Na sjevernoj strani Medvednice postoje kamenite stube kojima izletnici lagano i sigurno silaze strminom i uživaju ili tek otkrivaju ljepote i tog dijela Zagrebačke gore. To su „Horvatove stube”. Danas jedva da ima izletnika, o planinarima da i ne govorimo, koji za njih ne znaju.

Negdje 1955. ili 1956. činilo mi se da mogu mirne duše reći da volim Sljeme i da ga dobro poznajem. Ali pitanjem „Jesi li prošla ‘Horvatovim stubama?” prijatelji planinari raspršili su moju samouvjerenost i pomogli mi da jedne nedjelje kročim na te stube, na 500 kamenitih stuba koje je svojim rukama izgradio jedan čovjek, zaljubljenik u prirodu, u planine, čovjek koji je volio ljude. Rekli su mi da se zove Vladimir Horvat (tada je još bio živ, umro je 27. 9. 1962.).

Sjećam se tog izleta – otkrivala sam novi sljemenski svijet. Ta sam sjećanja obogatila saznanjima o Vladimiru Horvatu kada sam pročitala tekst što ga je dipl. inž. geologije Srećko Božićević, planinar, vrsni speleolog, prijatelj napisao povodom Vladimirove smrti (Povijest sporta, broj 7). Tim prvim saznanjima kasnije sam dodala pregršt dragocjenih podataka iz male, ali sadržajne knjižice Srećka Božićevića: „Vladimir Horvat i njegovih 500 stuba na Medvednici” (izdavač: Planinarski odbor Zagreba, 1969.).

Stihovi na tisi

Ispod Rauchove lugarnice, deset metara ispod prve stube, Vladimir Horvat je malenu šupljinu u stijeni nazvao Patuljkovom špiljicom; poklon djeci izletnicima. I to ne slučajno; s toga mjesta puca pogled na središnji dio Medvednice, prilika da roditelji objasne, a djeca dožive i nauče. Na vidikovcu je, nakon pedesete stube, malo odmaralište. Pogled klizi preko bujne šume sve do Hrvatskoga zagorja.

Svaku pedesetu stubu graditelj je obilježio brojem – lakše se hoda kada ne brojiš stube, već gledaš i upijaš ljepote, razgovaraš, a ipak znaš koliko si stuba prošao i koliko te još čeka. Kada se pregazi 250 stuba i nastavi pokraj Škrapa, dolazi se do udubljenja i tamnog otvora Tisinoga ponora, dubokoga 15 m. Do njegova dna seže se samo speleološkim ljestvama i užadima.

Nakon Tisinoga ponora, stube postaju sve strmije. Iako izletnik zna da su čvrste i odgovorno građene, stisne mu se oko srca. I tu je Vladimir Horvat ostavio traga svoje ličnosti, svoje osobitosti.

Na stablu tise objesio je ploču s vedrim stihovima:

Naj se plašit iti gori,

koji put se i odmori.

bolše ti je znojen biti,

neg vu črnoj zemli gniti…

Kada se iza sebe ostavi 400 stuba stiže se do gornjeg ulaza u špilju Medvednicu. Tu se graditelj Horvat nakopao zemlje, pratio prirodne zemljom zasute kanale i spuštao se. Ispod donjeg ulaza u špilju Medvednicu, prirodnu je terasu čišćenjem i podizanjem kamenoga zida pretvorio u odmorište.

Od Krašića do Alpa

Negdje na tome mjestu je Vladimir Horvat imao tri i pol godine rada za sobom. Samotnoga, samoprijegornoga. Prvi kamen u prvu stubu udaren je 30. lipnja 1946. Više nije tajanstveni čudak, pridružuju mu se neki prijatelji, pomažu prenijeti teži kamen, složno ukloniti oboreno stablo, osigurati graditelja na opasnim strminama. Pridružuju se i mladi. I tako stižu do Srneca preko potoka Bistri jarek. Do kraja. Taj kraj je bio 1953. Odmorište Srnec postaje nova izletnička točka na Medvednici. Srećko Božićević dalje duhovito piše: „Sav namještaj na odmorištu postavljen je ‘stilski’. Naime, i stolovi i stolice bila su zapravo raspiljena stara šumska stabla. Za zaštitu posjetitelja od kiše izgrađena je mala koliba slična ugljenarskim skloništima kakovih je ranije bilo nekoliko u okolini Horvatovih stuba.” Na odmorištu Srnec, Vladimir Horvat je osobno izradio i postavio planinarske putokaze za povratak.

Iole pažljivom posjetniku nije moglo promaći da nigdje, tih prvih desetak godina duž stuba, nije bilo imena graditelja. Skromnom graditelju to nije padalo na pamet. Prenosilo se ‘usmenim predanjem’. Ipak, na godišnjicu smrti Vladimira Horvata (1963.) planinarski odbor Zagreba postavio je spomen-ploču na strmu stijenu iznad klupe na odmorištu ispred ulaza u špilju Medvednicu.

Vladimir Horvat je rođen 22. 8. 1891. u Krašiću. Otac mu je bio učitelj. Nakon djetinjstva i pučke škole u Karlovcu, gimnaziju završava u Zagrebu. Od rane se mladosti isticao smislom za organizaciju, društveno djelovanje. Nije ga mimoišao Prvi svjetski rat. Kao vojnik upoznao je tegobe rata, ali i ljepote Karpata, Visokih Tatra, Dolomita i Julijskih Alpa. Duboko su ga se dojmile. Po povratku u Zagreb pobolijeva, ali se ne predaje; sve je više u prirodi, duboko uvjeren da je to pravi put ozdravljenju. Nije li logično da se 1922. upisao u Hrvatsko planinarsko društvo (HPD osn. 1874.)?! Iako je obišao mnogo planina, znao je reći da mu je Medvednica najmilija. Počeo ju je obilaziti dok još nije bilo ni asfaltirane ceste, ni uspinjače, niti autobusnih tura, niti tramvajske pruge do Dolja ili Tunela. Polazilo se s ruksakom na leđima s Jelačić placa pa pješice do odredišta.

Početak gradnje

Srećko Božićević slikovito opisuje sjevernu stranu Medvednice kojom danas vijugaju „Horvatove stube”: „Desetljećima su zagrebački planinari prolazlili sjevernom padinom Medvednice mimoilazeći bespuća u izvorišnom dijelu potoka Bistra, Jelenja voda i Pronjak. Povaljana stabla, šikarje i oštro vapnenjačko stijenje zaustavljali su znatiželju mnogih planinara i izletnika.”

Među tim upornim planinarima Vladimir Horvat se isticao traženjem i pronalaženjem novih puteva, prolaza, uporno je otkrivao Medvednicu. Rado je razgovarao s ugljenarima i seljacima. Tako je saznao da se duboko u tom šikarju krije i špilja u kojoj se, po pričanju starijih, krio razbojnik Udmanić. Budući da je speleologija postala njegova strast kojoj nije želio odolijevati, Vladimir Horvat je 1929. prokrčio put kroz tu divljinu i otkrio osebujnost tog kraškog područja Medvednice. Želeći da to što je mukotrpno sam otkrivao približi drugima obratio se 1935. tadašnjem vlasniku zemljišta moleći dopuštenje za izgradnju puta. Odbijen je riječima da ne želi da u njegovom lovištu planinari vikom uznemiruju njegovu divljač. Tek 1946. Zavod za zaštitu prirode u Zagrebu izdaje tu dozvolu. I tako je počela gradnja stuba: 30.-og lipnja 1946.

Sljemenski dobri duh

Vladimir Horvat nije bio samo i jedino ljubitelj i zaštitnik prirode. Dipl. inž. geologije Srećko Božičević je napisao povodom smrti Vladimira Horvata (Povijest sporta, broj 7.): „Vladimir Horvat je bio svestrani ljubitelj prirode, planinar, speleolog novinar, fotoreporter, crtač, graditelj jedinstvenih stuba, promicatelj ljepota od slovenskih Alpa do bosanskih planina.”

U zagrebačkom dnevniku Novosti postao je 1929. stalni suradnik i tajnik. Na sebe i svoj izdavački i novinarski rad upozorio je svojim izdanjima časopisa, listova, stručnih knjiga, enigmatskog tiska (od 1911. do 1929.) U Novostima piše članke, reportaže, promiče ljepote prirode, planina, obilazi skijališta, surađuje s časopisima Hrvatski planinar (izlazio od 1898. do 1944.) i Naše planine (nastavio 1949. dalje). Koliko mu je naprtnjača u planinama bila ‘prirasla’ na leđa, toliko je fotoaparat bio dio njega. Prva kamera 1927. bila je Busch, s pločama. Zagrebački časopis Svijet prvi, 1928., objavljuje njegove fotografije. U svojim speleološkim istraživanjima podzemlja našega krša Vladimir Horvat otkriva i taj dio ljepota naše prirode.

Zajedno s članovima PD Runolist i uz suradnju s mještanima sela Kamenje kraj Ozlja, 1928. uređuje špilju Vrlovku kako bi je mogli posjećivati i turisti. U špilji Vrlovka je snimio prve snimke podzemlje u nas (uz svjetlo gorećega magnezija, blica nije imao tada!). Te su slike bile objavljene; također prve u nas! Kada je kupio 1931. kameru Plaubel ‘Makina’ – s rolfilmom 6×9, mogao je snimiti i bolje i više. Na izložbama u Zagrebu, Sušaku, Osijeku (1932.), izložene su i njegove fotografije. U 30 godina fotografske i fotoreporterske djelatnosti sudjelovao je na 19 izložbi i dobivao nagrade za svoje slike.

Zanimljiv je podatak što ga navodi Srećko Božičević u svojoj knjižici „500 stuba Vladimira Horvata na Medvednici”: „Od brojnih uspjelih snimaka s područja Medvednice izrađeno je preko 10 000 razglednica, koje su prodavane od Tomislavovog doma preko Puntijarke do Rauhove lugarnice. One su na taj način pridonosile poznavanju ljepota planine Medvednice.”

Mnogo govori i nadimak, spontano izrečen tko zna kada i kojom zgodom, ali opće prihvaćen: Vladimira Horvata su nazivali sljemenskim dobrim duhom. A posljednji urednik Vladimira Horvata u Novostima, ugledni zagrebački novinar i publicist, poznati vanjsko-politički komentator Spectator Ive Mihovilović (1905. – 1988.) sažeo je svoj odnos prema svome kolegi i suradniku: „Njegove su stube za mene najveličanstveniji spomenik koji čovjek može podići sam sebi!”

Izvorno objavljeno u časopisu Zagreb moj grad, broj 7, godina I, listopad 2007., str. 21–23. Izdavač: BIBRA Izdavaštvo d.o.o., Zagreb. ISSN 1846-4378.

Objava 500 stuba sljemenskog dobrog duha pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Svaki broj časopisa “Povijest sporta” – od prvog broja do današnjih – nepresušni je izvor dragocjenih podataka o povijesti svekolikog hrvatskog sporta.

Jednom zgodom sam u broju 97 (lipanj 1993.) tražila tekstove o Mediteranskim igrama (MI). Čitajući sadržaj, iznenadio me naslov: Željko Poljak – “Ban Josip Jelačić – planinar”. Dovoljno da radoznali kroničar-novinar pribilježi pronalazak za neku drugu zgodu, ali… ime pisca bio je znak da se mora odmah otvoriti 47. stranica. Iskustvo me vodilo!

Autor, doktor Željko Poljak, liječnik, sveučilišni profesor, planinar, neumorni pisac o planinarstvu i planinama, 41 godinu glavni urednik “Hrvatskog planinara” (prvi broj 1. lipnja 1898.!), svakome tko je htio doznati i naučiti nešto sadržajno o planinarstvu poklonio je dio svoga znanja. I evo što je napisao dr. Željko Poljak pod tim izazovnim naslovom:

“O hrvatskom banu grofu Josipu Jelačiću (1801.-1859.) napisano je mnogo članaka i knjiga, pogotovo u posljednje dvije godine, otkada je zagrebačkom glavnom trgu vraćen njegov spomenik. Povjesničari su osvijetlili gotovo svaki detalj njegova burna života, ali im je, izgleda, promaknuo podatak da je Jelačić bio i planinar. O tome možemo naći podatke u stranim knjigama. Jednu od njih napisao je na talijanskom jeziku tršćanski botaničar dr. Bartolomeo Biasolleto prije 150 godina pod podugačkim naslovom: Relazione del viaggio fatto nella primavera dell’anno 1838. della Maiesta Re Federico Augusto di Sassonia nell’ Istra, Dalmazia e Montenegro (Trst, 1841.)…”.

Saski kralj na Učki

Kako je izvještaj o putovanju saskoga kralja Friedricha Augusta II. (1797.-1854.) ovim dijelom Europe postao dio životopisa bana Josipa Jelačića!? Kralj je u to vrijeme stolovao u dalekom Dresdenu. Ban Josip Jelačić tada je bio bojnik, imao je 37 godina i veliko vojničko iskustvo. I kralj Friedrich August II. bio je školovani vojnik, kao časnik je i ratovao, čime je ispunjavao svoju vladarsku dužnost, ali je puku omilio svojim, za ono vrijeme pozitivnim, reformama (gradovi su dobili samoupravu, seljake je oslobodio tlake i kmetstva…). Botanika mu je bila srcu prirasla i zato je putovao svijetom. Tako je dospio i u Hrvatsku. A kraljevi, bili oni i vrsni botaničari, ne lutaju šumama i planinama sa svojom pratnjom, prepušteni sami sebi!

Na Učku se popeo za dva sata, ali mu je kiša spriječila onaj daleki i velebni vidik

Dr. Željko Poljak o tome dalje piše: “Iz Biasolletove knjige saznajemo da je 1838. godine, pri usponu na Učku, kralja pratio i Josip Jelačić, tada carski bojnik. … Dne 10. svibnja krenuo je kralj s pratnjom iz Voloskog u Matulje i odavle cestom do podnožja Učke, na koju se popeo za dva sata, ali mu je kiša spriječila onaj daleki i velebni vidik…Kratak izvještaj o tom putu zabilježila je i Danica Ilirska 1839. godine (br. 35 i 36) prema dnevniku konzula u Trstu Sartorija, koji je također pratio kralja…”.

Čitajući dalje članak dr. Željka Poljaka, svaki iskusni planinar prati u mislima kralja koji s pratnjom traga ljepotama i vrletima Velebita, Zmijskog brda na Pelješcu i Biokova. Župni stan u Potpragu podno Tulovih greda pružio je kralju Friedrichu Augustu II. i pratnji konačište. Temeljiti pisac, poznavalac i znalac vrijednosti podataka iz prošlosti, dr. Željko Poljak, ne zaboravlja spomenuti: “U tom istom stanu noćili su 1852. godine i naši planinarski prvaci Schlosser i Vukotinović”. (Dr. Josip Schlosser-Klekovski, liječnik i botaničar, i Ljudevit Vukotinović, književnik i enciklopedist, suosnivači su Hrvatskog planinarskog društva – HPD-a, 15. 10. 1874., op. M.B.)

Otkrivena biljka na Biokovu

Traganje i istraživanje bilo je nagrađeno – kralj je otkrio i nekoliko nepoznatih biljaka. Biljka pronađena na Biokovu ovjekovječena je i kraljevim imenom. To je Centaurea Friderici Augusti, a nazvao ju je šibenski liječnik Roberto Visiani (1800.-1878.), profesor botanike na Sveučilištu u Padovi.

No, kralj nije zaboravio ljepote i raznolikost biljnog svijeta naših planina. Nakon sedam godina, državničkim obvezama spriječen da to učini i ranije, Friedrich August II. dolazi 1845. godine u Hrvatsku nastaviti svoja istraživanja. Uz njega je “prijatelj i vodič” Josip Jelačić, tada već pukovnik. Ovaj put tragaju po Kleku i Goloj te po ličkoj Plješivici. To je putovanje opisao dr. J. Scadelbach, i sam sudionik, u knjizi Friedrich August II, König von Sachsen (Leipzig 1854.).

Prijatelj i vodič Josip Jelačić tragao je s kraljem i po Kleku i Goloj te po ličkoj Plješivici

Zašto je baš časnik Josip Jelačić izabran za pratioca i vodiča?

Dr. Željko Poljak piše: “Danas je, dakako, teško utvrditi zašto je Jelačić planinario – po službenoj dužnosti ili iz planinarskih pobuda?”.

Pomnim iščitavanjem životopisa bana Josipa Jelačića mogu se naći dijelovi odgovora. Prije svega, 1838. Josip Jelačić je bio mlad, prekaljeni vojnik, njegova tjelesna izdržljivost je morala biti uzorna. Službovao je s Ogulinskom graničarskom pukovnijom u Italiji, zapovijedao područjem Glinske pukovnije, što je značilo upoznavanje kraja, pa i planina na djelu, u sedlu na konju ili pješice. Zna se da je već u mladosti pokazivao izrazito zanimanje za zemljopis, povijest i strane jezike. Ovim odlikama dodajmo i odgoj na Terezijanskoj akademiji u Beču.

I zato dr. Željko Poljak na kraju kaže: “Vjerojatno ipak nije slučajno da se prilikom obiju kraljevih putovanja po hrvatskim planinama upravo on nalazio u kraljevoj pratnji, pa neka taj podatak bude zabilježen u analima hrvatskog planinstva.”

Objava Ban Josip Jelačić – planinar pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Nad našim gradom ipak lebde olimpijski krugovi kao nevidljivo upozorenje s neba da se ovdje oduvijek razmišljalo olimpijski.

Stariji i mnogi pokojni žitelji koji su nekada obitavali tu podno Sljemena donijeli su u naš grad sportsku kulturu kao žeravicu olimpijske ideje i ona je ovdje pronašla plodno tlo. Dr. Franjo Bučar, profesor književnosti, stažirao je u Pragu i Stockholmu, bio je zaneseni pokretač i organizator u više sportskih grana.

Posjetio je i Pierrea de Coubertina, francuskoga baruna, koji je prvi pokrenuo ideju o obnavljanju i pokretanju modernih olimpijskih igara. U vrlo složenim političkim prilikama i krutim pravilima Međunarodnoga olimpijskog komiteta (na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće) dr. Bučar nije klonuo duhom. Nakon završetka 1. svjetskog rata – 14. lipnja 1919. godine – ipak je uspio osnovati Hrvatski olimpijski odbor, u glavnom gradu Hrvatske: Zagrebu.

Olimpijce Zagrepčane, sudionike Igara i nositelje medalja kroničari sportskih zbivanja doživljavaju podijeljenih emocija, s obzirom na afinitete prema određenom sportu i vremenu u kojem se nešto događalo. Ne bih želio biti isključivi arbitar vrednovanja jer olimpijska kronologija sportskoga Zagreba nosi u sebi i neke polemike.

Tko je pravi Zagrepčanin? Je li to Vera Nikolić koja se rodila u Ćupriji, a na Igrama u Meksiku 1968. nastupala za Dinamo ili je to, na primjer, Damir Šolman koji se rodio u Podsusedu, a iz Jugoplastike je krenuo u olimpijski svijet. Neću biti sitničavi zagovarač geoetničke čistoće grada jer čovjek bi se u toj „šumi Striborovoj” izgubio.

Atletika

Vratimo se dalekoj prošlosti, prebirem po sjećanjima i pričama starijih poznanika i bliskih suradnika. Zato ne mogu a da ne spomenem Zulejku Stefanini-Tućan. Rođena Splićanka koja je završila Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu nastupala je kao atletičarka u klubovima Sokol 2 i HAŠK. Nastupila je na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Umrla je 2005. Uvijek je zračila optimizmom, vedrinom i ljubavlju za sportom, kasnije je, kad je prestala natjecateljski trčati, svoja iskustva i znanja nesebično prenosila na mlađe.

Poznatih Zagrepčana u olimpijskoj atletici nije bilo mnogo. Na primjer, legendarni dugoprugaši Franjo Mihalić i Zdravko Ceraj odavno su bili otišli u Partizan, a tada novopečena Zagrepčanka Vera Nikolić olimpijsku 68. u Meksiku obilježila je ljutitim bacanjem zaručničkoga prstena i odustajanjem, a ne rezultatom.

Olimpijski atletski simboli onoga vremena bili su poznati desetobojac Davorin Marčelja, sprinterka Alma Butia te Milka Babović koja na igrama nikada nije trčala, ali je kasnije sudjelovala kao TV komentatorica. Ne smijemo zaboraviti Đurđu Focić koja je nastupila na OI 1968., 72. i 76. u petoboju.

Danas je atletska zvijezda grada Ivana Brkljačić. Odlazak na Olimpijske igre u Peking nije puko putovanje da je „važno sudjelovati”. Treći put odlazi na svjetski olimpijski skup, a posljednji rezultati su vrlo dobri. Ako bi osvojila i medalju, ne bismo se iznenadili, nećemo je opterećivati, senzibilna je i psihički nestabilna kad se bilo kakav teret obaveze stavi na njezina jaka pleća.

Atletski je olimpijski krug, dakle, nešto skromniji, ali kad uđemo u onaj vaterpolski, olimpijski bi se obruč od snage rezultata i nastupa mogao i raspuknuti.

Vaterpolo

U Zagrebu u Haulikovoj ulici živi jedan gospodin, djed i pradjed, profesor doktor Miro Mihovilović. Nedavno sam ga posjetio. Bio mi je profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu prije nešto više od 50 godina. Snimao sam televizijsku reportažu o njemu. Sjećao se svakoga detalja. Na prepotopnoj pisaćoj mašini bio je zadjenut papir.

„Što pišete, profesore?“
„Pišem biografiju za Muzej sporta u Splitu.“
„Možete li sada malo pisati da vas snimimo?“
„Da, svakako.“
„Zar nemate naočale, ili možda imate leće?“ izravno sam upitao meni bliskog profesora.
„Ne, meni ne trebaju naočale.“

A kad mi je njegova kućna pomoćnica prišapnula na uho da „gospon profesor“ svako jutro gimnasticira, ostao sam posramljen. Moj profesor ima 93 godine.

Zašto, između ostaloga, sve to pišem!? S dubokim naklonom i poštovanjem – moj profesor.

Idemo malo dalje, nekoliko ulica. U prostranom stanu čiji balkon na Mažuranićevom trgu nudi pogled prema Sokolu ili Tuškanu, ovisi volite li više gimnastiku ili plesne večeri. U tom je stanu donedavno bilo najviše olimpijskih medalja što se tiče našega grada. Jedna zlatna i dvije srebrne, ukupno šest sudjelovanja na Olimpijskim igrama. Nedavno je Dudo svoje medalje odnio u svoj stan.

Otac i sin Zlatko i Dubravko Šimenc bili su na šest Olimpijskih igara. Zlatko 60. i 64., a Dubravko 88., 96., 2000. i 2004. Takve obitelji u Zagrebu nema. Dudo ima više medalja, ali Zlatkova („Ćosova“) generacija obilježila je zagrebački vaterpolo; i klupski i olimpijski.

Sjećate li se, a sjećate se, naravno, 1968. u Meksiku, kada su naši dečki donijeli zlato? A zlatni dečki bili su Miroslav „Žmegač“ Poljak, vječiti dobroćudni optimist i u ono vrijeme i danas, iako u kolicima. Kako se ne biste sjetili Zdravka Hedla iz te generacije, Karla Stipanića ili Ronija Lopatnija. Čim bi izronio iz bazena, preodjenuo se u najnovije uzorke Yvesa Saint Laurenta ili Lacostea. Mamio je uzdahe lijepih dama iz zagrebačkoga jet-seta, nježno i ratoborno (kao u bazenu) je to i iskorištavao. Ne znam gdje je sad Roni. Nisam ga odavno vidio. Valjda nije sam.

Prije nekoliko dana sam kroz prozor kafića Moka vidio Marijana Žuželja. Stari šarmer, arhitekt i vaterpolist bezbrižno šeće špicom, baš kao nekad. Na tim se mjestima ne može susresti Bone – Ozren Bonačić. On je možda i najtrofejniji vaterpolist. Osim srebra (64.) i zlata (68.), još je dva puta bio na OI. I kapetan zlatne ekipe u Meksiku, Ivo Trumbić, živi u Zagrebu. Vaterpolisti bi mi s pravom zamjerili da ne spomenem Juru Amšela, sudionika Igara 48., a 52. i 56. osvajača srebra.

Košarka

Tiho, bez glasne euforije, ulazimo u sljedeći, treći olimpijski krug zagrebačkih sportaša. Košarkaši. Tiho i mirno zbog pijeteta prema dvojici košarkaških velikana: Dražena i Kreše.

Nežaljeni Dražen prerano nas je napustio, no ipak je stigao osvojiti tri medalje – brončanu 84. i srebrne 88. i 92. I Krešo Ćosić je sa sobom u grob ponio uspomene. Njegove dvije srebrne i jednu zlatnu kolajnu u ukupno četiri nastupa na Olimpijskim igrama čuva supruga Ljerka, direktorica vječnoga počivališta na Mirogoju. Čuva i svoga Krešu i Dražena.

To je tužni dio košarkaške priče, ostaje onaj vedri. Dio te pripovijetke je „sveti Nikola“, Nikola Plećaš. Do danas je ostao košarkaška ikona ovoga grada. Karakteristični brkovi vječitoga borca za pravdu i danas se vide izdaleka.

Mnogo bi se imena moglo nabrojiti za taj olimpijski prsten kojega je na određeni način stvorio Mirko Novosel. On nije slučajno novi stanovnik Hall of Fame, kuće slavnih u koju rijetki ulaze. U Zagrebu žive i Vranković, Arapović, Knego, Nakić, Cvjetičanin i mnogi drugi košarkaši koji su svojim obolom pridonijeli uspjesima košarkaške obitelji.

Nogomet

U četvrti olimpijski krug smjestit ćemo nogometaše. Njihovi su uspjesi po rezultatima također za elitnu skupinu. Na zagrebačkim ulicama i danas se može vidjeti Željko Čajkovski, jedini živući član olimpijske selekcije iz Londona 1948. koja je osvojila srebro.

Kolajnu istoga sjaja iz Helsinkija 52. imaju Tomislav Crnković i Ivica Horvat. Ne izlaze mnogo, bolesni su, ali zato Vladimir Čonč (također je bio u Helsinkiju 52.) dva puta tjedno igra nogomet s penzionerskom mladeži na pomoćnom igralištu u Maksimiru.

Sjećate li se možda? Stjepan Deverić i Boro Cvetković bili su najbolji strijelci olimpijskoga turnira u Los Angelesu 1984. Osvojili su brončanu medalju, svaki je postigao po pet golova. Lijepa je zagrebačka nogometna prošlost.

Gimnastika

Peti olimpijski krug mogli bismo podijeliti u nekoliko manjih. Ne mogu zaboraviti zdravo gimnastičko okruženje u Sokolu, preko puta kazališta. Tamo su nekad vježbali Čaklec, Jurjević, Markulin, Alojz Petrović i drugi. Bila je to sjajna cjelina, svi su oni sudjelovali i na OI, a kasnije od Zagrepčana pokojni Damir Anić i Erna Havelka. Bili su u Münchenu 72.

U jednom od tih manjih krugova su i boksači. Da je bilo više takvih kakav je Damir Škaro (tri nastupa na Olimpijskim igrama i jedna bronca), krug bi bio i veći. Njemu pripada i legendarni dobričina, teškaš Tomislav Križmanić. U Helsinkiju 52. nije dogurao do kraja, ali je vladao domaćim ringovima.

A domaćim i stranim strunjačama vladao je Josip Čorak, prvi Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju u borilačkim sportovima. Kršni Ličanin u Münchenu je samo za stepenicu bio niže od pobjedničkoga postolja.

Rukomet

A rukometaši. Olimpijski su proslavljeni otac i sin Velimir i Nenad Kljajić. Trener i igrač, zlatni u Atlanti 96. – među srebrnima u Münchenu 72. bili su samo Zdravko Miljak i Zdenko Zorko.

Mnoge sam spomenuo, ali nisu jedini. Ako sam nekoga zaboravio, nije bilo namjerno. Međutim, ne smijem zaboraviti one koji idu u Peking. Sretno svima, ali dvojicu ću izdvojiti. Stolnotenisač Zoran Primorac kreće na svoje pete Olimpijske igre, a plivač Gordan Kožulj na četvrte. Kapa dolje.

Ponosni smo na naše zagrebačke olimpijce, i na one što su nekad bili i na sve one koji odlaze u Peking.

Objava Zagrebački olimpijci pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Napisala: Milka Babović

Foto: Hrvatski športski muzej

Priču o povijesti balona punjenih toplim zrakom započinjemo u Kini. Niti jedan znanstvenik koji traga za korijenima ne tvrdi da je baš to prapočetak. Oni nam nude najstariji trag do kojega su dospjeli. A taj seže u prošlost prije 1789. godine! Postoje zapisi da su od 220. do 280. a. d. (za vrijeme Trećeg carstva) Kinezi koristili balone za vojnu signalizaciju. A da se moglo doseći tu razinu primjene moralo je postojati i ranije iskustvo. No, to jest logična pretpostavka, ali znanost to ne potpisuje kao povijest! 

Od Lisabona do Lyona

Istraživanjima diljem svijeta dokazano je da se prvi uzlet u Europi zbio 8. kolovoza 1709. godine u Lisabonu. Svećenik Bartolomeo de Gyusmao uspio je toplim zrakom punjeni papirnati balončić podići 4 m! Pokus je izveden pred kraljem Juanom V. i cijelim portugalskim dvorem. Taj je koračić, mjereno današnjim uzletima i visinama, bio veliki pomak u “bijegu prema nebeskim visinama”.

Ipak, povijesni početak aerostatike, let letalica lakših od zraka, vezan je za zbivanja u Francuskoj. Pioniri balonstva su Francuzi braća MontgolfierJacquesEtienne (1745. − 1799.) i JosephMichel (1749. − 1810.). Bili su rođeni u gradu Annonay nedaleko Lyona. Proučavali su vjetrove, zračna strujanja, uzgon, prirodne zakone koji uslovljavaju ostvarenje njihova sna – uzleta balona ispunjena toplim zrakom. Konačno im je uspjelo načiniti balon od mješavine lanenih niti i papira zapremine 50 kubika toplog dima. Taj balon bez posade uzletio je sa sajmišta njihova rodnog grada 5. lipnja 1783. godine. Prema kronikama balon je dosegao 1830 m visine. 

Već 27. kolovoza 1783. godine balon profesora fizike Jacquesa Alexandrea Cesara Charlesa (1746. − 1823.) napunjen vodikom uzletio je s Marsove poljane u Parizu. Prizemljio je sjeverno od Bourgeta. Seljaci su vilama uništili tu “paklensku napravu”. Ali uzalud, balonstvo se više nije moglo zaustavili.

Prva žena u balonu

Braća Montgolfier su već 19. rujna 1783. godine dozvolom kralja Louisa XVI. 

iz parka u Versaillesu poslali u visine balon s posadom – prvi živi putnici bili su pijetao, ovan i patka. Kralj i cijeli dvor, kao i svo okupljeno mnoštvo, bili su oduševljeni.

Nakon menažerije čiji su članovi preživjeli uzlet i let bilo je nekoliko uspjelih pokušaja s ljudskom posadom, ali je balon bio privezan dugim užadima za tlo.

Braća Montgolfier tražili su kraljevsku dozvolu za slobodni uzlet s ljudima. Kralj je odlučio da prvi čovjek može biti jedino na smrt osuđeni zločinac. Nakon upornih molbi kralj povlači svoj dekret i 21. studenog 1783. godine u visine se slobodnim uzletom uzdigla prva ljudska posada. Prvi areostatičari, prvi balonaši bili su znanstvenik JeanFrancois Pilatre d Rozier i markiz Francois d´Arlandes. Dosegli su visinu 1000 m, a 8 km su preletjeli za 25 minuta.

U memoarima Francois d Arlandes je zapisao: “Balon je, po pričanju gledalaca, dostojanstveno uzletio. Mene osobno iznenadila je tišina i posvemašnji mir, gledaoci su bili toliko uzbuđeni… I dok sam netremice gledao mnoštvo na tlu što izmiče pod nama, Rozier je viknuo: ‘Ti besposličariš, a balon još nije dosegao nužnu zapreminu!’ Smjesta sam podložio još jedan snop vlažne slame. I dok sam se snašao Pariz se gubio iz vida, a Rozier je viknuo: ‘Još vatre, dragi prijatelju, još vatre!’ Zgrabio sam vilama veliki snop slame i bacio ga usred plamena. Balon nad našim glavama se brzo nadimao… ja sam se opustio i odjednom sam povjerovao da letimo u samo nebo! “

Iste godine (3. prosinca 1783.) dvočlana posada u košari balona preletila je 40 km za 2 sata. Pola godine kasnije (4. travnja 1784.) u balonu je zrakom plovila i prva žene – Francuskinja Marie Trible. A 5. siječnja 1785. Jean Pierre Blanchard preplovio je zrakom La Manche od Dovera do Calaisa.

Balon nad Zagrebom

Sada je pravi trenutak je upitati se gdje je bio Zagreb u tom uzbudljivom razdoblju balonarske, aerostatske povijesti!? Odgovor će mnoge iznenaditi!

Samo šest godina nakon prvoga povijesnog slobodnog uzleta balona s ljudskom posadom 21. studenoga 1783. građani su gledali balon nad Zagrebom. Evo što o tome piše Branimir Špoljarić u svojoj knjizi “Stari Zagreb od vugla do vugla”. 

“Davne 1789. pojavio se u našem gradu Krsto Mazarović, Hrvat iz Boke kotorske, te uputio tadašnjem hrvatskom banu Franji Balašu molbu za dva uzleta balonom… Ban je odobrio Mazarovićevu molbu, a gradski se magistrat pobrinuo za organizaciju te atrakcije…” Magistrat je odredio da će se prvi uzlet balona održati na livadi istočno od kaptolskog zida (danas je tamo park Ribnjak). U to su vrijeme balonaši (tada su iz nazivali zrakoplovci) sami izrađivali svoje balone. Krsto Mazarović je u Zagrebu izradio od čvrstog papira balon visine 9,40 m i promjera 6,09 m (30 x 20 stopa). Košara (neki je nazivaju i gondola) ispod balona bila je debelim užetima vezana za tlo.

U nastavku Branimir Špoljarić opisuje kako je Mazarović napuhavao taj veliki balon. “Ispod balona postavio je veliku tavu s vlažnom slamom, čije je izgaranje proizvodilo topli dim. Dim je postepeno punio i nadimao balon sve dok nije dobio oblik velike lopte.” Nakon što se smjestio u košari na dogovoreni znak pomoćnici su prerezali užad i balon je slobodno uzletio. Nije naodmet reći da u takvom balonu nije bilo kormila te su balonaš i balon bili prepušteni zračnim strujama na milost i nemilost. Iz knjige Branimira Špoljarića saznajemo da je mnoštvo klicalo iz svega grla, šešire su bacali u zrak, a balonaš Mazarović je otpozdravljao mahanjem ruku. Nakon pola sata leta nad zagrebačkim krovovima, balon se ohladio i konačno prizemljio, ispuhan i spljošten, na livadi uz Savu. Na ovome mjestu čitatelj pokušava zamisliti kako je, tko je taj balon dopremio u grad. Jednostavno: odvažni balonaš smotao je ispuhani balon i s pomoćnicima odio u grad.

 “U siječnju 1790.”, piše dalje Branimir Špoljarić, “uzdigao se Mazarović i drugi put, uspješno dokazavši svoju vještinu zrakoplovca”. O tom se pothvatu opširno pisalo u inozemnom tisku i mali se Zagreb pojavio u mnogim europskim novi

nama, a naš zagrebački tisak piše o Krsti Mazaroviću kao “naše gore list”. Da 

Krsto Mazarović nije bio samo nepoznati odvažni zabavljač već iskusni balonaš može se pročitati u zagrebačkom Jutarnjem listu, 28. ožujka 1938. (strana 5.) godine 1789. godine prije negoli je zatražio odobrenje za nastupe u Zagrebu, uspješno je nastupao u Bavarskoj, Austriji, Štajerskoj i Čehoslovačkoj.

Pad iz balona

Zanimljiv je i ovaj dio članka: “Gradska fiskalna politika trpala je po kriteriju svoga vremena balonstvo u isti koš s teatrom, jednako kao i sve pelivane.” (Pelivan je riječ turskoga podrijetla: akrobat koji na sajmovima izvodi razne vještine). A ima pisanih dokaza da su ti “pelivani” plaćali za svoj nastup.

Mazarović je, na primjer, davao četvrtinu svoje zarade tadašnjem direktoru njemačkog kazališta u Zagrebu, direktor je imao predstave u zakupu i za njih je plaćao porez.

Jedan od izvora o balonašima i balonstvu u Zagrebu je članak Labuda Kirića (časopis Povijest sporta, broj 36, rujna 1978.) U tom članku autor iscrpno reda sva iole značajnija gostovanja i nastupe u Zagrebu nakon Krste Mazarovića. Ograničeni prostorom u našem listu pokuša

vamo biti razboriti i izdvajamo iz Karićevog članka vijest iz Obzora u broju od 5. rujna 1889. godine. Naslov vijesti je “Zrakoplovac u Zagrebu”. Naziv “zrakoplovci” punim pravom tada još pripada balonašima. (Priča o prvom letu zrakoplova i braći Wright počet će 17. prosinca 1903. u Kitty Hawku).

“Prispio je u Zagreb glasoviti zrakoplovac Giacomo Merighi. On je iz Italije, iz Bologne, Sada mu je 25 godina. Dosad je bio 162 puta sa svojim balonom u zraku, te se znade izdići do 1 500 metara. Kad on ide u zrak, da zrakom plovi, njegov balon nema gondole (košare, ladice, prim. L.K.) već samo trapez te na njemu čini najčudnovatije tjelovježbene igre. Osobito čas kad polazi u zrak, to je od najljepših, najimpozantnijih i najzagonetnijih prizora, što se može zamisliti.”

Giacomo Merighi i Zagreb zavoljeli su jedno drugog i Talijan se četiri puta vraćao u Zagreb u razdoblju jednoga desetljeća. Jednom je prizemljio u Preradovićevoj ulici. Običaj je bio balone nazvati nekim imenom. Tako je Giacomo Merighi prvi put u Zagrebu imao balon “Drzoviti orao”. 

Novi balon je nazvao “Grad Zagreb”. A jednom je i malo pretjerao u želji da zabavi svoje vjerne gledatelje. Iz balona “Grad Zagreb” s 300 m visine ispao je čovjek. Nastao je tajac, a već se za trenutak čuo glasni smijeh: iz balona u obližnju baru pala je lutka… Budući “padanje iz balona” nije bilo najavljeno u prijavi programa, a budući da je ta šala i uplašila mnoge, redarstvo je podnijelo prijavu sudu. Sudac je presudio: krivac mora platiti globu od 15 forinti i to u korist Uboške zaklade grada Zagreba. Giacomo Merighi je bez riječi platio smatrajući da je tu kaznu i zaslužio. Zabilježeno je da je rekao da je prezadovoljan ishodom − “contentissimo”.

Iz te plejade pionira razvitka aerostata spominjemo Zagrepčanina Davida Schwarza, On je konstruirao prvi zračni brod kruta sastava. Koristio je tvrdi aluminijski lim. Ušao je u povijest razvitka zračnih brodova (dirižabla, zeppelina) 1897. go

dine nakon službenog pokusa u Berlinu.

Vojska i baloni

I dok se balonstvo i vještine balonaša ukorjenjuju u programe zabave građanstva, vojska balonima i svemu u vezi s njima prilazi sistematičnije. U drugoj polovicu 19. stoljeća u austrougarskoj vojsci ustrojavaju se prve zračne balonske jedinice. U odgovarajućim vojnim školama školuju se odabrani za tu specijalnost. I baš služenjem u austrougarskoj vojsci balonstvo upoznaju i naši ljudi. Jasno, u programu te vojne balonske obuke bilo je i natjecanja u gađanju. O tome svjedoči zgoda za vrijeme jednoga takvog natje

canja 30. kolovoza 1897. godine na poligonu nedaleko Bečkoga Novog Mjesta. Pri završetku priprema, prije nego što je ukrcan balast i pričvršćeno sidro, u cik zore jedan se balon nenadano oslobodio i velikom brzinom uzletio. U košari je bio sam samcat natporučnik Dvoržak, Zagrepčan, polaznik balonske vojne škole. Zračne struje su nosile balon na visinama od 3000 do 5000 metara. Da bude nevolja još veća, kompas se razbio, nebo pokrilo oblacima, tako da je orijentacija bila gotovo nemoguća. Tek tu i tamo natporučnik Dvoržak bi kroz oblake za trenutak ugledao zemlju. Bilo je već podne kad se balon spustio na 200 metara negdje oko Županje. Nad Gradištem se njihao u rano poslije podne gotovo cijeli sat. Kad se balon u jednom trenu spustio nad šumu natporučnik je prisebno oko hrasta omotao uže i zaustavio balon. Seljaci su izvukli natporučnika, izvukli zatim balon iz šume i pažljivo ga sklopili. A presretni natporučnik Dvoržak nije tog trenutka ni slutio da je ispisao prvu stranicu poglavlja povijesti “Zagrepčani balonaši”.

Let iz oklade

Početkom 1905. godine za kavanskim stolom u Zagrebu počelo se pisati nastavak. Zagrebački graditelj Julije Rudović izazivao je natporučnika Johanna Mannsbartha raspravom je li let balonom baš junaštvo ili samo vještina koju svatko može lakoćom naučiti. Okladili su se i odlučili da to riješe zajedničkim letom. Odmah su zagrebačkom redarstvu prijavili uzlet balon 2. travnja 1905. godine. Prijavili su i posadu: natporučnici Johann Mannsbarth i Aleksandar Rudolf Kraal, te graditelji Julije Rudović i Viktor Kafka. Vlasti su obavijestili da će balon puniti iza zgrade “Sokola ” (današnji Mažuranićev trg) i da će s tog mjesta i uzletjeti. 

Natporučnik Mannsfarth uspješno je bio završio vojnu balonsku letačku školu u Beču i imao iskustvo stečeno nakon pedesetak uzleta i letenja slobodnim balonom. I natporučnik Kraal je bio školovani balonaš. Njih dvojica kupili su u Budimpešti rabljeni balon, poznati “Turul” (mađarski: sokol) i u Zagrebu ga preimenovali u “TurulSokol”. 

O tom letu 2. travnja 1905. zagrebačke Narodne novine 3. travnja 1905. godine izvještavaju: “Jučer prije podne digao se iza zgrade “Hrvatskog doma “u zrak zrakoplov “Tarul – Sokol ” s natporučnicima g. Mannsbarthom i Kraalo te ovdašnjim poduzetnicima g. Kafkom i Rudovitsem.” Već u 8 sati ujutro bilo je iza gore spomenute zgrade oko 5 000 osoba, koje su znatiželjno promatrale prve pripreme oko punjenja zrakoplova.

Oko zrakoplova stajalo je za vrijeme punjenja 30 osobito uvježbanih vojnika, koji su od vremena na vrijeme spuštali postupno vrećice i tako omogućivali da se zrakoplov polagano diže. Košara, solidno izrađena od isprepletenog šiblja, ima prostora za četiri osobe i za zrakoplovne spra

ve. Ona je bila i predmet velike znatiželjnosti te su u nju mnogi zavirivali, da premjere i pregledaju svaki njezin kutić. Glavnu pozornost svratili su na sebe odvažni zrakoplovci, osobito g. Kafka i Rudovits koji su se jučer prvi put digli u zračne visine. Obojica su imala na sebi sportsko odijelo, ali su ponijeli sa sobom također ogrtače. S njihovih lica održavala se je neka nervoznost, dok su oba časnika zrakoplovci bila hladnokrvna te su potpuno nonšalantno davali zadnje odredbe i upute.

U 10.45 sati fotograf Chernich fotografirao je još jedanput zrakoplov i zrakoplovce, koji su bili već ušli u košaru. Točno u 10.30 sati oslobođen je zrakoplov od svih veza koje su ga držale za zemlju te se polagano počeo dizati uz burno pljeskanje općinstva, koje je pozdravljalo zrakoplovce mahanjem rubaca, dok je glazba svirala veselu koračnicu. Općinstvo je dalekozorima promatralo zrakoplov sve dok se mogao vidjeti, dok su se automobilisti i motociklisti dali odmah za njim u potjeru, čim se počeo dizati u zrak.

Labud Klarić u svom članku upotpunjuje opis ovoga prvog leta u kojem su balonsku inicijaciju prošli i prvi Zagrepčani. Let je bio miran i ugodan. Nad Kominom, oko podneva, bacili su limenku s trobojnicom. 

Prije iskrcavanja “osokolili su se” čašom vina. Letjeli su preko Zeline i Koprivnice, i oko 16.30 sati prizemljili kod Visconta u Mađarskoj. Za šest sati leta balon je preletio 180 km, leteći prosječno 30 km/h. Najviša dosegnuta visina bila je 3200 metara, najniža zabilježena temperatura bila je 0 °C.

Daljnji razvoj balonstva u Zagrebu

Oduševljenje je bilo sveopće, a zagrebačke su novine bile pune, prepune opisa, razgovora, čestitki i dobrih želja. A već 16. travnja 1905. godine “TurulSokol” ponovno uzlijeće. U košari su časnici Mannsbarth i Kraal, a putnici Zagrepčani nadšumar Josip Sinkovec i tvorničar Mirko Bothe. Preko sela Trnava letjeli su nad Sljemenom. Upali su u nevrijeme – kiša, susnježica, vjetar – te je let završio prisilnim slijetanjem u krošnje šume. Nasreću, nitko nije stradao. Balon je bio oštećen. Seljaci iz obližnje Stubice sasjekli su grade, skinuli balon i volovskom zapregom dovezli u Zagreb.

Labud Kirić poklanja nam i ovaj podatak: “U Stubici zrakoplovce je dočekao i pogostio učitelj Lisak. On je odmah poslao brzojav u Zagreb.”

Zagrepčane se više nije moglo obuzdati – svi su htjeli “nebu pod oblake”. Budući da je “TurulSokol” bio “kao nov ” uzletio je već 24. travnja 1905. godine. U trećoj posadi uz oba natporučnika i Mirka Bothea bi je i Ferdinand Budicki, pionir automobilizma u Hrvatskoj, osnivač Prvog hrvatskog automobilskog kluba 1906. No, ovaj puta “treća nije bila sreća” spustili su se već u Velikoj Gorici, omelo ih je nevrijeme.

Zagrebački fotografi i ovoga su puta obavili hvalevrijedan posao.Već narednog dana u izlogu fotografa Chernicha (Černića) bile su snimke uspona balona i još tri snimke samoga leta.

Balonstvo je vrlo brzo postalo “gotovo obična stvar”. Zato nije čudo da uzdizanje 4. lipnja 1906. godine nije popraćeno medijskom i inom reklamom. Posada je bila Mannsbarth, Kraal, Bothe i Budicki. Preletjeli su Severin na Kupi, Klek, pa preko Senja i preko mora doletjeli na Krk i prizemljili kod Baške.

Balonstvo je tada u Zagrebu pustilo zdrave korijene. Dokaz je današnji napredak.

Objava Povijest zagrebačkog sporta – Balonstvo pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Kad počnemo tražiti u knjigama po­ datke o povijesti konjogojstva, s ciljem da se upoznamo s počecima sporta, obično posegnemo za tekstovima sveučilišnog profesora dr. Živka Radana, svjetskog autoriteta za povijest sporta. Zato je tekst u njegovoj knjizi “Pregled historije tjelesnog vježbanja i sporta” najsa­ držajniji vodič našoj želji da saznamo što više.

 “Konjički sport u Hrvatskoj, kao i u  ostalim zemljama”, piše prof. dr. Živko  Radan, “bio je u početku sport vele­ posjednika. Međutim, njihov utjecaj na  razvoj konjarstva i jahačkog sporta ne bi  trebalo potcjenjivati…” Budući da prof. dr. Radan obuhvaća u svojoj studiji područje cijele Hrvatske, on svoje tvrdnje, prije svega, potkrepljuje kronološki, pri ­mjerom Đakova (biskup Josip Juraj Stros­majer), Virovitice (ergele Suhopolje i Terezovac na imanju veleposjednika grofa Andrije Jankovića). Sve to valja spo­menuti jer se sav taj razvoj uzgoja odra­žavao i na Zagreb. Kad piše o obnovi ergele lipicanaca u Đakovu 1864., odmah  nastavlja podatkom da te iste godine,  1864., djeluje u Zagrebu posebna jahačka  škola Vilima Lambergera. Taj podatak u pravilu povjesničari uzimaju kao početak  zagrebačke jahačke sportske povijesti. 

Ali, postoji još raniji datum koji ne smijemo u ovom članku ispustiti. U Zagrebu u jednom sudskom spisu pro­nađen je podatak da se posljednjeg dana poklada 1472. igrala na zagrebačkom Gradecu “vrlo časna igra Prstenac”. Sudski se spis bavi sukobom purgera Gregorija i sluge ne­kog Marka Mlećanina. Svađali su se oko neke oklade. Ako su sudionici igre Prs­tenac u sedlu konja u trku pokušali kop­ ljem “pogoditi prsten u sredinu”, onda su mo­rali znati jahati! Tko su oni bili, gdje su vjež­bali, čiji su konji bili, ne znamo, ali je raz­borito misliti da je u Zagrebu i njegovoj okolici moralo i prije sudskog spora 1472. biti nekog jahanja radi igre i razo­node. Igra Prstenac ponovno se spominje u zapisniku varoškog bilježnika: “Na­kon podužeg vremena tekuće 1709. go­di­ne opet je zavedena časna igra ga­đanja kopljem u prsten, što služi na sla­vu Božju, a za utjehu i probitak varoši i građana.”. A iz ilustrirane revije Svijet saznajemo da su o Uskrsu 1926. jahači Hrvatskog konjaničkog sokola na stadionu u Maksimiru ponovno oživjeli staru vitešku igru Prstenac.

Koristimo ponovno rezultate istra­ živanja prof. dr. Živka Radana. Tako dolazimo do godine 1870. i osnivanja dr­žavnih organizacija koje su postale osno­va dalj­njeg napretka konjarstva, struč­nog uzgoja i selekcije te školovanja kadro­va svih profila. Osnovana je vojna pastuha­rna u Kutjevu, a zatim ergele, među ko­jima i ergela Petrovo u Stančiću kraj Božjakovine (Dugo Selo, Zagreb). Sve te konjo­uz­gojne ustanove bile su pod vojnomupravom.

Godina 1870. je značajna godina prvih temelja i konjičkog sporta. Citirajmo rečenicu iz teksta prof. dr. Živka Radana: “U ergelama, isto tako i u pastuharnama, cjelo­kupni stručni uzgoj podmlatka i pastuha odvija se uz neprestanu sportsku aktivnost – jahanje.”.

I… odluke ostvarene 1870. brzo su do­nijele rezultate. Prve sportske ko­njičke utrke priređene su 1878. u Zagre­bu u Jankomiru, na imanju grofa Juli­ja Jankovića. Prof. dr. Živko Radan preciznošću znanstvenika navodi i program to­ga, za naš konjički sport povijesnog, do­gađaja: “… utrke preko zapreka na 3 en­gles­ke milje i utrke na 1 i pol milju u og­radi…” (1 engleska milja = 1609 metara). A već sljedeće godine, 1879., u Zagrebu se osniva Društvo za dizanje zemaljskog konjogojstva. Unutar Društva dje­luje i pododbor za utrke! Te su utrke bile jedna od metoda testiranja napretka uzgoja konja kroz natjecanje, dakle sport. Iste godine, 1879., u Zagrebu se osniva i Jockey-klub. Zagreb prerasta u sve jače središte konjogojstvenog i konjičko-sportskog organiziranog djelovanja.

Iz kasnijih događanja razabiremo da su sve te odluke donesene promišljenom suradnjom na nekoliko društvenih razina. Prof. dr. Živku Radanu možemo biti zahvalni, ostavio nam je u nasljeđe i činjenice o uvjetima u kojima se sve to zbivalo. Na primjer: “Novoosnovano Društvo za dizanje zemaljskog konjogojstva u Zagrebu finacijski je pomagala Zemaljska vla­da Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, posebno u dodjeljivanju nagrada na trkama…”. A to je bio poticaj i razvitku konjičkog sporta!

Na konju od Beča do Pariza

Vrijedan dokument ostavio nam je tada poznati zagrebački fotograf Herman Fickert. Snimio je 1879. jednu od prvih zagrebačkih amazonki, Sofiju Hatz. Ona još tada jaši postrance sjedeći u ženskom sedlu. Ta nam fotografija govori da se zaista jahalo, prvenstveno na velikim posjedima imućnih, da su i žene jahale, prije svega radi zdravlja i društvene razonode. Još jedna promjena: u Zagrebu, središnjici zbivanja, 1886. Društvo (osno­vano 1879.) preimenovano je u Hrvatsko-slavonsko društvo za konjogojstvo i postalo nadležno za cijelo područje. Posljedica razumnog, sustavnog rada je i imenovanje povjerenika u svim županijskim mjestima u kojima su već postojali zemaljski konjogojski odbori. Vrlo brzo nakon te odluke priređuju se utrke, sportske konjičke priredbe, diljem Hrvatske: u Varaždinu, Vinkov­cima, Bjelovaru, Kninu… Zanimljivi su programi: utrkivanje rasnih konja, utrke seljačkih konja te kola za utrkivanje i konjskih seljačkih zaprega.

Niču i prvi natkriti postori, prve jašionice (manježi). Zagreb prednjači sa sve­čanim otvorenjem prve jašionice 1890. i to na Starom sajmištu (danas Martićeva ulica), kasnije zgrada Zagrebačkog zbora. Slijedi Varaždin 1892. U zapisima se spominju i daljinska jahanja – preteče današnjih jahačkih maratona. Zna se da je po­ručnik Zubović, časnik Zagrebačkog garnizona, jahao 1892. od Beča do Pariza i od Beča do Petrograda.

Dragocjene podatke o razvitku kasačkog sporta nalazimo u knjizi “Sportska arhitektura u Zagrebu”, arhitektice dr. sc. Ariane Štulhofer: “Zagrebačko kasačko društvo djeluje od 1914. do 1918. u okviru Bečkog kasačkog kluba. Nakon 1. svjetskog rata obnovljeno je 1921. Sve do 1928. treniraju i priređuju kasačke utrke na svom trkalištu u Črnomercu, a zatim na Miramarskoj cesti”.

Promjenu unosi i odluka 1923. da se u Hrvatskoj dokida vojna uprava konjogojskih zavoda. Dotadašnjeg upravi­te­lja, ko­njičkog kapetana Dragutina Šes­tu, uglednog sportskog djelatnika i promi­catelja konjičkog sporta, nasljeđuje u Hrvatskoj Miroslav Steinhaus, direktor prve hrvatske ergele Petrovo u Stančiću kraj Božjako­vine. Kasači te 1923. priređuju u Zagre­bu prvi put Jugoslavenski derby, klasnu utrku za rasplodna grla stara četiri go­dine. Zagreb je njegovao kasački sport, koji je na novom hipodromu na Kajzerici doslovce procvao.

U dijelu priprema za ovaj tekst počela sam zdvajati – nisam pronašla pisane podatke za daljnje razdoblje do početka 2. svjetskog rata. Razlog spominje Mi­li­voj Radović: u želji da se pomogne po­sl­ijeratnoj obnovi, premarni aktivisti su svu arhivu, knjige i zapise o konjarstvu Savske banovine u Zagrebu bacili kao sirovinu. Ne veli narod slučajno: ponekad je i put u pakao popločen dobrim namjerama!

Pomogle su mi sačuvane stranice revije Sport (godine 1931. i 1932.) i slijedila sam izvještaje s konjičkih natjecanja. Oči­to je na trkalištima i stadionima bilo ko­njič­kih natjecanja. Naslovi su bili: “Konjsko-športska natjecanja u Zagrebu”, “Con­ cours hippoque u Zagrebu”, “Conco­urs d’elegance u Zagrebu”… Uz fotogra­fije s tih natjecanja informacije su uvjerljive, a posebno je dojmljivo koliko je gledatelja. I još jedan podatak: natječu se i civili i časnici te jahačice!

Trkači i kasači su na novom hipodromu na Kajzerici nastavili svoje djelovanje u boljim uvjetima, za preponaše je pak nastalo neusporedivo bolje doba, ali i daleko više rada, učenja i… radosti uspjeha. Zagreb je vrlo brzo postao središte preponskog jahanja. Glavnu riječ u parkuru imali su članovi Konjičkog klu­ba Zagreb – četvorka Radoslav Cimerman, Zdravko Marušić, Mileta Babović i Josip Koblar te jahačice koje su ih u ono vrijeme uspješno slijedile: Rajka Jurić i Lela Blažek. A konji?! Ne, nećemo iznevjeriti vjernost prijateljima jer u ono vrijeme i djeca su znala za Cicu, Alkara, Elana, Kavalira i Javora. U kronike preponskog jahanja na­šega grada i njihova su imena urezana u mnogo, mnogo trofeja, prvenstava Hrvatske… i od 1962. do 1969. u pokale za osvojena prvenstva Jugoslavije – šest puta pojedinačna i pet puta momčadska.

A kroničar našega grada, Branimir Špoljarić, zapisao je u svojoj čudesnoj knjizi “Stari Zagreb od vugla do vugla” da se Zagreb odužio najboljem među jednakima – ulica koja omeđuje Kajzericu sa sjeverne i istočne strane te prolazi uz ulaz na hipodrom nazvana je 1993. imenom Radoslava Cimermana.

Napisala: Dunja Majnarić Radošević
Foto: Muzej HT-a

Velika je bila uloga konja u po­vijesti čovječanstva i poveza­nost te snažne životinje s čovje­kom, i u svakodnevici seljaka i u dav­nom ratovanju vojnika. Jahač stop­ljen s konjem “preuzima” njegovu vi­sin­u, snagu, ćud, pokretljivost… te su vje­rojatno stoga moćni vladari često prikazivani kao nepobjedivi ko­njanici. Nekoliko je prikaza konja na po­š­tan­skim markama Republike Hrvat­ske.

U trećoj seriji poštanskih maraka pod imenom Hrvatske autohtone pas­mine (20. ožujka 2007.) na drugoj je u nizu od tri marke prikaz posavskoga konja. Dizajneri iz Zagreba, Ana Žaja i Mario Petrak, izvrsno su oslikali ovu vrstu koja je spoj velikih europskih ratnih konja i manjih, pokretljivijih orijentalnih konja, a karakterizira se kao srednjeteški radni konj. Sedamdesetih godina 20. stoljeća populacija posavskoga konja imala je otprilike 12.500 grla, dok se danas smatra velikom i koncentracija od 200-tinjak konja na području Parka prirode Lonjsko polje. U očuvanju ove pasmine veli­ku ulo­gu imaju udruge uzgajivača hrvat­skog po­savskog konja, a i država koja nov­čanim poticajima stimulira očuvanje i zašti­tu ove pasmine. U tiskari “Zrinski” u Čakovcu tiskana je ova marka u 200.000 primjeraka.

Konji su često inspirirali i umjetnike, pa je velikan hrvatskog i svjetskog stripa Andrija Maurović u stripu “Trojica u mraku” glavnog junaka, tzv. Crnog jahača, mar­kantno prikazao na konju u trku. U povodu 100. obljetnice rođenja ovog po­pularnog ilustratora brojnih knji­ga, tjednika, dnevnih novina i plakata, Hrvatska pošta je 29. ožujka 2001. izdala.

Objava Od Prstenca do hipodroma pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Napisala: Milka Babović

U pravilu, na početku traganja za prapočecima nekog nama već poznatog i pravilima određenog sporta nameće se pitanje jesu li podaci iz knjiga, kronika… povijesne istine ili legende. Ni naše listanje i čitanje o korijenima šaha nisu bili oslobođeni te neizvjesnosti. Rješenje je potražiti što o tome kaže znanost! Ali, ne smetnuti s uma pitanja: kada je znanost otkrila te dokaze i postavila ih kao početni međaš na dugom putu, koliki je bio  objektivni domet tadašnje znanosti, o koliko velikom tada poznatom svijetu govori? Postoje li noviji dokazi? 

Povijest šaha prepuna je mitova i priča. Budući da nije bilo dokaza kojima bi se potvrdile, često su te privlačne, nametljivo „istinite“ pretpostavke prerastale u „moguću istinu“. Najdulje se održala priča o grčkom junaku Palamedu. Bila je vezana uz opsadu Troje, pa joj je to dalo „povijesnu vjerodostojnost“. Naime, priča veli da je baš Palamed izmislio igru šah, kako bi vojnicima ispunio vrijeme dugotrajne opsade. Znanstvenici – arheolozi, prije svih – nisu se zadovoljavali nalazima ploča koje su sličile, više ili manje, šahovskima. Tragali su za figurama bez kojih nema igre, ali u iskopinama tih starih civilizacija šahovskim figurama nije bilo ni traga.

Ali, u 6. stoljeću, u najstarijim dokazima u Indiji, uz osmorednu ploču, bile su i figure. U ovom dijelu povijesti šaha međaš je stara perzijska “Knjiga o čatrangu“ (čatrang – perzijski naziv tadašnjeg šaha, izveden od starijeg, indijskog naziva čaturanga). Međunarodni šahovski majstor Braslav Rabar (1919.-1973.) u knjizi „Sve o sportu“ napisao je: “U starijoj perzijskoj pjesmi „Knjiga o čatrangu“ (Čatrangname, kraj 6. stoljeća) priča se da je indijsko poslanstvo donijelo perzijskom kralju Hosroeu I. Anoršovanu (Pravednom), kome je Indija plaćala danak, šahovsku ploču s figurama. Indijci su tražili od kralja da sam pronađe pravila tajanstvene igre ili da odustane od danka. Kralj Hosroe se našao u čudu, ali je nekom perzijskom mudracu uspjelo odgonetnuti smisao igre… Indija je, prema tome, kolijevka šaha…“. U knjizi je bilo i minijatura, prelijepih crteža igre i igrača, na kojima su bile do detalja vidljive šahovske ploče i figure na njima. To je bio dokaz za 6. stoljeće i Indiju u kojoj se šah – čaturanga zaista igra.

Ostalo je i dalje pitanje tko je prvi izmislio šah. To je do dana današnjih za znastvenike tajna. Legendi je bilo na pretek. Ali, nije tajna da su od Perzijanaca igru preuzeli Arapi. Igra se širila duž tadašnjih trgovačkih puteva iz Azije, uz Kaspijsko more i Volgu. A budući da se putovalo sporo, šah je bio dobrodošla igra u trenucima predaha. Pravila i nazivi igre i figura su se mijenjali, ali je suština ostajala nedirnuta. 

Arapi su donijeli šah u Europu, kad su, 771., zaposjeli dio Pirinejskog poluotoka. Postoje dva čvrsta znanstvena dokaza. Prvi je zapis u kojem je arapski učenjak Jahija ibn Jahija, kad se vratio, 795., iz Medine u Španjolsku, u svojim rukopisima spominjao šah, koji su Arapi zvali šatrandž. Drugi dokaz je opipljiviji: kalif Harun al-Rašid (763.-806.) darovao je skupocjenu šahovsku garnituru od slonovače franačkome kralju Karlu Velikom (742.- 814.). Ta se garnitura čuva u Parizu.

Šah se Europom širio polako, ali postojano i o tome ima, posebno u njemačkim samostanima, dosta pisanih dokaza. Prema kronikama 11. i 12. stoljeća, Crkva je zabranjivala šah, svrstavajući ga u istu skupinu sa svim drugim igrama za novac. I nije u tome griješila, zaista se u Europi toga vremena šah igrao za novac, sklapane su oklade, kladilo se i varalo.

Te nepoželjne usputne pojave nisu ugrozile bit igre. Šah se iz Bizanta širio u Istočnu Europu i dalje, prema sjeveru. U Bizant su ga donijeli trgovci Arapi i Sirijci.

Već u 13. stoljeću, 1283., kastilijanski kralj Alfonzo X. Mudri određuje da se u Sevilji izda rukopis (tiska još nema!) o šahovskoj igri. Taj prvi rukopis u Europi sjedinio je u pisanom obliku arapsko i europsko iskustvo. Vrijednost tog pisanog dokumenta podiže i 150 minijatura u boji. I već u 15. stoljeću – u vrijeme procvata  humanizma i renesanse – šah prerasta u dinamičnu igru, preteču današnjeg šaha. Opće je prihvaćen stav: otprilike 1475. godina početak je suvremenog šaha. 

Pravila ZŠK-a    

Ali, tu moramo sažeti priču o povijesti šaha širom svijeta, o suštini, sličnostima i razlici španjolskih, talijanskih i svih drugih šahovskih središta

(i njihovih šahovskih škola) koja su bila dio razvoja, napretka i omasovljenja ove „igre nad igrama“, kako se često nazivalo šah. Trebamo potražiti podatke o nama! Pisanih je svjedočanstava vrlo malo, prava su rijetkost. Češki povjesničar Konstantin Jireček spominje u jednom svom tekstu da se u Dubrovniku, 1422., igrao schachi (češki: skaki), što je tadašnji talijanski naziv igre šaha, ujedno i dokaz utjecaja talijanske škole. Ako je u gradu Dubrovniku igra šaha postala dio navika Dubrovčana u 15. stoljeću, logično je zaključiti da to nije početak. Ali, o tome nas znanost još ne može izvijestiti! 

Postoji vrijedan dokaz iz 16. stoljeća. To je pečat na povelji Cetingradskog sabora, 1527. Na pečatu je cijela šahovnica sa 64 polja. Više podataka o tome nema, izgubili su se. Nadajmo se da su samo zagubljeni! 

U traganju za prvim organiziranim počecima šaha u svijetu, pa time i kod nas, koristimo rečenicu iz teksta vrijednog povjesničara, kroničara, pisca Krešimira Pavića “Zagrebački šahovski klub 1886. – 1893.” (časopis Povijest sporta, broj 19): “Kada bi se šahovska boginja Caissa ogledala po svome carstvu u drugoj polovici 19. stoljeća mogla bi biti zadovoljna. Šahovski je život veoma bujan, raste broj šahista i turnira, teorija dobiva suvremene oblike…“.

Ta se ocjena odnosi, prije svega, na razvijeniji dio šahovskog svijeta. Evo, sasvim sažeto, što sve saznajemo, čitajući ovaj tekst Krešimira Pavića: godine 1871. igra se u Londonu prvi međunarodni šahovski turnir; zatim slijede, između 1873. i 1895., turniri u Beču, Londonu, Hastingsu, Petrogradu; sve je više igrača koji zaslužuju naziv velemajstora; i konačno, 1886. igra se za naslov prvog službenog prvaka svijeta – dvoboj Wilhelm Steinitz – Johannes Zuckertort. Prvi je šahovski prvak svijeta bio Wilhelm Steinitz (1836.-1900.). 

Ali, ni mi nismo isključeni iz šahovskog svijeta. Budući da je zadani sadržaj našeg teksta povijest šaha u Zagrebu, ovdje ćemo samo napomenuti da je, koliko se zna, prva partija u Hrvatskoj odigrana u Karlovcu, 1860. Malo je majstora, nema klubova. Ipak, šaha ima i na međunarodnoj razini, i to u problematskom šahu (o tome ćemo podrobnije drugom zgodom). 

Vraćamo se 1886. Profesor Zdenko Jajčević piše: „Šahisti počinju svoju organiziranu djelatnost 22. ožujka 1886. kada su odobrena pravila Zagrebačkog šahovskog kluba – ZŠK. Inicijator osnivanja kluba bio je Đuro Pilar…“. 

Navodimo dva prva paragrafa tog prvog šahovskog pravilnika kod nas: 

1. Naslov i svrha kluba

           Naslov kluba jest: „Zagrebački šahovski klub“.

           Klubu je svrha osnovati za ljubitelje šaha stecište i pružiti im prilike, da se teoretično i praktično u šahu usavrše. Sve su druge igre isključene. Poslovni jezik kluba je hrvatski jezik.

                         2. Članstvo i pravo članova

          Članstvo se stiče primanjem, a gubi se ili istupom, koje valja najkašnje 14 dana prije izminuća svakog četvero-godišta prijaviti, ili se gubi isklučenjem.

          Članovi su bud pravi, bud začastni.

          Svaki član ima pravo glasa. Mogu biti izabrani u odbor i suvlastnici su držtvenog imetka samo pravi članovi. 

I posljednji, deseti paragraf tih povijesnih Pravila zaslužuje da ga se pročita: 

                        10. O razriešenju kluba

            O razriešenju kluba može valjano odlučiti samo većina od četiri petine članova. Ako kod razriešenja kluba ima družtvenoga imetka, tad neka se preda „Matici Hrvatskoj“ pod uvjetom, da ga uruči drugomu šahovskomu klubu ili družtvu, koje bi se u roku od tri godne u Zagrebu zasnovalo. 

             U slučaju ako se u 3 godine ne osnuje novi klub ili družtvo, pripada vas imetak „Matici Hrvatskoj“. Ako postoji u gradu drugo šahovsko družtvo ili klub, ima mu se imetak odmah uručiti.

Moramo  priznati da su naši preci imali zavidan osjećaj odgovornosti prema  zajednici i njezinim materijalnim dobrima! 

Analizirajući Pravila ZŠK-a, Krešimir Pavić piše: „Vrlo temeljito su uneseni prava i dužnosti. Predviđa se odbornik koji vodi našastar, jer nadzire igraći  materijal, knjižnicu i vodi društveni album…“. (Riječ našastar se prevodi kao inventar, igraći materijal su ploče i figure, šahovskih satova tada još nije bilo u Zagrebu.) „Što bi sačinjavalo knjižnicu, ne znamo, ali je vjerojatno da su šahovske knjige i časopisi toga vremena, u prvom redu njemačke, na primjer leipziški časopis Deutsche Schachzeitung”, nastavlja Krešimir Pavić. 

Onodobni tisak prati ova zbivanja u gradu. Narodne novine (27. 12. 1886.), nakon što su sve organizacijske i pravne predradnje završene, obavještava svoje čitaoce: „U Zagrebu ustrojava se „Šahovsko družtvo“, te privremeni odbor poziva u prvu glavnu skupštinu, koja će se održati dne 30. o. mj. po podne u „Narodnoj kavani“ (dvoranska soba)”. I zagrebački dnevnici Obzor i Hrvatska najavljuju glavnu skupštinu. 

„U izvještajima gradskog poglavarstva za 1886., u poglavlju „Družtva u Zagrebu“, nalazimo na pedeset trećem mjestu „Šahovski klub, za teoretičko i praktično usvršavanju u šahu“… Klub je, dakle, osnovan  30. prosinca 1886. kada je po pravilima odobrenim 22. ožujka 1886. održana glavna skupština. Pilar je vjerojatno predsjednik kluba, ali tko bijahu ostali članovi odbora, još ne znamo.“

Inicijativa Đure Pilara 

Treba napomenuti da je to dio povijesti šaha u kojem su na zbivanja utjecali pojedinci i manje skupine istomišljenika. Hrvatski šahovski savez osnovan je u Zagrebu, 12. svibnja 1912. A Svjetski šahovski savez – FIDE (Federation Internationale des Echecs) u Parizu, 20. srpnja 1924. U našem tekstu nastojimo potražiti odgovor na pitanje tko su bili osnivači ZŠK-a, pregaoci koji su udarili temelje organiziranog šaha u Zagrebu. 

Inicijator i suosnivač Zagrebačkog šahovskog kluba (30. prosinca 1886.) bio je Đuro Pilar, znanstvenik, prvi profesor mineralogije i geologije na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta (imenovan 1875.) U dva je mandata bio dekan (1879. i 1890.), dužnost rektora Sveučilišta preuzeo je 1884., bio je i član Akademije znanosti i umjetnosti. U povijesti hrvatskoga sporta ime mu je upisano 1874., među osnivačima Hrvatskog planinarskog društva.

Đuro Pilar rođen je u Slavonskom Brodu, 22. travnja 1846. Nakon sedmog razreda gimnazije u Osijeku, maturirao je u Zagrebu. Dobio je Strossmayerovu stipendiju i odlazi u Bruxelles, gdje studira kemiju, geologiju, mineralogiju, biologiju. U Bruxellesu i doktorira, 29. lipnja 1868., i objavljuje svoju prvu znanstvenu knjigu „Les revolutions de l’ ecorre du globe“ („Promjene zemljine kore“). Godinu dana, od 1869. do 1870., nastavlja znanstveni studij u Parizu. 

Da bismo o vezi Đure Pilara i šaha saznali što više, zakucali smo još jednom na vrata dragocjene zbirke znanja Krešimira Pavića. Na početku smo otkrili da je predragocjene podatake o tom izuzetnom čovjeku u zbirku priložila Pilarova unuka, prof. Vanda Pavelić-Weinert, povjesničarka umjetnosti i viša kustosica Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. (Krešimir Pavić u časopisu Povijest sporta, broj 73, navodi kao izvor njezino pismo od 10. veljače 1976.). „Đuro Pilar u svom izvještaju o radu u Parizu kao Strossmayerov stipendista kaže da mu je jedina razonoda za vrijeme studija  igranje šaha s Njemcem Neumannom, za kojeg dodaje da je zvijezda šaha. Sastajali su se u Cafe de la Regence…“ 

U to je vrijeme bilo uobičajeno igrati šah u kavani. Pariška Cafe de la Regence dio je šahovske povijesti Europe. Krešimir Pavić navodi i ovo: „Još je francuski književnik Jean J. Rousseau, koji je imao snagu majstora, igrao u kavani i tada je nastala njegova izreka da je šah „čudna borba“ …U toj Meki tadašnji šahista, (1860-ih) neokrunjeni kralj te kavane bio je majstor Horrowitz…“.

Zanimljiv je zaključak Krešimira Pavića koji autoritetom neupitnog znalca odgovara na mnoga pitanja o naoko iznenadnom osnutku Zagrebačkog šahovskog kluba, 1886., i pobudama znanstvenika Đure Pilara. „Iz ovoga slijedi da je Pilar bio jaki šahist jer je dolazio u Cafe de la Regence i igrao s čuvenim njemačkim majstorom. Postavlja se, naime, pitanje da li bi Neumann igrao češće šah s nekim tko je daleko slabiji od njega, to više što je u toj kavani bilo dosta protivnika?! Naravno da ne bi! … Nadalje, moguće je da je Pilar u Cafe de la Regenece igrao i na nekom turniru…“. Pavić nervom povjesniča naglašava da tu pretpostavku treba ispitati, budući da bi svaki novi podatak bio dragocjen.

Đuro Pilar vratio se u Zagreb iz Pariza 1870. i odmah postaje pristav Narodnog muzeja u Zagrebu. 

I ovdje, teška srca, ali disciplinom koju nameće prostor u našem listu, stavljamo točku, svjesni da smo tek zaveslali oceanom zagrebačke šahovske povijesti. 

Objava POVIJEST ZAGREBAČKOGA SPORTA – Iz pariške kavane u Zagrebački šahovski klub pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Priču o povijesti balona punjenih toplim zrakom započinjemo u Kini. Niti jedan znanstvenik koji traga za korijenima ne tvrdi da je baš to prapočetak. Oni nam nude najstariji trag do kojega su dospjeli. A taj seže u prošlost prije 1789. godine! Postoje zapisi da su od 220. do 280. a. d. (za vrijeme Trećeg carstva) Kinezi koristili balone za vojnu signalizaciju. A da se moglo doseći tu razinu primjene moralo je postojati i ranije iskustvo. No, to jest logična pretpostavka, ali znanost to ne potpisuje kao povijest!

Od Lisabona do Lyona

Istraživanjima diljem svijeta dokazano je da se prvi uzlet u Europi zbio 8. kolovoza 1709. godine u Lisabonu. Svećenik Bartolomeo de Gyusmao uspio je toplim zrakom punjeni papirnati balončić podići 4 m! Pokus je izveden pred kraljem Juanom V. i cijelim portugalskim dvorem. Taj je koračić, mjereno današnjim uzletima i visinama, bio veliki pomak u “bijegu prema nebeskim visinama”.

Ipak, povijesni početak aerostatike, let letalica lakših od zraka, vezan je za zbivanja u Francuskoj. Pioniri balonstva su Francuzi braća MontgolfierJacquesEtienne (1745. − 1799.) i JosephMichel (1749. − 1810.). Bili su rođeni u gradu Annonay nedaleko Lyona. Proučavali su vjetrove, zračna strujanja, uzgon, prirodne zakone koji uslovljavaju ostvarenje njihova sna – uzleta balona ispunjena toplim zrakom. Konačno im je uspjelo načiniti balon od mješavine lanenih niti i papira zapremine 50 kubika toplog dima. Taj balon bez posade uzletio je sa sajmišta njihova rodnog grada 5. lipnja 1783. godine. Prema kronikama balon je dosegao 1830 m visine. Već 27. kolovoza 1783. godine balon profesora fizike Jacquesa Alexandrea Cesara Charlesa (1746. − 1823.) napunjen vodikom uzletio je s Marsove poljane u Parizu. Prizemljio je sjeverno od Bourgeta. Seljaci su vilama uništili tu “paklensku napravu”. Ali uzalud, balonstvo se više nije moglo zaustavili.

Prva žena u balonu

Braća Montgolfier su već 19. rujna 1783. godine dozvolom kralja Louisa XVI. iz parka u Versaillesu poslali u visine balon s posadom – prvi živi putnici bili su pijetao, ovan i patka. Kralj i cijeli dvor, kao i svo okupljeno mnoštvo, bili su oduševljeni. Nakon menažerije čiji su članovi preživjeli uzlet i let bilo je nekoliko uspjelih pokušaja s ljudskom posadom, ali je balon bio privezan dugim užadima za tlo. Braća Montgolfier tražili su kraljevsku dozvolu za slobodni uzlet s ljudima. Kralj je odlučio da prvi čovjek može biti jedino na smrt osuđeni zločinac. Nakon upornih molbi kralj povlači svoj dekret i 21. studenog 1783. godine u visine se slobodnim uzletom uzdigla prva ljudska posada. Prvi areostatičari, prvi balonaši bili su znanstvenik JeanFrancois Pilatre d Rozier i markiz Francois d´Arlandes. Dosegli su visinu 1000 m, a 8 km su preletjeli za 25 minuta. U memoarima Francois d Arlandes je zapisao: “Balon je, po pričanju gledalaca, dostojanstveno uzletio. Mene osobno iznenadila je tišina i posvemašnji mir, gledaoci su bili toliko uzbuđeni… I dok sam netremice gledao mnoštvo na tlu što izmiče pod nama, Rozier je viknuo: ‘Ti besposličariš, a balon još nije dosegao nužnu zapreminu!’ Smjesta sam podložio još jedan snop vlažne slame. I dok sam se snašao Pariz se gubio iz vida, a Rozier je viknuo: ‘Još vatre, dragi prijatelju, još vatre!’ Zgrabio sam vilama veliki snop slame bacio ga usred plamena. Balon nad našim glavama se brzo nadimao… ja sam se opustio i odjednom sam povjerovao da letimo u samo nebo! “

Iste godine (3. prosinca 1783.) dvočlana posada u košari balona preletila je 40 km za 2 sata. Pola godine kasnije (4. travnja 1784.) u balonu je zrakom plovila i prva žene – Francuskinja Marie Trible. A 5. siječnja 1785. Jean Pierre Blanchard preplovio je zrakom La Manche od Dovera do Calaisa.

Balon nad Zagrebom

Sada je pravi trenutak je upitati se gdje je bio Zagreb u tom uzbudljivom razdoblju balonarske, aerostatske povijesti!? Odgovor će mnoge iznenaditi! Samo šest godina nakon prvoga povijesnog slobodnog uzleta balona s ljudskom posadom 21. studenoga 1783. građani su gledali balon nad Zagrebom. Evo što o tome piše Branimir Špoljarić u svojoj knjizi “Stari Zagreb od vugla do vugla”.

“Davne 1789. pojavio se u našem gradu Krsto Mazarović, Hrvat iz Boke kotorske, te uputio tadašnjem hrvatskom banu Franji Balašu molbu za dva uzleta balonom… Ban je odobrio Mazarovićevu molbu, a gradski se magistrat pobrinuo za organizaciju te atrakcije…” Magistrat je odredio da će se prvi uzlet balona održati na livadi istočno od kaptolskog zida (danas je tamo park Ribnjak). U to su vrijeme balonaši (tada su iz nazivali zrakoplovci) sami izrađivali svoje balone. Krsto Mazarović je u Zagrebu izradio od čvrstog papira balon visine 9,40 m i promjera 6,09 m (30 x 20 stopa). Košara (neki je nazivaju i gondola) ispod balona bila je debelim užetima vezana za tlo.

U nastavku Branimir Špoljarić opisuje kako je Mazarović napuhavao taj veliki balon. “Ispod balona postavio je veliku tavu s vlažnom slamom, čije je izgaranje proizvodilo topli dim. Dim je postepeno punio i nadimao balon sve dok nije dobio oblik velike lopte.” Nakon što se smjestio u košari na dogovoreni znak pomoćnici su prerezali užad i balon je slobodno uzletio. Nije naodmet reći da u takvom balonu nije bilo kormila te su balonaš i balon bili prepušteni zračnim strujama na milost i nemilost. Iz knjige Branimira Špoljarića saznajemo da je mnoštvo klicalo iz svega grla, šešire su bacali u zrak, a balonaš Mazarović je otpozdravljao mahanjem ruku. Nakon pola sata leta nad zagrebačkim krovovima, balon se ohladio i konačno prizemljio, ispuhan i spljošten, na livadi uz Savu. Na ovome mjestu čitatelj pokušava zamisliti kako je, tko je taj balon dopremio u grad. Jednostavno: odvažni balonaš smotao je ispuhani balon i s pomoćnicima odio u grad.

“U siječnju 1790.”, piše dalje Branimir Špoljarić, “uzdigao se Mazarović i drugi put, uspješno dokazavši svoju vještinu zrakoplovca”. O tom se pothvatu opširno pisalo u inozemnom tisku i mali se Zagreb pojavio u mnogim europskim novi nama, a naš zagrebački tisak piše o Krsti Mazaroviću kao “naše gore list”. Da Krsto Mazarović nije bio samo nepoznati odvažni zabavljač već iskusni balonaš može se pročitati u zagrebačkom Jutarnjem listu, 28. ožujka 1938. godine 1789. godine prije negoli je zatražio odobrenje za nastupe u Zagrebu, uspješno je nastupao u Bavarskoj, Austriji, Štajerskoj i Čehoslovačkoj.

Pad iz balona

Zanimljiv je i ovaj dio članka: “Gradska fiskalna politika trpala je po kriteriju svoga vremena balonstvo u isti koš s teatrom, jednako kao i sve pelivane.” (Pelivan je riječ turskoga podrijetla: akrobat koji na sajmovima izvodi razne vještine). A ima pisanih dokaza da su ti “pelivani” plaćali za svoj nastup.

Mazarović je, na primjer, davao četvrtinu svoje zarade tadašnjem direktoru njemačkog kazališta u Zagrebu, direktor je imao predstave u zakupu i za njih je plaćao porez. Jedan od izvora o balonašima i balonstvu u Zagrebu je članak Labuda Kirića (časopis Povijest sporta, broj 36, rujna 1978.) U tom članku autor iscrpno reda sva iole značajnija gostovanja i nastupe u Zagrebu nakon Krste Mazarovića. Ograničeni prostorom u našem listu pokuša vamo biti razboriti i izdvajamo iz Karićevog članka vijest iz Obzora u broju od 5. rujna 1889. godine. Naslov vijesti je “Zrakoplovac u Zagrebu”. Naziv “zrakoplovci” punim pravom tada još pripada balonašima. (Priča o prvom letu zrakoplova i braći Wright počet će 17. prosinca 1903. u Kitty Hawku).

“Prispio je u Zagreb glasoviti zrakoplovac Giacomo Merighi. On je iz Italije, iz Bologne, Sada mu je 25 godina. Dosad je bio 162 puta sa svojim balonom u zraku, te se znade izdići do 1 500 metara. Kad on ide u zrak, da zrakom plovi, njegov balon nema gondole (košare, ladice, prim. L.K.) već samo trapez te na njemu čini najčudnovatije tjelovježbene igre. Osobito čas kad polazi u zrak, to je od najljepših, najimpozantnijih i najzagonetnijih prizora, što se može zamisliti.” Giacomo Merighi i Zagreb zavoljeli su jedno drugog i Talijan se četiri puta vraćao u Zagreb u razdoblju jednoga desetljeća. Jednom je prizemljio u Preradovićevoj ulici. Običaj je bio balone nazvati nekim imenom. Tako je Giacomo Merighi prvi put u Zagrebu imao balon “Drzoviti orao”. Novi balon je nazvao “Grad Zagreb”. A jednom je i malo pretjerao u želji da zabavi svoje vjerne gledatelje. Iz balona “Grad Zagreb” s 300 m visine ispao je čovjek. Nastao je tajac, a već se za trenutak čuo glasni smijeh: iz balona u obližnju baru pala je lutka… Budući “padanje iz balona” nije bilo najavljeno u prijavi programa, a budući da je ta šala i uplašila mnoge, redarstvo je podnijelo prijavu sudu. Sudac je presudio: krivac mora platiti globu od 15 forinti i to u korist Uboške zaklade grada Zagreba. Giacomo Merighi je bez riječi platio smatrajući da je tu kaznu i zaslužio. Zabilježeno je da je rekao da je prezadovoljan ishodom − “contentissimo”. Iz te plejade pionira razvitka aerostata spominjemo Zagrepčanina Davida Schwarza, On je konstruirao prvi zračni brod kruta sastava. Koristio je tvrdi aluminijski lim. Ušao je u povijest razvitka zračnih brodova (dirižabla, zeppelina) 1897. godine nakon službenog pokusa u Berlinu.

Vojska i baloni

I dok se balonstvo i vještine balonaša ukorjenjuju u programe zabave građanstva, vojska balonima i svemu u vezi s njima prilazi sistematičnije. U drugoj polovicu 19. stoljeća u austrougarskoj vojsci ustrojavaju se prve zračne balonske jedinice. U odgovarajućim vojnim školama školuju se odabrani za tu specijalnost. I baš služenjem u austrougarskoj vojsci balonstvo upoznaju i naši ljudi. Jasno, u programu te vojne balonske obuke bilo je i natjecanja u gađanju. O tome svjedoči zgoda za vrijeme jednoga takvog natjecanja 30. kolovoza 1897. godine na poligonu nedaleko Bečkoga Novog Mjesta.

Pri završetku priprema, prije nego što je ukrcan balast i pričvršćeno sidro, u cik zore jedan se balon nenadano oslobodio i velikom brzinom uzletio. U košari je bio sam samcat natporučnik Dvoržak, Zagrepčan, polaznik balonske vojne škole. Zračne struje su nosile balon na visinama od 3000 do 5000 metara. Da bude nevolja još veća, kompas se razbio, nebo pokrilo oblacima, tako da je orijentacija bila gotovo nemoguća. Tek tu i tamo natporučnik Dvoržak bi kroz oblake za trenutak ugledao zemlju. Bilo je već podne kad se balon spustio na 200 metara negdje oko Županje. Nad Gradištem se njihao u rano poslije podne gotovo cijeli sat. Kad se balon u jednom trenu spustio nad šumu natporučnik je prisebno oko hrasta omotao uže i zaustavio balon. Seljaci su izvukli natporučnika, izvukli zatim balon iz šume i pažljivo ga sklopili. A presretni natporučnik Dvoržak nije tog trenutka ni slutio da je ispisao prvu stranicu poglavlja povijesti “Zagrepčani balonaši”.

Let iz oklade

Početkom 1905. godine za kavanskim stolom u Zagrebu počelo se pisati nastavak. Zagrebački graditelj Julije Rudović izazivao je natporučnika Johanna Mannsbartha raspravom je li let balonom baš junaštvo ili samo vještina koju svatko može lakoćom naučiti. Okladili su se i odlučili da to riješe zajedničkim letom. Odmah su zagrebačkom redarstvu prijavili uzlet balon 2. travnja 1905. godine. Prijavili su i posadu: natporučnici Johann Mannsbarth i Aleksandar Rudolf Kraal, te graditelji Julije Rudović i Viktor Kafka. Vlasti su obavijestili da će balon puniti iza zgrade “Sokola ” (današnji Mažuranićev trg) i da će s tog mjesta i uzletjeti.

Natporučnik Mannsfarth uspješno je bio završio vojnu balonsku letačku školu u Beču i imao iskustvo stečeno nakon pedesetak uzleta i letenja slobodnim balonom. I natporučnik Kraal je bio školovani balonaš. Njih dvojica kupili su u Budimpešti rabljeni balon, poznati “Turul” (mađarski: sokol) i u Zagrebu ga preimenovali u “TurulSokol”. O tom letu 2. travnja 1905. zagrebačke Narodne novine 3. travnja 1905. godine izvještavaju: “Jučer prije podne digao se iza zgrade “Hrvatskog doma “u zrak zrakoplov “Tarul – Sokol ” s natporučnicima g. Mannsbarthom i Kraalo te ovdašnjim poduzetnicima g. Kafkom i Rudovitsem.” Već u 8 sati ujutro bilo je iza gore spomenute zgrade oko 5 000 osoba, koje su znatiželjno promatrale prve pripreme oko punjenja zrakoplova.

Oko zrakoplova stajalo je za vrijeme punjenja 30 osobito uvježbanih vojnika, koji su od vremena na vrijeme spuštali postupno vrećice i tako omogućivali da se zrakoplov polagano diže. Košara, solidno izrađena od isprepletenog šiblja, ima prostora za četiri osobe i za zrakoplovne sprave. Ona je bila i predmet velike znatiželjnosti te su u nju mnogi zavirivali, da premjere i pregledaju svaki njezin kutić. Glavnu pozornost svratili su na sebe odvažni zrakoplovci, osobito g. Kafka i Rudovits koji su se jučer prvi put digli u zračne visine. Obojica su imala na sebi sportsko odijelo, ali su ponijeli sa sobom također ogrtače. S njihovih lica održavala se je neka nervoznost, dok su oba časnika zrakoplovci bila hladnokrvna te su potpuno nonšalantno davali zadnje odredbe i upute. U 10.45 sati fotograf Chernich fotografirao je još jedanput zrakoplov i zrakoplovce, koji su bili već ušli u košaru. Točno u 10.30 sati oslobođen je zrakoplov od svih veza koje su ga držale za zemlju te se polagano počeo dizati uz burno pljeskanje općinstva, koje je pozdravljalo zrakoplovce mahanjem rubaca, dok je glazba svirala veselu koračnicu. Općinstvo je dalekozorima promatralo zrakoplov sve dok se mogao vidjeti, dok su se automobilisti i motociklisti dali odmah za njim u potjeru, čim se počeo dizati u zrak. Labud Klarić u svom članku upotpunjuje opis ovoga prvog leta u kojem su balonsku inicijaciju prošli i prvi Zagrepčani. Let je bio miran i ugodan. Nad Kominom, oko podneva, bacili su limenku s trobojnicom.

Prije iskrcavanja “osokolili su se” čašom vina. Letjeli su preko Zeline i Koprivnice, i oko 16.30 sati prizemljili kod Visconta u Mađarskoj. Za šest sati leta balon je preletio 180 km, leteći prosječno 30 km/h. Najviša dosegnuta visina bila je 3200 metara, najniža zabilježena temperatura bila je 0°C.

Daljnji razvoj balonstva u Zagrebu

Oduševljenje je bilo sveopće, a zagrebačke su novine bile pune, prepune opisa, razgovora, čestitki i dobrih želja. A već 16. travnja 1905. godine “TurulSokol” ponovno uzlijeće. U košari su časnici Mannsbarth i Kraal, a putnici Zagrepčani nadšumar Josip Sinkovec i tvorničar Mirko Bothe. Preko sela Trnava letjeli su nad Sljemenom. Upali su u nevrijeme – kiša, susnježica, vjetar – te je let završio prisilnim slijetanjem u krošnje šume. Nasreću, nitko nije stradao. Balon je bio oštećen. Seljaci iz obližnje Stubice sasjekli su grade, skinuli balon i volovskom zapregom dovezli u Zagreb.

Labud Kirić poklanja nam i ovaj podatak: “U Stubici zrakoplovce je dočekao i pogostio učitelj Lisak. On je odmah poslao brzojav u Zagreb.” Zagrepčane se više nije moglo obuzdati – svi su htjeli “nebu pod oblake”. Budući da je “TurulSokol” bio “kao nov ” uzletio je već 24. travnja 1905. godine. U trećoj posadi uz oba natporučnika i Mirka Bothea bi je i Ferdinand Budicki, pionir automobilizma u Hrvatskoj, osnivač Prvog hrvatskog automobilskog kluba 1906. No, ovaj puta “treća nije bila sreća” spustili su se već u Velikoj Gorici, omelo ih je nevrijeme. Zagrebački fotografi i ovoga su puta obavili hvalevrijedan posao.Već narednog dana u izlogu fotografa Chernicha (Černića) bile su snimke uspona balona i još tri snimke samoga leta. Balonstvo je vrlo brzo postalo “gotovo obična stvar”. Zato nije čudo da uzdizanje 4. lipnja 1906. godine nije popraćeno medijskom i inom reklamom. Posada je bila Mannsbarth, Kraal, Bothe i Budicki. Preletjeli su Severin na Kupi, Klek, pa preko Senja i preko mora doletjeli na Krk i prizemljili kod Baške.

Balonstvo je tada u Zagrebu pustilo zdrave korijene. Dokaz je današnji napredak.

Napisala: Milka Babović
Foto: Hrvatski športski muzej

Objava Povijest zagrebačkog sporta – Balonstvo pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Napisala: Milka Babović

Godina 1897. prihvaćena je kao početak, kada je u danskom gradiću Nyborggu učitelj tjelovježbe Holger Nielsen u školski program uvrstio igru haandbold.

Rukomet je, uz atletiku, postajao najomiljeniji đački sport. Već je 1934. u Zagrebu održano prvo prvenstvo srednjih škola.

Homer (8. stoljeće prije Krista) u epu ”Odiseja” kao najstariju igru sličnu toj spominje Uraniju. Igra je ime dobila po muzi astronomije – Uraniji, jednoj od devet kćeri boga Zeusa. Arheolozi su na vazama pronašli i crteže te igre. Uz spise grčkoga liječnika Galena (* 129. – 199.) su i crteži igre loptom rukama. Tu igru Galen preporučuje ”kao najprikladniju za fizikalnu terapiju”. Rimljani su od Grka naučili igru harpaston, nazvali je harpastum i uvrstili u svoj tadašnji sportski sustav. A njemačke daljnje srodnike današnjega rukometa opjevao je u svojoj poeziji njemački pjesnik Walther von der Vogelweide (1170. – 1230.) Zahvaljujući istraživačima sportske prošlosti historijsko se blago povećalo. Da nas se tvrdi da su najstariji tragovi prapočetaka rukometa crteži pronađeni u Egiptu, u grobnici Saqqara. Crteži su stari 5 000 godina i na njima se prikazuje igra dviju skupina djevojaka. Arheolozi tvrde da ima dokaza da su lopte bile kožne, lagane i izdržljive, ispunjene slamom ili nekim drugim biljnim vlaknom.

Znanstvenici tvrde da Aleksandar Veliki (356. – 323. prije Krista) snosi ”odgovornost” za širenje te igre u grčkim kolonijama u Italiji. A odatle se širila po Rimskom Carstvu. Ali, to nije sve! I meksički su arheolozi povijesti rukometa dodali uvjerljive priloge: u blizini pacifičke obale su na arheološkom lokalitetu Paso de la Ama da (država Chiapas) otkopali dva igrališta s dobro očuvanim vratima. A crteži igre
loptom i rukama na vazama naroda Maya ne samo da su potvrdili pretpostavke arheologa nego su im dali i mnogo podataka o ulozi te igre u društvenom životu.

Hazena i počeci rukometa

A budući da su ti ”prarukometi” bili slični drugim igrama u kojima se lopta bacala rukom, svi prisvajaju te početke, zametke ove danas tako omiljene igre. S vremenom su se te igre odvajale raz likama koje su nastajale spontano. Spomenimo samo primjer hazene, koju su prvi zaigrali Česi 1982. Hazenu su dugo nazivali i ”češkim rukometom”. (O hazeni u svijetu i u nas naš list je pisao u broju 6.)

Krajem 19. stoljeća se u više europskih zemalja započelo igrati rukomet, ovakav kakav poznajemo danas. Godina 1897. prihvaćena je kao početak, kada je u dan skom gradiću Nyborggu učitelj tjelovjež be, Holger Nielsen, u školski program uvrstio igru haandbold. On je napisao i 1904. tiskao i prvi priručnik o toj igri. Jasno je da se igra širila najprije Skandinavijom i Njemačkom. Održavaju se i međunarodne utakmice, a pobornika rukometa sve je više. Osmi kongres Međunarodnoga amaterskog atletskog saveza (IAAF – Intenational Amateur Athletic Federation) 1926. u Haagu temeljito raspravlja o odlikama tog sporta, koji se više ne može zanemarivati. Za vrijeme 9. olimpijskih igara (1928., Amsterdamu) osnovan je Međunarodni amaterski rukometni savez (IAHF – International Amateur Handball Federation).
Tada se rukomet igrao na otvorenom (11 igrača i 2 rezerve), na nogometnom igralištu. To se mora imati na umu kad se piše ili govori o olimpijskoj povijesti rukometa. Naime, prvi je puta u olimpijskom programu rukomet u Berlinu 1936. Po našem sportskom nazivlju igralo se ”veliki rukomet”. (Nijemci ga zovu Feldhandball, Englezi Fieldhandball). Zanimljivo je i ovo: rukomet (veliki, koji je tada bio i jedini) je bio predložen za program 10. olimpijskih igara (Los Angeles 1932.), ali organizatori (Amerikanci) nisu pokazali ni najmanji interes ”za njima potpuno nepoznatu igru!” Na 11. olimpijskim igrama u Berlinu 1936. rukomet je prvi put u programu. Riječ je bila o velikom rukometu. I jedini turnir velikog rukometa jer se rukomet vratio u olimpijsku obitelj tek u Münchenu 1972., ali tada kao dvoranski, mali.

Mali i veliki rukomet

Još se prije Drugoga svjetskog rata velikom rukometu pridružuje rukomet u dvoranama, tada nazivan ”dvoranski ili mali rukomet”. Rukomet u zatvorenom poticale su zemlje Sjeverne Europe (Skandinavci prije svih), kao logično rješenje za dugo zimsko hladno razdoblje. Mali
rukomet polako osvaja svijet: 1935. je u Kopenhagenu odigrana prva međunarodna utakmica rukometa u dvorani: Danska – Švedska, 12:18. Mali rukomet i organizacijski jača. Godine 1938. u berlinskoj velikoj Deutschlandhalle je 5. i 6. veljače održano prvo Svjetsko prvenstvo u zatvorenom. Sudjelovale su samo 4 momčadi. Igrao se na bodove, bez ispadanja. Prvi svjetski prvak u zatvorenom bila je Njemačka. Nakon Drugoga svjetskog rata, u novonastalim društvenim odnosima, a samim tim u promjenama u sportu, IAHF se 1946. reorganizira i preimenuje u Međunarodni rukometni savez – IHF (International Handball Federation). Mali, dvoranski rukomet jača te je 1954. u Švedskoj priređeno 2. svjetsko prvenstvo; pobijedili su Šveđani. I, uz sve jači Savez (danas IHF ima 159 članica) i uz sve bolju organizacijsku strukturu (posebice u klubovima), rukomet se igra na svim kontinentima. U Europi su klubovi u pravilu profesionalni. Ujedinjeno Kraljevstvo ima samo amaterski rukomet. Presađivanje novih sportova u englesko govorno područje ide sporo.
Jugoslavenski rukomet A gdje smo mi u toj rukometnoj priči!? Znamo da smo danas na svjetskom vrhu. Ali, ne zaboravimo, povijest počinje djelima onih koji su živjeli i stvarali i prije nego što smo baš mi stupili na (u ovom slučaju) rukometnu pozornicu! U sve što imamo danas utkani su snovi i djela prethodnika!

Ako su Šveđani već krajem 19. stoljeća u svom odgojnoobrazovnom sustavu imali i rukomet, a znamo da je dr. Franjo Bučar (1866. – 1946.) bio na školovanju od 1892. – 1894. u Stockholmu na Centralnom švedskom gimnastičkom institutu, onda nam ne preostaje ništa drugo nego slijediti baš taj trag. I u Povijesti sporta broj 13 (godina IV, Zagreb, ožujak 1973.) Hrvoje Macanović (1904. – 1980.) piše da je Franjo Bučar u Sokolu u nastavcima još 1904. opisao rukomet, objašnjavao razlike rukometa i hazene, podrijetlo naziva same igre. Tekst ”50 godina rukometa u Zagrebu i Jugoslaviji”, koji je napisao Jerko Šimić, doktor prava, odvjetnik, novinar, suradnik zagrebačkoga sportskog tiska (Povijest sporta, broj 56, godina XVI, Zagreb 1983.) zavrjeđuje svu našu pozornost. Dr. Šimić se najprije osvrće na rukometne uspjehe 1982. i ističe da su konačno i anketom Sportskih novosti (u kojoj javno glasuju svi sportski novinari) prvim mjestima muške i ženske rukometne reprezentacije priznati uspjesi i vrijednosti ovoga sporta. Nakon tog uvoda objašnjava nam početak te polovice stoljeća rukometa. Na svečanosti predaje pokala Sportskih novosti dr. Jerko Šimić je među prisutnima znao pronaći i one nenametljive, tihe ljude. To je ovoga puta bio Ante Škrtić Ema, dugogodišnji urednik rubrike međunarodnoga sporta, jedne od najboljih u Sportskim novostima, pa i šire. Znalo se da je bio vrsni klizač, još odmalena član Zagrebačkog ZKDa (Zagrebačkoga klizačkog društva) na Miramarskoj cesti. A Ema je volio i atletiku, ali se kao školarac bio priklonio novom sportu – rukometu. Dr. Šimić piše: ”Ante Škrtić Ema i njegovi vršnjaci, tada đaci Prve državne realne gimnazije u Zagrebu bili su poklonici mnogih sportskih grana. Tu ljubav za sport im je usadio tada vrlo poznati i cijenjeni učitelj gimnastike, kasnije profesor pedagogije i psihologije – Vladimir Janković (1903. – 1979.). On je upoznao rukomet prilikom jednogodišnjega hospitiranja u Visokoj školi za tjelesni odgoj u Berlinu (Charlottenburg). Taj je sportski pregalac upravo prije 50 godina, točnije 1933., zainteresirao svoje đake za ovu novu sportsku granu… (Danas je rukomet već 75godišnjak, a još ne posustaje!) U tom se trenutku Srednjoškolsko igralište tek gradilo pa je prof. Vladimir Janković učenike uvodio u tajne igre. Pravila igre, tehniku i taktiku učili su i uvježbavali na igralištu HŠK Concordia u Kranjčevićevoj ulici (današnji stadio NK Zagreb). Tada su nogometaši trenirali samo poslijepodne, nakon radnog vremena. Na tom su igralištu odigrane i prve rukometne treningutakmice.

Najomiljeniji đački sport

Put do visina do kojih se vinuo hrvatski rukomet nije bio posut samo ružama, bilo je tu i trnja. Naime, tadašnji školski propisi zabranjivali su učenicima da budu članovi sportskih klubova. Ali je zato suradnjom roditelja i razumijevanjem nastavničkog vijeća Prve državne realne gimnazije prof. Janković, ne kršeći zakone i školske propise, osnovao Udruženje tjelesnog vježbanja (UTV). U tom je Udruženju provođena i sustavna izvannastavna sportska aktivnost za sve učenike te gimnazije. Ljeti atletika, rukomet, košarka, odbojka; zimi skijanje i klizanje. Rukomet je, uz atletiku, postajao najomiljeniji đački sport. Već je 1934. u Zagrebu održano prvo prvenstvo srednjih škola. (Ponovno treba podsjetiti da se cijelo vrijeme govori o velikom rukometu!) A kada je otvarano Srednjoškolsko igralište u Klaićevoj ulici (1. i 2. lipnja 1935.)
odigrana je prva međugradska utakmica. Igrale su srednjoškolske reprezentacije Zagreba i Ljubljane. Pobijedili su zagrebački školarci rezultatom 8:3. Prof. Vladimir Janković je uz pomoć roditelja uspio da zagrebački srednjoškolci/rukometaši gostuju u Berlinu 1936. za vrijeme 11. olimpijskih igara, da odigraju tri utakmice s momčadima berlinskih srednjih škola. Dva puta su pobijedili (13:9 i 9:8), a jednom je ishod bio neriješen (9:9). Na kraju tog olimpijskog sportskoga gostovanja bili su na Olimpijskom stadionu među 100.000 gledatelja i pratili finale prvoga rukometnog olimpijskog turnira Njemačka – Austrija 10:6!

Popularizacija rukometa

Neminovno je istražujući rukometnu povijest Zagreba vraćati se sjećanjima dr. Jerka Šimića. ”Sve do 1939. u Zagrebu nije osnovana nijedna rukometna sekcija pri tadašnjim sportskim klubovima. Bio sam tada potpredsjednik 1. hrvatskoga građanskog športskog kluba. Imali smo tajništvo u Boškovićevoj 4. Jedno poslijepodne u rano proljeće 1939. u tajništvo Građanskog došla je jedna skupina mladića. Sjećam se da je među njima bio i Ante Škrtić, jedan od najboljih mladih klizača u Zagrebu. Ta je delegacija imala misiju da ih Građanski… primi u svoje članstvo. Oni bi tada osnovali sekciju rukometa. Bili su vrlo skromnih zahtjeva: da imaju mogućnost treniranja na igralištu kluba dva puta tjedno, svoju svlačionicu s toplom vodom, da im klub pribavi dresove i kopačke i nekoliko lopti.” Primljeni su jednoglasnom odlukom na prvoj sjednici vodstva Građanskog. Uvjetima je dodana i odluka da rukometaši igraju predigru jačim nogometnim susretima. To je bila velika prilika za popularizaciju rukometa. A rukometaši su znali reći da su nogometaši spasili rukomet u Zagrebu. U tome ima dosta istine. Nakon što je Građanski osnovao prvu rukometnu sekciju, slijedili su ga u tome i drugi zagrebački klubovi. Jedan od njih bio je i HŠK ”Gradske električne centrale” (GEC), zatim HŠK Ličanin, HŠK Meteor, HŠK Concordia i ŠK Željezničar. Prva međuklupska utakmica odigrana je 27. rujna 1939. Igrale su momčad Građanskog i kombinirana momčad srednjih škola. Rezultat je bio 4:4. Zatim su 22. listopada 1939. utakmicu odigrali Građanski i Ličanin (5:3). Igralo se na igralištu Građanskog u Koturaškoj ulici, kao predigra utakmici Građanski – splitski Hajduk 2:1.
Dr. Jerko Šimić s iskrenom zahvalnošću piše koliko mu je pomogao kolega Ante Škrtić kada mu je na osnovi svojih bilježaka izdiktirao imena te rukometne mom čadi Građanskog: ”Na vratima Emil Jurko vić (kasnije sudac Vrhovnog suda Hrvatske), braniči Lucijan Delak i Tibor Lovrenčić, pomagači Branko Grbeša (kasnije redoviti sveučilišni profesor u Nišu i rektor Niškoga sveučilišta); Boris Sirotić i Vedran Žilić, napadači Vjekoslav Tepeš, Vladimir Nemet Braco (narodni heroj), Vjenceslav Richter (kasnije poznati arhitekt). Ante Škrtić (kasnije novinar) i Zlatko Šnajder (kasnije diplomirani pravnik i predsjednik Rukometnog saveza Hrvatske i potpredsjednik Rukometnog saveza Jugoslavije).”
Zabilježeno je da je 1940. održano i prvo klupsko propagandno prvenstvo Zagreba. Redoslijed je bio sljedeći.

1. Meteor, 2. Građanski, 3. Šparta, 4. Martinovka (prije Ličanin), 5. Concordia (I. momčad), 6. Concordia (II. momčad), 7. Željezničar, 8. Concordia (III. momčad).
Ali, taj uspon rukometa (tada još velikog) u Zagrebu prekida 1941., početak Drugoga svjetskog rata.

Tek što je rat završio sportski je život u Zagrebu živnuo. Rukometaši su za vrijeme 1. fiskulturnog sleta Hrvatske (od 14. do 19. kolovoza 1945.) održali i prvo klupsko prvenstvo Hrvatske. Redoslijed koji treba zapamtiti bio je:
1. Sloboda, 2. Dinamo, 3. Akademičar i 4. Mladost.

Možemo ih nazvati ”pticama zlatokrilim” jer su najavile renesansu rukometa. I tadašnji je Rukometni odbor Fiskulturnog saveza Hrvatske po cijeloj Hrvatskoj slao one najmarljivije, najagilnije rukometne zanesenjake kao amaterske instruktore. Oni neumorno održavaju seminare, kursove, podučavaju, pokazuju, organiziraju, animiraju. To je bila nesalomljiva nova generacija, sljedbenici pionira rukometa: Zlatko Šnajder, Otmar Kosi, Ivan Snoj, Marijan Flandr, Borivoj Vuksan, Boris Gobec, Romeo Frntić, Vladimir Stilinović, Reno Vinek, Krešimir Pavlin, Irislav Dolenc, Klement Heger. Nisu svi bili vrhunski igrači, ali su svi bili vrhunski promicatelji rukometa. Plodove njihova rada beremo i danas, budući da su i u malim sredinama, sredinama bez ikakve sportske djelatnosti, nicali rukometni aktivi, sekcije… Još se jedno vrijeme igralo veliki rukomet. A kada je postalo jasno da mali, dvoranski rukomet osvaja i igrače i gledatelje, prevladao je RUKOMET koji mogu igrati na otvorenom i u dvorani i to i muškarci i žene, a i gledatelji mogu neposrednije sudjelovati u igri. A to je tema za neku drugu priliku!

Objava Povijest sporta – O podrijetlu rukometa pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Veliki rukomet imao je prošlost i duboke korijene. Imao je i olimpijsku prošlost – prvi (ali i jedini put!) bio je u olimpijskom programu u Berlinu 1936. (samo muškarci). Ali i mladi izdanak ove igre, čedo skandinavskih zemalja, koje su klimatski uvjeti prisilili da nađu rješenje za duge, oštre zime kako ne prekidati igru i trening i održati momčadi na okupu, očuvati kondiciju. Neznatno su izmijenili pravila, ušli u dvorane i nastao je dvoranski rukomet. Umjesto 13 igrača na nogometnom igralištu igralo je 11 igrača u dvorani na igralištu 40×20 m.
Kasnije se dvoranski počeo nazivati i ”mali rukomet”. U kronikama i monografijama, u novinskim izvještajima tog razdoblja do Drugoga svjetskog rata (a i prvih godina nakon njega) za povjesničara ili novinskoga kroničara postoje zamke pa se često pomiješaju rezultati tih dvaju načina igranja rukometa. Posebno se posljedice tadašnje zbrke (i nepreciznosti suvremenika, kojima je u trenutku zbivanja ”sve bilo kristalno jasno”!) jave u godinama svjetskih prvenstava. Možda je ovo mjesto da raspletemo zapleteno. Pri tome ne zaboravljamo da oni punokrvni znalci rukometa, oni koji ga održavaju i unapređuju, koji ga igraju i s njim i od njega žive, sve te
povijesne činjenice podrobno poznaju. Ali, nema razloga da i oni silni ljubitelji rukometa ne saznaju!
Najrječitiji primjer je godina 1938. – dva Svjetska prvenstva u istoj godini! Dvoranski/mali rukomet: 1. svjetsko prvenstvo, Berlin 5. – 6. ožujka 1938. Samo četiri momčadi. Veliki rukomet 1. svjetsko prvenstvo, Njemačka 7. – 10. srpnja 1938. Čak deset momčadi.
To je činjenica koji su potvrdili povjesničari sporta, posebno rukometa. Tada je izgledalo da je brojčana prednost, popularnost, tradicija velikoga rukometa tolika da će dvoranski rukomet ostati tamo gdje mu je mjesto: ”u školskim dvoranama sjeverne Europe jer se klima neće mijenjati.”

Ženski rukomet

Zbog ovoga dvojstva, koje se ne navodi uvijek, i u našim kronikama, zapisima, pa i u usmenoj predaji, zaboravlja se spomenuti veliki rukomet. Budući da danas ovu sportsku igru jednimimenom zovemo RUKOMET, jer jedan i postoji, automatski sve što se nazove rukometom u našoj se svijesti svrsta u isti pretinac.

I još ovo. Već se čuju pitanja, i to s punim pravom: ”A rukometašice!? Zar njih ni u Europi ni u nas nije bilo!?” Bilo ih je u ponekoj školi, igrale su za ”svoju i nastavnikovu dušu”, ali svjetskih prvenstava nije bilo. Dugo zatišje za Drugoga svjetskog rata nije zatuklo, iskorijenilo rukomete. Množina zato što su se vrlo brzo organizacijski sredila i živnula oba – i veliki i mali. Naziv dvoranski se gubi jer se sve
više igra i na otvorenom. U poslijeratnoj besparici sportske dvorane nisu bile prioriteti. Budući da su igrališta na otvorenom bila jeftina, nicala su uz škole, tvornicu, u mjesnoj zajednici, u ljetovalištima. Mladi su prihvaćali brzi, atraktivniji mali rukomet. Ali, veliki se nije
predavao. Mirnodopsko znamenje su prijateljski sportski susreti. Već 1945. u Motali (Švedska) međunarodna utakmica Danska : Švedska 8 : 3, 1946. i mali rukomet javlja da je preživio: u Goeteborgu Švedska : Danska 9 : 7. Zatim iste 1946. u Parizu i rukometašice
odmjeravaju snagu i vještine igrajući veliki rukomet: u Parizu Austrija : Francuska 7 : 2. Taj je prvijenac u ženskom rukometu na međunarodnoj sceni posljedica po rukomet značajnih odluka Kongresa IAHF-a u Kopenhagenu 1946. Jednom od odluka promijenjeno je i ime. Prisjetimo se. U Amsterdamu za vrijeme 9. olimpijskih igara: 1928. na sastanku Međunarodno-ga olimpijskog (MOO-a) osnovan je Međunarodni amaterski rukometni savez (IAHF – International Amather Handball Federation). U Kopenhagenu na Kongresu IAHF-a (10. – 13. srpnja 1946.) iz naziva je izbačena odrednica amather (amatersko) i novi naziv je postao i ostao do današnjih dana IHF – Međunarodni
rukometni savez – International Handball Federation. Tom dalekosežnom odlukom rukometaši su izbjegli mnoga kasnija natezanja o statusu igrača. A budući da je Kongres 1946. prihvatio i realnost maloga, pa i ženskoga rukometa, oba su vida ozakonjena. I tako su rukometašice 1952. godine u Oslu odigrale i prvu poslijeratnu međunarodnu utakmicu maloga rukometa Norveška :
SR Njemačka 3 : 4.

Rukometašice su svoje prvo veliko rukometno Svjetsko prvenstvo igrale 1949., drugo 1956., a treće, posljednje, 1960.

Organizacijski sređen, osvježen novim snagama i idejama IHF priređuje poslijeratna svjetska prvenstva. U IHF-ovim statistikama je danas sve jasno sva svjetska prvenstva su mali rukomet, prvo muško od 1938., žensko od 1957. godine. Veliki rukomet se još uvijek igralo. Korijeni su bili duboki. Nakon 1. svjetskoga prvenstva 1938., održano ih je još šest. Posljednje muško, 7. – 1966. u Austriji. Posljednji svjetski prvak u povijesti velikoga rukometa, kojim je ta povijest i počela, bili su rukometaši Njemačke Demokratske
Republike. Rukometašice su svoje prvo veliko rukometno Svjetsko prvenstvo igrale 1949. (pobjednice Mađarice), drugo 1956. (pobjednice Rumunj-ke), treće, posljednje, 1960. (po drugi put Rumunjke).

Rukomet u Hrvatskoj

Neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata živnula je rukometna aktivnost i u Hrvatskoj. Dominirao je veliki rukomet. Varaždinski i zagrebački rukometni korijeni bili su zdravi, trebalo je samo pronaći rješenje kako u poslijeratnoj općoj oskudici najbolje rješavati rukomet-
ne probleme. A najneposredniji je bio ojačati sport, približiti ga mladima, privući ih – naravno, bez podjele po spolu. Onima koji su bili birani da vode obnovljeni rukometni pogon bilo je jasno da taj put napretka i jačanja vodi kroz škole – i to od pučkih naviše. I dospjeti i u najmanja naselja unatoč kroničnom nedostatku novca, slabim, ratom oštećenih prometnica, smještaja.

Rukometni savez Hrvatske izdao je 1986. dokument Razvoj rukometa u Hrvatskoj od prvih početaka do 1985. Taj je pisani dokument neprocjenjiva sportsko-povijesna dragocjenost. Izvor čvrstih podataka! Središte obnove je bio Zagreb. Već je 1945. u Fiskulturnom savezu Hrvatske počeo djelovati Odbor za rukomet. Predsjednik mu je bio Tibor Lovrenčić, potpredsjednik Marijan Flander, članovi Željko Takač, Nenad Heruc, Zlatko Šnajder i Ante Škrtić – svi su bili iz Zagreba, to je bio jedini mogući operativno djelotvorni izbor! U sklopu 1. fiskulturnog sleta – Svestranog prvenstva Hrvatske u Zagrebu od 14. do 19. kolovoza 1945. održano je i 1. prvenstvo Hrvatske (samo za muškarce). Ukupno je sudjelovalo pet zagrebačkih rukometnih sekcija klubova i društava: Akademičar, Grafičar, Mladost, Dinamo i Metalac. Rukometaši Fiskulturnog društva Metalac su prvi prvaci! Zaslužuju da ih se spomene: Karlo Ćerić, Ivan Prosole, Zvonimir Marunčić, Ivan Brčić, Adalbert Derniković, Franjo Majerić, Branko Javor, Domagoj Kapetanović, Zvonimir Bušić, Irislav Dolenc. Svi su oni, uz
još mnogo dobrovoljaca djelovali u programima širenja i jačanja rukometa. A neki se istaknuli i radom i dostignućima u drugim sportovima.
Prvenstvo rukometašica održano je u Splitu od 21. do 22. svibnja 1949. Sudjelovale su četiri momčadi: iz Zagreba dvije, jedna iz Splita i jedna iz Dubrovnika. Prvakinje su bile rukometašice – učenice Srednje fiskulturne škole iz Zagreba. I one zavrjeđuju da ih spomenemo: Vlasta Amić, Silvija Stančin, Vaska Todorova, Sonja Klarić, Nada Crnogaj, Ana Zlodre, Mira Tomljenović, Ljubica Čudić, Zdenka Galić, Ana Ivezić i Mara Šunjić. Ne smijemo ispustiti ovo: i rukometaši i rukometašice igrale su VELIKI RUKOMET. U pisanom dokumentu Rukometnog saveza Hrvatske 1986. zapisano je i ovo, i treba to u svom rukometnom pretincu, misaonom ili pohranjenom u arhivu, srediti: veliki rukomet su igrali muškarci od 1945. do 1956., rukometašice od 1949. do 1955. Od 1950. počelo se igrati mali rukomet s po sedam
igrača ili igračica. Danas pišemo i govorimo samo RUKOMET. Atribut ”veliki” ili ”mali” koristimo samo kad je ta različnost nužna.
Između prvoga muškog prvenstva u Zagrebu 1945. i prvoga ženskog u Splitu 1949., u Zagrebu je osnovan Rukometni savez Hrvatske. Za prvoga predsjednika prije 70 godina izabran je Borivij Vuksan. Treba prepisati imena mjesta iz kojih su na Skupštinu u Zagreb doputovali delegati da bi se moglo ocijeniti koliko su ti prvi pregaoci, zanesenjaci, propagatori uspjeli u nekoliko godina
nakon Drugoga svjetskog rata. Popis gradova delegiranih s pravom glasa bio je sljedeći: Čakovec, Knin, Osijek, Rab, Raša, Rijeka, Sinj, Slavonski Brod, Split, Šibenik, Varaždin, Vela Luka, Vinkovci, Virovitica, Zadar i Zagreb. Po cijeloj Hrvatskoj, po određenom planu, raspršili su se dobrovoljni instruktori, bilo predavači, bilo treneri. Ta se djelatnost osjećala u školama, u kojima su nastavnici tjelesnoga odgoja
doslovce upijali sve što su im ti ”došljaci-gosti” govorili ili pokazivali. Odmah su održavani i sudački tečajevi, tiskani i umnažani nacrti izgradnje igrališta, pravila, odjeća, mjesni ili okružni liječnici su pomagali upućujući djecu i učitelje sportskozdravstvenoj zaštiti, prvoj pomoći, prehrani. Na radnim akcijama u brigadama su održavani tečajevi za rukometne instruktore i suce. Kada se čita odluka Rukometnog saveza Hrvatske iz 1986. Razvoj rukometa u Hrvatskoj od početka do 1985. zadivljuju podatci o tome kojom su spremnošću mladi, školska djeca, prihvaćala rukomet.

Prof. Marijan Flander napisao je za časopis Povijest sporta broj 51 (travanj, svibanj, lipanj), 1982., članak Prvi sportski instruktori. Ponovno jedan primjer valjanih odlika donesenih dogovorom! U Zagrebu je bila u kontekstu svih napora obnove i razvitka sporta otvorena Viša fiskulturna škola. Svima je bilo jasno da nema dovoljno stručnih kadrova. ”Viša fiskulturna škola organizirala je nastavu za prvu generaciju studenata u toku lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Po završetku toga prvog semestra studenti su bili upućeni na jednogodišnju praksu u pojedine škole diljem Hrvatske, tim da se nakon završene prakse vrate na doškolovanje u Višu fiskulturnu školu. Naime, nakon oslobođenja Zagreba, u svibnju 1945., Komitet za fiskulturu raspisao je natječaj da prime na Višu fiskulturnu školu s tim da je školovanje trebalo trajati četiri semestra, i da studenti odu nakon prvoga semestra na jednogodišnju praksu u škole kao nastavnici tjelesnog odgoja, da tijekom zime završe skijaški tečaj, a u tijekom ljetnog odmora logorovanje. Sve im je to bilo priznato kao prva godina studija, preostala dva semestra trebali su apsolvirati u toku studentske godine 1946./1947. Rektor škole je bio dr. Branko Kesić, nakon završene nastave/doškolovanja diplomirali su 1. travnja 1947.

Zatim su otišli na prugu Šamac-Sarajevo (kao referenti za tjelesni odgoj) među njima je bilo i dosta instruktora rukometa.” Jedan od njih je bio i pisac gornjih redaka Marijan Flander. Studentsku jednogodišnju praksu odradio je u Zagrebu u 5. muškoj gimnaziji. Novinar i veliki animator mladih stručnjaka Hrvoje Macanović je pomogao savjetima Marijanu Flanderu da svoju praksu organizira tako da učenici svaki napor dožive kao izazov i konačno kao zadovoljstvo. Uspio je gradsku djecu oduševiti za hodanje, za rukomet, za sletske vježbe ”jer su predstavljali svoj grad Zagreb i svoju školu”. Polet mladih bio je neiscrpan, rukomet su prihvaćali s oduševljenjem, umnažala su se školska društva, najprije su osnivana u srednjim školama, slijedili su sportski klubovi (tada nazivani fiskulturni). U tom zajedničkom nastojanju da se obnovi i unaprijedi, osuvremeni rukomet u Zagrebu, središtu rukometa u zemlji, 18. i 19. veljače je organizirano prvo savezno savjetovanje za rukomet. I rukomet je tako postao omiljen, brojčano sve jači, pa je u tom razdoblju jedino nogomet bio omiljeniji. Organizirane su lige, prvenstva na svim razinama, od međurazrednih u školama do međurepubličkih i saveznih. Jedne od tih godina rasta i razvitka u natjecanju za Savezni rukometni kup natjecalo se, od početka do vrha, 1 478 momčadi! I rukometna pouka – ništa ne postaje, ne raste i ne razvija se samo po sebi, a da ne ostavi dobre temelje za one koji dolaze. Nastavkom dobrih, realnih primjera napreduje se dalje, ležanjem na
lovorikama se nazaduje!

IRIS DOLENEC (* 1921.) nas­tavnik tjelesnog odgoja, viši sport­ski trener za rukomet, at­le­tiku i košarku. Bio je 17 puta reprezentativac u velikom rukometu. Kao atletičar skakao je motkom i također bio repre­zentativac. Bio je i savezni tre­ner muške rukometne reprezentacije
od 1950. do 1958., te po­novo od 1966. do 1967. Iz bogate djelatnosti Irisa Do­le­ne­ca izdvajamo razdoblje vod­stva RK “Zagreb”: u velikom ruko­metu osvojili su Prvenstva Jugoslavije 1949., 1954. i 1956., u rukometu 1957., 1963. i 1965.

U skupini je sportskih in­struk­tora koji su nakon 2. svjetskog rada obnavljali i širili rukomet po
cijeloj Hrvatskoj.

BISERKA VIŠNJIĆ – djevojačko joj je prezime bilo Rožić. U lijepoj prošlosti ženskog rukometa našega grada zauzima poseb­no mjesto. Biserka je u 124 utakmice kao reprezentativka bivše Jugoslavije postigla 399 zgoditaka! Citiramo “Olimp”, broj 24, rujan 2007.:
…Osvojila je zlatnu olimpijsku medalju 1984. u Los Angelesu, u Moskvi na OI 1980 srebrnu medalju i postigla najviše zgoditaka, zlato na SP 1973. u Beogradu, zlato na Mediteranskim igrama 1979… Proglašena je najtrofejnijom hrvatskom rukometašicom.

IVAN SNOJ (* 1923. u Zagrebu) nastavnik tjelesnog odgoja, trener, međunarodni sudac. Ra­dom u školi, u klubovima, u rukometnim organizacijama podizao je stručnu razinu ove igre u nas i u svijetu. Pisao je u sportskom tisku i časopisima. Od 1956. je član Trenerske i metodske komisije IHF-a. Idejni je začetnik i organizator međunarodnog rukometnog seminara (od 1958.). Ivan Snoj je 27 godina (od 1951. do 1978.) bio savezni kapetan muške reprezentacije koja je u tom razdoblju izborila: zlatnu medalju na OI 1972,. dvije brončane na SP 1970. i 1974, dvije zlatne na Mediteranskim igrama 1967. i 1974…

MARIJAN FLANDER (* 1920.)jedan od pionira organiziranog, suvremenog rukometa u nas. Nakon pučke škole i gimnazije u Zagrebu završio je i Višu fiskulturnu školu.. Kao vrsni nastavnik tjelesnog odgoja u zagre­bačkim gimnazijama V. i III. odgojio je generacije mladih sporaša i
sportašica. Izuzetno je bogat opus Marijana Flandera kao publiciste, propagatora, pedagoga… Godine 1973. preuzima dužnost glavnog urednika Enciklopedije fizičke kulture, zatim i Sportskog leksikona. Uz sav taj ne mali posao od 1976. do 1982. rukovodi redakcijskim odjelom stručnih izdanja Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. S tog posla odlazi u mirovinu.

Objava Rukomet pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Danas se točno zna: spomenemo li skijanje, mislimo na alpsko, na spust, slalom, veleslalom… A ono drugo!? Ako ga već i svrstavamo u skijanje, tada naglašavamo da mislimo na nordijsko skijanje ili trčanje na skijama. Iako je televizija svojim sve razvijenijim tehničkim mogućnostima najširem gledalištu  približila i otkrila bît takvog skijanja, svu njegovu ljepotu i uzbudljivost, trčanje na skijama ostaje u sjeni alpskog skijanja.

Jer, kažu, to nije isto! A bilo je u prapočecima! Postojalo je jedino kretanje na skijama snijegom pokrivenim prostranstvima. Čovjek tih davnih dana dovijao se na sve načine, smišljao i smislio kako se kretati lakše i brže u nesmiljenoj borbi za preživljavanje. U Norveškoj, na jednoj stijeni pronađen je crtež lovca na skijama. Znanstvenici su procijenili da nam je neki naš predak ostavio taj dokaz prije više od 5000 godina. Te skije, a dokaza ima vrlo mnogo, bile su krajnje jednostavne: dugački komadi drveta, poput neke letve preko koje je bila pričvršćena traka, spletena od kore sjeverne breze, ili komad životinjske kože. Čovjek je te skije navlačio kao natikače. Kretao se klizeći snježnom ravnicom, sporo, ali još uvijek brže nego bez takvog pomagala jer nije propadao u snijeg. Mogao se i spustiti blagom padinom, ali samo ravno. O zavojima, skokovima, promjenama smjera nije bilo ni govora. Pri takvom skijanju pomagali su se dugom palicom.

Suštinska promjena dogodila se tek polovicom 19. stoljeća. Tada je Norvežanin Sondre Norheim (1825. – 1897.) u Morgedalu, u pokrajini Telemark, našao genijalno rješenje: učvrstio je trakama, upletenim od kore sjeverne breze, preko pete stopalo sa skijom. I pronašao “dijagonalni  skijaški vez”, neki ga u knjigama nazivaju i Telemark vez. Norheim je skijama s tim jednostavnim vezovima izvodio začetke slaloma. Zar je onda čudno što je baš Sondre Norheim  nazvan ocem modernog skijanja i što mu je u Morgedalu podignut spomenik?

Počeci u Hrvatskoj

Na skijama s takvim vezovima Norvežanin, polarni istraživač Fridtjof Nansen s nekoliko prijatelja prešao je 1888. Grenland. O tom podvigu napisao je knjigu  “Na skijama preko Grenlanda”. Ta je knjiga sljedeći međaš u povijesti skijanja uopće, posebice alpskog, jer je vrlo brzo stigla i do alpskih predjela Europe.

Daljni poticaj daje Austrijanac, skijaški pedagog Mathias Zdarsky (1856. – 1940.). On usavršava Norheimov vez, zamjenjuje ga čeličnim, u Lilienfeldu  organizira školu, održava prve tečajeve, piše knjige…

Gdje smo u ovoj povijesti mi? Jesmo li ili nismo već tada u skijaškoj obitelji?Jesmo!

U našoj sportskoj prošlosti vodič nam je prof. mr. Živko Radan: “Osobito je značajna  1874. godina. Posebno ističemo dostignuća na polju tjelesnog odgoja i sporta… U Hrvatskoj se te godine počelo osnivati i prve organizacije modernih sportskih grana… Posebnim Zakonom o ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, 1874. uveden je u sve škole (osim gimnazije) obavezan tjelesni odgoj.”

Iste godine osnovana su u Zagrebu: Društvo za tjelovježbu – Hrvatski sokol, Hrvatsko planinarsko društvo, Veslačko društvo Sava i Društvo za sklizanje. 

U okviru novih sportskih društvenih sportskih organizacija, počele su se sustavno njegovati pojedine, za ono vrijeme kod nas sasvim nove, grane sporta. Među njima je i skijanje. I ne zaboravimo da i dalje govorimo o skijanju koje još nije alpsko skijanje u današnjem smislu!

Trebalo je proći nekoliko godina prije nego što su postavljeni temelji za skijanje kao sport. Početak je, nedvojbeno, dalekosežna odluka tadašnih prosvjetnih vlasti da Franjo Bučar od 1892. do 1894. studira u Stockholmu, u Centralnom gimnastičkom institutu, gdje je upoznao sportsko

skijanje i naučio skijati. I ta je odluka bila posljedica sve jačeg utjecaja, kad je o skijanju riječ, norveških i austrijskih škola skijanja. Uz studente koji su donosili vijesti o skijanju u svijetu oko nas, djelovale su i knjige (Nansen, Hitfeld, Zdarski, Bilgeri).

Slijedimo dalje svog vodiča prof. mr. Živka Radana: “Prve do sada poznate članke o skijaškom sportu u Hrvatskoj nalazimo već 1893. godine… U prvom nepotpisanom stručnom članku koji je izišao u časopisu ‘Gimnastika’, listu za školsku i društvenu gimnastiku (god. II, Zagreb, 1. ožujka 1893. br. 3, pod uredništvom Franje Hochmana), pod naslovom ‘Ski’, date su ne samo osnovne karakteristike skijanja i opis opreme, nego i prve upute za njegovo učenje…”.

U tom se članku mogu pročitati podaci o širenju skijanja po Europi i o korisnosti za zdravlje i okrijepu zimi, spominju se “norveške” skijaške cipele, ali i dodaje da se može skijati i u običnim, domaćim. Člankopisac savjetuje da se kliže, a ne podiže skija od tla, da početnik koristi dvije batine (palice), dok ne stekne sigurnost, a kasnije neka se odvikne od njih. 

U drugom se članku, također 1893., u časopisu Prosvjeta, listu za zabavu, znanost i umjetnost (Zagreb, god. I/1983.) u broju 15 i 16 javlja iz Stockholma Franjo Bučar. Opisuje organizaciju skijaških natjecanja: “Staza je označena malimi crvenimi vrpcama, a na stanovitih su važnijih mjestih stajali stražari, koji bi bilježili, kada bi koji prošao. Stražari su većinom bili upsalski sveučilišni građani. Svaki je natjecatelj imao veliki broj na prsima… Svaki bi, prošavši stražara, dobio komadić naranče za poputbinu, da si okvasi osušena usta…”

Ova se slika skijaškog trčanja, napisana prije 118 godina, u bitnim dijelovima ne razlikuje od današnje. Razlikuju se gledatelji – umnožili su se i podijelili u dvije vrste: jedna, malobrojnija, stoji uza stazu i dodatno se grije toplim napitkom iz termosice, dok druga, daleko brojnija, sjedi u toploj sobi u naslonjaču ispred televizora.

Prvi zagrebački skijaši

No, vratimo se 117 godina unatrag, u godinu 1894., u kojoj je početak organiziranog skijanja u Hrvatskoj. Franjo Bučar se vratio sa školovanja u Švedskoj. Naučio je mnogo, razvio se u promicatelja modernih sportova u Hrvatskoj, vrsnog pedagoga i organizatora. Svladao je i vještinu skijanja. U Hrvatsku je donio i svoje skije. Jednom kasnije o tome je pisao (Jutarnji list, Zagreb, 20.1.1925.): “Novost je za mene bilo i sklizanje na skijama koje se tada tekar stalo po Švedskoj prilično razvijati. Odmah sam si kupio duge švedske skije s finskim cipelama, te sam i ja sa svojim drugovima Švedima i Norvežanima počeo da vozim skije. Kako smo imali veliku snježnu sezonu, to sam sve brzo i dosta izvježbao, te sam doskora s drugovima polazio i na cjelodnevne izlete…”.

Vjeran svojim idealima i dosljedan odlukama, Franjo Bučar provodi u djelo program promidžbe i širenja skijaškog sporta. Na godišnjoj skupštini prvog Hrvatskog sklizalačkog društva, 12. studenoga 1894. u Zagrebu, Franjo Bučar predlaže da: “bude uvedena u društvo i prva ski sekcija”. Prisutni skupštinari jednoglasno prihvaćaju prijedlog i za pročelnika ski sekcije izabiru Franju Bučara. Tom odlukom, 12. studenoga 1894. postao je dan početka organiziranog skijaškog sporta u  Hrvatskoj. Franjo Bučar o tome je povijesnom događaju za skijaški sport napisao i ovo: “1. Hrvatsko sklizalačko društvo poprimilo je u svoja pravila i program njegovanja ski sporta, te se tako nadamo da će se isti u Zagrebu i po cijeloj domovini što više raširiti”.

U spisima prof. mr. Živka Radana našli smo i ovo: “Iako ova sekcija nije postigla neke vidnije uspjehe specijalno u organizacijskom pogledu (prije svega zbog slabih zima), njen propagandni uspjeh je nedvojben… Određeni broj ljudi, uglavnom odbornici društva, iako su skije i oprema bili prilično skupi i nije ih se moglo nabaviti kod nas, naručili su skije iz Beča i Praga i započeli s vježbanjem u Maksimiru i Tuškancu na maloj i velikoj Jakčinovoj livadi. Vrijedno je zapisati, da se pamti, da su vlasnici livada dragovoljno ih ustupili tim prvim zagrebačkim skijašima-početnicima.”.

A prvi koraci tog širenja su bili već naznačeni. Naime, 1. listopada 1894. počeo je u Zagrebu tečaj za učitelje gimnastike u srednjim  školama, čiji je Franjo Bučar bio osnivač, voditelj i predavač. Skijanje je bilo obvezni dio nastavnog programa. Opremu – palice i skije – polaznici, njih 30, dobili su besplatno od uprave tečaja.

Oprema, posebno skije, bila je izuzetno veliki novčani problem. O toj nevolji Franjo Bučar piše u svojim sjećanjima, objavljenima u zagrebačkom Jutarnjem listu, 15. studenoga 1933.: “Bilo je preskupo naručiti sve skije iz inozemstva, Beča i Praga, te je bilo odlučeno pokušati u zemlji naručiti 12 pari skija za polaznike tečaja. U to ime odaslan je jedan par inozemnih skija (Bučarove švedske, op. Ž. R.) u drvnorezbarsku školu u Otočcu, gdje je bilo izrađeno oko 30 pari skija od mekanog drveta. Ujedno je bilo naručeno, također u Otočcu, i 10 pari skija za IV. tečaj muške učiteljske škole u Zagrebu, gdje sam bio službeno dodijeljen da podučavam buduće učitelje koji će službovati po cijeloj Hrvatskoj i znati promicati skijanje…”.

U nastavku teksta doznajemo da dobra namjera i još bolja volja drvorezbara u Otočcu nisu pomogli u rješavanju gorućeg problema kupnje skija. Mnoge su još za trajanja tečaja polomljene. Svi koji su mogli, pomogli su skupiti toliko novca da je po 10 pari skija naručeno iz Beča i Stockholma, a posredovala je jedna praška firma. A Franjo Bučar je u sve te akcije uključio i svoje prijatelje diljem Europe. I do kraja tečaja, 25. ožujka 1896., svi su polaznici bili na dobrim skijama.

Vježbalo se najprije na Tuškancu, pa na Cmroku te u Šestinama, Maksimiru, na kraju i po široj zagrebačkoj okolici. Da bi se privuklo što više građana na skijališta, promidžbe radi, vježbalo se i nedjeljom poslije podne. Raspored je objavljivao hrvatski i njemački zagrebački dnevni tisak. Većina polaznika tečaja se pomagala jednom palicom, ali malo-pomalo, sve je više bilo onih koji su upotrebljavali dvije palice. Iako su skije još tada bile bez žljebova, vezovi – remeni donekle su vezivali nogu za skiju, već 1895. su polaznici gimnastičkog tečaja bili u stanju odlaziti na skijaške izlete preko Črnomerca ili Stenjevca do Podsuseda. Treba pročitati izvještaj o jednom od tih izleta (“Zimski izlet slušača gimnastičkog tečaja na skijama u Podsused”, časopis Gimnastika, 1895.). Pritom, ne treba zaboraviti kakva je bila oprema! “U Črnomercu je započela snježna vožnja. Tu smo odmah skrenuli s ceste, pa se stadosmo uspinjati na prvi breg. Išlo je dosta mučno… Tom se zgodom potrlo nekoliko slabijih sklizaljki (skija, op. Ž. R.). Mnogi se je skotrljao niz brijeg, no ozlijedio se nije nitko…”.

Skijama na Sljeme, 1909.

Kada su za zimske sportove skijanje i sanjkanje otkriveni tereni oko Samobora i na Plješivici, sanjkaši su preuzeli inicijativu: sanjkanje je građanima bilo jeftinije i privlačnije. Glavni organizatori bili su sanjkaši HAŠK-a. Promicali su sanjkanje u zagrebačkim školama, priređivali natjecanja ulicama Gornjega grada. A 1907. sanjkali su se u Šestinama, da bi iste godine priredili čak tri izleta na Plješivicu. Sudjelovali su i polaznici Tečaja, budući da je i sanjkanje bilo u obveznom programu. Zanimljivo je spomenuti i ovo: Franjo Bučar je sudjelovao na svim tim izletima sanjkaša, ali je uporno dolazio na terenskim, nordijskim skijama.

Događanja u skijaškom sportu u Austriji pokazala su da skijaši u Zagrebu ni-su posustali, a kamoli odustali. Mathias Zdraski izdaje 1908. proširenu i novostima obogaćenu knjigu o svojoj ski-školi i tečajevima u Lilienfeldu, “Lilienfelder Skifahren Technik” (“Liliefeldska skijaška tehnika”). Za kratko vrijeme slijedi reakcija: 1. Hrvatsko sklizalačko društvo šalje Rudolfa Zigmundovskog na tečaj u Lilienfelder, Mathiasu Zdraskom. Nakon povratka Rudolf Zigmundovski preuzima od Franje Bučara dužnost odbornika skijaške sekcije.

Bilo je i drugih znakova da smo prisutni u svijetu promjena u skijaškom sportu, koji sve više dobiva i turističke odlike. Godine 1908. među zagrebačkim sportašima od ruke do ruke kolaju i prospekti austrijskih sportskih proizvođača i prodavača. Nudila se kompletna skijaška oprema za 22 krune. To nije bilo malo novca, ali je bilo uvjerljivo jeftinije i bolje nego koju godinu ranije. Kao događaj sezone odjeknula je Zagrebom vijest da je takvu opremu prvi kupio HAŠK-ov svestrani sportaš Aleksa Vragović. U tisku je podrobno opisan taj komplet: dvije kratke palice, skije s metalnim vezom sa spiralnim perom, koje se nalazilo ispred cipele skijaša, a dijagonalno zatezalo vez. Upravni odbor HAŠK-a je brzo reagirao: odobrio je svojim članovima posudbu od 15 kruna, uz obvezu vraćanja u roku šest mjeseci.

A  početkom 1909. HAŠK osniva skijašku sekciju. Prof. Zdenko Jajčević ovako opisuje u knjizi “100 godina skijanja u Zagrebu, 1894. do 1994.“ događaj koji mnogo kaže o obnovi skijaškog raspoloženja u Zagrebu: “Članovi skijaške sekcije HAŠK-a potkraj 1909. godine odlučili su se, za one tadašnje prilike, na izuzetno smion pothvat. Stevan Hadži, Aleksa Vragović, Stevo Ulmansky, Milivoj Jemeršić i Ante Pandaković popeli su se na skijama na Sljeme. Prenoćili su u lugarnici, a drugo jutro skijali na današnjoj Činovničkoj livadi. Poslije podne su se preko Kraljičinog zdenca spustili u Zagreb.“

Bio je to nesvakidašnji pothvat i izuzetno pozitivni primjer što sve može smioni, uvježbani skijaš, moderno opremljen. Izlet slijedi za izletom, odlazi se na natjecanja, stižu i pozivi iz inozemstva. Izleti na Sljeme nisu više senzacija. 

I kao kruna tog razdoblja oporavka i osuvremenjivanja skijaškog sporta, u Zagrebu je 30. ožujka 1911. na prvoj redovnoj godišnjoj skupštini Hrvatskog športskog saveza skijanje uvršteno među udružene sportove. Na toj skupštini izrađeni su pravilnici za sekcije svih sportskih grana. Pravilnik je bio obvezan za sva sportska društva koja su bila učlanjena, propisivao je sva prava i dužnosti klubova i natjecatelja za vrijeme skijaških natjecanja, a sastavljen je prema pravilima srednjoeuropskih skijaških organizacija, koja su vrijedila na tadašnjim međunarodnim skijaškim natjecanjima.

Posljedice ovog uspješnog razdoblja zagrebačkog skijanja ubrzo su postale osnova širenja, traženja i nalaženja prirodnih uvjeta skijanja u Hrvatskoj.

Napisala: Milka Babović
Foto: dokumentacija autorice 

Objava Prvi skijaši na Jakčinovoj livadi pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.