Završnica projekta u Zagrebu posebno će istaknuti doprinosHNK-a u Zagrebu povezivanju suvremene hrvatske drame s europskim kazališnim prostorom. Hrvatsku dramsku književnostu publikaciji predstavlja Pičman Dore Šustić, u prijevoduVladislava Beronje, dok je urednik izdanja Dino Pešut, dramaturg Drame HNK-a u Zagrebu. Upravo je Pičman uvrštenu repertoar Drame HNK-a u Zagrebu u aktualnoj sezoni, a njegova će praizvedba biti održana 4. travnja 2027. Predstavu ćerežirati sama autorica. Time tekst odabran za međunarodnopredstavljanje u okviru projekta DoSEL dobiva i svoj izravanscenski život na repertoaru Drame središnjega hrvatskognacionalnog kazališta.
Knjiga donosi osam dramskih tekstova prevedenih na engleski jezik. Uz hrvatsku dramu, u publikaciji su zastupljeni tekstovi iz Baskije, Malte, Katalonije, Slovenije, Kosova, Bugarske i Estonije. Zagrebačka promocija bit će završni događaj višegodišnje suradnje osam europskih kazališnih i kulturnih institucija okupljenih oko zajedničkog cilja: omogućiti da dramski tekstovi nastali na manjim europskim jezicima postanu dostupniji međunarodnoj publici, prevoditeljima, kazališnim umjetnicima i drugim profesionalcima.

DOPRINOS HNK-a U ZAGREBU: OD IZDANJA DO MEĐUNARODNOG GOSTOVANJA
Važan dio hrvatskog sudjelovanja u projektu bilo je i međunarodno gostovanje Drame HNK-a u Zagrebu. Predstava Budi uvijek kao zmaj Espija Tomičića, u režiji Olje Lozice, izvedena je 20. travnja 2026. u Teatru Manoel u Valletti, jednom od najstarijih kazališta u Europi. Bio je to ujedno prvi nastup HNK-a u Zagrebu na Malti.
Predstava je izvedena na hrvatskom jeziku uz engleske titlove, čime je suvremeni hrvatski dramski tekst predstavljen međunarodnoj publici te je otvoren novi prostor za umjetničku razmjenu i buduću suradnju. Gostovanje na Malti jedan je od konkretnih rezultata projekta DoSEL, čiji je cilj omogućiti da dramski tekstovi nastali na manjim europskim jezicima pronađu nove čitatelje, izvođače i publiku te potaknu nova međunarodna gostovanja, prijevode i postavljanja na europskim pozornicama.

 OD AVIGNONA DO ZAGREBA
Publikacija je prvi put predstavljena u srpnju na uglednom Avignonskom kazališnom festivalu u Francuskoj, u sklopu programa European Theatre Talks koji organizira European Theatre Convention. Nakon međunarodnog predstavljanja u Avignonu, veliko finale u HNK-u u Zagrebu zaokružit će put projekta koji je prijevodima, umjetničkim razmjenama, gostovanjima i novim partnerstvima povezao različite europske kazališne sredine.PR

Objava SUSRET EUROPSKIH KAZALIŠTA U ZAGREBU: VELIKO FINALE PROJEKTA DoSEL (Drama manjih europskih jezika) U HNK-u U ZAGREBU pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Najviše priznanje Obrtničke komore Zagreb – Zlatnu statuu s pisanim priznanjem – primili su Željko Lepotinec i Željko Vasiljević. Zlatna statua dodjeljuje se za značajne poslovne rezultate u obrtu, očuvanje i unapređenje obrtničkih vještina i znanja te izniman doprinos razvoju obrtničkog sustava i promociji obrtništva. 

Posebno mjesto ovogodišnje svečanosti pripalo je i obiteljskom klobučarskom obrtu Cahun, čija tradicija traje od 1935. godine. Priznanje za Najstariji obrt primila je Josipa Cahun. Generacije obitelji Cahun sačuvale su umijeće izrade šešira i kapa, a upravo su u njihovoj radionici izrađeni i šeširi za kultni film Tko pjeva, zlo ne misli. 

Predsjednik Obrtničke komore Zagreb Antun Trojnar istaknuo je kako Komora danas okuplja gotovo 40 tisuća obrtnika te da iza te brojke prije svega stoje ljudi, njihovo znanje, obitelji, odgovornost i godine rada. Osvrnuo se i na protekle četiri godine rada Komore, tijekom kojih je poseban naglasak stavljen na zastupanje interesa obrtnika, strukovno obrazovanje, obrtnička zanimanja i mlade, majstorske ispite i licenciranje radionica za naukovanje te projekte poput Zagrebačkog obrtničkog sajma – sajma zanimanja, Obrtničkog foruma Zagrebačke županije, projekta „Majstori održivosti – Sačuvaj, ne bacaj!“ i prvih Sportskih igara Obrtničke komore Zagreb. Ipak, napomenuo je, tu su i problemi koje treba riješiti, poput zbrinjavanja građevinskog otpada u Zagrebu, problema s praznim lokalima kojih je u centru grada više od 200 i trebalo bi ih staviti u funkciju. No Trojnar vjeruje da se sve to da riješiti i nada se da će tako i biti. Posebno je emotivno čestitao klobučarskom obrtu Cahun na priznanju za „Najstariji obrt“ i doprinosu obrtništvu Zagreba i okolice.  

Dobitnici priznanja Obrtničke komore Zagreb

Priznanje Mladi obrtnik OKZ-a primili su Jan Mihaljević, Mateo Dramac, Bruno Crneković i Mirela Srabović, dok je priznanje Obrtnica OKZ-a dodijeljeno Vlasti Pastuović Aleksić, Danijeli Mihelji Trbuha, Sandri Rojtinić Štimac i Jasmini Pasarić. 

Srebrne diplome primili su Branimir Pleše, Goran Knez, Zdenka Janković, Marijo Budimir, Marijan Jurić, Veronika Glasnović, Snježana Pervan i Olivera Dukić, a Zlatne diplome Vesna Mihaljević, Ivica Filipčić, Ivan Matus, Blaženko Repinec, Vesna Mahovlić i Marijan Bauer. 

Zlatni krug OKZ-a dodijeljen je Senki Derifaj, Veleučilištu Baltazar Zaprešić, Miroslavu Antolčiću, ravnatelju Srednje strukovne škole Velika Gorica, Petri Škrobot, gradonačelnici Grada Samobora, Centru za vozila Hrvatske d.d. i Gradu Sveta Nedelja. 

Zlatnu plaketu OKZ-a primili su Marijan Pokupec, Željko Dorotić, Mladen Radovinović i Damir Režek. 

Posebna zahvala upućena je Marijanu Karloviću, dugogodišnjem obrtniku i ugostitelju koji je desetljećima snažno vezan uz obrtništvo Samobora i rad obrtničkog komorskog sustava. Nastavljajući obiteljsku ugostiteljsku tradiciju, Karlović je majstor kuhar postao još 1980. godine, a kroz obrt Karlović i Samoborsku Klet svoj je profesionalni put posvetio ugostiteljstvu, očuvanju domaće gastronomije i prenošenju znanja novim generacijama. Na čelu Udruženja obrtnika Samobor nalazi se od 2006. godine, a tijekom godina aktivno je sudjelovao i u radu Obrtničke komore Zagreb i Hrvatske obrtničke komore. Za dugogodišnji doprinos obrtništvu primio je najviše priznanje Hrvatske obrtničke komore Zlatne ruke, a 2024. godine dodijeljena mu je i Nagrada Grada Samobora za životno djelo. 

U znak zahvale za godine rada i predanosti obrtništvu, Karloviću su predsjednik HOK-a Dalibor Kratohvil, počasni predsjednik OKZ-a akademik Mirza Šabić i predsjednik OKZ-a Antun Trojnar uručili lovački šešir izrađen u majstorskoj radionici Cahun.PR

Objava Dodijeljena priznanja Obrtničke komore Zagreb: Zlatne statue Željku Lepotincu i Željku Vasiljeviću, Najstariji obrt Cahunu, posebna zahvala Marijanu Karloviću pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Ferdinand Budicki, automehaničarski obrtnik, trgovac, tvorničar, zastupnik inozemnih tvrtki, svestrani sportaš i pionir automobilizma, bio je letač slobodnim balonom, motociklist i biciklist, odbornik i osnivač nekoliko sportskih organizacija i sportskih saveza.

Dva razreda realke polazio u Rakovcu kod Karlovca, bravarski zanat učio 1886–90. u Varaždinu. Radio u Grazu, Budimpešti i Beču (gdje je položio majstorski strojarski ispit), potom u Münchenu i Nürnbergu pri »Siemensu« te u Berlinu u biciklističkoj tvrtki »Albatros«. Od 1898. imao u Zagrebu mehaničarsku radionicu te trgovinu šivaćih strojeva i dvokolica, potom i zastupstva inozemnih tvornica automobila (»Ford«, »Daimler«, »Puch« i dr.). Bio član austrijskog Touring kluba.

Kao član varaždinskog kluba biciklista proputovao u osam mjeseci (1897/98) biciklom »Puch« mnoge evropske zemlje i sjevernu Afriku prešavši 16 768 kilometara. Godine 1902. sudjelovao u velikoj međunarodnoj trci »Na motoru Evropom«, te na mnogim utrkama u Zagrebu i inozemstvu. God. 1905. s M. Botheom, R. Kráalom i F. Mannsbarthom letio balonom »Turul« od Zagreba preko Sljemena do gornjostubičkoga Slanog Potoka, potom od Zagreba do Mraclina kod Velike Gorice. God. 1906. s Botheom balonom »Excelsior« letio iz Zagreba u Bašku na otoku Krku.

Bravarski zanat izučio je u Varaždinu i Grazu, a majstorski ispit položio u Budimpešti. U Zagrebu je radio kao automehaničarski obrtnik, a svoj je posao koristio za popularizaciju biciklizma i automobilizma.

Kao trgovac, predstavnik inozemnih firmi, nastojao je građane snabdjeti najkvalitetnijim tehničkim proizvodima koji su se nudili u europskim metropolama. Godine 1898. otvara u Zagrebu Prvu hrvatsku mehaničku popravljaonu i trgovinu automobila, dvokolica, šivaljki i gramofona.

Bio je zastupnik auto-marki Ford, Lincoln, Overland, Daimler, dvokolica i motora Johann Puch i Laurin Klement, šivaćih strojeva Pfaff i Singer, pisaćeg stroja Bar-lock, lonca za brzo kuhanje Fruco, a prodavao je i fonograme, klavire i namještaj. Organizira tečajeve popravljanja strojeva, šivanja i brzog kuhanja.

Bešte, ljudi – ide auto!

Počeci njegovog bavljenja biciklizmom datiraju iz 1895., kada konstruira vlastiti bicikl u tvornici „dvokolica“ u Beču, kojim se vozi do Varaždina. Dvije godine kasnije biciklom marke Aleksander prelazi 16.758 kilometara (Njemačka, Poljska, Rusija, Finska, Švedska, Danska, Engleska, Nizozemska, Belgija, Švicarska, Francuska, Španjolska, Alžir, Tunis, Italija, Hrvatska).

Prvi automobil marke Opel i Beischlag u Zagreb je dovezao 1901., izazvavši paniku među konjskim zapregama, biciklistima i pješacima. Automobil je stvarao veliku buku i plašio građane koji su vikali: „Bešte, ljudi – ide auto!“ Jedan je Zagrepčanin rekao: „To vam je isto kao da vidite kako po cesti trče hlače bez nogu“, a drugi, kad je ugledao konjski izmet, rekao je: „Kaj ja nis rekel da to nemre bez konja.“

Prvi automobil marke Opel i Beischlag u Zagreb je dovezao 1901., izazvavši paniku među konjskim zapregama, biciklistima i pješacima. U Beču je za 4.000 kruna kupio automobil Opel koji je dovezao u Zagreb. Automobil je bio pogonjen jednocilindričnim motorom snage 3,5 KS (2,6 kW), a snaga se na stražnje kotače prenosila lancem. Masa mu je bila 520 kg, najveća brzina iznosila je 20 km/h, a potrošnja goriva 10 l/100 km.

Da bi smio voziti, morao je položiti vozački ispit. To je bio problem jer nitko u Gradu nije znao voziti. Stoga je Budicki najprije morao podučiti članove ispitne komisije kako upravljati automobilom, da bi on mogao kod njih izaći na ispit. Ironično, ta je ista komisija srušila Ferdinanda Budickog na vozačkom ispitu, pa je položio iz drugog pokušaja, a bio je i prvi vozač koji je uzrokovao prometnu nesreću u Gradu Zagrebu.

O Opelu iz 1901. godine Budicki je rekao:

“Pogotovu su se plašili konji, a ni s ljudima tada nije bilo lahko! Nije bilo anlasera, pa smo se mučili kurblanjem. Zarađeni su mnogobrojni žuljevi dok se nije pojavila iskra. Nije bilo rezervnih kotača. Kotač se mogao skinuti samo u radionici. Zračnica se krpala samo na cesti. Automobili su tada trošili puno više ulja. Uopće nisu imali stakla niti krova pa smo bili mokri. Volan je bio izravno spojen s prvim kotačima. Motor je imao cilindar i veliki otvoreni zamašnjak. Najveća brzina iznosila je 30 km/h. Prednji kotači bili su mali, a stražnji veliki.”

Budicki je imao trgovinu biciklima i automobilima prvo u Masarykovoj ulici, zatim u Ilici 25 (kasnije kavana Corso), pa na Trgu bana Jelačića 7 i na kraju u Hatzovoj 10.

Još 1906. bio je suosnivač prvog Hrvatskog automobilskog kluba. Sudjelovao je u mnogim motociklističkim i automobilističkim utrkama u Zagrebu i inozemstvu. Motorom Laurin & Klement 1902. put od Beča do Zagreba prešao je za rekordnih 13 h i 45 min. Tijek puta praćen je na Trgu bana Josipa Jelačića, a uspjeh su prenijele mnogobrojne svjetske novine.

Inače, Budicki je bio poznat kao avanturist. Proputovao je biciklom mnoge europske zemlje i sjevernu Afriku. Sportski duh i želja za avanturom odveli su ga u balon Turul, kojim 1905. godine leti iz Zagreba do Stubice i Velike Gorice te do Baške na Krku i radi prve fotografije Zagreba iz zraka.

Dvije godine kasnije Budicki dovozi prvi motor marke Orion u Zagreb. Već iduće godine motorom Laurin Klement za 14 sati odvozio je relaciju Beč – Zagreb, a 1903. motorom marke Johann Puch vozi 6000 kilometara po srednjoj Europi. Bio je i prvi vozač koji se odvezao na Sljeme, 1904. godine.

S pojavom sve većeg broja vozača u Zagrebu javila se ideja za osnivanje Hrvatskog automobilnog kluba. Prvih 14 vozača u Zagrebu 1906. osnivaju Hrvatski automobilski klub. Neumorni Budicki osnivač je prve autoškole u Zagrebu, 1910., a samo godinu dana poslije osniva Taxi službu.

Napomenimo i da prvi metri asfalta u Zagrebu datiraju iz 1913. godine – od Jelačić-placa do Mesničke ulice. Prva automobilistička utrka Zagreb – Varaždin – Zagreb organizirana je 1912. i bila je duga 176 kilometara. Budicki je zauzeo drugo mjesto, iza Heintzla koji će poslije postati zagrebački gradonačelnik. Budicki je i sudionik utrke Kluba alpinskih automobilista, koja je prolazila kroz Hrvatsku 1914.

Sve više sportskih asocijacija u gradu dovelo je do osnivanja Hrvatskog sportskog saveza 1911., čiji je jedan od osnivača bio – tko drugi nego Ferdo, kako su ga od milja zvali.

Osim u sportskim aktivnostima, Budicki je bio prisutan i u gospodarskom životu Zagreba. Suosnivač je gospodarstvenog sajma Zagrebački zbor, 1909. godine, koji se poslije razvio u Zagrebački velesajam.

Ferdinand Budicki bio je i član Građanskog streljačkog društva, Varaždinskog biciklističkog kluba, Hrvatskog sokola, Zrakoplovnog saveza. Dobitnik je velikog broja međunarodnih biciklističkih i gospodarstvenih nagrada te počasni član mnogobrojnih auto-moto i biciklističkih saveza iz cijele Europe.

Objava Ferdinand Budicki ( Buditzky) (Zagreb 1871. – Zagreb 1951.) pionir hrvatskog auto-moto i biciklističkog sporta pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Monografiju su predstavili ravnateljica Dvorane Nina Čalopek, autorica Ana Unkić, urednica Jelena Vuković te recenzentice Naila Ceribašić i Vjera Katalinić. U glazbenom dijelu programa nastupio je gitarist Lovro Rovčić, izvevši skladbu Ljubica iz ciklusa Život cvijeća Dore Pejačević.

Na 380 stranica, s više od tisuću bilježaka te bogatom fotografskom i dokumentarnom građom, monografija u nakladi Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog prati povijest Dvorane od prvih zamisli, natječaja i gradnje do svečanog otvorenja 29. prosinca 1973. godine, ali i njezin iznimno bogat programski život tijekom prvih pola stoljeća.

Više od obljetničke monografije

Autorica dr. sc. Ana Unkić u višegodišnjem je radu istražila i provjerila opsežnu arhivsku, programsku, novinsku, fotografsku, zvučnu i audiovizualnu građu. Rezultat je knjiga koja Lisinski ne promatra samo kao koncertnu dvoranu nego kao instituciju koja je tijekom desetljeća oblikovala velik dio hrvatskoga glazbenog i kulturnog života – kao prostor susreta umjetnika i publike, mjesto važnih kulturnih događaja i jedan od prepoznatljivih simbola Zagreba.

Bogatom dokumentacijom, kronologijom i kontekstualizacijom događaja monografija nadilazi okvir prigodnog obljetničkog izdanja te predstavlja vrijedan izvor za buduća istraživanja hrvatske glazbene i kulturne povijesti.

Monografiju je uredila Jelena Vuković, muzikologinja i voditeljica Muzičkog informativnog centra KDVL-a, pa njezino predstavljanje simbolično povezuje dvije obljetničke priče: prvih pedeset godina Dvorane Lisinski i 55 godina djelovanja MIC-a.

U predvorju Velike dvorane otvoren je prvi dio izložbe posvećene povijesti MIC-a, koja kroz knjige, notna i diskografska izdanja, časopise, nagrade, arhivsku i drugu dokumentarnu građu donosi presjek više od pola stoljeća rada Centra.PR

Objava Predstavljena monografija o 50 godina Dvorane Lisinski i otvorena obljetnička godina MIC-a pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Obilježavanje Dana Medicinskog fakulteta počelo je svetim misnim slavljem koje je predvodio vlč. Matko Filipović, duhovnik Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu, u koncelebraciji s prorektorom za kvalitetu, identitet i poslanje prof. dr. sc. Antom Crnčevićem, prof. dr. sc. Jerkom Valkovićem sa Sveučilišnog odjela za komunikologiju i sveučilišnim kapelanom vlč. Branimir Jagodić. U svojoj homiliji vlč. Filipović istaknuo je kako je u ovoj posebno okupljenoj zajednici studenata i nastavnika Medicinskoga fakulteta važno znati da, uz naše znanje i vještine, trebamo pred Boga staviti sebe i naš odnos s njim, te se u najtežim trenucima – ljudskim, karijernim, studentskim, pogotovo kada je u rukama liječnika nečiji život – pouzdati u Njegovo vodstvo.

Svečanosti su prisustvovali dekani drugih fakulteta našega Sveučilišta, pročelnici Sveučilišnih odjela, članovi Senata i Fakultetskih vijeća te čelnici partnerskih zdravstvenih ustanova – ravnatelji KBC-a Sestre milosrdnice, KB-a Sveti Duh, Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević”, ravnateljica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu, čelnici specijalnih bolnica iz Zadra, Dubrovnika i Siska, ravnatelji domova zdravlja i poliklinika te predsjednik Hrvatskog liječničkog zbora prof. dr. sc. Željko Krznarić. Poseban pozdrav upućen je nastavnicima te studenticama i studentima svih šest generacija Medicinskog fakulteta. 

Uvodnu riječ uzvanicima uputio je prof. dr. sc. Ante Crnčević, prorektor za kvalitetu, identitet i poslanje, koji je istaknuo: „Moto našega Sveučilišta, Lux vera – svjetlo istinsko, kojemu se povjerava Sveučilište, rasvjetljava mnoštvo toga, tako i granice koje je danas važno znati čuvati. 

Prisutnima se obratio i dekan Medicinskog fakulteta, prof. dr. sc. Dalibor Karlović.

U sklopu proslave uručene su nagrade i priznanja studentima za njihove uspjehe u prošloj akademskoj godini. Nagradu dekana za najbolji akademski uspjeh osvojile su studentica I. godine Ivona Knežević s težinskim prosjekom 4,719; studentica II. godine Klara Šanko s prosjekom 5,000; studentica III. godine Franka Gašparović s prosjekom 4,912; studentica IV. godine Nika Brašnić s prosjekom 4,596 te studentica V. godine Karla Pehar s prosjekom 5,000.

Priznanje „Sv. Vinko Paulski” za društveno koristan rad dodijeljeno je studentici Dušici Kasun za sudjelovanje u organizaciji kongresa IN MEDIAS, za izlaganjima na međunarodnim skupovima poput CROCMID-a te  za osvojenu nagradu na konferenciji FutureMED.

Po prvi put dodijeljeno je i Priznanje za najbolji objavljen studentski znanstveni članak, koje je pripalo skupini studenatica V. godine: Kristini Jurković, Danijeli Jurić, Karli Pehar, Jani Buzuk, Bianki Dujić i Sari Vuković. 

Posebno priznanje dekana za organizaciju znanstvenog skupa „In Medias” preuzeo je studentski tim u sastavu Marin Tučić, Mirjam Šarac, Lara Herceg, Natanael Modrušan i Luca Pecoraro.

Priznanja za izvrstan rad dodijeljena su i nastavnicima Fakulteta. Prema rezultatima studentskih anketa, priznanja za najbolje ocijenjene nastavnike primili su prof. dr. sc. Tamara Holjevac Grgurić za I. godinu, doc. dr. sc. Velibor Puzović za II. godinu, doc. dr. sc. Ozren Vinter za III. godinu, izv. prof. dr. sc. Ante Silić za IV. godinu te izv. prof. dr. sc. Ivan Milas za V. godinu. Posebno priznanje za objavu pet znanstvenih radova u časopisu International Journal of Molecular Sciences uručeno je prof. dr. sc. Maji Jazvinšćak Jembrek.

U ime nagrađenih nastavnika okupljenima je zahvalio izv. prof. dr. sc. Ante Silić, istaknuvši nagradu kao jednu od najznačajnijih jer je ona potekla od studenata koji su njihov trud i predanost prepoznali te ih time dodatno motivirali za daljnji rad. PR

Objava Obilježen šesti Dan Medicinskog fakulteta Hrvatskog katoličkog sveučilišta pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Uz HNK u Zagrebu za opernu kuću godine nominirani su: Atlanta Opera, English National Opera, Hamburgische Staatsoper, Opéra de Lyon i Teatro Real, Madrid.

Za nas je ovo veliko međunarodno priznanje i potvrda rada naših umjetnika, Direkcije Opere i svih zaposlenika HNK u Zagrebu, kao i umjetničkog i međunarodnog smjera kojim Kazalište posljednje četiri godine ide.

Finaliste je odabrao međunarodni žiri uglednih opernih kritičara, umjetnika i profesionalaca, a pobjednici će biti proglašeni 21. studenoga u Beču.PR

Objava HNK U ZAGREBU U SVJETSKOM OPERNOM VRHU! pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

U središtu koncertnog programa nalazi se remek-djelo violončelističkog repertoara – Koncert za violončelo i orkestar u h-molu, op. 104 Antonína Dvořáka, djelo kojem se Capuçon tijekom svoje bogate međunarodne karijere iznova vraća. Večer će otvoriti monumentalna Treća simfonija („Liturgijska”) Arthura Honeggera.

No otvorenje nove sezone neće se odvijati samo na pozornici. Dvorana Lisinski i ove je godine pripremila posebne sadržaje koji koncert klasične glazbe pretvaraju u cjelovečernji kulturni doživljaj.

VEČER KOJA POČINJE PRIJE KONCERTA

Svečano otvorenje sezone počinje u 18 sati u predvorju Velike dvorane, gdje će biti predstavljena monografija „Lisinski 1973. – 2023.” te program obilježavanja 55. obljetnice Muzičkog informativnog centra Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, uz otvorenje prvog dijela izložbe posvećene MIC-u uz piće dobrodošlice za sve posjetitelje.

NAKON KONCERTA – SUSRET S UMJETNICIMA I PLES

Nakon koncerta slijedi tradicionalni Razgovor s umjetnicima. Muzikolog Ivan Ćurković na pozornici će razgovarati sa zvijezdama večeri, Gautierom Capuçonom i dirigentom Pascalom Rophéom, koji će neposredno nakon izvedbe publici otkriti  više o programu, interpretaciji i vlastitim umjetničkim iskustvima.

Uz Plesni centar Zagreb by Nicolas počinje završni dio svečanog otvorenja – druženje uz ples, kao nastavak tradicije ciklusa Lisinski subotom koji koncertnu večer pretvara u cjelovit kulturni i društveni doživljaj.

Otvorenje sezone spojit će vrhunsku simfonijsku glazbu, razgovor s umjetnicima, monografiju o Dvorani, izložbu i ples – upravo u duhu Lisinski subotom, ciklusa koji glazbeni doživljaj proširuje i izvan same koncertne pozornice.

Pojedinačne ulaznice za sve koncerte ciklusa Lisinski subotom dostupne su na blagajnama Dvorane Lisinski i online na lisinski.hr. PR

Objava ZVIJEZDA VIOLONČELA I PLES ZA SVEČANO OTVORENJE KONCERTNE SEZONE U LISINSKOM pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Bauer je potjecao iz vrlo brojne i skromne obitelji. Bio je treće od petnaestero djece Antuna Bauera i Barbare rođene Rubinić. Njegova je obitelj bila povezana s gradišćanskohrvatskim prostorom: otac mu je s roditeljima doselio iz Cindrova, današnjega Siegendorfa u Gradišću, na posjed Erdődyjevih u Hrvatsku. 

Već je takvo podrijetlo davalo Bauerovu životu stanovitu srednjoeuropsku širinu. Hrvatska njegova djetinjstva još je bila politički i kulturno sastavni dio habsburškoga svijeta, a Beč, Budimpešta, Zagreb i druga središta Monarhije činili su prostor unutar kojega se oblikovala tadašnja hrvatska obrazovana elita.

Osnovnu je školu pohađao u Jastrebarskom, gimnaziju najprije u Varaždinu, a potom u Zagrebu, gdje je 1875. završio Klasičnu gimnaziju. Time započinje njegova trajna povezanost sa Zagrebom. Teologiju je studirao u Zagrebu, Budimpešti i Beču, a u Beču je završio studij doktoratima iz filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 1879. godine. Već se iz njegova obrazovanja može razabrati ono što će postati temeljnom crtom njegove javne osobnosti: Bauer nije bio isključivo crkveni administrator niti pastoralni djelatnik, nego prije svega intelektualac snažno usmjeren prema sustavnom mišljenju, filozofskoj raspravi i odnosu vjere prema znanosti i suvremenome društvu.

Nakon studija služio je kao kapelan u župi sv. Marka u Zagrebu, zatim u Ivancu i Samoboru, a potom se ponovno vratio u Zagreb, gdje je od 1884. do 1887. djelovao kao vjeroučitelj u učiteljskoj školi i gimnaziji. Godine 1887. započeo je sveučilišnu karijeru na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Isprva predavač, potom izvanredni i naposljetku redoviti profesor filozofije i osnovnoga bogoslovlja, Bauer je na fakultetu ostao sve do 1911. godine. Bio je dekan 1905./1906., a akademske godine 1906./1907. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Već ta činjenica daje mu važno mjesto u povijesti grada: zagrebački nadbiskup iz kasnijega razdoblja bio je prije svega jedan od istaknutih profesora Sveučilišta i čovjek koji je stajao na njegovu čelu.

Njegov filozofski rad zauzima posebno mjesto u hrvatskoj intelektualnoj povijesti. Bauer je pripadao neoskolastičkoj, odnosno obnovljenoj tomističkoj filozofskoj tradiciji, ali ga se ne smije prikazivati kao čovjeka koji je jednostavno ponavljao stare obrasce. Bavio se suvremenim europskim filozofskim pitanjima, poznavao prirodoznanstvene rasprave svojega vremena i nastojao izgraditi sustavan filozofski jezik na hrvatskome jeziku. Njegova Opća metafizika ili ontologija iz 1894. smatra se prvim sustavnim prikazom ontologije na hrvatskom jeziku. Pisao je i djela Područje materijalizma, Bogoslav Šulek kao filozof i polemik, Naravno bogoslovlje, odnosno kasniju Teodiceju, te opsežne rasprave o metafizičkom sustavu Wilhelma Wundta. U njima je pokušavao odgovoriti na pitanja koja su krajem 19. stoljeća bila u središtu europske intelektualne rasprave: odnos znanosti i metafizike, mogućnosti ljudske spoznaje, problem materijalizma i pitanje može li moderna prirodna znanost biti usklađena s kršćanskom filozofijom.

Posebno je poznata njegova dugotrajna polemika s Bogoslavom Šulekom o materijalizmu. Bauer je uređujući Katolički list od 1886. do 1890. vodio niz javnih rasprava s istaknutim predstavnicima tadašnjega liberalnog, laičkog i prirodoznanstvenog mišljenja. Bauer je u filozofskim raspravama nastupao energično i oštro, ulazeći u polemike s istaknutim hrvatskim znanstvenicima, pedagozima i publicistima. Njegov je doprinos važan i zbog oblikovanja hrvatske filozofske terminologije u razdoblju njezina razvoja. Iako je bio konzervativan u temeljnim metafizičkim i vjerskim pitanjima, nije bio protivnik znanstvenoga napretka: poznavao je prirodne znanosti, prihvaćao određene elemente evolucionizma, ali odbacivao materijalistička tumačenja. Branio je i Frana Barca od optužbi za modernizam, čime se pokazuje kao složena ličnost koja je nastojala povezati kršćansku filozofsku tradiciju sa suvremenim intelektualnim pitanjima.

U politički život uključio se 1880-ih te je od 1885. do 1911. djelovao kao zastupnik u Hrvatskom saboru i zajedničkom parlamentu u Budimpešti. Isprva je pripadao Stranci prava, potom različitim pravaškim i oporbenim skupinama, a naposljetku pravaškoj skupini unutar Hrvatsko-srpske koalicije. Uglavnom je djelovao oporbeno, osobito prema režimu bana Khuena-Héderváryja, što je, prema suvremenim ocjenama, usporilo njegov sveučilišni napredak; za redovitoga profesora imenovan je tek nakon Khuenova odlaska.

Bauerova politička biografija važna je za razumijevanje njegove kasnije nadbiskupske službe. Za razliku od mnogih crkvenih ljudi koji su u javni život ulazili tek s viših položaja, on je prije biskupskoga imenovanja već imao višedesetljetno iskustvo parlamentarne politike. Poznavao je mehanizme vlasti, stranačke odnose, političke sukobe i ograničenja hrvatske autonomije unutar Austro-Ugarske Monarhije. Njegova se javna djelatnost stoga od početka nalazila na sjecištu Crkve, Sveučilišta i politike.

Godine 1910. postao je zagrebački kanonik, a 6. siječnja 1911. imenovan je koadjutorom nadbiskupa Jurja Posilovića s pravom nasljedstva. Nakon Posilovićeve smrti 26. travnja 1914. preuzeo je upravu Zagrebačke nadbiskupije. Teško je zamisliti nepovoljniji trenutak za početak jednoga nadbiskupovanja. 

Samo dva mjeseca poslije sarajevski atentat otvorio je put Prvomu svjetskom ratu, a Bauer je gotovo odmah bio suočen s krizom koja će razoriti politički poredak u kojemu se oblikovao čitav njegov dotadašnji život.Njegov govor iz srpnja 1914., u kojemu je hrvatske vojnike pozvao da pođu u rat vjerujući u pravednost habsburške stvari nakon atentata u Sarajevu, danas predstavlja jednu od kontroverznijih epizoda njegove biografije. Taj govor nije potrebno ni prešućivati ni naknadno uljepšavati. 

On svjedoči o mentalitetu i političkim pretpostavkama dijela tadašnje crkvene i društvene elite, koja je početak rata promatrala kroz prizmu vjernosti monarhiji, obrane poretka i odmazde za atentat na prijestolonasljednika. No samo četiri godine poslije Bauer će pozdraviti raskid državnopravnih veza s Austro-Ugarskom i odluku Hrvatskoga sabora od 29. listopada 1918. o izlasku iz dotadašnje državne zajednice. Ta promjena pokazuje koliko se u samo nekoliko ratnih godina urušio politički svijet kojemu je Bauer pripadao.

Nakon 1918. Bauer je kao zagrebački nadbiskup imao važnu ulogu u organiziranju Katoličke Crkve u novoj jugoslavenskoj državi. Njegovom je inicijativom započelo stvaranje tijela iz kojega će nastati Biskupska konferencija Jugoslavije, čiji je postao prvi predsjednik, a 1920. izborio je imenovanje prvoga predstavnika Svete Stolice u državi. Sudjelovao je i u pregovorima o konkordatu, zauzimajući se za prava Crkve, vjeronauk i crkvene institucije.

Prema novoj državi odnosio se pragmatično, prihvaćajući političku stvarnost, ali se istodobno protivio mjerama koje je smatrao štetnima za Crkvu i hrvatski narod. Protivio se pojedinim odredbama agrarne reforme, branio vjeronauk u školama te prosvjedovao protiv nasilja i represije nad hrvatskim stanovništvom, uključujući osobnu intervenciju kod kneza Pavla 1935.

Njegovo nadbiskupovanje obilježila je i unutarnja reorganizacija Nadbiskupije. Predsjedao je prvoj zagrebačkoj sinodi 1925., kojom su pastoralno i imovinsko zakonodavstvo prilagođeni novomu Zakoniku kanonskoga prava i smjernicama Katoličke akcije. Istodobno je razvijao pastoralnu, obrazovnu i socijalnu infrastrukturu te poticao dolazak redovničkih zajednica, među kojima Službenica Maloga Isusa, karmelićanki, salezijanaca, franjevaca konventualaca i dominikanaca. Njihovo je djelovanje proširilo crkvenu mrežu Zagreba u školstvu, socijalnoj i karitativnoj skrbi te kulturi.

Jedan od njegovih najvećih zagrebačkih pothvata bila je izgradnja dječačkoga sjemeništa na Šalati,  ustanove namijenjene odgoju budućega klera. Po završetku Prvog svjetskog rata 1918. godine nadbiskup Antun Bauer pokrenuo je gradnju dječačkog sjemeništa za čitavu Hrvatsku metropoliju. Kao stručnjaci u gradnji sudjelovali su arhitekti Josip pl. Vancaš, Dioniz Sunko, isusovac Roman Kalčić i ekonom Luka Vukas. Odbor za gradnju Sjemeništa održao je 21 sjednicu. Za savjet u odabiru idejnog rješenja bio je zamoljen i slovenski arhitekt Jože Plečnik, koji je zaključio »da se u građevinskoj osnovi predvidi dva internata, jedna centralna zgrada za vrhovnu upravu, potrebna blagovališta, kapela, svečana dvorana, jedna zgrada za časne sestre, spojena s kuhinjom i gospodarskim odjelom i jedna zgrada za gimnaziju s kabinetima te jedna zgrada za profesore; u svemu šest zgrada«, što je i odlučeno na posljednjoj sjednici Odbora 1926. godine.

Temeljni kamen postavljen je 25. lipnja 1927. godine, a u lipnju 1929. godine bilo je dovršeno sve osim kupole na zvjezdarnici i crkve. Cjelokupna gradnja završena je 1931. godine.

Sjemenište i gimnaziju svečano je 8. lipnja 1929. godine blagoslovio nadbiskup Antun Bauer uz asistenciju suutemeljitelja đakovačkog biskupa Antuna Akšamovića. Šalata je time dobila građevinski kompleks koji je postao važan dio crkvenoga i obrazovnog identiteta toga dijela grada. Bauer je pritom slijedio tradiciju svojih prethodnika, osobito Jurja Posilovića, koji su obrazovanje klera smatrali jednim od temelja dugoročne stabilnosti crkvenoga života.

No Bauerovo mecenatsko djelovanje daleko je prelazilo granice nadbiskupijskih ustanova. Njegov odnos prema Sveučilištu, Akademiji, medicini, umjetnosti i gospodarstvu pokazuje širinu kakva se danas rijetko povezuje s njegovim imenom. Još 1901. sudjelovao je u osnivanju Hrvatske poljodjelske banke. Bio je pokrovitelj Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima. Godine 1914. osnovao je Nadbiskupsku tiskaru, čime je nastojao osigurati snažniju organizacijsku osnovu za crkvenu publicistiku i izdavaštvo, a podupirao je i osnivanje Dijecezanskoga muzeja.

Posebno je važan njegov odnos prema Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, današnjoj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Bauer je još 1896. izabran za dopisnoga, a 1899. za redovitoga člana Akademije. Od 1915. sve do smrti 1937. bio je njezin pokrovitelj. Godine 1917. financijski je pomogao osnivanje Akademijina Razreda za likovne umjetnosti, a za Strossmayerovu galeriju izdvojio je 50.000 kruna. Takvi iznosi i pothvati pokazuju da njegovo zanimanje za umjetnost nije bilo deklarativno. Bauer je kulturne ustanove smatrao dijelom nacionalne infrastrukture, a vlastiti položaj i imovinu koristio je kako bi ih materijalno osnažio.

Još je dojmljiviji njegov doprinos razvoju medicine i Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1918. osnovao je zakladu od 210.000 kruna za stipendiranje studenata medicine. Sljedeće godine Zagrebačkom je sveučilištu darovao više od pet rali zemljišta za izgradnju Medicinskoga fakulteta. Gospodarsko-šumarskom fakultetu ustupio je pod vrlo povoljnim uvjetima imanje u Maksimiru. Takvi zahvati zaslužuju osobitu pozornost jer pokazuju da Bauer, premda filozof i crkveni poglavar, nije smatrao kako ulaganje u teologiju i crkvene institucije isključuje ulaganje u prirodne znanosti, medicinu ili agronomiju. Naprotiv, razvoj Sveučilišta očito je promatrao kao opće hrvatsko dobro.

Upravo zbog toga Bauer bi morao zauzimati istaknutije mjesto u povijesti Zagrebačkoga sveučilišta. Bio je njegov profesor, dekan, rektor i mecena. Malo je ljudi u povijesti te ustanove koji su je služili u toliko različitih uloga. Njegova biografija pokazuje kako su na prijelazu stoljeća granice između sveučilišnoga, kulturnoga, crkvenog i političkog života bile znatno propusnije nego danas. Profesor filozofije mogao je postati saborski zastupnik, rektor, nadbiskup i dobročinitelj Medicinskoga fakulteta, a da se te uloge nisu smatrale međusobno nespojivima.

Bauer je velikim sredstvima sudjelovao i u održavanju zagrebačke katedrale. Pri obnovi njezinih tornjeva 1927. snosio je najveći dio troškova. Kao i kod njegovih prethodnika, pitanje katedrale za njega nije bilo samo pitanje crkvene građevine. Zagrebačka prvostolnica već je tada predstavljala jedan od glavnih simbola grada i hrvatskoga katoličkog identiteta, a njezino održavanje bilo je i kulturno-povijesno pitanje. 

Posebno mjesto u njegovu djelovanju imalo je pitanje Zavoda svetog Jeronima u Rimu. Bauer se snažno zauzimao da ta ustanova dobije jasan hrvatski karakter i postane opće dobro hrvatskoga naroda. Zbog složenih međunarodnih i jugoslavenskih političkih odnosa pitanje Zavoda u Rimu bilo je daleko više od administrativnoga crkvenog problema. Radilo se o simboličkom pitanju hrvatske povijesne prisutnosti u Rimu i međunarodnoga priznanja hrvatskoga katoličkog identiteta. Bauerovo djelovanje na tom području pokazuje koliko je pažljivo pratio i međunarodne dimenzije crkvene politike.

Slično je postupao i prema glagoljaškoj tradiciji, nastavljajući u određenoj mjeri djelo svojega prethodnika Jurja Posilovića. Kod rimskih je vlasti ishodio dopuštenje za transliteraciju staroslavenskoga misala, koji je 1927. tiskan latinicom u redakciji Josefa Vajsa. I taj pothvat svjedoči o Bauerovoj svijesti da hrvatska crkvena baština nije samo predmet povijesnoga interesa nego živa sastavnica nacionalne kulture.

Njegov javni angažman u posljednjem desetljeću života postajao je sve izrazitiji. Godine 1931. javno je istupao u korist Hrvata i Slovenaca progonjenih pod talijanskom vlašću. Godine 1932. pozvao je na potporu međunarodnoj konferenciji za razoružanje u Ženevi, čime je, nakon ratničke retorike iz 1914., zauzeo izrazitije antimilitaristički stav. Ta razlika između mladoga ratnog nadbiskupa iz 1914. i staroga crkvenog poglavara koji dvadesetak godina kasnije podržava međunarodno razoružanje također govori o njegovu osobnom iskustvu epohe. Čovjek koji je doživio katastrofu Prvoga svjetskog rata više nije mogao o ratu govoriti istim jezikom kao na njegovu početku.

Godine 1933. zabranio je svećenicima sudjelovanje u pojedinim manifestacijama sokolskih društava, a 1935. zabranio im je kandidiranje za zastupnike na listama političkih stranaka. Ta je odluka posebno zanimljiva ako se uzme u obzir da je Bauer prije biskupskoga imenovanja gotovo tri desetljeća osobno djelovao kao političar. Čini se da je upravo vlastito iskustvo stranačke politike moglo utjecati na njegov zaključak da svećenička služba i izravno stranačko kandidiranje treba jasnije razdvojiti. U tome se očituje jedna od važnijih promjena unutar hrvatskoga katolicizma između kraja 19. i sredine 20. stoljeća.

Bauerovo djelovanje bilo je obilježeno i političkim prijeporima. Miroslav Krleža prikazivao ga je kao predstavnika konzervativnoga, gotovo feudalnog mentaliteta zbog njegova protivljenja marksizmu, boljševizmu i agrarnoj reformi te obrane privatnoga i crkvenoga vlasništva i tradicionalnoga društvenog poretka. Ipak, Bauer se ne može svesti na tu odrednicu jer je istodobno podupirao znanstvene institucije, visoko školstvo, stipendije, filozofsku raspravu, kulturu i međunarodne inicijative za razoružanje. Upravo ta suprotnost čini njegovu povijesnu osobnost složenom.

Njegovo djelovanje treba promatrati i u kontekstu velikih političkih promjena njegova vremena. Rođen u Habsburškoj Monarhiji, djelovao je u razdoblju Khuenova režima, Prvoga svjetskog rata i raspada Monarhije, a potom je više od dva desetljeća vodio Zagrebačku nadbiskupiju u novoj jugoslavenskoj državi, obilježenoj nacionalnim sukobima, centralizmom, diktaturom, gospodarskim krizama te usponom fašizma, komunizma i radikalnih nacionalizama. 

U posljednjim godinama života pomoć mu je pružao mladi nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac, koji je postupno preuzimao velik dio stvarnog upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom. Bauer je tada već bio u dubokoj starosti, a pred Crkvom i Hrvatskom otvaralo se još dramatičnije razdoblje. 

Kada je Bauer preminuo 7. prosinca 1937. u Zagrebu, Stepinac ga je naslijedio na nadbiskupskoj stolici. Njihova dva mandata tako simbolički povezuju gotovo čitavu prvu polovicu 20. stoljeća: Bauerovo doba obuhvaća Prvi svjetski rat i međuratnu Jugoslaviju, a Stepinčevo će biti određeno Drugim svjetskim ratom i komunističkim poretkom.

Antun Bauer zaslužuje istaknutije mjesto u zagrebačkom kolektivnom pamćenju zbog svojega iznimno širokog institucionalnog, kulturnog i crkvenog djelovanja. Bio je profesor i rektor Sveučilišta, zagrebački nadbiskup, član i pokrovitelj Akademije, mecena Medicinskoga fakulteta i Strossmayerove galerije te podupiratelj kulturnih ustanova.

Posebno je značajan njegov doprinos Zagrebu kao sveučilišnom i kulturnom središtu. Gotovo četvrt stoljeća predavao je filozofiju, obnašao dužnost dekana i rektora te vlastitim sredstvima pomagao razvoju fakulteta, uključujući Medicinski i Gospodarsko-šumarski fakultet. Istodobno je podupirao Akademiju, Strossmayerovu galeriju, izdavaštvo i muzeje, nastavljajući tradiciju crkvenoga mecenatstva. Zagreb mu nije bio samo sjedište crkvene vlasti nego prostor vlastite intelektualne i javne afirmacije.

Objava Antun Bauer – nadbiskup, filozof i javni djelatnik kojega Zagreb ne bi smio zaboraviti pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Pred ispunjenom Župnom crkvom sv. Anastazije svečano je otvorena 51. Samoborska glazbena jesen. Vokalna večer posvećena Johannesu Brahmsu okupila je sopranisticu Martinu Zadro, mezzosopranisticu Martinu Gojčetu Silić, tenora Roka Radovana i baritona Leona Košavića, uz pijaniste Lanu Bradić i Marija Čopora. Njihov je nastup publika ispratila ovacijama i dugotrajnim pljeskom, vraćajući izvođače na pozornicu.

Umjetnički ravnatelj Festivala Srećko Bradić u pozdravnom je obraćanju istaknuo umjetničku slobodu kao jednu od temeljnih vrijednosti Festivala te susrete različitih umjetničkih osobnosti koji otvaraju nove poglede na kreativni izričaj.

Samoborska gradonačelnica Petra Škrobot istaknula je povezanost Festivala sa Samoborom te njegovu važnost kao mjesta susreta publike, priznatih umjetnika i mladih izvođača kroz natjecanje Ferdo Livadić. 

• Samoborsku glazbenu jesen svečano je, u ime ministrice Nine Obuljen Koržinek, otvorio Mladen Pavić, državni tajnik u Ministarstvu kulture i medija, istaknuvši dugu tradiciju Festivala i njegovo mjesto na hrvatskoj glazbenoj karti.

Četvero vokalnih solista uz klavir četveroručno izvelo je Liebeslieder-Walzer (Ljubavne pjesme – valceri), op. 52, Neue Liebeslieder-Walzer (Nove ljubavne pjesme – valceri), op. 65, te Zigeunerlieder (Ciganske pjesme), op. 103. Prva dva ciklusa povezuje ljubavna lirika Georga Friedricha Daumera, dok Zigeunerlieder pripada među posljednje Brahmsove cikluse namijenjene vokalnom kvartetu uz pratnju klavira.

Među izvođačima bio je i Leon Košavić, nekadašnji laureat Međunarodnog natjecanja mladih glazbenika „Ferdo Livadić“. Košavić je nagradu osvojio 2014. godine, no zbog inozemnih obveza nije uspio ostvariti planirani nastup na sljedećem izdanju Festivala. Povratak na Samoborsku glazbenu jesen tako je za njega imao i posebno značenje.PR

Objava Svečano otvorena 51. Samoborska glazbena jesen pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Na sjevernoj strani Medvednice postoje kamenite stube kojima izletnici lagano i sigurno silaze strminom i uživaju ili tek otkrivaju ljepote i tog dijela Zagrebačke gore. To su „Horvatove stube”. Danas jedva da ima izletnika, o planinarima da i ne govorimo, koji za njih ne znaju.

Negdje 1955. ili 1956. činilo mi se da mogu mirne duše reći da volim Sljeme i da ga dobro poznajem. Ali pitanjem „Jesi li prošla ‘Horvatovim stubama?” prijatelji planinari raspršili su moju samouvjerenost i pomogli mi da jedne nedjelje kročim na te stube, na 500 kamenitih stuba koje je svojim rukama izgradio jedan čovjek, zaljubljenik u prirodu, u planine, čovjek koji je volio ljude. Rekli su mi da se zove Vladimir Horvat (tada je još bio živ, umro je 27. 9. 1962.).

Sjećam se tog izleta – otkrivala sam novi sljemenski svijet. Ta sam sjećanja obogatila saznanjima o Vladimiru Horvatu kada sam pročitala tekst što ga je dipl. inž. geologije Srećko Božićević, planinar, vrsni speleolog, prijatelj napisao povodom Vladimirove smrti (Povijest sporta, broj 7). Tim prvim saznanjima kasnije sam dodala pregršt dragocjenih podataka iz male, ali sadržajne knjižice Srećka Božićevića: „Vladimir Horvat i njegovih 500 stuba na Medvednici” (izdavač: Planinarski odbor Zagreba, 1969.).

Stihovi na tisi

Ispod Rauchove lugarnice, deset metara ispod prve stube, Vladimir Horvat je malenu šupljinu u stijeni nazvao Patuljkovom špiljicom; poklon djeci izletnicima. I to ne slučajno; s toga mjesta puca pogled na središnji dio Medvednice, prilika da roditelji objasne, a djeca dožive i nauče. Na vidikovcu je, nakon pedesete stube, malo odmaralište. Pogled klizi preko bujne šume sve do Hrvatskoga zagorja.

Svaku pedesetu stubu graditelj je obilježio brojem – lakše se hoda kada ne brojiš stube, već gledaš i upijaš ljepote, razgovaraš, a ipak znaš koliko si stuba prošao i koliko te još čeka. Kada se pregazi 250 stuba i nastavi pokraj Škrapa, dolazi se do udubljenja i tamnog otvora Tisinoga ponora, dubokoga 15 m. Do njegova dna seže se samo speleološkim ljestvama i užadima.

Nakon Tisinoga ponora, stube postaju sve strmije. Iako izletnik zna da su čvrste i odgovorno građene, stisne mu se oko srca. I tu je Vladimir Horvat ostavio traga svoje ličnosti, svoje osobitosti.

Na stablu tise objesio je ploču s vedrim stihovima:

Naj se plašit iti gori,

koji put se i odmori.

bolše ti je znojen biti,

neg vu črnoj zemli gniti…

Kada se iza sebe ostavi 400 stuba stiže se do gornjeg ulaza u špilju Medvednicu. Tu se graditelj Horvat nakopao zemlje, pratio prirodne zemljom zasute kanale i spuštao se. Ispod donjeg ulaza u špilju Medvednicu, prirodnu je terasu čišćenjem i podizanjem kamenoga zida pretvorio u odmorište.

Od Krašića do Alpa

Negdje na tome mjestu je Vladimir Horvat imao tri i pol godine rada za sobom. Samotnoga, samoprijegornoga. Prvi kamen u prvu stubu udaren je 30. lipnja 1946. Više nije tajanstveni čudak, pridružuju mu se neki prijatelji, pomažu prenijeti teži kamen, složno ukloniti oboreno stablo, osigurati graditelja na opasnim strminama. Pridružuju se i mladi. I tako stižu do Srneca preko potoka Bistri jarek. Do kraja. Taj kraj je bio 1953. Odmorište Srnec postaje nova izletnička točka na Medvednici. Srećko Božićević dalje duhovito piše: „Sav namještaj na odmorištu postavljen je ‘stilski’. Naime, i stolovi i stolice bila su zapravo raspiljena stara šumska stabla. Za zaštitu posjetitelja od kiše izgrađena je mala koliba slična ugljenarskim skloništima kakovih je ranije bilo nekoliko u okolini Horvatovih stuba.” Na odmorištu Srnec, Vladimir Horvat je osobno izradio i postavio planinarske putokaze za povratak.

Iole pažljivom posjetniku nije moglo promaći da nigdje, tih prvih desetak godina duž stuba, nije bilo imena graditelja. Skromnom graditelju to nije padalo na pamet. Prenosilo se ‘usmenim predanjem’. Ipak, na godišnjicu smrti Vladimira Horvata (1963.) planinarski odbor Zagreba postavio je spomen-ploču na strmu stijenu iznad klupe na odmorištu ispred ulaza u špilju Medvednicu.

Vladimir Horvat je rođen 22. 8. 1891. u Krašiću. Otac mu je bio učitelj. Nakon djetinjstva i pučke škole u Karlovcu, gimnaziju završava u Zagrebu. Od rane se mladosti isticao smislom za organizaciju, društveno djelovanje. Nije ga mimoišao Prvi svjetski rat. Kao vojnik upoznao je tegobe rata, ali i ljepote Karpata, Visokih Tatra, Dolomita i Julijskih Alpa. Duboko su ga se dojmile. Po povratku u Zagreb pobolijeva, ali se ne predaje; sve je više u prirodi, duboko uvjeren da je to pravi put ozdravljenju. Nije li logično da se 1922. upisao u Hrvatsko planinarsko društvo (HPD osn. 1874.)?! Iako je obišao mnogo planina, znao je reći da mu je Medvednica najmilija. Počeo ju je obilaziti dok još nije bilo ni asfaltirane ceste, ni uspinjače, niti autobusnih tura, niti tramvajske pruge do Dolja ili Tunela. Polazilo se s ruksakom na leđima s Jelačić placa pa pješice do odredišta.

Početak gradnje

Srećko Božićević slikovito opisuje sjevernu stranu Medvednice kojom danas vijugaju „Horvatove stube”: „Desetljećima su zagrebački planinari prolazlili sjevernom padinom Medvednice mimoilazeći bespuća u izvorišnom dijelu potoka Bistra, Jelenja voda i Pronjak. Povaljana stabla, šikarje i oštro vapnenjačko stijenje zaustavljali su znatiželju mnogih planinara i izletnika.”

Među tim upornim planinarima Vladimir Horvat se isticao traženjem i pronalaženjem novih puteva, prolaza, uporno je otkrivao Medvednicu. Rado je razgovarao s ugljenarima i seljacima. Tako je saznao da se duboko u tom šikarju krije i špilja u kojoj se, po pričanju starijih, krio razbojnik Udmanić. Budući da je speleologija postala njegova strast kojoj nije želio odolijevati, Vladimir Horvat je 1929. prokrčio put kroz tu divljinu i otkrio osebujnost tog kraškog područja Medvednice. Želeći da to što je mukotrpno sam otkrivao približi drugima obratio se 1935. tadašnjem vlasniku zemljišta moleći dopuštenje za izgradnju puta. Odbijen je riječima da ne želi da u njegovom lovištu planinari vikom uznemiruju njegovu divljač. Tek 1946. Zavod za zaštitu prirode u Zagrebu izdaje tu dozvolu. I tako je počela gradnja stuba: 30.-og lipnja 1946.

Sljemenski dobri duh

Vladimir Horvat nije bio samo i jedino ljubitelj i zaštitnik prirode. Dipl. inž. geologije Srećko Božičević je napisao povodom smrti Vladimira Horvata (Povijest sporta, broj 7.): „Vladimir Horvat je bio svestrani ljubitelj prirode, planinar, speleolog novinar, fotoreporter, crtač, graditelj jedinstvenih stuba, promicatelj ljepota od slovenskih Alpa do bosanskih planina.”

U zagrebačkom dnevniku Novosti postao je 1929. stalni suradnik i tajnik. Na sebe i svoj izdavački i novinarski rad upozorio je svojim izdanjima časopisa, listova, stručnih knjiga, enigmatskog tiska (od 1911. do 1929.) U Novostima piše članke, reportaže, promiče ljepote prirode, planina, obilazi skijališta, surađuje s časopisima Hrvatski planinar (izlazio od 1898. do 1944.) i Naše planine (nastavio 1949. dalje). Koliko mu je naprtnjača u planinama bila ‘prirasla’ na leđa, toliko je fotoaparat bio dio njega. Prva kamera 1927. bila je Busch, s pločama. Zagrebački časopis Svijet prvi, 1928., objavljuje njegove fotografije. U svojim speleološkim istraživanjima podzemlja našega krša Vladimir Horvat otkriva i taj dio ljepota naše prirode.

Zajedno s članovima PD Runolist i uz suradnju s mještanima sela Kamenje kraj Ozlja, 1928. uređuje špilju Vrlovku kako bi je mogli posjećivati i turisti. U špilji Vrlovka je snimio prve snimke podzemlje u nas (uz svjetlo gorećega magnezija, blica nije imao tada!). Te su slike bile objavljene; također prve u nas! Kada je kupio 1931. kameru Plaubel ‘Makina’ – s rolfilmom 6×9, mogao je snimiti i bolje i više. Na izložbama u Zagrebu, Sušaku, Osijeku (1932.), izložene su i njegove fotografije. U 30 godina fotografske i fotoreporterske djelatnosti sudjelovao je na 19 izložbi i dobivao nagrade za svoje slike.

Zanimljiv je podatak što ga navodi Srećko Božičević u svojoj knjižici „500 stuba Vladimira Horvata na Medvednici”: „Od brojnih uspjelih snimaka s područja Medvednice izrađeno je preko 10 000 razglednica, koje su prodavane od Tomislavovog doma preko Puntijarke do Rauhove lugarnice. One su na taj način pridonosile poznavanju ljepota planine Medvednice.”

Mnogo govori i nadimak, spontano izrečen tko zna kada i kojom zgodom, ali opće prihvaćen: Vladimira Horvata su nazivali sljemenskim dobrim duhom. A posljednji urednik Vladimira Horvata u Novostima, ugledni zagrebački novinar i publicist, poznati vanjsko-politički komentator Spectator Ive Mihovilović (1905. – 1988.) sažeo je svoj odnos prema svome kolegi i suradniku: „Njegove su stube za mene najveličanstveniji spomenik koji čovjek može podići sam sebi!”

Izvorno objavljeno u časopisu Zagreb moj grad, broj 7, godina I, listopad 2007., str. 21–23. Izdavač: BIBRA Izdavaštvo d.o.o., Zagreb. ISSN 1846-4378.

Objava 500 stuba sljemenskog dobrog duha pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.