Izuzev izbora najljepših adventskih zagrebačkih događanja, najava izložbi, koncerata i predstava, nudimo vam na čitanje, kao i uvijek malo o povijesti našega grada. Ovog puta o palači Medaković na Zrinjevcu 15, koju Zagrepčani pamte i po kavanama Splendid i Lenuci… Tekstovima se prisjećamo Milana Lenucija, pa uz obljetnice Matoša, pa Marka Antuna de Dominisa… Čitajte i o Hrvatskom planinarskom savezu, zatim o dvorcu Trakošćanu… A znate li koji su sve neobični, poneki i u svijetu jedinstveni, muzeji u Zagrebu? Odgovor potražite u časopisu.

U novom 93. broju časopisa možete pročitati:

• Čestitku za Božić pokojnog Fra Bonaventura  koju je napisao 2011. godine
• Vodič kroz zagrebački Advent
• Neobični zagrebački muzeji i zbirke
• Palača Medaković-Rošić na Zrinjevcu
• 70.ta obljetnica MSU-a
• Knjigovežnica u Martićevoj 5 pod zaštitom UNESC-a
• Marko Antun de Dominis – pogled u novo doba
• Stoljeće i pol organiziranog planinarstva u RH
• Dvor Trakoščan

Uživajte!

(Uredništvo, Hrvoje Car, Diana Kučinić)

Objava Pročitajte što vas očekuje u novom 93. broju časopisa Zagreb moj grad pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Na mjestu groblja sagraditi rodilište, zvuči kao loš vic, ali i simbolika životnog ciklusa, kruga koji je neprekidan i vječan. No, zasigurno bez filozofskih ambicija i iz posve pragmatičnih razloga napravili su to graditelji zgrade Kraljevskog zemaljskog rodilišta i primaljskog učilišta u Petrovoj 13, građenojizmeđu 1913. i 1920. na zemljištu na kojem je do 1879. bilo jedno od gradskih groblja.

Naime, između Petrove i Voćarske ulice, ispod kapelice svetog Ivana Krstitelja, koja postoji i danas, početkom 19. stoljeća preseljeno je groblje pokraj crkve svetog Petra u Vlaškoj ulici. Nakon što je 1876. otvoren Mirogoj i Zagreb napokon dobio središnje groblje prema zdravstvenim standardima, postupno su zatvarana preostala gradska groblja i posmrtni ostaci pokojnika prenošeni na Mirogoj. Tako je 1879. zatvoreno i groblje iznad Petrove ulice, 1912. zemljište je prodano, a pokojnici, među kojima i roditelji Augusta Šenoe, ekshumirani i pokopani na Mirogoju.

Gradnja zgrade u Petrovoj 13 prema projektu arhitekta Ignjata Fischera dovršena je 1918., a rodilište je otvoreno 1920. Fischer je projektirao modernu zgradu za rodilište, ali se za vrijeme Prvoga svjetskog rata u još nedovršeno zdanje uselila vojska. Zgradu je nakon rata dovršio Iso Menzer. Tlocrt u obliku slova U omogućio je funkcionalnost bolničkog objekta s mansardnim krovom i ukošenim uglovima. Ljepota pročelja u kombinaciji glatke i zrnate žbuke razigrana je rizalitima,

Nakon što je 1921. osnovan Liječnički fakultet, Klinika u Petrovoj postaje Kraljevska sveučilišna Klinika za ženske bolesti i primaljstvo i bila je jedini ginekološko-porodnički odjel u Zagrebu. Današnji naziv Klinika za ženske bolesti i porode Medicinskog fakulteta dobila je za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Pokraj glavne bolničke zgrade sagrađen je između 1962. i 1976. Centar za ginekološki karcinom, modernistička zgrada prema projektu arhitektice Zoje Dumengjić, a 1987. novi dio Klinike u dvorištu glavne zgrade. 

BOLNICE U ZGRADAMA IZ DOBA AUSTRO-UGARSKE ILI KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

I onda se dogodio potres 22. ožujka 2020. Kompletna zagrebačka javnozdravstvena infrastruktura pretrpjela je golemu štetu, a neki dijelovi bolnica, primjerice u Vinogradskoj, na Šalati i Jordanovcu, sravnjeni su sa zemljom.To i ne čudi, budući da se sve zagrebačke bolnice – osim KB Dubrava, izgrađene 1988., i zgrade tzv. novog Rebra, otvorene 2007., nalaze u objektima iz doba Austro-Ugarske ili Kraljevine Jugoslavije, sa zgradama dograđivanima polovinom 20. stoljeća. Ponešto se obnavljalo, ali nikad sustavno i građevinski cjelovito, a poslije bolnice u Dubravi, u Zagrebu nije izgrađena ni jedna jedina nova bolnica.

Iz svih su zagrebačkih bolnica tog ranog jutra poslije prvog potresa pacijenti istrčali iz bolesničkih soba na cestu, a većinu su na kolicima i doslovce na rukama iznijele medicinske sestre i liječnici. Sretna je okolnost bila činjenica da su zbog pandemije Covida-19 sve bolnice osim Klinike za infektivne bolesti „Fran Mihaljević“ i Kliničke bolnice Dubrava bile poluprazne, no ipak je ravno čudu što u potresu ni u jednoj zdravstvenoj ustanovi nije ozlijeđen nitko od zdravstvenih djelatnika niti bolesnika koji su ležali u bolničkim krevetima.

DRAMA U PETROVOJ 13 – SPAŠAVANJE PRIJEVREMENO ROĐENE DJECE IZ INKUBATORA

Posebno dramatično tog je potresnog jutra bilo u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj 13. Izbezumljene žene koje su istrčale pred bolnicu s tek rođenom djecom u rukama, onkološke pacijentice i trudnice bespomoćno su na hladnoći drhtale u oskudnim ogrtačima.

Najveća se drama odvijala u portirovoj kućici, u koju je bolničko osoblje smjestilo 26 prijevremeno rođene djece koja izvan inkubatora bez topline od 38 stupnjeva, infuzija i lijekova ne mogu preživjeti. Jednog po jednog „palčića“ liječnica je intubirala prstom, a medicinske sestre trčeći prenosile na jedino najbliže zaštićeno mjesto – u portirovu kućicu u kojoj su im, klečeći i nagurani nad dragocjene zamotuljke, ručno upuhivali zrak u pluća, ritmički, kontrolirano i mirno u posve nadrealnim uvjetima. Umotane u pokrivače, plahte, jakne i sve što se tog trenutka moglo dohvatiti, grijali su ih i održavali na životu, dok je vani počeo padati snijeg…

Dvoje najugroženijih među njima – dječačića prijevremeno rođenog tek nekoliko sati prije potresa i djevojčicu tešku samo 590 grama – smjestili su zajedno u jedini mobilni inkubator koji su uspjeli dopremiti iz zgrade i uključiti u struju kroz prozor portirove kućice. I njihove su majke bile među ženama ispred bolnice, nemoćne i očajne od brige.

U međuvremenu su pristizali susjedi, donosili pokrivače i okrjepu promrzlim ženama. Neke majke, trudnice i onkološke pacijentice smještene su u sigurniju, dvorišnu zgradu u Petrovoj. Stigli su u pomoć i pripadnici Hrvatske vojske, a društvenim se mrežama poput munje proširila vijest da rodilište u Petrovoj treba pomoć i začas se pred Petrovom 13 stvorila vojska navijača Dinama. Bad Blue Boysi ukrcali su teške inkubatore u vojne kamione, a ženama donosili njihove stvari iz bolničke zgrade. Konvoj je brzo krenuo u bolnicu u Dubravi; i tamo su Boysi pomogli da inkubatori ponovno budu spremni za male pacijente. Sve su prijevremeno rođene bebe žive i zdrave!

U Petrovoj je za to vrijeme požrtvovno medicinsko osoblje uspjelo osposobiti prostoriju za porode i uspješno porodilo troje zdrave djece.

Već tjedan dana nakon potresa, čim je saniran dimnjak i uspostavljeno grijanje, „palčići“ su u inkubatorima prevezeni iz Dubrave natrag u Petrovu jer ne treba zaboraviti da je Klinička bolnica Dubrava tijekom pandemije bila respiracijsko-intenzivistički centar za oboljele od Covida-19, pa su se najranjivija tek rođena bića našla između dvije vatre: ugroženosti virusom u građevinski sigurnoj zgradi i fizičke ugroženosti zbog naknadnih potresa u staroj zgradi rodilišta. Donošenje odluka u tim danima doista nije bilo lako. 

OGRANIČENA PRIMJENA ZAPADNOGA KRILA TE PRISTUPA I PROLAZA OKO ZGRADE

Statičari su ubrzo nakon potresa pregledali glavnu zgradu Klinike u Petrovoj. Evo izvještaja koji je objavljen u časopisu „Građevinar“:

„Razvedenoga je tlocrta, izvedena kao zidana od pune opeke staroga formata. Zgradu čine podrum, prizemlje, dva kata i potkrovlje. Međukatne su konstrukcije u području soba grednici, a u hodnicima zidani svodovi. Potres je urušio dio dimnjaka, pa je ugašeno grijanje, isključen plin i prekinuta opskrba toplom vodom. Pregledom su uočena oštećenja stubišta koja su uzduž rubova istočnoga i zapadnog krila zgrade. Tijekom vremena napravljene su mnoge nestručne preinake i rekonstrukcije koje su popucale, premda nisu ugrozile nosivost građevine.

Osim tih oštećenja, uočeno je i znatno pucanje nadozida potkrovlja i vijenca koje bi pri sljedećem potresu moglo ugroziti prostor ispred glavnoga ulaza, pa je predložen ograničeni pristup bolnici s prednje strane i uporaba alternativnoga ulaza. Zapažen je sustav pukotina koje sežu cijelom zgradom, ali one ne predstavljaju opasnost za nosivost i uporabljivost. Mjestimično postoje dijagonalne pukotine na kratkim zidovima, ali su lokalnoga karaktera.

Stropne se konstrukcije nisu mogle detaljno pregledati, ali nisu vidljiva značajnija oštećenja i šire pukotine na spoju sa zidovima. Međutim, došlo je do lokalnoga padanja žbuke, nenosivih dijelova konstrukcije, opreme i instalacija. U prizemlju i prvome katu zapadnoga krila zgrade vide se konstrukcijska oštećenja svodova.

Na temelju brzoga vizualnog pregleda konstrukcije preporučena je nesmetana uporaba središnjega i istočnog dijela zgrade (nakon dovođenja grijanja u funkciju), privremeno je ograničena primjena zapadnoga krila te pristupa i prolaza oko zgrade zbog mogućega pada krovnih prozora, crijepa i dijelova krovnoga vijenca…“

700 MILIJUNA EURA ZA OBNOVU JAVNOZDRAVSTVENIH OBJEKATA; PETROVA U ZAVRŠNOJ FAZI  

I dok hrvatski javnozdravstveni sustav upravo potresaju teške korupcijske afere, u tijeku je obnova gotovo stotinu objekata, vrijedna 700 milijuna eura. Dio novca za konstrukcijsku obnovu bolničkih zgrada i drugih zdravstvenih objekata oštećenih u potresu dobiven je iz Fonda solidarnosti Europske unije, a dio novca za dodatna ojačanja i osuvremenjivanje financira se iz Nacionalnog plana za oporavak i otpornost.

Jedan od tih objekata je i Klinika za ženske bolesti i porode u Petrovoj 13, čija je obnova polovinom listopada ove godine bila u završnoj fazi, pa se uskoro može očekivati da će obnovljena i sigurnija zgrada najstarijeg zagrebačkog rodilišta ponovno biti u potpunoj funkciji. 

Tim više, što Petrova nije samo rodilište. Klinika za ženske bolesti i porode sastoji se od pet zavoda: Zavoda za perinatalnu medicinu, Zavoda za ginekološku kirurgiju i uroginekologiju, Zavoda za ginekološku onkologiju, Zavoda za humanu reprodukciju i Zavoda za ginekološku citologiju i citodijagnostiku te Centra za ultrazvučnu dijagnostiku i ambulante za hitan prijem. Otkad je osnovana, Klinika je središnja stručna i znanstvena ustanova iz područja ginekologije i opstetricije u Republici Hrvatskoj.

Brojni Zagrepčani rođeni su u Petrovoj, a među njima 1988. i petmilijarditi stanovnik našeg planeta, čemu je svjedočio i tadašnji glavni tajnik Ujedinjenih naroda Perez de Cuellar. Stotinama žena iz cijele Hrvatske Petrova je jedina nada da postanu majke ili pak nada u izlječenje od ginekoloških kancerogenih bolesti.  

Prepoznatljiva zgrada iz 1918. godine, u kojoj se nalazi ova neprocjenjivo važna i ugledna klinika, trebala je dočekati potres da bi dobila odavno potrebnu obnovu i građevinsku sigurnost primjerenu ovom dobu i činjenici da se Zagreb nalazi na potresnom području. No, tako smo se na teži način uostalom suočili i sa sudbinom gotovo svih drugih neodržavanih privatnih i javnih zgrada u gradu. Ipak, upravo simbolika Klinike u Petrovoj 13 – rodilišta na mjestu nekadašnjega groblja – daje nadu da krug života doista nema kraja i da smo sa svakim njegovim ciklusom nešto naučili.  

Napisala: Diana Kučinić

Naslovna fotografija: Klinika za ženske bolesti i porode u Petrovoj 13; foto: kbc-zagreb.hr

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.  

Objava Bolnica u Petrovoj: rodilište na mjestu groblja pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Treba li obnavljati počivališta za mrtve, ako još ni sve kuće za žive nisu obnovljene? Na to pitanje, čini se, još uvijek nema siguran odgovor ni uprava Gradskih groblja Zagreb, podružnice Zagrebačkog holdinga, s obzirom na to da je stanje najpoznatijega zagrebačkoga groblja Mirogoja i danas gotovo jednako stanju u kakvom ga je ostavio potres prije četiri i pol godine.

Nakon tog strašnog 22. ožujka 2020. uklonjeni su komadi kamenja, cigli i žbuke, koji su pali s arkada i s dijelova crkve Krista Kralja. Arkade i crkva su ograđeni i zabranjen im je pristup radi sigurnosti posjetitelja, postavljene su zaštitne drvene nadstrešnice za prolaz ispred crkve i oko nje, skinute su zatim i četiri ugaone kupole s crkve, kojima je prijetilo urušavanje. Zabranjeno je parkiranje uza vanjski zid arkada. Vlasnici oštećenih grobova uglavnom su popravili svoje spomenike i nadgrobne ploče, ali još uvijek ima i grobova na kojima su popucale ploče i srušeni dijelovi spomenika ostali zamrznuti u vremenu, možda zbog financijske nemoći vlasnika, zaborava, nemara ili tko zna kojih razloga.

Na Mirogoju traju radovi na obnovi asfalta i rekonstrukciji vodovoda i kanalizacije, a obnavlja se i mrtvačnica. No, konstrukcijska obnova arkada i mirogojske crkve još nije počela.

NAJVAŽNIJA HRVATSKA GRADITELJSKA BAŠTINA KASNOG HISTORICIZMA, SPOMENIK KULTURE NULTE KATEGORIJE

Mirogoj nije samo groblje. Najvažnija hrvatska graditeljska baština kasnog historicizma, izgrađene potkraj 19. stoljeća u stilu talijanske neorenesanse, arkade sa crkvom Krista Kralja spomenik su kulture nulte kategorije. Cijelo je groblje muzej na otvorenom, prožet vrhunskim djelima arhitekture, graditeljstva i kiparstva, poput djela Ivana Meštrovića, Antuna Augustinčića, Roberta Frangeša-Mihanovića, Ivana Rendića, Vanje Radauša. Manje ili više usklađene s povijesnim ozračjem su i brojne suvremene spomeničke forme, djela poznatih arhitekata, skulptora ili majstora klesara.

Osim pijeteta prema umrlima, šetnja Mirogojem izaziva i ponos i sjećanje na povijest Hrvatske jer na tom su groblju pokopane brojne poznate osobe koje su ostavile trag u politici, znanosti, umjetnosti, književnosti, prosvjeti, gospodarstvu, sportu od 19. do kraja 20. stoljeća. Među njima su, dakako, i imena iz novije povijesti, poput Franje Tuđmana, te nažalost sve više onih koji polako popunjavaju novu Aleju zaslužnih građana… 

U arkadama, osim bogatih zagrebačkih tvorničara, trgovaca, bankara i graditelja iz zadnjih desetljeća 19. i prvog desetljeća 20. stoljeća, koji su u njima kupovali obiteljske grobnice, pokopani su, primjerice, i Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, Ivan Mažuranić, grof Janko Drašković, Stjepan Radić, Petar Preradović… A da bi grobovi u arkadama bili dostupni i srednjim slojevima građanstva, na inicijativu gradske vlasti tijekom prva tri desetljeća 20. stoljeća sagrađene su i tzv. male arkade u kojima danas iščitavamo poznata imena književnika, glumaca, povjesničara, profesora…      

MIROGOJ JE OTVOREN 1. STUDENOGA 1876.; GLAVNE ARKADE GRAĐENE SU OD 1879. DO 1917., MALE ARKADE DO 1933., MRTVAČNICA OD 1884. DO 1886., A CRKVA KRISTA KRALJA OD 1927. DO 1929. 

Skupno groblje za pripadnike katoličke, pravoslavne, protestantske i židovske vjeroispovijesti u Zagrebu otvoreno je 1. studenoga 1876. na zemljištu na kojem je Ljudevit Gaj imao ljetnikovac Mirogoj. Gradska je općina 1873. na dražbi kupila Gajevo imanje godinu dana nakon njegove smrti, vodeći se potrebom da uredi središnje gradsko groblje prema zdravstvenim standardima. Uza sve puteve na otvorenom dijelu groblja zasađeni su drvoredi lipa, javora, smreka i divljeg kestena.

Do tada su Zagrepčani pokapani na Jurjevskom i Rokovom groblju, židovskom, Iličkom pravoslavnom i na groblju Svetog Duha. Kad je otvoren Mirogoj, ostala groblja postupno su zatvorena, a posmrtni ostaci pokojnika preseljeni na novo groblje. S Jurjevskog su groblja, primjerice, preneseni posmrtni ostaci Ljudevita Gaja i 1885. pokopani u arkadama, a zajednička grobnica srpanjskim žrtvama sa spomenikom u obliku lava koji spava preseljena je na Mirogoj pokraj središnjega križa. S Rokovoga groblja preneseni su u mirogojske arkade posmrtni ostaci Vatroslava Lisinskog, a sa pravoslavnog Iličkog groblja, među ostalima, književnika Dimitrija Demetra.

Projektiranje novoga groblja povjereno je Hermanu Bolléu koji je 1879. započeo gradnju veličanstvenih arkada koje su dovršene tek 1917. Bollé je arkadama i paviljonima namjeravao okružiti cijeli prostor groblja s crkvom u središnjem dijelu, ali to do danas nije ostvareno zbog vječnog nedostatka novca za takav graditeljski pothvat.

No, izgrađene glavne zapadne arkade, zatim i tzv. male arkade koje su se na sjevernoj strani postupno gradile do 1933., remek-djelo su srednjoeuropskoga historicističkoga graditeljstva. 

Arhitekt Herman Bollé umro je 1926. i nije dočekao završetak gradnje centralne građevine koja spaja sjeverne i zapadne arkade – crkve Krista Kralja. U svojem nacrtu, uz prijedlog da se crkva uvuče u prostor groblja, Bollé je dodao arkade u obliku potkove koje spajaju crkvu s glavnim arkadama, a ispred crkve oblikovao je mali trg. Međutim, zbog nedostatka novca, gradnja crkve počela je tek 1927. i dovršio ju je 1929. Bolléov suradnik Vinko Rauscher. 

Bollé je projektirao i pravoslavnu kapelu na Mirogoju, izgrađenu 1891., te mrtvačnicu, stilski ujednačenu s arkadama, koja je građena od 1884. do 1886. u odvojenom šumarku sjeverozapadno od glavnog ulaza u groblje. 

ARKADE ZADNJI PUT OBNAVLJANE 1963., PA JE POTRES DUGOGODIŠNJU NEBRIGU STAVIO NA NAPLATU

Kao i velik dio Donjega grada, i mirogojske su arkade nažalost bile iznimno zapuštene, pa je potres 2020. dugogodišnju nebrigu stavio na naplatu. Zadnji put su arkade obnavljane od 1963. do 1971., kad su restaurirane kupole, promijenjene pokrovne ploče i drvena krovišta te popravljene stepenice. Sveobuhvatna konstrukcijska obnova nije ni planirana, pouzdajući se valjda u čvrstoću Bolléove gradnje koja je bez znatnih oštećenja izdržala veliki potres u Zagrebu 1880. No, iako su kupole arkada već u to doba građene s armirano-betonskom konstrukcijom, u vrijeme potresa 1880. sagrađen je tek prvi paviljon sa četiri polja, a crkva se počela graditi 40 godina poslije.

Glavni materijal arkada je opeka, a podnožja, vijenci i neki ukrasi na pročelju su od kamena. Stoga ne iznenađuje da je potres od 5,5 stupnjeva prouzročio golemu štetu. Znatno su oštećeni dijelovi balustrada na krovovima arkada i paviljona. Kameni dijelovi su pri padu razbili dio stepeništa. Pukotine su na kupolama, svodovima i lukovima, popadali su dijelovi žbuke, a najviše je oštećen sjeverni dio tzv. malih arkada. Srećom, nadgrobni spomenici u arkadama nisu pretrpjeli velika oštećenja, ali su oštećeni brojni spomenici na otvorenom dijelu groblja.

Crkva Krista Kralja, građena djelomično od armiranog betona i obnovljena nedugo prije potresa, isplatila je svoja ulaganja, pa nije statički ugrožena. Najviše su oštećeni ugaoni tornjevi s malim kupolama, a na paviljonu Prvostolnog kaptola u potresu se nakrivio križ na vrhu kupole.

Ni druga najveća sakralna građevina na Mirogoju – pravoslavna kapela svetih Petra i Pavla nije jako oštećena, unatoč vidljivim pukotinama na lukovima koji drže kupolu i na zidovima, no svakako joj je nužna cjelovita obnova.

UMJESTO NA POČETAK OBNOVE, ENERGIJA I VRIJEME UTROŠENI SU NA RASPETLJAVANJE JOŠ JEDNE HRVATSKE PRIČE O KORUPCIJI

Ministarstvo kulture i medija predložilo je kompleks groblja Mirogoj u program obnove Europe Nostre, europskog saveza nevladinih organizacija civilnog društva, posvećenog očuvanju i promociji kulturne i prirodne baštine. Europa Nostra s partnerskim Institutom Europske investicijske banke objavila je 8. travnja 2021. sedam najugroženijih spomenika i lokaliteta kulturne baštine u Europi, među kojima je i zagrebački Mirogoj.

Holdingova podružnica Gradska groblja prijavila je obnovu mirogojskih arkada i crkve Krista Kralja na natječaj za bespovratno financiranje iz programa za provedbu mjera zaštite kulturne baštine oštećene u potresu, koji je raspisalo Ministarstvo kulture i medija.

I zatim je sve stalo. Umjesto na početak obnove, energija i vrijeme utrošeni su na raspetljavanje još jedne hrvatske priče o korupciji…

Naime, godinu dana nakon potresa uhićen je tadašnji direktor Gradskih groblja Patrik Šegota zbog namještanja poslova obnove groblja građevinskom poduzetniku Nenadu Bukovcu (koji je tjedan dana prije uhićenja počinio samoubojstvo). Ni imenovanje sljedećeg direktora Roka Gruje nije prošlo čisto, budući da ga je bivši direktor Šegota zaposlio ne poštujući pravilnik za to radno mjesto.

Početkom 2022. voditeljem podružnice Gradska groblja imenovan je Igor Rađenović, poznati donkihotovski borac protiv korupcije. Pa nakon što se velik dio energije i vremena očito moralo potrošiti na obnovu unutar sustava, nadajmo se da će se sada konačno usmjeriti na obnovu Mirogoja, dakako uz pomoć gradske uprave, Ministarstva kulture, Zavoda za zaštitu spomenika, Instituta za povijest umjetnosti i drugih institucija. 

OBNOVA ARKADA I CRKVE KRISTA KRALJA DO 2034. GODINE; PLANIRA SE I IZGRADNJA NOVIH JUŽNIH ARKADA

U međuvremenu je Grad Zagreb krajem 2023. objavio javni natječaj za izradu idejnog, glavnog i izvedbenog projekta sanacije mirogojskih arkada i crkve Krista Kralja te za vođenje projekta njihove obnove. Samo izrada dokumentacije koštat će otprilike milijun eura, a radovi na obnovi – kad jednom napokon počnu – procijenjeni su na više od 13 milijuna eura. U medijima se sramežljivo pojavila i godina kad bismo mogli dočekati obnovljeni Mirogoj: 2034.

Usporedno s obnovom, planira se i izgradnja južnih arkada, odnosno konačno ostvarenje Bolléove zamisli o ograđivanju cijelog prostora groblja. Projekt je povjeren zagrebačkom arhitektu Marijanu Hržiću, projektantu krematorija otvorenog 1985. i kolumbarijskog zida od opeke između Mirogoja i Remetske ceste.  

Kilometar duge nove arkade oblikovat će južnu granicu Mirogoja. S unutrašnje strane zida bit će kolumbarijske niše za urne, a u arkadama grobnice. Fasada od opeke odgovarat će stilu starih arkada, a posadit će se i bršljan. Nove arkade ipak će nositi obilježja 21. stoljeća: stropove od montažnih elemenata, umjesto kupola na ulazima u arkade dvoetažne kolumbarijske dvorane sa staklenim stijenama, stupove od armiranog betona sa sjeverne strane.

Najavljeni početak gradnje južnih arkada 2022. godine nije se dogodio. No, Mirogoj je tijekom svoje gotovo 150-godišnje povijesti jako dobro naučio strpljivo čekati…  

Napisala: Diana Kučinić

Naslovna fotografija: Glavni ulaz na Mirogoj 1970-ih godina, dio naslovnice fotomonografije „Mirogoj Zagreb 1873.-1973.“, izdavač GZH Zagreb, 1974.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.  

Objava Mirogoj: odraz (ne)brige živih o gradu mrtvih  pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Potres u Zagrebu 22. ožujka 2020. nanio je veliku štetu i brojnim sakralnim građevinama u gradu i okolici. Od 43 oštećene zagrebačke crkve, 30 ih je kategorizirano kao zaštićeni spomenik kulture, pa se šteta ne odnosi samo na crkveno vlasništvo, već i na širi kontekst hrvatske povijesne i kulturne baštine. Među teško oštećenim crkvama najpoznatija je, dakako, zagrebačka katedrala, a znatno su oštećene i gornjogradske crkve sv. Marka i sv. Katarine, crkva sv. Marije na Dolcu, franjevački samostan i crkva sv. Franje na Kaptolu, bazilika Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama, pravoslavna crkva Sv. Preobraženja na Preradovićevom trgu, crkve u Čučerju, Granešini, Sesvetama…

„Veliki rasponi svodova u brodovima i svetištima, kupole i zvonici, bogata arhitektonska plastika, raskošne zidne slike i štukature, svi ti elementi koji su davali osobiti stilski pečat srednjovjekovnim, baroknim i historicističkim crkvama u gradu Zagrebu nisu prilikom gradnje mogli biti zaštićeni od potresa jačine 5,5 stupnja Richterove ljestvice, kakav je bio nedavni. Rušenje vrha neogotičkoga južnog tornja katedrale ili urušavanje svoda neobarokne isusovačke bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici najrječitije to potvrđuju. No, iako ostale zagrebačke crkve nisu pretrpjele tako vidljiva drastična oštećenja kao katedrala i bazilika u Palmotićevoj, niti jedna od njih sagrađena prije 20. stoljeća nije nakon nedjeljne ranojutarnje kataklizme 22. ožujka mogla ostati u funkciji“, istaknula je povjesničarka umjetnosti dr. sc. Katarina Horvat-Levaj.

NIJE LI SE I U BAZILICI U PALMOTIĆEVOJ MOŽDA PRETJERALO S RASPONOM TRADICIONALNO GRAĐENOG SVODA OD OPEKE?

U bazilici Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj 33 u potresu je srušena trećina bačvastog svoda, otkrivši drvenu konstrukciju krovišta. Nadzorna kamera zabilježila je zastrašujući trenutak kad su se zanjihali veliki lusteri, a zatim je sve prekrila prašina. Cigle, žbuka i dijelovi neobaroknih ukrasa zasuli su unutrašnjost crkve, a ogoljele drvene grede iznad njih, raširene poput grana, zlokobno su postavljale pitanje svećenicima koji su poslije potresa prvi ušli u baziliku: hoće li krov izdržati i stoje li još uvijek dva zvonika na uličnoj strani?

I zvonici su, dakako, oštećeni, a velika konstrukcijska šteta nastala je na svim zidovima i svodovima crkve, srušen je dio kora, puknuća su bila na brojnim freskama u bazilici, među kojima i na velikom prikazu Posljednje večere u apsidi iznad glavnog oltara. Dobra je vijest da je oltar prošao bez većih oštećenja, kao i grob bl. Ivana Merza, čiji su posmrtni ostaci poslije preneseni su u privremeni bogoslužni prostor – dvoranu pokraj bazilike. Sreću u nesreći imale su i orgulje koje su još prije potresa iz crkve odvezene na restauraciju.

„Nije li se i u bazilici u Palmotićevoj možda pretjeralo s rasponom tradicionalno građenog svoda od opeke i bi li svodovi možda izdržali nedavni potres, da je izgrađena prva varijanta Holjčeva projekta, prema kojoj je crkva trebala imati i poprečni brod – transept – koji bi značio dodatni bočni potporanj, ostaje pitanje za statičke analize. U svakom slučaju, prilikom obnove svoda trebat će u ovoj građevini monumentalnih razmjera primijeniti najsloženije metode konstruktivne sanacije, primjerene ambijentu zaštićenoga kulturnoga dobra“, upozorila je dr. sc. Katarina Horvat-Levaj.

CRKVA SAGRAĐENA ZA GODINU DANA, SLIJEDEĆI MODU MONUMENTALNOSTI KAO ŠTO SE DANAS, PRIMJERICE, SLIJEDI „OTVORENI KONCEPT“  

Isusovačka crkva u Palmotićevoj (tada Vrtlarskoj ulici) građena je novcem iz zaklade biskupa Jurja Haulika, namijenjene povratku isusovaca u Hrvatsku. Arhitekt te velike neobarokne građevine bio je Janko Holjac koji ju je projektirao po uzoru na srednjoeuropske ranobarokne jednobrodne isusovačke crkve s bočnim kapelama i galerijama između unutrašnjih svodnih kontrafora te s dva tornja na pročelju.

Unutrašnjost karakterizira središnji široki i visoki bačvasti svod sa četiri para kapela. Svaka kapela ima svoj oltar, ispovjedaonicu i veliki prozor. Iznad bočnih lađa su galerije. Polukružni neorenesansni kameni glavni oltar izrađen je prema projektu Hermana Bolléa, a drveni bočni oltari izrađeni su u radionici tirolskog majstora Ferdinanda Stuflessera.   

Crkva je smještena između dva simetrična bočna samostanska krila, a prepoznatljivu donjogradsku vizuru daje joj i bogato ukrašeno neobarokno pročelje s dva zvonika.  

Temeljni kamen za gradnju isusovačke crkve u Palmotićevoj ulici položen je 10. listopada 1901. Gradnja je dovršena za samo godinu dana i crkvu je svečano blagoslovio zagrebački kanonik Ivan Pliverić, 15. prosinca 1902. Opremanje unutrašnjosti ipak je potrajalo do 1913.

Za nove istraživače isusovačkoga kompleksa u Palmotićevoj tijekom poslijepotresne obnove i nakon nje sigurno će biti zanimljiv podatak da je prva varijanta projekta Janka Holjca sadržavala i poprečni brod crkve. Od toga se, međutim, odustalo, da bi se građevini dala monumentalnost, u Europi moderna u to doba kao, primjerice, „otvoreni koncept“ dnevnog boravka danas u stambenom uređenju. Pa kao što suvremeni graditelji ponekad bez procjene i smisla ruše pregradne zidove u želji za „otvorenim konceptom“, ugrožavajući stabilnost cijele građevine, tako su možda graditelji ove crkve žrtvovali dodatni potporanj uime veličanstvenog dojma?

NA TORNJEVE VRAĆENE OBNOVLJENE KUPOLE, U CRKVI PONOVNO MISE I KONCERTI 2026. GODINE

Kako bilo, potres je i u slučaju bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj otvorio brojna pitanja.

Obnova crkve počela je ubrzo nakon potresa. U svibnju 2020. s tornjeva su skinute dvije kupole, svaka teška pet i pol tona i visoka gotovo deset metara. Prema riječima Damira Kočiša, rektora bazilike, konstrukcijska je obnova u završnoj fazi i vjerojatno će se već početkom 2026. u crkvi ponovno služiti mise i održavati koncerti po kojima je bazilika u Palmotićevoj, zbog odlične akustike, bila poznata.

Prepoznatljive kupole zvonika obnavljale su se posebno, gotovo dvije i pol godine zbog, kako je istaknuo ak. kipar i viši konzervator-restaurator Radivoje Jovičić, dugotrajne potrage za odgovarajućim bakrom i iskucavanja 480 ornamenata kojima su kupole ukrašene. Za njihovu obnovu utrošeno je otprilike 500.000 eura i dvije su kupole 21. rujna ove godine svečano podignute na 40-metarske tornjeve bazilike.

Do sada je iz Fonda solidarnosti Europske unije preko hrvatskog Ministarstva kulture za obnovu bazilike – koja je 1963. godine proglašena spomenikom kulture – pribavljeno više od 20 milijuna eura.  

NA USNULU JE DJEVOJKU U TO STRAŠNO JUTRO PALA GREDA

Uz baziliku Srca Isusova potres 22. ožujka 2020. neizbrisivo je nažalost vezao i ime jedine žrtve – petnaestogodišnje djevojke Anamarije Carević. Učenica Nadbiskupske klasične gimnazije, džudašica i odana članica crkvenog zbora i dječjeg orkestra u bazilici u Palmotićevoj, stradala je u suterenskom stanu svoje bake u Đorđićevoj 13, gdje je živjela s bratom i roditeljima. Na usnulu je djevojku u to strašno jutro pala greda i unatoč naporima liječnika u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, sljedećeg je dana podlegla teškim ozljedama glave.

Zaklada Anamarije Carević osnovana je 29. listopada 2020. radi prikupljanja donacija za obnovu bazilike i gradnje novog pastoralnog centra koji će nositi Anamarijino ime, da se jedina žrtva zagrebačkog potresa nikad ne zaboravi. 

Srećom, zbog mjera izolacije zbog pandemije Covida-19 nije bilo ni misa, pa su crkve, kao i zagrebačke ulice u to nedjeljno rano jutro bile prazne, inače bi zasigurno žrtava potresa bilo puno više. Nije to utjeha roditeljima Anamarije Carević – onaj tko izgubi svoje, izgubio je sve.

Napisala: Diana Kučinić

Naslovna fotografija: Bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj 33 nakon potresa 22. ožujka 2020.; foto: zaklada-anamarija-carević.hr     

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.   

Objava Bazilika Srca Isusova: visoka cijena neobarokne monumentalnosti   pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Ova školska godina počela je za učenike i profesore Gimnazije Tituša Brezovačkog u njihovoj zgradi u Habdelićevoj 1 na Gornjem gradu. To ne bi bila posebna vijest, da nije riječ o prvoj u Zagrebu nakon potresa cjelovito obnovljenoj školskoj zgradi koja je pojedinačno zaštićeno kulturno dobro.

Radovi na obnovi zgrade završeni su polovinom prosinca prošle godine, pa su se učenici i djelatnici iz podstanarstva u Prvoj gimnaziji u Novom Zagrebu u svoju školu vratili još prije početka lanjskog drugog polugodišta, 18. prosinca 2023. No, ovo je prva školska godina koju i započinju na matičnoj adresi nakon što je potres 22. ožujka 2020. gimnaziju u Habdelićevoj svrstao među 29 teško oštećenih i neupotrebljivih odgojno-obrazovnih ustanova na području Grada Zagreba.    

ZBOG INZISTIRANJA KONZERVATORA I BIROKRATSKIH REBUSA OBNOVA ZGRADE STAJALA JE 18 MJESECI: OD SVIBNJA 2021. DO STUDENOGA 2022.  

A upravo činjenica da je zgrada Gimnazije Tituša Brezovačkog zaštićeno kulturno dobro bila je razlog kašnjenju obnove, budući da su radovi u svibnju 2021. zaustavljeni do studenoga 2022., kad su nastavljeni uz konačnu potvrdu konzervatorske struke da je „obnova školske zgrade obuhvatila sve u skladu s uvjetima konzervatorske zaštite građevine“.

Naime, u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode zaustavili su obnovu s obrazloženjem da „posebni uvjeti nisu ishođeni na temelju Zakona o obnovi nego na temelju Zakona o gradnji te da je potrebno ponovno zatražiti posebne uvjete s obzirom na to da Zakon o obnovi nije podrazumijevao i potvrdu projekta obnove“. Najveći prigovor odnosio se na metodu statičke obnove (tzv. torketiranje) jer su smatrali da je „previše invazivna metoda za zaštićeni spomenik kulture nulte kategorije“. U traženje neke druge metode uključilo se i međunarodno povjerenstvo sa stručnjacima iz Danske, Portugala, Grčke i Italije, koji su Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode predložili statičku obnovu zidova i križnih svodova polimerima armiranih vlakana. Projektant je napravio tražene izmjene i u siječnju 2022. dobio suglasnost Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. U međuvremenu je zbog rata u Ukrajini i narušenih trgovinskih pravaca cijena projekta porasla više od zakonom dopuštenih 30 posto, pa je Grad morao provesti novu javnu nabavu koja je trajala do kolovoza 2022. i na kojoj je izabran isti izvođač koji se jedini i prijavio na natječaj.

Tako je (pre)revno inzistiranje konzervatora, udruženo s poslovičnim hrvatskim birokratskim rebusima, radove na obnovi gimnazije u Habdelićevoj 1 zaustavilo na 18 mjeseci – što je učenicima i profesorima dodalo godinu i pol više u privremenom smještaju u novozagrebačkoj Prvoj gimnaziji i godinu i pol više tuge i frustracije zbog toga što se na njihovoj gimnaziji ne događa – ništa.

Pa se moglo postaviti i pitanje gdje su bili konzervatori i nadležni gradski uredi desetljećima prije nego što je potres razotkrio neulaganje i nebrigu u brojne zgrade koje su zaštićena kulturna dobra, kao što je slučaj i sa zgradom Gimnazije Tituša Brezovačkog, koja je zadnji put prije potresa 2020. temeljito obnovljena 1916., a iznutra osuvremenjena 90 godina kasnije, 2006. godine.   

TRI DIMNJAKA SU SE STROPOŠTALA U ATRIJ, NARUŠENA JE STATIKA ZGRADE, NEKI ZIDOVI SU SE ODVOJILI, SVODOVI NAPUKLI…    

Gotovo četiristo godina starom zdanju nekadašnjeg isusovačkoga sjemeništa i plemićkoga konvikta, statički i građevinski neobnavljanom u skladu s vremenom, potres 22. ožujka 2020. zadao je težak udarac. 

Nedjelja i održavanje nastave online zbog pandemije Covida-19 bili su sretna okolnost zbog koje u Gimnaziji Tituša Brezovačkog, kao ni u drugim školama u Zagrebu, u vrijeme potresa nije bilo nikoga. Tri dimnjaka s krova su se stropoštala u atrij – u kojem se inače održava nastava tjelesnog odgoja, u jugoistočnom dijelu zgrade narušena je statika, neki zidovi su se odvojili, svodovi napukli i tom prelijepom povijesnom zdanju prijetilo je urušavanje. Gradska uprava pokrenula je izradu projekta cjelovite obnove – koja je potrajala gotovo četiri godine.

No, mogli bismo reći da je poslije potresa 2020. obnova zgrade u Habdelićevoj 1 bila rekordno brza, u usporedbi s obnovom poslije velikog potresa u Zagrebu 9. studenoga 1880., kad je obnova trajala čak 16 godina! Zgrada je tada osigurana brojnim zategama i uz drvene grede ugrađene su željezne, što je otkriveno tijekom obnove 2020. Potres 2020. otkrio je još neke dijelove graditeljske povijesti ove gimnazije, primjerice križne svodove u dvorani za tjelesni i keramičke pločice u hodniku koje su, dotrajale, zamijenjene kamenim pločama kakve su bile prije keramičkih. 

No, budući da nije sačuvana arhivska građa, obnova 2020. počela je u lipnju te godine prema zatečenom stanju. Djelatnici i učenici preselili su se u Prvu gimnaziju u Novom Zagrebu, u kojoj će održavati nastavu do 18. prosinca 2023.

CJELOVITA OBNOVA ZGRADE U TRI FAZE I UZ DVA PREKIDA RADOVA: OD LIPNJA 2020. DO 18. PROSINCA 2023.

U prvoj fazi obnove zgrade Gimnazije Tituša Brezovačkog uklonjena je žbuka sa svih zidova i podova, pri čemu se otkrivalo i kako su graditelji u 19. stoljeću obnavljali i učvršćivali zgradu nakon potresa 1880.

Za rekonstrukciju dvorišnog zida izrađen je glavni projekt, poštujući uvjete Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, te potpisan ugovor između izvođača radova (tvrtke Kamgrad) i Grada Zagreba. U rujnu2020. Hrvatski sabor izglasao je prvi Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije, zahvaljujući kojem nije bila potrebna i građevinska dozvola, pa je na temelju projekta obnove u ožujku 2021. započela druga faza radova, čiji je završetak optimistično planiran 15. listopada 2021.

No, nakon samo tri mjeseca, 28. svibnja 2021. Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode zaustavio je obnovu – do studenoga 2022., do kada je trajalo već opisano usuglašavanje projektne dokumentacije i odobravanje nove metode statičke obnove te provođenje nove javne nabave zbog poskupljenja materijala i radova.

Gradilište je s istim izvođačem ponovno otvoreno nakon 18 mjeseci zastoja. Skinuto je krovište, betonirane su nove međukatne „deke“, učvršćeni zidovi u zgradi i atriju, ožbukani unutrašnji zidovi i pročelje. Novi je planirani završetak radova bio 15. srpnja 2023., no zbog iznimno kišnog vremena radovi su na krovištu često stajali, a planirani rok obnove pomaknut je do 1. rujna 2023.

Zatim je 19. srpnja 2023. Zagreb pogodila žestoka ljetna oluja i ponovno zaustavila građevinske radove, ovaj put šest tjedana, jer su krovopokrivači angažirani na sanaciji štete koju je oluja napravila na brojnim drugim zagrebačkim školama. Nažalost, ni „Tituš Brezovački“ nije prošao neokrznut: kiša je natopila podove na prvom i drugom katu, pa se moralo pričekati da se osuše prije postavljanja parketa. Završetak obnove opet je pomaknut – do studenoga 2023. U međuvremenu je završeno krovište, postavljene su sve instalacije, izgrađena kotlovnica i sustav hlađenja.

Završni radovi krajem ljeta i početkom jeseni 2023. obuhvaćali su ugradnju prozora i vrata, postavljanje kamenih podova i parketa, uređenje sanitarnih čvorova, bojenje zidova i pročelja, postavljanje sportske podloge u atriju, dovršetak gradnje ogradnog zida, uređenje dvorišta. U skladu sa zelenom politikom, izgrađena je cisterna za prikupljanje kišnice kojom se ispiru sanitarni čvorovi. Ispitivanje svih instalacija završeno je 15. prosinca 2023. i djelatnici i učenici Tituša konačno su se vratili u svoju školu 18. prosinca 2023.

POD ZAŠTITOM SVETOG JOSIPA: OD ISUSOVAČKOGA KONVIKTA 1631. DO DANAŠNJE GIMNAZIJE. „TREĆINA HRVATSKE INTELIGENCIJE IZAŠLA JE IZ OVOGA ZAVODA“, ZAPISAO JE ŠENOA.

Zgrada Gimnazije Tituša Brezovačkog jedan je od najljepših primjera arhitekture iz 17. stoljeća u Zagrebu. Riječ je o četiri krila zgrade koja zatvaraju unutrašnje dvorište – atrij. Na početku njezine povijesti, kad je u zgradi bilo isusovačko sjemenište, u atriju su isusovci održavali predstave. U novijoj je povijesti dvorište koristilo Turističkoj zajednici za ljetne priredbe pod nazivom „Atrij Tituša Brezovačkog“.

Zdanje u Habdelićevoj 1 svoje postojanje zahvaljuje grofu Ivanu III. Draškoviću koji je svoje tri kuće srušio i zemljište darovao isusovcima za gradnju doma za siromašne pitomce koji su se školovali u gimnaziji na susjednom Katarininom trgu. Gradnja zgrade počela je 1628. i 1631. je otvorena pod nazivom Gojilište svetog Josipa (Sjemenište siromaha pod zaštitom sv. Josipa). Sveti Josip je zaštitnik i današnje Gimnazije, koja svoj dan slavi na Josipovo, 19. ožujka. Isusovačko sjemenište bilo je u toj zgradi do ukinuća isusovačkog reda 1773. godine.

Prvi upravitelj konvikta bio je Matija Vernić, a naslijedio ga je kajkavski barokni pjesnik Juraj Habdelić, po kojem je ova gornjogradska ulica i dobila ime.

Od 1796. do 1913. s povremenim prekidima u zgradi je bio Kraljevski plemićki konvikt, namijenjen djeci plemića i visokih činovnika. August Šenoa zapisao je: „Trećina hrvatske inteligencije izašla je iz ovoga zavoda. To su bili muževi koji se proslaviše kao dostojanstvenici, političari, književnici i suci, ali i dobar dio velikaša uzgojen je u ovom  zavodu“.  

Od 1913. u zgradi u Habdelićevoj 1 bio je Odjel za bogoštovlje i nastavu, a od 1914. do 1929. Statistički ured. Do Drugog svjetskog rata zgrada je bila sjedište Internata za istarsku djecu. Od 1941. do 1945. prostorima škole koristila se vojska, zatim je tu bio Partizanski đački dom „Maršal Tito“. Iz Medulićeve se 1950. u zgradu u Habdelićevoj na drugi kat preselila Škola za odgajatelje, a u prizemlju i na prvom katu bio je dom za učenike te škole. Nakon reforme školstva 1977. Škola za odgajatelje postaje dio Pedagoškog obrazovnog centra „Bogdan Ogrizović“.  

Najprije je 1991. iz dotadašnjeg Pedagoškog obrazovnog centra u Habdelićevoj 1 Škola za odgajatelje pretvorena u VIII. gimnaziju, koja je 19. ožujka 1992. preimenovana u Gimnaziju Tituša Brezovačkog. Ime je dobila po hrvatskom dramatičaru i prosvjetitelju Titušu Brezovačkom, nekadašnjem đaku isusovačkoga konvikta. 

ZAŠITO SRCE TRAJNA USPOMENA I OPOMENA: ŽIVOT JE NEUNIŠTIV, ALI OŽILJCI OSTAJU DA NAS PODSJETE ŠTO SMO IZ RANJAVANJA NAUČILI

I tako je povijest izmjenjivala nazive i namjene ustanova u zgradi s prepoznatljivom zaobljenom zidanom ogradom otvorenom prema Jezuitskom trgu i s arkadnim prizemljem uz Kamenitu ulicu. No, uvijek su u njoj bili neki oblici odgojno-obrazovnih ustanova: đački domovi, konvikti, škole. Stoga je zgrada u Habdelićevoj 1 jedno od rijetkih povijesnih školskih zdanja u Zagrebu. Tu činjenicu ne umanjuje ni podatak da je pod svodovima u prizemlju 70-ih i 80-ih godina bilo i jedno od legendarnih okupljališta zagrebačke urbane scene – klub Lapidarij, popularni Lap, čak štoviše, klubovi su tada na svoj način odgajali mlade ljude i formirali moderni glazbeni ukus.

No, zaboravljalo se da život zgradama, doduše, daju ljudi, ali su zidovi okvir u kojem se život odvija. Pa koliko se ulaže u ljude, toliko bi se trebalo ulagati i u zidove, da se ne bi, kako vrijeme prolazi, doslovce srušili ljudima na glavu. Na to nas je podsjetio potres 22. ožujka 2020., u kojem je, između ostalih kuća, zgrada, bolnica, crkvi, kulturnih i javnih ustanova, oštećeno i 175 odgojno-obrazovnih objekata: 31 dječji vrtić, 79 osnovnih škola i 36 srednjih i gimnazija. „Pritom je šteta na 146 objekata kategorizirana zelenom oznakom, 25 objekata žutom, a četiri objekta crvenom oznakom, dakle ukupno 29 škola i vrtića oštećeno je toliko da se nisu mogli koristiti“, piše u izvještaju gradskog poglavarstva.

Među njima je jedna od najteže oštećenih bila i zgrada Gimnazije Tituša Brezovačkog u Habdelićevoj 1. Na njezinu (napokon) cjelovitu obnovu potrošeno je 11,7 milijuna eura, od čega 7,2 milijuna iz Fonda solidarnosti Europske unije, a ostatak iz državnog proračuna, odnosno Nacionalnog plana oporavka i obnove. Investicija je obuhvatila obnovu, statičko ojačanje zgrade i osuvremenjivanje te moderno opremanje.

„Mi ljudi smo mali i krhki. Pazite jedni na druge. Možemo popraviti ovo. Nakon što ludio završi”, napisala je na svojem Instagramu dizajnerica Ivona Martinčić koja je nakon potresa na zidu Gimnazije u Habdelićevoj 1 od vune izradila veliko srce, raspuknuto na dva dijela i zašito, spojeno koncem, kao simbol oporavka i zacjeljivanja rana od potresa. Srce je skinuto radi obnove zgrade, a poslije je postavljeno u gimnazijskom hodniku kao trajna uspomena i opomena: život je neuništiv, ali ožiljci ostaju da nas podsjete što smo iz ranjavanja naučili.    

Napisala: Diana Kučinić

Naslovna fotografija: Obnovljena Gimnazija Tituša Brezovačkog na Gornjem gradu; foto: Grad Zagreb; službene stranice zagreb.hr  

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti. 

Objava Gimnazija Tituša Brezovačkog: spašen dio gornjogradske povijesti pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Dva su velika potresa u novijoj zagrebačkoj povijesti promijenila lice grada: potres 9. studenoga 1880. i potres 22. ožujka 2020.

Nakon potresa 1880. u deset je sljedećih godina izgrađeno u Zagrebu otprilike 700 novih zgrada. Posljedice potresa potaknule su intenzivnu gradnju modernoga grada, posebice ostvarenje dvije godine ranije izrađenog projekta za sjevernu stranu Jelačićeva trga koji je nekoliko godina poslije potresa, zahvaljujući izgradnji novih zgrada i palača, dobio novo, europsko lice – kakvo će u manje-više istom izdanju sačuvati i do potresa 2020.

Prema podacima akademika Josipa Torbara, u Zagrebu je 1880. oštećena gotovo polovina zgrada (1758 od 3830 koliko ih je tada bilo u Zagrebu), a u 485 stambenih objekata više se nije moglo živjeti. Povjerenstvo Gradskog poglavarstva, čiji je najpoznatiji član bio gradski vijećnik, književnik August Šenoa, odredilo je rušenje najteže oštećenih objekata za koje se procijenilo da ih nema smisla popravljati, pa su već prvih dana nakon potresa srušene, primjerice, zgrada na uglu Jelačićeva trga i Praške, kuća u Vlaškoj 2 te nekoliko kuća na Gornjem gradu. Potres 1880. teško je oštetio i sve zagrebačke sakralne objekte, ponajviše nadbiskupski dvor i katedralu – za čiju je tada drastičnu obnovu i neogotički izgled zaslužan arhitekt Herman Bollé. Bollé je upravo zahvaljujući nesretnim posljedicama potresa 1880. tijekom sljedećih desetak godina svoje ime i stil utkao u obnovu i gradnju brojnih objekata koji su (p)ostali prepoznatljivi simboli grada Zagreba – među kojima su i zgrada Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt.

IAKO JE MUO OSNOVAN U GODINI VELIKOG ZAGREBAČKOG POTRESA 1880., ZGRADA JE SAGRAĐENA TEK 1888., PA JE IZBJEGLA RAZORNE POSLJEDICE, ŠTO SE NAŽALOST NIJE DOGODILO I U POTRESU 2020. 

Zgrada Muzeja za umjetnost i obrt prva je namjenski sagrađena zgrada za muzej u Hrvatskoj. Uz Muzej je otvorena i Obrtna škola, današnja Škola primijenjene umjetnosti i dizajna. Prema projektu Hermana Bolléa, reprezentativna historicistička palača izgrađena je 1888. Pročelje iznad glavnog ulaza krasi skulptura Dragutina Karla Moraka, jednog od prvih nastavnika u Obrtnoj školi – alegorijska figura žene okružene dječacima koji u rukama drže klesarski i stolarski alat, simbole strukovnog školovanja.  

No, budući da je Muzej osnovan još osam godina prije početka gradnje muzejske zgrade, prvi je stalni postav 1880. otvoren u unajmljenom prostoru u Ulici Marije Valerije, današnjoj Praškoj. Tako je MUO, iako osnovan u godini velikog zagrebačkog potresa, tada pošteđen njegovih razornih posljedica, što se nažalost nije dogodilo i u potresu 2020. koji je prekinuo obilježavanje 140. godišnjice Muzeja – ustanove koja je od godina poslije Drugog svjetskog rata preko osamdesetih godina 20. stoljeća (kad je južno krilo zgrade vraćeno u muzejsku funkciju, saniran podrumski prostor te obnovljeni interijer i pročelje) do 1990-ih kad se unatoč Domovinskom ratu, a posebice od početka 21. stoljeća postavljaju velike izložbe i projekti – postala jedna od vodećih muzejskih ustanova u ovom dijelu Europe.

Jedna od najljepših historicističkih palača u Hrvatskoj, u kojoj se čuvalo više od 100.000 predmeta lijepih i primijenjenih umjetnosti od 13. stoljeća do danas, u potresu je teško oštećena. Velika je šteta nastala na građevinskom dijelu, ali i u muzejskom fundusu. Najviše su stradali drugi i treći kat Muzeja, restauratorske radionice za metal, keramiku i staklo, tekstil, slikarstvo i polikromnu skulpturu, urušen je velik dio krovišta; oštećeni su predmeti u dijelu stalnog postava na drugom i trećem katu. Svod hodnika južnoga krila na drugom katu srušen je zbog urušavanja tri dimnjaka kroz krovište u tavan na konstrukciju svoda, pritom je 25 metara svoda propalo na pod drugoga kata. Veliki komad dimnjaka pao je na krov nadogradnje uza sjeverni zid južnoga krila, što je uzrokovalo znatna oštećenja na sjeverozapadnom uglu nadogradnje. Na cijeloj zgradi niz je oštećenja uzrokovano pomacima konstrukcije. S pročelja nad ulazom pali su ukrasni dijelovi i dijelovi dimnjaka.

Nažalost, uništeni su i brojni muzejski predmeti. Primjerice, u zbirci stakla, koja čuva primjerke iz europskih i hrvatskih staklarskih manufaktura od 16. do 21. stoljeća, uništeno je više od 20 iznimno vrijednih predmeta, poput čaše na nožici s valovitom kupom, izrađene u Veneciji u 16./17. stoljeću, krilate čaše iz Nizozemske iz 17. stoljeća, baroknog pokala od brušenog stakla izrađenog u Njemačkoj u 18. stoljeću… Teško su oštećeni i brojni vrijedni satovi. 

OŠTEĆEN JE NEKADAŠNJI GLAVNI OLTAR ZAGREBAČKE KATEDRALE, KOJI JE NAKON POTRESA 1880. POHRANJEN U FUNDUS MUO-a, PA GA JE SUDBINA SUSTIGLA 140 GODINA KASNIJE

U zbirci skulptura posebno su velika oštećenja na nekadašnjem glavnom oltaru zagrebačke katedrale, radu Johannesa Kommersteinera. Oltar je skinut nakon potresa 1880. i iz katedrale pohranjen u fundus Muzeja za umjetnost i obrt, ali ga je potresna sudbina sustigla 140 godina kasnije. Oštećen je i vrbovečki oltar tirolske provenijencije iz 15. stoljeća.

I u zbirci keramike oštećeno je mnogo vrijednih predmeta, među kojima porculan manufaktura Meissen, Beč, Sevres, Paris, Höchst, Frankenthal, Berlin. Primjerice, razbijena je šalica iz servisa za doručak majsenske proizvodnje oko 1776., koji je oslikan ratnim prizorima pandura baruna Trenka i hrvatskih graničarskih vojnika. Razbijena je i vaza-amfora, rad učenika Obrtne škole iz 1887.

Nakon potresa najprije je većina muzejskih predmeta sklonjena u prizemlje Muzeja, a zatim su preseljeni na privremenu adresu – na Zagrebački velesajam. No, kao da nevoljama nema kraja, u ljeto 2023. u oluji koja se sručila na Zagreb poplavljen je i dio Velesajma, pa su ponovno oštećeni brojni predmeti, a zahvaljujući brzoj reakciji muzejskih djelatnika, šteta je manja nego što je mogla biti… 

Cjelovita i konstrukcijska obnova Muzeja za umjetnost i obrt počela je u prosincu 2022., simboličnom predajom ključeva i originalnih Bolléovih cigli izvođačima radova te predstavnicima Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Nakon više od dvije godine procjena, analiza i pripreme natječajne dokumentacije, novcem koji je Vlada Republike Hrvatske dobila iz Fonda solidarnosti Europske unije Muzeju su se napokon nasmiješili bolji dani. „Da imamo 50 milijuna eura, otvorili bismo se za godinu i pol“, rekao je ravnatelj Miroslav Gašparović koji je na čelu Muzeja za umjetnost i obrt bio punih 20 godina.   

MINISTRICA KULTURE NAJAVILA ZAVRŠETAK OBNOVE 2026., RAVNATELJ GAŠPAROVIĆ MANJE OPTIMISTIČAN: BIT ĆU ZADOVOLJAN AKO SE ZAVRŠI DO 2030.

Odlazak u mirovinu ravnatelja Miroslava Gašparovića poklopio se krajem rujna 2023. sa završetkom prve faze konstrukcijske obnove muzejske zgrade. Obnovljeni su nosivi elementi građevine, međukatne konstrukcije, zidovi i krovna konstrukcija, čime je zgrada građevinski ojačana i sigurnija je nego što je bila prije potresa. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek najavila je tada završetak obnove Muzeja za umjetnost i obrt do 30. lipnja 2026., što je rok za korištenje novca iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, a uključuje završetak svih građevinskih radova i energentsku obnovu zgrade. 

No, čovjek koji je svoj ljudski i profesionalni angažman i entuzijazam doslovce utkao u MUO, bio je još na početku radova manje optimističan i rekao je da će biti zadovoljan ako se obnova Muzeja završi do 2030., podsjetivši da je MUO sagrađen za nepune dvije godine: od 1888. do 1890. Gašparović je još od početka svojeg ravnateljskog mandata prije 20 godina sanjao cjelovitu obnovu Muzeja, a tek ju je potres neupitno stavio na dnevni red, kao i kad je riječ o brojnim drugim više od stoljeća starim zgradama javne namjene u Zagrebu: ili će se obnoviti ili ih više neće biti.

PRVA FAZA KONSTRUKCIJSKE OBNOVE ZGRADE NIJE PROŠLA BEZ PROBLEMA: S VRHA MUZEJA SE NA KLAIĆEVU ULICU SRUŠIO KROVNI VIJENAC DUG 25 METARA   

No, prva faza konstrukcijske obnove zgrade Muzeja za umjetnost i obrt nije prošla bez problema koji su, srećom bez tragičnih posljedica, oslikali stanje poslijepotresne obnove zgrada u koje se godinama nije dovoljno ni dovoljno stručno ulagalo. S vrha zgrade Muzeja koja se proteže u Klaićevu ulicu srušio se 2. svibnja 2023. krovni vijenac dug 25 metara. Puka sreća sačuvala je radnike i prolaznike, a cigle i žbuka razbile su nekoliko prozora na Muzeju i oštetile parkirane automobile.

Možda bi cinici rekli da bi bilo jeftinije i brže srušiti zgrade stare gotovo stoljeće i pol i na njihovome mjestu sagraditi nove. Istina, život ide dalje i u nekim slučajevima doista nema smisla popravljati, kao što je odlučivalo i Gradsko poglavarstvo nakon potresa 1880. kad je srušilo brojna oštećena zdanja. No, zgrade koje su identitet grada, njegova graditeljska, kulturna i urbana baština, svakako su vrijedne spašavanja, obnove i osuvremenjivanja kad je riječ o njihovoj sigurnosti i trajnosti. Kaže jedna izreka: „Ne čupaj ono što nisi sadio, ne ruši ono što nisi gradio“. Za Muzej za umjetnost i obrt njezino je značenje neupitno. I upravo je obnova tog muzeja primjer upornosti, gotovo tvrdoglave nepopustljivosti i vjere u sretan ishod.    

Napisala: Diana Kučinić

NASLOVNA FOTOGRAFIJA –  Zgrada Muzeja za umjetnost i obrt i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna prije potresa 2020.; foto: Proleksis enciklopedija Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“; proleksis.lzmk.hr 

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.  

Objava Muzej za umjetnost i obrt: primjer upornosti i vjere u sretan ishod pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Teško je reći je li Marija Jurić Zagorka doživjela ljubav kakvu opisuje u svojim romanima. „Možda je moj život mogao izgledati drugačije. Ali, koji bi muž dozvoljavao svojoj ženi da radi ono što sam ja radila? Ja nikada nisam bila lijepa, nikada nisam bila žena kao druge. Živjela sam za novine, za obračune s Mađarima i Nijemcima koji su hrvatskom življu naturali svoj jezik i svoju kulturu, a kasnije sam živjela za svoje romane jer mi nisu dali da budem novinarka“, ispričala je Zagorka u zadnjem desetljeću svojeg života tada mladom novinaru Aleksi Vojinoviću.

Prvi put su je roditelji prisilili na udaju kad je imala tek sedamnaest godina, i to za Mađara, 31-godišnjeg željezničkog činovnika Andriju Matraja. Nakon vjenčanja 1890., kratko su živjeli u zgradi željezničke postaje u Zaboku, a zatim su se preselili u mađarski gradić Szombathely. Naprasno su prekinuti Zagorkini snovi o školovanju i pisanju, a započeo je mučan život sa svekrvom i nevoljenim čovjekom čiji je jedini motiv za vjenčanje bilo 20.000 forinti miraza. Zagorka se u mrskoj Mađarskoj osjećala kao u zatvoru, a njezin muž tijekom gotovo pet godina braka sustavno je vrijeđa, ponižava i uskraćuje joj čak i hranu. Slaba joj je utjeha bila što je uspijevala anonimno slati novinske tekstove u Zagreb.

Pobjegla je od muža i iz Mađarske 1895. k rođacima u Srijemsku Mitrovicu, ali kad su oni saznali da piše političke članke za hrvatske oporbene novine, izbacili su je iz kuće. Sa 20 kruna honorara za tekstove objavljene u Hrvatskom braniku u Srijemskoj Mitrovici, Zagorka se vraća u Zagreb, ali budući da je njezin muž za njom raspisao tjeralicu, nastojeći je proglasiti ludom, zatvaraju je na psihijatrijski odjel tadašnje bolnice u Gajevoj ulici. No, ubrzo je puštena jer se ustanovilo da je psihički zdrava. Skriva se u unajmljenoj sobici pod lažnim imenom, živi od prodaje obiteljskog nakita, konačno i službeno raskida brak, a prekida i svaku vezu s roditeljima. Uz podršku biskupa Josipa Jurja Strossmayera zaposlena je 1896. u redakciji Obzora i tada je počela njezina borba za ravnopravno mjesto u novinarstvu, prkoseći većini muških kolega koji su smatrali da se Zagorka „narivava u novinarsko zvanje“ i da „već cijeli Zagreb pripovijeda viceve da u našoj redakciji sjedi žena“. 

U autobiografskim tekstovima Zagorka ne spominje svojeg drugog muža, 11 godina od nje mlađeg pisca i novinara Slavka Amadeja Vodvařku za kojeg se i udala 1911., kako kažu svjedoci, iz ljubavi. Njihova je veza u privatnom životu i novinarskom poslu trajala od 1900. do 1914., iako su Zagorku njegovi rođaci smatrali „strašnom ženom koja puši i pije s muškarcima u kavanama“.  

Treći muškarac u njezinom životu bio je čak 21 godinu od nje mlađi novinar, pisac i dramatičar Rudolf Habeduš Katedralis s kojim je ljubav pukla, ako ne prije, 1929. kad ga je optužila za plagijat njezinog romana „Katakombe svetoga Marka“ koji je on objavio pod svojim imenom.  

NERVOZNA BABA U ESPLANADINOM APARTMANU 325, VJEČNA KRIVNJA I ŽIVOT NA RUBU EGZISTENCIJE 

Iako se u Zagrebu govorilo da omiljena književnica živi u raskoši i bogatstvu, Marija Jurić Zagorka stalno je balansirala na rubu egzistencije, ne mareći ni sama baš previše za financijsku stranu svojega rada. Romani su se zbog velikog interesa publike tiskali u ponovljenim izdanjima, ali na njima su se najviše bogatili nakladnici i urednici, a Zagorka nije dobivala honorar za svako novo izdanje. 

„Nikada nisam znala koliko se toga štampa, jer su vlasnici listova uvijek od mene krili te podatke. Čak je i slagarima bilo zabranjeno da o tome sa mnom razgovaraju. Nisam dobivala ni posebne naknade za romane koji su preštampavani u knjige onim slogom koji je bio odliven za novine. I uvijek su me požurivali da još pišem, ne ostavljajući me na miru, tako da sam se često nalazila u neprilici“, izjavila je Zagorka u jednom intervjuu. 

Između dva svjetska rata vlasnik Jutarnjeg lista plaćao joj je nekoliko godina smještaj u hotelu Esplanade samo zato da bi mogla neometano pisati svakodnevne nastavke romana – što govori i tome koliko se novinama isplatilo objavljivati Zagorkine književne podlistke! I dok su građani možda smatrali da joj je slava eto omogućila život u luksuznom hotelu – u Esplanadinom apartmanu broj 325, razlog Zagorkinog preseljenja iz unajmljenog stana u hotel bio je zapravo veoma prozaičan: željela se izolirati od svakodnevnog života da bi njezina mašta mogla danonoćno stvarati nove književne zaplete. Pa čak i zbog potrebe za koncentracijom i mirom naišla je na nerazumijevanje i osudu, pa ju je hotelsko osoblje prozvalo „nervoznom babom“.

„Pisanje je moja priroda, to je kao disati zrak i jesti; pisat ću i dalje, bez obzira na to hoću li biti prihvaćena ili ne“, zapisala je Zagorka.

U prvoj knjizi Zagorkinih sabranih romana pod zajedničkim nazivom „Grička vještica“, objavljenih u izdanju Stvarnosti u Zagrebu 1963., što Zagorka nažalost nije doživjela, jedan od rehabilitatora njezinog književnog rada, Ivo Hergešić, ovako je napisao o njezinoj feminističkoj i nacionalnoj (nikad nacionalističkoj!) borbi:

„Zagorkin feminizam udružen s onim što će njezini mentori nazvati pogrdno socijalističkim mentalitetom nailazi na svestrani otpor. Otpor konzervativaca sviju dlaka, otpor političara kojima kao novinar pravi usluge, otpor poslodavaca kojima donosi značajne profite, otpor novinarskih kolega s kojima radi u istoj redakciji i – što je najtragičnije – otpor ženskoga svijeta koji je ne razumije ili neće razumjeti. (…)

Da, Zagorkina „krivnja“ je njezin praktični socijalizam povezan s borbom za ženska prava, kao što je osnovna njezina „krivnja“ socijalna sadržina njezina rodoljublja, nacionalizam koji je izrazito antiklerikalan, pa je i na tom bojištu Zagorka davala i primala teške udarce.“

USTAŠKE SU AGENTE PRED ZAGORKINOM ZGRADOM NA DOLCU 8 ZAMIJENILI UDBAŠKI

Život Marije Jurić Zagorke pun je borbe, zapleta i obrata, ali i kontradiktornosti i još uvijek nedovoljno istraženih pojedinosti. Ponajviše se to odnosi na posljednjih deset godina njezinog života u stanu iznad tržnice na Dolcu 8.

Naime, drugog dana nakon što je proglašena NDH, 11. travnja 1941. ustaška policija ulazi u stan na Dolcu 8 i Zagorki zabranjuje objavljivanje časopisa Hrvatica. Iz blagajne su joj zaplijenili 180.000 dinara od pretplate, a u tiskari su uzeli sve rukopise koji su već bili spremni za štampu. Zaplijenili su i Zagorkin namještaj uz obrazloženje da duguje porez.

Iako svim srcem Hrvatica, Zagorka je nosila neoprostiv grijeh borbe protiv svega što je njemačko, okupatorsko. Morala je biti kažnjena. Progutala je nekoliko kapi otrovne tekućine, ali su je slučajno pronašli onesviještenu na podu, a u bolnici su joj punih pet tjedana pokušavali spasiti život. Živjela je zatvorena u stanu pod budnim okom ustaških agenata, dvije godine nije objavila ni retka, a prehranjivala se prodajom darova koje je dobila od kazališne publike i zahvaljujući pomoći svojih čitatelja koji je nisu zaboravili. 

Nakon oslobođenja Zagreba u svibnju 1945. Zagorka se odmah uključila u rad Narodnog fronta i Antifašističke fronte žena, govoreći o boljem životu žene u socijalizmu. Međutim, nova vlast nije joj mogla oprostiti sve one rečenice kojima je gorljivo zahtijevala oslobođenje Hrvatske od svih tuđinskih vlasti redom kojim ih je u povijesti Zagorka dočekivala i ispraćala. Iako nikad nije bila članica nijedne političke stranke, radila je u opozicijskim novinama, pisala je protiv mađarske, austrijske i njemačke vlasti – pa je komunistička vlast posumnjala da bi Zagorka ubrzo mogla zaključiti i da Hrvatska u sklopu socijalističke Jugoslavije nije onakva slobodna Hrvatska o kojoj je ona govorila i pisala. Sumnjive su bile i njezine veze i dopisivanja s hrvatskim intelektualcima, političarima, glumcima, obožavateljima čak i iz Amerike…

Zagorki je opet zabranjeno javno istupanje i novinarski rad, a ustaške su agente pred njezinom zgradom na Dolcu 8 zamijenili udbaški. Društvo književnika čvrsto je stajalo iza kategorizacije njezinih romana šund-literaturom.

„ZAGORKA JE ZAKOPANA POD JEDNOM GOMILOM LAŽI“, REKLA MI JE NJEZINA PRIJATELJICA ŠTEFICA VRBANIĆ

Zagorka je umrla 30. studenoga 1957. u 85. godini, u svojem stanu na Dolcu 8, nakon što je još prethodne večeri diktirala novi nastavak romana. Posljednjih nekoliko godina preživljavala je gotovo posve izolirana u svojem stanu, radujući se tek rijetkim susretima sa svojim čitateljima, nekolicinom prijatelja i mladim novinarima. Početkom 1950-ih još je i slomila nogu, pa godinu dana nije uopće mogla izlaziti. U svojim osamdesetima i dalje piše, svakodnevno diktirajući novinske nastavke romana.

„Žurnalistika me naučila na pisanje u nastavcima, na etape od danas do sutra. (…) Kad sam raspoložena mogu izdiktirati i po dvadesetak kartica na sat. Pisanjem započinjem obično oko 14 sati poslije podne i produžavam sve do 2 ili 3 sata iza ponoći. Ponekad i do pet. Zavisi od rukopisa“ – rekla je novinaru Aleksi Vojinoviću.

No, honorari nisu bili dovoljni za život, pa je 1954. preko oglasnika u Narodnom listu potražila sustanara. I tako su u njezin život ušli računovođa Nikola Smolčić i kuhar Leo Car, zagrebački homoseksualci, a pretpostavlja se i doušnici UDBA-e. Osvojili su je slatkorječivošću i toplim obrocima, no čim su se uselili u Zagorkin dom, više nije bilo slasnih ručkova, ni ljubaznih razgovora, ni suosjećajnih izjava. 

„Ubrzo nakon što su se Car i Smolčić kao podstanari uselili u Zagorkin stan na Dolcu, vidjela sam da tu nešto ne štima“ – ispričala mi je Zagorkina prijateljica Štefica Vrbanić, kad mi je 1992. pokazala pisma u kojima joj je Zagorka 1955. i 1956. pisala o životu sa sustanarima koji su je potkradali, ponižavali i maltretirali. Pisma je potajice bacala kumici na tržnici ispod svojeg balkona, u koju je imala povjerenje da će ih odnijeti prijateljici na Marulićev trg. – „Mnogo su mi puta, kad bih željela posjetiti Zagorku, rekli da je nema kod kuće – oni su joj branili posjete, branili joj izlaske; držali su je u tolikom strahu da se nije usudila protiviti“ – rekla mi je Štefica Vrbanić.

Car i Smolčić su sa Slobodnom Dalmacijom uspjeli dogovoriti objavljivanje „Gričke vještice“ u svescima. Štivo je razgrabljeno, a na Dolac 8 počeo je pristizati novac. No, kad je shvatila da Zagorka unatoč tome nema čime kupiti ni čarape te da joj, osim honorara, njezini podstanari uredno ubiru i tek dobivenu mizernu mirovinu, njezina prijateljica Štefica Vrbanić angažirala je poreznog inspektora Smiljana Hegedušića koji je u Zagorkinim poslovnim knjigama otkrio da su je Car i Smolčić u samo jednoj godini, krivotvoreći podatke o honorarima, oštetili za milijun dinara! 

Ovako je Zagorka tada napisala u pismu:

„Draga gospođo Vrbanić!

Dobro sam promislila: imam aferu s mojim sustanarima. Oni mi prave skandale i tjeraju mene iz mojega stana u kojem stanujem 16 godina! Sada je jedan otputovao a mjesto njega mi dobacuje kriminalne uvrede njegova. A Vi svi mislite da tu nema druge pomoći nego da ja kapituliram! Ja – od koje su svi živjeli – ja čiji je stan – ja koja nisam ništa drugo učinila nego sam samo opetovala riječi njihovog knjigovođe da su radili krivo i dr. Dakle: ja moram ostaviti svoju sobu ili bolje svoje knjige i opet knjige i rukopise. Bez njih idem samo na Mirogoj!! Ovo je moja odluka – mogu me ubiti – ali ne mogu bez knjiga i rukopisa nikamo – oni još jedino su moj život. Možete li to razumjeti ili ne – ostajem!

Zagorka“  

A u drugom pismu, između ostalog, piše:

„Namjerili ste se na ustrašenu – staru lavicu koja je tek sada konstatirala da se sama ne može više braniti, pa je skočila iz svojeg grmlja, i stala zavijati u pomoć (…) A činim to odmah jer se ne zna hoću li živa dočekati sutrašnji dan…“ 

Novinaru Aleksi Vojinoviću Zagorka je rekla da će sva svoja autorska prava, bogatu arhivu, prepisku s uglednim političarima i radnu sobu s bibliotekom ostaviti Društvu novinara Hrvatske. Štefica Vrbanić svjedočila je kad je Zagorki oporuku sastavio njezin odvjetnik i prijatelj dr. Ivo Politeo. No, nakon Zagorkine smrti pravnim je nasljednikom na temelju druge oporuke proglašen Nikola Smolčić koji je umro nepuna tri dana nakon Zagorke, a njega su (dakle i Zagorku) naslijedili Leo Car u 65 posto dijela i njegov prijatelj Miroslav Kratković u 35 posto dijela. Car je umro 1986. godine i svoj je dio Zagorkine ostavštine prenio na nećakinju u Rijeci, a Kratković je umro 1990., njega su naslijedili neki drugi ljudi – nitko od njih nije bio ni u kakvoj vezi sa Zagorkom. Istražujući početkom 1990-ih taj dio Zagorkine biografije, novinar Josip Grbelja u sudskom je arhivu pronašao samo omot spisa o Zagorkinoj ostavinskoj raspravi, na kojem je netko rukom zabilježio: „Spisa nema, Zgb, 20. 5. 92.“.

Tako su Zagorkina autorska prava, njezini dragocjeni rukopisi, bilješke, pisma, knjige, slike, prelazili iz ruke u ruku, a ono što je na kraju sačuvano, skupa sa stanom na Dolcu 8, otkupio je 2009. Grad Zagreb od obitelji Car iz Rijeke, 52 godine nakon Zagorkine smrti.

„Zagorka je zakopana pod jednom gomilom laži“, rekla mi je Štefica Vrbanić.

NIJE LI ZAGORKA NAPOKON ZASLUŽILA DA JOJ GRAD ZAGREB UKLEŠE TOČAN DATUM ROĐENJA NA POSLJEDNJEM POČIVALIŠTU? 

Marija Jurić Zagorka pokopana je 4. prosinca 1957. na Mirogoju u zajedničku grobnicu zaslužnih građana s desne strane ulaza u crkvu Krista Kralja. Na nadgrobnoj ploči uklesan je pogrešan datum rođenja: 1. ožujka 1879. (Zagorka je rođena 2. ožujka 1873.) 

U svojim autobiografskim zapisima Zagorka nikada nije spomenula kad je rođena, pa su se u literaturi navodile godine 1873., 1876. i 1879., a o datumu se nagađalo – do 1979., kad je krapinski učitelj, publicist i novinar Antun Tonček Kozina u Matičnoj knjizi rođenih Župe Vrbovečki Rakovec pronašao točan podatak o rođenju Marije Jurić, krsnim imenom Marianna. Deset godina kasnije, 1989. u Večernjem listu na to je podsjetio Milan Blašković, a zatim je 1992. Zagorkin datum rođenja ponovno u Hrvatskom državnom arhivu potvrdio i novinar Josip Grbelja.

Prošle smo godine, 2. ožujka 2023. obilježili 150. obljetnicu rođenja Marije Jurić Zagorke; nije li prva europska profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica napokon zaslužila da joj Grad Zagreb ukleše točan datum rođenja na njezinom posljednjem počivalištu?  

Zagorkino ime u Zagrebu nosi ulica u Folnegovićevom naselju, stan na Dolcu 8 predan je na korištenje Centru za ženske studije, u Tkalčićevoj ulici 1990. postavljen je brončani spomenik, rad Stjepana Gračana. No, Mariji Jurić Zagorki – koja je 1910. bila među deset osnivača Hrvatskoga novinarskoga društva, nositeljica članske iskaznice broj 2 – zasigurno bi najdraži memento bile novinarska soba u Hrvatskom saboru i nagrada Hrvatskog novinarskog društva, koje nose njezino ime. 

Napisala: Diana Kučinić

Naslovna fotografija: Zagorka oko 1955.; snimio Josip Puclin (privatna arhiva Gordane Šoban)

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Marija Jurić Zagorka (2. dio): Pisati je kao disati pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Marija Jurić Zagorka čitalačkoj je publici najpoznatija kao autorica romana u kojima je, održavajući kontinuitet hrvatskoga povijesnog romana nakon Augusta Šenoe, na tisućama stranica svoje likove i napetu radnju uplela u povijesni kontekst staroga Zagreba od srednjega vijeka do 18. stoljeća, odnosno polovine 19. stoljeća kad se odvija radnja njezinog posljednjeg romana „Jadranka. Vjerojatno najčitanija proza u hrvatskoj književnosti – Zagorkin ciklus romana „Grička vještica“ (koji obuhvaća romane „Tajna Krvavog mosta“, „Kontesa Nera“, „Malleus maleficarum“, „Suparnica Marije Terezije“, „Dvorska kamarila“ i „Buntovnik na prijestolju“), kao i ostali njezini romani, među kojima „Republikanci“, „Crveni ocean“, „Kći Lotrščaka“, „Toziki“, „Kaptolski antikrist“, „Plameni inkvizitori“, „Gordana“, „Vitez slavonske ravni“, „Kraljica Hrvata“, „Mala revolucionarka“ – izlazili su u nastavcima kao novinski feljtoni ili posebne knjižice koje su se prodavale na novinskim kioscima, a čitatelji su u redovima čekali svakodnevnu porciju priče kao što današnji gledatelji neutaživo prate televizijske sapunice.

Krešimir Nemec u predgovoru najnovijeg izdanja „Gričke vještice“ 2023., objavljenog u povodu 150. obljetnice Zagorkinog rođenja, ocjenjuje: „Bila je i veliki, u nas još nedosegnuti majstor u stvaranju zapleta i održavanju fabularne neizvjesnosti. Tajna je njezine popularnosti u komunikativnosti, u upravo hipnotičkom učinku njezinih priča, u znalačkom korištenju arhetipskih situacija i lako prihvatljivih pripovjednih konvencija.“ 

Velika je vrijednost romana Marije Jurić Zagorke u povijesnoj utemeljenosti kad je riječ o političkom razdoblju u koje smješta radnju, društvenom kontekstu, muško-ženskim odnosima, opisima likova, lokacija – pa su romani zbog toga i dragocjeno svjedočanstvo o životu u starom Zagrebu. Zagorka je veliku pažnju i energiju posvećivala upravo istraživanju povijesnih činjenica u arhivima Budimpešte i Praga.

„Jednom mi je rekao jedan odlični urednik: „Kog vraga trošite tolike novce i vrieme za knjige i proučavanja! Kaj mislite, da vam to tko uvažuje? Ljudi si misle: vidiš, kaj je to Zagorka sve skup zmislila i obesila publiki za povjest!“ Uza sve to sam radila dalje po svojem (…) Za „Gričku vješticu“ kopala sam tri tjedna po bečkim arhivima, a za „Plamene križare“ studirala sam u Pragu 13. stoljeće. Bila sam u Bavarskoj, gdje postoji dvorac vitezova otimača (Raubrittera), pa sam cijeli dvorac prerisala i prostudirala. (…) U dvorcu Laxenburg (…) Za 10 šilinga me čuvar toga dvorca, odnosno tamnice i zdenca, izgleda vrlo rado zatvorio u zdenac i ja sam tamo 15 minuta proživjela u duhu one grozne muke, kojima su ljude mučili i po osam dana nespavanjem u srednjem vijeku“, ispričala je Zagorka u intervjuu za Novu Hrvatsku 1944.

NAPISALA JE 27 ROMANA, A PUBLIKA JE PUNILA KAZALIŠTA; ISTODOBNO, LJUBOMORNE KRITIKE PUNILE SU NOVINSKE STUPCE  

No, Zagorkina je književnost, osim goleme popularnosti među širokom publikom, imala i obrazovnu ulogu, pa i posredništvo u nacionalnom osvješćivanju. Takvu joj je ulogu i namijenio biskup Josip Juraj Strossmayer, na čiji je nagovor Marija Jurić Zagorka – na tadašnjoj hrvatskoj političkoj sceni poznata kao omražena novinarka: „žena koja se gura u muško zvanje“, zagovornica samostalnosti Hrvatske i sufražetkinja bez dlake na jeziku – i počela pisati svoje prve romane. Strossmayer ju je poticao na pisanje zato da čitateljima ponudi domaće kvalitetno štivo umjesto prevedenih loših njemačkih romana. Ohrabrio ju je i namjerom da bi „čitajući te nečovječnosti i nepravde prema ženama, probudile žene u sebi uspavani otpor i to bi izazvalo burni prosvjed te bi imalo velikog upliva na osviještenje svih duhova oko nas, da je žena ravnopravno ljudsko biće“, čemu Zagorkin novinarski i feministički nerv nije mogao odoljeti.

Ubrzo joj je nažalost njezina golema produkcija postala istovremeno i slast i muka zbog svakodnevnih rokova u pisanju novih nastavaka od kojih su vrhnje ubirali novinski nakladnici. Kad je nakon smrti biskupa Strossmayera Zagorka istjerana iz političke redakcije Obzora i prisiljena zarađivati za život isključivo pisanjem romana u nastavcima, „Grička vještica“ i „Gordana“ podizali su nakladu novina koje su ih objavljivali, ali svojoj autorici nisu donosili odgovarajuću novčanu naknadu. Takvo će je „prokletstvo pisanja“ pratiti doslovce do zadnjeg dana njezine 84. godine kad je umrla u groznici, napisavši prethodne večeri svoje posljednje retke. Posljednjih desetak godina proživjela je u još uvijek nedovoljno razjašnjenim okolnostima sustanarstva i oskudice u stanu na Dolcu 8.   

Marija Jurić Zagorka napisala je 27 romana, a njezin opus još uvijek nije dokraja istražen. Romani su i dramatizirani, a publika je punila kazalište u kojem je igralo uprizorenje Zagorkinog djela. U Memorijalnom stanu na Dolcu čuva se čak 85 lenti koje je primila na premijerama i u znak zahvalnosti i počasti. Istodobno, ljubomorne kritike punile su novinske stupce, pa će Zagorkin najveći kritičar Otto Kraus pripisati njezinim djelima naziv „šund-literature za kravarice“, kakvima će ih mnogi smatrati gotovo do današnjih dana, ponajviše oni koji ih nisu ni čitali. Zasluženo mjesto u hrvatskoj književnosti Zagorki vraćaju u drugoj polovini 20. stoljeća Ivo Hergešić, Stanko Lasić i drugi, nazivajući je majstoricom fabule.

„A ljudima sam u svojim tekstovima mogla dati nadu, priču koja će ih odvesti u drugi svijet, daleko od vlastitih briga, i koju će moći čitati na hrvatskom jeziku. Najveća mi je plaća bila kad sam dolje s Dolca čula da ljudi djeci daju imena likova iz mojih romana!“, isticala je Zagorka.

POLITIČKA NOVINARKA, „MUŽ NA MJESTU“ I SUFRAŽETKINJA

No, Marija Jurić Zagorka u europskom je kontekstu ipak najpoznatija kao prva novinarka, i to prva žena koja je za hrvatske novine izvještavala iz parlamenta u Budimpešti i iz Hrvatskoga sabora.

„Ja sam prije svega bila i ostala novinar“ – uvijek je o sebi govorila, ističući svoje novinarsko zanimanje u muškom rodu, ne samo zato jer imenica novinarka još nije ni postojala, već i da bi mogla naglasiti da je u tada isključivo muškoj profesiji prošla „kao nevino optuženi kroz pranger španjolske inkvizicije“. Kritizirana, napadana, sramoćena, plaćala je visoku cijenu odluke da izabere karijeru umjesto uloge supruge i kućanice, još k tome karijeru političke novinarke.

Nakon što je objavila svoj prvi tekst u tada najuglednijim političkim novinama Obzor pod naslovom „Egy Percz“ protiv mađarizacije Hrvatske, zahvaljujući podršci biskupa Josipa Jurja Strossmayera (i činjenici da je on bio vlasnik Dioničke tiskare koja je izdavala Obzor) zaposlena je u tim novinama 1896. kao prva i jedina novinarka. Ali morala je pisati pod pseudonimom, skrivena u zasebnoj sobi. „Prava je sreća što ljudi misle da je Zagorka kao Zagoda, Zatluka itd. muško prezime jer bi inače u društvu pobudilo sramotni skandal kada bi se znalo da u Obzoru o politici piše žena“, rekao je urednik Šime Mazzura. Tek deset godina kasnije otkriven je Zagorkin pravi identitet. 

Nisu Zagorkini problemi proizlazili samo iz činjenice što je „žena u muškom zvanju“, već i iz njezinih političkih uvjerenja koja nisu mogla pokolebati ni ucjene ni podmićivanja. Uostalom, Zagorka je svoj stav o aktualnoj politici hrabro iskazala još kad je kao dvanaestogodišnja djevojčica na imanju baruna Raucha pred banom Khuen-Héderváryjem promijenila kraj pripremljenog govora i banu Mađaru ravno u brk uzviknula: „Svijetli bane, spasite Hrvatsku od Mađara i vlastelinskih nepravdi – i svi će Vam klicati – živio!“, što je Zagorkina oca, upravitelja Rauchova imanja, umalo stajalo posla. Na početku njezine novinarske karijere barun Geza Rauch, inače Héderváryjev kum, nagovara je da prijeđe u Narodne novine i za sigurnu mjesečnu plaću piše „u korist vlade“. Zagorkin otac, nazočan tom razgovoru, nudi joj i dodatnu mjesečnu rentu ako prihvati Rauchovu ponudu i „prestane ih sramotiti“. U vladi u Budimpešti pokušavaju je podmititi novcem dovoljnim da kupi kuću, zahtijevajući da piše tako „da vaši delegati ne ispadaju junaci u vašim izvještajima“. I u Beču su joj nudili novac u vrijednosti trokatnice, pa kad je odbila, zaključili: „Žena koja neće trokatnicu potpuno je luda“. Kvalifikacija „lude babe“ pratit će je u životu u raznim prigodama.

No, brojni su Zagorkini kolege cijenili njezina uvjerenja i novinarski rad. Nakon što je odbila posao u mađarskim novinama Pester Lloyd, hrvatski političar i publicist Frano Supilo rekao joj je: „Zagorčice, vi ste muž na mjestu!“. Književni kritičar, novinar i urednik Ivo Hergešić piše: „Zagorka izvješćuje kao moderni novinar, reporterski živo i mnogo zanimljivije nego što se o takvim pojavama pisalo i piše.“ Češki političar i filozof Tomáš Masaryk, demokrat i borac za autonomiju Češke u sklopu Austro-Ugarske, pred Zagorkom je društvu u jednom bečkom hotelu rekao: „Vi i ne slutite koliko imate razloga da ozbiljno aplaudirate ovome ženskom čovjeku koji se tako neobično i pošteno bori za svoje i naše ideale!“.

Zagorka je pak razumijevanje svoje profesije sažela ovako: „Novinar je vječni borac koji mora u sebi imati duboko razvijen nagon da uvijek maršira smjelo naprijed, da, uvijek naprijed, uvijek naprijed, nikada da sustane!“

Sa 23 godine postala je prva novinarka u Europi, „malo čudo talenta i sposobnosti, koje je hrvatski parlament učinilo najnaprednijim u srednjoj Europi“, kako je o Zagorki napisao francuski novinar, kad se 1906., nakon deset godina novinarskoga rada, prvi put javno pojavila kao izvjestiteljica u parlamentu u Budimpešti, prateći rad izaslanstva Hrvatskog sabora.

Nakon što je istjerana iz političke redakcije Obzora i prisiljena zarađivati za život pisanjem romana u nastavcima, ipak se u svijet novinarstva vratila 1925. kao glavna urednica prvog hrvatskog časopisa za žene, Ženskog lista. Naizgled banalne teme o kućanstvu, kozmetici, modi… Zagorki otvaraju prostor za progovaranje o položaju žena u društvu, poziva pretplatnice na aktivizam, polemizira o pravu glasa (koje je ženama u Hrvatskoj priznato tek 1945.). Ženski list ugasio se 1938. zbog smrti glavnog dioničara.

S istim pretplatnicama Zagorka pokreće i uređuje vlastiti list Hrvatica, u čije je osnivanje uložila cijelu svoju imovinu. U njemu je, osim o zdravlju, higijeni, odgoju djece, modi i vođenju kućanstva, izvještavala o radu ženskih društava, predstavljala značajne žene toga doba, a poučnim i zabavnim štivom doprinosila širenju hrvatske kulture. Hrvatica izlazi do 1941., kada drugog dana nakon osnivanja NDH Zagorki plijene blagajnu, namještaj i sve primjerke časopisa te zabranjuju rad. Tada je Marija Jurić – i neće to biti prvi put – pokušala samoubojstvo. 

Ženski list i Hrvatica omogućili su Zagorki da piše o ravnopravnosti muškaraca i žena, kao što je 1917. saborskim zastupnicima poručivala da će i žene jednog dana ući u Hrvatski sabor, zamjerajući što ta vrata nisu otvorili „sada, u doba kad je naš narod najviše stradao i najviše trebao rada i pomoći, da se opet digne, osvijesti i zakorači putem k slobodi“. U Ženskom listu objavljivala je i ankete o tome bi li se žene uključile u parlament i politiku, pa su je, dakako, opet napadali. No, trag koji je jedna od prvih hrvatskih sufražetkinja ostavila bio je dubok i neizbrisiv: otkad je 1897. osnovala prvi ženski sindikat – Kolo radnih žena za potplaćene radnice Dioničke tiskare preko svojeg novinarskog rada do romana zahvaljujući kojima su brojne žene uopće i naučile čitati.

„Ideal slobode nešto je o čemu sam uvijek sanjala – političke slobode, nacionalne slobode, spolne slobode i ravnopravnosti svih ljudi“, odgovorila je Zagorka na pitanje zašto je napisala roman „Crveni ocean“, inspiriran Oktobarskom revolucijom, pa naglasila: „Oktobarska mi je dala nadu da dolazi društvo koje će ostvariti tu slobodu i ravnopravnost, no kasnije sam shvatila da sloboda za koju su se borili i ginuli nije ista sloboda kao za one koji su ih slali u rat.“

OD DJETINJSTVA „ČASOVE JADA I SUZA RIJETKO ZAMJENJUJU TRENUCI MIRA I VEDRINE“

Zagorkin je život poput filmskog scenarija u kojem se isprepliću buntovništvo i zlostavljanje, talent i neprestani rad, slava i omalovažavanje, podrška i kritika. Marija Jurić rođena je 2. ožujka 1873. u bogatoj kući upravitelja plemićkih imanja, u kojoj nije nedostajalo ničega osim ljubavi i mira. Danas bismo rekli: u disfunkcionalnoj obitelji u kojoj je život djeci zagorčavala psihički rastrojena ljubomorna majka i otac koji je autoritet pokazivao galamom i udarcima. Poniženje, pa i nasilje pratit će Zagorku cijeli život doslovce do njegova kraja.

Obitelj Jurić najprije je živjela na nekadašnjem Erdödyjevom imanju u Negovcu pokraj Vrbovca – gdje je Marija rođena, zatim na Rauchovim posjedima u Stubičkom Golubovcu i Lužnici pokraj Zaprešića. Najveći dio djetinjstva Zagorka je provela na imanju Šenjugovu (Šanjugovu) pokraj Svetog Križa Začretja, gdje je njezin otac Ivan Jurić bio upravitelj imanja baruna Geze Raucha. Družila se sa seljačkom i velikaškom djecom, voljela je igru u prirodi, ali najviše od svega čitanje i pisanje. Kad ju je otac zatekao kako radoznalo lista njegove novine, umjesto pohvale zaradila je šamar.

No, maloj se Mariji znatiželja najprije ipak isplatila kad je barun Rauch, potaknut njezinom voljom za učenje i izražajno recitiranje, odlučio da će je školovati. U prvi je razred krenula u dvorcu u Lužnici zajedno s plemićkom djecom iz susjedstva, a drugi i treći razred završila je u pučkoj školi u Rakovcu pokraj Vrbovca. Zatim su je upisali u Djevojačku osnovnu školu Družbe sestara milosrdnica u Zagrebu. Kreativna i gladna informacija, Marija Jurić u tajnosti je pisala tekstove za đački list Zagorsko proljeće, u kojem je, kad je imala samo 12 godina, objavila i svoj prvi politički članak „Duh Matije Gupca optužuje“ o borbi za pravdu i slobodu čovjeka iz naroda. Bila je i urednica tog lista, skrivajući se iza muškog imena M. Jurica Zagorski.

Kad ju je histerična majka vezala za drvo i tukla, kažnjavajući njezinu znatiželju i maštu, utjehu je nalazila u dadilji Marti i nadgledniku imanja (španu) Stjepanu Tenšeku koji joj je pripovijedao o vitezovima, vilama i razbojnicima, zmajevima, borbi dobra protiv zla. Brojne motive u svojim romanima kasnije je crpila upravo iz tih Tenšekovih priča.

„Uz pomoć seljaka špana Tenšeka mogla sam pred roditeljima sakrivati svoju biblioteku na tavanu i prevrnuti sanduk pretvoriti u svoj pisaći stol. (…) Bratić je sve prepisivao, da se ne bi prepoznao ženski rukopis, odnosio u Krapinu i odande donosio đačke radove. Ja sam ih čitala, sređivala – ukratko mogu reći – urednikovala sve preko svojeg medija“, zapisala je o tim danima.

Na školovanju kod sestara milosrdnica u Zagrebu Marija je nakratko predahnula od života u obitelji u kojoj su se roditelji svađali, a majka je nije znala voljeti. Organizirala je amaterske predstave, a sa 14 godina potajice rukom napisala Samostanske novine i koncem povezala stranice. Ubrzo je otkrivena i kažnjena jer se djevojčica nije smjela upuštati u „muške poslove“.

U autobiografskom romanu „Kamen na cesti“ Zagorka će o glavnom liku – Mirjani napisati i ovu rečenicu: „Prolazilo je vrijeme. Mirjana ne zna koliko, samo zna da časove jada i suza rijetko zamjenjuju trenuci mira i vedrine.“ 

Nakon četvrtog razreda školovanje je nastavila u Višoj djevojačkoj školi; u šestom razredu napisala je dramu „Kalista i Doroteja“, koju je izvela njezina djevojačka kazališna družina. Kad je bila u osmom razredu, Zagorkina majka zahtijeva da se vrati kući, „samo da ne ide u škole i da se ne pokvari“. No, uzalud kazne i roditeljski bijes – u Zagorkinoj se duši već čvrsto i bespovratno formirala novinarka.

Zatim su je udali.

(nastavlja se)

Napisala: Diana Kučinić

_______________________________________________________________

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Marija Jurić Zagorka (1. dio): Bila sam i ostala novinar pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Nije li pomalo anakrono naricanje nad srušenim dimnjacima koji su iz gradskoga sjećanja očito uklonjeni još davno jer da nije tako, cijeli bi kompleks napuštene i zapuštene Müllerove ciglane već imao novu svrhu

Zbog toga što su teško oštećeni u potresima 22. ožujka i 29. prosinca 2020., u kontroliranoj eksploziji 21. veljače 2021. srušena su dva visoka dimnjaka nekadašnje ciglane na Črnomercu. Tako je napušteni industrijski kompleks ostao bez svojih najprepoznatljivijih orijentira i promijenjena je vizura ovog dijela grada.

Nakon dvadesetak dana priprema i postavljanja 35 kilograma ekspoloziva u četristotinjak rupa izbušenih u podnožju 49,8 metara visokog zapadnog dimnjaka i 62 metra visokog istočnog, „rušenje je popraćeno zvučnim signalima, tri sirene koje su označavale pripremne radnje uoči rušenja i jedna sirena nakon rušenja. Sve je popraćeno gromoglasnim pljeskom okupljenih“, objavile su novine i internetski portali. Neki su Zagrepčani pljeskali profesionalno odrađenom poslu, a neki su prosvjedovali protiv rušenja dimnjaka, smatrajući da ih se moglo obnoviti te da je ovako uništena dragocjena industrijska kulturna baština.

U gradu kojem je potres 1880., između ostalog, dao poticaj da se obnavlja, gradi i razvija, sagraditi tvornicu opeke čak i pet godina nakon katastrofe bila je mudra poduzetnička odluka Adolfa Müllera, nakon što je dvije godine prije, 1883., već otvorio i ciglanu na Lašćini. Sagrađen 1885., tvornički je kompleks na Črnomercu Adolfov sin Leo proširio i pretvorio u primjer „humanog kapitalizma“ – radnici su mogli pohađati večernju školu, imali su kuhinju, orkestar, kapelicu u sklopu tvornice. Iznad ciglane na tzv. Müllerovom brijegu uredio je ogledni voćnjak s breskvama i jagodama, u kojem je zaposlio cijeli tim agronoma. Iako njezini osnivači nisu preživjeli holokaust, tvornica je nastavila uspješno poslovati nakon Drugog svjetskog rata, zatim i Domovinskog rata, dok nije zahvaćena famoznom hrvatskom privatizacijom.

Kupio ju je 2008. poduzetnik Ivica Todorić i najavio da će urediti cijeli kompleks, ali je izgrađena samo velika samoposluga na istočnome dijelu. Kasnije se doznalo da je cijeli prostor prodan mađarskoj tvrtki „Jorlend Vagyonkezelo“, koja je i danas uknjižena u katastru kao vlasnik zemljišta. Mađari su tada najavili gradnju stambenog bloka, istodobno s najavom da će na Müllerovu brijegu skupina hrvatskih poduzetnika, koji su zemljišta pokupovali od nasljednika obitelji Müller, graditi luksuzne vile. Još 2006. novine su pisale kako će „na mjestu stare i derutne Ciglane Zagreb uskoro niknuti novi gradski park s dva jezera te posebnom sportsko-rekreativnom zonom, čime će zapadni dio grada napokon steći nov, atraktivniji izgled“, a 2010. raspisan je i natječaj za arhitektonsko-urbanističko rješenje. Ni od jedne ideje nije se ostvarilo ništa.

Dimnjacima, simbolima industrije i razvoja, sagrađenima radi obnove i izgradnje grada nakon jednog velikog potresa, drugi je potres samo dokrajčio sudbinu jer novo doba ionako nije znalo što bi s njima, kao ni s cijelim kompleksom kojem su pripadali. Stoga, nije li pomalo anakrono naricanje nad srušenim dimnjacima s kojima su jedinu emotivnu vezu održavali još samo stanovnici tog dijela grada, kojima su sada uklonjeni iz pogleda? Iz gradskog su sjećanja očito uklonjeni još davno jer da nije tako, cijeli bi kompleks napuštene i zapuštene Müllerove ciglane već imao novu svrhu.

„Tražimo da se ovaj prostor uredi u muzej industrijske baštine, s parkom i šetnicom koja bi vodila prema Müllerovom brijegu u čijem okruženju se nalaze dva prekrasna jezera i sačuvani bunker iz Drugog svjetskog rata“, zalažu se danas zagrebački aktivisti. Skupi su takvi projekti, posebice u okolnostima kad je tek započela obnova grada teško ranjenog u potresu prije godinu dana. Tko zna – kad se odrede prioriteti – kada će i hoće li uopće doći na red za obnovu i prenamjenu ionako predugo zapuštena zagrebačka industrijska baština, poput tvornice cementa u Podsusedu, paromlina ili bloka Badel.   

Objava Nema više visokih tvorničkih dimnjaka na Črnomercu pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.