Cijeli život i rad Lelje Dobronić odvijao se u užem centru Zagreba u kojem je rođena, školovana i u kojem je ostvarila zavidnu profesionalnu karijeru.

Rođena je u Zagrebu, 19. travnja 1920. Njezin otac poznati je hrvatski skladatelj i glazbeni pisac Antun Dobronić (Jelsa, 1878. – Zagreb, 1955.), u vrijeme kćerina rođenja profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Premda iz glazbeničke obitelji, Lelja Dobronić nakon mature na Klasičnoj gimnaziji 1939. godine upisuje studij povijesti umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na istom fakultetu 1946. s temom „Umjetnost baroknog željeza u sjevernim hrvatskim krajevima“.

Kao povjesničarka i povjesničarka umjetnosti radila je u ustanovama značajnim za formiranje hrvatskih povjesničara umjetnosti, muzeologa i konzervatora, kojima je i sama pridonijela profesionalnim radom i znanstvenim angažmanom. Kao i brojni kolege iz njezine generacije, stručno je započela raditi 1944. u Giposteci (danas Gliptoteci HAZU-a) na formiranju središnje povijesno-umjetničke dokumentacije koju je započeo Antun Bauer. U Muzeju grada Zagreba radila je od 1948. do 1962. u vrijeme poznatog ravnatelja Franje Buntaka, da bi nakon kraćih radnih iskustava u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika grada Zagreba i Muzejsko-dokumentacijskom centru, postala direktorica Povijesnog muzeja Hrvatske (danas Hrvatskog povijesnog muzeja) od 1967. do odlaska u mirovinu 1980. godine. Njezin bogat stručni i znanstveni rad rezultirao je mnogobrojnim studijskim člancima, katalozima izložbi i knjigama u čijem su fokusu uvijek bili zagrebačka umjetnička baština i povijest grada.

KNJIGE LELJE DOBRONIĆ NEZAOBILAZNE SU ZA SVE ISTRAŽIVAČE POVIJESTI I ARHITEKTONSKE BAŠTINE GRADA ZAGREBA

Iznimno široka erudicija iz nekoliko historiografskih disciplina i znanstvena akribija Lelje Dobronić usmjerile su je na istraživanje povijesnih vrela i njihovo tumačenje. Svoja je istraživanja temeljila isključivo na arhivskim izvorima, a njezine su knjige nezaobilazne za sve istraživače povijesti i arhitektonske baštine grada Zagreba. U djelatnom razdoblju od gotovo šezdeset godina ostvarila je pregršt danas nezaobilaznih znanstvenih i stručnih radova.

Izvornu pisanu arhivsku građu o Zagrebu objavila je u četiri sveska edicije Monumenta historica civitatis Zagrabie, nastavljajući se na pionirske radove Ivana Krstitelja Tkalčića i Emilija Laszowskog. Knjiga Stare numeracije kuća u Zagrebu (1959.) do danas je zasigurno jedna od najtraženijih knjiga među istraživačima zagrebačke prošlosti, iz koje se iščitava urbana struktura i razvoj Gradeca u 18. i 19. stoljeću. Slobodni kraljevski Gradec, odnosno zagrebački Gornji grad, osim što je bio mjesto njezina svakodnevnog radnog boravka u Muzeju grada Zagreba i Povijesnom muzeju Hrvatske, pružao je pregršt tema za istraživanja koja je objavila u knjizi Zagrebački Gornji grad nekad i danas (1967.) i Slobodni i kraljevski grad Zagreb (1992.). Baroknoj palači Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch, u kojoj je Povijesni muzej smješten, posvetila je nekoliko radova jer je s njom bila i naročito povezana. Tu je „najljepšu palaču Gornjega grada“ otvorila za javnost organizirajući brojne izložbe, a potaknula je i objavljivanje muzejskih zbirki koje su obrađene u 47 kataloga.

RADOVI POSVEĆENI BAŠTINI ZAGREBAČKE BISKUPIJE I CRKVENOJ KULTURNOJ POVIJESTI TE MARIJANSKIM SVETIŠTIMA

Korpus radova posvećen baštini Zagrebačke biskupije, posebice Zagrebačkog kaptola, započela je objavljivanjem topografije zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa, a sažela je u knjigama Biskupski i kaptolski Zagreb (1992.) i Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas (1986.). Doprinosu zagrebačkih biskupa hrvatskoj kulturi posvetila je nekoliko radova koje je sintetizirala u knjizi Zagrebački biskupi i nadbiskupi (1995.).

Crkvena kulturna povijest bila je u fokusu njezina interesa, zahvaljujući čemu je istražila brojne dotad nepoznate teme o srednjovjekovnim viteškim redovima u sjevernoj Hrvatskoj, ponajviše augustinaca, isusovaca, ivanovaca i templara.

Bavila se svetištima posvećenima Blaženoj Djevici Mariji na području Zagrebačke (nad)biskupije, o čemu je referirala na međunarodnim marijološkim kongresima. Godine 1993. postala je članica Papinske marijanske akademije, a 1996. bila je suosnivačica i članica Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije Tkalčić i članica Hrvatskog marijološkog instituta Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

UPOZORILA NA ALARMANTNO STANJE GORNJEGA GRADA I ZAPOČELA RAD NA ISTRAŽIVANJU URBANISTIČKOG RAZVOJA DONJEGA GRADA

Konzervatorica Dobronić još je 1983. upozorila na alarmantno stanje Gornjega grada u kojem je građevni fond uništen, između ostalog, debelim slojevima asfalta radi kojeg se uvukla vlaga u povijesnu arhitekturu koja rapidno propada. „Pločnici su u nekim ulicama toliko podignuti da su se podrumski prozori našli sasvim nisko, a debeli slojevi ometaju prirodno sušenje i zračenje tla i kuća. Gornji grad zahtijeva jedino ispravno saniranje kao urbanistička cjelina, jer tu u prvom redu leži njegova vrijednost.“ („Neki uzroci današnjeg stanja Gornjega grada“, Peristil, 26/1983.).

Lelja Dobronić je među prvim hrvatskim povjesničarima umjetnosti započela rad na istraživanju urbanističkog razvoja Donjega grada i obradila korpus prvih djelatnih graditelja u 19. stoljeću, među kojima se ističu knjige Zagrebački graditelj Janko Jambrišak (1959.), Zaboravljeni zagrebački graditelji (1962.) i Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba (1971.). Prva je obradila impozantan opus slavnog zagrebačkog arhitektonskog atelijera Hönigsberg & Deutsch (1965.), a temu je sintetizirala u knjizi Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova (1983.), koja je do danas ostala temeljna knjiga za poznavanje arhitektonske baštine Donjega grada.

Iz povijesne omaglice izronila je razdoblje renesanse u Zagrebu, za koje se dugo smatralo da ne postoji zbog turske opasnosti koja je obilježila to vrijeme u sjevernoj Hrvatskoj (Renesansa u Zagrebu, 1994.). O svojoj Klasičnoj gimnaziji priredila je temeljnu knjigu na osnovi povijesnih dokumenata: Klasična gimnazija u Zagrebu od 1607. do danas (2004.).

KUĆA IGNJATA GRANITZA NA CVJETNOM TRGU, U VLASNIŠTVU DJEDA NJEZINA SUPRUGA, U KOJOJ JE „FUNDUS IMETKA BIO PLODNA POTKA ZA KULTURNO IŽIVLJAVANJE“

Impozantno intelektualno djelo Lelje Dobronić ostaje trajna vrijednost u vremenu kad se Zagreb drastično mijenja. Ona osobno nije doživjela rušenje neorenesansne historicističke kuće na Preradovićevu / Cvjetnom trgu, s kojom je bila obiteljski povezana, i njezinom zamjenom staklenom interpolacijom Cvjetni.

Kuća Ignjata Granitza, u vlasništvu djeda Leljina supruga, filozofa i sveučilišnog profesora Pavla Vuk-Pavlovića (Pavao Wolf) (Koprivnica, 1894. – Zagreb, 1976.), bila je primjer građanskog ambijenta s namještajem koji su izradili zagrebački stolari prema nacrtima Hermana Bolléa. Mađarski Židov Granitz doselio se u Zagreb 1869. godine i započeo s radom u Hartmanovoj tiskari, da bi 1882. pokrenuo vlastitu tvrtku koja je postala prva hrvatska školska naklada, specijaliziravši se za izdavanje školskih udžbenika. Iz Granitzove je tiskare 1920. nastao Grafičko-nakladni zavod Tipografija koji je izdavao zagrebačke novine Jutarnji list, Večer i Obzor te pokrenuo popularnu ilustriranu reviju Svijet. Granitzova kuća bila je okupljalište zagrebačke intelektualne elite prije Prvog svjetskog rata, a Lelja Dobronić je zapisala: „Granitz je bio pravi predstavnik europskog prosvjećenog građanstva svoga doba u tada još malenom Zagrebu. Dom Granitzov bijaše dom buržoazije zapadnog tipa, gdje je fundus imetka bio plodna potka za kulturno iživljavanje.“

Nakon što je u holokaustu stradala većina članova obitelji Granitz, a kuća konfiscirana 1941. i nacionalizirana nakon 1945., srušena je u kolovozu 2009. godine. U članku „Ignjat Granitz – hrvatski industrijalac, dobrotvor i mecena“, objavljenom u časopisu Povijesni prilozi 15/1996., iscrpno je istražila njegov značaj u tzv. utemeljiteljskom dobu Zagreba, a obiteljsku kroniku Granitzovih Lelja Dobronić objavila je u vlastitoj nakladi u knjizi Splet sudbina: riječi prethodnika i sabrani spisi o djedovima, 2000. godine.

OBITELJSKI VEZANA I UZA ZAVIČAJNI OTOK HVAR

Obiteljski je Lelja Dobronić bila vezana i uza zavičajni otok Hvar, a na njezinu je inicijativu Matica hrvatska u Jelsi 1993. godine pokrenula kulturnu manifestaciju Večeri Antuna Dobronića, koja se održava tijekom ljetnih mjeseci. Ocu je posvetila i monografiju Antun Dobronić, sjećanja i uspomene.

Ime Lelje Dobronić s velikim se poštovanjem izgovaralo i izgovara se u zagrebačkim stručnim krugovima, a njezino životno djelo prisutno je u novim generacijama kroz nezaobilazne knjige i članke posvećene poznavanju povijesti i umjetničke baštine Zagreba. Umrla je u Zagrebu, 19. prosinca 2006.

Napisala: Irena Kraševac

Izvor fotografija: Muzejski dokumentacijski centar i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Lelja Dobronić – život posvećen zagrebačkoj povijesnoj i umjetničkoj baštini pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.