnica. Patio je od neugodnog, neizlječivog defekta: polipa u nosu. Bolest nije mogla povećati privlačnost&#8230;</p>



<p>U braku s Isakovićem Šramica dobiva sina Sašu i lekciju zbog svoje lakomislenosti i mladenačke naglosti – on napušta nju i dijete, a uz to se upušta u kriminal, pronevjerivši veću svotu novca u Prvoj hrvatskoj štedionici. Kao nemoralan i kvaran čovjek nestaje ne samo iz Šramičina života, nego i iz Zagreba. Kad je otkrila nevjeru u svojem braku, otvorila se prilika za obnovu veze s Dežmanom&#8230;</p>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>LJUBAV IZNAD TRAČEVA I OGOVARANJA: MILIVOJ DEŽMAN VRAĆA SE ŠRAMICI I BRINE ZA NJU I DIJETE DO NJEZINE SMRTI&nbsp;</strong></h2>



<p><img loading="lazy" decoding="async" width="600" height="335" class="wp-image-5983" style="width: 600px;" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/424605315_10222713311173091_3221529166365581150_n.jpg" alt="Milivoj Dežman i Ljerka Šram" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/424605315_10222713311173091_3221529166365581150_n.jpg 301w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/424605315_10222713311173091_3221529166365581150_n-150x84.jpg 150w" sizes="(max-width: 600px) 100vw, 600px" />Otkako se s diplomom liječnika 1897. vratio iz Beča u Zagreb te se najprije zaposlio u staroj bolnici Milosrdne braće na Jelačićevu trgu, Milivoj Dežman savjesno obavlja svoj odgovoran posao. Njegova je ljubav, međutim, iznad svih tračeva i ogovaranja kojima Zagreb bruji – vraća se Šramici i njezinom djetetu i skrbi za njih. Iz telefonskog imenika se može vidjeti da su imali isti telefonski broj i istu adresu: Prilaz 12. U zajednički život, koji nikad neće završiti brakom, on ulaže svoju beskrajnu ljubav i žrtvu, koja podrazumijeva ispunjavanje svih njezinih želja, a ona svoje poštovanje, zahvalnost i odanost.</p>



<p>Čim skine bijelu liječničku kutu, Dežman se prihvaća pera i piše programske tekstove, okupljajući oko svojih ideja mlade umjetnike, artikulirajući taj svoj bunt u programskom časopisu <em>Život,</em> ostavivši trag u povijesti književnosti kao pokretač i vođa književnog pokreta hrvatske moderne. Usput piše i kazališne tekstove, naravno, u svakom stvarajući lik za svoju ljubljenu Ljerku. Najuspjelije mu je djelo dramatizacija Šenoinog „Zlatarovog zlata“ s glavnim likom Dore Krupićeve, specijalno oblikovanim i prilagođenim glumačkim mogućnostima Ljerke Šram.</p>



<p>Međutim, idila nije potrajala. Tužna vijest o Ljerkinoj bolesti potresla je Zagreb. Kad je Šramica oboljela od sušice, Dežman je iskoristio sav svoj ugled liječnika i jednog od moćnika u zagrebačkom novinarstvu te pokrenuo inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti na Brestovcu. Zahvaljujući Dežmanu, tj. njegovoj velikoj, trubadurskoj ljubavi, Zagreb će dobiti prvu specijaliziranu bolnicu te vrste na jugu Europe. Ne bez razloga, u kavanama na Jelačić-placu pričalo se kako je i cijela hrvatska moderna nastala samo zbog Šramice, kao što će se 1909. o gradnji bolnice na Brestovcu pripovijedati da je Dežmanov poklon njegovoj od sušice oboljeloj ljubavi.&nbsp;</p>



<p>Nakon svečane proslave jubileja u HNK – 25 godina umjetničkog rada 1912., 38-godišnja glumica sve češće provodi dane na Brestovcu, gdje je Dežman svakodnevno posjećuje, skrbivši se za medicinske usluge, ali i za njezino raspoloženje odabranom lektirom, uglavnom francuskih pisaca. Godinu dana kasnije, najljepša Zagrepčanka – <em>lady</em> Šram, kako ju je nazvao Matoš – svoje prelijepe velike plave oči posljednji put sklapa na rukama nesretnog nevjenčanog muža, liječnika i novinskog magnata Milivoja Dežmana. Najdramatičnija scena te stare ljubavne priče – koju su Josip Horvat i dr. Ivo Hergešić usporedili s Dumasovom „Damom s kamelijama“ – svakako je ona kad je Dežman sam stavlja u lijes.</p>



<p>Sve zagrebačke novine donose opširne nekrologe, ali po Dežmanovoj izričitoj želji, nitko Šramicu nije doveo s njim u vezu. Nadživio ju je 27 godina. A kad su ga potkraj života, kao pokretača i vođu hrvatske moderne i jednog od najutjecajnijih ljudi zagrebačkog i hrvatskog novinarstva, pitali o njegovu životu, na sve je odmahnuo rukom i izgovorio samo jednu riječ: Brestovac.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="696" height="1000" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/img650.jpg" alt="Bolnica Brestovac" class="wp-image-5977" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/img650.jpg 696w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/img650-209x300.jpg 209w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/img650-292x420.jpg 292w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/img650-150x216.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/img650-300x431.jpg 300w" sizes="(max-width: 696px) 100vw, 696px" /><figcaption class="wp-element-caption">Bolnica Brestovac</figcaption></figure>



<p><strong>Napisala: Biba Salata</strong></p>



<p>Foto: Arhiv časopisa Zagreb moj grad </p>



<p><em><strong>Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija</strong></em></p>



<p></p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/milivoj-dezman-lijecnik-pisac-knjizevni-kriticar-novinar-urednik/">Milivoj Dežman – liječnik, pisac, književni kritičar, novinar, urednik</a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Cata Dujšin-Ribar</title>
		<link>https://zagrebmojgrad.hr/cata-dujsin-ribar/?utm_source=rss&#038;utm_medium=rss&#038;utm_campaign=cata-dujsin-ribar</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Lumen]]></dc:creator>
		<pubDate>Wed, 13 Nov 2024 18:41:59 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Istaknute objave]]></category>
		<category><![CDATA[Zagrepčanke I Zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti]]></category>
		<category><![CDATA[biba salata]]></category>
		<category><![CDATA[povijest grada]]></category>
		<category><![CDATA[zagrepčanke i zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://zagrebmojgrad.hr/?p=5861</guid>

					<description><![CDATA[<p>&#160;Dama iz Demetrove ulice Cata Dujšin-Ribar, slikarica i pjesnikinja, ostala je u sjećanju stanovnika zagrebačkoga Gornjega grada kao markantna dama iz Demetrove ulice, uvijek dotjerana&#160; i dostojanstvena hoda, čak i u svojim poznim godinama. Cata je bila, kako ju je opisao Miroslav Krleža u Razgovorima s Enesom Čengićem, &#8220;raskošno lijepa žena&#8221;. Pravim imenom Katarina, rođena [&#8230;]</p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/cata-dujsin-ribar/">Cata Dujšin-Ribar</a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<h3 class="wp-block-heading"><em>&nbsp;Dama iz Demetrove ulice</em></h3>



<p>Cata Dujšin-Ribar, slikarica i pjesnikinja, ostala je u sjećanju stanovnika zagrebačkoga Gornjega grada kao markantna dama iz Demetrove ulice, uvijek dotjerana&nbsp; i dostojanstvena hoda, čak i u svojim poznim godinama. Cata je bila, kako ju je opisao Miroslav Krleža u Razgovorima s Enesom Čengićem, &#8220;raskošno lijepa žena&#8221;.</p>



<p>Pravim imenom Katarina, rođena je 17. listopada 1897. godine u Trogiru kao peto dijete u obitelji Gattin s osmero braće i sestara. Otac Vjekoslav bio je carinski službenik, a majka Giustina jedno je vrijeme radila u pošti u Trogiru. Otac je uskoro premješten u Kotor, gdje Cata završava tri godine Trgovačke akademije. Djevojačke godine u Boki kotorskoj ostavit će neizbrisiv trag u njenom kasnijem slikarstvu &#8211; pejzaž kotorskoga zaljeva i Lovćen česti su motivi.</p>



<p>Početkom Prvog svjetskog rata obitelj Gattin 1914. godine nakratko se vraća u Trogir, a 1915. nastanjuje u Splitu. Tu je Cata nastavila školovanje u Obrtničkoj školi u kojoj joj je nastavnik crtanja bio poznati splitski slikar Emanuel Vidović. Prepoznavši kod Cate nadarenost i lju­bav prema slikarstvu, daje joj dodatnu po­duku u svom ateljeu, pa Cata na njegov po­ticaj 1917. upisuje studij slikarstva na zagrebačkoj Višoj umjetničkoj školi (kasnije Akademiji likovnih umjetnosti). Profesori su joj bili: LJ. Babić, M. Vanka, Menci C. Crnčić, B. Csikos Sessia, B. Šenoa, R. Auer, F. Kovačević, O. Iveković, H. Jun, J. Kljaković, R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović.</p>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>Ljubav na prvi pogled&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;</strong></h2>



<p>Pred kraj studija, 1922. godine prekida školovanje zbog bolesti, pa nije uspjela diplomirati. Školovanje nastavlja 1924. i 1925. godine kod Vladimira Becića, kao svojevrstan postdiplomski studij.</p>



<p>Tijekom studija kratko je izlazila s kolegom Ignjatom Jobom, što također doznajemo od Krleže koji je Čengiću o Cati rekao: &#8220;Sjećam je se dok je bila mlada. Prije Dujšina zabavljala se s Ignjatom Jobom. Bila je vitka, krasna, a on isto naočit mladić s malom crnom bradom, oboje slikari. Baš su bili par.&#8221;</p>



<div class="wp-block-columns is-layout-flex wp-container-core-columns-is-layout-2 wp-block-columns-is-layout-flex">
<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-large is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="703" height="1024" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr-703x1024.jpg" alt="Cata Dujšin-Ribar i Dubravko Dujšin s psom" class="wp-image-5857" style="width:387px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr-703x1024.jpg 703w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr-206x300.jpg 206w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr-768x1119.jpg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr-288x420.jpg 288w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr-150x219.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr-300x437.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr-696x1014.jpg 696w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr.jpg 921w" sizes="(max-width: 703px) 100vw, 703px" /><figcaption class="wp-element-caption">Cata Dujšin-Ribar i Dubravko Dujšin s psom</figcaption></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="1000" height="767" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr1.jpg" alt="Cata Dujšin-Ribar i Dubravko Dujšin za stolom" class="wp-image-5858" style="width:563px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr1.jpg 1000w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr1-300x230.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr1-768x589.jpg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr1-548x420.jpg 548w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr1-80x60.jpg 80w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr1-150x115.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/cdr1-696x534.jpg 696w" sizes="(max-width: 1000px) 100vw, 1000px" /><figcaption class="wp-element-caption">Cata Dujšin-Ribar  i Dubravko Dujšin za stolom</figcaption></figure>
</div>
</div>



<p>No, susret s Dubravkom Dujšinom u Splitu 1919. godine bio je sudbinski – nakon ljubavi na prvi pogled, nisu se više rastajali do Dujšinove smrti. Vjenčali su se u Splitu u katedrali Sv. Dujma, 13. rujna 1920., dan nakon Dubravkova rođendana. Mladi par vratio se u Zagreb na studij: Cata na Akademiju, a Dubravko u Glumačku školu koju je tada osnovao Branko Gavella. Prve bračne dane provode odvojeno, svatko u svojoj studentskoj podstanarskoj sobi. Tek 1923. godine unajmljuju prvi za­jednički stan u potkrovlju u Jurjevskoj ulici, &#8220;golubinjak&#8221;, kako ga je Cata nazvala, u kojem Dubravko, visok i stasit, nije mogao uspravno stajati. Kasnije im je slikar Stojan Aralica ustupio svoj atelje na Marulićevom trgu, u kojem su, osim udobnosti, imali i dovoljno prostora za rad &#8211; Cata za slikanje, a Dubravko za uvježbavanje uloga.</p>



<p>U tom je ateljeu Cata u travnju 1927. godine otvorila prvu samostalnu izložbu, koju će kasnije pokazati i splitskoj publici u Salonu Galić. Javnost i kritika blagonaklono su je i toplo prihvatili. Iako još pod utjecajem učitelja Vladimira Becića, Cata se već tada pokazala kao individualna slikarska sudbina izvan trendova i skupina. Upoznala je suvremeno slikarstvo u metropolama, bila je na studijskim putovanjima i usavršavanju u Parizu i Londonu, međutim, to nije bilo presudno za njeno slikarstvo. Bila je suvremnik povijesnih avangardista, no nije prihvćala likovne utjecaje, uvijek je ostala vjerna unutrašnjem porivu: poetski preraditi realnost, emotivno doživjeti svijet od impresionističkog do kasnije, ekspresionističkog izražavanja.</p>



<p>Prvu samostalnu izložbu u inozemstvu Cata je priredila u Londonu od 2. travnja do 4. svibnja 1936. u The Cooling Galeries LTD. Izložba je bila zapažena i popraćena dobrim osvrtima u novinama.</p>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>Zatvor i Dujšinova smrt</strong></h2>



<p>Te kasne tridesete pred Drugi svjetski rat za bračni par Dujšin bile su godine uspjeha i prosperiteta: Dubravko je slavan i omiljen glumac, postaje i intendant HNK, a Cata je priznata i cijenjena slikarica, vrsna portretistica, što dokazuje i izbor za uglednu kritičku izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb, 1938./39.) na kojoj je predstavljena s pet djela. U to vrijeme već stanuju u Demetrovoj 3.</p>



<p>Ratne su godine straha i progona. Dubravko je dva puta uhićen, a kraj 1944. godine oboje će dočekati u zatvoru. Uzničke je dane Cata zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom &#8220;Iz ćelije&#8221;, slikanih uznemirenim zanosom i snažnim ekspresionističkim izrazom.</p>



<p>Ubrzo nakon rata Dubravko umire. Početkom 1947. godine Cata je bila u Splitu, njegujući bolesnu majku. Javlja Dubravku da se vraća u Zagreb 30. siječnja. On je dočekuje na kolodvoru, dolaze kući; Dubravko odlazi skuhati kavu, uz jauk pada i Cati upućuje posljednje riječi: &#8220;A tako sam te čekao&#8230;&#8221;.</p>



<p>Nakon smrti voljenog supruga, Cata proživljava najteže i najbolnije trenutke. &#8220;Bilo je sve svršeno. Bila sam i ja mrtva… Proći će godinu dana od Dubravkove smrti kad ću ponovno moći raditi, slikati…”, rekla je.</p>



<p>Cata Dujšin &#8211; Ribar oduvijek je bila darovita portretistica, svojim mediteranskim temperamentom zarobljena između portreta i dalmatinskih pejzaža, posebice maslina. No, upravo ju je portretiranje dovelo do drugog supruga, političara dr. Ivana Ribara. Godine 1948. pozvana je u Beograd da naslika portret Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Prijateljstvo se razvilo iz zajedničke patnje za izgubljenim dragim osobama &#8211; Cata je ostala bez Dubravka, a dr. Ivan Ribar u ratu je izgubio cijelu obitelj, dva sina i suprugu. Prijateljstvo će kasnije prerasti u vezu koju su 1952. zaključili brakom.</p>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>Slikarska zrelost:</strong> <strong>portreti i masline</strong></h2>



<p>Pedesete su godine Catine pune umjetničke zrelosti i afirmacije figuralnoga koncepta koji je uporno zastupala, gradeći vlastitu osobnost nedodirnutu diktatom trenutačnih stilova i pravaca, uvijek inzistirajući na osobnosti bez obzira na trendove. To je vrijeme čestog izlaganja, a svaka izložba izaziva veliku pozornost posjetitelja. Catino je slikarstvo razumljivo, lako prihvatljivo, a opet dinamično, nemirno i misaono – odraz dalmatinskog temperamenta i porijekla. Do duboke je starosti sačuvala u sebi taj nemir, dinamiku, radost življenja i mladenački duh koji ju je poticao na neprestano slikanje.</p>



<p>A slikala je puno &#8211; naslikala je bezbrojne slike koje su danas u muzejima, institucijama i u privatnim kolekcijama širom svijeta, od Londona, New Yorka i Washingtona (u kojima je izlagala 1957. godine), Venecije i Milana (samostalna izložba 1959.) do Zagreba u koji donosi boje i ugođaj Mediterana. Slika prirodu, njenu snagu prenosi na platno, stvara bezbroj verzija pejsaža, uvijek mediteranskih: tamnih kotorskih fjordova, duboko urezanih u sjećanje na djetinjstvo, vedute dalmatinskih gradova, ponajprije rodnoga Trogira, krš dalmatinskih otoka, ružmarin, vrijes, maslinike.</p>



<p>Tijekom dugoga stvaralačkoga vijeka Cata je razapeta između dva motiva: ljudskoga lika (portreta) i dalmatinskih pejsaža, ali uvijek nastoji prikazati svoj unutrašnji odnos prema njima, preraditi realnost. Vjerojatno ju je taj nesvjesni nemir odveo od pejsaža do pojedinačnih osamljenih maslina kojima pristupa kao živim bićima, pokazuje njihovu dramatičnost, slika ih ranjene, razigrane, dinamične, oronule. Upravo je u toj kon­frontaciji čovjeka i prirode smisao njenog slikarstva.</p>



<div class="wp-block-columns is-layout-flex wp-container-core-columns-is-layout-3 wp-block-columns-is-layout-flex">
<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="1000" height="1197" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/018-.jpg" alt="Cata Dujšin-Ribar autoportret" class="wp-image-5854" style="width:404px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/018-.jpg 1000w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/018--251x300.jpg 251w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/018--855x1024.jpg 855w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/018--768x919.jpg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/018--351x420.jpg 351w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/018--150x180.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/018--300x359.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/018--696x833.jpg 696w" sizes="(max-width: 1000px) 100vw, 1000px" /><figcaption class="wp-element-caption">Cata Dujšin-Ribar autoportret</figcaption></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="728" height="1000" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Cata-Dujsin-Ribar.jpg" alt="Dr. Ivan Ribar" class="wp-image-5856" style="width:351px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Cata-Dujsin-Ribar.jpg 728w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Cata-Dujsin-Ribar-218x300.jpg 218w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Cata-Dujsin-Ribar-306x420.jpg 306w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Cata-Dujsin-Ribar-150x206.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Cata-Dujsin-Ribar-300x412.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/Cata-Dujsin-Ribar-696x956.jpg 696w" sizes="(max-width: 728px) 100vw, 728px" /><figcaption class="wp-element-caption">Dr. Ivan Ribar</figcaption></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="733" height="1000" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/019-.jpg" alt="Dubravko Dujšin" class="wp-image-5855" style="width:354px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/019-.jpg 733w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/019--220x300.jpg 220w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/019--308x420.jpg 308w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/019--150x205.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/019--300x409.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/019--696x950.jpg 696w" sizes="(max-width: 733px) 100vw, 733px" /><figcaption class="wp-element-caption">Dubravko Dujšin </figcaption></figure>
</div>
</div>



<h2 class="wp-block-heading"><strong>Ne boj se visina&#8230;</strong></h2>



<p>Poetska duša Cate Dujšin &#8211; Ribar, osim slikarstva, morala je pronaći još jedan način izražavanja &#8211; u poeziji. Rano je počela pisati stihove, no objavljuje ih u kasnijoj dobi. Godine 1962. objavljuje poemu &#8220;Noć tamna je moja&#8221;, a 1971. prvu zbirku pjesama &#8220;Rastanci bez rastanaka&#8221;. Drugu zbirku pjesama &#8220;Iz kamene jeke&#8221; objavila je 1975. Urednik je bio Jure Kaštelan koji je u predgovoru napisao: &#8220;Ova poezija uvodi nas u svijet ljudske drame i vječnih obnavljanja života. Svijet je taj taman, opor i okrutan, a svjetlo je samo san, trenutak, bljesak vatre u dnu bića. Ovi stihovi djeluju kao stranice brodskog dnevnika s olujne plovidbe uz oštre hridine života, kao vapaj izmorenog putnika u nekom vrletnom klancu&#8230; Ima pjesama koje se doimlju kao slike. To nisu slike pisane riječima, nego riječi slikane kistom, kao pjesma Lovćen, Maslina i mnoge metafore koje kao da je slikao kist, a ne zapisala olovka&#8230; Riječ ima snagu slike kao što i boja ima sugestivnost riječi.&#8221; Treća zbirka pjesama, &#8220;Catina lirika&#8221;, tiskana 1983., potvrđuje njenu predanost pisanju. U povodu 95. godine života i 75. godine umjetničkoga rada, 1992. godine objavljena je posljednja Catina zbirka pjesama &#8220;Moj dom&#8221;.</p>



<p>Cata Dujšin-Ribar umrla je 8. rujna 1994. u svom domu u Zagrebu u Demetrovoj 3, u 97. godini života. Sahranjena je na Mirogoju, zajedno s Dubravkom Dujšinom, a na njihovom nadgrobnom spomeniku urezani su Catini stihovi &#8220;Ne boj se visina, samnom blistavi su vrhunci&#8221;.</p>



<blockquote class="wp-block-quote is-layout-flow wp-block-quote-is-layout-flow">
<h2 class="wp-block-heading">DONACIJA GRADU ZAGREBU<br>Zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar</h2>



<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="1000" height="665" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/007-.jpg" alt="Stan u Demetrovoj 3 Cate Dujšin - Ribar" class="wp-image-5860" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/007-.jpg 1000w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/007--300x200.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/007--768x511.jpg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/007--632x420.jpg 632w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/007--150x100.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/007--696x463.jpg 696w" sizes="(max-width: 1000px) 100vw, 1000px" /><figcaption class="wp-element-caption">Stan u Demetrovoj 3 Cate Dujšin &#8211; Ribar</figcaption></figure>
</blockquote>



<p>Darovnim ugovorom, potpisanim 26. svibnja 1976. godine, Cata Dujšin &#8211; Ribar darovala je zbirku slika, umjetničkih predmeta, knjiga te arhivsku građu i cjelokupni inventar svoga stana u Demetrovoj 3 Gradu Zagrebu, uz uvjet da se u stanu otvori memorijalna zbirka. Zbirka je, uz muzeološku pažnju i stručnu obradu, dostupna javnosti i postaje mali memorijalni muzej.</p>



<p>Prigodom donacije dijela svog likovnog opusa rodnome Trogiru 1978. godine,&nbsp; Cata Dujšin – Ribar rekla je da se &#8220;kad je vidjela da godine idu, zapitala kome će dati na čuvanje tu svoju djecu&#8221;, kako je tepala svojim slikama. Zagrebu, u koji je došla 1917. godine na studij i u njemu umrla 1994., darovala je, osim svojih slika, cjelokupnu ostavštinu.</p>



<p>Zbirka sadrži nekoliko cjelina: osamdesetak Catinih slika; stilski namještaj i predmete umjetničkog obrta iz 18., 19. i 20. stoljeća; osobito vrijednu sliku V. Crivellija iz 15. stoljeća; slike i skulpture od 16. do 20. stoljeća; ostavštinu dr. Ivana Ribara sa slikama Vjekoslava Karasa i njegova sina Jurice, akademskog slikara ubijenog u Drugom svjetskom ratu; bogatu biblioteku, Catinu i Dujšinovu te Ribarovu; otprilike 500 Catinih pjesama u rukopisu, fotografije i drugu dokumentaciju vezanu uz život i rad Cate, Dubravka i dr. Ribara.</p>



<p>Zbirka Catinih slika presjek je njenog cjelokupnog slikarskog opusa od 1919. do 1989. godine. Većina je u tehnici ulja na platnu, kartonu ili lesonitu, no ima i crteža ugljenom i olovkom te akvarela. Najzastupljeniji su pejsaži, većinom motivi Catinih omiljenih maslina, zatim vedute dalmatinskih gradova. Budući da je bila vrsna portretistica, u zbirci je, osim autoportreta, velik broj portreta – a na istaknutom su mjestu portreti njenih muževa: Dubravka Dujšina i dr. Ivana Ribara te omiljenih pjesnika Lorce i Njegoša.</p>



<p>Adresa Demetrova 3 povezuje tri iznimne osobe iz našeg kulturnog i političkog života &#8211; Dubravka Dujšina, slavnoga glumca, redatelja i kazališnog pedagoga; dr. Ivana Ribara, istaknutog političara i Catu Dujšin – Ribar, slikaricu i pjesnikinju, koja je svoj životni put povezala s dvojicom muškaraca.</p>



<figure class="wp-block-image size-full is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="1000" height="718" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/015-.jpg" alt="Stan u Demetrovoj 3 Cate Dujšin - Ribar" class="wp-image-5853" style="width:1054px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/015-.jpg 1000w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/015--300x215.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/015--768x551.jpg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/015--585x420.jpg 585w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/015--150x108.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/11/015--696x500.jpg 696w" sizes="(max-width: 1000px) 100vw, 1000px" /><figcaption class="wp-element-caption">Stan Cate Dujšin &#8211; Ribar u Demetrovoj 3 </figcaption></figure>



<h2 class="wp-block-heading">Stan na drugom katu</h2>



<p>Stan Cate Dujšin-Ribar na drugom je katu palače u Demetrovoj 3. Palača je iznimne kulturno-povijesne, arhitektonske i urbanističke vrijednosti i kulturno je dobro.</p>



<p>Kuća je izgrađena na gradskom bedemu sredinom 18. stoljeća, a današnji oblik četverokrilne palače s unutrašnjim dvorištem dobila je dogradnjama u 19. i 20. stoljeću. Do sredine 19. stoljeća sastojala se od jednokatnog zapadnog krila na bedemu i sjevernog krila prema ulici, uz koje je bila staja. Sredinom 19. stoljeća dograđeni su kat na uličnom krilu, veža i klasicističko stubište te drveni trijem na istočnoj i južnoj strani dvorišta. Drugi kat na zapadnom i sjevernom krilu dograđen je 1926. godine, prema projektu arhitekta Ignjata Fischera koji je u kući imao atelijer. Tada je dvorišni trijem dobio kamene stupove, a u dvorištu je sagrađen zdenac.</p>



<p>Stan u kojem je Zbirka prostrani je četverosobni stan s djevojačkom sobom, čija je površina 128 četvornih metara. Memorijalni prostor stana &#8211; hodnik, Catina soba, dnevni boravak, spavaonica i soba dr. Ivana Ribara &#8211; autentičan je ambijent koji će čuvati sjećanje na jednog velikana hrvatskoga glumišta, jednog odvjetnika i političara i slikaricu i pjesnikinju koja ih je širinom svoga duha povezala. Čuvajući njihove predmete, njegovala je ljubav i uspomenu kroz svoje slike i pjesme.</p>



<p>Foto: MGZ&nbsp;&nbsp;<br>Napisala: Biba Salata</p>



<p><strong><em>Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija</em></strong></p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/cata-dujsin-ribar/">Cata Dujšin-Ribar</a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>OGREBOTINE I POSJEKOTINE TRAJANJA[1] NIVES KAVURIĆ KURTOVIĆ</title>
		<link>https://zagrebmojgrad.hr/ogrebotine-i-posjekotine-trajanja-ogrebotine-i-posjekotine-trajanja1-nives-kavuric-kurtovic/?utm_source=rss&#038;utm_medium=rss&#038;utm_campaign=ogrebotine-i-posjekotine-trajanja-ogrebotine-i-posjekotine-trajanja1-nives-kavuric-kurtovic</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Lumen]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 22 Oct 2024 16:25:10 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Zagrepčanke I Zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti]]></category>
		<category><![CDATA[biba salata]]></category>
		<category><![CDATA[zagrepčanke i zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://zagrebmojgrad.hr/?p=5546</guid>

					<description><![CDATA[<p>“U stanju izloženosti, otvorenosti, ranjivosti i zdvajanja Nives K.-K. je svoje biće i svoje tijelo pretvorila u medij i instrument prijenosa unutrašnje seizmografije jednog od najpoetičnijih, najreskijih, emocionalno lucidnih i u svojoj umjetničkoj konfesiji neporecivih opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.” M. S. Šimat Osam je godina kako nas je napustila velika slikarica Nives Kavurić Kurtović. [&#8230;]</p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/ogrebotine-i-posjekotine-trajanja-ogrebotine-i-posjekotine-trajanja1-nives-kavuric-kurtovic/">OGREBOTINE I POSJEKOTINE TRAJANJA[1] NIVES KAVURIĆ KURTOVIĆ</a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p><em>“U stanju izloženosti, otvorenosti, ranjivosti i zdvajanja Nives K.-K. je svoje biće i svoje tijelo pretvorila u medij i instrument prijenosa unutrašnje seizmografije jednog od najpoetičnijih, najreskijih, emocionalno lucidnih i u svojoj umjetničkoj konfesiji neporecivih opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.” </em>M. S. Šimat</p>



<p><em>Osam je godina kako nas je napustila velika slikarica Nives Kavurić Kurtović. Ponegdje poneka manja izložba, gotovo anonimna, bez ikakve &nbsp;pompe. Poslije&nbsp;velike izložbe pred kraj njenog života, u Klovićevim 2016. veće su posmrtne prezentacije&nbsp;njenih djela bile samo u okviru izložbi zbirka kolekcionarke, njene duboke štovateljice i prijateljice kroz čitav život, Dagmar Meneghello u muzejima Vojvodine, Sarajeva,&nbsp; Palače Milesi HAZU u Splitu, već sređene za izložbu u Beču 2026.…Zaborav je sramotan. Ima ljudi koji Nivesičnu umjetnost nisu razumjeli, ili ih je svojom ogoljenošću i istinom, onespokojavala, ali u njenu likovnu veličinu ne postoji sumnja.</em></p>



<p><em>„</em><em>Mogu tvrditi </em><em>riječ je </em><em>o jednoj od najve</em><em>ć</em><em>ih umjetnica koju smo imali, o djelima koja zauvijek ostaju ili o sje</em><em>ć</em><em>anju onih koje je ostavila. Ne znamo prona</em><em>ć</em><em>i pravu rije</em><em>č</em><em>. I ne znamo ništa o besmrtnosti niti to mo</em><em>ž</em><em>emo znati. Znam samo da je Nives Kavuri</em><em>ć</em><em>-Kurtovi</em><em>ć</em><em> bila posebna osoba i da je u</em><em>č</em><em>inila više od drugih. A kako je u kolokvijalnom govoru vje</em><em>č</em><em>nost pomalo neodre</em><em>đ</em><em>ena daleka i nejasna zemlja, ponovimo ve</em><em>ć</em><em> negdje izgovoreno: otišla je prva dama hrvatskoga slikarstva (pri </em><em>č</em><em>emu ne znam zapravo gdje bi stavio naglasak; na lijepo i plemenito unutrašnje i vanjsko lice ove princeze iskrenosti ili na njezino djelo). Onoj kojoj je </em><em>ž</em><em>ivot i slikarstvo, po njezinim rije</em><em>č</em><em>ima bilo jedno te isto</em><em>..“</em><em> </em><em>Stoga je ova kraljica iskrenosti, unutar pravoga etosa netolerancije krizi umjetnosti i smrti slikarstva koji su imali zadah kona</em><em>č</em><em>nosti suprotstavila vlastito bi</em><em>ć</em><em>e znaju</em><em>ć</em><em>i da je kriza umjetnosti zapravo naša kriza i da smo za našu izgubljenost samo optu</em><em>ž</em><em>ili druge.</em><em></em></p>



<p><em>I ni</em><em>ž</em><em>u se njezini crte</em><em>ž</em><em>i, slike, ciklusi, cjeline. Prostirke su poput zastava i stjegova neke bratovštine srca u kojima su misli sre</em><em>đ</em><em>enije a oblici odre</em><em>đ</em><em>eniji. A tek njezine Rolade </em><em>ž</em><em>ivota ili Zarolan </em><em>ž</em><em>ivotom (od 28 i 40 metara!) koji je pravi roman tijeka svijesti, i koje dokazuju da je veliki format intiman format (Keser). Ponekad se suo</em><em>č</em><em>ila sa stvarnoš</em><em>ć</em><em>u. U crte</em><em>ž</em><em>ima Vrijeme zapunjeno odustajanjem (1995-96) izašla je iz sebe komentiraju</em><em>ć</em><em>i grubu stvarnost koja ne veseli. I crte</em><em>ž</em><em>i su po</em><em>č</em><em>eli </em><em>ž</em><em>ivjeti ili bolje re</em><em>č</em><em>eno zapravo odumirati od lošega zadaha i susreta sa ovakvim svijetom. Tamo gdje su drugi stavljali znakove uvjerenja ili se zaklanjali iza kore stila ona je ostavljala tragove </em><em>č</em><em>ovjekove ranjivosti. Sve su kategorije stila ro</em><em>đ</em><em>ene iz mesa njezina djela. Njezino je djelo bilo samo prividno narativno. Ono je imalo pri</em><em>č</em><em>u, ali te su pri</em><em>č</em><em>e dolazile iz gusto</em><em>ć</em><em>e njezina unutrašnjega </em><em>ž</em><em>ivota. I zvali ih slikama, crte</em><em>ž</em><em>ima, reljefima, kola</em><em>ž</em><em>ima ili nekako druga</em><em>č</em><em>ije, svojim je djelima uvijek nastojala isprovocirati smisao postojanja i </em><em>ž</em><em>ivota.</em><em> Margareta S. Šimat.</em><em></em></p>



<p><em>Nives Kavurić Kurtović rodila se 1938. u Zagrebu. Godine&nbsp;1962.&nbsp;diplomirala je na&nbsp;Akademiji likovnih umjetnosti&nbsp;u Zagrebu u klasi profesora&nbsp;Frane Baće. Od 1962. do&nbsp;1967.&nbsp;bila je suradnica u majstorskoj radionici&nbsp;Krste Hegedušića, kojeg je izuzetno cijenila. Do 1983. živi kao profesionalna umjetnica kada postaje profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1997.postaje redovita članica&nbsp;Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. &nbsp;Njezina djela, nadrealistička i fantazmagorična s nemirnim rukopisom i profinjenim koloritom, &nbsp;nalaze se u mnogim privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Služi se stečevinom informela i novog shvaćanja prostora. Često ispisuje na slike svoje ili tuđe tekstove. Šteta je da te opaske, razmišljanja, reminiscencije nemamo sačuvane i sređene. One bi dale još jedan sloj kompleksnosti već i onako vrhunski složenom opusu ove najveće hrvatske umjetnice. Kao što je nova, jedinstvena , samosvojna pojava u hrvatskoj likovnosti koju je raskošila, tako je i njen jezik pun iznenađujućih tvorevina novih riječi, slikovitih lingvističkih igri, neopisivo bogatih i iznenađujućih asocijacija.</em></p>



<div class="wp-block-columns is-layout-flex wp-container-core-columns-is-layout-4 wp-block-columns-is-layout-flex">
<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="320" height="234" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/image004.png" alt="" class="wp-image-5539" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/image004.png 320w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/image004-300x219.png 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/image004-80x60.png 80w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/image004-150x110.png 150w" sizes="(max-width: 320px) 100vw, 320px" /></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="241" height="244" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-1.jpg" alt="" class="wp-image-5540" style="width:232px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-1.jpg 241w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-1-150x152.jpg 150w" sizes="(max-width: 241px) 100vw, 241px" /></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="240" height="274" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-1.png" alt="" class="wp-image-5541" style="width:212px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-1.png 240w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-1-150x171.png 150w" sizes="(max-width: 240px) 100vw, 240px" /></figure>
</div>
</div>



<p><em>Ž</em><em>ivjela je u ku</em><em>ć</em><em>i koju je projektirao njezin otac, arhitekt Zvonimir Kavuri</em><em>ć</em><em> – kojeg su 1944, nakon zvjerskog mu</em><em>č</em><em>enja, pogubili ustaše. </em><em>Zašto se </em><em>u Zagrebu početkom devedesetih izgubi</em><em>la</em><em> ulica</em><em> b</em><em>rać</em><em>e</em><em>&nbsp;Zvonimir</em><em>a </em><em>i&nbsp;Stjepan</em><em>a</em><em> Kavu</em><em>rića</em><em>&nbsp; </em><em>i postala </em><em>&nbsp;&nbsp;Ulic</em><em>a</em><em> Andrije</em><em> Hebranga. &nbsp;Kome i zašto </em><em>je </em><em>on </em><em>&nbsp;&nbsp;očito </em><em>bio &nbsp;</em><em>podobniji</em><em> </em><em>&#8211; mogli bismo se samo pitati. Koliko ju je intimno pogodila ta politička odluka &#8211; &nbsp;koja je naprasno minorizirala žrtvu na oltaru domovine njene obitelji &#8211; &nbsp;a kojoj je Nives KK čitavim svojim životom, svojim bivstovanjem i svojim strastvenim i požrtvovnim stvaranjem održavala plamen?! &nbsp;Bila je još djevojčica, ali dovoljno odrasla da shvati prazninu koja je nastala gubitkom oca.</em><em></em></p>



<p><em>„Nije to beznačajan biografski podatak,… u njezinom slučaju kao da je život u nečemu što je proizvod mašte mrtvoga oca stalno upisivano i upisano u crteže i slike, u svu njezinu umjetnost. Mnogo je smrti i mašte u prizorima Nives Kavurić Kurtović, velikih brojnih , moćnih pietà, , kao slika vječne i bezbroj puta ponovljene smrti… Još bi jedan život dug cijelo stoljeće Claude Lévi-Strauss mogao odživjeti tako da umjesto puta po kolektivnim mitologijama putuje kroz njezine slike, po jednoj intimnoj mitologiji, čiji su znakovi brojni, mnogo dublji i drevniji od samo jednoga ljudskog života. U njima se, tim njezinim znakovima, ogledaju dva svijeta, odijeljena granicom čovjekove kože i zjenicom oka: jedan unutrašnji – o kojemu će se uvijek radije govoriti, iako bi o njemu, možda, trebalo šutjeti – i drugi vanjski, koji ćemo zbog nečega nerado prepoznavati.. Ona je detalj u kojemu se dva svijeta odvojena granicom ljudske kože ponovo srode i spoje u jedan.“ Piše književnik Jergović.</em></p>



<p><em>1960. jedan crte</em><em>ž</em><em> nazvala je “Pokaja se Gospodin što je stvorio </em><em>č</em><em>ovjeka i bi mu </em><em>ž</em><em>ao u srcu”. Kako lijepo! Što ka</em><em>ž</em><em>e Bog na sve ovo? Što ka</em><em>ž</em><em>e Bog dok gleda vijesti? Na drugom crte</em><em>ž</em><em>u, godinu dana kasnije, piše: “Bez nade u skoro raspe</em><em>ć</em><em>e…” I poslije: “Dosta je bilo parade/ Ujedinite svoje breme/ Zgazit </em><em>ć</em><em>e vas vreme” </em><em>Na jednom crtežu pitanje – „ Ljudi tako nas je mnogo, a tako smo usamljeni“.</em></p>



<p><em>Šezdesetih je Nives Kavuri</em><em>ć</em><em> Kurtovi</em><em>ć</em><em> imala poziv za Pariz</em><em>, gdje je pobijedila na 5.Bienalu mladih 1968. i&nbsp; dobila mogućnost ostajanja u Francuskoj i europske karijere</em><em>.</em><em>“</em><em> To se </em><em>č</em><em>esto spominjalo u tekstovima o njoj. Nije </em><em>ostala</em><em> jer je bila nose</em><em>ć</em><em>a</em><em>, željela je obitelj u svojoj zemlji. ..</em><em>. </em><em>Š</em><em>to bi bilo da je otišla? Vjerojatno bi na</em><em>č</em><em>inila karijeru, poput velikih slikara koji su iz ovih krajeva odlazili – Dade </em><em>Đ</em><em>uri</em><em>ć</em><em>a, Vladimira Veli</em><em>č</em><em>kovi</em><em>ć</em><em>a, Julija Knifera – ili bi, mo</em><em>ž</em><em>da, postala slavnija od njih? Bila bi umjetnica nekoga šireg, francuskog i europskog konteksta, ali u svemu bi drugom, to je sasvim sigurno, ostala uskra</em><em>ć</em><em>ena. Njezina </em><em>ž</em><em>ivotna izlo</em><em>ž</em><em>ba ne bi mogla biti ovakva kakva je </em><em>&nbsp;bila zadnja </em><em>u Klovi</em><em>ć</em><em>evim dvorima.</em><em> </em><em>Ne samo da crte</em><em>ž</em><em>a, slika, bilje</em><em>ž</em><em>nica, blokova, rola ne bi moglo biti ovoliko, nego ni njen svijet ne bi bio ovakav. Ne bi je bilo u ku</em><em>ć</em><em>i Zvonimira Kavuri</em><em>ć</em><em>a, niti bi je bilo u snebljivim okolnostima njezina zagreba</em><em>č</em><em>kog </em><em>ž</em><em>ivota, ne bi za nju bilo rata, a ni onog što je uslijedilo nakon rata… </em><em>Ž</em><em>ivot umjetnika u tu</em><em>đ</em><em>ini u najve</em><em>ć</em><em>oj je mjeri </em><em>ž</em><em>ivot izvan vlastite sudbine, bijeg od vlastite nesre</em><em>ć</em><em>e. Tako je kada se ode svojom voljom, kao što je krajem šezdesetih mogla oti</em><em>ć</em><em>i Nives Kavuri</em><em>ć</em><em> Kurtovi</em><em>ć</em><em>. Druk</em><em>č</em><em>ije je, i po umjetnost bolje, jedino kada umjetnika protjeraju, pa sudbina i nesre</em><em>ć</em><em>a prerastu njegovo djelo, pa ih u tu</em><em>đ</em><em>ini treba dostizati…U Parizu bi, me</em><em>đ</em><em>utim, ona imala nešto što u Hrvatskoj nema, a nije mogla imati ni na širem i ve</em><em>ć</em><em>em kulturnom i umjetni</em><em>č</em><em>kom prostoru, u Jugoslaviji: imala bi kontekst za svoje </em><em>ž</em><em>ivotno djelo, leksikon za svoju umjetnost. U Zagrebu Nives Kavuri</em><em>ć</em><em> Kurtovi</em><em>ć</em><em> samoj je sebi jedini kontekst. Ona je jedan od onih umjetnika – takav je, ali na posve drugi na</em><em>č</em><em>in i Boris Bu</em><em>ć</em><em>an, a najizrazitiji me</em><em>đ</em><em>u takvima bio je Miroslav Krle</em><em>ž</em><em>a – koji stvaraju</em><em>ć</em><em>i svoje umjetni</em><em>č</em><em>ko djelo stvaraju i svoje stanište, grad, zemlju i svoj kosmos. Ona je samoj sebi jedini kontekst. I zapravo to je grandiozno. A da je otišla u Pariz i da je ostala tamo, jer u Pariz se niti ne ide ako se ne</em><em>ć</em><em>e u Parizu ostati, kontekst bi joj </em><em>č</em><em>inili drugi.</em><em>“Jergović piše dalje.“ </em><em>Mo</em><em>ž</em><em>da je loše za nju i njezine bli</em><em>ž</em><em>nje, sigurno je katastrofalno loše za galeriste i za cijenu njezinih slika na tr</em><em>ž</em><em>ištu umjetnina, vjerojatno je loše i za njenu kriti</em><em>č</em><em>ku i knji</em><em>ž</em><em>evno-esejisti</em><em>č</em><em>ku recepciju (o kako bi se, naro</em><em>č</em><em>ito našijenci, raspisali o njoj, e samo da joj je djelo ovjereno u Parizu…), ali to što nije otišla sjajno je za njezino djelo i za sve što je radila nakon vremena neodlaska.</em></p>



<div class="wp-block-columns is-layout-flex wp-container-core-columns-is-layout-5 wp-block-columns-is-layout-flex">
<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="243" height="241" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-2.jpg" alt="" class="wp-image-5542" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-2.jpg 243w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-2-150x149.jpg 150w" sizes="(max-width: 243px) 100vw, 243px" /></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="240" height="316" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-3.jpg" alt="" class="wp-image-5543" style="width:187px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-3.jpg 240w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-3-228x300.jpg 228w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-3-150x198.jpg 150w" sizes="(max-width: 240px) 100vw, 240px" /></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="208" height="320" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed.jpg" alt="" class="wp-image-5544" style="width:164px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed.jpg 208w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-195x300.jpg 195w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-150x231.jpg 150w" sizes="(max-width: 208px) 100vw, 208px" /></figure>
</div>
</div>



<p><em>Slikala je figurativno nadrealne kompozicije, uglavnom antropomorfnih oblika i znakova, razvijajući pritom vlastiti stilski izraz prepoznatljiv po ekspresivnoj liniji i sprezi ljepote i deformacije. Djela joj karakterizira tragičnost i liričnost, sklonost paradoksu i crnom humoru, prikazivanje tjeskobnih vizija, slojevitosti i prožimanja podsvjesnog i svjesnog, duhovnog i tjelesnog, vanjskog i unutarnjeg svijeta. Posebno je njegovala crtež kao osnovu svog spoznajnog slikarstva.</em><em> </em><em>Crtala je i slikala svijet iz snova. Fetusi u</em><em>ž</em><em>asnutih izraza lica –</em><em> A opet „ u</em><em> njezinom mraku i pesimizmu neki je dobar, bla</em><em>ž</em><em>eni mir, neka pitomost i pristojnost duše, koja kao da se grozi svakog pretjerivanja. Eto, to je ono što je konstanta na slikama i crte</em><em>ž</em><em>ima Nives Kavuri</em><em>ć</em><em> Kurtovi</em><em>ć</em><em>: nema pretjerivanja, hiperbole ni hipertrofiranih osje</em><em>ć</em><em>aja. Njezin u</em><em>ž</em><em>as ima mjeru.</em><em>“&nbsp; Jergović. Na kraju to je život kojim živimo.</em></p>



<p><em>Kako kaže Boris Vian, sjena života je tragičnost.</em><em></em></p>



<p><em>“Na humusu thanatose pojavilo raslinje erosa, ništa manje duboko i otajno i jednako očajnički sveobuhvatno, ali ne više očajno nego himnički afirmativno i zanosno. Na toj su vatri usplamtjele i ražarile se boje, rastvorili se prodori u sustavu, živnuli refleksi privlačenja i odbijanja. Pišući o slikama iz sredine sedamdesetih, Željko Sabol je progovorio o magiji i mitologiji tjelesnog, te neodoljivi vitalizam tumačio patologijom iracionalnog. Meni je izgledala primjerenijom logika sna, odnosno uvjerenje da sve kolorističke i crtačke metamofroze u tom trenutku slijede oniričke slobode i noćne kriterije. Snovi, kao snovi, često su i libidinoznog sadržaja. Nećemo tvrditi da sva spajanja i prožimanja naslikanih likova znače kopulaciju niti da su naglašena ispupčenja i udubljenja neizbježne spolne oznake, ali pretežnost parova, binoma, tandema ili stisnutih grupa svakako govori o nagonskom traženju komplementarnoga, o gladi za drugim, o mračnom predmetu žudnje… Stanoviti erotski napon otkrit ćemo i u samim odnosima boja, u prevlasti slatkogorkih kombinacija, u kontrastima iznimno ljupkih, čak koketnih tonova i povremenih opornih, trpkih, hrapavih ili kričavih akcenata. Obzirom na prevlast bljedunjavih i nježnih žutila ili blagih ružičastih i ljubičastih preljeva, zanimljiva je Malekovićeva usporedba Nivesine kolorističke game s ocjedinama krep-papira. U svakom slučaju, poput ovoja i omotača slojevi pigmenta idu jedan povrh drugoga i obavijaju naslikane likove, uranjaju ih u mliječne maglice i velove, te štite od pregrubog dodira s vanjskim svijetom, odnosno – kako bismo mogli reći – od nesmiljenje javnosti. Skokovito i nedoslovno, autorica je na ovim izduženim prizorima prikazala najglavnije postaje našega prolaska životom. Rađanjem i smrću bremenite su mnoge figure, a materinstvo je izričito pokazano, kao i nevjestinski veo – izravno zalijepljen na jednom mjestu. Ipak, najčešće su epizode stanovite erotske napetosti, ne toliko zbog golotinje i odgovarajućih atributa koliko zbog insistiranja na zjelesnosti likova koji očito nisu sami sebi dovoljni. Obučena ili (češće) naga, tijela žude jedno za drugim ili se međusobno udaljuju. Unutar velike (kolektivne) povijesti prevladava tema o odnosu dvoje bića, dviju neizbježnih nepotpunosti. Simboličke su situacije: mladenka kao nevinost bez zaštite; par kao protagonisti gubitka izvorne čistoće, odnosno istočnog grijeha i izgona iz raja; zatim, svojevrstan bijeg u Egipat i, umjesto Uzašašća, nešto poput slobodnog pada grupe padobranaca, uhvaćenih u koloplet.</em></p>



<p><em>Nives Kavurić-Kurtović radije antropromofizira mitsko nego li mitizira ljudsko. U svakom slučaju, svim pojavama i parabolama daje svoj pečat i vlastitu, sasvim čovječju i osobnu mjeru.</em></p>



<p><em>Crteži iz ciklusa Češljanje bez uvijanja razrađuju ponajprije teme okrutnosti i patnje. Jedan od mogućih podnaslova: Glavati svijet bez vapaja (ispisan na nekom od radova) najbolje otkriva prostorne i afektivne koordinate cjeline. Glave su redovito hipertrofirane i naglašene grimasama (i tekstovima: Kako sačuvati glavu… ili Ljudi, pa to je glavinjenje), a te grimase poput sleđenih krikova neposredno denotiraju internaliziranu zbilju. Vojničke cokule, prazne i kao ostavljene na dnu prizora upućuju na militaristički kontekst tjeskobe i straha, na razloge čovjekove zagubljenosti mimo njegova neposrednog domašaja. Sasvim stogi i ekskluzivitički raspon između dvije crnine čine ovu grupu rijetko prodornom i udarnom.” &#8211; Tonko Maroević</em></p>



<div class="wp-block-columns is-layout-flex wp-container-core-columns-is-layout-6 wp-block-columns-is-layout-flex">
<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="320" height="221" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/679-1938.-NIVES-KK-1982.-LJUBAVNICI_E-70X100-cm-crtezna-papiru.jpeg" alt="1938. NIVES KK - 1982. LJUBAVNICI_E, 70X100 cm, crtežna papiru," class="wp-image-5536" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/679-1938.-NIVES-KK-1982.-LJUBAVNICI_E-70X100-cm-crtezna-papiru.jpeg 320w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/679-1938.-NIVES-KK-1982.-LJUBAVNICI_E-70X100-cm-crtezna-papiru-300x207.jpeg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/679-1938.-NIVES-KK-1982.-LJUBAVNICI_E-70X100-cm-crtezna-papiru-150x104.jpeg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/679-1938.-NIVES-KK-1982.-LJUBAVNICI_E-70X100-cm-crtezna-papiru-218x150.jpeg 218w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/679-1938.-NIVES-KK-1982.-LJUBAVNICI_E-70X100-cm-crtezna-papiru-100x70.jpeg 100w" sizes="(max-width: 320px) 100vw, 320px" /><figcaption class="wp-element-caption">1938. NIVES KK &#8211; 1982. LJUBAVNICI_E, 70X100 cm, crtežna papiru,</figcaption></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="320" height="233" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/image002.png" alt="" class="wp-image-5538" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/image002.png 320w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/image002-300x218.png 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/image002-150x109.png 150w" sizes="(max-width: 320px) 100vw, 320px" /></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="240" height="274" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed.png" alt="" class="wp-image-5545" style="width:205px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed.png 240w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/10/unnamed-150x171.png 150w" sizes="(max-width: 240px) 100vw, 240px" /></figure>
</div>
</div>



<p><em>„</em><em>Nakon mra</em><em>č</em><em>nih po</em><em>č</em><em>etaka, u vrijeme kada se na njezinim slikama pojavio i tekst, slike Nives Kavuri</em><em>ć</em><em> Kurtovi</em><em>ć</em><em> postaju</em><em> kratko vrijeme </em><em>svijetle</em><em>, i onda ponovo prljavo plave plave, sive, crne. „</em><em> Ali ni to svjetlo, kao ni onaj mrak, ne treba doslovno shvatiti. Dok se kre</em><em>ć</em><em>e izme</em><em>đ</em><em>u radikalnog pesimizma i radikalnog optimizma, bez površnih gesta i plitkih pretjerivanja, ona je u dominantnom smislu – melankolik. Ali u njenom slu</em><em>č</em><em>aju nije to nikakva bezrazlo</em><em>ž</em><em>na tuga, još manje depresija i tjeskoba. Njena je melankolija kao u Ciorana, kao u onom njegovom aforizmu iz genijalne knjige “Silogizmi gor</em><em>č</em><em>ine”, u kojemu je sadr</em><em>ž</em><em>ana sva poezija ovoga svijeta: “U svijetu bez melankolije slavuje bismo pekli na roštilju.” </em><em>&#8211; Jergović</em></p>



<p><em>“Više od pola stoljeća Nives K.-K je u hrvatskoj umjetnosti ustoličena matica svojih umjetničkih košnica, njihovih šumova, mrmora, zujanja, cikanja, tonskih i atonalnih pjevušenja, muklih očaja i vapaja, ljekovitih ironija, hihota humornih morfema koji se zbijaju iznad i ispod običnih slušnih frekvencija. Transkribirane su u autografsko likovno pismo ispisano grafijom i grafemima bića u potrazi za razlozima i u žudnji za jasnoćom. Bez&nbsp; zazora prema osobnom i intimnom, ničiji sljedbenik, bez okrilja uzora, bez obrane stilskim kozerijama i aktualnostima. U nimbusu nezaštićene ranjivosti poistovjetila je svoje napore s usudom svojeg dara, svoje ruke, svojeg duha, svoje osjećajnosti i osjetilnosti. Šimat. &nbsp;“To je stanje košmara svijesti i podsvijesti, kad sve ulazi, a ništa ne izlazi – stanje grozne nemoći i poljuljanosti. Mogu reći: gotovo prerasle do fizičke boli ! Vrijeme&nbsp; punjenja bez razloga, bez odabira, bez vlastite moći, vrijeme prepuno napetosti. Vrijeme kada mi je sve jednako važno i bolno: to je stanje kad fizički i psihički bolujem, da bih ponovo dotakla zdravlje. Nabujalu energiju treba razodjenuti do njena smisla (1976.)</em></p>



<p><em>Umjetnica &nbsp;je tako strastveno,&nbsp; požrtvovno, iscrpljujući se do u smrt – radila. Stvarala, ljuštila život…</em></p>



<p><em>“U stanju izlo</em><em>ž</em><em>enosti, otvorenosti, ranjivosti i zdvajanja Nives K.-K. je svoje bi</em><em>ć</em><em>e i svoje tijelo pretvorila u medij i instrument prijenosa unutrašnje seizmografije jednog od najpoeti</em><em>č</em><em>nijih, najreskijih, emocionalno lucidnih i u svojoj umjetni</em><em>č</em><em>koj konfesiji neporecivih opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.”</em><em> M.Šimat.&nbsp; „</em><em>Ali ta upravo ljepota njezina slikarstva posebna je. Magična. Čak i onda kad joj se predsvjesno opiremo,odmičemo.” &#8211; B. Glumac</em><em></em></p>



<p><em>Nives KK</em></p>



<p><em>“<strong>Za mene je to bilo oduvijek osluškivanje misaonih svjetonazora. Egzistencijalni grč u potrazi sa smislom. Uvijek gibanje od nepoznatog prema prepoznavanju. I obratno. BITI ŽIV ŽIVCATI – konfrontirajući sebe svemu, oko i u sebi, kroz sebe. Možda je slikanje jedini prostor gdje sam mogla biti živa živcata – dovoljno tišine za sabranost i zahuktalost ruke koja je zapisivala znakovlje ili bolje: tišinu pretvarala u znakovlje dijaloga, sučeljavanja, odnosno potrebe za potragom svjedočenja istinitosti, bez konformnizma općima mjestima! Da, DUBAC ISTINE – istinskog svjedočenja (naslov jedne moje slike). Ljudski trag napučen pitanjima za osvještenjem ili spoznajom. To je moja fascinacija traganja, a uvijek u obrani čovjeka, protiv sudbine…</strong></em></p>



<hr class="wp-block-separator has-alpha-channel-opacity"/>



<p><a id="_ftn1" href="#_ftnref1">[1]</a> Naslov je jedne od slika NKK iz</p>



<p><em>Napisala: Biba Salata</em></p>



<p><em>Slike iz Fundusa zbirke Dagmar Menegello</em></p>



<p><em><strong>Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija</strong></em></p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/ogrebotine-i-posjekotine-trajanja-ogrebotine-i-posjekotine-trajanja1-nives-kavuric-kurtovic/">OGREBOTINE I POSJEKOTINE TRAJANJA[1] NIVES KAVURIĆ KURTOVIĆ</a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Devedeset brojeva časopisa Zagreb moj grad</title>
		<link>https://zagrebmojgrad.hr/devedeset-brojeva-casopisa-zagreb-moj-grad/?utm_source=rss&#038;utm_medium=rss&#038;utm_campaign=devedeset-brojeva-casopisa-zagreb-moj-grad</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Lumen]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 29 Mar 2024 21:23:27 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Događanja]]></category>
		<category><![CDATA[Izbor urednika]]></category>
		<category><![CDATA[Kultura]]></category>
		<category><![CDATA[biba salata]]></category>
		<category><![CDATA[izbor urednika]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://zagrebmojgrad.hr/?p=3233</guid>

					<description><![CDATA[<p>Sedamnaest godina i devedeset brojeva časopisa Zagreb moj grad koji znanstveno-popularnim tekstovima čuva i promovira povijest i kulturu jednoga grada, a pritom ga pokreće i održava samo osobna snaga i vizija njegove glavne urednice Biserke Rajković Salate, vrijedno je divljenja. Prepoznali su to čitatelji i uzvanici i na nedavnom svečanom predstavljanju 90. broja časopisa u [&#8230;]</p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/devedeset-brojeva-casopisa-zagreb-moj-grad/">Devedeset brojeva časopisa Zagreb moj grad</a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p>Sedamnaest godina i devedeset brojeva časopisa <em>Zagreb moj grad</em> koji znanstveno-popularnim tekstovima čuva i promovira povijest i kulturu jednoga grada, a pritom ga pokreće i održava samo osobna snaga i vizija njegove glavne urednice Biserke Rajković Salate, vrijedno je divljenja.</p>



<div class="wp-block-columns is-layout-flex wp-container-core-columns-is-layout-7 wp-block-columns-is-layout-flex">
<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="667" height="1000" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9219.jpg" alt="Zagreb moj grad 90 brojeva" class="wp-image-3245" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9219.jpg 667w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9219-200x300.jpg 200w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9219-150x225.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9219-300x450.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9219-280x420.jpg 280w" sizes="(max-width: 667px) 100vw, 667px" /></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="667" height="1000" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9206.jpg" alt="Zagreb moj grad 90 brojeva" class="wp-image-3244" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9206.jpg 667w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9206-200x300.jpg 200w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9206-150x225.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9206-300x450.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9206-280x420.jpg 280w" sizes="(max-width: 667px) 100vw, 667px" /></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="667" height="1000" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9180.jpg" alt="Zagreb moj grad 90 brojeva" class="wp-image-3243" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9180.jpg 667w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9180-200x300.jpg 200w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9180-150x225.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9180-300x450.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/Rotation-of-E05_9180-280x420.jpg 280w" sizes="(max-width: 667px) 100vw, 667px" /></figure>
</div>
</div>



<p>Prepoznali su to čitatelji i uzvanici i na nedavnom svečanom predstavljanju 90. broja časopisa u prepunoj dvorani Novinarskog doma, među kojima su bile brojne osobe iz zagrebačkog znanstvenog, kulturnog i javnog života, no nažalost ne i predstavnici Grada Zagreba i Ministarstva kulture, od kojih bi se očekivala podrška takvom vrijednom izdavačkom projektu. I dok Grad, doduše skromno, pomaže izdavanje časopisa, financijska podrška Ministarstva kulture izostaje, iako se <em>Zagreb moj grad</em> bavi temama koje nisu relevantne samo za Zagreb, nego i za cijelu Hrvatsku.</p>



<div class="wp-block-columns is-layout-flex wp-container-core-columns-is-layout-8 wp-block-columns-is-layout-flex">
<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="1000" height="667" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9038.jpg" alt="Zagreb moj grad 90 brojeva" class="wp-image-3240" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9038.jpg 1000w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9038-300x200.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9038-768x512.jpg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9038-150x100.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9038-696x464.jpg 696w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9038-630x420.jpg 630w" sizes="(max-width: 1000px) 100vw, 1000px" /></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full is-resized"><img loading="lazy" decoding="async" width="1000" height="667" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9035.jpg" alt="Zagreb moj grad 90 brojeva" class="wp-image-3239" style="width:351px;height:auto" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9035.jpg 1000w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9035-300x200.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9035-768x512.jpg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9035-150x100.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9035-696x464.jpg 696w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9035-630x420.jpg 630w" sizes="(max-width: 1000px) 100vw, 1000px" /></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="1000" height="667" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9012.jpg" alt="Zagreb moj grad 90 brojeva" class="wp-image-3238" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9012.jpg 1000w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9012-300x200.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9012-768x512.jpg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9012-150x100.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9012-696x464.jpg 696w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_9012-630x420.jpg 630w" sizes="(max-width: 1000px) 100vw, 1000px" /></figure>
</div>
</div>



<p>Časopis <em>Zagreb moj grad</em> pokrenula je Biserka Rajković Salata u ožujku 2007. kao doprinos očuvanju baštine grada Zagreba, njegove povijesti, arhitekture, kulture i sjećanja na ljude koji su ga stvarali, gradili i svojim znanjem i radom doprinijeli da Zagreb bude važan dio europskog civilizacijskog kruga. Uključivši od prvog broja kompetentne suradnike – vrhunske stručnjake iz područja povijesti, arhitekture, povijesti umjetnosti, književnosti, medicine, turizma, likovnih, glazbenih i dramskih umjetnosti, časopis je postavila kao dragulj u zagrebačkom, a i hrvatskom publicističkom izdavaštvu. Među suradnicima časopisa su bili i Milka Babović, Tonko Maroević, Branimir Špoljarić, Jurica Miletić, a do danas su to Snješka Knežević, Irena Kraševac, Dragan Damjanović, Marijan Lipovac, Nada Bezić, Petra Vugrinec, Mladen Obad Šćitaroci, Katarina Levaj Horvat, Mladen Perušić, Damir Kovač, Vanja Bašić Kes, Mirna Šitum, Zvonko Kusić, Tomislav Kučinić, Ines i Saša Novković i brojni drugi autori. Malu redakciju časopisa pak čine tri čvrsta stupa: osim urednice Bibe Salate, novinarka i redaktorica Diana Kučinić te grafička urednica Darija Žunec. Velik je doprinos, posebice u slikovnom dijelu časopisa, zagrebačkih muzeja, arhiva, ustanova, knjižnica i privatnih zbirki.</p>



<div class="wp-block-columns is-layout-flex wp-container-core-columns-is-layout-9 wp-block-columns-is-layout-flex">
<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="1000" height="667" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8991.jpg" alt="Zagreb moj grad 90 brojeva" class="wp-image-3237" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8991.jpg 1000w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8991-300x200.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8991-768x512.jpg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8991-150x100.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8991-696x464.jpg 696w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8991-630x420.jpg 630w" sizes="(max-width: 1000px) 100vw, 1000px" /></figure>
</div>



<div class="wp-block-column is-layout-flow wp-block-column-is-layout-flow">
<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="1000" height="667" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8958.jpg" alt="Zagreb moj grad 90 brojeva" class="wp-image-3236" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8958.jpg 1000w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8958-300x200.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8958-768x512.jpg 768w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8958-150x100.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8958-696x464.jpg 696w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/E05_8958-630x420.jpg 630w" sizes="(max-width: 1000px) 100vw, 1000px" /></figure>
</div>
</div>



<p>– Zagreb je neiscrpna riznica tema: o povijesti i sadašnjosti, ljudima koji su tkali vrijednosti građanskoga života, a nazire se i vizija o tome kakav bi grad mogao biti. Iako je ranjen potresom i puno se toga promijenilo, zatvorena su neka kultna mjesta, gubi se zagrebački štih, Zagreb ostaje moj najljepši i najdraži grad na svijetu, pun života, kulture i brojnih događanja. Takvom sam gradu prije 17 godina i namijenila časopis – istaknula je Biserka Rajković Salata.</p>



<p>Upravo je na 75. broj časopisa <em>Zagreb moj grad</em> iz 2020., koji je u cijelosti bio posvećen potresu, među ostalim podsjetio i povjesničar umjetnosti prof. dr. sc. Dino Milinović, govoreći na promociji 90. broja, rekavši da je <em>Zagreb moj grad</em> jedini odmah i na jednome mjestu objavio podatke o šteti koju je potres prouzročio gradu na ustanovama, školama, muzejima, kazalištima, galerijama, crkvama… uz tekstove o njihovoj povijesti, ostavivši gotovo monografski trag o tom trenutku.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img loading="lazy" decoding="async" width="743" height="1000" src="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/naslovnica90_web-1.jpg" alt="Zagreb moj grad 90 brojeva" class="wp-image-3242" srcset="https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/naslovnica90_web-1.jpg 743w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/naslovnica90_web-1-223x300.jpg 223w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/naslovnica90_web-1-150x202.jpg 150w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/naslovnica90_web-1-300x404.jpg 300w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/naslovnica90_web-1-696x937.jpg 696w, https://zagrebmojgrad.hr/wp-content/uploads/2024/03/naslovnica90_web-1-312x420.jpg 312w" sizes="(max-width: 743px) 100vw, 743px" /><figcaption class="wp-element-caption">Zagreb moj grad 90 brojeva</figcaption></figure>



<p>Enciklopedijski karakter časopisa <em>Zagreb moj grad</em> naglasio je i dekan Arhitektonskog fakulteta, prof. dr. sc. Bojan Baletić, a povjesničarka umjetnosti dr. sc. Irena Kraševac istaknula je da u svakom broju časopisa vidimo našu kulturu, povijest, prošlost, događanja koja su bila aktualna, a možda smo ih zaboravili… Prof. dr. Božo Skoko rekao je da se upravo na sadržaju ovog časopisa velikim dijelom može temeljiti i brendiranje grada Zagreba, u čemu bi i gradska vlast i kulturna i turistička tijela državne uprave trebala pomoći.</p>



<p>Trenutačno ovu vrijednu publikaciju o prošlosti i sadašnjosti grada Zagreba na životu drže čitatelji, pretplatnici, sponzori i upornost glavne urednice koja vjeruje da će <em>Zagreb moj grad</em> – koji izlazi četiri puta godišnje – uspjeti doživjeti i svoje stoto izdanje.</p>



<p>(Uredništvo)</p>
<p>Objava <a href="https://zagrebmojgrad.hr/devedeset-brojeva-casopisa-zagreb-moj-grad/">Devedeset brojeva časopisa Zagreb moj grad</a> pojavila se prvi puta na <a href="https://zagrebmojgrad.hr">Zagreb moj grad</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>

<!--
Performance optimized by W3 Total Cache. Learn more: https://www.boldgrid.com/w3-total-cache/?utm_source=w3tc&utm_medium=footer_comment&utm_campaign=free_plugin

Page Caching using Disk: Enhanced 
Database Caching 54/89 queries in 0.073 seconds using Memcached (Request-wide modification query)

Served from: zagrebmojgrad.hr @ 2026-11-19 21:41:01 by W3 Total Cache
-->