Foto:  arhiva Borisa Magaša  i HAZU

Prije petnaest godina u razgovoru s akademikom Borisom Magašem, znajući da je bio i prijatelj akademika Andre Mohorovičića a ne samo njegov sljedbenik i suradnik, zamolila sam ga da predstavi Mohu kao svojeg profesora i suradnika. Obojica su bili istaknuti hrvatski arhitekti, akademici i bliski suradnici koji su značajno oblikovali hrvatsku arhitektonsku scenu. Njihov odnos bio je obilježen dubokim mentorstvom, a Magaš je karijeru započeo kao student i suradnik u istraživačkom timu profesora Mohorovičića. Smatram da je Magaš mogao na svoj specifičan način predstaviti Mohu, budući da su zajedno istraživali Istru, Kvarner i sjeverno hrvatsko primorje, a Magaš je pisao i znanstvene radove posvećene opusu i nasljeđu svojeg mentora. 

Djelujući snažno u svojem vremenu, profesor Mohorovičić formirao ga je i definirao nedvojbenim istinama koje je onda cijela struktura sljedbenika nosila u sebi kao životni credo.

„Prije šezdesetak godina jedan je čamac lagano plovio iz creske luke prema plažama naselja Lubenice. 

Negdje uz provu sjedio je profesor Mohorovičić, a oko njega desetak studenata Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bila je to maladenačka grupa koja je, pod Mohorovičićevim vodstvom, snimala hrvatsku kulturnu bašti-nu, pješaćeći satima po kamenu i bespuću sjevernog Jadrana. Bili smo izabrana ekipa, mladost preko čijih je leđa prošao rat sa svim tragedijama, ekipa čiji smisao nije tražio novac već vrijednosti i koja je svesrdno i s marom mjerila ostavštinu starohrvatske arhitekture, da bi se ti podaci obradili i arhivirali u depoima Kabineta za ahitekturu tadašnje Jugoslavenske akademije. 

I onda se iz smjera Velih Vrata pojavio linijski parobrod Sinj, klasične teške građe, čiji je pramac snažno rezao bijele valove s krijestama. Sjedio sam uz provu i uočio na kapetanskom mostu lik kapetana Vidasa, starog znanca i jednog od posljednjih kapetana stare garde, koji je svoje more poznavao kao vlastito dvorište, govoreći da će “navigat dok bude još pravih brodova, a one nove tramvaje ne želi ni vidjeti”. Mahnuo sam mu rukom, a on se okrenuo i otišao u kabinu po dalekozor. Pogledao nas je, prepoznao, prišao ručici za sirenu, i onda se veliki stari parobrod zatresao od tri duboka zvuka koja su čovjeku prodirala do utrobe, pozdravljajući Mohorovičićevu ekipu na redovitom putu rada i istraživanja. Scena koju nitko ne može zaboraviti i koja ostaje kao dio života trajno u nama, vraćajući nas uvijek u jedno vrijeme i mladost htijenja i vjerovanja.

Kasnije smo pristali na plaži; podvodnom sam puškom vrlo brzo ulovio dovoljno riba za ručak koji su priredile  članice ekipe (u to je vrijeme na Cresu riba bilo u obilju), da bi nakon kratkog odmora ekipa počela uspon po najjačem ljetnom suncu prema strmim stijenama i zidovima Lubenica. Nakon mjerenja i registriranja, sišli smo kozjim stazama kroz gromače u Valun (tada ceste prema Lubenicama nisu postojale) i vratili se, veslajući po crnoj noći natrag u luku Cresa.

Tako je izgledao jedan radni dan profesora Mohorovičića u vrijeme moje mladosti i njegovog punog radnog kapaciteta. Bilo je to jedno drugo vrijeme i drugo shvaćanje života. 

Filozofske odrednice arhitekture 

Postoje, neizbježno, vremena i vremena. Neki se ljudi rode u krivim vremenima, a neki su rođeni upravo za vrijeme u kojemu žive. A neki ne samo da su rođeni za svoje vrijeme, već ga svojim djelovanjem oblikuju, dajući mu osnove života. Takav je bio profesor Mohorovičić – djelujući snažno u svojem vremenu, formirao ga je i definirao nedvojbenim istinama koje je onda cijela struktura sljedbenika nosila u sebi kao životni credo.

Unuk jednog od najvećih imena hrvatske znanosti, čovjeka čije ime nosi sloj diskontinuiteta zemljine kore i dio Mjesečeve površine, nastavio je ulogu svoje obitelji. Njegov djed, inteligentno dijete mjesnog kovača u Voloskom, čija se volta radionice i danas vidi uz obalu, krenuo je, zaslugom lokalnog svećenika, u škole i svijet te završio kao Moho – ime koje danas poznaje cijela svjetska znanost. Ime Andrija u njegovoj je obitelji bilo tradicija, pa je i nadimak svoga djeda nosio i profesor Mohorovičić – zvali smo ga Moha. 

Nakon diplome na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i studija na Filozofskom fakultetu istog sveučilišta, 1935. postaje asistent profesora Knolla, da bi 1940. preuzeo njegova predavanja iz povijesti umjetnosti i teorije arhitekture, a 1945. u statusu redovnog profesora vodi istu katedru, nastavljajući i gradeći temu koju je u ljepoti peripatetičkog razmišljanja započeo profesor Knoll. Međuratni ljevičar, imao je važnu ulogu u pokretu otpora, proživješi i torturu zatvora i razmjenu zarobljenika, pa je nakon završetka Drugog svjetskog rata obavljao brojne visoke funkcije, a sa samo 33 godine, 1947. je izabran za rektora Zagrebačkog sveučilišta. 

Povezujući studij arhitekture sa studijem na Filozofskom fakultetu, stvorio je nužnu sintezu koja će misli pokrenute teorijskim pitanjima arhitektonske problematike usmjeravati zaključcima trajnih vrijednosti. Spoznaja suvremene dijalektičke misli i široka erudicija bit će od prvih dana nositelji njegovih analiza i nužnih zaključaka. To će mu omogućiti da teoriji arhitekture daje temeljne zasade koje je dovode u status nedjeljivih i bitnih komponenata arhitektonskog stvaralaštva. 

Svojim prvim radovima, kao što su “Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja”, “Analiza razvoja arhitektonskog oblikovanja naroda SSSR” i “Prilog teoretskoj analizi problematike arhitektonskog oblikovanja”, jasno je definirao bitne komponente stvaralaštva u odnosu na formalističke i oktroirane pristupe, definirajući time i temeljne zasade koje će postati sastavni dio načina i metode zagrebačke škole. U djelu “Prilog analizi nekih osnovnih problema teorije arhitekture” postavio je temeljne odrednice umjetničkog stvaralaštva uopće, prevodeći ih u domenu arhitektonskog djelovanja čovjeka. Definirajući odnos subjekt – objektivna stvarnost, analizira i postavlja definiciju kojom umjetničko stvaralaštvo “formulira idejno i emotivno, i formira izražajno-oblikovni stvaralački odraz specifično (umjetnički) spoznate objektivne životne realnosti u umjetničkom fenomenu”. 

Djelovanjem u brojnim povjerenstvima, radnim timovima i odborima, direktno je utjecao na rješavanje problematike i realizaciju niza najznačajnijih prostornih zahvata ostvarenih u drugoj polovici 20. stoljeća, dajući arhitekturi status bitnog aktera u kulturnim zbivanjima. Slijedeći osnovne postavke da “fundamentalne elemente arhitekture predstavlja vječita tema funkcije, konstrukcije i oblika”, a kvalitetu i snagu arhitektonskog izraza donosi ostvarena ravnoteža tih elemenata, izvodi primjere takvih povijesnih realizacija na dorskom stupu Partenona, gotičkom kontraforu Notre Dame u Parizu ili na čeličnom stupu Miesovog paviljona u Barceloni. Sublimat shvaćanja jednog vremena, profil životne filozofije i dometi čovjekova saznanja našli su sublimiranu konkretizaciju u stilskoj definiciji navedenih primjera. Ekscesi u toj ravnoteži nastaju kada zatajuje unutrašnja logika, a time i kreiranje arhitektonske oblikovne deklaracije. Pri tome, moramo shvatiti da se sve odvija u vrijeme oktroiranog socijalističkog realizma i diktata partijskih komiteta koji određuju i način života i dozvoljeno mišljenje.

Čvrsti stavovi

Porijeklom s mora, rođen u Križevcima, a zavičajno Zagrepčanin, nosio je u srcu cijelu Hrvatsku. Jedan od svojih prvih znanstvenih radova posvetio je gradu Zagrebu (“Analiza historijsko-urbanističkog razvoja grada Zagreba”), a brojnim ostalim studijama obradio je cijelu Hrvatsku (Osor, Susak, Istru, Rudine, Mljet, Krk, Osijek, Varaždin, Rab, itd.), analizirajući povijesni urbanistički razvoj i donoseći originalna zapažanja, ukazujući na kontinuitet toga procesa, kao i na zbroj kompleksnih elemenata koji ga formiraju.

Posebnu pažnju posvetio je istraživanju starohrvatske arhitekture, registrirajući i definirajući njene karakteristične i bitne vrijednosti. Njegovih više od 110 znanstvenih knjiga i rasprava te više od 250 stručnih prikaza, osvrta i publikacija, sudjelovanje na više od 50 simpozija u zemlji i inozemstvu dovoljno govore o veličini rada i intenzitetu djelovanja.

Paralelno s radom na teorijskim postavkama (“Značenje Le Corbusiera u razvoju arhitektonskog stvaranja našeg stoljeća”, “Prilog analizi problema kvalitete u arhitekturi”, itd.), piše brojne studije i rasprave vezane uz rad na terenu (“Pregled i analiza novootkrivenih objekata historijske arhitekture grada Osora”, “Prilog analizi razvoja historijske arhitekture na otocima Lošinju i Cresu”, “Apsyrtides-Apsporos, Römische Forschungen in Niederösterreich”, “O analizi pučke arhitekture”, “Razvoj urbanizma i arhitekture na području Slavonije u razdoblju od ranog srednjeg vijeka do XIX. stoljeća”, “Razvoj naselja u osječkoj regiji”, “Kulturno-povijesno značenje grada Varaždina”, “Razvoj Slavonske Požege u okviru tipologije europskog urbanizma”, “Arhitektura Horvati XV. i XVI. vekov, VII. do XIV. vekov, ot 1918. do 1941. goda, ot sredine XIX. v. do pervoi mirovoi voini”, itd. – sve ne možemo navesti). Tim djelima pokriva cijeli teritorij hrvatskog etničkog prostora. 

Jasan i definiran stav prema problemima umjetnosti dovode ga u značajnu i odgovornu ulogu glavnog redaktora “Enciklopedije likovnih umjetnosti” koju, uprkos napornom i noćnom radu koji je često spominjao, uspješno završava. 

Bio je vrhunski profesor svojega vremena. Svako je njegovo predavanje bilo prostudirano, izvrstan orator znao je razvijati temu od uvoda preko razvoja do klimaksa koji je logično proizlazio iz cjeline. Bili smo na četvrtoj godini studija, kad je moja godina nakon jednog takovog redovnog predavanja spontano zapljeskala. 

Javnim djelovanjem usmjeravao je puteve arhitekture u društvu koje je, diktatom socijalističkog realizma, tražilo ne samo mijenjanje organizacije čovjekovog društva, već mijenjanje i njegovih misli i stvaralaštva. Kad je 1948. napisao kritiku arhitekture Sovjetskog Saveza, bio je dočekan na nož. Iako je to bila dobronamjerna znanstvena kritika koja je proizlazila iz dijalektičkog shvaćanja razvoja čovječanstva, a time i arhitekture, upozorenje da izraz socijalističkog realizma ne može biti budućnost arhitektonskog stvaralaštva, već suvremena arhitektonska dostignuća, nije mogla dopustiti tadašnja partijska garnitura. Bio je izbačen i smijenjen sa svih funkcija koje je obavljao, ostajući, srećom, samo profesor na fakultetu.

Njegov kolega profesor objavio je u istom časopisu, uz apologiju sovjetskoj arhitekturi, oštru kritiku Mohorovičićeva stava, da bi se kratko vrijeme nakon toga dogodio pravi saltomortale: rezolucija Informbiroa i prekid sa Staljinom, nakon čega su se profesorove kritike Mohorovičićeva rada na brzinu skupljale po zagrebačkim kioscima. Vjeran svojim stavovima, Mohorovičić nije mogao izdati sebe, svoja saznanja i svoju istinu, nije mogao dozvoliti da se ideološka polarizacija, koju je nametalo vrijeme državnih diktata, pretvori u polarizaciju vrednovanja. Subjektivna sloboda umjetničkog stvaralaštva bila je za Mohorovičića inherentna ljudskosti, a paradigme Modernog pokreta prisutni stupnjevi njenog razvoja i ukazatelji njene perspektive.   

Posvećenost Akademiji

Na temelju ocjene znanstvenog opusa i javne djelatnosti, Mohorovičić je 1954. izabran za dopisnog, a 1962. za redovitog člana Jugoslavenske – danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u kojoj razvija intenzivnu znanstvenu djelatnost, kao i organiziranje mnogobrojnih znanstvenih simpozija, skupova i priredbi, obavljajući brojne funkcije: od 1961. do 1975. biran je za razrednog tajnika, od 1975. do 1978. za glavnog tajnika, od 1978. do 1990. za potpredsjednika, a od 1990. za člana Predsjedništva HAZU. Posvetivši velik dio života Sveučilištu, uz društvene obaveze i funkcije, svu preostalu energiju usmjerio je Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Aktivno prisutan u svim elementima mogućih odlučivanja, shvaćao je Akademiju kao dio svog života i u posljednjim je godinama, uprkos blizini devedesetoj godina života, bio svakodnevno prisutan, svakodnevno aktivan od Varaždina, Križevaca i Osijeka do Istre i voljenog Voloskog, od Glazbenog zavoda do Odbora za obnovu katedrale. Mohorovičić je bio osoba nezamjenjiva u stalnom radu i djelovanju svog razreda i svoje Akademije, svojih naselja i gradova, svoje profesije i društva u cjelini. 

Radeći u ekipi profesora Mohorovičića, pratili smo njegov rad na cijelom teritoriju Hrvatske – od rodnih Križevaca do Dubrovnika. U Krku smo iskapali rimske terme, nalazeći kraj hipokaustuma, pola metra ispod današnje ulice, intaktnu amforu, a spuštajući se u crkvenu šternu, našli smo se, ispraznivši vodu, na intaktnom kristalnom mozaiku iz rimskih vremena, kojeg nitko nije taknuo stoljećima. U malim naseljima Apsirtidesa nalazili smo kod lokalnog stanovništva kamene odlomke starohrvatske pleterne ornamentike, a tijekom snimanja Ozlja našli smo se u spavaćoj sobi s krevetima ukrašenima srebrnim zmajevima iz vremena Braće Hrvatskog zmaja. U Osoru smo u kavaneli s lakoćom lovili brancine koji su stalno plivali nasuprot morske plimne struje, a na Punta Križi ronili doslovce u akvariju najplemenitijih riba, dok smo se po Dvigradu jedva probijali kroz bodljikavo grmlje, da bismo ušli i snimili ruševine crkve. Dio poda krčke katedrale ležao je na nasipu ljudskih kostiju, a na suprotnom kraju se u tom nasipu pojavio rimski novac s likom cara. Propješačili smo doslovce sve otoke gornjega Jadrana u vremenu kad asfaltu nije još bilo ni traga, a u većini mjesta ni elektricitetu, ni vodovodu.

Iako se većina radova odvijala u ljetnim danima, kontinentalna Hrvatska obrađivala se tijekom cijele godine, pa se na primjer, snimanje Ozlja ili Ribnika odvijalo bez sunčanih dana. Tada smo obično u večernjim satima ranog sumraka sjedili u mjesnom prenočištu, diskutirajući o utiscima dana, o klasičnoj ili suvremenoj glazbi, literaturi, politici ili igrajući društvene igre. To je najčešće bio stolni nogomet, a u toj igri profesoru Mohorovičiću nije bilo premca. Na zaprepaštenje mladih muških članova ekipe, bio je nepobjediv. U tim večerima pričao nam je o svojim mladenačkim sportskim danima, pa u sjećanju ostaje njegov opis skijanja na Cmroku s jednim skijaškim štapom. 

Parna lokomotiva

Živio je i nosio u sebi svoje vrijeme. Rođen početkom stoljeća, ostao je trajno pod impresijom velikih promjena koje je to stoljeće unijelo, noseći ih kao simbol budućnosti i doživljujući u osjećaju koji stvara teška parna lokomotiva koja je u njegovoj mladosti predstavljala snagu vremena. Kad bi se na našim putovima pojavila takva snažna lokomotiva, uvijek bi stao, promatrajući strujanje pare i teško soptanje njenog snažnog stroja. Znao je stajati i gledati u tračnice koje odlaze u daljinu, očito doživljujući u njima i prošlost i budućnost, daleku sudbinu koja je pred nama i određenost puta koji nas vodi. 

Pjesnik u duši, bio je pjesnik i na papiru. U spomenici značajnih akademika, koja se u povodu 150. godišnjice upravo može pratiti na našem televizijskom programu, prisutan je taj njegov odnos prema određenju ljudskosti i sudbini koja nas vodi, može se čuti njegova poetska priča odnosa čovjeka i ceste, puta i smisla, usuda i htijenja, “Cesta, kaj mi povedati znaš”:

O cesta žalòsna, o túžen moj put

Kaj mi povèdati znaš,

Pital sem jenkrat, a bil sem čist sam,

Cestu vu zimski jen dan,

A ona žalósna kak Kristuš raspèti

Si zdehne i tak mi pove

O ludskom trplèjnu da hočem ti reči

Kraja nema nigdár

A ludsko vesejle tak pa je kratko

Kak da ni božji dar

I stajali sme tak – v zimski meglèni

Jen dan – duge samo cesta i ja.

U teškim godinama sredine 20. stoljeća, u cijelom spletu ratova, diktatura i životnih tragedija, Mohorovičić je ostao stalan i vjeran svojim stavovima i saznanjima. Slijedeći svoj dijalektički credo, tražio je istine svojeg vremena, prenoseći ih na polje arhitekture, beskompromisno zastupajući moderna shvaćanja. Bio je jedan od nositelja Zagrebačke arhitektonske škole, profesor koji je odgojio stotine mladih arhitekata i omogućio da hrvatska arhitektura u tom cijelom vremenu ostane dio svjetskih kretanja. 

Profesor emeritus i tajnik sedmog razreda, bivši glavni tajnik, potpredsjednik i član predsjedništva Akademije, dopisni član Slovenske akademije, rektor i prorektor Sveučilišta, predsjednik Planske komisije i potpredsjednik Grada Zagreba, višestruki dekan i prodekan Arhitektonskog fakulteta, osoba iznimne ljudskosti, obilježila je više od dvije trećine stoljeća razvoja hrvatske stvarnosti sa svim mijenama državnih i društvenih sustava, kao i sa svim pozitivnim i tragičnim posljedicama. Brojne funkcije, savjeti, povjerenstva i odbori, kao i brojne nagrade i priznanja koja je tijekom života primio, dokumentiraju njegovo značenje i uspješnost. 

U ključnim trenucima hrvatske arhitekture odigrao je kapitalnu ulogu učitelja i usmjerivača njene teorijske misli i njenog djelovanja, usmjerujući time i puteve hrvatske kulture uopće. Polazeći uvijek od kulturološke osnove hrvatskog narodnog bića, čiji duh tako jasno odzvanja isklesanim surim kamenom starohrvatske crkvice, cijeli se život borio za njeno očuvanje i progresivni razvoj u dolazećem vremenu koje bi ovom hrvatskom tlu trebalo donijeti konačno smirenje i dignitet života.

Objava Akademik Andre Mohorovičić: nezamjenjivi Moho pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Od 2013. godine FEDORA nagrade podupiru inovativne operne i plesne projekte te kroz međunarodnu suradnju predstavljaju jednu od najvažnijih europskih platformi za razvoj budućnosti izvedbenih umjetnosti.

Kao predsjednica žirija FEDORA Opera Prize, dr. sc. Iva Hraste-Sočo predvodit će međunarodni panel uglednih intendanata, ravnatelja kazališta i vodećih europskih stručnjaka iz područja opere, koji će odabrati projekte što će oblikovati budućnost europske operne umjetnosti.

„Velika mi je čast preuzeti predsjedanje žirijem FEDORA Opera Prize. Ova nagrada predstavlja prostor u kojem se susreću umjetnička izvrsnost, inovacija i međunarodna suradnja, vrijednosti koje su i u središtu djelovanja Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Veselim se upoznati nove projekte koji će pridonijeti razvoju opere i otvoriti nove perspektive europskoj kulturnoj sceni“, izjavila je intendantica HNK u Zagrebu dr. sc. Iva Hraste-Sočo.

Natječaj za FEDORA Opera Prize 2027 otvoren je od 1. srpnja. Nakon završetka prijava slijedi odabir užeg izbora projekata u rujnu, objava nominiranih i pokretanje crowdfunding kampanja u studenome, javno glasovanje tijekom proljeća 2027., dok će dobitnici biti proglašeni na svečanosti dodjele nagrada tijekom ljeta 2027.

Povjerenje iskazano intendantici HNK u Zagrebu imenovanjem na čelo žirija FEDORA Opera Prize potvrđuje prepoznatljivost i ugled Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u međunarodnim umjetničkim krugovima, kao rezultat dugoročnog ulaganja u međunarodnu suradnju, koprodukcije i izvrsnost opernog stvaralaštva.

PR

Objava Intendantica HNK u Zagrebu dr. sc. Iva Hraste-Sočo predsjednica žirija prestižne europske nagrade FEDORA Opera Prize pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Kao što se u Zagrebu u podne čuje grički top, tako se u podne posebno čuju zvona zagrebačke katedrale; ne radi se samo o zvuku, već o tradiciji, povijesti, o radostima i žalostima našega grada

Napisao: dr. sc. Vlado Mikšić
Foto: Fototeka Ministarstva kulture i medija

Zvona su glasnici crkve, što govore hiljadam.
Glasnici, što navi­ještaju radosne događaje
i što potresaju srca tužnim događajima.
Kamilo Dočkal

Foto: Ministarstvo kulture i medija – Fototeka kulturne baštine;
autor Vladimir Tkalčić, 1916., inventarni broj fotografije 695

Već se godinama ne čuju zvona naše katedrale! Doduše, nakon zagrebačkog potresa bilo je trenutaka kad su se nakratko čula katedralna zvona, barem prilikom skidanja sa zvonika, i to vrlo kratko. Neke radijske stanice oglašavaju podne snimkom zvona zagrebačke katedrale. Uvjeren sam da zvuk zvona naše katedrale, premda se već godinama ne čuje, i danas odjekuje u vjernim dušama našega grada. 

Objava ZVONA KAPTOLSKE PRVOSTOLNICE UTIHNULA SU NAKON POTRESA pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

“Radostan sam što zajedno proučavamo, obnavljamo i prezentiramo naš nacionalni i kršćanski identitet. Brojne izložbe i posudbe umjetnina iz raznih zbirki Zagrebačke nadbiskupije dokazuju koliko je ta povezanost i danas živa. Umjetnine, slike, kipovi, tekstil, metalni predmeti – svi ti artefakti govore o našoj vjeri i povijesti našega naroda”, rekao je vlč. Mikšić i dodao: “uz vašu pomoć mi se trudimo, koliko nam okolnosti dozvoljavaju, da se brinemo o umjetninama koje su nam naši prethodnici ostavili kao svjedočanstvo vjere, umjetničkog izričaja i nacionalnog identiteta. Sve bi to bez vaših stručnih službi i bez vaših savjeta bilo teško primjereno čuvati, obnavljati i prezentirati. Upravo na vašem trudu zajedničkim sastancima i projektima iskreno hvala.”

Vlč. Mikšić zatim je predstavio projekte koji se trenutačno provode, aktivnosti Ureda te buduće planove. 

Nadbiskup Kutleša je u prigodnom govoru istaknuo da je “mjesna Crkva svjesna da se njezin život ne očituje samo u liturgijskim slavljima, katehezi i karitativnom služenju, nego i u onome tihom, strpljivom i često nevidljivom radu kojim se oblikuje duhovno pamćenje jednoga naroda” te je zahvalio djelatnicima u kulturi “za trud kojim čuvate ono što je izloženo zubu vremena, tumačite ono što je zahtjevno, obnavljate ono što je ranjeno i stvarate ono što tek treba postati baštinom. Vaš rad nije ukras na marginama crkvenoga života; on je jedan od načina na koji Crkva služi istini o čovjeku”.

“Vaša je zadaća pomoći čovjeku da ponovno nauči gledati i razabirati tragove smisla. Ne samo konzumirati slike, nego razlikovati istinsku ljepotu od privida. Ne samo čuvati prošlost, nego iz nje izvući snagu za budućnost. Jer nije najveća kriza našega vremena nedostatak informacija, nego gubitak sposobnosti divljenja”, naglasio je Nadbiskup. 

U zaključku, nadbiskup Kutleša rekao je da rad kulturnih djelatnika nije lišen teškoća. “Ponekad nedostaje sredstava, ponekad razumijevanja, ponekad vremena, a ponekad i strpljenja. No ono što činite ima vrijednost koja nadilazi trenutne okolnosti. Vi ste čuvari osjetljivih mjesta našega zajedničkog života: jezika, pamćenja, svetoga prostora, slike čovjeka, dostojanstva stvaranja i otajstva Boga koji se objavio u tijelu, u povijesti, u licu Isusa Krista. Zato vas potičem: ne odustajte od izvrsnosti. Ne pristajte na površnost. Ne bojte se dijaloga sa suvremenošću, ali ne gubite mjerilo koje dolazi iz Evanđelja. Neka vaša djela budu lijepa, ali ne isprazna; suvremena, ali ne bez korijena; razumljiva, ali ne banalna; hrabra, ali ne ohola. Crkvi su potrebni ljudi koji znaju povezivati, tumačiti, stvarati i služiti”, zaključio je.

Na kraju susreta upriličena je dodjela nagrade pergamene blagoslova s relikvijama drugoga stupnja blaženoga Alojzija Stepinca dugogodišnjim djelatnicama Ivanu Mirniku, Višnji Bralić i Petri Vugrinec, koja se u ime svih laureata obratila okupljenima.

Susretom je moderirao prof. dr. sc. Danijel Patafta, a glazbeno animirao Kvartet bogoslova. PR

Objava Susret nadbiskupa Dražena Kutleše s djelatnicima u kulturi pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Izložba Atlantida donosi radove koji imaginiraju nove svjetove i reinterpretiraju postojeće, istražujući umjetnost kao “začudan, samoobnavljajući i mutirajući organizam”. Kustos izložbe prof.dr.sc. Krešimir Purgar ističe: „Atlantidu, taj mitski grad koji postoji samo u mašti, možemo zamišljati kao početak ili kraj svijeta, kao utopiju ili distopiju. Upravo takva otvorenost interpretacije temelj je ove izložbe i poziv posjetiteljima da krenu u vlastitu potragu za novim iskustvima umjetnosti.”

Među izloženim djelima ističe se monumentalno platno Lovre Artukovića, kao i radovi Siniše Majkusa, Ivana Fijolića i Marije Ujević. Izložba okuplja i djela Kristiana Kožula, Alema Korkuta, Davida Maljkovića, Zlatka Kopljara, Ivana Kožarića i drugih umjetnika iz bogate zbirke Laube.

Atlantida propituje odnose između različitih umjetničkih poetika te potiče dijalog o suvremenoj umjetnosti, njezinoj otvorenosti i načinu na koji ju doživljavamo. Posjetitelji su pozvani da kroz vlastitu imaginaciju i interpretaciju otkriju nove slojeve značenja.

Izložba će biti otvorena do kraja srpnja, a ulaz na izložbu je slobodan.PR

Objava Otvorenje izložbe “Atlantida” u subotu u Laubi uz gallery party pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

“Hrvatski književnici i u naše vrijeme, kao i tada, moraju biti začinjavci – promicati hrvatski jezik i boriti se za njega, nasuprot trendovima društvene marginalizacije kulture i književnosti. Ako želimo da naše Društvo ponovo bude onaj svjetionik o kojemu sam govorio pozivajući se na naše prethodnike, onda moramo zatomiti nešto od naših razlika i umjesto toga poticati ono što osjećamo kao zajedničko, a to je promicanje kreativnosti s jedne strane, te kulture pamćenja s druge”, rekao je.

Dino Milinović rođen je u Zagrebu 1959. Završio je studij povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te poslijediplomski studij na Sorbonni u Parizu gdje je magistrirao. Doktorirao je na temu Bjelokosnog plenarija iz riznice Zagrebačke katedrale na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, gdje od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti, danas u zvanju redovitoga profesora.

Bio je tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om i savjetnik za kulturu u Veleposlanstvu RH u Francuskoj. Objavio je romane “Kradljivac uspomena”, “Tamo gdje prestaje cesta”, “Skriveno” i “Marulov san”.

Na Izbornoj skupštini izabrani su i članovi Upravnog odbora, Nadzornog odbora, Časnoga suda i Odbora Fonda Miroslav Krleža.

Upravni odbor: Miro Gavran, Željka Lovrenčić, Siniša Matasović, Lada Žigo Španić, Ana Lederer, Anja Šovagović Despot, Boris Beck, Hrvojka Mihanović-Salopek, Davor Šalat i Hrvoje Kovačević

Nadzorni odbor: Dubravko Jelačić Bužimski, Božidar Petrač, Ivan Babić, Mario Raguž i Dragica Vranjić Golub

Časni sud: Đuro Vidmarović, Nevenka Nekić, Maja Kušenić Gjerek, Marina Katinić Pleić i Luka Tripalo

Odbor Fonda Miroslav Krleža: Ana Lederer, Ivan Rogić Nehajev, Božidar Petrač, Božica Jelušić, Mislav Ježić, Antun Pavešković, Zdravko Zima, Dubravka Crnojević Carić i Tea Rogić Musa

PR

Objava Dino Milinović novi predsjednik DHK pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Kulturno-informativni centar jedna je od rijetkih kulturnih institucija u Hrvatskoj koja sustavno razvija javno dostupni digitalni arhiv vlastite povijesti

Napisala: Hana Jurčević – Bulić

Kulturno-informativni centar u Preradovićevoj 5 i Teslinoj 16 (Galerija Forum) napunio je 60 godina djelovanja, pamteći iznimno intenzivna razdoblja kulturnog života grada Zagreba. Tim povodom, KIC je uz podršku Gradskog ureda za kulturu, Ministarstva kulture, Hrvatske radiotelevizije i drugih partnera realizirao veliki multimedijalni projekt KIC60, postavljen u svim prostorima ustanove. Izložba autorice Jelene Pašić uz arhivsku građu, audiovizualne materijale, prostorne intervencije i javne programe koncipirala je problemski pregled šezdeset godina djelovanja institucije koja je od osnutka 1965. godine bila jedno od ključnih mjesta kulturnog, umjetničkog i društvenog života Zagreba.

Arhitektonski rukopis i identitet prostora Centru za kulturu i informacije zadao je veliki arhitekt Vjenceslav Richter. Richterovo modernističko poimanje otvorene institucije kulture, vidljivo u transparentnosti prostora, velikim staklenim plohama i protočnosti interijera, poslužilo je kao konceptualno polazište izložbe koja je KIC promatrala kao mjesto susreta umjetnosti, javnosti i društvenog dijaloga.

Središnji dio izložbe u Galeriji Forum bila je multimedijalna instalacija inspirirana strukturom novouspostavljenog digitalnog arhiva KIC-a. Kustosica Jelena Pašić, uz autorice vizualnog identiteta i postava – dizajnericu Petru Milički i arhitekticu Ivu Mariju Jurić, oblikovala je modularni prostorni sustav sastavljen od platformi, plakatnih formi, tekstualnih fragmenata i digitalnih ekrana koji su uz fotografije, videozapise, plakate i citate stvarali svojevrsnu mentalnu mapu povijesti KIC-a. Postav je pritom bio otvoren prema ulici i prolaznicima, slijedeći izvornu Richterovu ideju komunikacije institucije s gradom i javnim prostorom. Modularnim strukturama, digitalnim ekranima i arhivskim materijalom instalacija je interpretirala prve godine institucije i njezin modernistički identitet.

Cjelokupni projekt KIC60, realiziran u nekoliko prostora KIC-a, obuhvatio je pritom znatno širi pregled šezdeset godina djelovanja ustanove, uključujući filmske, glazbene, političke i izložbene programe te javne tribine i audiovizualnu građu. Arhivskom građom predstavljeni su brojni umjetnici, teoretičari, glazbenici, književnici i intelektualci koji su radom i gostovanjima obilježili povijest ustanove, među kojima su Pier Paolo Pasolini, Oriana Fallaci, Günter Grass, John Lewis, Edo Murtić i brojni drugi sudionici kulturnog života iz druge polovice 20. stoljeća.

Važan segment izložbe bila je i glasovna instalacija na gornjoj etaži Galerije Forum, sastavljena od arhivskih radijskih zapisa i glasova umjetnika i kulturnih aktera povezanih s djelovanjem KIC-a i Galerije Forum. Fragmenti razgovora, misli i tekstova pronađenih u arhivi Hrvatske radiotelevizije bili su prostorno i zvukovno integrirani u izložbeni postav, stvarajući atmosferu svojevrsnog akustičnog arhiva institucije.

U prostoru Galerije na katu, nekadašnjem Studiju Galerije Forum, predstavljene su dvije velike videoinstalacije, nastale posebno za projekt KIC60, uz dodatnu projekciju povijesnog materijala „Katedrala, restauracija informacije”. Vizualno oblikovanje i montažu svih audiovizualnih radova potpisuje Klara Šovagović, dok tonsko oblikovanje i obradu zvuka potpisuje Luka Gamulin. Producent projekta je ravnatelj Hrvoje Hribar, na čiju su inicijativu iz više od 250 pregledanih arhivskih snimaka izdvojeni i koncipirani pojedini tematski audiovizualni segmenti izložbe.

Videoinstalacija „KIC devedesete” uz niz arhivskih isječaka iz građe HRT-a rekonstruirala je atmosferu političkih, kulturnih i društvenih prijeloma 1990-ih godina, otvarajući teme demokracije, rata, kulturnih sukoba, institucionalnih kriza i transformacije javnog prostora. Instalacija je uključivala materijale vezane uz političke tribine, umjetničke programe, filmsku produkciju i kulturne polemike toga razdoblja, stvarajući fragmentarnu, ali intenzivnu sliku desetljeća koje je snažno obilježilo djelovanje KIC-a.

Paralelno je bila prikazana i videoinstalacija „Galerija umjetnika”, posvećena povijesti Galerije Forum kao prostora koji su oblikovali sami umjetnici osnivači. Arhivskim audiovizualnim zapisima predstavljeni su umjetnici povezani s Galerijom Forum, među kojima su Edo Murtić, Vlado Gotovac, Zlatko Prica, Nikola Reiser, Kosta Angeli Radovani, Ivan Kožarić i drugi autori koji su obilježili povijest galerije i suvremene umjetnosti u drugoj polovici 20. stoljeća.

Treći segment izložbe bila je projekcija rada „Katedrala – restauracija informacije”, dokumentacije interdisciplinarnog projekta održanog 1998. simultano u KIC-u i na Radiju 101, posvećenog povijesti hrvatske medijske umjetnosti, novim tehnologijama i mogućnostima komunikacije uoči novog milenija. Projekt je uz arhivske materijale podsjetio na eksperimentalni i istraživački karakter programa KIC-a tijekom 1990-ih godina.

Na međukatu KIC-a tijekom trajanja izložbe kontinuirano su se projicirali digitalizirani plakati, fotografije i arhivski materijali iz fundusa ustanove, čime je prvi put javno predstavljen dio obrađene i digitalizirane građe. Taj segment, kao i videomaterijali s HRT-a unutar postava, naglasio je važnost procesa digitalizacije i očuvanja institucionalne memorije te pozicionirao Kulturno-informativni centar kao jednu od rijetkih kulturnih institucija u Hrvatskoj koja sustavno razvija javno dostupni digitalni arhiv vlastite povijesti.

Na polukatu KIC-a postavljen je memorijalni segment posvećen Miri Križiću i njegovu dugogodišnjem doprinosu glazbenim programima ustanove, posebice tijekom dvadesetogodišnjeg održavanja slušaonica jazza i bluesa, koje su obilježile glazbeni identitet KIC-a i formirale generacije publike.

U središnjem dijelu polukata otvoren je i terminal javno dostupnog digitalnog arhiva KIC-a, svojevrsni informacijski kiosk i otvoreno izvorište institucionalne memorije, nastalo u procesu sustavne višegodišnje digitalizacije arhivske građe. Upravo je taj otvoreni arhiv postao temelj i ishodišna točka projekta KIC60, omogućivši novo čitanje bogate i slojevite povijesti Kulturno-informativnog centra kroz fotografije, plakate, filmske i radijske zapise, publikacije i dokumente koji su desetljećima ostajali raspršeni ili nedostupni javnosti. Projekt je tako kroz digitalnu arhivu prvi put sustavno otkrio širinu i relevantnost kulturnog, umjetničkog i društvenog djelovanja KIC-a tijekom njegovih šezdeset godina rada.

Tijekom trajanja izložbe održani su i brojni programi, među kojima se posebno istaknula tribina „Tko nam je uzeo devedesete?”, održana u Surogat kinu 29. siječnja 2026. u okviru programa KIC90. Sudionici tribine bili su Sanja Sarnavka, Tuga Tarle, Bojan Munjin i Vladimir Stojsavljević, uz moderatoricu Jelenu Pašić te su uz osobna svjedočanstva i institucionalna iskustva otvorili pitanje praznina u arhivu, političkih pritisaka, kulturnog pamćenja i uloge KIC-a tijekom turbulentnih 1990-ih godina.

Izložba KIC60, velika rekapitulacija biografije modernističkog Zagreba, privukla je velik broj publike, medija i mladih istraživača, isprativši KIC u novo razdoblje i užurbanu programsku dinamiku koja se proteže kroz tekuće galerijske, filmske i razgovorne manifestacije KIC-a u 2026. godini.

Objava Izložba KIC60 – rekapitulacija biografije modernističkog Zagreba pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Kazalište postaje naše more… more priča, emocija, lica, pjesama i nezaboravnih trenutaka.

Već tradicionalne, ovoga puta 17. po redu, Ljetne noći Teatra EXIT obogatit će zagrebačku ljetnu scenu u razdoblju od 26. lipnja pa sve do 1. kolovoza 2026. godine.

Već četvrtu godinu zaredom većina programa održava se u jedinstvenoj atmosferi krovne terase Centra kulture Ribnjak (Park Ribnjak 1), gdje gledatelji mogu uživati u izvrsnim predstavama pod zvjezdanim nebom, okruženi mirisom borove šume.

Ostatak programa odvija se u prostoru Studija EXIT (Gundulićeva 37/1). Prostor je to koji publici nudi jedinstveni, intimni kazališni doživljaj i priliku da najdraže glumce dožive na jedan sasvim novi način.

U sklopu ovogodišnjih Ljetnih noći Teatra EXIT očekujte:

• 29 različitih naslova
• u sveukupno 34 izvedbe,
• od čega je čak 7 gostujućih predstava
• te 1 glazbeno-poetski recital!

Ljetne noći u petak 26.6. u 21 sat otvara miljenica publike, predstava Vrata do koja, u izvedbi Jadranke Đokić i Živka Anočića, pršti od šarma i vrhunske glume od prve do zadnje minute.

Osim poznatih uspješnica repertoara Teatra EXIT kojima se publika uvijek rado vraća (Kako misliš mene nema?!, Početak, Vrata do, potom Međuigre 0-24, Münchhausen, Armagedonci, Realisti, Susjed, SHAKEspeare na Exit, itd.), očekuju vas i najnoviji naslovi protekle sezone.

Autorsko djelo Vlatke Vorkapić, antiromantična komedija Viking slabog zdravlja, provest će vas kroz bivše živote svojih aktera u subotu, 4.7. u Studiju EXIT.

Satirična komedija Kvetch, nastala u režiji Matka Raguža, govori o anksioznim ljudima koji su navikli brinuti o svemu te dobiva sasvim novu dimenziju izvođenjem u prostoru Studija EXIT čak dvije večeri zaredom, 10. i 11.7. Ovo ne želite propustiti.

U nove naslove ubrajamo i Klammov rat, psihološki portret jednog srednjoškolskog profesora književnosti pred krahom vlastitog integriteta. Izvedba Gorana Grgića u režiji Dražena Krešića oduševit će vas 8.7. na krovnoj terasi Centra kulture Ribnjak.

Ne zaboravljamo niti gostujuće izvedbe. Prva je na redu monodrama Lade Bonacci Ostatak života u utorak, 7.7., a Gidionov čvor Pozorišta mladih Sarajevo publika će moći pogledati u četvrtak, 9.7.

Potom slijedi autorsko djelo Dušanke Glid Stojanović Kaučing, koje 15.7. izvodi s kolegicom Ivanom Buljan Legati.

Ljubavna pisma Kazališta Planet Art odigrat će Slavica Knežević i Marko Torjanac 16.7., a Gradsko pozorište Bečej nam 21.7. donosi Kompletnu istoriju pozorišta.

Studio EXIT također će ugostiti dvije predstave. U utorak, 21.7. na rasporedu su Pozdravi Pozdravima u izvedbi Teatra CIRKUS Punkt u koprodukciji s Teatrom &TD, a 22.7. zadarski Teatro VeRRdi obogatit će program izvedbom predstave Kronika nestajanja.

Na repertoaru se svakako ističe glazbeno-poetski recital koji sadrži izbor iz poezije Vesne Parun, i to u izvedbi Vesne Tominac Matačić i Edina Karamazova pod nazivom Koralj vraćen moru, u kojem možete uživati 29.7. na Ribnjaku.

Sve predstave 17. Ljetnih noći Teatra EXIT počinju u 21 sat, a održavaju se na krovnoj terasi Centra kulture Ribnjak (Park Ribnjak 1) ili u Studiju EXIT (Gundulićeva 37/1).

No, u slučaju kiše, predstave koje bi se trebale održati na krovnoj terasi Centra kulture Ribnjak, održat će se 30 minuta kasnije od najavljenog termina u Teatru EXIT ili u zatvorenom prostoru Centra kulture Ribnjak.

Ulaznice su u prodaji online na teatarexit.hr i na mjestima održavanja predstave – u Centru kulture Ribnjak, sat vremena prije početka predstave, a u Studiju EXIT pola sata prije početka predstave.

Sve informacije o programu i predstavama nalaze se na teatarexit.hr.

Provedite ljeto uz 17. Ljetne noći Teatra EXIT! PR

Objava Festival 17. Ljetnih noći Teatra EXIT pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Novi redoviti članovi HAZU su: u Razredu za društvene znanosti povjesničar i svećenik akademik Marko Trogrlić, u Razredu za matematičke, fizičke i kemijske znanosti kemičarka akademkinja Marijana Đaković, u Razredu  za prirodne znanosti molekularna biologinja akademkinja Iva Tolić, geologinja akademkinja Vlasta Ćosović i geolog akademik Slobodan Miko, u Razredu za medicinske znanosti nefrolog akademik Dragan Ljutić i ortoped akademik Domagoj Delimar, u Razredu za likovne umjetnosti slikar akademik Lovro Artuković i povjesničarke umjetnosti akademkinja Sanja Cvetnić i akademkinja Katarina Horvat-Levaj, u Razredu za glazbenu umjetnost i muzikologiju muzikologinja akademkinja Hana Breko Kustura i u Razredu za tehničke znanosti kemijska inženjerka akademkinja Sanja Martinez.

Za dopisne članove Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrani su: u Razredu za društvene znanosti povjesničar Jozo Džambo iz Njemačke, u Razredu za matematičke, fizičke i kemijske znanosti fizičar Jie Meng iz Kine, u Razredu za prirodne znanosti seizmolog Hrvoje Tkalčić iz Australije, u Razredu za medicinske znanosti imunolog Luka Čičin-Šain iz Njemačke, u Razredu za filološke znanosti indoeuropeist Tijmen Pronk iz Nizozemske, u Razredu za glazbenu umjetnost i muzikologiju muzikolog Philip V. Bohlman iz SAD-a te u Razredu za tehničke znanosti prehrambeni inženjer Josip Šimunović iz SAD-a.

Za članove suradnike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrani su: u Razredu za društvene znanosti povjesničari Branka Grbavac i Tomislav Galović te ekonomistica Ozana Nadoveza, u Razredu za matematičke, fizičke i kemijske znanosti matematičar Filip Najman, u Razredu za prirodne znanosti molekularna biologinja Vanda Juranić Lisnić i kineziolog Dario Novak, u Razredu za filološke znanosti kroatist Domagoj Vidović, sinologinja Ivana Buljan i klasični filolog Šime Demo, u Razredu za književnost književnik i germanist Kristian Novak, u Razredu za glazbenu umjetnost i muzikologiju  skladateljica Mirela Ivičević te u Razredu za tehničke znanosti pomorski robotičar Nikola Mišković i brodograđevni stručnjak Nikola Vladimir.

Prema Zakonu o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti Akademija može imati maksimalno 160 redovitih članova, a nakon ovogodišnjih izbora HAZU ima ukupno 141 redovitog člana, kao i 107 dopisnih članova i 81 člana suradnika, odnosno ukupno 329 članova. Među 141 redovitih članova HAZU 25 je žena, što je dosad najveći broj akademkinja. Nakon posljednjih izbora održanih 2024. bilo ih je 19. PR

Objava Svečano proglašenje novih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Ovogodišnje izdanje festivala otvara se u petak, 19. lipnja u 21:00 sat, uz izravan prijenos na HRT-u. Čast da otvori festival pripala je suradnji Zagrebačke filharmonije i iranskog pijanista Ramina Bahramija, jednog od najzanimljivijih svjetskih tumača glazbe Johanna Sebastiana Bacha. Koncertom pod nazivom Bahrami plays Bach ravnat će dirigent Dawid Runtz.

Na konferenciji za novinare direktorica TZGZ-a Martina Bienenfeld izjavila je „S veseljem pozivam sve naše sugrađane i posjetitelje da nam se pridruže na festivalu Zagreb Classic, koji i ove godine donosi izniman open-air program s vrhunskim umjetnicima iz Hrvatske i svijeta. Posebno bih istaknula ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana glazbe, 21. lipnja, kada će publika imati priliku uživati u čak dva koncerta. Po prvi put u Glazbenom paviljonu na Zrinjevcu održat će se program za najmlađe s nastupom Playtoy Orchestra iz Italije, dok će se iste večeri na Trgu kralja Tomislava održati koncert Bach is in the Air uz nastup dvojice iznimnih pijanista – Ramina Bahramija i Danila Ree. Tijekom devet festivalskih večeri publici će se predstaviti i drugi vrhunski svjetski solisti – pijanistica Polina Osetinskaya, ambasador harmonike Richard Galliano, violinistica Liya Petrova, trubačka diva Matilda Lloyd, kao i američke operne zvijezde Erin Morley i Lawrence Brownlee, potvrđujući Zagreb Classic kao jedno od najvažnijih glazbenih događanja na otvorenom u ovom dijelu Europe.“.

Ovogodišnji program donosi širok raspon glazbenih izričaja – od velikih simfonijskih djela i opernih gala večeri do mjuzikla, jazza i tanga. Na festivalskoj pozornici nastupit će i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Orkestar i Zbor Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu te ansambl Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija.

Svi koncertni programi počinju u 21:00 sat, dok dječji program na Zrinjevcu  započinje u 19:00 sati. Cjelokupni program dostupan je na: www.infozagreb.hr/zagreb-classic , kao i u programskim knjižicama u Centrima za posjetitelje TZGZ-a. U slučaju nepovoljnih vremenskih uvjeta, koncerti se, sukladno mogućnostima, prebacuju na drugi dan ili otkazuju. PR

Objava ZAGREB CLASSIC – ZAGREBAČKI KLASIK OD 19. LIPNJA DO 3. SRPNJA pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.