Svaki broj časopisa “Povijest sporta” – od prvog broja do današnjih – nepresušni je izvor dragocjenih podataka o povijesti svekolikog hrvatskog sporta.

Jednom zgodom sam u broju 97 (lipanj 1993.) tražila tekstove o Mediteranskim igrama (MI). Čitajući sadržaj, iznenadio me naslov: Željko Poljak – “Ban Josip Jelačić – planinar”. Dovoljno da radoznali kroničar-novinar pribilježi pronalazak za neku drugu zgodu, ali… ime pisca bio je znak da se mora odmah otvoriti 47. stranica. Iskustvo me vodilo!

Autor, doktor Željko Poljak, liječnik, sveučilišni profesor, planinar, neumorni pisac o planinarstvu i planinama, 41 godinu glavni urednik “Hrvatskog planinara” (prvi broj 1. lipnja 1898.!), svakome tko je htio doznati i naučiti nešto sadržajno o planinarstvu poklonio je dio svoga znanja. I evo što je napisao dr. Željko Poljak pod tim izazovnim naslovom:

“O hrvatskom banu grofu Josipu Jelačiću (1801.-1859.) napisano je mnogo članaka i knjiga, pogotovo u posljednje dvije godine, otkada je zagrebačkom glavnom trgu vraćen njegov spomenik. Povjesničari su osvijetlili gotovo svaki detalj njegova burna života, ali im je, izgleda, promaknuo podatak da je Jelačić bio i planinar. O tome možemo naći podatke u stranim knjigama. Jednu od njih napisao je na talijanskom jeziku tršćanski botaničar dr. Bartolomeo Biasolleto prije 150 godina pod podugačkim naslovom: Relazione del viaggio fatto nella primavera dell’anno 1838. della Maiesta Re Federico Augusto di Sassonia nell’ Istra, Dalmazia e Montenegro (Trst, 1841.)…”.

Saski kralj na Učki

Kako je izvještaj o putovanju saskoga kralja Friedricha Augusta II. (1797.-1854.) ovim dijelom Europe postao dio životopisa bana Josipa Jelačića!? Kralj je u to vrijeme stolovao u dalekom Dresdenu. Ban Josip Jelačić tada je bio bojnik, imao je 37 godina i veliko vojničko iskustvo. I kralj Friedrich August II. bio je školovani vojnik, kao časnik je i ratovao, čime je ispunjavao svoju vladarsku dužnost, ali je puku omilio svojim, za ono vrijeme pozitivnim, reformama (gradovi su dobili samoupravu, seljake je oslobodio tlake i kmetstva…). Botanika mu je bila srcu prirasla i zato je putovao svijetom. Tako je dospio i u Hrvatsku. A kraljevi, bili oni i vrsni botaničari, ne lutaju šumama i planinama sa svojom pratnjom, prepušteni sami sebi!

Na Učku se popeo za dva sata, ali mu je kiša spriječila onaj daleki i velebni vidik

Dr. Željko Poljak o tome dalje piše: “Iz Biasolletove knjige saznajemo da je 1838. godine, pri usponu na Učku, kralja pratio i Josip Jelačić, tada carski bojnik. … Dne 10. svibnja krenuo je kralj s pratnjom iz Voloskog u Matulje i odavle cestom do podnožja Učke, na koju se popeo za dva sata, ali mu je kiša spriječila onaj daleki i velebni vidik…Kratak izvještaj o tom putu zabilježila je i Danica Ilirska 1839. godine (br. 35 i 36) prema dnevniku konzula u Trstu Sartorija, koji je također pratio kralja…”.

Čitajući dalje članak dr. Željka Poljaka, svaki iskusni planinar prati u mislima kralja koji s pratnjom traga ljepotama i vrletima Velebita, Zmijskog brda na Pelješcu i Biokova. Župni stan u Potpragu podno Tulovih greda pružio je kralju Friedrichu Augustu II. i pratnji konačište. Temeljiti pisac, poznavalac i znalac vrijednosti podataka iz prošlosti, dr. Željko Poljak, ne zaboravlja spomenuti: “U tom istom stanu noćili su 1852. godine i naši planinarski prvaci Schlosser i Vukotinović”. (Dr. Josip Schlosser-Klekovski, liječnik i botaničar, i Ljudevit Vukotinović, književnik i enciklopedist, suosnivači su Hrvatskog planinarskog društva – HPD-a, 15. 10. 1874., op. M.B.)

Otkrivena biljka na Biokovu

Traganje i istraživanje bilo je nagrađeno – kralj je otkrio i nekoliko nepoznatih biljaka. Biljka pronađena na Biokovu ovjekovječena je i kraljevim imenom. To je Centaurea Friderici Augusti, a nazvao ju je šibenski liječnik Roberto Visiani (1800.-1878.), profesor botanike na Sveučilištu u Padovi.

No, kralj nije zaboravio ljepote i raznolikost biljnog svijeta naših planina. Nakon sedam godina, državničkim obvezama spriječen da to učini i ranije, Friedrich August II. dolazi 1845. godine u Hrvatsku nastaviti svoja istraživanja. Uz njega je “prijatelj i vodič” Josip Jelačić, tada već pukovnik. Ovaj put tragaju po Kleku i Goloj te po ličkoj Plješivici. To je putovanje opisao dr. J. Scadelbach, i sam sudionik, u knjizi Friedrich August II, König von Sachsen (Leipzig 1854.).

Prijatelj i vodič Josip Jelačić tragao je s kraljem i po Kleku i Goloj te po ličkoj Plješivici

Zašto je baš časnik Josip Jelačić izabran za pratioca i vodiča?

Dr. Željko Poljak piše: “Danas je, dakako, teško utvrditi zašto je Jelačić planinario – po službenoj dužnosti ili iz planinarskih pobuda?”.

Pomnim iščitavanjem životopisa bana Josipa Jelačića mogu se naći dijelovi odgovora. Prije svega, 1838. Josip Jelačić je bio mlad, prekaljeni vojnik, njegova tjelesna izdržljivost je morala biti uzorna. Službovao je s Ogulinskom graničarskom pukovnijom u Italiji, zapovijedao područjem Glinske pukovnije, što je značilo upoznavanje kraja, pa i planina na djelu, u sedlu na konju ili pješice. Zna se da je već u mladosti pokazivao izrazito zanimanje za zemljopis, povijest i strane jezike. Ovim odlikama dodajmo i odgoj na Terezijanskoj akademiji u Beču.

I zato dr. Željko Poljak na kraju kaže: “Vjerojatno ipak nije slučajno da se prilikom obiju kraljevih putovanja po hrvatskim planinama upravo on nalazio u kraljevoj pratnji, pa neka taj podatak bude zabilježen u analima hrvatskog planinstva.”

Objava Ban Josip Jelačić – planinar pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Foto: privatni album Relje Bašića i arhiva časopisa Zagreb moj grad

Iako je gospon Fulir – jedan od najzagrebačkijih filmskih likova u povijesti – samo jedna iz bogatog niza njegovih glumačkih uloga, upravo je Fulir u legendarnom filmu „Tko pjeva zlo ne misli“ Kreše Golika zauvijek obilježio Relju Bašića u očima Zagrepčana i svih koji poznaju šarm tadašnjeg Zagreba, hedonistički uljuljkanog u polovinu 1930-ih godina. 

– Tema je bila lokalizirana na Zagreb i nismo bili svjesni da je to film koji će imati tako široki odjek; igrao je u cijelom svijetu i naišao na veliko odobravanje, posebice u Londonu – rekao je Bašić u intervjuu u našem časopisu Zagreb moj grad 2014. u povodu 45. obljetnice filma „Tko pjeva zlo ne misli“. – A ulogu gospodina Fulira prihvatio sam s velikim veseljem jer u to vrijeme uglavnom sam snimao filmove jugoslavenske kinematografije, u kojima sam često, zahvaljujući svojoj urbanoj faci, glumio neprijatelje, izdajice i špijune. Konačno mi se pružila prilika da elemente komike, koje nosim u sebi, izrazim karikirajući zagrebačkog hohštaplera. 

Kazališni, filmski i televizijski glumac i redatelj Relja Bašić, osnivač kazališta Teatar u gostima, u svojoj je bogatoj karijeri ostvario 56 uloga u domaćim produkcijama i čak 73 uloge u stranima, surađujući s nekima od najvećih imena europskog i svjetskog filma. Uspjelo mu je to, osim zbog nepresušnog talenta, i zahvaljujući znanju pet stranih jezika: njemačkog, francuskog, talijanskog, engleskog i slovenskog.  

– Moja veza sa stranim velikim umjetnicima bazirala se na komunikaciji s izrazito važnim ličnostima s kojima sam imao sreću surađivati, od Richarda Burtona, Gérada Philipea do Franca Nera, Richarda Chamberlainea, Petera Ustinova, Marcella Mastroiannija, Emme Thompson… Osim glumačkoga rada, moje režije su doživjele 2858 izvedbi, osam predstava mojeg Teatra u gostima snimljeno je za televiziju, ja sam uvijek imao materijal s kojim sam mogao komunicirati sa značajnim ljudima. Upoznao sam velika režijska i glumačka imena i upijao kao bugačica sve što sam od njih mogao naučiti! – isticao je. 

Posebno je bilo njegovo prijateljstvo s Richardom Burtonom s kojim se zbližio snimajući „Sutjesku“ redatelja Stipe Delića, jedan od filmskih spektakala jugoslavenske kinematografije o velikim partizanskim bitkama u Drugom svjetskom ratu. Burton je u filmu imao ulogu Josipa Broza Tita, a Relja Bašić igrao je kapetana Stewarta. 

– Zbog financijskih razloga snimanje „Sutjeske“ imalo je dvije višednevne pauze, a Richard i Elizabeth Taylor doslovno su me prisvojili! Njih dvoje su se ili beskrajno voljeli ili su se tukli i svađali, razbijali. Bilo je silno poučno gledati to iz najveće blizine. A Richard je bio fenomenalan! To su bila dva čovjeka u jednom, jedan kad je bio s Liz, a drugi kad je bio sam. Ili je imao alkoholnu fazu ili je pio čajeve – ispričao je Relja u jednom intervjuu.

Iako su mu njegovi agenti nudili da se preseli u Pariz ili München, Relja Bašić odlučio je ostati u Zagrebu jer je smatrao da unatoč poznavanju stranih jezika, naši glumci uvijek u stranim filmovima zadrže strani naglasak i zato nikad ne igraju glavne uloge. Osim toga, jedino je u domovini mogao usporedno raditi na filmu, u kazalištu i na televiziji. U Zagrebu je, uostalom, osnovao i Teatar u gostima koji je djelovao punih 30 godina.

Kad su ga pitali koja mu je uloga najdraža, teško bi se odlučio za jednu, no ipak je isticao glavnu ulogu zagrebačkog kipara Feđe u filmu „Rondo“ Zvonimira Berkovića, za koju je osvojio i pulsku „Zlatnu arenu“, napominjući uvijek da svaka nagrada razveseli dobitnika, ali i da velik broj nagrada samo potvrđuje tezu o pretjeranoj komercijalizaciji glumačkoga posla. – Čini mi se da je glumac potrošni materijal i ima određeni vijek trajanja; bavit’ se više od 45 godina svojom profesijom nije pametno – rekao je.    

BUŠ ILI SVIRAL’ VIOLINU IL’ BUŠ IGRAL’ HOKEJ NA LEDU

Relja Bašić rođen je u Zagrebu, 14. veljače 1930. Majka Elly bila je poznata hrvatska glazbena pedagoginja i pijanistica, osnivačica glazbene škole koja i danas nosi njezino ime, a otac Ivo Prišlin profesor glazbe. Relja nosi prezime majčinog drugog muža Mladena Bašića, dirigenta i pijanista.  

– Kod mene se od malih nogu s majčine strane forsirala muzička naobrazba, pa sam od pubertetskih godina počeo učit’ violinu kod Stjepana Šuleka. Međutim, ja sam u isto vrijeme bio fanatik za šport, igrao sam hokej na ledu i često sam došao s plavim prstima, natečenima, i u jednom času mi je rekao Šulek: Relja, sad se moraš odlučit’ buš ili sviral’ violinu il’ buš igral’ hokej na ledu. I ja sam se odlučio za hokej na ledu. Onda su me probali izmodelirati kao fagotistu, pa sam učio s Rudolfom Klepačem fagot. Osim toga, proživio sam pet ljeta svirajući kontrabas po Jadranu s jednim jazz kvartetom… Tri smo ljetna mjeseca provodili od zadivljujuće Italije, pa Portoroža, Kopra sve do srednjodalmatinskih otoka. A vjerojatno se tu malo i moj glumački talent pokazao jer sam znao, kad su bili jako teški dijelovi za sviranje, obratit’ se plesačima ili nekim ljudima za stolom i odmaknuti pažnju od mog muzičkog izražavanja. Kontrabas je takav instrument na kojem se može fulirati – ispričao je Relja o tom dijelu svoje biografije. 

Već je i redovno školovanje platilo danak njegovom svestranom i nemirnom duhu. Naime, izbačen je iz zagrebačke Klasične gimnazije jer je profesoru ruskog jezika na njegovu prozivku: „Ti si idiot, kreten i budala“ odgovorio: „Drago mi je da imamo identično mišljenje jedan o drugome“. Stoga je maturirao u Bakru na Pomorskoj školi, postavši potporučnik duge plovidbe ekonomskog smjera, čak je jedno vrijeme i plovio na tankeru. Bio je član prvoligaške košarkaške momčadi Kvarner, a okušao se i u novinarstvu kao suradnik Riječkog lista, VUS-a i Studija. 

– Mislim da sam s izvjesnim zakašnjenjem sazrijevao. Putujući puno, razgovarajući sa strancima, shvatio sam da čovjek mora biti silno otvoren za razne uplive i informacije – rekao je Relja u intervjuu 2014. 

Iako je apsolvirao ekonomiju, privlačnost glumačkog poziva bila je veća. Reljina majka Elly Bašić predavala je glazbu i na Kazališnoj akademiji koju je osnovao Branko Gavella, pa je Relja odmalena bio okružen intelektualcima, glazbenicima, književnicima, glumcima, redateljima… No, i upis na Akademiju bio je svojevrstan kuriozitet, s obzirom na to da je Relja Bašić bio peta generacija studenata od osnutka Akademije, ali i prvi Zagrepčanin koji je uspio proći sve prijemne ispite. Naime, smatralo se da se u Zagrebu ne govori dobar štokavski!  

Ipak, vrata glume Relji Bašiću široko su se otvorila još tijekom studija, kad je u Zagreb na gostovanje stiglo najveće francusko kazalište u kojem je glumio i slavni Gérard Philipe. Budući da je Relja bio jedini student na Akademiji koji je pohađao privatne satove francuskog jezika, Gérard Philipe dao mu je dvomjesečnu stipendiju u Parizu, a stanovao je u njegovoj kući. S Philipeom i francuskim nacionalnim kazalištem mjesec je dana proveo u Avignonu na ljetnom festivalu, učeći iz prve ruke kako radi vrhunsko kazalište i družeći se s velikim glumcima.  

Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu kod Branka Gavelle 1955. Već pri kraju studija redatelj Bojan Stupica uključuje ga u dramski ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u kojem je do 1967. ostvario niz uloga s istaknutim redateljima, odigravši 498 predstava. Godine 1966. okušava se prvi put i u režiji – predstave „Ljubaf“ u Teatru &TD, koja je izvedena 277 puta. 

Kreativan nemir odvodi ga 1967. iz stalnog angažmana u status samostalnog umjetnika te kao glumac i redatelj Relja Bašić djeluje u Teatru &TD, Kazalištu Komedija, Zagrebačkom kazalištu mladih, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Odigrao je 797 predstava i ostvario svojih prvih šest režija. 

TEATAR U GOSTIMA: TO MI JE ZAISTA NAJLJEPŠI DIO ŽIVOTA! 

No, potreba za još većom autonomnošću vukla ga je na u tadašnjoj državi još neutabane staze privatnog poduzetništva, što je s jedne strane donijelo slobodu u umjetničkom izražavanju, a s druge strane naporan, uporan i beskompromisni rad. Relja Bašić s grupom istaknutih glumaca svoje generacije osnovao je 1974. prvo hrvatsko putujuće privatno kazalište – Teatar u gostima, u kojem je bio umjetnički direktor, glumac i redatelj sljedećih trideset godina. Izveli su 4213 predstava u 340 mjesta i gradova Hrvatske, tadašnje Jugoslavije i u inozemstvu. O tom razdoblju Relja Bašić je rekao: 

– Jedno od mojih velikih razočaranja bilo je kad sam shvatio da se prijateljstva koja nastaju za vrijeme snimanja filma između pojedinih glumaca kao kirurškim nožem prekidaju sa zadnjim snimanjem, da to nije nikakva vječna ljubav. S mnogim se glumcima s kojima sam bio silno intiman dva-tri mjeseca, sve znao o njima i oni sve o meni, poslije više nikad nisam sreo. Trebalo mi je dugo da se naviknem na takav način. Možda je Teatar u gostima bio neka vrsta reakcije na to što sam propustio u mladosti, pa sam htio da s određenom grupom ljudi zadržim kontakt u toku cijelog života.  

Imali smo u Teatru u gostima vrlo strog princip: godišnje smo 11 mjeseci bili u obavezi prema Teatru, u deset mjeseci imali smo samo pet slobodnih dana, nikad nismo imali šaptača, nego smo uvijek probali tako dugo, dok sve nije sjelo svim glumcima. I ogromnu sreću sam imao s odabirom glumaca, od Fabijana Šovagovića, Ive Serdara, Vanje Dracha do Zdravke Krstulović, Sande Langerholz, velikih glumačkih imena koja su se s velikim veseljem uključila u taj gotovo svakodnevni ritual igranja kazališnih predstava pred prepunim dvoranama. U prosjeku smo imali 24 do 26 predstava mjesečno; tu je i putovanje, spavanje po raznim, u većini slučajeva provincijskim hotelima, pa obavezno poslije predstave kratko zajedničko konzumiranje hrane i nešto malo alkohola s organizatorima. Međutim, to nas je ispunjavalo, na povratku smo razgovarali o jučerašnjoj predstavi i dogovarali što ćemo ispravit’; to je bio jedan vrlo osmišljen kreativni rad.

A onda smo imali potpuno slobodnih mjesec dana koje smo uglavnom koristili za rad na Dubrovačkim ljetnim igrama ili Splitskom ljetu ili raznim festivalima. A imali smo i mogućnost da snimamo filmove jer smo smatrali da će nas filmska publika doći pogledat’ u kazalište, ako zadovoljimo na filmu. Pa smo se, na primjer, ako je Šovagović snimao nešto u Istri ili Gorskom kotaru, vrtili uglavnom u tom dijelu Hrvatske jer nije bilo moguće danas igrati recimo u Puli, a sutra u Osijeku. Bili smo jako ispunjeni, zadovoljni, svaku večer smo doživjeli uspjeh i zahvalnost publike i to mi je zaista najljepši dio života! 

Nakon trideset godina, 2004. Teatar u gostima prestaje raditi. 

– Zato jer mi se činilo da je glumac potrošni materijal i ima određeni vijek trajanja. Teatar sam zatvorio na isti datum na koji je osnovan, nakon tridesetogodišnjeg života. Kad se tome još doda 12 godina HNK i neka druga vremena kad sam igrao mnogo u ITD-u, Komediji i tako dalje… bavit’ se više od 45 godina svojom profesijom nije pametno! – rekao je Relja u intervjuu 2014. 

Unatoč takvom razmišljanju, Relja Bašić ne miruje i već 2006. radi dokumentarni film o maloj glumici Lei Deutsch, zagrebačkoj Shirley Temple, glumačkoj zvijezdi prijeratnog Zagreba. Iako redatelj Branko Ivanda film na kraju nije snimio prema njegovom scenariju, Relja Bašić imao je početnu ideju i napisao sinopsis. A Leu Deutsch i osobno je poznavao, gledao sve njezine predstave u HNK, a kao đak dvojezične osnovne škole na njemačkom i hrvatskom, evangeličke škole u Gundulićevoj, sjedio je u klupi pokraj prozora s pogledom točno u njezin stan. Židovska obitelj Deutsch deportirana je u svibnju 1943., a šesnaestogodišnja Lea umrla u transportu za Auschwitz. 

– Ona je bila dvije-tri godine starija od mene, a ja sam bio, kao i više puta u životu, krivo zaljubljen – rekao je.

POLITIKA KAO SPOREDNO ZANIMANJE: VAŽNO JE IMAT’ DOBRE PRIJATELJE BEZ OBZIRA NA RAZLIČITOST POLITIČKIH POGLEDA 

Možda je baš i sudbina mlade Židovke Lee Deutsch utjecala na humanističke i političke stavove Relje Bašića koji je od 2004. bio član Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, a te je godine imenovan i jednim od 52 UNESCO-ova umjetnika za mir. Humanitarnim aktivnostima bavio se i kao član Rotary kluba Zagreb. U domaćoj politici, bio je jedan od osnivača Hrvatske socijalno-liberalne stranke, a od 1993. do 1997. i zastupnik HSLS-a u Hrvatskom saboru. O tome je u intervjuu 2014. rekao: 

– Ja sam oduvijek nosio u sebi zrno interesa za politički život, ali tek u samostalnoj Hrvatskoj naišao sam na neke ljude, na čelu s Draženom Budišom i mojim prijateljima Ivom Škrabalom, Zvonimirom Berkovićem i drugima, u čijem sam se krugu osjećao jako dobro. Međutim, bio sam vrlo nezadovoljan svojom pozicijom u Hrvatskom saboru, nisam se za niz diskusija javljao jer sam smatrao da sam za taj sektor veliki neznalica, a o umjetnosti, kazalištu, muzici, kulturi se relativno malo vodilo računa. I onda sam se povukao, najprije iz Sabora nakon što mi je prošao četverogodišnji mandat; još sam malo bio aktivan u stranci, ali sam shvatio da je to za mene bilo jako lijepo, interesantno – sporedno zanimanje. 

Žalim zbog situacije u kojoj se danas nalazimo. Međutim, čini mi se da još imamo jako puno mjesta da kompenziramo svoju količinu ljubavi, imat’ dobre prijatelje bez obzira na različitost političkih pogleda.

Što se tiče vremena Drugog svjetskog rata i sudbine Lee Deutsch kojoj sam svjedočio i koja je na mene ostavila dubok trag, mene su roditelji prilično štedili s faktografskim podacima o strahotama rata. Moja majka je bila na neki način prikrivena Židovka jer je bila dvaput u životu u braku s „pravovjernicima“ – prvog muža su četnici zaklali u Puli, a drugi je bio Mladen Bašić. Mi smo živjeli vrlo povučeno, orijentirajući se na muziku i ja neuspjelo na šport, kasnije na glumu. Prema tome, ja nisam osjećao strah, nego brigu za moje daljnje rođake koji su bili izloženi progonu nacista ili ustaša. To vrijeme sam vrlo brzo zaboravio. Mislim da je bježanje u profesiju i velika koncentracija za rad i strane jezike bio moj odgovor da se izmaknem tim teškim i ružnim vremenima. 

SEDAM GODINA PRISILNE IZOLACIJERelja Bašić iz dva braka ima dvije kćeri, Ninu i Niku. Posljednjih sedam godina života proveo je u svojem domu u Ilici sa suprugom Koraljkom, teško pokretan zbog loma bedrene kosti i napuknuća zdjelice. Četiri je puta operiran, ugrađen mu je umjetni kuk. Iako je živio preko puta bivše kavane Korzo i u blizini nekoliko kazališta, do tada vitalan 80-godišnjak od 2010. nije mogao niza stepenice i ta mu je izolacija teško padala. Žalio se da je izgubio kontakt s kazališnim i filmskim životom i isticao razočaranje televizijskim sapunicama „koje su čisti bijeg glumca u potrazi za honorarom“.  

U intervjuu za naš časopis 2014. o svojem voljenom rodnom gradu rekao je: 

– Želio bih da se Zagrebu vrati civilizacijski, srednjoeuropski osjećaj sigurnosti koji su imali građani ovoga grada i koji su na žalost izgubili, dolaskom velikog broja doseljenika koji se niti ne pokušavaju kulturno integrirati. Zagrebu treba vratiti Gradski podrum koji je bio velika institucija u kojoj se mogla vidjeti za zajedničkim stolom plejada poznatih i slavnih ljudi kako međusobno komuniciraju, večeraju, nazdravljaju ali se to ne pretvara u nekakvo pijanstvo, odlaze od stola do stola pozdraviti, razmijeniti misli, upozoriti na nešto što bi trebalo posjetiti, pogledati, pročitati. Sve počinje zapravo jednom gotovo neostvarivom mojom željom da se makne iz Ilice tramvajski promet, da Ilica postane šetnica i da se spoji sa Zrinjevcem i Tomislavovim trgom.

Relja Bašić nije doživio potres 2020. i sve promjene koje su se od tada u Zagrebu dogodile. Umro je 7. travnja 2017. u 88. godini. Pa iako je jedan od najvećih hrvatskih glumaca, šarmer i gospodin i u privatnom životu, rekao da je glumac potrošni materijal i ima određeni vijek trajanja, ne bismo se u njegovom slučaju s tim složili: vrijeme gospona Fulira je vječno.   

Objava Relja Bašić – glumac i redatelj neograničenog vijeka trajanja  pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Od kasnopopodnevnog zena u šumi i večernje šumske kupke, večere uz vatru, do noćnog huka sove, ranojutarnjeg pjeva ptica i šumske kupke pod prvim zrakama sunca — tek tada shvatiš svu ljepotu i sreću života koji nam je rođenjem dan.

Strahinjščica je magična. Krije energiju koju su tisućama godina prije nas prepoznavali naši preci, a priča o svemu tome dio je jedne divne noćne šumske kupke.

Znanstveno je dokazano da šumska kupka jača imunitet, smanjuje stres, povećava koncentraciju, regulira tlak i povećava broj NK stanica — ubojica bakterija, virusa i stanica raka.

Šumska kupka znači biti tu i sada, prepuštajući se prirodi da svojim prirodnim činiteljima čini dobro nama samima. PR

Objava Noćna šumska kupka pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Objava Bestseler za ljetno čitanje o ljepoti i posebnostima Hrvatske pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Plesnjak na Zrinjevcu započinje u 18:00 sati besplatnim plesnim radionicama pod vodstvom Plesnog centra Zagreb by Nicolas. Posjetitelji će moći naučiti prve korake ili usavršiti već stečene vještine – od egzotičnih latino-američkih i afro-karipskih ritmova, poput rumbe, cha-cha-cha, salse i bachate do elegantnih standardnih te omiljenih društvenih plesova. Od 20:00 sati slijede koncerti uživo, a tijekom ljeta na Zrinjevcu će nastupiti Louise, Bacon & Blues Corp., Siniša Radan Garden Party, Groovy Cakes, Ima Gruva, The Sway Band, Davor Doležal Quartet, Silver Lining Collective, Šleper Šlager i Superstary.

Direktorica TZGZ-a, Martina Bienenfeld, istaknula je: „Plesnjaci su od 50-ih do 70-ih godina prošlog stoljeća bili jedno od omiljenih mjesta okupljanja i izlazaka Zagrepčana. Uz ritmove tada najpopularnijih pop, rock, jazz i swing hitova odrastale su generacije, a upravo taj duh gradskih ljetnih večeri danas ponovno oživljava Plesnjak na Zrinjevcu. Spajajući tradiciju s današnjim načinom druženja na otvorenom, vjerujem da će i ovogodišnje izdanje ponovno okupiti brojne Zagrepčane i goste te još jednom potvrditi da su ovakvi programi važan dio prepoznatljivog ljetnog identiteta Zagreba.“

Ulaz na sve programe je besplatan, a detaljan raspored radionica, koncerata i izvođača dostupan je na www.infozagreb.hr/plesnjak-na-zrinjevcu. U slučaju lošeg vremena, pojedini programi bit će održani u nedjelju umjesto predviđenog termina. PR

Objava USKORO POČINJE PLESNJAK NA ZRINJEVCU pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Foto: fototeka MGZ-a i HNK-a

U svoj dnevnik upisala je: 

Život mi je težak, no nikada ne bih napustila Zagreb. Ja sam tu i ostajem tu iako mene i moju djecu bije nevolja, naročito zimi u mrzloj sobi, kad noću učim uloge i smrznute noge zamatam u gunj

Na pozornici je provela gotovo 70 godina i ostvarila 600-tinjak uloga i nekoliko tisuća nastupa, kao nijedna hrvatska glumica prije ni nakon nje

Kad je mladi glazbenik Leopold Ružička navečer, 3. kolovoza 1850., u gradiću Litovelu u Moravskoj otišao u obližnju gostionicu proslaviti rođenje kćeri, nije ni slutio da će jedan slučajni susret sudbonosno utjecati ne samo na njegov život, nego i na kulturu Hrvatske, zemlje koja je desetak dana prije za banicu dobila njegovu zemljakinju, groficu Sofiju Stockau, mladu suprugu hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Ružička je te večeri u gostionici upoznao članove njemačke kazališne družine u kojoj je bio i zagrebački glumac Josip Freudenreich, porijeklom također iz Moravske. Dok je družina gostovala u Litovelu, Ružička i Freudenreich su se svakodnevno sastajali i razgovarali, a budući da je Ružička pokazivao velik interes za kazalište, razgovori su znali trajati do ranog jutra.

Prije odlaska iz Moravske Freudenreich je poslao pismo Dimitriju Demeteru, upravitelju zagrebačkog kazališta, i obavijestio ga da je u jednom gradiću našao glazbenika koji bi bio vrlo koristan u zagrebačkom kazališnom orkestru. Demeter je prihvatio Freudenreichov prijedlog i za nekoliko je tjedana Ružički stigla ponuda za angažman. Kad je uvjerio i svoju suprugu Tereziju da mu se napokon pružila prilika da postane član orkestra jednog ozbiljnog kazališta, s obitelji je krenuo u Hrvatsku. Kći Marija, čijem rođenju može zahvaliti ovakvu sreću, tada je imala tek četiri mjeseca – bit će ona Marija Ružička Strozzi, jedna od najistaknutijih hrvatskih glumica svih vremena, koju su uspoređivali sa svjetskim zvijezdama Sarom Bernhardt i Eleonorom Duse. 

Na pozornici je provela gotovo 70 godina i ostvarila 600-tinjak uloga i nekoliko tisuća nastupa, kao nijedna hrvatska glumica prije ni nakon nje. Igrala je Shakespeareove heroine, ženske likove u Ibsenovim, Strindbergovim i Hauptmannovim dramama, Damu s kamelijama, Fedru, Mariju Stuart, Teutu, Maru Benešu, Majku Jugovića i mnoge druge velike uloge. Samo je prvu ulogu odigrala bez treme, a kasnije je uvijek osjećala veliku odgovornost pred rolom koju je interpretirala. Bila je po mnogo čemu jedinstvena pojava u hrvatskom glumištu i njezin legendarni status nije nikad doveden u pitanje. Iako joj je očito, već nakon rođenja bilo suđeno da dođe u Hrvatsku i postane jedna od velikana, put do toga bio je težak i trnovit, pun teškoća, odricanja i životnih tragedija. 

Gubitak glasa i kazališna slava

Nakon dolaska u Hrvatsku obitelj Ružička bila je zadovoljna, ali četiri godine poslije materijalne brige natjerale su Leopolda Ružičku da napusti Zagreb i njegovo kazalište. S obitelji se preselio u Varaždinske Toplice i radio kao službenik, no sreća nije dugo trajala. Veliki požar u gradu bio je koban za Ružičku koji je, sudjelujući u gašenju, obolio od upale pluća i umro u 30. godini života. Unatoč tragičnom gubitku, Terezija Ružička odlučila je s kćerkom ostati u Varaždinskim Toplicama, gdje se bavila izradom poznate češke čipke. 

Marija je ondje završila osnovnu školu, a 1860. se s majkom vratila u Zagreb i upisala u njemačku srednju školu kod sestara milosrdnica. Počela je glumiti u predstavama na samostanskim svečanostima, a bila je zapažena i po zvonkom glasu. Majka ju je redovito vodila u kazalište i upisala je 1865. na pjevački tečaj u Glazbeni zavod, gdje je učitelj pjevanja Vatroslav Lichtenegger otkrio Marijin potencijal i želio joj osigurati stipendiju konzervatorija u Beču. 

No, uporno vježbanje uzrokovalo je gubitak glasa i san o glazbenoj karijeri se izjalovio. Nije mogao pomoći ni slavni bečki otorinolaringolog. Marija Ružička razmišljala je i o samoubojstvu, a u svoj je dnevnik upisala: “Čovječji život pokreće nešto, premda uobražavamo da sami odlučujemo o svom putu. Ono nešto velika je, nerješiva tajna, ali ono apsolutno postoji.”  

I doista, kao prst sudbine u Marijinom se životu opet pojavio Josip Freudenreich, stari očev prijatelj, sada upravitelj gradskoga kazališta. Oduševljen njezinom atraktivnom pojavom, šarmom i lijepim glasom, nagovorio je 1867. Tereziju da kćer dovede na probu u kazalište i rekao: “Ako mala ima smisla za glumu, radit ću s njom jednu dramsku ulogu.” Time je započela najdugovječnija hrvatska kazališna karijera – Marija Ružička nastupila je 2. siječnja 1868. kao  Jeane d’Eyre u drami “Lowoodska sirota” Charlotte Birsch Pfeiffer i oduševila kritičare. “Mi se ne sjećamo da je ikada koja debitantica već prvim nastupom postigla toliki uspjeh… Poslije drugog čina publika ju je izazvala burnim klicanjem… Ona je prvim nastupom pokazala da ima osobit dramatičan dar”, pisale su Narodne novine. 

Kad je Marija to pročitala, uzela je novine pod ruku i s prijateljicom Ivkom Kralj odjurila na tadašnji korzo u Ilicu i satima šetala gore-dolje, uvjerena da je svi gledaju kao senzaciju. No, to je bilo prvi i zadnji put da joj je nagla slava udarila u glavu jer do besmrtne slave bilo je još puno posla. 

Svjesna da učenjem uloga neće steći potrebnu naobrazbu, potajno je kupovala školske knjige viših razreda i u slobodno vrijeme učila iz njih. Privatno je učila francuski, kako bi u originalu mogla čitati francusku dramsku literaturu, čiji su joj ženski likovi bili najbliži. Budući da je u rodnoj Moravskoj provela tek prva četiri mjeseca života, zaboravila je češki, no ponovno ga je počela učiti pod utjecajem Josefa Václava Friča, urednika novina Agramer Zeitung i prvog predsjednika Češke besede Zagreb. Uz hrvatski i njemački, tako je mogla glumiti i na češkom. Kao mlada glumica, Marija Ružička u sezoni je igrala 30 do 50 uloga i ubrzo je stekla rutinu.  

Na početku karijere Marija Ružička upoznaje Ferdinanda Strozzija, nastavnika matematike na zagrebačkoj realnoj gimnaziji, potomka stare firentinske plemićke obitelji s titulom markiza. Za njega se udala 1871. i od tada se potpisivala kao Marija markiza Ružička Strozzi. Svog je supruga iz svijeta brojki približila kazalištu, pa je Ferdinand Strozzi počeo prevoditi dramske tekstove s njemačkog i talijanskog i adaptirati ih. 

Marija Ružička Strozzi rodila je osmero djece, a nastupala je doslovce do porođaja, skrivajući trudnoću zategnuta u steznike jer bi, tražeći rodiljni dopust, dobila otkaz. Materijalne prilike u kazalištu bile su vrlo teške, pa su glumci 1878. organizirali i štrajk te počeli tražiti angažman drugdje. 

Marija Ružička Strozzi otišla je na audiciju u Beč, i to u Burgtheater gdje je oduševila ocjenjivački sud ulogom proročice Debore te joj je intendant nakon audicije rekao: “Dijete, dođite k nama, vaša domovina premalena je za vaš veliki talent.” No, Marija Ružička Strozzi nije prihvatila ponudu i nije otišla iz Zagreba. U svoj dnevnik upisala je: “Život mi je težak, no nikada ne bih napustila Zagreb. Ja sam tu i ostajem tu iako mene i moju djecu bije nevolja, naročito zimi u mrzloj sobi, kad noću učim uloge i smrznute noge zamatam u gunj.”.

Od povratka iz Beča njezin stalan partner tijekom 33 sezone bio je Andrija Fijan. Njih dvoje postali su nerazdvojni duo, gospodari hrvatske scene i publika ih je htjela vidjeti samo zajedno. Bili su pozvani u Beč i New York, a Marija Ružička Strozzi gostovala je u Pragu, Brnu, Sofiji, cijeloj Hrvatskoj. Svuda je dočekivana ovacijama, cvijećem, darovima, priznanjima. Jedna je zlonamjerna kritika jednom primijetila da ona i u životu glumi, no njezin je odgovor bio: “Možda u životu glumim, budući da na sceni živim pravim životom i otvaram sve registre svojih emocija, želeći stvoriti lik vječne žene.”. 

Križarske vojne i osobne tragedije

Josip Juraj Strossmayer pri svakom je susretu Mariji Ružički Strozzi govorio: “Ponesi našu riječ što dalje”, pa je slobodno vrijeme koristila za gostovanje po hrvatskim krajevima. Nastupala je i u Istri, Hercegovini i Dalmaciji, pa tako 1907. i u Zadru, iako su joj lokalni autonomaši prijetili zbog glume na hrvatskom jeziku. “Kažu da slava i uspjeh u velikom svijetu bliješte sjajnije nego u mojoj maloj hrvatskoj domovini, no nikada nisam požalila što sam sav svoj život posvetila njoj. Ovdje sam odigrala najljepše uloge dramske literature. Moje najveće pobjede bile su moje Križarske vojne, kako nazvah svoja gostovanja po Dalmaciji, Hercegovini, Istri, Primorju…”, zapisala je u svom dnevniku.

Najveći izazov u karijeri Marija Ružička Strozzi doživjela je 1909., kad je u Zagrebu gostovala Sarah Bernhardt, tada vodeća svjetska glumica, nastupivši u Sardouovoj drami “Vještica”. Dan prije nastupa slavne gošće uprava je od Marije Ružičke Strozzi zahtijevala da odigra istu ulogu u “Vještici”. Taj dvoboj Vještica publika je s uzbuđenjem pratila, a kritika je primijetila da je Sarah Bernard prestigla hrvatsku kolegicu samo po godinama, a nipošto u igri. 

Dvije godine kasnije, Marija Ružička Strozzi doživjela je veliki gubitak, kad je umro njezin kazališni partner Andrija Fijan. Kad je poslije njegove smrti prvi put zakoračila na pozornicu, zajecala je: “S Fijanom je pao u grob sav moj krasni repertoar.” 

To je, međutim, bio tek jedan u nizu gubitaka dragih osoba. Suprug joj je umro 1905., za vrijeme njezina gostovanja u Sofiji, a uprava tamošnjeg kazališta zatajila joj je brzojav o njegovoj smrti jer ionako ne bi stigla na sprovod, a prekid gostovanja bio bi neprocjenjiva šteta. Od osmero djece, samo je troje doživjelo odraslu dob, a sin Donato umro je tijekom Prvog svjetskog rata u zarobljeničkom logoru u Rusiji. Nikad mu nije vidjela grob, a utjehu je uzaludno pokušavala naći u spiritističkim seansama. 

Drugo dvoje Marijine djece također je ostavilo trag u hrvatskoj kulturi – kći Maja Strozzi Pečić bila je svjetski poznata operna pjevačica, za koju je Thomas Mann napisao da je možda najljepši sopran obje hemisfere, a sin Tito Strozzi istaknuti glumac i kazališni režiser, najsvestranija osoba u povijesti hrvatskoga kazališta. Unuk Marije Ružičke Strozzi, sin Maje Strozzi, bio je skladatelj Boris Papandopulo, a unuka Tita Strozzija i njegove supruge, glumice Elize Gerner je glu-

mica Dora Fišter Toš. 

Utjeha u obiteljskim tragedijama bila su priznanja koja je Marija Ružička Strozzi dobivala. U HNK-u je 1918. svečano proslavljena 50. godišnjica njenog djelovanja, a 1928. i 60. godišnjica koju je kraljica hrvatskoga glumišta proslavila igrajući prizore iz najdražih predstava. Njezina matična kuća najveće joj je priznanje odala 1932., u povodu 65. godišnjice djelovanja, kad je u predvorju HNK dobila svoje poprsje, kao jedina glumica kojoj je ta čast pripala za života. Marija Ružička Strozzi ovjekovječena je i na kazališnim freskama, kao i na zastoru Hrvatski narodni preporod Vlahe Bukovca. 

Za svoj posljednji jubilej, 85. rođendan, počast joj je iskazala i njezina prva domovina. Čehoslovački predsjednik Tomáš Masaryk, njezin vršnjak, uputio joj je čestitku, a u rodnom Litovelu imenovana je počasnom građankom i na rodnoj kući postavljena je spomen-ploča. Iste godine izabrana je i za počasnu članicu Narodnog kazališta u Pragu. Govorila je da ima dvije domovine: “Onu prvu, sjevernu pamtim više po pričanju svoje majke. Ona me nije zaboravila i još se danas brine o meni. Razumljivo da mi je sadašnja, Hrvatska, bliža. Tu je moja obitelj, prijatelji, ovoj sam poklonila sve svoje osjećaje i zanose.”.

Park na Savici

Unatoč počastima, Marija Ružička Strozzi za svoj je umjetnički rad primala bijednu mirovinu, ali i to je prihvatila kao sudbinu, govoreći: “Umjetnik koji stvara plaća to krvavim mukama – tako i ja.” No, niti u mirovini nije mirovala te je i u visokim godinama glumila, ne gubeći ništa od umjetničkog izraza. Potresnu ulogu ostvarila je kao majka u Zolinu dramatiziranom romanu “Thérése Raquin” i kao majka Aase u Ibsenovom “Peeru Gyntu”. “Veličanstveniju kreaciju od mamine Aase teško je zamisliti. Kad je ona svojim plemenitim altom zvala sina Peer, Peer, srsi su nas prolazili”, komentirao je majčinu ulogu režiser predstave, Tito Strozzi. 

Svoje posljednje uloge odigrala je 1936. u Tolstojevom “Uskrsnuću” te “Graničarima” Josipa Freudenreicha, osobe bez koje ne bi niti došla u Hrvatsku, niti zakoračila na kazališne daske, i tako se simbolički zatvorio krug jedne impresivne glumačke karijere. 

Već teško bolesna, Marija Ružička Strozzi nadala se novim ulogama i pred smrt nije govorila “hoću živjeti”, nego “hoću igrati”. Želja joj se nije ostvarila – umrla je 27. rujna 1937. U pogrebnoj povorci koja se kretala od HNK do Mirogoja kao da ju je ispratio cijeli Zagreb, a ravnatelj Drame, Dubravko Dujšin, oproštajni govor počeo je riječima: “Majko naša, ti koja si darovala svojoj zemlji čitav svoj život i sve svoje zanose, opraštamo se od tebe.”.

Jedne od najljepših riječi o Mariji Ružički Strozzi napisao je Branko Gavella: “Marija Ružička Strozzi bila je utjelovljeni ženski šarm. Baš u naročitoj naravi tog šarma bila je njena jednostavnost. Nije to bio šarm ženskasto difuzan, već prilično karakterno obojen. No ta karakternost nije prelazila u neku karakternu specifikaciju, ostajala je nekako opće ženska… Ona je bila doduše salonska heroina, podvlačim salonska jer je tek po nuždi, pod pritiskom godina prešla u pravu heroinsku struku, ali kao da je bila sretna kad je mogla odložiti masku heroinstva, masku ženskog salonskog demonstva koje je onda dominiralo svjetskom literaturom i uteći se dubokoj, ženskoj, toploj srdačnosti.”.

Objava Marije Ružičke Strozzi – Kraljica hrvatskoga glumišta pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

U najnovijem proširenju platforme dodano je više od 650 novih lokacija iz cijelog svijeta, uključujući više od 130 hotela, čime 50 Best Discovery danas okuplja više od 3.500 pažljivo odabranih objekata u više od 800 gradova i mjesta diljem svijeta.

Uvrštenje povijesnog hotela Esplanade Zagreb predstavlja još jedno značajno međunarodno priznanje izvrsnosti hrvatskog hotelijerstva te potvrđuje njegovu dugogodišnju reputaciju jednog od najuglednijih povijesnih i luksuznih hotela u regiji.

Za razliku od brojnih turističkih platformi, hoteli se ne mogu prijaviti za uvrštenje na 50 Best Discovery. Svaki objekt odabran je temeljem glasova članova međunarodnih stručnih akademija koje čine više od 3.000 vodećih poznavatelja svjetske restoranske, barske, hotelske i vinske scene. Platforma predstavlja nastavak renomiranih izbora The World’s 50 Best Restaurants, The World’s 50 Best Bars, The World’s 50 Best Hotels i drugih globalnih lista, no sama po sebi nije rang-lista, već ekskluzivan vodič kroz vrhunske destinacije i iskustva.

Smješten u samom srcu Zagreba, hotel Esplanade već više od stotinu godina simbol je elegancije, vrhunskog gostoprimstva i bezvremenskog šarma. Izgrađen 1925. godine za putnike legendarnog Orient Expressa, hotel i danas spaja bogatu povijesnu baštinu s vrhunskom uslugom, suvremenim luksuzom i autentičnim gastronomskim iskustvima. Zahvaljujući prepoznatljivoj arhitekturi, elegantnom interijeru, nagrađivanoj gastronomiji, vrhunskoj usluzi i jedinstvenoj atmosferi, Esplanade ostaje nezaobilazna adresa za putnike iz cijeloga svijeta.

“Velika mi je čast što je Esplanade Zagreb prepoznat i uvršten na platformu 50 Best Discovery. Ovo priznanje potvrda je predanosti našeg tima koji svakodnevno njeguje tradiciju izvrsnosti, autentičnog gostoprimstva i prepoznatljive usluge. Posebno me veseli što se Zagreb i Hrvatska kroz ovakve međunarodne platforme sve snažnije pozicioniraju među najpoželjnijim svjetskim destinacijama,” izjavio je Ivica Max Krizmanić, generalni direktor hotela Esplanade Zagreb.

Platforma 50 Best Discovery namijenjena je putnicima, gastronomskim entuzijastima i ljubiteljima vrhunskih iskustava koji traže provjerene preporuke najboljih mjesta za boravak, objedovanje i uživanje. Kroz preporuke međunarodnih stručnjaka predstavlja iznimne hotele, restorane, barove i vinarije – od dobro poznatih ikona do skrivenih dragulja koje vrijedi otkriti.PR

Zagrebački hotel Esplanade posljednjih je godina ostvario niz međunarodnih priznanja, uključujući Michelinov ključ (MICHELIN Key) i brojna priznanja vodećih svjetskih turističkih i hotelskih asocijacija. Uvrštenje na platformu 50 Best Discovery dodatno potvrđuje status hotela kao jedne od vodećih hotelskih adresa u ovom dijelu Europe. PR

Objava Zagrebački hotel Esplanade uvršten na prestižnu globalnu platformu 50 Best Discovery pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

„Autorica stvara napetost upravo spretnim uvođenjem novih karaktera, preobrazbama u njihovim odnosima i iznimno živahnim dijalozima. Sve je u romanu energično i uravnoteženo u isto vrijeme. Uspomene često prelaze u digresije koje nam otkrivaju povijest i znamenje Jaske, a prošlost i sadašnjost sjedinjeni su, bez oštre vremenske crte koja bi razdvojila „sada“ i „onda“. (…) Sve uspomene, sva nasljeđa, sve privatne dvojbe i radosti ostat će u ozračju iznimno pitke, dražesne i u svemu dobro izbalansirane priče“, ističe u recenziji Lada Žigo Španić.   Izdavači: naklada Alfa i Centar za kulturu Jastrebarsko PR

Objava Sonja Zubović: Između neba i zemlje pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Prigodni program ispred donje postaje uspinjače u Tomićevoj ulici otvorio je Zagrebački orkestar ZET-a evergreenom „Serbus Zagreb moj“, a potom su se nazočnima obratili zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, predsjednik Uprave ZET-a Marko Bogdanović te izaslanica predsjednika Vlade, ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Nataša Mikuš Žigman. 

Gradonačelnik Tomašević istaknuo je važnost uspinjače za identitet grada: 

– Ovaj projekt možda nije jedan od najvećih projekata u gradu Zagrebu, ali je iznimno simboličan jer je ZET simbol Zagreba, a uspinjača je prvo gradsko prijevozno sredstvo. Ona je turistički vrijedna i dio je identiteta Zagreba. 

– Ovo je jedna od rijetkih uspinjača u svijetu, koja u više od 130 godina postojanja nije imala nijednu nesreću i upravo zato bilo je nužno provesti cjelovitu obnovu da bi ostala sigurna za sve građane i posjetitelje – istaknuo je Tomašević, naglasivši i pristupačnost uspinjače osobama s invaliditetom.  

Predsjednik Uprave ZET-a Marko Bogdanović istaknuo je da je riječ o najvećem zahvatu na uspinjači u posljednjih pedeset godina, dodavši da su svi radovi provedeni uz poštovanje povijesne i kulturne važnosti uspinjače jer cilj nije bio promijeniti njezin vizualni identitet, nego ga sačuvati i dodatno osnažiti. 

Ministrica Nataša Mikuš Žigman naglasila je važnost ulaganja u obnovu kulturne i prometne baštine grada Zagreba te činjenicu da je projekt sufinanciran europskim novcem. 

Zagrebačka uspinjača prvi je put povezala Donji i Gornji grad 1890. godine, a danas je sa svojih 66 metara dužine poznata kao najkraća uspinjača na svijetu. Projekt „Revitalizacija zagrebačke uspinjače“ obuhvatio je građevinsku sanaciju donje i gornje postaje, obnovu trase i vijadukta, modernizaciju pogonskog sustava, ugradnju novih tračnica i kabina te podizanje razine pristupačnosti osobama s invaliditetom. Nove kabine zadržale su prepoznatljiv izgled, ali su dodatno opremljene videonadzorom, klimatizacijom i komunikacijskim sustavom. Ukupna vrijednost projekta iznosi 7,2 milijuna eura, od kojih je pet milijuna eura iz europskih fondova putem ITU mehanizma, dok je preostali dio financiran iz proračuna Grada Zagreba. PR

Objava Obnovljena zagrebačka uspinjača  pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Atrij Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja
Demetrova 1
Početak programa u 21:00

www.scenaamadeo.hr

Objava SCENA AMADEO 2026. pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.