Danas se točno zna: spomenemo li skijanje, mislimo na alpsko, na spust, slalom, veleslalom… A ono drugo!? Ako ga već i svrstavamo u skijanje, tada naglašavamo da mislimo na nordijsko skijanje ili trčanje na skijama. Iako je televizija svojim sve razvijenijim tehničkim mogućnostima najširem gledalištu  približila i otkrila bît takvog skijanja, svu njegovu ljepotu i uzbudljivost, trčanje na skijama ostaje u sjeni alpskog skijanja.

Jer, kažu, to nije isto! A bilo je u prapočecima! Postojalo je jedino kretanje na skijama snijegom pokrivenim prostranstvima. Čovjek tih davnih dana dovijao se na sve načine, smišljao i smislio kako se kretati lakše i brže u nesmiljenoj borbi za preživljavanje. U Norveškoj, na jednoj stijeni pronađen je crtež lovca na skijama. Znanstvenici su procijenili da nam je neki naš predak ostavio taj dokaz prije više od 5000 godina. Te skije, a dokaza ima vrlo mnogo, bile su krajnje jednostavne: dugački komadi drveta, poput neke letve preko koje je bila pričvršćena traka, spletena od kore sjeverne breze, ili komad životinjske kože. Čovjek je te skije navlačio kao natikače. Kretao se klizeći snježnom ravnicom, sporo, ali još uvijek brže nego bez takvog pomagala jer nije propadao u snijeg. Mogao se i spustiti blagom padinom, ali samo ravno. O zavojima, skokovima, promjenama smjera nije bilo ni govora. Pri takvom skijanju pomagali su se dugom palicom.

Suštinska promjena dogodila se tek polovicom 19. stoljeća. Tada je Norvežanin Sondre Norheim (1825. – 1897.) u Morgedalu, u pokrajini Telemark, našao genijalno rješenje: učvrstio je trakama, upletenim od kore sjeverne breze, preko pete stopalo sa skijom. I pronašao “dijagonalni  skijaški vez”, neki ga u knjigama nazivaju i Telemark vez. Norheim je skijama s tim jednostavnim vezovima izvodio začetke slaloma. Zar je onda čudno što je baš Sondre Norheim  nazvan ocem modernog skijanja i što mu je u Morgedalu podignut spomenik?

Počeci u Hrvatskoj

Na skijama s takvim vezovima Norvežanin, polarni istraživač Fridtjof Nansen s nekoliko prijatelja prešao je 1888. Grenland. O tom podvigu napisao je knjigu  “Na skijama preko Grenlanda”. Ta je knjiga sljedeći međaš u povijesti skijanja uopće, posebice alpskog, jer je vrlo brzo stigla i do alpskih predjela Europe.

Daljni poticaj daje Austrijanac, skijaški pedagog Mathias Zdarsky (1856. – 1940.). On usavršava Norheimov vez, zamjenjuje ga čeličnim, u Lilienfeldu  organizira školu, održava prve tečajeve, piše knjige…

Gdje smo u ovoj povijesti mi? Jesmo li ili nismo već tada u skijaškoj obitelji?Jesmo!

U našoj sportskoj prošlosti vodič nam je prof. mr. Živko Radan: “Osobito je značajna  1874. godina. Posebno ističemo dostignuća na polju tjelesnog odgoja i sporta… U Hrvatskoj se te godine počelo osnivati i prve organizacije modernih sportskih grana… Posebnim Zakonom o ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, 1874. uveden je u sve škole (osim gimnazije) obavezan tjelesni odgoj.”

Iste godine osnovana su u Zagrebu: Društvo za tjelovježbu – Hrvatski sokol, Hrvatsko planinarsko društvo, Veslačko društvo Sava i Društvo za sklizanje. 

U okviru novih sportskih društvenih sportskih organizacija, počele su se sustavno njegovati pojedine, za ono vrijeme kod nas sasvim nove, grane sporta. Među njima je i skijanje. I ne zaboravimo da i dalje govorimo o skijanju koje još nije alpsko skijanje u današnjem smislu!

Trebalo je proći nekoliko godina prije nego što su postavljeni temelji za skijanje kao sport. Početak je, nedvojbeno, dalekosežna odluka tadašnih prosvjetnih vlasti da Franjo Bučar od 1892. do 1894. studira u Stockholmu, u Centralnom gimnastičkom institutu, gdje je upoznao sportsko

skijanje i naučio skijati. I ta je odluka bila posljedica sve jačeg utjecaja, kad je o skijanju riječ, norveških i austrijskih škola skijanja. Uz studente koji su donosili vijesti o skijanju u svijetu oko nas, djelovale su i knjige (Nansen, Hitfeld, Zdarski, Bilgeri).

Slijedimo dalje svog vodiča prof. mr. Živka Radana: “Prve do sada poznate članke o skijaškom sportu u Hrvatskoj nalazimo već 1893. godine… U prvom nepotpisanom stručnom članku koji je izišao u časopisu ‘Gimnastika’, listu za školsku i društvenu gimnastiku (god. II, Zagreb, 1. ožujka 1893. br. 3, pod uredništvom Franje Hochmana), pod naslovom ‘Ski’, date su ne samo osnovne karakteristike skijanja i opis opreme, nego i prve upute za njegovo učenje…”.

U tom se članku mogu pročitati podaci o širenju skijanja po Europi i o korisnosti za zdravlje i okrijepu zimi, spominju se “norveške” skijaške cipele, ali i dodaje da se može skijati i u običnim, domaćim. Člankopisac savjetuje da se kliže, a ne podiže skija od tla, da početnik koristi dvije batine (palice), dok ne stekne sigurnost, a kasnije neka se odvikne od njih. 

U drugom se članku, također 1893., u časopisu Prosvjeta, listu za zabavu, znanost i umjetnost (Zagreb, god. I/1983.) u broju 15 i 16 javlja iz Stockholma Franjo Bučar. Opisuje organizaciju skijaških natjecanja: “Staza je označena malimi crvenimi vrpcama, a na stanovitih su važnijih mjestih stajali stražari, koji bi bilježili, kada bi koji prošao. Stražari su većinom bili upsalski sveučilišni građani. Svaki je natjecatelj imao veliki broj na prsima… Svaki bi, prošavši stražara, dobio komadić naranče za poputbinu, da si okvasi osušena usta…”

Ova se slika skijaškog trčanja, napisana prije 118 godina, u bitnim dijelovima ne razlikuje od današnje. Razlikuju se gledatelji – umnožili su se i podijelili u dvije vrste: jedna, malobrojnija, stoji uza stazu i dodatno se grije toplim napitkom iz termosice, dok druga, daleko brojnija, sjedi u toploj sobi u naslonjaču ispred televizora.

Prvi zagrebački skijaši

No, vratimo se 117 godina unatrag, u godinu 1894., u kojoj je početak organiziranog skijanja u Hrvatskoj. Franjo Bučar se vratio sa školovanja u Švedskoj. Naučio je mnogo, razvio se u promicatelja modernih sportova u Hrvatskoj, vrsnog pedagoga i organizatora. Svladao je i vještinu skijanja. U Hrvatsku je donio i svoje skije. Jednom kasnije o tome je pisao (Jutarnji list, Zagreb, 20.1.1925.): “Novost je za mene bilo i sklizanje na skijama koje se tada tekar stalo po Švedskoj prilično razvijati. Odmah sam si kupio duge švedske skije s finskim cipelama, te sam i ja sa svojim drugovima Švedima i Norvežanima počeo da vozim skije. Kako smo imali veliku snježnu sezonu, to sam sve brzo i dosta izvježbao, te sam doskora s drugovima polazio i na cjelodnevne izlete…”.

Vjeran svojim idealima i dosljedan odlukama, Franjo Bučar provodi u djelo program promidžbe i širenja skijaškog sporta. Na godišnjoj skupštini prvog Hrvatskog sklizalačkog društva, 12. studenoga 1894. u Zagrebu, Franjo Bučar predlaže da: “bude uvedena u društvo i prva ski sekcija”. Prisutni skupštinari jednoglasno prihvaćaju prijedlog i za pročelnika ski sekcije izabiru Franju Bučara. Tom odlukom, 12. studenoga 1894. postao je dan početka organiziranog skijaškog sporta u  Hrvatskoj. Franjo Bučar o tome je povijesnom događaju za skijaški sport napisao i ovo: “1. Hrvatsko sklizalačko društvo poprimilo je u svoja pravila i program njegovanja ski sporta, te se tako nadamo da će se isti u Zagrebu i po cijeloj domovini što više raširiti”.

U spisima prof. mr. Živka Radana našli smo i ovo: “Iako ova sekcija nije postigla neke vidnije uspjehe specijalno u organizacijskom pogledu (prije svega zbog slabih zima), njen propagandni uspjeh je nedvojben… Određeni broj ljudi, uglavnom odbornici društva, iako su skije i oprema bili prilično skupi i nije ih se moglo nabaviti kod nas, naručili su skije iz Beča i Praga i započeli s vježbanjem u Maksimiru i Tuškancu na maloj i velikoj Jakčinovoj livadi. Vrijedno je zapisati, da se pamti, da su vlasnici livada dragovoljno ih ustupili tim prvim zagrebačkim skijašima-početnicima.”.

A prvi koraci tog širenja su bili već naznačeni. Naime, 1. listopada 1894. počeo je u Zagrebu tečaj za učitelje gimnastike u srednjim  školama, čiji je Franjo Bučar bio osnivač, voditelj i predavač. Skijanje je bilo obvezni dio nastavnog programa. Opremu – palice i skije – polaznici, njih 30, dobili su besplatno od uprave tečaja.

Oprema, posebno skije, bila je izuzetno veliki novčani problem. O toj nevolji Franjo Bučar piše u svojim sjećanjima, objavljenima u zagrebačkom Jutarnjem listu, 15. studenoga 1933.: “Bilo je preskupo naručiti sve skije iz inozemstva, Beča i Praga, te je bilo odlučeno pokušati u zemlji naručiti 12 pari skija za polaznike tečaja. U to ime odaslan je jedan par inozemnih skija (Bučarove švedske, op. Ž. R.) u drvnorezbarsku školu u Otočcu, gdje je bilo izrađeno oko 30 pari skija od mekanog drveta. Ujedno je bilo naručeno, također u Otočcu, i 10 pari skija za IV. tečaj muške učiteljske škole u Zagrebu, gdje sam bio službeno dodijeljen da podučavam buduće učitelje koji će službovati po cijeloj Hrvatskoj i znati promicati skijanje…”.

U nastavku teksta doznajemo da dobra namjera i još bolja volja drvorezbara u Otočcu nisu pomogli u rješavanju gorućeg problema kupnje skija. Mnoge su još za trajanja tečaja polomljene. Svi koji su mogli, pomogli su skupiti toliko novca da je po 10 pari skija naručeno iz Beča i Stockholma, a posredovala je jedna praška firma. A Franjo Bučar je u sve te akcije uključio i svoje prijatelje diljem Europe. I do kraja tečaja, 25. ožujka 1896., svi su polaznici bili na dobrim skijama.

Vježbalo se najprije na Tuškancu, pa na Cmroku te u Šestinama, Maksimiru, na kraju i po široj zagrebačkoj okolici. Da bi se privuklo što više građana na skijališta, promidžbe radi, vježbalo se i nedjeljom poslije podne. Raspored je objavljivao hrvatski i njemački zagrebački dnevni tisak. Većina polaznika tečaja se pomagala jednom palicom, ali malo-pomalo, sve je više bilo onih koji su upotrebljavali dvije palice. Iako su skije još tada bile bez žljebova, vezovi – remeni donekle su vezivali nogu za skiju, već 1895. su polaznici gimnastičkog tečaja bili u stanju odlaziti na skijaške izlete preko Črnomerca ili Stenjevca do Podsuseda. Treba pročitati izvještaj o jednom od tih izleta (“Zimski izlet slušača gimnastičkog tečaja na skijama u Podsused”, časopis Gimnastika, 1895.). Pritom, ne treba zaboraviti kakva je bila oprema! “U Črnomercu je započela snježna vožnja. Tu smo odmah skrenuli s ceste, pa se stadosmo uspinjati na prvi breg. Išlo je dosta mučno… Tom se zgodom potrlo nekoliko slabijih sklizaljki (skija, op. Ž. R.). Mnogi se je skotrljao niz brijeg, no ozlijedio se nije nitko…”.

Skijama na Sljeme, 1909.

Kada su za zimske sportove skijanje i sanjkanje otkriveni tereni oko Samobora i na Plješivici, sanjkaši su preuzeli inicijativu: sanjkanje je građanima bilo jeftinije i privlačnije. Glavni organizatori bili su sanjkaši HAŠK-a. Promicali su sanjkanje u zagrebačkim školama, priređivali natjecanja ulicama Gornjega grada. A 1907. sanjkali su se u Šestinama, da bi iste godine priredili čak tri izleta na Plješivicu. Sudjelovali su i polaznici Tečaja, budući da je i sanjkanje bilo u obveznom programu. Zanimljivo je spomenuti i ovo: Franjo Bučar je sudjelovao na svim tim izletima sanjkaša, ali je uporno dolazio na terenskim, nordijskim skijama.

Događanja u skijaškom sportu u Austriji pokazala su da skijaši u Zagrebu ni-su posustali, a kamoli odustali. Mathias Zdraski izdaje 1908. proširenu i novostima obogaćenu knjigu o svojoj ski-školi i tečajevima u Lilienfeldu, “Lilienfelder Skifahren Technik” (“Liliefeldska skijaška tehnika”). Za kratko vrijeme slijedi reakcija: 1. Hrvatsko sklizalačko društvo šalje Rudolfa Zigmundovskog na tečaj u Lilienfelder, Mathiasu Zdraskom. Nakon povratka Rudolf Zigmundovski preuzima od Franje Bučara dužnost odbornika skijaške sekcije.

Bilo je i drugih znakova da smo prisutni u svijetu promjena u skijaškom sportu, koji sve više dobiva i turističke odlike. Godine 1908. među zagrebačkim sportašima od ruke do ruke kolaju i prospekti austrijskih sportskih proizvođača i prodavača. Nudila se kompletna skijaška oprema za 22 krune. To nije bilo malo novca, ali je bilo uvjerljivo jeftinije i bolje nego koju godinu ranije. Kao događaj sezone odjeknula je Zagrebom vijest da je takvu opremu prvi kupio HAŠK-ov svestrani sportaš Aleksa Vragović. U tisku je podrobno opisan taj komplet: dvije kratke palice, skije s metalnim vezom sa spiralnim perom, koje se nalazilo ispred cipele skijaša, a dijagonalno zatezalo vez. Upravni odbor HAŠK-a je brzo reagirao: odobrio je svojim članovima posudbu od 15 kruna, uz obvezu vraćanja u roku šest mjeseci.

A  početkom 1909. HAŠK osniva skijašku sekciju. Prof. Zdenko Jajčević ovako opisuje u knjizi “100 godina skijanja u Zagrebu, 1894. do 1994.“ događaj koji mnogo kaže o obnovi skijaškog raspoloženja u Zagrebu: “Članovi skijaške sekcije HAŠK-a potkraj 1909. godine odlučili su se, za one tadašnje prilike, na izuzetno smion pothvat. Stevan Hadži, Aleksa Vragović, Stevo Ulmansky, Milivoj Jemeršić i Ante Pandaković popeli su se na skijama na Sljeme. Prenoćili su u lugarnici, a drugo jutro skijali na današnjoj Činovničkoj livadi. Poslije podne su se preko Kraljičinog zdenca spustili u Zagreb.“

Bio je to nesvakidašnji pothvat i izuzetno pozitivni primjer što sve može smioni, uvježbani skijaš, moderno opremljen. Izlet slijedi za izletom, odlazi se na natjecanja, stižu i pozivi iz inozemstva. Izleti na Sljeme nisu više senzacija. 

I kao kruna tog razdoblja oporavka i osuvremenjivanja skijaškog sporta, u Zagrebu je 30. ožujka 1911. na prvoj redovnoj godišnjoj skupštini Hrvatskog športskog saveza skijanje uvršteno među udružene sportove. Na toj skupštini izrađeni su pravilnici za sekcije svih sportskih grana. Pravilnik je bio obvezan za sva sportska društva koja su bila učlanjena, propisivao je sva prava i dužnosti klubova i natjecatelja za vrijeme skijaških natjecanja, a sastavljen je prema pravilima srednjoeuropskih skijaških organizacija, koja su vrijedila na tadašnjim međunarodnim skijaškim natjecanjima.

Posljedice ovog uspješnog razdoblja zagrebačkog skijanja ubrzo su postale osnova širenja, traženja i nalaženja prirodnih uvjeta skijanja u Hrvatskoj.

Napisala: Milka Babović
Foto: dokumentacija autorice 

Objava Prvi skijaši na Jakčinovoj livadi pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Roditelji joj nadjenuše ime Milena, ali je u jednom trenutku postala, i ostala, Milka. Je li odmilja ili iz nekog drugog razloga – ne znamo. S roditeljima je u djetinjstvu i ranoj mladosti živjela u raznim gradovima negdašnje Jugoslavije, a zatim se skrasila u Zagrebu, završila Pedagošku akademiju i započela sportsku karijeru u Atletskom klubu Mladost.
Milka je bila mnogo više od sportašice i novinarke; bila je ikona koja je svojim radom i životom ostavila neizbrisiv trag u povijesti Zagreba i sporta. Od pokretanja časopisa Zagreb moj grad 2007. godine, redovito je pisala za časopis i u svojoj rubrici „Povijest zagrebačkog sporta“ donosila točne i pažljivo istražene članke, opremljene starim fotografijama koje je osobno nabavljala. Njezina posvećenost i stručnost učinile su ovu rubriku omiljenom među čitateljima, a Milku Babović neponovljivom figurom u svijetu novinarstva. „Ja sam novinar dok živim, to je dio mene“, izjavila je jednom prilikom, sažimajući bit svojeg života i strast koja ju je pratila do kraja.
Milka Babović, rođena 27. listopada 1928. u Skoplju, bila je jedna od najsjajnijih osoba u povijesti sporta i sportskog novinarstva na prostorima bivše Jugoslavije. Njezina karijera, koja se protezala kroz nekoliko desetljeća, bila je obilježena brojnim uspjesima, kako u sportu, tako i u novinarstvu. Vrhunska atletičarka i prva žena sportska novinarka, Milka Babović nije samo pomicala granice u svojoj profesiji, već je svojim radom i životom ostavila neizbrisiv trag u kolektivnoj svijesti nacije. Njezin život bio je prožet ljubavlju prema sportu, nepokolebljivom etikom rada i predanošću, zbog čega je postala uzor mnogim generacijama.

SA ŠEST GODINA ČITALA BIOGRAFIJU KEMALA ATATURKA, SA 16 SE JAVILA ZA RAD U BOLNICI NA FRONTI TIJEKOM DRUGOG SVJETSKOG RATA

Iako je rođena u Skoplju, veći dio djetinjstva provela je seljakajući se po različitim gradovima bivše Jugoslavije. Ratna i poratna previranja oblikovala su njezin karakter, a ključnu ulogu u njezinom odrastanju imao je njezin otac, Crnogorac i vojnik, koji je Milki odmalena usadio ljubav prema knjigama i obrazovanju. „Nikada nije branio da iz njegove knjižnice uzmem nešto. Samo me je pitao što čitam“, prisjećala se Milka. Njezina prva knjiga bila je biografija Kemala Ataturka, što je već sa šest godina usmjerilo njezin svjetonazor prema shvaćanju ravnopravnosti spolova.
Već sa 14 godina Milka je počela raditi kao instruktorica, a sa 16 se dobrovoljno javila za rad u bolnici na fronti tijekom Drugog svjetskog rata. Te rane životne lekcije o odgovornosti, radu i služenju drugima oblikovale su njezin kasniji pristup životu i karijeri. „Moja majka se borila da nas četvero izvuče iz neimaštine“, kazala je Milka, ističući kako je upravo obitelj bila ključna u oblikovanju njezinog karaktera.

SPORTSKA KARIJERA: 27 DRŽAVNIH REKORDA U NEKOLIKO DISCIPLINA I ATLETIKA KAO ŽIVOTNA ŠKOLA

Svoju sportsku karijeru započela je 1945. godine, kad se počela baviti atletikom, u kojoj je ubrzo postala jedna od najistaknutijih sprinterica u Jugoslaviji. Kao članica Atletskog kluba Mladost postigla je izvanredne rezultate u trčanju na kratke staze, posebno u disciplini 80 metara s preponama, u kojoj je dvaput postala svjetska studentska prvakinja – 1953. u Dortmundu i 1957. u Parizu.
Milka je tijekom svoje sportske karijere postavila čak 27 državnih rekorda u nekoliko disciplina, a 17 puta osvajala je titulu državne prvakinje Jugoslavije. Osim toga, bila je dvaput prvakinja Balkana i 26 puta članica reprezentacije. Ipak, nikad nije prežalila što nije imala priliku nastupiti na Olimpijskim igrama, iako je tri puta bila nominirana za članicu olimpijskog tima. „Za Helsinki 1952. bila sam u olimpijskoj uniformi, ali na kraju nisam mogla nastupiti“, prisjećala se s tugom, no nikada s gorčinom.
Milka je često isticala da joj je sport pružio mnogo više od fizičke spremnosti. „Sport je najjeftinija kozmetika“, govorila je, objašnjavajući kako joj je bavljenje sportom omogućilo ne samo fizičko zdravlje, već i mentalnu snagu, disciplinu i upornost. Njezin bivši suprug, poznati sportaš i novinar Žarko Susić, bio je jedan od njezinih prvih trenera, a Milka je često spominjala njegov moto: „Ne moraš pobijediti, ali kada kreneš sa starta, moraš, makar četveronoške, proći ciljem.“ Taj moto nosila je sa sobom kroz cijeli život.

NOVINARSKA KARIJERA: PIONIRKA SPORTSKOG NOVINARSTVA, ZAŠTITNI ZNAK PRIJENOSA UMJETNIČKOG KLIZANJA

Nakon završetka sportske karijere Milka Babović ušla je u svijet sportskog novinarstva, područje koje je tada bilo gotovo isključivo rezervirano za muškarce. Postala je 1949. članica Hrvatskog udruženja novinara, a njezina novinarska karijera započela je u Narodnom sportu.
Dolazak na Radio Televiziju Zagreb 1957. godine bio je prijelomni trenutak u njezinoj karijeri. Kao prva sportska reporterka u Hrvatskoj, postavila je temelje sportskog novinarstva, donoseći sa sobom jedinstveni stil i stručnost. Kao urednica sportskog programa bila je, prema kazivanju njezinih mlađih kolega, stroga. Bila je posve predana poslu, pa je isto tražila i od drugih. „U redakciji se ne psuje! Onaj tko bi opsovao, morao je u škrabicu ubaciti dva dinara!“ Tako se jednom neki novinar požalio da je u škrabici ostavio pola plaće.
Njezin glas pratio je generacije ljubitelja sporta, dok je svojim stručnim komentarima gledateljima približavala umjetničko klizanje i druge sportove. Postala je zaštitni znak prijenosa umjetničkog klizanja, a gledatelji su uz njezine komentare naučili razlikovati luc, aksl i tou lup.

S GLEDATELJIMA U DNEVNOJ SOBI I TITULA MISS LAPSUS

Iako je najpoznatija po klizanju, Milka je komentirala i mnoge druge sportove, uključujući atletiku, gimnastiku, veslanje, brzo klizanje, skijaško trčanje i konjički sport. Milkin stil komentiranja bio je jedinstven. Prijenose je oblikovala kao razgovor s gledateljima, čavrljajući s njima iz dnevne sobe, što je gledateljima stvorilo osjećaj bliskosti i povezanosti.
Dnevna soba bila je mjesto sastanka s njom, s time što se Milka Babović javljala s malih ekrana, dok smo je mi u svojim sobama slušali, prisjećaju se brojni televizijski gledatelji. Takav pristup učinio ju je omiljenom među gledateljima svih generacija. Svoje prijenose pamti s velikom radošću, ali i s određenom dozom samokritičnosti. Jednom prilikom priznala je da je prijenos nogometne utakmice na Dan žena bio „najgluplja odluka“ u karijeri, no unatoč tome, ostala je upamćena kao najbolja sportska komentatorica u bivšoj Jugoslaviji.
Jedna od zanimljivosti iz njezine karijere je titula Miss Lapsus 1971. godine zbog povremenih lapsusa tijekom prijenosa. Jednom prilikom, komentirajući klizanje, zamijenila je ime klizačice Gabi Seifert s pjevačicom Gabi Novak, što je izazvalo smijeh među gledateljima. No, unatoč tim malim pogreškama, Milka je ostala upamćena po svojoj stručnosti i nevjerojatnoj sposobnosti da približi sport gledateljima.

U ŽIRIJU „PLESA SA ZVIJEZDAMA“: PONEKAD SAM MOŽDA MALO ZLOČESTA, ALI NISAM ZLA I LJUDI ČESTO NE ZNAJU RAZLIKU IZMEĐU TE DVIJE STVARI

Unatoč tome što je službeno otišla u mirovinu 1991. godine, Milka Babović nastavila je svoju karijeru kroz razne oblike suradnje s televizijom. Posebno se istaknula kao članica žirija u popularnom showu „Ples sa zvijezdama“. „Ja sam jako sretna što sam pristala sudjelovati u tom showu jer se odlično zabavljam“, rekla je Milka, objašnjavajući kako je pristala sudjelovati tek nakon što je pregledala snimke originalne emisije i uvjerila se da je riječ o kvalitetnom i pristojnom projektu. Njezin pristup poslu bio je u skladu s visokim novinarskim standardima koje je postavila za sebe; uvijek je birala projekte koji su imali vrijednost i integritet.
Svojim prisustvom u žiriju showa unijela je poseban šarm i stručnost, postavši ključni element uspjeha emisije. Njezine su ocjene i komentari često smatrani strogima, ali Milka je uvijek isticala da su njezine kritike dobronamjerne i utemeljene na stručnom znanju. „Ponekad sam možda malo zločesta, ali nisam zla i ljudi često ne znaju razliku između te dvije stvari“, rekla je jednom prilikom.
Milka je ostala povezana s novinarstvom i sportom, često radeći iza kulisa velikih sportskih događaja koje je prenosila televizija. Svojim učenicima, poput Bože Sušeca, bila je mentorica i uzor, a njezin utjecaj osjećao se dugo nakon što se povukla iz javnog života.

BORBA ZA RAVNOPRAVNOST I KOZMOPOLITSKI SVJETONAZOR

Milka Babović rušila je barijere u društvu koje je često imalo konzervativne stavove prema ženama. Unatoč brojnim preprekama, ostala je vjerna sebi i svojim vrijednostima. Njezin život obilježili su brojni izazovi, ali nikada nije posustala.
Posebno je zanimljiv njezin kozmopolitski svjetonazor, prožet iskustvima iz različitih dijelova svijeta i kultura. „Moji su korijeni odsvud“, rekla je, objašnjavajući kako nikad nije generalizirala ljude po nacionalnostima jer ni sama nije pripadala nijednoj određenoj narodnosti.
Njezina sposobnost da u sportskom svijetu, pretežno muškom, zauzme svoje mjesto, bila je primjer drugim ženama. Kad je tek započinjala karijeru, suočila se s brojnim predrasudama i kritiziranjima. „U početku, kad sam tek počela raditi, ljudi su znali biti okrutni. Ja sam, naime, napravila nešto što se ne radi – ušla sam u muško područje“, prisjetila se Milka, dodajući kako je dobivala pisma puna kritika, ali je uz podršku kolega i prijatelja nastavila i uspješno se nosila s izazovima.

MENTORSTVO I RAD S MLADIMA: NISAM ALTRUIST, SAMO SAM RACIONALNA ŽENA SA 82 GODINE

Milka Babović nije bila samo sportašica i novinarka; bila je i mentorica brojnim mladim novinarima i sportašima. Njezina sposobnost da prenese svoje znanje i iskustvo bila je neprocjenjiva za generacije koje su dolazile. Uvijek je inzistirala na važnosti obrazovanja, pa je i u kasnim godinama nastavila usavršavati engleski jezik, čitati i pomagati studentima. „Nisam altruist, samo sam racionalna žena sa 82 godine“, rekla je Milka, objašnjavajući kako mora ostati aktivna da bi održala svoje mentalno i fizičko zdravlje.
Posebno je uživala u radu s djecom u manjim sredinama, gdje je kroz edukativne programe promovirala sport i zdrav način života. „Moje iskustvo je da su djeca u manjim mjestima ne radoznalija, ali su na neki način pristojnija. Lakše je s njima raditi, mirniji su“, rekla je Milka, ističući kako joj rad s djecom pruža veliko zadovoljstvo.

ŠIROKI INTERESI I TALENTI: SPORTSKO NOVINARSTVO, TELEVIZIJA, NOVINE, ČASOPISI, PRIČE ZA DJECU

Bila je žena nevjerojatno širokih interesa i talentirana u brojnim područjima. Njezina karijera nije se ograničila samo na sportsko novinarstvo i televizijske prijenose; njezin rad obuhvatio je različite medije, publike i žanrove. Nekoliko godina uređivala je popularnu TV-emisiju „Telesport“, koja se bavila tjelesnom kulturom i sportom, no nije se zaustavila na tome. Od 1972. do 1981. uređivala je rubrike o sportu i tjelesnom odgoju u dječjem listu SMIB (Smilje i bosilje), u kojem je na djeci prilagođen način promovirala važnost sporta i fizičke aktivnosti.
Uz rad na televiziji, Milka Babović je pisala za niz časopisa i novina. Surađivala je, između ostalog, s časopisima Povijest sporta i Tempo od 1978. godine te s magazinom NIN od 1981. Njezin talent za pisanje nije se ograničio samo na novinarstvo – Milka je napisala i nekoliko slikovnica i priča za djecu, poput „Gospođica Hoppla“, „Spretni Leon“ i „Makata Taka Hela“… Njezine priče prožete su ne samo zabavom, već i edukativnim elementima.

PROMICANJE VAŽNOSTI TJELESNOG ODGOJA I NAGRADA „FRANJO BUČAR“ ZA ŽIVOTNO DJELO

Posebnu pažnju posvetila je praćenju fizičke kulture u JNA (Jugoslavenskoj narodnoj armiji), čime je dodatno doprinijela promicanju svijesti o važnosti tjelesnog odgoja u širem društvenom kontekstu.
Njezina predanost sportu i novinarstvu prepoznata je i kroz njezino dugogodišnje vođenje Sekcije sportskih novinara Društva novinara Hrvatske, čija je bila predsjednica, kao i kroz članstvo u Jugoslavenskom olimpijskom komitetu, gdje je bila članica u dva mandata.
Njezin angažman nije stao samo na novinarstvu i sportu; od 1978. do 1982. bila je članica Izvršnog vijeća Skupštine grada Zagreba, gdje je sudjelovala u oblikovanju kulturnog i sportskog života glavnoga grada.
Za svoj rad i doprinos društvu Milka Babović primila je brojna priznanja i nagrade. Dobila je Nagradu Društva novinara Hrvatske 1974., Nagradu grada Zagreba 1977. te Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem 1979. Kruna njezinog životnog rada bila je Nagrada „Franjo Bučar“ za životno djelo, koju je primila 2018., potvrdivši status jedne od najvažnijih figura u povijesti hrvatskog sporta i novinarstva.

MOJ ANGAŽMAN U DRUŠTVU, DOBROVOLJNI RAD, NIJE BIO MODA, NEGO SVIJEST O TOME DA MORAM RADITI

Milka Babović imala je jasno definiran svjetonazor, oblikovan kroz bogato životno iskustvo i obrazovanje. Vjerovala je u važnost društvene odgovornosti i angažmana, pa je uvijek nalazila vremena za volonterski rad i pomoć drugima. Njezina karijera bila je prožeta željom da doprinese zajednici kroz novinarstvo, edukaciju ili rad u humanitarnim projektima. „Moj angažman u društvu, dobrovoljni rad, nije bio moda, nego svijest o tome da moram raditi“, objasnila je Milka, dodajući kako je uvijek preuzimala dodatne obveze jer nije imala djecu i zato što je smatrala da mora raditi više za one koji to ne mogu.
Milka Babović svojim je životom, radom i stavovima oblikovala generacije i ostavila neizbrisiv trag u povijesti. Njezin životni put bio je ispunjen izazovima, ali i velikim uspjesima, a njezina predanost sportu, novinarstvu i društvenom angažmanu učinila ju je jedinstvenom figurom na ovim prostorima. Milka Babović ostaje uzor svim budućim generacijama, ne samo kao sportašica i novinarka, već i kao osoba koja je živjela svoje vrijednosti i ostavila nasljeđe koje će trajati vječno.

Napisala: Rosie Kugli
Foto: Arhiv časopisa Zagreb moj grad i Sandra Šimunović /PIXELL
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Milka Babović – televizijska sportska novinarka pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Medalja je uvijek manje nego olimpijaca… …ali nema razloga da ih se ne prisjetimo i da ih ne sljedimo kao uzore

U Antwerpenu 1920. prvi je puta podignuta olimpijska zastava. Smislio ju je Piere de Coubertin: bijela s pet prepletenih krugova na njoj. Da atenski fotografi nisu snimali, ne bi bilo nikakvoga slikovnog dokumenta o Olimpijskim igrama 1896. u Ateni! Zato atenski fotografi zaslužuju našu iskrenu zahvalnost.

Napisala: Milka Babović
Foto: Arhiv Muzeja športa

Zadatak Olimpijskoga pokreta je sudjelovati u izgradnji miroljubivoga i boljega svijeta učenjem i obrazovanjem mladih, sportom bez bilo kakve diskriminacije i u Olimpijskom duhu koji traži međusobno razumijevanje u duhu prijateljstva, solidarnosti i međusobnoga uvažavanja.

Priča kaže da se neki mladi Rimljanin hvalio u društvu da je na otoku Rhodosu postizao vrijedne rezultate skačući u dalj. Prijatelji su mu odgovorili:

”Hic Rhodos, hic salta!”, tj. ”Ovdje je Rhodos, ovdje skoči!”, što znači: ”dokaži to i pred našim očima!”

U tom načelu ”Hic Rhodos, hic salta!” odgovor je zašto se rezultati postignuti na Olimpijskim igrama cijene više od drugih: svi se natječu na istome mjestu, u isto vrijeme, pod jednakim uvjetima. Zato se sportaši toliko, marom i žarom, bore za mjesto u olimpijskim momčadima svojih zemalja.

Tu grozničavost primjećujemo i ove godine, iz jednostavnog razloga: 2008. je olimpijska godina. Naime, Ljetne igre 29. olimpijade bit će u Pekingu od 8. do 24. kolovoza 2008. Iako je kitnjast i dug ovaj naziv, on je točan! Olimpijada je, prema helenskom, izvornom uzoru, razdoblje od 4 godine između Igara, koje su tada održavane u Olimpiji na Peloponezu. Mi smo to pojednostavili, skratili pa govorimo i pišemo da će ”29. olimpijske igre”, ili još kraće: ”29. Olimpijada”, ali nije naodmet da znamo i jedno i drugo.

A medalja je uvijek manje nego olimpijaca, nema razloga da im se ne dodijele sjećanja, spomenom, da ih slijedimo kao uzore.

MOO u Švicarskoj

Prve olimpijske igre novoga doba održane su u Ateni 1896., znači prije 112 godina; nije održano 28 Olimpijskih igara. Četvore su bile otkazivane!

Grčki gradovi-državice sklapali su svake četvrte godine ”Sveti mir”, prekid svih ratova i neprijateljstava za trajanja priprema i održavanja klasičnih Igara. Zapis o ekeheiriji bio je uklesan u ”Sveti disk”. Taj je disk pronašao povjesničar Pauzanije i u svojim nam ”Putopisima kroz Heladu” sačuvao cijeli tekst: ”Olimpija je sveto mjesto. Tko se usudi s oružjem ovdje nastupiti, bit će kao bogohulnik žigosan. Bezbožnik je i onaj koji, ako je to u njegovoj moći, to nedjelo ne osveti!” I dok su Grci antičkoga doba obustavljali ratove zbog Igara, mi njih obustavljamo da bismo ratovali!

Na 5. OI 1912. u Stockholmu bilo je odlučeno da 6. OI (1916.) priredi Berlin. Ali su zbog Pr- voga svjetskog rata (1914. – 1918.) te Igre otkazane. To je bio prvi ustupak ratu!!

U tom je ratnom vremenu Lausannea postala ”prijestolnica olimpizma”. Naime, kada je 1914. izbio Prvi svjetski rat, Pierre de Coubertin je bio predsjednik. Sjedište je bilo u Parizu – po pravilu da je sjedište tamo gdje živi i radi predsjednik. Budući da je Francuska bila u ratu, a Pierre de Coubertin se dragovoljno prijavio u vojsku, obukao uniformu i dobio službu u Ministarstvu prosvjete i školstva brzo je postalo jasno da se ni veze među članicama neće moći uspostavljati iz Pariza. Zato je odlučeno, na prijedlog Pierrea de Coubertina, da ga za vrije- me njegovog služenja u francuskoj vojsci zamijeni Švicarac, barun Godefroy de Blonay. Time je ured MOO-a preseljen u neutralnu Švicarsku. Isprva privremeno. Ali, što je rat dulje tjao, postalo je sve jasnije da se odluka o Berlinu kao gradu-domaćinu mora mijenjati. U tom je trenutku bilo potpuno nezamislivo da Berlin bude središte olimpizma. Sklopljen je sporazum s gradom Lausanneom (10. travnja 1915.) po kojem će taj grad u neutralnoj Švicarskoj postati stalnim sjedištem MOO-a. U Lausanneu su preneseni svi dokumenti, sva do tada sređena građa, sav arhivski materijal. I to što je počelo 10. travnja 1915. potpisom Pierrea de Coubertina, bio je i kamen temeljac Olimpijskom muzeju u Lausannei, otvorenom 1993.

Antwerpen

Na prvom poslijeratnom sastanku MOO-a (1919.) odlučeno je da 7. Igre 1920. dobije Bel- gija kao najveći stradalnik u ratu. Grad domaćin je bio Antwerpen. U mimohodu su bili sportaši iz 29 zemalja. Njemačka, Austrija, Ma- đarska i Turska nisu bile pozvane. Ratne su rane još bile svježe. Ali je u mimohodu stupala jedna jedinica američke vojske. Predvodio ih je general John Joseph Pershing (*1860. – 1948.), zapovjednik američkih snaga u Francuskoj. Rat je bio završen, ali nije sva vojska prebačena preko Atlantika; transport je bio ne- zamislivo sporiji nego danas. I američki su vojnici odlukom svoga zapovjednika prionuli poslu i pomagali organizatorima. Nagrada je bila sudjelovanje u mimohodu. U Antwerpenu je 1920. prvi puta podignuta olimpijska zastava. Smislio ju je Pierre de Coubertin: bijela s pet prepletenih krugova na njoj. U gornjem redu plavi, crni i crveni krugovi, a u do- njem žuti i zeleni simboliziraju kontinente, ali i boje svih zastava svijeta. Ta je zastava putovala od Antwerpena 1920. do svih kasnijih gradova-domaćina sve do 24. Olimpijskih igara 1988. kada je Seul darovao novu. Veteran-zastava pohranjena je u Olimpijskom muzeju u Lausannei.

Za vrijeme otvaranja Igara 1920. prvi put je izgovorena svečana prisega. Izgovorio ju je Belgijanac Victor Bouin, višestruki olimpijac. Jato golubova je poletjelo u ime mira koji je trebao svijetu donijeti nadu.

I još ovo: prvi put je u olimpijskom programu i hokej na ledu. Antwerpen je imao dvoranu s umjetnim ledom. Kao što je 1908. na 4. ljetnim OI uvedeno klizanje. London je imao veliku dvoranu s prvim umjetnim ledom u Europi, a Zimske olimpijske igre su počele tek 1924.

Olimpijske su igre mijenjale svijet, ali nije išlo preko noći! Demokratskom pravu nastupa opirale su se građanske sredine. Zidar John Kelly, su duge, ali sve prije nego dugočasne!

Izvješće Ministarstva za namirnice i prehranu stanovništa dobivao je i MOO. I vlade zemalja sudionica postupile su olimpijski. Njihove su olimpijske delegacije doputovale u London s povećom količinom hrane i napitaka, i stavili su je organizatorima na raspolaganje i brigu. Danci su dopremili 160 000 jaja, Irci 5 000, Čehoslovačka je poslala 20 000 boca mineralne vode, Island oveće količine janjetine. Pomoć je stigla i iz Australije i Švicarske. Udruženje britanskih ribara i privatne kompanije za pre- radu osigurale su 20 tona svježe i dimljene ribe. Od 59 zemalja sudionica njih 349 (u pravilu one koje su manje stradale u ratu) sakupile su

Amerikanac irskoga porijekla, veslao je rado i uspješno. Imao je 126 uzastopnih pobjeda samcu kada se prijavio za regatu u Henleyju. Organizatori su ga glatko odbili uz objašnjenje ”da se mišićavi, snažni zidar ne može natjecati s džentlmenima”.

A samo tri tjedna kasnije, na olimpijskoj regatnoj stazi u Antwerpenu, John Kelly, sada član američke olimpijske momčadi, uvjerljivo pobjeđuje Jacka Beresforda, pobjednika Henley regate na kojoj zidar John Kelly nije smio veslati. Da pravda bude još zadovoljnija – John Kelly je izveslao i drugu zlatnu i to u dvojcu na pariće. A dobra priča mora imati pravu točku: zidar John Kelly bio je otac Grace Kelly, glumice i princeze od Monaka. Jasno da je tata Kelly, kada je ”ostvario američki san” i postao ugledni, imućni građevinski poduzetnik, priman i u visoko društvo.

London – grad domaćin

Dvanaeste OI 1940. dobio je Tokio, ali su mu oduzete zbog rata s Kinom. Igre 1940. predaju Helsinkiju, ali je tu odluku poremetio 2. svjetski rat. I trinaeste igre, predviđene za London, 1944., nisu održane, rat je još uvijek bjesnio. Za vrijeme rata MOO je djelovao pismeno komunicirajući preko neutralnih Švedske i Švicarske. Bilo je jasno da se treba pripremati za

poslijeratni život, i predsjednik MOO-a Šveđanin Sigfrid Edstoem 29. prosinca 1944. predlaže da se domaćinstvo 14. OI 1948. dodijeli Londonu. Protuprijedlog da 14. OI 1948. do- bije jedan od gradova SAD-a morali su povući – bilo je nerazborito očekivati da će ratom iscrpljeni svijet trošiti za daleka i skupa putovanja. Pismeni odgovori stizali su sporo, ali su stigli i 14. veljače 1946. predsjednik je objavio da je London grad-domaćin 1948.

Koliko god su bili ponosni, u euforiji ipak nisu izgubili smisao za realnost. A ta je bila: grad prepun ruševina, namirnice strogo racionirane, blagajne prazne. Parlament pod predsjedavanjem Clementa Attleeja temeljito je i dugo raspravljao i odobrio simboličnu novčanu pomoć. Zato su prionuli sami sportaši – trećinu potrebnoga novca priskrbili su od pro- daje ulaznica, dobrovoljnim prilozima, i značajnom uštedom – dobrovoljnošću rada, što je dio britanskoga građanskog odgoja. Preostalu treću solidarnost su prestale plaćati zemlje sudionice.

Ništa se nije prelamalo preko koljena u ime ”ugleda grada i zemlje”. Nedostajalo je hrane, benzina i odjeće, tekstila svih vrsta. Računalo se i preračunavalo. Parlamentarne debate bile su duge, ali sve prije nego dugočasne! Izvješće Ministarstva za namirnice i prehranu stanovništa dobivao je i MOO. I vlade zemalja sudionica postupile su olimpijski. Njihove su olimpijske delegacije doputovale u London s povećom količinom hrane i napitaka, i stavili su je organizatorima na raspolaganje i brigu. Danci su dopremili 160 000 jaja, Irci 5 000,

Čehoslovačka je poslala 20 000 boca mineralne vode, Island oveće količine janjetine. Pomoć je stigla i iz Australije i Švicarske. Udruženje britanskih ribara i privatne kompanije za preradu osigurale su 20 tona svježe i dimljene ribe.

Od 59 zemalja sudionica njih 349 (u pravilu one koje su manje stradale u ratu) sakupile su 300 tona živežnih namirnica. Na kraju je preostalo 80 tona viška.

Zajedničkom odlukom Vladinog ureda za brigu oko te poklonjene hrane i svih sudionika 14. OI u Londonu 1948. te je namirnice Ministrastvo prehrane odmah i to uzorno organizirano podijelilo londonskim bolnicama. Pouzdani dokumenti kazuju da se ništa nije ni pokvarilo niti bacilo u smeće.

Atenski fotografi

Nisu samo američki vojnici u Antverpenu 1923. pomagali. I u Londonu je bilo ”kud organizator okom, tu vojska skokom”. Sportaši i njhovo vodstvo su bili smješteni u ratnim barakama RAF-a, zrakoplovne formacije koja je obranila London. Na željeznim krevetima, na madracima bilo je uredno poslagano: dva jastuka i jastučnice, plahta, dva vojnička vunena pokrivača, ručnici, praktični, nužni namještaj, vješalice za odjeću. Nije bilo udobnosti, ali je bilo, konačno, sportsko olimpijsko nadmetanje u miru!

Snimljen je prvi olimpijski film, dokumentarac i to prvi put u boji. Snimala je filmska tvrtka Arthur Rank. BBC je televizijski izvještavao 64 sata. Bile su to emisije vijesti. U tom je trenutku BBC imao 80 000 priključaka. Britanska radioindustrija opremila je u svim nastamba ma sportaša posebne zajedničke prostorije za gledanje TV programa.

Da se danas sastane ocjenjivački odbor za medalje koje nisu predviđene protokolom, da se isprave propusti, ne medalje zlatne nego od nehrđajućega sjećanja i zahvalnosti dobili bi atenski fotografi za predani trud na 1. OI 1896.

Iako su Ljetne olimpijske i kinematografi ja gotovo vršnjaci – OI su obnovljene u Parizu

1894., a braća Lumiere, također u Parizu, javno prikazali svoj izum ”Cinematograph” u prosincu

1895, filmske kamere na atenskom olimpijskom stadionu 1896. nije bilo. Objašnjenje jed nostavno: nije bilo interesa za neko skup ljanje i nadmetanje sportaša! Fotografe je svojim idejama pomogao berlinski fotograf Albert Meyer, predan sportu, posebno gimnastici. U Ateni je bio gimnastički sudac. Fotografi su snimali neumorno, na stadionu, na velodromu, na svim borilištima na otvorenom (umjetna rasvjeta, reflektorke i sve ostalo došlo je kasnije). Posebno su pazili da im ne umakne niti jedan olimpijski pobjednik. Organizirali su brzo razvijanje ploča i izradu razglednica. Te su razglednice prodavali, a pobjednici su, posebno Amerikanci i Nijemci, bili dobri kupci široke ruke. Taj je novac odlazio u olimpijsku blagajnu, a razglednice s prigodnim poštanskim žigom i prvim sportskim Da atenski fotografi nisu snimali, ne bi bilo nikakvoga slikovnog dokumenta o Olimpijskim igrama 1896. u Ateni! Zato atenski fotografi zaslužuju našu iskrenu zahvalnost.

Olimpijska organizacija

Ocjenjivački odbor za ispravljanje nenamjerno propuštenoga mirno bi mogao nagraditi gledatelje prepunoga Olimpijskog stadiona 15. srpnja 1912. u Stockholmu. Nedovoljno treni- rani mladi Portugalac Francesco Lazaro umro je u bolnici dan nakon što mu je pozlilo na maratonskoj stazi. Te komemorativne večeri gledatelji su sakupili 14 500 švedskih kruna (to je tada bila ogromna svota novca). I to je uz sućut poslano Lazarovoj obitelji. Šveđani (organizatori 5. OI 1912.) prvi su, prema standardima svoga života, bili odredili i dežurstvo u Sveučilišnoj klinici za trajanja OI 1912. Francesco Lazaro je dobio svu ta da najbolju moguću pomoć. Liječnici nisu mogli svojim znanjem ispraviti posljedice nepripremljonosti! A to su bila vremena kada se za nastup od maratonaca nije tražila potvrda klupskoga liječnika. Šveđanima pripada priz na nje za taj presedan koji je malo pomalo po stao zakon. Svi takvi i slični dosezi, presedani, dostignuća i pogreške ojačali su olimpijsku organizaciju, potvrdilo se da je olimpijska ideja stanje svijesti, ne puko pripadanje jednom ustrojstvu. Za ilustraciju: u Ateni, na 1. OI 1896., sudjelovali su sportaši iz 14 zemalja Europe, Amerike i Australije, 241 natjecatelj, niti jedna žena. U Ateni, na 28. OI 2004. 10 625 natjecatelja, od toga 4 329 žena iz 201 zemlje svih krajeva našega planeta.

Objava Olimpijske igre pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Napisala: Milka Babović
Foto: revija “Svijet”

Tkogod bi prelistavao u nekoj arhivi brojeve zagrebačkog dnevnika “Jutarnji list” od polovice 1931. sve do 1935. zapazit će da se često iscrpno pisalo o golfu, iznenadit će se kako je tadašnja revija “Svijet” izdašno ilustrirala tekstove s igrališta za golf. I nema razloga da ne pomisli da je u to vrijeme golf bio veoma omiljen u Zagrebu, da se igralo na svakoj iole dostupnoj livadi ili tratini. A pogriješio bi jednako tako kao što bi pogriješio i onaj koji bi bio uvjeren da u Hrvatskoj, pa i u Zagrebu, danas ni nema golfa, budući da se ne može sjetiti ni vijesti a kamoli serije izvještaja s natjecanja ili općih tekstova o tom sportu. Potrudimo li se saznati što je aktualna istina, malo ćemo toga otkriti listajući uveze tiska. Ali ćemo u Hrvatskom golf savezu (osnovanom u lipnju 1992.) saznati da u Hrvatskoj ima 27 registriranih golf-klubova, od toga je u Zagrebu i njegovoj široj okolici 6 (a još se neka uređuju ili se izrađuju planovi). Toliko o renesansi golfa u Zagrebu.

Za priču o počecima moramo posegnuti za neiscrpnim izvorom podataka o našoj sportskoj prošlosti, za časopisom “Povijest sporta” (brojevi 47/1981, 50/1982., 54/1983.,60/1984. i 80/1989) i vratiti se skoro 79 godina u prošlost.

Povijesna je činjenica da je tada uređeno u Zagrebu prvo igralište za golf i da je osnovano i prvo sportsko društvo za golf. Taj stari sport, kojemu prakorijeni sežu u više pučkih igara, svoju suvremenu varijantu zahvaljuje Škotima. Pouzdano se zna da je 1552. osnovan prvi klub i to na istočnoj škotskoj obali uz mjestašce St.Andrews. St.Andrews Royal Golf Club postoji i djeluje još i danas. Golf se vrlo brzo širio Europom i svijetom van nje, ali mu je trebalo, ipak, 377 godina da se organizirano pojavi u Zagrebu.

Prvi golf klub u Zagrebu

Građani Zagreba koji su putovali ili službovali diljem svijeta upoznali su golf. Nije nemoguće, dapače, vjerojatno je, da su kao ladanjski gosti nekog engleskoga ili škotskoga domaćina zamahnuli palicom i udarili loptu, možda i dosegnuli razinu igrača. I ispunilo se upozorenje prekaljenih golfera početnicima: “Tko prvim udarcem uputi lopticu u daljinu i pogledom otprati njezin put prostranstvom igrališta te po hita da je pronađe i ponovnim udarcem uputi što bliže zastavici koja ga mami jamici, taj je duboko udahnuo “virus golfa”. Jedna takva skupina, očito “zaraženih”, odlučila je u Zagrebu pripremiti teren i osnovati golf-klub. Ti začetnici poslali su Gradskom poglavarstvu Zagreba molbu sredinom 1929. da im se u Maksimiru dodijeli zemljište za golf. Na tu molbu gradska vlast odgovara rješenjem 30. 11. 1929. da je “voljna dio svoga zemljišta u maksimirskom perivoju dati u zakup na 6 godina za sportske svrhe i ciljeve… kako je u privitom nacrtu označeno … uz ove uvjete”. No, tek kad se pročita to rješenje postaje jasno da golferi nisu dočekani širom raširenih gradskih ruku. Budući da naš grad i danas more sportske, pa i golferske brige, nije na odmet pročitati te uvjete, koji su prije svega zanimljivi. Evo ih u cjelini:

1. Zakupnina ustanovljuje se s iznosom od 6000 dinara godišnje plativo unaprijed.
2. Bez privole gradske općine ne može zakupoprimac na zakupljenom zemljištu izvoditi bitne preinake niti veće investicije.
3. Igralište treba uzdržavati u redu i paziti na estetski izgled toga dijela parka.
4. Da se prolaznici na putovima parka koji križaju put igrača zaštite od eventualnih udaraca loptom imade zakumoprimac na takvim mjestima podignuti zaštitnu ogradu iz mreže.
5. Nakon izmaka zakupnog vremena ne produljuje se zakup pa je zakupoprimac dužan zakupljeno zemljište vratiti u potpuno uporabivom stanju.
6. Ako bi gradska općina trebala to zemljište u javne svrhe, ustanovljuje se otkazni rok od 3 mjeseca, koji može uslijediti u svako doba pismenim putem.
7. Ovim zaključkom ostaje gradska općina u obvezi mjesec dana od ovoga zaključka. Prima se jednoglasno.
8. Uvjeti nisu bili povoljni jer je zakup bio privremen i to za objektivno kratko vrijeme. A zakupnina je bila za ono vrijeme izuzetno velika. Pri tome treba znati da klub nije bio na budžetu grada i da se izdržavao članarinom i dobrovoljnim prilozima. Pisac dobroga dijela povijesti početaka golfa u Zagrebu Svetozar Miloradović (“Povijest sporta”, broj 47/ 1981. str. 127) navodi ovu usporebu:
9. “Beogradski je golf-klub zemljište u Košutnjaku dobio od grada 1935. za korištenje na 50 godina uz simboličnu naknadu od 1 dinara godišnje!”

Uređenje igrališta i sve nužne radnje obavljali su osnivači prvog golf-kluba Zagreb (GKZ). U pisanim dokumentima, a i predanjem i privatnoj prepisci spominju se imena: Miroslav Kulmer, Vera Nikolić, dr. Edo Frank, dr. Artur Milan Marić, Albert Deutsch Maceljski, Vladimir Arko, Archibald Walker i Hudo Weinberger. Prvi predsjednik GKZ-a bio je Miroslav Kulmer, potpredsjednica Vera Nikolić, prvi tajnik dr. Nikola Frangeš, drugi tajnik Kendall Field, Englez, tajnik Standard Oil Companie, blagajnik dr. Mirko Reichsmann. Kapetan kluba (naziv prema pravilima golfa) bio je Aleksandar Ulmansky. Iz Londona je u Zagreb došao trener Gilbert Treacher. Angažman trenera-stranca bio je nužan jer Zagreb je imao zanesenjaka igrača golfa, ali nisu bili stasali za učitelje.

Englezi

Englezi koji su živjeli i radili u Zagrebu i među kojima je bilo vrsnih golfera amatera, mnogo su pomogli. “Jutarnji list” je bio izvor podataka pa su čitatelji mogli saznati da je prvo igralište za golf u maksimirskom perivoju projektirao londonski arhitekt White. Zakupljeno zemljište je dozvoljavalo igralište s devet rupa, dužina staze je bila 2002 metra, a par igrališta je bio 35 udaraca. Većina Zagrepčana prvi put se susretala s nazivljem u ovom sportu pa su tiskana i objašnjenja: “PAR – propisani broj uda raca za svaku stazu, utemeljen na duljini staze i broju udaraca koje bi u normalnim uvjetima odigrao vrhunski igrač”. Budući da se natječe na 18 rupa, na igralištima s 9 rupa, natjecatelji su prolazili dva puta stazu. Zato je u zapisnicima službenih natjecanja dužina staze u maksimirskom perivoju zapisana: 4004 m, a par 70 udaraca.

Englesko nazivlje se zadržalo u golfu, ali je zanimljiv pokušaj u Zagrebu da se zamijeni hrvatskim riječima: club − batina, hole – luknja, green (područje kratko pokošene trave u kojem je urezana rupa, predviđeno samo za završne udarce). Od staze je odvojeno bankinom malo više trave, ali kraće od one na stazi pokušalo se zamijeniti riječju škulj; teeing-ground (kratko pokošeni travnjak s kojega se ispucava prvi udarac na stazi nazvali su odbijalište).

Izgradnja igrališta za golf nije jeftin pothvat pa se u nekim zapisima spominje pozamašna svota od kojih 250.000 dinara. Sačuvana je molba što ju je uprava GKZ-a poslala Poglavarstvu grada da smije iz Sv. Nedjelje dovoziti “zemlju crnicu za potrebe njegovanja i popravka igrališta”. Projektom je bila predviđena i izgradnja klupskoga doma, drvenoga prizemnog paviljona, koji bi se nenametljivo uklopio u okoliš. Nije nikada izgrađen jer nije bilo dovoljno novca, što se može pročitati iz izvještaja GKZ-a gradskoj upravi 15. 9. 1932. “jer je predbježno odustao od gradnje”.

Otvaranje igrališta

Prvo igralište “Golf-kluba Zagreb” otvoreno je 12. lipnja 1931. na livadi ispred lugarske kućice u maksimirskom perivoju. Bila je prisutna i tadašnja kraljica Marija te najugledniji građani i svi članovi kluba. GKZ je već imao 80 članova, što je za tadašnji Zagreb, s obzirom da se radilo o golfu, bio velik uspjeh. U nastavku svečanosti održan je klupski turnir. Kapetan momčadi Aleksandar Ulmanski ušao je u povijesti golfa u Zagrebu prvim, simboličnim, udarcem. Iz popisa se vidi da su igrali uglavnom diplomati koje su predvodili engleski konzul gospodin Henderson i vojni ataše major Oxley. Tisak je izdašno popratio ovaj društveni događaj. Ime pobjednika nije niti objavljeno, a najboljima se nazdravljalo u neformalnoj atmosferi klupske zakuske na travnjaku novog igrališta.

Već u srpnju 1931., ciglih mjesec dana nakon svečanosti otvaranja igrališta, priređen je, sa sportskog stajališta, daleko značajniji turnir: prvo egzibicijsko natjecanje. Demonstratori su bili tada najbolji golferi u Zagrebu – Englezi: trener Gilbert Treacher i drugi tajnik kluba Kendal Field. Namjera je bila zorno, u najboljem izdanju, prikazati članovima kluba i svim drugima koji su poželjeli saznati što je golf, kako se igra, koja su pravila. Izvjestitelji su se u tisku svojski potrudili i dopunili taj prikaz na terenu podrobnim opisima vrste palica, namjenu svake. Ukratko, golf je pobudio za-ni manje u Zagrebu. Pri tome treba reći da je to bio sport zatvoren u granice imućnijih uglednika.

Razlaz s gradskim vijećem

Uz svu otvorenost GKZ-a, uz živu djelatnost, nisu se bili omilili svima. Bilo je poteškoća i nerazumijevanja. U tisku su se mogle pro čitati zamjerke da se izgradilo igralište u parku koji je namjenjen odmoru. “Jutarnji list” (15. 6. 1932.) objavljuje apel građana upućen građevinsko- regulatornom oboru: “Naši perivoji i nasadi nisu više za djecu. Što im ostaje od tih perivoja i nasada? Od njih se nikako ne može zahtijevati da se zadovolje konstatacijom da je Maksimir engleski perivoj i da postane još engleskiji da se na njemu igra golf? Dijete u Maksimiru ne smije stupiti na ledinu osim ako se ne upiše u Golf-klub.”

Posljedica je bila odluka o izgradnji dječjeg igrališta koje “guta” dio golfskoga terena i igralište za golf u maksimirskom perivoju gubi mogućnost priređivanja natjecanja. Ovo je znatno otežalo djelovanje GKZ-a, financijska situacija je bivala sve lošija, a isticao je i rok zakupa terena. Molbu GKZ-a od 28. prosinca 1934. za otpis zakupnine od 6000 dinara, gradske vlasti odbijaju. Odluka fi nacijskog odbora gradskog vijeća 1935. zadaje najteži udarac opstanku GKZ-a: “Budući da Golf-klub tečajem godine 1934. i 1935. uopće nije upotrebljavao zakupljeno zemljište u maksimirskom perivoju, smatra Općina grada Zagreba zakupni odnos razriješenim. Poziva se Gradsko poglavarstvo da dugovinu za godinu 1934. i 1935, u iznosu od Din. 12.000  otpiše obzirom na okolnost da klub nije upotrebljavao zakupni objekt.”

I tako je malo pomalo usahnuo golf u Zagrebu. I nije ga bilo sve do kasnih 80-tih prošloga stoljeća. Danas je u usponu.

Objava Golf u Zagrebu pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.