Možemo li zamisliti Zagreb bez Muzeja za umjetnost i obrt, Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, Akademije likovnih umjetnosti, Umjetničkog paviljona, Hrvatskog narodnog kazališta, školskog kompleksa na Rooseveltovu trgu? Te su ustanove osnovana i sagrađene za vrijeme banovanja Dragutina Khuen-Héderváryja, hrvatskoga bana od 1883. do 1903. godine, čije djelovanje još čeka na razborito znanstveno osvjetljavanje i povijesnu valorizaciju.

Utemeljenje tih i mnogih drugih važnih nacionalnih kulturnih i obrazovnih institucija za vrijeme vladavine mađaronskoga bana dugujemo nadasve Isi Kršnjaviju koji je o Héderváryju napisao da je “njegova ruka željezna, ali je znade zaodjenuti u rukavicu od baršuna”. Spretnim potezima Kršnjavi je kao predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu izvlačio novac iz državne (hrvatskougarske) blagajne, koji je potom usmjeravao u podizanje naše kulturne i obrazovne infrastrukture, zahvaljujući kojoj smo na prijelomu 19. u 20. stoljeće počeli hvatati korak s kulturnom i mnogo razvijenijom Europom.

Kršnjavijeva je povijesna zasluga danas neupitna, međutim put do ispravnog sagledavanja i vrednovanja njegova djelovanja bio je dug i pun prijepora. U knjizi “Hrvatski slikari i kipari Slavonija – Srijem”, objavljenoj 1969., Matko Peić je napisao: “Doktor Izidor Kršnjavi jedna je od najtragičnijih ličnosti hrvatske kulture. Taj intelektualac i umjetnik, i skoro pola stoljeća nakon svoje smrti čeka monografista (…) Listajući samo onu ogromnu hrpu bibliografskih listića o njemu – sticao sam dojam: Kršnjavija neće biti lako napisati. Njegov monografist osim što će morati biti dobar poznavalac psihologije pa i filozofije i psihopatologije, slikarstva, povijesti umjetnosti, političkog, društvenog i uopće kulturnog života Hrvatske, nego također minunciozni poznavalac teško dostupnih pa i tajnih dokumenata koji se odnose na život i djelo ovog neobičnog čovjeka. I još tome kao bitno: taj poznavalac će morati biti čovjek kojem će uvijek trijeznost misli biti nad muteži emocija – kad bude vagao istinu i neistinu o Kršnjavom!”.

Poznavanje djelovanja Ise Kršnjavija ponajviše dugujemo povjesničarki umjetnosti i kulture Olgi Maruševski koja je valorizirala njegovo značenje na kulturnoumjetničkom planu, o čemu je na temelju doktorata objavila knjigu “Iso Kršnjavi kao graditelj. Izgradnja i obnova obrazovnih, kulturnih i umjetničkih spomenika u Hrvatskoj” (1986., drugo izdanje objavljeno je 2009.). Maruševski je napisala i knjige “Iso Kršnjavi. Kultura i politika na zidovima palače u Opatičkoj 10” (2002.) i “Društvo umjetnosti 1868.-1879.-1941.” (2004.) te brojne članke u katalozima i stručnoj periodici, za kojima posežemo kao najvjerodostojnijim izvorima u potrazi za podacima o tom “korisnom čovjeku”. Novije generacije istraživača priredile su 2012. godine u povodu 85. obljetnice Kršnjavijeve smrti znanstveni skup u organizaciji Hrvatskog instituta za povijest i Instituta za povijest umjetnosti na kojemu je otvoren spektar tema kojima je višestruko potvrđena njegova uloga kao velikog utemeljitelja brojnih ustanova i institucija koje su generacijama formirale hrvatski kulturni i obrazovni kadar.

Italija – Beč  – Munchen – Zagreb

Izidor Kršnjavi rođen je u Našicama, 22. travnja 1845., a kršten u crkvi sv. Duha u Feričancima. Otac Ignac, podrijetlom Slovak, radio je kao geometar na imanju Pejačevića. Izidor se školovao na gimnazijama kod franjevaca u Našicama i Požegi, a potom u Zagrebu i Vinkovcima, gdje je maturirao. Zahvaljujući potpori iz “naukovne zaklade”, 1866. odlazi na studij povijesti, povijesti umjetnosti i filozofije u Beč te na Akademiju likovnih umjetnosti u München. U Beču studira kod slavnog utemeljitelja bečke škole povijesti umjetnosti, Rudolfa Eitelbergera, a u Münchenu sluša predavanja arheologa Alexandra Conzea. Širinu obzora i europski duh dobivao je i razvijao na putovanjima Italijom na kojima je razrađivao planove da se vrati u Zagreb i u njemu realizira svoja iskustva i viđenja europske kulture. Taj je naum ostvaren zahvaljujući Kraljevom rješenju kada je 21. studenoga 1877. imenovan izvanrednim profesorom povijesti umjetnosti i klasične arheologije na Sveučilištu Franje Josipa I., čime je Zagreb dobio jednu od prvih katedri tada mlade znanstvene discipline, a Kršnjavi dobio priliku u Zagrebu pokrenuti cjelokupnu kulturnu scenu.

Na poticajnim krilima osobnog iskustva formiranog školovanjem i poznavanjem onodobnog europskog intelektualnog svijeta, vraća se u Hrvatsku s romantičarsko-idealističkim ciljem podizanja kulturne klime u zemlji na temelju društvenog angažmana pojedinca. Kršnjavi pripada “vremenu utemeljitelja” u pozitivnom značenju stvaranja moderne države i građanskog društva u drugoj polovici 19. stoljeća, a njegova misao iz pisma upućenom svom prvom podupiratelju  biskupu Strossmayeru 1880., “U politici nam nema normalnim putem više spasa a barem da u kulturnim i materijalnim pitanjima dignemo našu domovinu” (Pismo XI A/75, Povijesni arhiv HAZU), ponajbolje očitava njegovu izvanserijsku osobnost i ključnu ličnost na području cjelokupne hrvatske kulture i prosvjete, znanosti i obrazovanja koja je ostavila trajne i neizbrisive tragove u hrvatskoj kulturi duboko u 20. stoljeće.

Zvjezdano doba urbanizma i izgradnje

U prvo vrijeme svog zagrebačkog razdoblja od 1878. do 1891. uspijeva se nametnuti kao meritoran znalac u kulturi i izvrstan organizator zahvaljujući kojem se podignula cjelokupna umjetnička scena, a umjetnost postala jedan od nezamjenjivih područja građanskoga društva. Osim profesorom povijesti umjetnosti i klasične umjetničke arheologije imenovan je i ravnateljem Strossmayerove galerije otvorene za javnost 1884. Po povratku u Zagreb aktivirao je rad Društva umjetnosti, osnovanog na njegovu inicijativu još 1868. po uzoru na slična društva koja su pridonosila formiranju građanskog ukusa i mišljenja o umjetničkim pitanjima. Kroz Društvo umjetnosti osniva Obrtni muzej, 1880., a dvije godine potom Obrtnu školu (danas Muzej za umjetnost i obrt i Škola primijenjene umjetnosti i dizajna). Kao uzor poslužili su mu bečka Kunstgewerbeschule i pripadajući joj Muzej za umjetnost i industriju sa zbirkama uzoraka, kakvi su se otvarali gotovo u svim zemljama Austro Ugarske Monarhije. Vođenje Obrtne škole povjerava Hermanu Bolléu, a već iz prvih generacija učenika proizlaze mladi talentirani slikari, kipari i graditelji, kojima Kršnjavi osigurava stipendije za nastavak školovanja na akademijama u Beču i Münchenu. Njihovim povratkom u Zagreb formirana je prva generacija naših akademski školovanih slikara i kipara kojoj pripadaju Robert Auer, Ivan Tišov, Bela Csikos Sesija, Oton Iveković, Ferdo Kovačević, Rudolf Valdec i Robert Frangeš. Obrtna škola, zajedno s Graditeljskom školom, bila je temelj iz kojeg su kasnije proizašle zagrebačka Akademija likovnih umjetnosti i Tehnički, kasnije Arhitektonski fakultet. Za zasluge za otvaranje Obrtne škole Kršnjavi je odlikovan viteškim križem reda Franje Josipa.

Povjereno mu je organiziranje hrvatskih nastupa na izložbama u Trstu i Budimpešti čime je otvorio uspješan niz predstavljanje domaćeg umjetničkog obrta na međunarodnom planu.

Status kulture i prosvjete bio je reguliran Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. u okviru Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade koja je omogućila veću autonomiju u tim područjima. Kako bi dobio još više mogućnosti za svoje djelovanje, Kršnjavi se aktivirao politički kao saborski zastupnik na listi Narodne stranke 1887. Zahvaljujući iznimnoj volji i energiji kreće na studij prava u Graz i Beč što mu je dalo temeljne kompetencije za ulazak u političke strukture i dobivanje funkcije predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, onodobnog ekvivalenta današnjem ministarstvu prosvjete i kulture.

Za vrijeme nadasve agilnog Kultusministra Ise Kršnjavija hrvatska kultura druge polovine 19. stoljeća dosiže svoj zenit, kad su sve osnovne težnje preporodnog doba i njega osobno uglavnom ostvarene i formirane u vidu brojnih kulturnih i prosvjetnih institucija. Tu je dužnost obnašao samo pet godina, od 1891. do 1896., a prema vlastitom navodu, u to je vrijeme izgradio i obnovio više od 90 zavoda i škola, osnovao pedagoške ustanove i podigao i obnovio veliki broj crkvi. Osim izgradnje školskih zgrada, Kršnjavi se zalagao za cjelokupno moderniziranje hrvatskog školstva. Zahvaljujući putovanju u Dansku, Švedsku i Norvešku koje su tada slovile za zemlje s najkvalitetnijim obrazovnim sustavom, pokreće školske reforme. Osim uvođenja umjetničkih i obrtnih škola, otvara realne gimnazije i ženske liceje te uvodi tjelesni odgoj kao obavezni predmet. Posebnu brigu posvećuje higijenskim propisima te svaka škola dobiva suvremene sanitarne prostorije. Za Sveučilišnu knjižnicu nabavlja biblioteke Nikole Zrinskog i Ljudevita Gaja te specijaliziranu stručnu knjižnicu njemačkog povjesničara umjetnosti Antona Springera kao temelj za studij povijesti umjetnosti i arheologije. Za Arheološki muzej nabavio je velike numizmatičke zbirke i kolekciju antičke skulpture iz ostavštine Lavala Nugenta iz Trsata. Izdvaja sredstva za prijevode grčkih, latinskih i novovjekih književnih klasika koje objavljuje Matica hrvatska. Iz europskih muzeja i ljevaonica nabavlja odljeve antičke skulpture i Partenonskog friza za Gyps-Museum.

Kultura građanskoga društva dobiva zamah u osnivanju brojnih umjetničkih i prosvjetnih ustanova te se Zagreb podiže kao središte intelektualne elite koja razvija znanost i umjetnost na širem području srednje i jugoistočne Europe. Kulturnopolitičke pak težnje sjedinjavanja cjelokupnog hrvatskog prostora u razdoblju 19. stoljeća koncentriraju se u Zagrebu, kao što je austrijska kulturna povijest 19. stoljeća koncentrirana u Beču. To je i doba kada Zagreb doseže zvjezdane trenutke urbanističkog planiranja i izgradnje, za gradonačelnikovanja Adolfa Mošinskog i Milana Amruša,  banovanja kontroverznog Khuena-Héderváryja, potom Teodora Pejačevića, Pavla Raucha i Nikole Tomašića.

Uz domaće i udomaćene arhitekte, na preporuku Ise Kršnjavija pozivaju se i strani stručnjaci: Ludwig i Hülssner iz Leipziga za izgradnju Školskog foruma, Fellner i Helmer iz Beča projektiraju Hrvatsko narodno kazalište, Korb i Giergl iz Budimpešte rade nacrt Umjetničkog paviljona, a Friedrich Schmidt daje planove za izgradnju Akademijine palače, obnovu katedrale i crkve Sv. Marka, koje će naposlijetku realizirati Herman Bollé. Kao član Natječajnog suda za izradu osnova za Sveučilišnu knjižnicu, Kršnjavi je svoj glas dao projektu Rudolfa Lubynskog, čime je Zagreb u osvit Prvog svjetskog rata realizirao još jedan kapitalni arhitektonski poduhvat od nacionalnog značaja.

Kršnjavijev svjetonazor humanističkog obrazovnog i odgojnog ideala pretočen je u program uređenja palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10, napose svečane Zlatne dvorane, te pompejanske i renesansne sobe. Svoj je naum obrazložio riječima, “Želio sam da se tu na umjetnički način izraze svi kulturni temelji na kojima stoji naša nastava: klasična prošlost i kršćanstvo, idealizam i realizam. S toga sam gledišta polazio kada sam odredio, kako se imadu dekorirati dvorane, imenice glavna svečana dvorana. Htio sam da tu slike i skulpture sjećaju na bogoštovlje i nastavu, znanost i umjetnost i na četiri fakulteta sveučilišta, a na stijene da dođu slike iz hrvatske kulturne povijesti.”

Hrabar presedan u izvedbi ove opsežne i zahtjevne narudžbe bio je odabir izvođača. Kršnjavi je većinu radova – osim već provjerenim veličinama, slikarima Bukovcu i Medoviću – povjerio tada vrlo mladim, tek izučenim majstorima umjetničkog obrta te slikarima i kiparima najmlađe generacije: Cskosu Sesiji, Ivekoviću, Kovačeviću, Tišovu, Frangešu I Valdecu, koji u trenutku započinjanja projekta u prosjeku nisu imali niti 25 godina. “Htio sam da u toj zgradi mladi naši umjetnički početnici nađu prvu priliku, gdje će se osposobiti za velike monumentalne zadaće isto kao što su se umjetnici u srednjem vijeku i u doba renesanse učili na velikim monumentima, gdje su kasnije i kao gotovi umjetnici radili”, kao je svoj naum pravdao Kršnjavi. Visoko estetizirana ustanova političke ili upravne namjene u Hrvatskoj više je rijetkost nego pravilo, pa ova zgrada dostojno potvrđuje dignitet prosvjete i školstva u eri kontroverznog nagodbenog doba i položaja Hrvatske u zajednici zemalja krune Sv. Stjepana u Dvojnoj Monarhiji. Danas je u njoj smješten Hrvatski institut za povijest.

Politika mu je otvorila brojne mogućnosti, ali ga je i odbacila u trenutku njegova vrhunca. Ban Khuen-Héderváry pozvao je u Zagreb cara i kralja Franju Josipa kako bi se uvjerio u napredak grada i zemlje i svojim prisustvom uveličao otvorenje nove zgrade kazališta, školskog kompleksa i novoobnovljenog Glazbenog zavoda. Svečanosti su upriličene 14. listopada 1895. Grupa studenata zagrebačkog Sveučilišta iskoristila je carev dolazak za demonstriranje protiv mađarskog upliva u hrvatsku politiku i zapalili su mađarsku trobojnicu na Trgu bana Jelačića, nakon čega je Kršnjavi morao demisionirati premda ničim nije bio povezen s tim događajem. To je bio moralni čin kakav se nikada nije ponovio u hrvatskoj povijesti. Kršnjavi se povlači i otada djeluje iz sjene kao meritorna osoba za umjetnička pitanja u svojstvu predsjednika Hrvatskog društva umjetnosti i profesora na katedri za povijest umjetnosti.

Od mnogobrojnih projekata na području kulture i školstva, koje je uspio realizirati, isticao je gradnju Školskog foruma te je s dozom gorčine i autoironije u listopadu 1918. zapisao: “Ako me uistinu namjeravaju objesiti, zahtijevat ću da me objese pred velikom zgradom gimnazije, što sam je podigao s toliko muke. Bilo bi to dostojno stratište!”. Kršnjavi je bio pošteđen takve sudbine i još gotovo desetak godina proživio u novoj državnoj tvorevini, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ustanove koje je utemeljio prolazile su razne promjene, ali su redom opstale i upisane su u povijest hrvatske kulture: Društvo umjetnosti danas je HDLU, Muzej za umjetnost i obrt i dalje djeluje pod tim imenom očekujući cjelovitu obnovu i novi stalni postav u zgradi koja je podignuta zahvaljujući Kršnjaviju. Obrtna škola danas je Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, obrazovna ustanova koja stoji u temelju hrvatske likovne kulture. Umjetnički atelijeri u Ilici 85 sjedište su Akademije likovnih umjetnosti. Školski forum podijeljen je na Muzej Mimara (otvoren 1987.), osnovnu školu koja nosi Kršnjavijevo ime i Petu gimnaziju. Moderna galerija za koju se založio prikupljanjem djela tada suvremenih umjetnika u okviru djelovanja Društva umjetnosti, nedavno je rebrendirana kao Nacionalni muzej moderne umjetnosti. Umjetnički paviljon, koji se zahvaljujući Kršnjaviju početkom 20. stoljeća razvio u mjesto stalne izlagačke djelatnosti, u procesu je cjelovite obnove.

U Zagrebu na svakom koraku susrećemo poneku Kršnjavijevu zamisao i zaslugu. Odredio je mjesto Kačićevom spomeniku tako da je vodio kipara Rendića s modelom spomenika po gradu i zaključio da mu je najbolja lokacija na utoku Mesničke ulice u Ilicu. Za Zagreb je dao otkupiti Meštrovićev Zdenac života i postaviti ga ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Kao meritorni stručnjak založio se da se Lubynskijeva zgrada Sveučilišne knjižnice opremi djelima hrvatskih umjetnika.

Djelujući za javnu dobrobit nastojao je biti stalno aktivan i upućen u zbivanja. Njegov privatni živio odvijao se dalje od očiju javnosti. Kao mladi stručnjak dolazi u Zagreb sa suprugom, Bečankom Wilhelminom Minom rođenom Fröschl. U tom je braku rođena kćer Ruža/Rosa. Obitelj je stanovala u vili na Josipovcu. Bio je ljubitelj pasa i kućni ljubimci bile su doge. Nakon Minine smrti 1918. oženio se za svoju dugogodišnju prijateljicu i pratiteljicu, profesoricu na liceju i književnicu Štefu Iskru koja je pisala pod pseudonimom Iva Rod. Živjeli su u Istarskoj ulici, a oboje počivaju na Mirogoju u skromnom zajedničkom grobu. Kršnjavijevu lozu do danas nastavljaju potomci njegova vanbračnog sina Bogdana.

Nakon plodonosnih radnih godina, Kršnjavi je iskreno mogao reći kako je “vrijeme jedna iluzija, jedno ništa, stvoreno od bića koja misle da svijet postaje kad se oni rode, a da prestaje kad oni umru… Uviđam da je to teško shvatiti onima koji ne mare da će iza njih još sunce sjati ili će biti opći potop. U meni je to čuvstvo saveza sa budućnošću sasvim živo”. Nakon godina povijesnog i političkog relativiziranja i umanjavanja njegova značaja, “savez s budućnošću” Kršnjavi je sklopio s novijim generacijama istraživača, neopterećenih njegovim mađaronstvom ili kasnijim pravaštvom. Povijest nas je naučila da su u “nagodbenom dobu” i nakon “prevrata 1918.” njegovi oportuni politički stavovi zapravo odraz liberalnih načela kojima je osnovni cilj bio oživotvoriti trajne vrijednosti na području hrvatske kulture i umjetnosti, što mu je u potpunosti uspjelo.

Napisala: Irena Kraševac

Foto: MGZ, Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Institut za povijest umjentosti

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Iso Kršnjavi – utemeljitelj hrvatske umjetnosti i kulture pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Jedan od najuglednijih stanara Lenucijeve potkove svakako je bio akademika Nikolu Batušića, kojem je Lenucijeva potkova bila životna os. Zato je i napravio izlet iz svog znanstvenog, teatrološkog i književno-povijesnog opusa i predstavio se kao vrsni pripovjedač knjigom “Uspomene na rubu potkove”, u kojoj evocira niz uspomena na ljude i događaje koji su mu se neizbrisivo uvukli u pamćenje. 

Cijeli svoj život, od djetinjstva do umirovljenja, proveo sam unutar Lenucijeve potkove, isticao je Batušić. 

Rođen je u Zagrebu 18. veljače 1938. Odrastao je upravo na rubu Lenucijeve potkove; studirao od 1956. na Filozofskom fakultetu koji se tada dijelom nalazio u zgradi današnjeg Rektorata sveučilišta, dakle opet na rubu potkove, doživljavao prve snažne kazališne dojmove na njenu zapadnome kraku, a nekoliko koraka dalje proveo i cijeli svoj radni vijek. Punih 40 godina radio je na Akademiji dramske umjetnosti, prvo kao asistent, pa docent i na kraju kao profesor, često prodekan i dekan, a potom kao tajnik Razreda za književnost HAZU, čija je palača unutar Lenucijeve potkove. Pa i kuća njegove prabake Eme, u kojoj je živio u Hebrangovoj 4, upravo je na rubu potkove… Unuk slavnoga Branka Gavelle i nećak Slavka Batušića, teatrologa, redatelja, pisca, povjesničara i leksikografa, Nikola Batušić odrastao je u intelektualnoj sredini, okružen ljubavlju za umjetnost i teatar, u tradicionalnoj građanskoj obitelji frankofonskih i, s druge strane zagorskih, zlatarskih korijena. Njegova majka Ivana Batušić, sveučilišna profesorica i ugledna stručnjakinja za francuski jezik, za iznimne zasluge za promicanje francuskog jezika odlikovana je visokom francuskom titulom: časnik Legije časti. 

U svojevrsnoj autobiografiji “Na rubu potkove” Batušić duhovito i autoironično opisuje svoje izvanserijsko odrastanje. Posebnu pažnju posvetio je djedu, legendarnom redatelju Branku Gavelli, zatim atmosferi “plesnih vjenčića i rukoljuba”, razgovorima u zagrebačkim salonima u pedesetima i brojnim susretima s velikim piscima, slikarima i glazbenicima, kao što su Miroslav Krleža, Lovro Matačić i Ljubo Babić, kojima je pokatkad “kao stidljivi i zbunjeni mladac” svjedočio tek iz prikrajka. 

S nestrpljenjem sam čekala izlazak knjige jer i ja sam rođena i živim na rubu Lenucijeve potkove. Čitajući, sjećala sam se svog djetinjstva, odrastanja, “velikih” dečki iz susjedstva, limene glazbe na Zrinjevcu… U jesen 2006. napisala sam intervju s akademikom Nikolom Batušićem, iz kojeg izdvajam: 

Rođeni ste Zagrepčanec. I ne samo da ste odrasli, već ste i cijeli svoj radni vijek proveli u samom srcu Zagreba. 

– Na rubu Lenucijeve potkove, tog značajnog dijela Zagreba, nalazi se kuća koju je moja prabaka kupila još 1881. godine. U toj su kući odrasli moja majka, dio moje obitelji i ja koji u njoj živim već gotovo punih 69 godina. Kuća se nalazi na samom rubu potkove, gdje sam ne samo odrastao, već i proveo svoje djetinjstvo i mladost, igrajući se na Strossmayerovu trgu, penjući se na jedan debeli hrast kojeg više nema… Tuda sam išao u osnovnu školu u Medulićevoj ulici, tu sam studirao, unutar potkove doživio sam svoje prve velike kazališne doživljaje te punih 41 godinu predavao na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Odrastao sam u izuzetno zanimljivom urbanom središtu Zagreba, u čijem se kompleksu potkove nalazi i nekadašnja Sveučilišna knjižnica u kojoj sam proveo dane i mjesece radeći na svojim znanstvenim radovima. Na istočnom dijelu potkove bio je smješten Leksikografski zavod, u kojem sam proveo dobar dio svoje studentske i stručne mladosti. Danas, kao tajnik Razreda za književnost HAZU, imam sobu opet na rubu potkove. Stoga, mogu reći da je potkova nezaobilazni ne samo dio grada, već i simbol u mom životu. 

Kako je bilo odrastati u Zagrebu te koliko je tadašnji Zagreb bio drugačiji od Zagreba u kojem danas živimo?

– Odrastati u tadašnjem Zagrebu bilo je nadasve zanimljivo. U pučku školu krenuo sam 1944. godine, u jeku završetka Drucgog svjetskog rata. Upravo zbog rata promijenio sam nekoliko lokacija svog prvog razreda – od raznih zgrada, do podruma. Na ovom dijelu Zrinjevca, Strossmayerovog trga i Tomislavca rasli su samnom mnogi, danas poznati Zagrepčani – tu smo se znali lijepo družiti, igrati, loptati, nogometati i tu su, u dvorištu iza Akademije, nastali prvi košarkaški koraci velikog tvorca zagrebačke slavne Cibone, Mirka Novosela, koji je bio ne samo moj prvi susjed, već i moj najbolji prijatelj.

Kako se provodilo slobodno vrijeme, gdje se odlazilo na izlete?

– Odrastao sam na drugačiji način. Zimi bismo često odlazili na Sljeme pješice, sa skijama na ramenima, jer žičare tada još nije bilo. Spuštali bi se jednom ili dva puta na zagorsku stranu i to je bio maksimalni domet koji se mogao apsolvirati u skijanju u jedno jutro. U 15 sati, kada bi se počelo mračiti, počeli bi se skijama spuštati preko Šestina i Cmroka kroz Radićevu ulicu do Jelačić-placa. Osim toga, išlo se Samoborčekom na izlete u Samobor, a nogometne utakmice redovito se posjećivalo. Za razliku od danas, navijalo se pristojno i policija nije trebala intervenirati.

Zagreb i Hrvatska odlaskom akademika Nikole Batušića izgubili su velikog teatrologa i književnika. Posjedovao je enciklopedijsko znanje o svjetskom teatru, a posebice o povijesti hrvatskog kazališta, što ga je s ljubavlju proučavao. Tiho se spustio zastor za čovjekom čiji je život bilo kazalište koje je živio svim svojim srcem i profesionalnim angažmanom.

Stjecajem obiteljskih prilika, rano je došao u dodir s kazalištem kao posjetitelj na predstavama svih žanrova. Preko svog djeda Branka Gavelle (koji ga je, kako je rekao, tjerao iz kazališta strogo mu naređujući da se bavi filologijom a ne teatrom i tako ga dvostrukim modalitetom približio teatru – tjerajući ga iz prakse, na druga ga je vrata vraćao u kazalište) i strica Slavka Batušića, došao je u konkretniji dodir s kazalištem, koji je kasnije rezultirao njegovim zanimanjem za scensku praksu.  

Prva znanstvena knjiga “Povijest hrvatske kazališne kritike”(u izdanju Matice Hrvatske, 1971.) bila je uvod u glavno znanstveno, teatrološko djelo “Povijest hr­vatskog kazališta”, u kojem je u metodološkom smislu na neki način inovirao određene aspekte kazališno-povijesnog istraživanja. Zatim slijede “Povijest kaza­lišta”, monografska obrada života i kazališnog djela Branka Gavelle, “Hrvatska drama 19. stoljeća”, tri knjige studija o raznim razdobljima i aspektima hrvatske drame, specijalizirane studije o hrvatskoj moderni, nekoliko knjiga u kojima je opisana i zabilježena povijest Hrvatskoga narodnoga kazališta, odnosno njegove zgrade, u povodu stote obljetnice. U 15-ak je knjiga iz svih segmenata teatrologije pokušao sistematizirati na znanstveni način pristup, fenomen teatra. 

Radni vijek počeo je kao asistent početnik i dogurao do profesora i mentora Zagrebačkog sveučilišta. U 40 godina rada na Akademiji prošao je sve stupnjeve akademskog napredovanja – dva puta bio je dekan Akademije, desetak godina u raznim mandatima prodekan te nekoliko puta predstojnik Odsjeka za dramaturgiju, koji je s nekoliko kolega i osnovao. Njegov rad unutar akademske zajednice bio je vrlo intenzivan i ona mu se dodjelom titule profesora emeritusa zahvalila za 40-ak godina rada na zagrebačkom, ali i na drugim hrvatskim sveučilištima. Od 1994. godine redoviti je član Razreda za književnost i tajnik toga razreda.   

Nikola Batušić izgubio je bitku s dugom i teškom bolesti 21. siječnja 2010. u 72. godini. Hrvatska je Akademija izgubila nezamjenjivog člana, hrvatski teatar najvećeg erudita, zagrebačko Sveučilište profesora emeritusa, a hrvatska kultura besprijekornog intelektualca i gospodina.   

Tri zrinjevačke klupe. Ne, nije riječ o klupama na kojima danas u toplim jutrima sjede umirovljenici čita­jući u tercetu jedne no­vine, a potom, zajednički, zbrajaju novčiće kako bi u nekom od susjednih bis­troa mogli popiti skromnu kavu. Ne, nije riječ niti o klupama na kojima, bez obzira na godišnje doba, često i nakon što su odgrnuli snijeg, šapuću mladi zaljubljenici. A niti je riječ o klupama na kojima, u ranu zoru, vlasnici pasa iz­mjenjuju kinološka iskustva, dok im ljubimci škrope podnožje drevnih platana. Riječ je, naime, o trima na­izgled običnim, ali ipak naročitim zrinjevačkim klupama i istočnoj aleji (tako je moja baka Ema, precizno dijeleći uzdužne segmente Zriny-Platza, nazivala najmanje posjećeni dio sjevernog trga ovoga kraka zelene, Lenucijeve potkove). Zapadna je aleja prema njezinu sudu bila najotmjenija, srednja, ona što spaja meteorološki Bolleov stup i stubište Strossmayerove palače naglašeno se, zbog obilja šetača i posebnom atmosferom isticala nedjeljom i blagdanima, kada je prijepodnevima u paviljonu svirala Platzmuzika (kadikad se još i danas, nažalost ne uvijek redovito, mogu iz građevine podignute 1891. čuti zvuci limenih instrumenata)… Bez sumnje je najskromnija posjetiteljima koji kao da su od nje zazirali, ali ne i skromna važnošću nekih važnih građevina koje su ulijevale strahopoštovanje – bila ona istočna. No, u svim su alejama (prije infrastrukturne i hortikulturne obnove perivoja 2000./2001.) na poseban način bile raspoređene klupe u spomenutim šetnicama.

Na zapadnoj se strani mogu još i danas vidjeti otmjeni flaneri, ali i putnici-namjernici što stižu zorom s kolodvora i krećući prema gradskom središtu odmaraju noge i tijelo na klupama  (često i u doslovnom značenju riječi), jer naročito u nedjeljna jutra, došljaci znaju ovdje poleći pa čak i pridrijemati, potom namakati tabane u bazenu vodoskoka-gljive (također Bolleova artefakta), a naposljetku, nakon takve jutarnje higijene, razmatati zavežljaje i nimalo impresionirani gradskim središtem, kusati pohanu piletinu – tradicionalni hrvatski putni provijant. Nakon temeljite, već spomenute rekonstrukcije izgleda Zrinskoga trga dodano je na zapadnoj strani još nekoliko klupa, tik uz tramvajske tračnice, odmorišta koja gledaju prema unutrašnjosti perivoja. Međutim, one su i u nedjeljna jutra gotovo prazne. Ljudi, zamijetio sam, sjede mnogo radije na klupama okrenutima prema impozantnim zgradama, remek-djelima hrvatskoga historicističkoga graditeljstva iz osamdesetih godina 19. st., među kojima se ističu Palača Medaković (arhitekt Janko Jambrišak) – danas restoran Lenuci i Palača Vranyczany  (arhitekt Ferdinand Kondrat) – danas Arheološki muzej. 

Napisala Biba Salata

Foto: Arhiv časopis Zagreb moj grad

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Akademik Nikola Batušić  – Intelektualac s ruba Lenucijeve potkove  pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Obitelj Stahuljak po brojnosti svojih članova koji su se bavili glazbom treća je u Europi (iza obitelji Couperin i Bach); brojniji su od španjolske glazbeničke obitelji García, pa i od slavne austrijske obitelji Strauss.

Devet dana prije nego je trebao navršiti 88 godina, 20. lipnja 2021. u Zagrebu je umro prof. Zlatko Strahuljak, istaknuti hrvatski glazbeni pedagog, violist, glazbeni pisac i diplomat, čime je sa životne scene otišao posljednji muški pripadnik ove ugledne obitelji koja je dala značajan doprinos hrvatskoj glazbi, posebice oblikovanju glazbene kulture. Obitelj Stahuljak najbrojnija je hrvatska glazbena obitelj i po brojnosti svojih članova koji su se bavili glazbom treća u Europi (iza obitelji Couperin i Bach), budući da ih je u proteklih stoljeće i pol bilo čak 16. Brojniji su od španjolske glazbeničke obitelji García, pa i od slavne austrijske obitelji Strauss.

Obitelj Stahuljak potječe iz mjesta Jablonka u današnjoj južnoj Poljskoj uz granicu sa Slovačkom, na visoravni između Beskida i Visokih Tatri. U povijesnim izvorima obitelj je zapisana 1250. u obliku Sztahulyak de Jablonka, kad su njezini članovi zbog zasluga u obrani od Tatara dobili plemstvo od ugarskohrvatskoga kralja Bele IV. U Hrvatsku dolaze 1820., kad se Jozef doselio u Čepin pokraj Osijeka kao vlastelinski upravitelj na imanju svojeg prijatelja baruna Ivana Kapistrana Adamovića. U Slavoniju je zapravo došao na odmor, ali je prihvatio Adamovićev poziv da ostane te se oženio Maricom Taglieber. U Čepinu ili u obližnjoj Tenji 1833. rođen je rodonačelnik ove glazbene obitelji, Ivan Stahuljak. Od 1865. do 1867. bio je zastupnik kotara Valpovo u Hrvatskom saboru. Kasnije se nastanio u Bjelovaru i bio vijećnik tamošnjeg sudbenog stola, a u Bjelovaru je i umro 1883. Glazbom se bavio amaterski, a posebno se zanimao za tamburicu, zahvaljujući Paji Kolariću kojeg je upoznao u Osijeku za vrijeme sudačkog službovanja. Ljubav prema glazbi prenio je i na svoju djecu, a u braku s Justinom Eisner imao ih je čak 18, od kojih je preživjelo sedmero. Četvero je počelo učiti glazbu u školi Narodnog zemaljskog zavoda u Zagrebu: Vladimir, Milan, Agata i Draga, budući da su se nakon očeve smrti preselili u Zagreb.

Prvi profesionalni glazbenik u obitelji

Prvi profesionalni glazbenik u obitelji Stahuljak bio je Vladimir, rođen u Bjelovaru 1876., a umro u Zagrebu 1960. Glazbu je učio u Zagrebu i Budimpešti, a zatim djelovao kao učitelj i profesor u nekoliko mjesta (Sveta Jana, Remete, Koprivnica, Zadar, Petrinja i Zagreb) te osnivao i vodio pjevačke zborove i instrumentalne sastave. Osim toga, sakupljao je i obrađivao narodne napjeve i skladao otprilike tisuću skladbi: popijevki (U tami, Ne voli me), svjetovnih i crkvenih zborova (Petrinjsko cvijeće, Prelo, Različak, O Isuse poljubljeni), skladbi za glasovir, gudačke i tamburaške sastave te pedagoškoinstruktivna djela.

Milan Stahuljak (Bjelovar, 1878. – Zagreb, 1962.) završio je studij klasičnih jezika u Zagrebu i radio kao profesor latinskog i grčkog jezika, a titulu doktora znanosti stekao je raspravom „Psihologija novca“. Kao glazbenik osnivao je i vodio đačke i tamburaške zborove amaterskih društava. Zanimljivo je da je u tamburaški sastav uveo instrument čelović, svoj vlastiti izum. Skladao je 300tinjak skladbi za tambure i objavio brojne rasprave o tamburaškoj glazbi, kao i pedagoške radove.

Agata Stahuljak udata Sladović prije udaje nastupala je kao pjevačica, no karijeru nije nastavila jer se zaposlila kao poštarica u Zagorskim selima. Dragica Stahuljak udata Surma radila je kao učiteljica i unatoč glazbenoj naobrazbi, nije se bavila glazbom. Ovoj četvorki glazbeno školovane braće i sestara treba dodati njihovog brata Avelina Stahuljaka (Valpovo, 1867. – Klanjec, 1935.) koji je bio odvjetnik i bilježnik, a glazbom se bavio amaterski, pridonoseći razvoju glazbene kulture u Klanjcu. Najstariji Vladimirov sin bio je Juraj Stahuljak (Sveta Jana, 1901. – Zagreb, 1975.). Radio je kao srednjoškolski profesor povijesti i zemljopisa, orguljaš, zborovođa, koncertni pratilac i skladatelj. Glazbene discipline pjevanje i skladanje učio je na Konzervatoriju Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Opus mu se sastoji od stotinjak skladbi: popijevki (Sanje, Sve utaman, ciklusi Dani srca i kajanja, Bolesna djevojka), glasovirskih skladbi (Jedan dan iz života), komornih (dva gudačka kvarteta, dva klavirska trija, Sonata za violinu i klavir, a iz ciklusa Vlatko dva klavirska kvinteta, Sonata za violončelo i klavir), crkvenih skladbi (mise, ofertoriji, Misa misterij) i glazbenoscenskih djela (opera Riskolo ili Vražji krug).

Iako se glazbom nije bavio profesionalno, i mlađi Jurjev brat Vlatko (Sveta Jana 1903. – Bjelovar, 1930.) školovao se u Hrvatskom glazbenom zavodu, ali zbog tragične prerane smrti skladao je samo 15 djela za glasovir, pjevanje i glazbu za dramolet. Treći Vladimirov sin Mladen Stahuljak (Zadar, 1914. – Hamburg, 1996.) bio je prvi glazbenik u obitelji kojem je glazba bila jedino zanimanje. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu stekao je tri diplome – iz orgulja, kompozicije i teorijskih predmeta, a usavršavao se kod skladatelja Johanna Nepomuka Davida te orguljaša, dirigenta i skladatelja Güntera Ramina u Leipzigu. Bio je istaknuti orguljaš, violončelist u orkestru, zborski dirigent, koncertni pratilac, glazbeni pedagog i skladatelj. Djelovao je u Zagrebu, Mostaru i Sarajevu, gdje je bio i urednik na radiju i zborovođa u kazalištu. Skladao je popijevke (ciklus Hamza), djela za zborove (Madrigali za dječji zbor), mise, orkestralna, komorna (sonate za violinu, violu i violončelo solo), glasovirska i djela za orgulje (sonate, Koralne predigre, Invencije).

Milanov sin Dubravko Stahuljak (Zagreb, 1920. – Karlovac, 1988.) završio je studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je operni korepetitor u Zagrebu i Osijeku te profesor na glazbenim školama u Osijeku i Karlovcu. U Karlovcu je bio zborovođa, dirigent Gradskog orkestra, glazbeni kritičar i suradnik mjesnog radija. Bio je autor orkestralnih, komornih i djela za instrumente solo, popijevki (ciklusi Venecija, Gogo, Majka), zborova, kantata i tri opere (Nezgoda pčelice Lili, Jasna i Sastanak na kolodvoru).

Četiri supruge pjevačice 

U široj javnosti najpoznatija članica ove glazbeničke obitelji bila je Jurjeva kći Višnja Stahuljak (Zagreb, 1926. – Zagreb, 2011.). Diplomirala je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavala se u Rimu. Bila je nastavnica pjevanja i voditeljica opernog studija na Glazbenoj školi „Blagoje Bersa“ u Zagrebu, no slavu je stekla kao istaknuta hrvatska književnica. Napisala je nekoliko djela intimne i pejsažne lirike (Žuti ljiljan, Bolovi poklonjeni usput, Kristalna ruda svemira), lirske i fantastične proze (Zmijska koža, Vrijeme koje ne može prestati, Pustolovka, Čarobnjak, Močvarni lovac, Zlatna vuga) i autobiografsku knjigu Sjećanja. Bila je i članica suradnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Jurjev sin Zlatko Stahuljak (Zagreb, 1933. – Zagreb, 2021.) diplomirao je etnologiju i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu, violu na Muzičkoj akademiji te se usavršavao u Pragu, Firenci i Rimu. Bio je soloviolist opernog orkestra, direktor opere i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1990. i 1991. Nakon profesorskog djelovanja na glazbenim školama u Brežicama i Zagrebu (Glazbena škola „Blagoje Bersa“) predavao je violu, komornu glazbu i metodiku violine i viole na Muzičkim akademijama u Zagrebu (1971.–1992., 1998.–2002.) te paralelno u Beogradu (1975.–1979.) i Ljubljani (1979.–1992.). Vodio je majstorske tečajeve u Pekingu, Njemačkoj, Poljskoj i na Isle of Man te održavao povremena predavanja u Hrvatskoj, Češkoj, Italiji, Sloveniji i Srbiji.

U svojem je višedesetljetnom djelovanju Zlatko Stahuljak dao izniman doprinos razvoju hrvatskoga glazbenog života. Bio je inicijator i organizator Zagrebačkog omladinskog komornog orkestra (ZOKOR) 1957. te Komornog studija Zagrebačke filharmonije 1963. Utemeljitelj je kvadrijenalnog Međunarodnog violinističkog natjecanja „Vaclav Huml“ 1977. a od 1998. je bio njegov organizacijski predsjednik. Zahvaljujući Zlatku Stahuljaku, natjecanje je već 1978. postalo dio Svjetske federacije međunarodnih glazbenih natjecanja u Ženevi. Bio je član ocjenjivačkih sudova na 43 međunarodna natjecanja od 1980. Zlatko Stahuljak bio je prvi predsjednik Hrvatskočeškog društva (tada Društva hrvatskočeškog i slovačkog prijateljstva, 1992.–1993.) te prvi veleposlanik Hrvatske u Čehoslovačkoj i Češkoj (1992.–1998.). Za promociju Hrvatske i promicanje njezinih interesa služio se prije svega kulturom, ponajprije glazbom, održavajući povremeno i koncerte kao violist, pa se u Pragu govorilo da je hrvatski veleposlanik vratio natrag srednju Europu u srednju Europu. Jedan od njegovih uspjeha bilo je i organiziranje Dana hrvatske kulture  u Pragu 1997. pod pokroviteljstvom češkog predsjednika Václava Havela. Među 16 glazbenika iz obitelji Stahuljak su i četiri pjevačice koje su se udale u obitelj. Supruga Vladimira Stahuljaka bila je sopranistica i operna solistica Paula rođena Huber (Krapina 1880. – Zagreb 1932.), supruga Mladena Stahuljaka bila je Branka rođena Dugan (Zagreb, 1920. – Hamburg, 1993.), a supruga Zlatka Stahuljaka je Ivanka rođena von Althaller (Zagreb, 1945.). Sve su one stekle diplome pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Branka je bila pjevačka pedagoginja i solistica u Sarajevu, a Ivanka je bila povremena solistica i stalna članica Mješovitog pjevačkog zbora HRTa.

Ivanka Stahuljak je kao supruga hrvatskog veleposlanika u Češkoj sudjelovala društvenoj djelatnosti veleposlanstva, ali i nastupala na koncertima u veleposlaničkoj rezidenciji, u praškim koncertnim dvoranama i na humanitarnim i kućnim koncertima, uza suradnju istaknutih čeških glazbenika violinista Josefa Suka i Jana Talicha, pijanista Jana Panenke i Kvite Bylinske te Trija Kubelik. U Češkoj se počela baviti i humanitarnom djelatnošću, i to u sklopu Viteškog reda svetog Václava, koja obuhvaća skrb za djecu iz dječjih domova u Hrvatskoj, Češkoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj i Slovačkoj, organizirajući programe zajedničkih druženja tijekom ljetnih i zimskih praznika, a utemeljila je i organizirala međunarodne konferencije voditelja ustanova u spomenutim zemljama. Aktivna je i kao članica Predsjedništva Hrvatskočeškog društva u kojem je aktivni član nakon povratka s veleposlaničkog mandata u Češkoj bio i njezin suprug. Njihova kći Zrinka, rođena u Zagrebu 1969., ne bavi se glazbom – romanistica je međunarodnog ugleda, profesorica na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (UCLA) i dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Četvrta glazbenica koja se udala u obitelj Stahuljak bila je Zlata rođena Galović (Zagreb 1907. – Zagreb, 1997), supruga Ive Stahuljaka, unuka Avelina Stahuljaka, koja je također bila stalna članica pjevačkog Zbora Radio Zagreba, a glazbom se bavio i njezin sin Dražen. Danas u obitelji Stahuljak više nema nasljednika koji bi se profesionalno bavili glazbom, ali zanimljiva priča o njima privukla je pažnju stručnjaka, pa je muzikolog Andrija Tomašek 2000. godine obitelji posvetio knjigu pod naslovom „Njih šesnaestero: obitelj Stahuljak u hrvatskoj glazbi“, a Hrvatska radiotelevizija je 2014. snimila dokumentarni film „Stahuljak, jedna obitelj“, scenarista Marije Ramljak i Miljenka Bukovčana, koji se često reprizira i pridonosi spoznaji o cjelokupnom doprinosu obitelji Stahuljak hrvatskoj glazbenoj, ali i ne samo glazbenoj kulturi. Imena dvoje glazbenika iz te obitelji nose dvije ulice u Zagrebu: Vladimira Stahuljaka u Novom Jelkovcu i Višnje Stahuljak na Trešnjevci.

Tekst Marijan Lipovac

Foto: Iz obiteljskog albuma obitelji Stahuljak

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava VELIK DOPRINOS OBITELJI STAHULJAK HRVATSKOJ KULTURI pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Liječnik specijalist za plućne bolesti, Dežman je jedan od osnivača Brestovca, lječilišta za tuberkulozne bolesti na Medvednici, i njegov upravitelj. Pričalo se da je bolnica otvorena zbog Dežmanove velike ljubavi prema Ljerki Šram.

Liječnik, književni kritičar, pisac, novinar i urednik Milivoj Dežman sin je dr. Ivana Dežmana, liječnika i zastupnika u Hrvatskom saboru. Rođen je u Zagrebu 30. kolovoza 1873., a u svojem gradu je i umro 24. lipnja 1940. Isusovačku gimnaziju završio je u Zagrebu 1891., a medicinu je studirao u Grazu i Beču. Radio je kao liječnik u zagrebačkoj bolnici Milosrdne braće, a kao specijalist za plućne bolesti, jedan je od osnivača Brestovca (1908.-1920.), lječilišta za tuberkulozne bolesti na Medvednici, i njegov upravitelj. Bio je odjelni predstojnik za socijalnu politiku u Pokrajinskoj vladi 1920., načelnik Ministarstva socijalne politike, od 1921. član ravnateljstva, a od 1926. do 1934. ravnatelj Grafičko-nakladnog zavoda Tipografija.

Kao kulturni i književni djelatnik, pokrenuo je u Beču 1898. književni časopis hrvatske moderne Mladost, a potom je bio urednik i suradnik najvažnijih modernističkih časopisa: Hrvatskog salona (1889.) i Života (1900.). Sa Ksaverom Šandorom Gjalskim uređuje posljednje godište Vijenca. Jedan je od osnivača Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Nekoliko je godina između dva svjetska rata bio predsjednik Jugoslavenskog novinarskog udruženja, predsjednik Društva hrvatskih književnika i član PEN-kluba.

PISCI MORAJU IZRAŽAVATI SVOJU INDIVIDUALNOST I BORITI SE ZA SLOBODU STVARALAŠTVA

Književno djelovanje započeo je kritikom i pisanjem modernističkih programa; javio se 1888./1889. u srednjoškolskom almanahu Domovina pjesmom, crticom i člankom („Najnoviji hrvatski romani i novele“); prvi analitički tekst „O hrvatskim književnim prilikama“objavio je u praškoj Hrvatskoj misli 1897. Kao jedan od začetnika kritike u razdoblju moderne, objelodanio je brojne književne i kazališne prikaze, ali i izvorne novele i drame u Viencu, Nadi, Agramer Tagblattu, Obzoru, Mladosti, Savremeniku, Životu, Ljetopisu JAZU i dr. Najčešće je pisao pod pseudonimom Ivanov, katkad i pod različitim šiframa.

Bio je ideolog „mladih“, pisao je programe u kojima se suprotstavljao tradicionalistima u književnosti, smatrajući da pisci moraju izražavati svoju individualnost i boriti se za slobodu stvaralaštva. Svojim crtičarstvom („Protiv struje“) pokušao književno ostvariti vlastite teorijske zamisli, ponajprije spoznati osjećaje. Pisao je dramske tekstove prožete mišlju o modernom individualizmu; aktovka „Svršetak“ prikazana je u Zagrebu 1897., a legenda iz bosanske povijesti „Kneginja Jelena“1901. Iste godine dramatizirao je i Šenoino „Zlatarevo zlato“.

Od 1906., kad je uglavnom prestao književno djelovati, bavio se publicistikom. Zastupao je političke ideje J. J. Strossmayera; sudjelovao je u radu Narodnog vijeća 1918. te zajedno s I. Lorkovićem utemeljio Hrvatsku zajednicu. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature izradio je nacrt ustava te upućivao memorandume (najvažniji 1934.) protiv diktatorskog režima. Političke članke i govore tiskao je u Pokretu, Hrvatskoj misli, Obzoru, Novoj Evropi, Hrvatu, Jutarnjem listu, Večeri, Svijetu, Samoupravi i dr. Ističu se dvije veće rasprave: „Južnoslavenska pitanja“ te „Južna Srbija i Macedonija“ (Obzor, 1918. i 1926).

Deželić je bio djelatan i u staleškom organiziranju novinara, a pokrenuo je i gradnju Novinarskog doma. Stručne i popularne članke iz medicine, posebice o liječenju i suzbijanju sušice, sustavno je objavljivao u Liječničkom viestniku, Ars therapeutici te u novinama i brošurama.

MILIVOJ JE IMAO TEK DVA MJESECA KAD MU JE UMRO OTAC, A NEKOLIKO MJESECI KASNIJE RODILA SE LJERKA ŠRAM…  

Dr. Ivan Dežman, Milivojev otac, 1873. umire od kolere, navršivši tek trideset i treću. Liječnik, pisac i zastupnik u Hrvatskom saboru bio je veoma popularan, što se pokazalo i u duljini pogrebne povorke koja se nije prekidala od njihove kuće u Mesničkoj 41 do posljednjeg počivališta na Jurjevskom groblju. Na čelu sprovoda koračao je hrvatski ban Ivan Mažuranić.

Ivan Dežman za sobom ostavlja ucviljenu suprugu Korneliju i troje nejake dječice, od kojih su najmlađem – Milivoju – dva mjeseca.

Na ispraćaju svojeg neprežaljenog muža Kornelija Dežman nije bila sposobna išta primjećivati što se oko njegove rake događalo. Nije plakala. Uz pomoć prijateljica i susjeda Slave Šenoe i gospođe pl. Šram, polako se, bez riječi, bez trzaja ili geste odvojila od rake, pa zabrzala da su je prijateljice jedva sustizale. Gđa Šram bila je trudna, pa iako tek na početku trudnoće, ćutila je tegobe prigodom paklenskoga tempa koji je nametnula nesretna Kornelija. Stigavši do kuće Dežmanovih, udovicu je prepustila zajedničkoj prijateljici Slavi Šenoi, jačoj i žilavijoj, te produžila niz Mesničku i koji časak kasnije s mukom se popela stubama na kat u svojoj kući na uglu Streljačke. Supruga Lavoslava Šrama, odvjetnika i potpredsjednika Hrvatskoga sabora, prilegla je na rub bračne postelje, uredno prekrivene štikanom kopertdekom, i s osmijehom sretne majke mislila na svoje treće dijete, na svoju djevojčicu. Priželjkivala je nakon dva sina djevojčicu, a osam mjeseci kasnije želja će joj se ostvariti – rodila je plavooku i živahnu Ljerku.

I bio je tu začetak najljepše ljubavne priče koja dolazi iz srca Zagreba, u kojoj su se sudbine Milivoja Dežmana i Ljerke Šram ispreplele na jedinstveni način.

OBITELJI DEŽMAN I ŠRAM – SUSJEDI IZ MESNIČKE ULICE

Ljerka i Milivoj poznavali su se od najranijeg djetinjstva. Rođeni su i rasli u istoj ulici, Mesničkoj – Ljerka na uglu Streljačke, a Milivoj stotinjak metara više, na broju 41, nasuprot Slave i Augusta Šenoe i njihove djece. I Dežmanovi i Šramovi pripadaju krugu najuglednijih i najutjecajnijih obitelji u Zagrebu.

Kuću Šramovih u prvoj polovici 19. stoljeća dao je sagraditi Ljerkin djed Karlo Schram koji je 1828. došao u Zagreb i zaposlio se kod tadašnjeg bana Ignjata Gyulaya u Banskim dvorima kao tzv. haushofmeister. Ljerkin otac Lavoslav, rođen 1829., već s dvadeset godina polaže odvjetnički ispit i postaje odvjetnik. Kako se u međuvremenu i formalno pohrvaćuje, izabran je za saborskog zastupnika, a kasnije i za potpredsjednika Sabora. Kao unionist, mađaron, 1880. dobiva plemićku titulu.

Iako mu je kancelarija solidno zarađivala, Lavoslav Šram svojim se imetkom, pa tako i interijerom i komforom kuće, ne može mjeriti s raskošnim dvorima raznih trgovačkih i poduzetničkih familija. Bidemajersko pokućstvo, nešto srebrnine, baršunasti zastori, police s knjigama – ta se nevelika kuća s dvorišnim hodnikom, ostakljenim i djelomice zamračenim bršljanom, uklapa u prosjek višeg građanskog staleža tadašnjeg Šenoinog Zagreba, ali se ničim ne ističe od ostalih gornjogradskih građanskih kuća.

Tu raste Ljerka, najmlađa od Šramovih, a kuća odzvanja cikom i smijehom djece iz susjedstva, koja se okupljaju oko Ljerkina dva starija brata. Među ostalim dječacima, tu je i najmlađi od Dežmanovih, Milivoj, koji bježi od dvije starije sestre i traži muško društvo kod Šramovih. U tim se godinama prije puberteta i mala Ljerka dobro snalazi u muškom društvu, pa čak od svoje braće i njihovih vršnjaka iz ulice poprima dječačke manire i ponašanje. Dežman dolazi najviše zbog Ljerkinog godinu starijeg brata Vladimira, svojeg školskog kolege s kojim će se rastati nakon osnove škole u Popovom tornju, kad će Vladimir nastaviti školovanje u gimnaziji na Katarinskom trgu, a Milivoj u isusovačkom konviktu u susjedstvu.

ZNATIŽELJA, ISTRAŽIVAČKI DUH, DAR ZA ANALITIČNOST I ORGANIZACIJSKE SPOSOBNOSTI: BIO JE ROĐENI PREDVODNIK

Milivojev je krsni kum najutjecajniji i najbogatiji čovjek u tadašnjoj Hrvatskoj, đakovački biskup i mecena Josip Juraj Strossmayer, a skrbnik mu nakon očeve prerane smrti postaje Franjo Rački. Te će okolnosti, naravno, odrediti njegov životni put. Majka Kornelija, koja će doživjeti duboku starost i zamalo nadživjeti sina, u njemu je gledala, a to i otvoreno pokazivala, svoje malo bokče, svoga pubu, čak ga nije zvala njegovim imenom, nego očevim – moj Ivica. Srećom, dječak je to nastojanje da od njega, malog Milivoja, učini velikog Ivana shvaćao tek kao majčinu nepreboljenu bol i osamljenost zbog prerane očeve smrti. Sažalijevao je mamu, a istodobno se ponosio ocem, iako njegovo ime nikad javno nije spominjao. Budući da je bio odlikaš, ali ne i štreber, već zarana je odlučio posvetiti se pisanju i medicini. U pisanju će kasnije očevo ime koristiti kao svoj umjetnički pseudonim – Ivanov.

Pisati počinje u konviktu koji je, kao i slična učilišta, imao svoj list u kojem su se pitomci iskušavali u raznim novinarskim i književnim formama. Zarana je otkrio prirođenu znatiželju, istraživački duh, dar za analitičnost i organizacijske sposobnosti, pa je u zavodskom časopisu sudjelovao kao neka vrsta urednika – organizatora, a napisao bi i objavio i poneku kritiku. Znao je secirati radove drugih i to je rado i redovito prakticirao, naravno, najviše usmeno.

Bio je rođeni predvodnik, što su mu ostali đaci priznavali i smatrali ga najsposobnijim da povede riječ, organizira masu i pokrene akciju. Ubrzo postaje prvi među jednakima, što je velik uspjeh i čast, ako se znaju i njegovi konviktorski suučenici: pjesnici i kritičari Dragutin Domjanić, Branimir Livadić, Vladimir Lunaček i Srđan Tucić te poznati arhitekt Artur Benko i drugi. Njegovi ga konškolarci bespogovorno priznaju za vođu, pa će ga na kraju stoljeća slijediti, kad će ih tada već kao doktor Milivoj Dežman povesti protiv struje u sukob mladih protiv starih, u kulturni pokret hrvatske moderne.

No, život u konviktu imao je jedan veliki nedostatak: preko tjedna se nije moglo izlaziti. Milivojeva obveza bila je i da barem dvaput godišnje ode na objed skrbniku Franji Račkome u njegovu kaptolsku kuriju, gdje se okupljala intelektualna i politička krema (Derenčin, Mrazović, Mazzura, Kosta Vojnović i dr.), ali za gornjogradskoga gimnazijalca to su bili samo stari ljudi i dozlaboga mu je bilo dosadno njihovo društvo. Trebali su mu vršnjaci, ali izvan konvikta.

OVA ILI NIKOJA DRUGA! – REKAO JE MILIVOJ DEŽMAN, ZALJUBIVŠI SE U LJERKU ŠRAM

S novom školskom godinom, Ilica je puna ljudi. Boj se bije toaletama, kretnjama, pogledima. Pobjednica je ona koja ima najviše štovatelja i najviše zavidnih pogleda. Natjecanje bi se prenijelo u plesne dvorane i uskoro će jedna uistinu nadvladati, pa mladi Dežman više u Ilici, a ni bilo gdje drugdje, neće biti sposoban ikoga drugoga primjećivati – osim nje. Iako ju je znao cijelo djetinjstvo, tek će te večeri na diletantskoj priredbi u jednom raskošnom gornjogradskom domu u njoj prepoznati ženu svojeg života. Svojom će pojavom, pogledom, ženstvenošću i temperamentom ovladati njime, njegovim osjećajnim i čulnim bićem, da će kroz laku groznicu naglas više puta ponoviti: Ova ili nikoja druga!

A o tome će sam napisati, prikriveno, bez isticanja imena: „Čim se pokazala, bila je kraljica, pobjednica. Visoka i vitka, dražesno ovalno lice. Krasna ukusna toiletta. Šeširić, kao ulanka, gubio se u bujnoj tamnoj kosi. One našišurene kose, uredjene kod kuće željezom, izvrsno joj pristajale; oči kao od ocijela; pogled pronicav, bistar… Koliko opojne zamamljivosti u svem biću njenom!“

Taj fatalni susret sa svojom kraljicom Dežmanu se događa kad mu je šesnaest, a njoj godinu dana manje. On je maturant i sprema se na studij medicine u Graz. Iako je sve vrijeme u konviktu sanjao o tome, sada mu je mrsko i pomisliti na odlazak iz Zagreba. Pogotovo kad shvati da njegova kraljica nije samo njegova, nego je kraljica večeri, a svi su muški pogledi prikovani uz nju i prate je kamogod bi se, onakva živahna i vesela, pomakla. Tješilo ga jedino što njega poznaje, što se poznaju cijelo djetinjstvo, premda se posljednjih godina njegova konviktskoga sužanjstva nisu viđali. A baš u to je vrijeme mala Ljerkica, sličnija razigranom dječačiću nego djevojčici, izrasla u ženu.

Čim su zasvirali prvi valček, smogne hrabrosti pristupiti k njoj. Držeći je u rukama, sav blažen od ljubavi, šapuće joj ljubavne riječi i istodobno, sumnjičav i ljubomoran, pita se sluša li ga ona, čuje li njegove ljubavne vapaje. Bližila se ponoć kad se maturant Dežman predstavio Ljerkinim roditeljima. Suho i pomalo nestrpljivo odgovorio im je na nekoliko konvencionalnih pitanja o dosadašnjem školovanju te planovima za studij i budućnost, a Šramovi su bili polaskani radi moguće veze njihove Ljerkice s tako pristalim mladićem iz fine familije, za kojeg su već i gornjogradski vrapci znali da ima Strossmayerovu stipendiju i da će biti liječnik.

SAMOZATAJNO PIŠE O SVOJOJ LJUBAVI, RAZAPET IZMEĐU LJUBAVI I LJUBOMORE

A da će bilješkariti, pisati, objavljivati i urednikovati, toga još ni sam nije bio svjestan. Možda ga je na to natjerala iznenadno upaljena ljubavna vatra, ali i ljubomora koja ga je svakog dana sve više grickala. Budući da je u intimnim stvarima bio samozatajan, svoje ljubavne jade nikad nikome nije ispovijedao, a kad bi ih i stavljao na papir, i tada je bio krajnje oprezan. Zato se vrtio u krugu; čas piše u prvom, čas u trećem licu, ali nikad mu se i nigdje nije omaklo da bi napisao njezino ime. Iz njegova pera izlaze fragmenti bezimenog ljubavnog romana, a zagrebačkim čitateljima dovoljan je njegov potpis – Ivanov.

Poslije su se često viđali, on je obnovio prijateljstvo s Ljerkinim bratom Vladimirom, svi zajedno nalazili su se na priredbama i plesovima u Građanskoj streljani na Tuškancu ili u Glazbenom zavodu ili u domovima zajedničkih prijatelja. Gdje god bi bili, on bi je u stopu pogledom pratio, a i ona bi njega pogledavala, ali nikako nije bio načistu jesu li njihovi osjećaji uzajamni. Razapet između ljubavi i ljubomore, srdžbe i razumijevanja, optužbi i laskanja, između odlaska iz Zagreba na studij, najprije u Graz, pa u Beč, i ostanka u rodnom gradu kako bi bio u blizini svoje ljubljene, mladi se Dežman zunzavo batrga kao muha otkinutih krilca. Na kraju je odlučio: i studij i Ljerka. Graz i Zagreb. Beč i Zagreb.

Kad je bio spreman za putovanje vlakom u Graz na studij, nije mogao a da je otvoreno ne upita hoće li ga čekati, što mu ona na svoj koketan način i obeća. Isprva mu je na njegova duga i iscrpna pisma redovito odgovarala, a zatim odgovori iz Zagreba prestaju stizati.

FATALNI KAZALIŠNI KATALOG: LJERKA SE UDALA ZA DRUGOGA… 

Iz Graza se preselio u Beč, gdje se navečer sastajao s hrvatskim studentima u slavnoj Arcaden Cafe, kamo su mu, umjesto očekivanih pisama, stizale glasine o tome da mu je draga nevjerna. On u to jednostavno nije htio vjerovati, dok mu se jednoga dana nije javila i majka Kornelija koja mu kao corpus delicti šalje kazališni katalog u kojem je Šramica prvi put u javnosti potpisana kao gđa. List kataloga je nekoliko puta izgužvao pa izravnao, strpao ga u džep i uputio se u Zagreb.

U vlaku kojim je stigao iz Beča prva dva vagona, za putnike nepristupačna i strogo čuvana, bila su mala improvizacija bečkoga dvora, a u jednom od njih (navodno drugom) klima se pospana sijeda glava Njegova Veličanstva cara i kralja Franje Josipa Prvog koji u Zagreb stiže na svečano otvorenje Fellner-Hellmera, kako su govorili Zagrepčani, tj. nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta.

Stigavši u Zagreb, Milivoj Dežman s putnom torbom u ruci hodao je strogo zakopčan u svoje misli, odsutan i slijep za svoj grad i za sve što se u njemu tog prohladnog i oblačnog listopadskog predvečerja 1895. događalo. A toga su dana zagrebački sveučilištarci, Dežmanovi vršnjaci Vidrić, Radić i kompanija, u znak prosvjeda protiv ugarskih podvala i beskrupulozne dominacije Pešte nad Zagrebom, na Jelačićevu trgu pokraj spomenika banu Jelačiću na konju s isukanom sabljom okrenutom u smjeru Pešte, zapalili mađarsku zastavu.

Mladi Dežman zaokupljen je svojom intimnom dramom – a svemu je kriv taj presavijeni arak papira, kazališni plakat za Miletićevu „Slavu umjetnosti“; fokusiran je uvijek i samo na jedno ime među glumcima, naivno se nadajući da se zabunio i da posljednja tri dana i tri noći živi u zabludi, u pijanstvu, da je u svojoj ljubomori krivo pročitao i protumačio: ispred imena njegove ljubljene Ljerke kočila su se tri fatalna slova koja se svojom oštricom zabadaju ravno u njegovo mlado ranjeno srce: gđa! 

Među sretnim, veselim i razdraganim Zagrepčanima i njihovim gostima, 14. listopada 1895. samo je jedan mladi čovjek, stiješnjen u sebe, bio tužan i razočaran. Iako je itekako znao i ćutio da prisustvuje povijesnom događaju – svečanom otvaranju nove zgrade HNK, Dežman nije bio kadar iskreno se radovati, čak ni onda kad se pred gledaocima prvi put spustio raskošni Bukovčev zastor „Hrvatski preporod“. Kako je čovjek po prirodi sličan teretnom konju kojeg bičem šibaju po hrptu, a svejedno Ilicom vuče tramvaj, tako se i on, uza svu tugu koja ga je snašla, ali i tračak nade ili bolje reći nevjerice, mirio sa slovima s kazališnog plakata – gđa. Ali nikako da se pomiri s onim što slijedi – Isaković. Je li moguće da je njegova Ljerkica gđa nekog drugog, a ne njegova, kako mu je prilikom odlaska iz Zagreba na studij obećala? I tko je taj sretnik?

Bonvivan Aleksandar Isaković, pravoslavac, bankovni činovnik zaposlen u Prvoj hrvatskoj štedionici i nećak Šramičina kazališnog mentora, proslavljenog Adama Mandrovića, osvojio ju je šarmom i, kako dr. Ivo Hergešić svjedoči, vulgarnom muškom ljepotom. Milivoj Dežman, pak, kako zapisuje Josip Horvat, od slovenskih je predaka baštinio snažan uglasti trup alpskog čovjeka s ponešto predugačkim rukama i oblu tvrdu lubanju grubo otesanih ličnih crta. Neobične su mu bile jedino oči sa zjenicama modrim kao potočnica. Patio je od neugodnog, neizlječivog defekta: polipa u nosu. Bolest nije mogla povećati privlačnost…

U braku s Isakovićem Šramica dobiva sina Sašu i lekciju zbog svoje lakomislenosti i mladenačke naglosti – on napušta nju i dijete, a uz to se upušta u kriminal, pronevjerivši veću svotu novca u Prvoj hrvatskoj štedionici. Kao nemoralan i kvaran čovjek nestaje ne samo iz Šramičina života, nego i iz Zagreba. Kad je otkrila nevjeru u svojem braku, otvorila se prilika za obnovu veze s Dežmanom…

LJUBAV IZNAD TRAČEVA I OGOVARANJA: MILIVOJ DEŽMAN VRAĆA SE ŠRAMICI I BRINE ZA NJU I DIJETE DO NJEZINE SMRTI 

Otkako se s diplomom liječnika 1897. vratio iz Beča u Zagreb te se najprije zaposlio u staroj bolnici Milosrdne braće na Jelačićevu trgu, Milivoj Dežman savjesno obavlja svoj odgovoran posao. Njegova je ljubav, međutim, iznad svih tračeva i ogovaranja kojima Zagreb bruji – vraća se Šramici i njezinom djetetu i skrbi za njih. Iz telefonskog imenika se može vidjeti da su imali isti telefonski broj i istu adresu: Prilaz 12. U zajednički život, koji nikad neće završiti brakom, on ulaže svoju beskrajnu ljubav i žrtvu, koja podrazumijeva ispunjavanje svih njezinih želja, a ona svoje poštovanje, zahvalnost i odanost.

Čim skine bijelu liječničku kutu, Dežman se prihvaća pera i piše programske tekstove, okupljajući oko svojih ideja mlade umjetnike, artikulirajući taj svoj bunt u programskom časopisu Život, ostavivši trag u povijesti književnosti kao pokretač i vođa književnog pokreta hrvatske moderne. Usput piše i kazališne tekstove, naravno, u svakom stvarajući lik za svoju ljubljenu Ljerku. Najuspjelije mu je djelo dramatizacija Šenoinog „Zlatarovog zlata“ s glavnim likom Dore Krupićeve, specijalno oblikovanim i prilagođenim glumačkim mogućnostima Ljerke Šram.

Međutim, idila nije potrajala. Tužna vijest o Ljerkinoj bolesti potresla je Zagreb. Kad je Šramica oboljela od sušice, Dežman je iskoristio sav svoj ugled liječnika i jednog od moćnika u zagrebačkom novinarstvu te pokrenuo inicijativu za gradnju bolnice za plućne bolesti na Brestovcu. Zahvaljujući Dežmanu, tj. njegovoj velikoj, trubadurskoj ljubavi, Zagreb će dobiti prvu specijaliziranu bolnicu te vrste na jugu Europe. Ne bez razloga, u kavanama na Jelačić-placu pričalo se kako je i cijela hrvatska moderna nastala samo zbog Šramice, kao što će se 1909. o gradnji bolnice na Brestovcu pripovijedati da je Dežmanov poklon njegovoj od sušice oboljeloj ljubavi. 

Nakon svečane proslave jubileja u HNK – 25 godina umjetničkog rada 1912., 38-godišnja glumica sve češće provodi dane na Brestovcu, gdje je Dežman svakodnevno posjećuje, skrbivši se za medicinske usluge, ali i za njezino raspoloženje odabranom lektirom, uglavnom francuskih pisaca. Godinu dana kasnije, najljepša Zagrepčanka – lady Šram, kako ju je nazvao Matoš – svoje prelijepe velike plave oči posljednji put sklapa na rukama nesretnog nevjenčanog muža, liječnika i novinskog magnata Milivoja Dežmana. Najdramatičnija scena te stare ljubavne priče – koju su Josip Horvat i dr. Ivo Hergešić usporedili s Dumasovom „Damom s kamelijama“ – svakako je ona kad je Dežman sam stavlja u lijes.

Sve zagrebačke novine donose opširne nekrologe, ali po Dežmanovoj izričitoj želji, nitko Šramicu nije doveo s njim u vezu. Nadživio ju je 27 godina. A kad su ga potkraj života, kao pokretača i vođu hrvatske moderne i jednog od najutjecajnijih ljudi zagrebačkog i hrvatskog novinarstva, pitali o njegovu životu, na sve je odmahnuo rukom i izgovorio samo jednu riječ: Brestovac.

Napisala: Biba Salata

Foto: Arhiv časopisa Zagreb moj grad

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Milivoj Dežman – liječnik, pisac, književni kritičar, novinar, urednik pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Ova iznimno posvećena i marljiva kunsthistoričarka rođena je kao osmo dijete u obitelji Josipa Horvata podrijetlom iz Samobora. U vrijeme Anđelina rođenja 18. ožujka 1911. obitelj je živjela u Krašiću u kojem je otac službovao kao učitelj. Bistru djevojčicu koja je voljela učiti šalju na školovanje u Zagreb k sestrama milosrdnicama, u čijoj je realnoj gimnaziji maturirala 1931. Studij je bio logičan nastavak, pa Anđela u roku završava povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu na kojem joj predaju Artur Schneider, Ljudimil Hauptmann i Viktor Hoffiler. Njezina je studijska generacija podarila iznimne povjesničare umjetnosti koji su postigli zapažene karijere, među kojima su Grgo Gamulin, Cvito Fisković, Zdenko Vojnović, Zdenka Munk, Vanda Pavelić Weinart i Željko Jiroušek.

PJEŠICE PREŠLA 50.000 KILOMETARA I EVIDENTIRALA VIŠE OD 4000 SPOMENIKA NA 3000 LOKALITETA

Profesionalnu karijeru započinje kao profesorica povijesti u svojoj bivšoj školi kod milosrdnica, zatim na realnoj gimnaziji u Sisku. Tu ju je zapazio Gjuro Szabo i prepoznao njezin istraživački talent i žar za spomenicima kulture koji joj postaju nepresušna vokacija. Szabo preporučuje Anđelu Horvat tadašnjem glavnom konzervatoru Ljubi Karamanu i ona postaje dio mladog ambicioznog tima u kojem su bili Tihomil Stahuljak i Ana Bogdanović Deanović, s kojima je Karaman postavio temelje konzervatorske struke u Hrvatskom državnom konzervatorskom zavodu u Zagrebu (kasnije Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode).

U prvo vrijeme radila je na uspostavljanju dokumentacije spomenika, izrađujući njihove kartoteke i fototeku. Kabinetski rad ubrzo je zamijenila terenskim, a prema svjedočenju suvremenika po Hrvatskoj je pješice prešla 50.000 kilometara i evidentirala više od 4000 spomenika na 3000 lokaliteta.

Nerijetko je odlazila u krajeve u koje do tada nisu dolazili povjesničari umjetnosti i konzervatori te je prva zapisala postojanje nekog kulturnog dobra i razrješavala njegovu stilsku i umjetničku osobitost. Za razliku od spomenicima bogate Dalmacije, koja je oduvijek privlačila pažnju domaćih i stranih stručnjaka, Anđela Horvat je krenula na sjever te posjećivala nedovoljno poznata područja Hrvatskog zagorja, Međimurja, Podravine, Moslavine i Slavonije. Njezina je vizija bila evidentiranje spomenika da bi se zaštitili od propadanja te da bi se dobila cjelovita slika umjetničke baštine u Hrvatskoj. Zbog toga je smatramo pionirom umjetničke topografije Hrvatske.

Početkom 1950-ih doslovce je prehodala krajnji sjeverozapad Hrvatske u potrazi za skrivenim kapelama i materijalnim ostacima kulturne baštine, na temelju čega je izradila doktorski rad „Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međimurju“ (1956.). Uz terenski rad istraživala je i u arhivima te je na temelju kanonskih vizitacija rekonstruirala bogatstvo sakralne umjetnosti proteklih stoljeća koje više nije bilo fizički prisutno nakon stoljeća uništavanja i zatiranja.

Raspon njezina interesa bio je izuzetno širok. Istraživala je urbanističke cjeline kontinentalne Hrvatske od srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Otkrila je i atribuirala brojne umjetnike koji su do tada bili potpuno nepoznati. U knjizi „Između gotike do baroka: umjetnost kontinentalnog dijela Hrvatske od oko 1500. do oko 1700.“ (1975.) rasvijetlila je razdoblje renesanse na sjeveru Hrvatske, koja se razvijala u sjeni otomanske opasnosti. Sintezno je obradila razdoblje baroka na kontinentu u knjizi „Barok u Hrvatskoj“ (1982.).

PISALA JE O CRKVI SV. MARIJE NA DOLCU, SKULPTURAMA U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI I NA PORTALU CRKVE SV. MARKA

Zagrebački spomenici stekli su posebno mjesto u opusu Anđele Horvat. Pisala je o crkvi sv. Marije na Dolcu, drvenim neogotičkim kipovima apostola u svetištu katedrale, o zaboravljenim zagrebačkim kiparima iz prve polovine 19. stoljeća, Šlehti i Maršu. O poznatim skulpturama u zagrebačkoj katedrali i na portalu crkve sv. Marka objavila je nekoliko znanstvenih radova, potkrepljujući tezu o radovima čeških kipara iz obitelji Parler na Gradecu i Kaptolu u doba gotike.

Povijest konzervatorske službe u Zagrebu i postulate suvremene zaštite spomenika objavila je u nekoliko radova tijekom svoje karijere. Surađivala je u izdanjima Leksikografskog zavoda te napisala brojne enciklopedijske i leksikografske jedinice o pojedinačnim spomenicima, naseljima i gradovima, zahvaćajući i najmanja mjesta, da bi im pridala značaj na kulturnoj karti Hrvatske.

U službi zaštite spomenika radila je od 1941. do umirovljenja 1970. kao dostojan nastavljač nestora našega konzervatorstva, Gjure Szabe i Ljube Karamana.

Sjećanje na Anđelu Horvat još je živo među povjesničarima umjetnosti starije generacije. Upamćena je kao vedra i nesebična osoba. Njezin radni imidž zabilježen je na fotografijama s terenskih putovanja na kojima je hodala u obveznim gojzericama te s putom torbom i fotoaparatom preko ramena. Planinarsku kondiciju održavala je od mladosti kad je s bratom Vladimirom Horvatom odlazila na Alpe, Jahorinu, Mosor, u Gorski kotar, Samoborsko gorje, o čemu je izvještavala u časopisu „Hrvatski planinar“.

BILJEŽNICE VADE MECUM (IDI SA MNOM) I ĐELIN „SALON PONEDJELJKOM“

Tijekom svojeg profesionalnog radnog vijeka „u teškim cipelama gazila je u potrazi za spomenicima kulture diljem domovine“, kako je zabilježio Branko Fučić u Ljetopisu JAZU-a 1985.

Obvezni rekvizit na putovanjima bile su joj male bilježnice formata A5 u koje je zapisivala svoja opažanja i crtala detalje arhitekture, kako bi se što bolje fokusirala na spomenik i nakon povratka u Zagreb imala podsjetnik na temelju vlastita zapažanja. Svoje je bilježnice nazivala latinskim izrazom vade mecum (idi sa mnom). Danas su pohranjene u Kaptolskom i nadbiskupskom arhivu u Zagrebu zajedno s ostalom vrijednom osobnom građom koju je Anđela Horvat prikupila tijekom rada posvećenog istraživanju i valorizaciji hrvatske kulturne baštine.

Anđela Horvat stanovala je u kući u Dalmatinskoj 10. Njezin je životni prostor ujedno bio i radni, naročito nakon umirovljenja, pun knjiga i fotografija s terena. Budući da nije imala vlastitu obitelj, okupljala je prijatelje i kolege. Ponedjeljak je bio dan kad se dolazilo kod Đele, kako su je zvali najbliži prijatelji i suradnici.

Sličicu Đelina „salona ponedjeljkom“ zabilježila je Olga Maruševski: „Program je tekao prema utvrđenom protokolu: početak je u njezinoj radnoj sobi gdje se izmjenjuju informacije o radu, o nekom zanimljivom kulturnom događaju, o starim i novim imenima u struci, susretima, korespondenciji. Ponekad je dopušteno zaviriti u drugu sobu gdje su na starinskom vaštišu umjesto porculanskog lavora i vrča naredane kutije dijapozitiva i albuma s fotografijama. Slijedi odlazak u kuhinju. Već prema sezoni, na stol stižu rotkva crvena i crna, repa, iz lonca vrući klip kukuruza ili kostanji, sir koji se lomi među prstima. Ne manjka štamprl šljivovice i čaša od deci crvenoga vina. Sve je pravo, domaće, gornjehrvatsko, starinsko.“ (Kaj, 6/1995.)

ANĐELA HORVAT DRUGA ŽENA REDOVNA ČLANICA AKADEMIJE NAKON IVANE BRLIĆ MAŽURANIĆ

Za svoj je predan i produktivan rad u struci Anđela Horvat 1979. nagrađena Republičkom nagradom za životno djelo. Godine 1959. izabrana je za suradnicu Razreda za likovne umjetnosti Jugoslavenske (sada Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti, 1973. potvrđena je kao izvanredna članica, a 1983. primljena kao prva povjesničarka umjetnosti u redovno članstvo Akademije, ujedno druga žena – akademkinja nakon Ivane Brlić Mažuranić.

Anđela Horvat hrabro je krčila svoj put i odvažno kročila kroz život, ostajući skromna i nepretenciozna osoba koju su odlikovale najbolje osobine. Preminula je iznenada u svojem stanu 26. rujna 1985. Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske posvetilo joj je stručno-znanstveni skup u povodu stote godišnjice rođenja, 2011.

Napisala: Irena Kraševac

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Anđela Horvat – prva povjesničarka umjetnosti redovna članica HAZU-a pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Cata Dujšin-Ribar, slikarica i pjesnikinja, ostala je u sjećanju stanovnika zagrebačkoga Gornjega grada kao markantna dama iz Demetrove ulice, uvijek dotjerana  i dostojanstvena hoda, čak i u svojim poznim godinama. Cata je bila, kako ju je opisao Miroslav Krleža u Razgovorima s Enesom Čengićem, “raskošno lijepa žena”.

Pravim imenom Katarina, rođena je 17. listopada 1897. godine u Trogiru kao peto dijete u obitelji Gattin s osmero braće i sestara. Otac Vjekoslav bio je carinski službenik, a majka Giustina jedno je vrijeme radila u pošti u Trogiru. Otac je uskoro premješten u Kotor, gdje Cata završava tri godine Trgovačke akademije. Djevojačke godine u Boki kotorskoj ostavit će neizbrisiv trag u njenom kasnijem slikarstvu – pejzaž kotorskoga zaljeva i Lovćen česti su motivi.

Početkom Prvog svjetskog rata obitelj Gattin 1914. godine nakratko se vraća u Trogir, a 1915. nastanjuje u Splitu. Tu je Cata nastavila školovanje u Obrtničkoj školi u kojoj joj je nastavnik crtanja bio poznati splitski slikar Emanuel Vidović. Prepoznavši kod Cate nadarenost i lju­bav prema slikarstvu, daje joj dodatnu po­duku u svom ateljeu, pa Cata na njegov po­ticaj 1917. upisuje studij slikarstva na zagrebačkoj Višoj umjetničkoj školi (kasnije Akademiji likovnih umjetnosti). Profesori su joj bili: LJ. Babić, M. Vanka, Menci C. Crnčić, B. Csikos Sessia, B. Šenoa, R. Auer, F. Kovačević, O. Iveković, H. Jun, J. Kljaković, R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović.

Ljubav na prvi pogled    

Pred kraj studija, 1922. godine prekida školovanje zbog bolesti, pa nije uspjela diplomirati. Školovanje nastavlja 1924. i 1925. godine kod Vladimira Becića, kao svojevrstan postdiplomski studij.

Tijekom studija kratko je izlazila s kolegom Ignjatom Jobom, što također doznajemo od Krleže koji je Čengiću o Cati rekao: “Sjećam je se dok je bila mlada. Prije Dujšina zabavljala se s Ignjatom Jobom. Bila je vitka, krasna, a on isto naočit mladić s malom crnom bradom, oboje slikari. Baš su bili par.”

No, susret s Dubravkom Dujšinom u Splitu 1919. godine bio je sudbinski – nakon ljubavi na prvi pogled, nisu se više rastajali do Dujšinove smrti. Vjenčali su se u Splitu u katedrali Sv. Dujma, 13. rujna 1920., dan nakon Dubravkova rođendana. Mladi par vratio se u Zagreb na studij: Cata na Akademiju, a Dubravko u Glumačku školu koju je tada osnovao Branko Gavella. Prve bračne dane provode odvojeno, svatko u svojoj studentskoj podstanarskoj sobi. Tek 1923. godine unajmljuju prvi za­jednički stan u potkrovlju u Jurjevskoj ulici, “golubinjak”, kako ga je Cata nazvala, u kojem Dubravko, visok i stasit, nije mogao uspravno stajati. Kasnije im je slikar Stojan Aralica ustupio svoj atelje na Marulićevom trgu, u kojem su, osim udobnosti, imali i dovoljno prostora za rad – Cata za slikanje, a Dubravko za uvježbavanje uloga.

U tom je ateljeu Cata u travnju 1927. godine otvorila prvu samostalnu izložbu, koju će kasnije pokazati i splitskoj publici u Salonu Galić. Javnost i kritika blagonaklono su je i toplo prihvatili. Iako još pod utjecajem učitelja Vladimira Becića, Cata se već tada pokazala kao individualna slikarska sudbina izvan trendova i skupina. Upoznala je suvremeno slikarstvo u metropolama, bila je na studijskim putovanjima i usavršavanju u Parizu i Londonu, međutim, to nije bilo presudno za njeno slikarstvo. Bila je suvremnik povijesnih avangardista, no nije prihvćala likovne utjecaje, uvijek je ostala vjerna unutrašnjem porivu: poetski preraditi realnost, emotivno doživjeti svijet od impresionističkog do kasnije, ekspresionističkog izražavanja.

Prvu samostalnu izložbu u inozemstvu Cata je priredila u Londonu od 2. travnja do 4. svibnja 1936. u The Cooling Galeries LTD. Izložba je bila zapažena i popraćena dobrim osvrtima u novinama.

Zatvor i Dujšinova smrt

Te kasne tridesete pred Drugi svjetski rat za bračni par Dujšin bile su godine uspjeha i prosperiteta: Dubravko je slavan i omiljen glumac, postaje i intendant HNK, a Cata je priznata i cijenjena slikarica, vrsna portretistica, što dokazuje i izbor za uglednu kritičku izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb, 1938./39.) na kojoj je predstavljena s pet djela. U to vrijeme već stanuju u Demetrovoj 3.

Ratne su godine straha i progona. Dubravko je dva puta uhićen, a kraj 1944. godine oboje će dočekati u zatvoru. Uzničke je dane Cata zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom “Iz ćelije”, slikanih uznemirenim zanosom i snažnim ekspresionističkim izrazom.

Ubrzo nakon rata Dubravko umire. Početkom 1947. godine Cata je bila u Splitu, njegujući bolesnu majku. Javlja Dubravku da se vraća u Zagreb 30. siječnja. On je dočekuje na kolodvoru, dolaze kući; Dubravko odlazi skuhati kavu, uz jauk pada i Cati upućuje posljednje riječi: “A tako sam te čekao…”.

Nakon smrti voljenog supruga, Cata proživljava najteže i najbolnije trenutke. “Bilo je sve svršeno. Bila sam i ja mrtva… Proći će godinu dana od Dubravkove smrti kad ću ponovno moći raditi, slikati…”, rekla je.

Cata Dujšin – Ribar oduvijek je bila darovita portretistica, svojim mediteranskim temperamentom zarobljena između portreta i dalmatinskih pejzaža, posebice maslina. No, upravo ju je portretiranje dovelo do drugog supruga, političara dr. Ivana Ribara. Godine 1948. pozvana je u Beograd da naslika portret Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Prijateljstvo se razvilo iz zajedničke patnje za izgubljenim dragim osobama – Cata je ostala bez Dubravka, a dr. Ivan Ribar u ratu je izgubio cijelu obitelj, dva sina i suprugu. Prijateljstvo će kasnije prerasti u vezu koju su 1952. zaključili brakom.

Slikarska zrelost: portreti i masline

Pedesete su godine Catine pune umjetničke zrelosti i afirmacije figuralnoga koncepta koji je uporno zastupala, gradeći vlastitu osobnost nedodirnutu diktatom trenutačnih stilova i pravaca, uvijek inzistirajući na osobnosti bez obzira na trendove. To je vrijeme čestog izlaganja, a svaka izložba izaziva veliku pozornost posjetitelja. Catino je slikarstvo razumljivo, lako prihvatljivo, a opet dinamično, nemirno i misaono – odraz dalmatinskog temperamenta i porijekla. Do duboke je starosti sačuvala u sebi taj nemir, dinamiku, radost življenja i mladenački duh koji ju je poticao na neprestano slikanje.

A slikala je puno – naslikala je bezbrojne slike koje su danas u muzejima, institucijama i u privatnim kolekcijama širom svijeta, od Londona, New Yorka i Washingtona (u kojima je izlagala 1957. godine), Venecije i Milana (samostalna izložba 1959.) do Zagreba u koji donosi boje i ugođaj Mediterana. Slika prirodu, njenu snagu prenosi na platno, stvara bezbroj verzija pejsaža, uvijek mediteranskih: tamnih kotorskih fjordova, duboko urezanih u sjećanje na djetinjstvo, vedute dalmatinskih gradova, ponajprije rodnoga Trogira, krš dalmatinskih otoka, ružmarin, vrijes, maslinike.

Tijekom dugoga stvaralačkoga vijeka Cata je razapeta između dva motiva: ljudskoga lika (portreta) i dalmatinskih pejsaža, ali uvijek nastoji prikazati svoj unutrašnji odnos prema njima, preraditi realnost. Vjerojatno ju je taj nesvjesni nemir odveo od pejsaža do pojedinačnih osamljenih maslina kojima pristupa kao živim bićima, pokazuje njihovu dramatičnost, slika ih ranjene, razigrane, dinamične, oronule. Upravo je u toj kon­frontaciji čovjeka i prirode smisao njenog slikarstva.

Ne boj se visina…

Poetska duša Cate Dujšin – Ribar, osim slikarstva, morala je pronaći još jedan način izražavanja – u poeziji. Rano je počela pisati stihove, no objavljuje ih u kasnijoj dobi. Godine 1962. objavljuje poemu “Noć tamna je moja”, a 1971. prvu zbirku pjesama “Rastanci bez rastanaka”. Drugu zbirku pjesama “Iz kamene jeke” objavila je 1975. Urednik je bio Jure Kaštelan koji je u predgovoru napisao: “Ova poezija uvodi nas u svijet ljudske drame i vječnih obnavljanja života. Svijet je taj taman, opor i okrutan, a svjetlo je samo san, trenutak, bljesak vatre u dnu bića. Ovi stihovi djeluju kao stranice brodskog dnevnika s olujne plovidbe uz oštre hridine života, kao vapaj izmorenog putnika u nekom vrletnom klancu… Ima pjesama koje se doimlju kao slike. To nisu slike pisane riječima, nego riječi slikane kistom, kao pjesma Lovćen, Maslina i mnoge metafore koje kao da je slikao kist, a ne zapisala olovka… Riječ ima snagu slike kao što i boja ima sugestivnost riječi.” Treća zbirka pjesama, “Catina lirika”, tiskana 1983., potvrđuje njenu predanost pisanju. U povodu 95. godine života i 75. godine umjetničkoga rada, 1992. godine objavljena je posljednja Catina zbirka pjesama “Moj dom”.

Cata Dujšin-Ribar umrla je 8. rujna 1994. u svom domu u Zagrebu u Demetrovoj 3, u 97. godini života. Sahranjena je na Mirogoju, zajedno s Dubravkom Dujšinom, a na njihovom nadgrobnom spomeniku urezani su Catini stihovi “Ne boj se visina, samnom blistavi su vrhunci”.

DONACIJA GRADU ZAGREBU
Zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar

Darovnim ugovorom, potpisanim 26. svibnja 1976. godine, Cata Dujšin – Ribar darovala je zbirku slika, umjetničkih predmeta, knjiga te arhivsku građu i cjelokupni inventar svoga stana u Demetrovoj 3 Gradu Zagrebu, uz uvjet da se u stanu otvori memorijalna zbirka. Zbirka je, uz muzeološku pažnju i stručnu obradu, dostupna javnosti i postaje mali memorijalni muzej.

Prigodom donacije dijela svog likovnog opusa rodnome Trogiru 1978. godine,  Cata Dujšin – Ribar rekla je da se “kad je vidjela da godine idu, zapitala kome će dati na čuvanje tu svoju djecu”, kako je tepala svojim slikama. Zagrebu, u koji je došla 1917. godine na studij i u njemu umrla 1994., darovala je, osim svojih slika, cjelokupnu ostavštinu.

Zbirka sadrži nekoliko cjelina: osamdesetak Catinih slika; stilski namještaj i predmete umjetničkog obrta iz 18., 19. i 20. stoljeća; osobito vrijednu sliku V. Crivellija iz 15. stoljeća; slike i skulpture od 16. do 20. stoljeća; ostavštinu dr. Ivana Ribara sa slikama Vjekoslava Karasa i njegova sina Jurice, akademskog slikara ubijenog u Drugom svjetskom ratu; bogatu biblioteku, Catinu i Dujšinovu te Ribarovu; otprilike 500 Catinih pjesama u rukopisu, fotografije i drugu dokumentaciju vezanu uz život i rad Cate, Dubravka i dr. Ribara.

Zbirka Catinih slika presjek je njenog cjelokupnog slikarskog opusa od 1919. do 1989. godine. Većina je u tehnici ulja na platnu, kartonu ili lesonitu, no ima i crteža ugljenom i olovkom te akvarela. Najzastupljeniji su pejsaži, većinom motivi Catinih omiljenih maslina, zatim vedute dalmatinskih gradova. Budući da je bila vrsna portretistica, u zbirci je, osim autoportreta, velik broj portreta – a na istaknutom su mjestu portreti njenih muževa: Dubravka Dujšina i dr. Ivana Ribara te omiljenih pjesnika Lorce i Njegoša.

Adresa Demetrova 3 povezuje tri iznimne osobe iz našeg kulturnog i političkog života – Dubravka Dujšina, slavnoga glumca, redatelja i kazališnog pedagoga; dr. Ivana Ribara, istaknutog političara i Catu Dujšin – Ribar, slikaricu i pjesnikinju, koja je svoj životni put povezala s dvojicom muškaraca.

Stan na drugom katu

Stan Cate Dujšin-Ribar na drugom je katu palače u Demetrovoj 3. Palača je iznimne kulturno-povijesne, arhitektonske i urbanističke vrijednosti i kulturno je dobro.

Kuća je izgrađena na gradskom bedemu sredinom 18. stoljeća, a današnji oblik četverokrilne palače s unutrašnjim dvorištem dobila je dogradnjama u 19. i 20. stoljeću. Do sredine 19. stoljeća sastojala se od jednokatnog zapadnog krila na bedemu i sjevernog krila prema ulici, uz koje je bila staja. Sredinom 19. stoljeća dograđeni su kat na uličnom krilu, veža i klasicističko stubište te drveni trijem na istočnoj i južnoj strani dvorišta. Drugi kat na zapadnom i sjevernom krilu dograđen je 1926. godine, prema projektu arhitekta Ignjata Fischera koji je u kući imao atelijer. Tada je dvorišni trijem dobio kamene stupove, a u dvorištu je sagrađen zdenac.

Stan u kojem je Zbirka prostrani je četverosobni stan s djevojačkom sobom, čija je površina 128 četvornih metara. Memorijalni prostor stana – hodnik, Catina soba, dnevni boravak, spavaonica i soba dr. Ivana Ribara – autentičan je ambijent koji će čuvati sjećanje na jednog velikana hrvatskoga glumišta, jednog odvjetnika i političara i slikaricu i pjesnikinju koja ih je širinom svoga duha povezala. Čuvajući njihove predmete, njegovala je ljubav i uspomenu kroz svoje slike i pjesme.

Foto: MGZ  
Napisala: Biba Salata

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Cata Dujšin-Ribar pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Slikar Ferdo Kovačević, uz Crnčića, Medovića i Vidovića začetnik je hrvatskog pejzažnog slikarstva te jedini umjetnik Zagrebačke šarene škole uz Roberta Auera i Oskara Artura Alexandera rođen u Zagrebu, 10. travnja 1870. godine gdje i umire 1. rujna 1927. godine. Potječe iz obitelji koja je višestruko zadužila našu povijest, a bio je, kako se to često navodi, pravo zagrebačko dijete “kajkavac i Hrvat“. Otac mu je bio Ferdinand Kovačević, pionir telegrafije i elektrotehničke znanosti u Hrvatskoj na poziciji Kraljevskog ugarskog telegrafskog tajnika u telegrafskoj direkciji za Hrvatsku i Slavoniju. Naime Zagreb je samo šest godina nakon otvaranja prve telegrafske linije u svijetu uspostavio vlastitu telegrafsku službu Morseovim aparatom. Ferdinand je najprije završio kadetsku školu, a kasnije se opredjeljuje za telegrafski inspektorat u Josefstadtu. Baveći se ozbiljno novom tehnološkom znanošću pisao je stručne publikacije i patentirao nekoliko izuma na tom znanstvenom polju. Obitelj je porijeklom iz Like, te poput pionira elektrotehnike Nikole Tesle potječe iz Smiljana kraj Gospića. Umjetnikova majka Terezija Arnost, porijeklom Čehinja, umrla je u Ferdinom djetinjstvu.

DJETINJSTVO NA ZRINJEVCU

 Ferdo i sestra Terezija s ocem i maćehom stanovali su  na Zrinjevcu (br. 14). Ferdinand i druga supruga  Dorica Kosovac dobili su kćer Dragicu, Ferdinu polusestru s kojom je umjetnik bio jako povezan, a koja je postala poznata zagrebačka pijanistica. Kao rođeni Zagrepčanin pohađao je opću, pučku školu u Varšavskoj (tada Samostanskoj) u Donjem gradu, a kasnije Kraljevsku gimnaziju na Katarininom trgu, na Gornjem gradu iz koje istupa, kako bi 1884. godine upisao Obrtnu školu koja je započela s radom na adresi Dolac 2, te se ubrzo preselila u adaptirane prostore u Ilici 45. Škola tj. kompleks zgrada s vrtom i zdencem te učionicama i radionicama i đačkim internatom osnovana je s ciljem obnove obrta i tradicionalne ručne obrade materijala, a zbog povećanih potreba obnove uslijed potresa koji je 1880. godine zadesio Zagreb. Vodio ju je tročlani direktorij: Iso Kršnjavi, Herman Bolle i Marko Eduard Suhin. Kovačević je bio internatski đak na odjelu za dekorativno slikarstvo, te je poput većine pitomaca bio angažiran na dekorativnim zadacima obnove zgrada, posebno katedrale nakon potresa, ali i uređenju nove zgrade na Sveučilišnom trgu u koju će Kraljevska obrtna škola useliti 1889. godine, kao i na uređenju bivše palače Vojkffy – Paravić u zgradu Odjela za bogoštovlje i nastavu. Zajedno s Kovačevićem školu pohađaju Ivan Tišov, Rudolf Valdec i Robert Frangeš, a učitelji su im bili Nikola Mašić i Josip Bauer.  Za život u internatu valjalo je izdvojiti 600 kruna godišnje čime su kandidatima bili osigurani stan, hrana te odjeća i obuća. Život u internatu bio je strogo reguliran i prema današnjim kriterijima iznimno naporan. Đaci su bili zaposleni od šest sati ujutro do devet sati navečer. Iz godišnjih izvještaja te školske institucije doznajemo  o rigoroznim pravilima internata, koje su izrazito pogodovale usvajanju vrlina što će Kovačevića krasiti čitav život; savjestan i odgovoran pristup, urednost, točnost i poštenje. Pitomci su bili odjeveni u ljetno ili zimsko vanjsko odijelo, a u školi su nosili manduru koja se sastojala od osebujne kape te tamnog kaputa sa sjajnim metalnim gumbima. Bili su razvrstani u čete, poput vojnika, podrazumijevali su se urednost i besprijekorno ponašanje, bez galame ili svađe. Ljeti su se pitomci svaka dva tjedna mogli kupati na Savi. Ti rijetki trenutci slobode u prirodi možda su predodredili umjetnikov životni put i lajtmotiv njegova slikarstva – Savu. U zadnjem semestru četvrtog razreda pitomcima je bilo dozvoljeno samostalno, ali uz propusnicu odlaziti u grad te posjećivati određene zagrebačke gostionice.

ŠKOLOVANJE U BEČU

Po završetku školovanja Kovačević će zajedno s Tišovom, Valdecom i Frangešom uz potporu stipendije Zemaljske vlade za najtalentiranije đake otići na Školu primijenjenu umjetnost pri Muzeju za primijenjenu umjetnost – Kunstgewerbeschule u Beč, na kojoj su se odgajali nastavnici crtanja, slikanja i modeliranja potrebni srednjim školama. Kovačević je najprije studirao Specijalnu školu za figurativno slikarstvo (prof. Karl Karger) , a zatim Specijalnu školu za dekorativno slikarstvo (prof. Rudolf Rössler). Međutim, sudbina kao i trajanje stipendija hrvatskim studentima bili su neizvjesni. S idejom da su Hrvatskoj potrebni obrtnici, a ne umjetnici koju je propagirao Herman Bolle „ Wir brauchen im Lande keine Künstler, wir brauchen nur gute Handwerker“ hrvatskim je umjetnicima stipendija skoro bila uskraćena. Za nastavak školovanja pobrinuo se Iso Kršnjavi, ali sa znatno smanjenim iznosom. Nakon diplome 1893. godine u nekoliko navrata odlazi na studijsko putovanje u Italiju.

Tijekom školovanja, poput ostalih pripadnika prve generacije umjetnika hrvatske moderne bit će angažiran na dekoriranju Odjela za bogoštovlje i nastavu, prema koncepciji Kršnjavoga, odjelnog predstojnika i kulturnog arbitra razdoblja.

U napisima o Kovačeviću mnogo je puta isticano inicijalno zanemarivanje ovog umjetnika od strane Kršnjavog. Naime, Kovačevićeva je uloga u dekoriranju palače uz Bukovca, Medovića, Tišova, Csikosa Sesije i Ivekovića najneznatnija, a od spomenutih je najlošije prošao i kada su se dodjeljivali novosagrađeni atelijeri na zagrebačkom Prilazu. Uz Roberta Auera, koji potječe iz bogate trgovačke obitelji te je u kući u Rokovoj ulici imao vlastiti atelijer i Alexandera, također pripadnika privredne elite, a koji je u vrijeme nastanka atelijera stvarao i živio na relaciji Zagreb – Pariz – Beč, Ferdo Kovačević također nije bio među kandidatima za dodjelu novouređenih studijskih prostora. Obzirom da mu nije dodijeljen atelijer nije sudjelovao na prvom predstavljanju zagrebačke umjetničke kolonije izvan zemlje, na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine.  U svoj će ga atelijer ipak pripustiti Csikos ustupivši mu jedan kutak te će tamo nastajati djela za ikonostas grkokatoličke katedrale Presvetog Trojstva u Križevcima. Atelijer u Ilici br. 83 mu je dodijeljen 1906. godine, a i to je više posljedica Kovačevićevog trajanja u nesretnim okolnostima. Naime, naša je likovna secesija započela naglo i burno, ali se naglo i dezintegrirala naprasnim odlaskom Bukovca iz Zagreba 1897. godine, odlaskom Csikosa i Auera u Ameriku 1902. godine, povlačenjem Medovića na Pelješac i distanciranjem Crnčića koji odlazi u Beč na dodatno usavršavanje. Kovačević je ostao, vjeran sebi i odabranom putu, bez očekivanja, bez prisvajanja ikakvih zasluga samozatajno i skromno.

Nije mu bila pružena šansa da se u dekoriranju Pompejanske sobe okuša u slikanju  figuralnih scena, poput ostalih kolega, no zato kvalitetom odskaču njegovi portreti Trajana, Homera, Sofokla i Euripida, znamenitih ličnosti antičkog svijeta. U Zlatnoj dvorani Kovačević je naslikao Alegorijsku kompoziciju u lođi, na stropu,  a prikazuje ženu s puttima i girlandama cvijeća u oblacima, koja se odlikuje svijetlim registrom boja, na način Zagrebačke šarene škole, nastala pod snažnim i već prisutnim utjecajem Vlahe Bukovca i njegove slike Dubravka, tada u nastajanju. Kovačevićeva stropna kompozicija odražava i svojevrsnu rokoko dekorativnost koju će ovaj bečki đak donijeti iz tadašnje kulturne prijestolnice.

PRVE IZLOŽBE

Prvo javno predstavljanje Kovačevića slikara, ne računamo li izlaganje nekoliko portreta i mrtvih priroda u Botheovu dućanu, biti će 1891. godine na izložbi Društva za umjetnost i umjetni obrt, a zajedno s protagonistima tzv. secesije Društva hrvatskih umjetnika iz Društva umjetnosti, Kovačević će izlagati na izložbi Hrvatskog Salona 1898. godine. On će sudjelovati na većini ostalih međunarodnih predstavljanja poput Exposition Universelle u Parizu 1900. godine (akvareli škola u Iloku, Mitrovici i Zemunu u sklopu dekoracije tzv. Pariške sobe), izložbi Mánesa u Pragu, 1903., te na jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi 1904. gdje će biti odlikovan Ordenom sv. Save. Ferdo Kovačević zaslužan je i za važnu putujuću izložbu Društva hrvatskih umjetnika po gradovima kontinentalne Hrvatske, 1901. godine, a u istom periodu bio je angažiran na crtežima za Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, te putuje s Mencijem Clementom Crnčićem,Tomislavom Krizmanom i Ivom Bauerom na Plitvička jezera i slika predjele prema narudžbi Svjetlotiskarskog zavoda Mosinger. Na izložbi Saveza južnoslavenskih umjetnika „Lada“ održanoj 1906. godine u Sofiji knez Ferdinand otkupljuje čak tri njegova djela.

Prvo trajno zaposlenje kojim će osigurati krhku materijalnu egzistenciju bit će 1902. godine na Šumarskom odjelu  Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa, gdje će se zaposliti kao nastavnik prostoručnog risanja, dok će od 1905. predavati na Obrtnoj školi. Naslov profesora dodijeljen mu je 1909. godine, a stalno će se zaposliti na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt kao profesor nacrtne geometrije tek 1912. godine, a kasnije od 1917. godine prostoručno crtanje te geometriju i stručno crtanje. Od 1925. do 1926. Kovačević je bio prorektor na ALU. U posljednjem razdoblju njegova profesionalnog i životnog puta izabran je za dopisnog člana Akademije znanosti i umjetnosti (tadašnje JAZU) te kratak period obnaša dužnost administrativnog direktora Državne umjetničke akademije u Zagrebu (1925.)

Biti će jedan od najvjernijih suradnika Antuna Ulricha koji će mu organizirati prvu samostalnu izložbu te prodavati njegova djela za kojima je vladala nevjerojatna potražnja.

Nakon ovog kratkog presjeka profesionalnog životnog puta samozatajnoga umjetnika koji je svojim krajobrazima zabilježio Savu i posavske predjele kakvi su nekoć bili, kao i brojne druge prirodne ljepote sjeverne Hrvatske valja ga predstaviti i kroz prizmu osobne biografije. Zvali su ga Ferko, te iako odrastao u mahom teškim životnim prilikama određenim ranom smrti majke i stegovnom disciplinom internata, te strogom, ali pravednom očinskom ljubavlju bio je poznat kao osoba blage ćudi i vedre naravi. Njegova supruga Zlata Broz, kći  poznatog filologa i gimnazijskog profesora dr. Ivana Broza tvorca čuvenog Broz – Ivekovićevog Rječnika hrvatskog jezika bila mu je doživotni sudrug te ga je pratila na profesionalnom i životnom putu. Ferdo i Zlata živjeli su u Ilici 114 preko puta umjetničkih atelijera. Zajedno su imali dvije kćeri Doroteu i Jelicu koja je tragično preminula kao dijete od posljedica meningitisa. Ljeta su provodili u Požegi kod Zlatine obitelji, pa je Ferdo tako ljeti slikao Orljavu i zlatnu dolinu požeške kotline. Družili su se s Ivekovićima, zajedno odlazili u Tkon na Pašman. Jedan od najboljih Kovačevićevih prijatelja bio je kritičar moderne Vladimir Lunaček, „papa Luna“. Sastajali su se u klubu „Herero“ koji se nalazio na polukatu Oktogona, te s kojeg se pružao pogled na Preradovićev trg, a bio je oslikan iluzionističkim oslicima hrvatskih slikara. Prema sjećanjima mlađeg kolege Vjekoslava Paraća, Kovačević je bio nenadmašiv nazdravičar istančanog humora i britke satire kojega se uvijek angažiralo u svečanim prilikama da drži govor. Bio je strastveni navijač nogometa, te je vodio nogometni klub škole. Iako ga je Kršnjavi često upozoravao da se zalijenio i spočitavao mu njegovu slabu produktivnost, Ferdo Kovaćević je bio sve samo ne lijen. Već izjutra kretao bi na obalu Save i slikao, često kasno do predvečerja. Njegove slike bile su iznimno tražene, navodno ga je Anton Ulrich čekao ispred svojeg salona u Ilici i doslovce mu otimao još nedovršene pejzaže iz ruku. Ferdo se teško rastajao od svojih slika. Nikada se nije žurio, radeći samo onda kada je bio nadahnut, na godinu tek nekoliko slika. Njegovi interpreti, a ponajviše suvremenici isticali su jednu Ferdinu osobinu – skromnost i samozatajnost. I njegov vanjski izgled, nije poput primjerice Krizmanovog, odavao umjetničku ličnost, njezinu osobitost i izdvojenost. Možda je to presudilo sudbini Ferdinoga opusa da do dana današnjeg, unatoč popularnosti koju je uživao za života, ostane nekako po strani. Nepravdu je donekle, sada već davne 1987. godine ispravila naša ugledna teoretičarka slikara hrvatske moderne doktorica Vera Kružić – Uchytil retrospektivnom izložbom u Muzeju za umjetnost i obrt i monografijom o slikaru. Zabilježila je 228 sačuvanih djela te preko četiri stotine naslikanih.

A što nama znači Kovačevićeva popudbina? Čime nas je zadužio, te čime će nas očaravati i dalje, o čemu svjedoče njegova platna? Predstavio se romantičarskim pejzažom Na groblju koji prikazuje šumarak u suton. Tajanstveni predio inspiriran napuštenim Rokovim grobljem koje je na izložbi Hrvatski salon izazvalo iznimnu pažnju i požnjelo samo pohvale. Sutonski krajobrazi naoko priprostih motiva, ali slikani s maksimalnom usredotočenošću zaštitni su znak ovoga pjesnika Save kojeg su često uspoređivali s Dragutinom Domjanićem, poetom prirode, a koji mu je posvetio pjesmu. Matoš ga je obožavao, posebno je isticao Zatišje, sliku nastalu 1903. godine u snažnom kontrastu rujnog neba i tamnoga zelenila koje u suton umire u ljubičastim nijansama. Uspoređivao ga je s francuskim majstorima pejzaža Corotom i Daubignyjem, dok će ga Matko Peić prispodobiti englezu Johnu Constableu. Protagonisti Kovačevićeve lirike bila su stabla: vrbe (vrbici) i brijestovi, a motiv samoće njegova preokupacija. Ugođajni krajobrazi sjeverne Hrvatske našli su u ovome umjetniku svojeg pripovjedača. Njegove su slike talismani krajobraza kakav je nekoć bio, kakav više ne postoji. Sava koja se slobodno širi naplavljujući rukavce, zaigrana u vrtlozima ili sva zamrznuta i drveća pod snijegom na čijoj se bjelini ljeska sunce u jarkim narančastim plamićcima.  Samo je nekoliko puta odstupio od geniusa loci svojega stvaralaštva na prijelazu iz prvog u drugo desetljeće 20. stoljeća, slikajući Orljavu i slavonsku dolinu, kao i nešto ranije na Plitvičkim jezerima za koje je smatrao da se ljepota „ove velebne prirodne rijetkosti“ ne da izraziti na slikarskom platnu, jer zeleno plave hladne nijanse krškoga krajobraza sputavale su njegovu kolorističku ekspresiju.

Iako plenerist po vokaciji, Kovačević je u svoje impresije uspio usaditi dušu, ono unutrašnje praiskonsko udivljenje čovjeka pred prirodom. Onu suptilnu korelaciju na razini promatrača i promatranog, ugođaja prirode i raspoloženja čovjeka. Na granici simbolizma, snažno i sinestezijski emanirajući melankoliju prirode u smiraj dana, za zimskih jutara, kada Sava oplakuje obalu naplavljujući žalo, Kovačević će svojim pejzažima zapisati prolaznost, neminovnost trenutnog koje je prošlo u susretu kista i platna. Njegova djela osim u muzejskim zbirkama, ponajviše Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu čuvaju se u zagrebačkim domovima, jer obožavali su ga barun Turković, Franjo Sollar ml., Pongratzi i ostale ugledne obitelji koje su se svojom ljubavlju prema umjetnosti i nesebičnom potporom ugradile u temelje naše likovne moderne. Slikama Kovačevićeva opusa nije lako ući u trag, stoga istraživanje koje bi rezultiralo nekim cjelovitijim retrospektivnim pregledom tek predstoji…

U početku slikarsku površinu gradi toplim koloritom narančaste i rujnih nijansi koje supostavlja dubokim tonovima omiljene mu ljubičaste i dubokog zelenila, atmosferu gradi razgradnjom površine mnoštvom crtičastih i mrljastih poteza različitih nijansi. Njegov je cilj prenijeti ugođaj šume, žuborenje rijeke, šuštanje stabala, igru svjetlosti i sjene, sazvučje flore i faune riječnog habitusa. U drugoj će fazi promijeniti slikarski jezik nižući šire nemarnije poteze sočnih namaza i energičnijeg nanosa sa širim kistom. To će posebno doći do izražaja na motivima Orljave i požeškoga ciklusa. Uz ulja posebno su vrijedni Kovačevićevi crteži i akvareli, neposredne impresije slikane sur le motif.

Naslikao je neka od antologijskih djela bez čijeg poznavanja nije moguće spoznati razvoj pejzažnog slikarstva hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, jer Kovačević je dio velike tetrade uz Crnčića, Medovića i Vidovića koji su svaki na svoj način ostavili duboki trag u tome žanru. Slike U zatišju, 1903., Vrbik na Savi, 1905., Zimski suton, 1905. , U predvečerje, 1908., Zadnji sunčani traci, 1909., Jesenje vode, 1909., Na Orljavi, 1913. , Bura, 1910., Pred oluju, 1913. ili brojne varijante zimskih pejzaža ostat će nijemi svjedoci intaktne ljepote zagrebačke okolice koja je odavno nestala te predivni podsjetnici na razdoblje nevinosti, doba skromnosti, poštenja i istinskog zrcaljenja umjetnosti i prirode.

Ferdo Kovačević istinski je lokalpatriot, zaljubljenik u Zagreb i njegovu rijeku kojima je posvetio čitav svoj stvaralački i životni vijek. Besprijekorna radna i građanska biografija zaslužuje osobito poštovanje te svako nastojanje da se ovom umjetniku oda dostojno priznanje i osigura mjesto u društvenom panoptikumu zaslužnih Zagrepčana.

Napisala dr.sc. Petra Vugrinec

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava FERDO KOVAČEVIĆ – slikar pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Osam je godina kako nas je napustila velika slikarica Nives Kavurić Kurtović. Ponegdje poneka manja izložba, gotovo anonimna, bez ikakve  pompe. Poslije velike izložbe pred kraj njenog života, u Klovićevim 2016. veće su posmrtne prezentacije njenih djela bile samo u okviru izložbi zbirka kolekcionarke, njene duboke štovateljice i prijateljice kroz čitav život, Dagmar Meneghello u muzejima Vojvodine, Sarajeva,  Palače Milesi HAZU u Splitu, već sređene za izložbu u Beču 2026.…Zaborav je sramotan. Ima ljudi koji Nivesičnu umjetnost nisu razumjeli, ili ih je svojom ogoljenošću i istinom, onespokojavala, ali u njenu likovnu veličinu ne postoji sumnja.

„Mogu tvrditi riječ je o jednoj od najvećih umjetnica koju smo imali, o djelima koja zauvijek ostaju ili o sjećanju onih koje je ostavila. Ne znamo pronaći pravu riječ. I ne znamo ništa o besmrtnosti niti to možemo znati. Znam samo da je Nives Kavurić-Kurtović bila posebna osoba i da je učinila više od drugih. A kako je u kolokvijalnom govoru vječnost pomalo neodređena daleka i nejasna zemlja, ponovimo već negdje izgovoreno: otišla je prva dama hrvatskoga slikarstva (pri čemu ne znam zapravo gdje bi stavio naglasak; na lijepo i plemenito unutrašnje i vanjsko lice ove princeze iskrenosti ili na njezino djelo). Onoj kojoj je život i slikarstvo, po njezinim riječima bilo jedno te isto..“ Stoga je ova kraljica iskrenosti, unutar pravoga etosa netolerancije krizi umjetnosti i smrti slikarstva koji su imali zadah konačnosti suprotstavila vlastito biće znajući da je kriza umjetnosti zapravo naša kriza i da smo za našu izgubljenost samo optužili druge.

I nižu se njezini crteži, slike, ciklusi, cjeline. Prostirke su poput zastava i stjegova neke bratovštine srca u kojima su misli sređenije a oblici određeniji. A tek njezine Rolade života ili Zarolan životom (od 28 i 40 metara!) koji je pravi roman tijeka svijesti, i koje dokazuju da je veliki format intiman format (Keser). Ponekad se suočila sa stvarnošću. U crtežima Vrijeme zapunjeno odustajanjem (1995-96) izašla je iz sebe komentirajući grubu stvarnost koja ne veseli. I crteži su počeli živjeti ili bolje rečeno zapravo odumirati od lošega zadaha i susreta sa ovakvim svijetom. Tamo gdje su drugi stavljali znakove uvjerenja ili se zaklanjali iza kore stila ona je ostavljala tragove čovjekove ranjivosti. Sve su kategorije stila rođene iz mesa njezina djela. Njezino je djelo bilo samo prividno narativno. Ono je imalo priču, ali te su priče dolazile iz gustoće njezina unutrašnjega života. I zvali ih slikama, crtežima, reljefima, kolažima ili nekako drugačije, svojim je djelima uvijek nastojala isprovocirati smisao postojanja i života. Margareta S. Šimat.

Nives Kavurić Kurtović rodila se 1938. u Zagrebu. Godine 1962. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Frane Baće. Od 1962. do 1967. bila je suradnica u majstorskoj radionici Krste Hegedušića, kojeg je izuzetno cijenila. Do 1983. živi kao profesionalna umjetnica kada postaje profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1997.postaje redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.  Njezina djela, nadrealistička i fantazmagorična s nemirnim rukopisom i profinjenim koloritom,  nalaze se u mnogim privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Služi se stečevinom informela i novog shvaćanja prostora. Često ispisuje na slike svoje ili tuđe tekstove. Šteta je da te opaske, razmišljanja, reminiscencije nemamo sačuvane i sređene. One bi dale još jedan sloj kompleksnosti već i onako vrhunski složenom opusu ove najveće hrvatske umjetnice. Kao što je nova, jedinstvena , samosvojna pojava u hrvatskoj likovnosti koju je raskošila, tako je i njen jezik pun iznenađujućih tvorevina novih riječi, slikovitih lingvističkih igri, neopisivo bogatih i iznenađujućih asocijacija.

Živjela je u kući koju je projektirao njezin otac, arhitekt Zvonimir Kavurić – kojeg su 1944, nakon zvjerskog mučenja, pogubili ustaše. Zašto se u Zagrebu početkom devedesetih izgubila ulica braće Zvonimira i Stjepana Kavurića  i postala   Ulica Andrije Hebranga.  Kome i zašto je on   očito bio  podobniji – mogli bismo se samo pitati. Koliko ju je intimno pogodila ta politička odluka –  koja je naprasno minorizirala žrtvu na oltaru domovine njene obitelji –  a kojoj je Nives KK čitavim svojim životom, svojim bivstovanjem i svojim strastvenim i požrtvovnim stvaranjem održavala plamen?!  Bila je još djevojčica, ali dovoljno odrasla da shvati prazninu koja je nastala gubitkom oca.

„Nije to beznačajan biografski podatak,… u njezinom slučaju kao da je život u nečemu što je proizvod mašte mrtvoga oca stalno upisivano i upisano u crteže i slike, u svu njezinu umjetnost. Mnogo je smrti i mašte u prizorima Nives Kavurić Kurtović, velikih brojnih , moćnih pietà, , kao slika vječne i bezbroj puta ponovljene smrti… Još bi jedan život dug cijelo stoljeće Claude Lévi-Strauss mogao odživjeti tako da umjesto puta po kolektivnim mitologijama putuje kroz njezine slike, po jednoj intimnoj mitologiji, čiji su znakovi brojni, mnogo dublji i drevniji od samo jednoga ljudskog života. U njima se, tim njezinim znakovima, ogledaju dva svijeta, odijeljena granicom čovjekove kože i zjenicom oka: jedan unutrašnji – o kojemu će se uvijek radije govoriti, iako bi o njemu, možda, trebalo šutjeti – i drugi vanjski, koji ćemo zbog nečega nerado prepoznavati.. Ona je detalj u kojemu se dva svijeta odvojena granicom ljudske kože ponovo srode i spoje u jedan.“ Piše književnik Jergović.

1960. jedan crtež nazvala je “Pokaja se Gospodin što je stvorio čovjeka i bi mu žao u srcu”. Kako lijepo! Što kaže Bog na sve ovo? Što kaže Bog dok gleda vijesti? Na drugom crtežu, godinu dana kasnije, piše: “Bez nade u skoro raspeće…” I poslije: “Dosta je bilo parade/ Ujedinite svoje breme/ Zgazit će vas vreme” Na jednom crtežu pitanje – „ Ljudi tako nas je mnogo, a tako smo usamljeni“.

Šezdesetih je Nives Kavurić Kurtović imala poziv za Pariz, gdje je pobijedila na 5.Bienalu mladih 1968. i  dobila mogućnost ostajanja u Francuskoj i europske karijere.“ To se često spominjalo u tekstovima o njoj. Nije ostala jer je bila noseća, željela je obitelj u svojoj zemlji. ... Što bi bilo da je otišla? Vjerojatno bi načinila karijeru, poput velikih slikara koji su iz ovih krajeva odlazili – Dade Đurića, Vladimira Veličkovića, Julija Knifera – ili bi, možda, postala slavnija od njih? Bila bi umjetnica nekoga šireg, francuskog i europskog konteksta, ali u svemu bi drugom, to je sasvim sigurno, ostala uskraćena. Njezina životna izložba ne bi mogla biti ovakva kakva je  bila zadnja u Klovićevim dvorima. Ne samo da crteža, slika, bilježnica, blokova, rola ne bi moglo biti ovoliko, nego ni njen svijet ne bi bio ovakav. Ne bi je bilo u kući Zvonimira Kavurića, niti bi je bilo u snebljivim okolnostima njezina zagrebačkog života, ne bi za nju bilo rata, a ni onog što je uslijedilo nakon rata… Život umjetnika u tuđini u najvećoj je mjeri život izvan vlastite sudbine, bijeg od vlastite nesreće. Tako je kada se ode svojom voljom, kao što je krajem šezdesetih mogla otići Nives Kavurić Kurtović. Drukčije je, i po umjetnost bolje, jedino kada umjetnika protjeraju, pa sudbina i nesreća prerastu njegovo djelo, pa ih u tuđini treba dostizati…U Parizu bi, međutim, ona imala nešto što u Hrvatskoj nema, a nije mogla imati ni na širem i većem kulturnom i umjetničkom prostoru, u Jugoslaviji: imala bi kontekst za svoje životno djelo, leksikon za svoju umjetnost. U Zagrebu Nives Kavurić Kurtović samoj je sebi jedini kontekst. Ona je jedan od onih umjetnika – takav je, ali na posve drugi način i Boris Bućan, a najizrazitiji među takvima bio je Miroslav Krleža – koji stvarajući svoje umjetničko djelo stvaraju i svoje stanište, grad, zemlju i svoj kosmos. Ona je samoj sebi jedini kontekst. I zapravo to je grandiozno. A da je otišla u Pariz i da je ostala tamo, jer u Pariz se niti ne ide ako se neće u Parizu ostati, kontekst bi joj činili drugi.“Jergović piše dalje.“ Možda je loše za nju i njezine bližnje, sigurno je katastrofalno loše za galeriste i za cijenu njezinih slika na tržištu umjetnina, vjerojatno je loše i za njenu kritičku i književno-esejističku recepciju (o kako bi se, naročito našijenci, raspisali o njoj, e samo da joj je djelo ovjereno u Parizu…), ali to što nije otišla sjajno je za njezino djelo i za sve što je radila nakon vremena neodlaska.

Slikala je figurativno nadrealne kompozicije, uglavnom antropomorfnih oblika i znakova, razvijajući pritom vlastiti stilski izraz prepoznatljiv po ekspresivnoj liniji i sprezi ljepote i deformacije. Djela joj karakterizira tragičnost i liričnost, sklonost paradoksu i crnom humoru, prikazivanje tjeskobnih vizija, slojevitosti i prožimanja podsvjesnog i svjesnog, duhovnog i tjelesnog, vanjskog i unutarnjeg svijeta. Posebno je njegovala crtež kao osnovu svog spoznajnog slikarstva. Crtala je i slikala svijet iz snova. Fetusi užasnutih izraza lica – A opet „ u njezinom mraku i pesimizmu neki je dobar, blaženi mir, neka pitomost i pristojnost duše, koja kao da se grozi svakog pretjerivanja. Eto, to je ono što je konstanta na slikama i crtežima Nives Kavurić Kurtović: nema pretjerivanja, hiperbole ni hipertrofiranih osjećaja. Njezin užas ima mjeru.“  Jergović. Na kraju to je život kojim živimo.

Kako kaže Boris Vian, sjena života je tragičnost.

“Na humusu thanatose pojavilo raslinje erosa, ništa manje duboko i otajno i jednako očajnički sveobuhvatno, ali ne više očajno nego himnički afirmativno i zanosno. Na toj su vatri usplamtjele i ražarile se boje, rastvorili se prodori u sustavu, živnuli refleksi privlačenja i odbijanja. Pišući o slikama iz sredine sedamdesetih, Željko Sabol je progovorio o magiji i mitologiji tjelesnog, te neodoljivi vitalizam tumačio patologijom iracionalnog. Meni je izgledala primjerenijom logika sna, odnosno uvjerenje da sve kolorističke i crtačke metamofroze u tom trenutku slijede oniričke slobode i noćne kriterije. Snovi, kao snovi, često su i libidinoznog sadržaja. Nećemo tvrditi da sva spajanja i prožimanja naslikanih likova znače kopulaciju niti da su naglašena ispupčenja i udubljenja neizbježne spolne oznake, ali pretežnost parova, binoma, tandema ili stisnutih grupa svakako govori o nagonskom traženju komplementarnoga, o gladi za drugim, o mračnom predmetu žudnje… Stanoviti erotski napon otkrit ćemo i u samim odnosima boja, u prevlasti slatkogorkih kombinacija, u kontrastima iznimno ljupkih, čak koketnih tonova i povremenih opornih, trpkih, hrapavih ili kričavih akcenata. Obzirom na prevlast bljedunjavih i nježnih žutila ili blagih ružičastih i ljubičastih preljeva, zanimljiva je Malekovićeva usporedba Nivesine kolorističke game s ocjedinama krep-papira. U svakom slučaju, poput ovoja i omotača slojevi pigmenta idu jedan povrh drugoga i obavijaju naslikane likove, uranjaju ih u mliječne maglice i velove, te štite od pregrubog dodira s vanjskim svijetom, odnosno – kako bismo mogli reći – od nesmiljenje javnosti. Skokovito i nedoslovno, autorica je na ovim izduženim prizorima prikazala najglavnije postaje našega prolaska životom. Rađanjem i smrću bremenite su mnoge figure, a materinstvo je izričito pokazano, kao i nevjestinski veo – izravno zalijepljen na jednom mjestu. Ipak, najčešće su epizode stanovite erotske napetosti, ne toliko zbog golotinje i odgovarajućih atributa koliko zbog insistiranja na zjelesnosti likova koji očito nisu sami sebi dovoljni. Obučena ili (češće) naga, tijela žude jedno za drugim ili se međusobno udaljuju. Unutar velike (kolektivne) povijesti prevladava tema o odnosu dvoje bića, dviju neizbježnih nepotpunosti. Simboličke su situacije: mladenka kao nevinost bez zaštite; par kao protagonisti gubitka izvorne čistoće, odnosno istočnog grijeha i izgona iz raja; zatim, svojevrstan bijeg u Egipat i, umjesto Uzašašća, nešto poput slobodnog pada grupe padobranaca, uhvaćenih u koloplet.

Nives Kavurić-Kurtović radije antropromofizira mitsko nego li mitizira ljudsko. U svakom slučaju, svim pojavama i parabolama daje svoj pečat i vlastitu, sasvim čovječju i osobnu mjeru.

Crteži iz ciklusa Češljanje bez uvijanja razrađuju ponajprije teme okrutnosti i patnje. Jedan od mogućih podnaslova: Glavati svijet bez vapaja (ispisan na nekom od radova) najbolje otkriva prostorne i afektivne koordinate cjeline. Glave su redovito hipertrofirane i naglašene grimasama (i tekstovima: Kako sačuvati glavu… ili Ljudi, pa to je glavinjenje), a te grimase poput sleđenih krikova neposredno denotiraju internaliziranu zbilju. Vojničke cokule, prazne i kao ostavljene na dnu prizora upućuju na militaristički kontekst tjeskobe i straha, na razloge čovjekove zagubljenosti mimo njegova neposrednog domašaja. Sasvim stogi i ekskluzivitički raspon između dvije crnine čine ovu grupu rijetko prodornom i udarnom.” – Tonko Maroević

„Nakon mračnih početaka, u vrijeme kada se na njezinim slikama pojavio i tekst, slike Nives Kavurić Kurtović postaju kratko vrijeme svijetle, i onda ponovo prljavo plave plave, sive, crne. „ Ali ni to svjetlo, kao ni onaj mrak, ne treba doslovno shvatiti. Dok se kreće između radikalnog pesimizma i radikalnog optimizma, bez površnih gesta i plitkih pretjerivanja, ona je u dominantnom smislu – melankolik. Ali u njenom slučaju nije to nikakva bezrazložna tuga, još manje depresija i tjeskoba. Njena je melankolija kao u Ciorana, kao u onom njegovom aforizmu iz genijalne knjige “Silogizmi gorčine”, u kojemu je sadržana sva poezija ovoga svijeta: “U svijetu bez melankolije slavuje bismo pekli na roštilju.” – Jergović

“Više od pola stoljeća Nives K.-K je u hrvatskoj umjetnosti ustoličena matica svojih umjetničkih košnica, njihovih šumova, mrmora, zujanja, cikanja, tonskih i atonalnih pjevušenja, muklih očaja i vapaja, ljekovitih ironija, hihota humornih morfema koji se zbijaju iznad i ispod običnih slušnih frekvencija. Transkribirane su u autografsko likovno pismo ispisano grafijom i grafemima bića u potrazi za razlozima i u žudnji za jasnoćom. Bez  zazora prema osobnom i intimnom, ničiji sljedbenik, bez okrilja uzora, bez obrane stilskim kozerijama i aktualnostima. U nimbusu nezaštićene ranjivosti poistovjetila je svoje napore s usudom svojeg dara, svoje ruke, svojeg duha, svoje osjećajnosti i osjetilnosti. Šimat.  “To je stanje košmara svijesti i podsvijesti, kad sve ulazi, a ništa ne izlazi – stanje grozne nemoći i poljuljanosti. Mogu reći: gotovo prerasle do fizičke boli ! Vrijeme  punjenja bez razloga, bez odabira, bez vlastite moći, vrijeme prepuno napetosti. Vrijeme kada mi je sve jednako važno i bolno: to je stanje kad fizički i psihički bolujem, da bih ponovo dotakla zdravlje. Nabujalu energiju treba razodjenuti do njena smisla (1976.)

Umjetnica  je tako strastveno,  požrtvovno, iscrpljujući se do u smrt – radila. Stvarala, ljuštila život…

“U stanju izloženosti, otvorenosti, ranjivosti i zdvajanja Nives K.-K. je svoje biće i svoje tijelo pretvorila u medij i instrument prijenosa unutrašnje seizmografije jednog od najpoetičnijih, najreskijih, emocionalno lucidnih i u svojoj umjetničkoj konfesiji neporecivih opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.” M.Šimat.  „Ali ta upravo ljepota njezina slikarstva posebna je. Magična. Čak i onda kad joj se predsvjesno opiremo,odmičemo.” – B. Glumac

Nives KK

“Za mene je to bilo oduvijek osluškivanje misaonih svjetonazora. Egzistencijalni grč u potrazi sa smislom. Uvijek gibanje od nepoznatog prema prepoznavanju. I obratno. BITI ŽIV ŽIVCATI – konfrontirajući sebe svemu, oko i u sebi, kroz sebe. Možda je slikanje jedini prostor gdje sam mogla biti živa živcata – dovoljno tišine za sabranost i zahuktalost ruke koja je zapisivala znakovlje ili bolje: tišinu pretvarala u znakovlje dijaloga, sučeljavanja, odnosno potrebe za potragom svjedočenja istinitosti, bez konformnizma općima mjestima! Da, DUBAC ISTINE – istinskog svjedočenja (naslov jedne moje slike). Ljudski trag napučen pitanjima za osvještenjem ili spoznajom. To je moja fascinacija traganja, a uvijek u obrani čovjeka, protiv sudbine…

[1] Naslov je jedne od slika NKK iz

Napisala: Biba Salata

Slike iz Fundusa zbirke Dagmar Menegello

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava OGREBOTINE I POSJEKOTINE TRAJANJA[1] NIVES KAVURIĆ KURTOVIĆ pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Znanstvenik koji je proučavao oblake i potrese

Andrija Mohorovičić je još krajem 19. stoljeća opisao  atmosferske rotore koji su  otkriveni u SAD-u, Amerikanci su bili iznenađeni kad su to doznali.

Andrija Mohorovičić je osnovao  stanice za promatranje oluja u cijeloj Hrvatskoj, a na nagovor urednika Agramer Zeitunga, 1893. je počeo objavljivati meteorološku prognozu

Postojanje Mohorovičićeva diskontinuiteta otkriveno je i na Mjesecu, Veneri, Merkuru i Marsu

Andrija Mohorovičić – Vizionarski je 1911. objavio rad „Djelovanje potresa na zgrade“ u kojem je upozorio arhitekte i inženjere na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u seizmički osjetljivim područjima

Napisao: Marijan Lipovac

Foto: iz knjige „Kroz koru do plašta: Nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857.-1936.)“

 Meteorolog, seizmolog i geofizičar Andrija Mohorovičić konačno je 2022. u Zagrebu dobio počasti kakve je kao jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika odavno zaslužio. U travnju je u parku Grič na Gornjem gradu, ispred donedavne zgrade Državnog hidrometeorološkog zavoda, gdje je Mohorovičić radio niz desetljeća, postavljen njegov spomenik, rad kipara Nikole Džaje, a u rujnu pokraj ulaza u zgradu i spomen-ploča kojom je Grič 3 proglašen povijesnim mjestom Europskog fizikalnog društva, što je priznanje koje se dodjeljuje mjestima u Europi važnima za povijest i razvoj fizike.

Istražujući potrese, ondje je Mohorovičić otkrio zakonitosti širenja potresnih valova, kao i plohe diskontinuiteta u Zemlji, što je najveće znanstveno otkriće u potpunosti ostvareno zaslugom hrvatskog znanstvenika i na temelju istraživanja obavljenih isključivo u Hrvatskoj. Ruđer Bošković djelovao je u Italiji i Francuskoj, Nikola Tesla u SAD-u, Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog u Švicarskoj, a i danas najpoznatiji hrvatski znanstvenici svjetskoga glasa djeluju izvan domovine, no Mohorovičić je cijeli život, osim tri godine studija u Pragu, proveo u Hrvatskoj i ovdje izgradio znanstvenu karijeru. Mohorovičić je bez dileme svugdje priznat kao hrvatski znanstvenik, a do svojih glavnih otkrića došao je u Zagrebu. Ipak, dugo je trebalo da mu se glavni grad Hrvatske oduži na primjereniji način nego što je imenovanje jedne skromne slijepe ulice, kakva je Mohorovičićevo ime dobila na Rebru.

Ideja o postavljanju spomenika aktualizirana je prije desetak godina u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, no pojavila se još 1957. u povodu stote godišnjice Mohorovičićeva rođenja. U međuvremenu je Mohorovičić dobio spomen-obilježja i u rodnom Voloskom, pa čak i u Pragu, zahvaljujući zajedničkoj inicijativi hrvatskih i čeških geofizičara. Štoviše, prije nego u Zagrebu, Mohorovičić je dobio počast u svemiru jer od 1970. njegovo ime nose krater na Mjesecu i od 1996. jedan planetoid, a nevjerojatno zvuči podatak da Mohorovičićevo ime nosi najveći objekt u Sunčevom sustavu nazvan prema nekoj stvarnoj osobi – ploha između Zemljine kore i gornjeg plašta, površine čak 505 milijuna četvornih kilometara, nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili skraćeno Moho sloj.

Školovanje i početak znanstvenog rada

Kao i mnogi drugi znanstveni velikani, i Mohorovičić se rodio u skromnoj obitelji. Tradicionalno se bavila bačvarstvom, a imala je zanimljivu tradiciju da najstariji sin dobije ime Andrija, pa se tako zvao i njegov otac, rodom iz sela Rukavca pokraj Matulja, koji je izučio kovački zanat i nastanio se u Voloskom gdje je radio kao kovač sidara u brodogradilištu. Ondje se oženio Marijom Poščić iz Opatije s kojom je 23. siječnja 1857. dobio sina Andriju. Majka Marija umrla je kad je Andrija imao samo šest godina, pa se otac ponovno oženio, Francikom Dubrović s kojom je dobio još djece od kojih je troje doživjelo odraslu dob. Maćeha je i Andriju prihvatila kao svojeg sina, što je kasnije često spominjao. Još dok je pohađao osnovnu školu u Voloskom, mjesni je kapelan uočio da je Andrija iznimno talentiran, pa ga je otac poslao na školovanje. Andrija Mohorovičić je 1867. upisao gimnaziju u Rijeci, gdje je 1875. maturirao s odličnim. Iste godine upisao je studij matematike i fizike na Filozofskom fakultetu u Pragu, gdje mu je profesor među ostalima bio i poznati fizičar Ernst Mach, prethodnik teorije relativnosti i osnivač filozofije znanosti. Mohorovičić je bio aktivan kao suosnivač i tajnik Društva hrvatskih studenata „Hrvat“, osnovanog 1876. U sklopu Društva održavao je predavanja o znanstvenim temama, a osim s drugim hrvatskim studentima, posebno se rado družio s Primorcima koji su kao radnici živjeli u Pragu.

Nakon što je 1878. diplomirao vratio se u Zagreb, gdje je 1879. postavljen za namjesnog učitelja u Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, a 1880. premješten na mjesto profesora Realne gimnazije u Osijeku. Stoga nije izravno doživio zagrebački potres 1880., no ipak ga je potaknuo na razmišljanje o potresima. U Osijeku su mu nedostajali more i kamen, pa je na vlastiti zahtjev 1882. imenovan učiteljem u Kraljevskoj nautičkoj školi u Bakru, gdje je predavao matematiku, fiziku i meteorologiju. Ondje je započeo svoj znanstveni rad jer je tada jedna od obveza srednjoškolskih profesora bila i da se aktivno bave znanošću. Počeo je proučavati cirkulacije u atmosferi i 1887. u Bakru osnovao meteorološku postaju i održavao redovita meteorološka mjerenja.

Proučavao je i probleme gibanja zraka i oblaka te je 1888. konstruirao nefoskop, instrument za određivanje brzine i smjera gibanja oblaka. Za oblake je zapisao: „Oblaci su čudni svati koje treba loviti onda kada se pokažu, a ne kada se hoće, a opredijeljeni smjerovi i brzine sad su točniji, sad netočniji.“

U Bakru je napisao desetak radova, uglavnom iz područja meteorologije, od kojih je najznačajniji onaj u kojem je prvi opisao vrtlog s horizontalnom osi, tzv. atmosferski rotor, koji je opazio promatrajući oblake i vjetar kod Bakra i Kostrene, i koji se javlja na zavjetrinskoj strani planine. Taj rad bio je poznat i citiran u svijetu, no kasnije je pao u zaborav i kad su kasnije rotori otkriveni u SAD-u, postali su važna tema u meteorologiji, pa su Amerikanci bili iznenađeni kad su doznali da ih je Mohorovičić opisao još krajem 19. stoljeća.

Mohorovičić se u Bakru oženio Silvijom Vernić s kojom je imao četiri sina. Najstariji je prema obiteljskoj tradiciji dobio ime Andrija i službovao je kao sudac u Karlovcu, Križevcima i Zagrebu. Njegov sin bio je istaknuti arhitekt i povjesničar umjetnosti Andre Mohorovičić koji je ime Andre dao i svojem sinu, umrlom u listopadu ove godine, pa danas više nema muških potomaka Andrije Mohorovičića.

Drugi sin Ivan je diplomirao farmaciju i bio je asistent na Kraljevskom sveučilišnom kemijskom zavodu u Zagrebu, a umro je 1912., dok su mu roditelji još bili živi. Treći sin Stjepan je bio geofizičar, astronom i matematičar, zaslužan za otkriće pozitronija, koji je unatoč zaslugama za znanost nedovoljno poznat. Najmlađi sin Franjo umro je u šestoj godini života.

Profesor, akademik, voditelj meteorološke službe

Mohorovičić je na vlastitu molbu 1891. premješten za profesora na Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje postaje i upravitelj Meteorološkog opservatorija na Griču, zamijenivši njegovog utemeljitelja Ivana Stožira. Već 1892. uveo je službu točnog vremena, a 1893. osnovao je stanice za promatranje oluja u cijeloj Hrvatskoj, ukupno 78 sa 500-tinjak motritelja. Na nagovor urednika zagrebačkih novina Agramer Zeitung, 1893. je počeo objavljivati meteorološku prognozu. Od 1901. bio je voditelj čitave meteorološke službe u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, koju je unaprijedio kadrovski i instrumentima. Znanstveno je istražio i tornado kod Novske 1892. i vihor kod Čazme 1898. te proučavao klimu grada Zagreba.

Mohorovičić je 1894. doktorirao s disertacijom „O opažanju oblaka, te dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru“ i do 1918. kao privatni docent i kasnije naslovni izvanredni profesor predavao je na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu kolegije s područja meteorologije i geofizike. Od 1900. predavao je i meteorologiju i klimatologiju na Kraljevskoj šumarskoj akademiji. No, do umirovljenja 1922. Mohorovičić je službeno imao status srednjoškolskog profesora, pa mu je i mirovina bila skromna.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti Mohorovičića je 1893. izabrala za dopisnog, a 1898. i redovnog člana. Od 1918. do 1922. bio je tajnik njezina Matematičko-prirodoslovna razreda te je 1920. bio recenzent knjige Milutina Milankovića, koju je Akademija objavila na francuskom, u kojoj je taj slavni klimatolog prvi put cjelovito iznio svoje astronomske teorije klimatskih promjena.

Mohorovičić je 1899. izradio projekt za istraživanje i iskorištavanje bure, a 1900. objavio je svoj posljednji znanstveni rad u meteorologiji kojom se nakon toga bavio samo stručno, kao motritelj i upravitelj opservatorija.

Proučavanje potresa i nova otkrića

Predmet njegova interesa postaju potresi te 1900. objavljuje rad „Naputak za motrenje potresa“, a 1901. osniva seizmološku postaju u Zagrebu. Njegov seizmograf zabilježio je 1906. poznati potres u San Franciscu, koji je Mohorovičić i analizirao, a 1908. i potrese u južnoj Italiji. U ožujku 1909. uspio je nabaviti još bolji seizmograf, težak jednu tonu, koji je 8. listopada iste godine zabilježio veliki potres kod Pokupskog. Seizmolozi taj potres uvrštavaju na popis povijesnih potresa jer je upravo zahvaljujući njemu Mohorovičić  došao do svojih otkrića koji su značili prekretnicu u shvaćanju potresa i njihovih učinaka, ali doveli i do boljeg poznavanja Zemljine kore. Potres u Pokupskom zabilježile su i europske seizmološke postaje i Mohorovičić je zatražio kopije njihovih seizmograma, koje je pedantno i strpljivo analizirao. Za manje od godinu dana, 1910. objavio je u Godišnjem izvješću zagrebačkog Meteorološkog opservatorija znanstveni rad „Potres od 8. X. 1909.“ u kojem je objavio otkriće velikog diskontinuiteta na dubini od 55 kilometara. Mohorovičić je utvrdio da se na određenoj dubini Zemlje skokovito mijenja brzina širenja potresnoga vala i to je pripisao promjenama u sastavu Zemljine kore te utvrdio formulu širenja potresnoga vala u najgornjem dijelu Zemljine kore, koja je ušla u znanost kao Mohorovičićev zakon.

„Zadatak je seizmologije da prouči unutrašnjost Zemlje i nastavi ondje gdje geologija prestaje, a ima u seizmografima kao svojevrsne dalekozore: uređaje koji nam omogućuju da dopremo pogledom i u najdublje slojeve Zemlje“, napisao je u jednom svojem radu, a svojim seizmološkim otkrićima to je i potvrdio.

Dotad se naslućivalo da Zemlja nije homogena, ali se nije znalo mijenjaju li se svojstva kontinuirano s dubinom ili u strogo definiranim slojevima. Mohorovičić je dokazao da je Zemlja heterogena i da se sastoji od barem dva sloja, od kojih je gornji kora, a donji plašt. Kasnija istraživanja potvrdila su opstojnost granične plohe između Zemljine kore i njezina plašta, ali i to da dubina diskontinuiteta nije posvuda jednaka – ispod planinskih lanaca doseže dubinu i do 90 kilometara, a ispod dubokih oceana nalazi se na dubini od samo pet kilometara. U prosjeku se nalazi 33 kilometra ispod Zemljine površine. Ploha je dobila ime Mohorovičićev diskontinuitet i taj je naziv prvi put upotrijebljen još za njegova života, 1934. u jednoj doktorskoj disertaciji na sveučilištu u Saint Louisu u SAD-u, a drugi put u knjizi „Uvod u teorijsku seizmologiju“ američkog seizmologa isusovca Jamesa Macelwanea 1936., nakon čega se taj pojam proširio u znanosti.

Američki istraživači pokrenuli su početkom 1960-ih godina znanstveni projekt istraživanja Mohorovičićeva diskontinuiteta, nazvan Mohole (spoj skraćenog oblika Mohorovičićeva prezimena i riječi hole – rupa), kojim se bušenjem Zemljine kore na njezinom razmjerno tankom dijelu, ispod oceana, željelo otkriti njezin sastav. Postojanje Mohorovičićeva diskontinuiteta otkriveno je i na Mjesecu, Veneri, Merkuru i Marsu.

Mohorovičić je značajno pridonio određivanju epicentra potresa, pa se krivulje hiperbole koje se koriste u tom postupku nazivaju Mohorovičićeve epicentrale.

Miran čovjek koji je umro u petak

Andrija Mohorovičić bio je miran, vedar i dobroćudan čovjek, privržen obitelji, pogotovo nakon smrti sina Ivana 1912., kad je svako popodne bio kod kuće jer se supruga Silvija bojala ostati sama.

„Živio je po strogom redu, gotovo kao i njegov kronometar, ali nije nikada bio dosadan i imao je smisla za dobru šalu. Iza objeda išao je prije uvijek u kavanu čitati njemačke, francuske, talijanske i engleske ilustrirane novine; ovdje je imao stalno društvo i poslije kavane išao bi ponovno u svoj institut u Gornjem gradu. Nacionalno bio je uvijek pravi Hrvat, što je ostao i do svoje smrti, akoprem to nije bilo oportuno; ali on je bio jak karakter“, zapisao je 1963. o Andriji Mohorovičiću njegov sin Stjepan.

Velika strast mu je bilo pušenje, a govorio je da mu se sve najvažnije stvari u životu događaju u petak, pa da će u petak i umrijeti. To se i ostvarilo. Mohorovićić je umro u petak, 18. prosinca 1936., u svojem domu u Zagrebu. Pokopan je na Mirogoju.

Zanimljivo je da je Mohorovičić 1911. objavio rad „Djelovanje potresa na zgrade“ u kojem je upozorio arhitekte i inženjere na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u seizmički osjetljivim područjima. Nakon potresa koji su pogodili Zagreb i područje Petrinje 2020. taj se njegov rad pokazao vizionarskim, kao i ukupno Mohorovičićevo znanstveno djelovanje kojim je pokušao razjasniti tajne nepredvidive i još uvijek nedovoljno poznate unutrašnjosti planeta Zemlje, u kojoj jedan sloj nosi njegovo ime.

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Andrija Mohorovičić upisao je Zagreb na europsku znanstvenu kartu pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Salamon Berger rođen je u židovskoj obitelji 25. 2. 1858. godine u selu Mnežice kod Novoga Mesta u Slovačkoj. Već u ranoj dobi životni put ga dovodi u najprije u Baranju, a potom u Sisak gdje se zapošljava kao trgovački pomoćnik. Boravak u ovom kraju omogućuje mu i upoznavanje bogate narodne tradicije za što on iskazuje naglašen interes. To ga je navelo da počne sakupljati tekstilne predmete, upoznajući pritom tehnike i način izrade. Vidjevši Tjelovsku procesiju u Sisku, Berger je doslovno bio osupnut bogatstvom hrvatske narodne nošnje. Taj događaj bio je odlučujući za mladoga Bergera da krene u stvaranje svoje buduće kolekcije i da to bogatstvo poželi prezentirati cijelome svijetu. Postupno je postao odličan poznavatelj narodnoga tekstila te 1876. godine pokreće obrt za izradu tekstila. U Zagreb gdje 1885. otvara trgovinu tekstilnom robom te zapošljava tkalje i vezilje odreda iz Posavine. Otvorio je i tekstilnu školu u kojoj su seoske tkalje podučavale mlađe žene u tehnikama izrade tekstila. Uskoro započinje s proizvodnjom tkanina ukrašenih s primijenjenim narodnim motivima i ornamentima te zapošljava oko 2000 radnica diljem sjeverozapadne Hrvatske. Osim tekstilnih izrađevina, u kućnoj radinosti koju je Berger organizirao, kasnije se izrađuju drvorezbarski proizvodi te ukrašene tikvice. Koristi takve Bergerove aktivnosti bile su dvojako ocjenjivane, no proizvode kućne radinosti je izložio na 96 izložaba diljem svijeta, čime je promicao našu kulturnu baštinu. Uz navedene aktivnosti, Berger je cijelo vrijeme sakupljao tekstilne predmete te se njegova zbirka brojem i kvalitetom povećavala. 1905. godine prodaje jedan dio zbirke Trgovačko-obrtnom muzeju za 12 000 kruna, a prilikom osnivanja Školskoga muzeja poklanja za njegov fundus određeni broj predmeta. Tijekom svojih čestih putovanja svijetom upoznaje brojne muzeje što ga je potaklo na ideju da se u Zagrebu osnuje Etnografski muzej. 1918. godine od Bergera je za 600 000 kruna otkupljena zbirka od 8183 tekstilna predmeta koja je postala povod i temeljna zbirka za osnivanje muzeja. Polovicu novca Berger daruje u dobrotvorne svrhe, a druga polovica se koristila kao pripomoćni fond za otkup novih predmeta na terenu. Salamon Berger obnašao je dužnost prvoga ravnatelja Etnografskoga muzeja od 1919. do 1925. godine, a od tada do svoje smrti 1934. godine bio je počasni direktor Muzeja.

Zajedno s prvim kustosom muzeja, prof. Vladimirom Tkalčićem, Berger organizira stručno-znanstveni rad muzeja. Osim zaštite i uređenja zbirki, Berger i Tkalčić posebnu pozornost posvećuju izradi dokumentacije o predmetima. Građa se razvrstava i katalogizira, a uz zbirke preuzete iz drugih muzeja preuzima se i dokumentacija. Također se, da bi se smanjila nesrazmjerno velika zastupljenost tekstilne građe, organiziraju terenska istraživanja s otkupom predmeta. Prva izložba u Muzeju je postavljena 1920. godine, a prvi stalni postav, čiji je autor bio S. Berger, otvoren je 1922. godine. Tih godina osniva se muzejska knjižnica te se 1922. pokreće časopis ”Narodna starina”. Berger je napisao i nekoliko radova koji govore i o društvenim prilikama tog vremena: ”Tragedija hrvatske tekstilne kućne industrije”, 1907.

”Za unapređenje naše kućne industrije”, 1930. ”Simbolizam u našoj folklori”, 1932.

Među etnografijom, Berger je napravio zbirku Devocionalija, odnosno zbirku raznih moćnika, svetaca, kućnih oltarića, kao i zbirku sakralnih skulptura i slika, koje čine dobar dio izložaka stalnog postava MUO u njihovoj kolekciji istoga.

Uz to, Berger je bio veliki skupljač i mecena hrvatskoga slikarstva, slikara vremena u kojem je živio, vremena hrvatske moderne. U njegovoj kolekciji se nalaze djela Vlahe Bukovca, Medovića, M. K. Crnčića, Ferde Kovačevića, od kojih se neka nalaze u stalnom postavu Moderne galerije. Između njih treba izdvojiti portret njegove kćerke Tilde, koji je jedno od remek-djela Vlahe Bukovca, kao i portret samoga Salamona Bergera, koji se nalazi u Etnografskom muzeju.

Za dugogodišnji rad i zalaganja Bergeru su dodijeljena brojna priznanja i odlikovanja, a njegov ugled najbolje će objasniti riječi Vladimira Tkalčića, njegovoga suradnika u Muzeju, izrečene za 70-ti rođendan:

”Čovjek pronicavog duha, ambicije, nesavladive energije, neumorne agilnosti, čvrstoga značaja; zagrijan za sve što je dobro, lijepo i plemenito. Izgrađena ličnost koja zauzimlje u našem društvu zaseban položaj do kojega se vinuo jedino svojim uzornim radom i naročitim osobnim kvalitetama.”

Salamon Berger bio čovjek koji je zahvaljujući viziji, ustrajnosti i odlučnosti uvelike pridonio osnivanju Etnografskoga muzeja u Zagrebu.

Napisala : Ines Novković

Naslovna fotografija: Nacionalni muzej moderne galerije

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Objava Suosnivač i prvi ravnatelj Etnografskog muzeja Salomon Berger pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.