Svoju je ljubimicu Ružu Cvjetičanin zagrebačka operetna publika često slušala i preko radija. Radio Zagreb najprije je emitirao s Gornjega grada, a od rujna 1940. iz Vlaške ulice, a pjevači su nastupali uživo. Prije generacije popularnih izvođača zabavne glazbe krajem 1940-ih i u 1950-im godinama, operni i operetni prvaci nosili su uz kla­sični, i repertoar opereta i šlagera. Veliku popularnost stekla je pjesma „Daleko m’e biser mora“ iz Tijardovićeve operete „Mala Floramye“, u interpretaciji Ruže Cvjetičanin.

Časopis World-Radio The BBC Foreign Programme Journal objavio je 24. prosinca 1937. Ružinu fotografiju na naslovnici s potpisom: „The Rose Flower of Yugoslavia – which is the translation of the name of Miss Ruza Cvjeticanin, the charming singer who frequently broad­casts from Zagreb“ („Ružin cvijet Jugo­slavije – što je prijevod imena gospođice Ruže Cvjetičanin, šarmantne pjevačice koja često nastupa na Radio Zagrebu“).

Najljepše operetne godine poremetio je Drugi svjetski rat, no Ruža Cvjetičanin ipak nastupa i na kaba­ret­­skoj pozornici Dverce u Ilici 12 kao dio družine Grabancijaši, zajedno s Margitom Dubajić, Ljubišom Jovanovićem, Vlahom Paljetkom, Alfredom Grünhutom, Dejanom Dubajićem i Jozom Laurenčićem. Osim na kabaretskoj sceni, Ruža Cvjetičanin nastavlja niz operetnih uloga u Malom kazalištu – u kojem su praizvedene do­maće operete „Pjesmom kroz život“ Milana Asića (1942.) i „Čar mjesečine“ Eduarda Gloza (1944.) te obnovljena Glozova opereta „Tu je sreća“ (1942.). U Hrvatskom narodnom kazalištu obnovljene su Lehárove operete „Vesela udovica“ i „Eva“ (1941.) te „Ševa“ i „Zemlja smiješka“ (1944.), „Ptičar“ K. Zellera (1941.), „Moja sestra i ja“ R. Benatzkog (1942.), „Ples u operi“ R. Heubergera (1943.) i „Šišmiš“ J. Straussa ml. (1944.).

VELIK USPJEH „MALE FLORAMYE“ I „DRUGARICA MARICA“ U KOMEDIJI 

Za operetu poslije Drugog svjetskog rata nastaju teška vre­mena. Opereta vodi slušatelja u lagod­nu bezbrižnost i ne nameće neku slo­ženost ili problematiku. Cilj joj je zabava, smijeh, dobro raspoloženje. Ta buržujska sladunjavost nije djelovala do­voljno odgojno poslijeratnoj komunistič­koj vlasti. Scenska raskoš operete, prinče­vi, baruni, grofice i kneginje nisu više bili dobrodošli. Pri pokušaju obno­ve operete, HNK 1947. postavlja „Svadbu u Malinov­ki“ sov­jet­skoga skladatelja Borisa A. Aleksandrova, no bez većeg uspjeha.

Ivo Tijardović tražio je da na naslovnici glasovirskog izdanja njegove operete „Mala Floramye“ iz 1952. bude fotografija Ruže Cvjetičanin u raskošnom kostimu Floramye

Kad je Ivo Tijardović imenovan intendantom HNK (1945. – 1949.), obnovljena je 27. veljače 1948. njegova „Mala Floramye“. U jednom intervjuu 1995. Ru­ža Cvjetičanin se prisjetila: „Za tu Floramye red je bio od Kazališne kavane do HNK. To je bila ludnica. On je kao in­tendant stvarno riskirao, i to je bila ras­košna, bogata predstava s velikim baletom. No, tu je bio kraj“. 

Osim „Male Floramye“, obnovljene su i operete „Mam’zelle Nitouche“ F. Hervéa (1947.), „Šišmiš“ J. Straussa (1952.) i „Tri djevojčice“ F. Schuberta (1953.). Unatoč tome, ope­reta neumitno nestaje s pozornice HNK. U tom razdoblju Ruža Cvjetičanin nastupa i u manjim opernim ulogama, kao Esmeralda u „Prodanoj nevjesti“, Frasquita u „Carmen“, carević Fjodor u „Borisu Godunovu“, Musetta u „La Bohè­me“, Lucietta u „Četiri gru­bija­na“, Pjevačica u „Dim­njacima uz Jadran“.

Ruža Cvjetičanin među prvim je hrvatskim umjetnicima koji su nakon Drugog svjetskog rata dobili putov­nicu, pa 1952. gostuje u Opernhausu u Grazu, u ulozi Rosalinde u „Šišmišu“, a 1954. u Lübecku kao Fedora u „Cirkuskoj princezi“. Gosto­va­la je još u Linzu, Gelsenkirchenu i Wiesbadenu. Bilo je mnogo poziva iz inozemstva, ali zbog djece i suprugove među­na­rodne karijere odlučila je ostati u Zagrebu.

Kad je 29. studenoga 1950. otvoreno Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, postalo je novi dom i za operetu koja će, uz kasniji mjuzikl (od 1960.) i rock-operu (od 1975.), postati zaštitni znak tog kazališta. Već 23. prosinca 1950. izvodi se Lehárova „Zemlju smiješka“, a Ruža Cvjetičanin je kao gošća nastupila u Kálmánovoj „Grofici Marici“ – tada pod „primjerenijim“ naslovom „Marica“. Zagrepča­ni su ideološko preimenovanju ove opere­te duhovito komentirali dopisavši na kazališnim plakatima naslov – „Drugarica Marica“.

Ruža Cvje­­ti­čanin tada je još imala stalni an­gaž­man u HNK-u, no kad je glavno nacio­nalno kazalište ugasilo operetu, početkom rujna 1955. prešla je u Komediju, na na­govor tadašnjeg ravnatelja Ive Hergešića. U Ko­mediji su djelovali izvrsni solisti: Melita Kunc, Nada Siriščević, Mirjana Dančuo, Lili Čaki, Slaven Smodlaka, Mari­jan Kunšt, Đani Šegina, Vlado Štefančić…, a Ruža Cvjetičanin ostvarila je nezaboravne uloge Perine (I. Tijardović, „Splitski akvarel“, 1955.), Josephe Vogelhuber (R. Benatzky, „Kod bijelog konja“, 1955.), Maje Bilin (M. Maić, „Stvaramo reviju“, 1956.), Floramye (I. Tijardović, „Mala Floramye“, 1956.), Marice (S. Albini, „Trenk i njegovi panduri“, 1957.), Vik­torije (P. Abraham, „Viktorija“, 1958.), Hanne Glawari (F. Lehár, „Vesela udovica“, 1959.), Broni­sla­ve (K. Millö­­cker, „Đak prosjak“, 1959.), gro­fice Ma­rice (E. Kálmán, „Grofica Marica“, 1954.), Erlynne-Odette (P. Kre­u­der, „La­dy iz Pariza“, 1967.) i Giu­ditte Grisi (F. Schu­bert, „Tri djevojčice“, 1967.).

TRI PUTA SLAVILA TRIDESETU GODIŠ­NJICU RADA I OTIŠLA U PRIJEVREMENU MIROVINU

Ruža Cvjetičanin tri je puta slavila 30. godišnjicu rada. Naime, kako je objasnila u jednom intervjuu 1980., „kad sam 1964. godi­ne slavila jubilej, HNK me pozvao da se jubilarna predstava i proslava održe u ve­likom teatru. Ja sam u to vrijeme bila čla­nica Komedije i rijetkost je da vas drugi teatar pozove da u njemu slavite jubilej. To mi je bilo posebno drago jer sam u HNK bila član 24 godine. Sa mnom je nastupio ansambl kazališta Ko­medija, a davali smo Kod bijelog konja, tak­ođer jednu od mojih dragih i velikih rola. Zanimanje za jubilej bilo je ogromno. Ne samo da su sva mjesta bila rasprodana, nego su ljudi sjedili i na stepeničastim prolazima između redova. (…) Nakon dva dana, u istoj dvorani veli­kog teatra, imali smo reprizu jubileja i to je, koliko znam, jedinstven slučaj u na­šim kazališnim ana­lima. A nakon iz­vjesnog vremena, imali smo isti jubilej i u Komediji, pa sam ja tako bila trostruka jubilarka“. 

Opereta je nažalost ugašena i u Kazalištu Komedija krajem 1960-ih, što je Ružu Cvje­tičanin otjeralo u tihi, prijevremeni od­la­zak u mirovinu, 31. ožujka 1969. Nakon umirovljenja živjela je na relaciji Za­greb – Salzburg.

Za svoj rad primila je samo dvije nagrade: 1971. Zahvalnicu Sindikalne podružnice HNK za dugogodišnji požrtvovni rad i Spo­menicu stogodišnjice Opere HNK, a 1996. odlikovana je za osobite zasluge u kulturi Redom Danice hrvatske s likom Marka Ma­rulića. Ruža Cvjetičanin umrla je u Zagrebu, 18. veljače 2002.

Bila je prvakinja operete Hrvatskog narodnog kazališta i Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, zvijezda primadonskog i subretskog operetnog faha. Ostvarila je osamdeset uloga, ispjevala sve naslovne primadonske i subretske uloge u doba procvata zagrebačke operete te uspješno nastupala u desetak opera i dramskih naslova. Sa svojim suprugom, fagotistom, pedagogom i dirigentom Rudolfom Klepačem imala je dvoje djece: Marinu, dipl. ekonomisticu i slavnog fagotista Željka Klepača.

Malo je bilo toli­ko voljenih umjetnika koji su bili toli­ko vezani za Zagreb, kao što je bila Ruža Cvjetičanin. Njihova draga Cvjetičanka bila je najzvonkija radost Zagrepčana u zlat­nom dobu zagrebačke operete.

ZBIRKA RUŽE CVJETIČANIN U MUZEJU GRADA ZAGREBA

Kao trajno sjećanje na Ružu Cvjetičanin, njezina kći Marina Würth Klepač darovala je 2009. godine Muzeju grada Zagreba vrijednu zbirku iz ostavštine svojih roditelja. Zbirka Ruže Cvjetičanin ima 473 predmeta: fotografija, kazališnih i koncertnih plakata, programskih knjižica, notnih izdanja, časopisa i novinskih isječaka, dokumenata, nagrada, odjeće, modnog pribora i scenskog nakita. Fotografije tematski pokrivaju dva razdoblja kazališne karijere Ruže Cvjetičanin – u Hrvatskome narodnom kazalištu (1933. – 1955.) i Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija (1955. – 1969.). Brojni novinski članci svjedoče o iznimnoj karijeri, a korespondencija s austrijskim i njemačkim koncertnim agencijama o pozivima i gostovanjima u inozemstvu. Kazališni plakati iz 1930-ih godina pokazuju koliko je bio intenzivan operetni život u Zagrebu, sa četiri do osam premijera u sezoni. Sačuvana je i zlatno-crna koktel-haljina iz zagrebačkog salona „Renata“, u kojoj je Ruža Cvjetičanin proslavila svoju 30. godišnjicu umjetničkoga rada.

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Napisala: Biba Salata
Izvor fotografija: MGZ (Donacija Marine Würt Klepač)

Objava Ruža Cvjetičanin (2. dio) – Zvijezda operete u Kazalištu Komedija pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Najmlađa grofica Marica

Imala je tek malo više od sedamnaest godina kad je prvi put nastupila u ulozi grofice Marice, koja će postati njezina najdraža uloga i svojevrsni zaštitni znak,

Jedan od najpoznatijih kompozitora opereta s početka 20. stoljeća, Franz Lehár poslao je Ruži Cvjetičanin svoju fotografiju s posvetom: „Dražesnoj umjetnici, koja moja djela tako izvanredno ostvaruje“. Jer Ruža Cvjetičanin bila je naprosto rođena za operetu!

U Zagrebu je kao učenica Realne gimnazije redovito odlazila u đački parter gledališta u zgradi Streljane na Tuškancu, gdje su od 1923. do 1929. igrane operete. Nastupali su Irma Polak, Mila Popović-Mosinger, Fanika Haiman, Ančica

Mitrović, Tošo Lesić, Arnošt Grund, Milan Šepec, Aleksandar Binički, Zvonimir Tkalec, Dejan Dubajić, Stjepan Ivelja, Ivo Oberski, Viktor Leljak…, a Ruža Cvjetičanin sanjala je svoje buduće mjesto pod kazališnim reflektorima. 

„Po trideset sam puta u đačkom parteru kazališta kao djevojčica – kažu, dobro odgojena, ali sa svojim posebnim mušicama u glavi – gledala operete. Ponekad me znao uhvatiti neki čudan inat pa bih u pauzama tih predstava govorila da se sada nalazim tu u parteru, ali da ću ja ipak jednom biti tamo na pozornici“, zapisala je u svojim memoarima koje nažalost nikad nije uspjela završiti.

Rođena je u Zagrebu, 5. veljače 1916. Otac joj je bio Ličanin Đuro Cvjetičanin, financijski nadsavjetnik, a majka Mađarica Marija, rođena Kundmann. Do pete godine živjela je s majkom u Budimpešti (i govorila samo mađarski), potom s ocem u Splitu, a u osmoj godini vratila se u Zagreb.

Kao jedinu, ali veliku prepreku ostvarenju sna o operetnoj karijeri vidjela je oca „koji je bio prilično konzervativan i kao visoki financijski stručnjak nikako se nije mogao pomiriti s mišlju da ja izaberem taj poziv. No, sudbina mi je bila sklona. Počela sam potajno učiti pjevanje kod prof. Arnold i Marijana Majhenića i to potpuno besplatno jer su oni vjerovali u moju nadarenost. Nakon nekoliko mjeseci sam se slučajno našla u društvu gdje je bio tenor Gustav Remec (…) I tako sam nešto pjevušila u pola glasa, on me je zapitao mogu li i jače pjevati, na to sam si dala oduška i zapjevala punim glasom. Bio je oduševljen i iznenađen, s obzirom na mojih 17 godina i obećao mi je da će me predložiti za audiciju u opereti.“

NA AUDICIJI SA SEDAMNAEST GODINA, SENZACIJA U KAZALIŠTU I PRVI ANGAŽMAN

Obećani poziv na audiciju stigao je nakon dva tjedna. „Audicija se obično pravi na pozornici, ali ja sam je imala u najužem krugu u sobi dirigenta Oskara Jozefovića. Kad me je ugledao, odmah je rekao: ‘Pa to je ona mala što vječito stoji ispred kazališta.’ (…) Vidjela sam da baš nije previše ozbiljno shvatio moju audiciju. Međutim, kad sam otpjevala dvije arije iz Grofice Marice i Zemlje smiješka, sasvim se je promijenio. Odmah je nazvao intendanta Petra Konjovića i direktora opere Krešu Baranovića, po razgovoru sam osjetila da sam mu se neobično svidjela, ali sam sljedeći dan ponovno morala doći na audiciju, no sada je bio kompletan auditorij: Konjović, Baranović, Matačić, Jozefović, Binički i još neki mlađi dirigenti. Ja sam ponovno otpjevala svoje dvije arije s istim elanom i dobila svoj prvi aplauz. Smjesta me je Konjović pozvao u svoju sobu na razgovor. Ponudio mi je glavnu ulogu u opereti Grof Luxemburg budući da se ta opereta upravo uvježbavala“ – zapisala je Ruža Cvjetičanin u svojim nedovršenim memoarima.

I tako je maloljetna Ruža odmah uskočila u probe Lehárova „Grofa Luxemburga“ sa svojim prvim partnerom Nikšom Steaninijem. Slijedilo je usavršavanje pjevanja kod Ivane Arnold i Marijana Majcena, potom kod Marije Borčić te učenje plesa kod Margarete Froman.

Debitirala je 22. studenoga 1933. naslovnom ulogom Angèle Didier u Lehárovu „Grofu Luxemburgu“, u Malom kazalištu (danas Dramsko kazalište Gavella) i doživjela velik uspjeh kod publike i kritike. Sljedećeg dana Večer objavljuje tekst Žige Hiršlera pod naslovom „Senzacija u kazalištu – Ruža Cvjetičanin izvrstan talent“: „Malo kazalište imalo je svoju senzaciju: nastupila je nova, mlada zagrebačka operetna diva Ruža Cvjetičanin. Ona je mahom osvojila sva srca te je već svojim prvim nastupom polučila ogroman uspjeh. Taj je uspjeh i potpuno zaslužen jer je Ruža Cvjetičanin izraziti kazališni talent (…) U njoj je otkrivena rijetka akvizicija te se čini da smo s njom dobili silu, koja će moći privući ljude u kazalište.“

Istoga dana Zagrepčani su mogli pročitati u Jutarnjem listu osvrt glazbenoga kritičara Luje Šafraneka-Kavića: „Prije kratkog vremena pojavila se iza kulisa našega kazališta nova mlada sila – i već se nakon prvih pokusa pričalo o novoj operetnoj zvijezdi. Prema tome, razumljivi interes za njezin prvi nastup dupkom je napunio gledalište Malog kazališta pri jučerašnjoj izvedbi Lehárove omiljele operete Grof Luxemburg. (…) Proricanja i pričanja nisu prevarila. Ova još vrlo mlada pjevačica je jaki, rodjeni, izraziti, vrlo ljubazni i graciozni pozorišni talenat. Sigurna muzikalnost, još nezreli, ali vanredno ugodan zvonki, opsežni, već sada izdašni, od prirode dobro postavljeni svijetli i sjajni sopran, temperamenat, veliki glumački i plesački dar, krasna vitka pojava uz dražesno lice, to su sve pozitivne sposobnosti, koje su u jednoj večeri mladu početnicu učinile miljenikom publike. Od nje struji onaj čarobni teatarski fluidum koji stvara kontakt i koji sugestivno osvaja…“

Intendant Petar Konjović nalazio se tada u Parizu, ali su mu poslali telegram i on je opet telegramom odgovorio da Ruža Cvjetičanin može smjesta potpisati angažman. Potpisivanje stalnoga angažmana usred kazališne sezone, pokraj izvrsnih operetnih pjevačica – Mile Mosinger-Popović, Margite Dubajić, Nade Auer, Marice Lubejeve i Erike Druzović – bio je presudan za početak jedne sjajne kazališne karijere, u trenutku kad nova operetna zvijezda još nije bila ni punoljetna.

POSTAJE PRVAKINJA ZAGREBAČKE OPERETE, LJUBIMICA SKLADATELJA I REDATELJA

Kad je iz kazališta otišla Marica Lubejeva 1939. godine, koja je držala cijeli subretski repertoar, Ruža Cvjetičanin s oduševljenjem je preuzela njezine uloge jer u njima ima mnogo plesa i više do izražaja dolaze glumačke sposobnosti.

Glazbeni kritičari nisu štedjeli komplimente. Lujo Šafranek-Kavić u kritici Kálmánove „Kneginje čardaša“ piše 1937. u Jutarnjem listu: „Kao zraka sjajnog i toplog proljetnog sunca djeluje ljubazna, šarmantna i gracijozna subreta, gdjica Ruža Cvjetičanin, uvijek degažirana i vedra, odlična u glumi, laka kao lepršavi leptir u plesu valcera, sa stalnim napretkom u pjevanju.“ Šafranek-Kavić vidi je 1937. u „Roxy“ Paula Abrahama kao „moderno, športsko djevojče, kako se srdačnije, iskrenije i dražesnije ne može poželjeti“.

Bila je ljubimica skladatelja i redatelja. Češki redatelj Karel Smažik, koji je

u zagrebačkom Malom kazalištu postavio operetu „Na zelenoj livadi“ Jare Beneša s Ružom Cvjetičanin u naslovnoj ulozi, u Pragu je, postavljajući operetu „Vinogradarka“ Oskara Nedbala iz 1916. godine, promijenio glavnoj junakinji ime u češki prijevod imena Ruža – toliko mu se naša pjevačica svidjela!  

Zagreb pamti Ružu Cvjetičanin kao najmlađu groficu Maricu – imala je tek malo više od sedamnaest godina kad je prvi put nastupila u toj ulozi koja će postati njezina najdraža uloga i svojevrsni zaštitni znak. Partneri su joj bili vodeći operni i operetni pjevači Nikša Stefanini, Slobodan Živojnović, Milan Šepec, Ivo Oberski, Vladimir Majhenić, Stojan Kolarov, Stjepan Ivelja, Dejan Dubajić, Aleksandar Binički i drugi. Najdraži joj je bio tenor Zlatko Šir s kojim je nastupala u cijelom repertoaru klasične operete, a i kritika i publika smatrali su Šira njezinim idealnim partnerom.

Zlatno doba zagrebačke operete nametalo je zahtjevan tempo izvođačima. Ruža Cvjetičanin imala je i 280 nastupa u sezoni, a svaki drugi mjesec bila je nova premijera. Nedjeljom, na Božić i blagdan sv. Stjepana davale su se po dvije predstave.

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nastupila je u ulogama, redom: Angèle Didier (F. Lehár, „Grof Luxemburg“, 1933.), Djeteta (R. Benatzky, „Dražesno dijete“, 1934.), Rake (P. Abraham, „Havajski cvijet“, 1934.), Margite (F. Lehár, „Ševa“, 1934.), Floramye (I. Tijardović, „Mala Floramye“, 1934.), Mie (R. Šimaček, „Reci tko si“, 1934.), Apolenke (J. Beneš, „Sveti Anton, svih zaljubljenih patron“, 1934.), Ankice (Ž. Hiršler, „Kaj nam pak moreju“, 1935.), Fedore (E. Kálmán, „Cirkuska princeza“, 1935.), Nelly (E. Eysler, „Umjetnička krv“, 1935.), Denise (F. Hervé, „Mam’zelle Nitouche“, 1935.), Honorine (M. Simons, „Ti si ja“, 1935.), Ančice (B. Grün, „Gdje cvate ljubav“, 1935.), Hannerle (F. Schubert – H. Berté, „Tri djevojčice“, 1935.), Jaromire (J. Weinberger, „À propos, što radi Andula“, 1935.), Marice (E. Kálmán, „Grofica Marica“, 1935.), Bare (Đ. Prejac, „Vječni ženik“, 1935.), Anite (F. Lehár, „Giuditta“, 1936.), Zlate (Ž. Hiršler, „Napred naši“, 1936.), Hanči (J. Beneš, „Na zelenoj livadi“, 1936.), Valencienne (F. Lehár, „Vesela udovica“, 1936.), Olge (J. Jankovec, „Kukavica“, 1936.), Bessie (J. Beneš, „Fakinka“, 1936.), Vere (E. Gloz, „Tu je sreća“, 1936.), Bronislave (K. Millöcker, „Đak prosjak“, 1937.), Stasi (E. Kálmán, „Kneginja čardaša“, 1937.), Cilike (F. Klammert – R. Hochwall, „Sretni Tonček“, 1937.), Ivke (Ž. Hiršler, „Iz Zagreba u Zagreb“, 1937.), Roxy (P. Abraham, „Roxy“, 1937.), Fatime (A. Pordes Srećković, „Omer-paša“, 1938.), Mare (E. Gloz, „Na plavom Jadranu“, 1938.), Tončke (J. Beneš, „Djevojče iz Praga“, 1938.), Collete (S. Albini, „Bosonoga plesačica“, 1939.), Franzi (O. Strauss, „Čar valcera“, 1939.), Grete (F. Lehár, „Plava mazurka“, 1939.), Cibolette (J. Strauss ml., „Jedna noć u Veneciji“, 1940.), Marice (S. Albini, „Barun Trenk“, 1941.), Pepite (F. Lehár, „Eva“, 1941.), Christe (K. Zeller, „Ptičar“, 1941.), Ane (M. Asić, „Pjesmom kroz život“, 1942.), Dolly (R. Benatzky, „Moja sestra i ja“, 1942.), Rosalinde (J. Strauss ml. „Šišmiš“, 1944.), Mi (F. Lehár, „Zemlja smiješka“, 1944.), Jarinke (B. A. Aleksandrov, „Svadba u Malinovki“, 1947.).

JOJ, DA ZNATE KAK SMO BILI U VAS ZALJUBLJENI! – GOVORILI SU JOJ ZAGREPČANI  

Ljubimica zagrebačke operetne publike Ruža Cvjetičanin udala se 1945. godine za fagotista Ru­dolfa Klepača, tadašnjeg člana i solista opernog orkestra HNK. Klepač je 1955. započeo solističku i pedagošku karijeru na Mozarteumu u Salzburgu i postao je jedan od vodećih svjetskih fagotista.

U jednom je intervjuu puno godina kasnije (1991.) Ruža Cvjetičanin opisala zgodu na dan njihova vjenčanja: „Vjenčali smo se 8. travnja 1945. godine. Preradovićev trg bio je pun ljudi. Okupilo ih se ne­koliko tisuća. Bacali su mi cvijeće i vikali: Predomi­slite se! Išli smo se slikati foto­grafu Sesaru u Ilici. Tek u ovim go­dina­ma saznajem ko­liko su me voljeli, kad me zaustave na ulici pa kažu: Joj, da znate kak smo bili u vas zaljubljeni!“  

Napisala: Biba Salata
Izvor fotografija: MGZ (Donacija Marine Würt Klepač)

(nastavlja se)

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Ruža Cvjetičanin (1. dio) – Najmlađa grofica Marica pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.