Autor Štefka Batinić
„Školski muzej riznica je, u kojoj ćemo naći pribrano sve, što se u nas uradilo na polju pučke
prosvjete od najstarijih vremena do danas“, rekao je među ostalim Antun Cuvaj, predsjednik
Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora, 19. kolovoza 1901. godine povodom svečanoga
otvorenja Hrvatskoga školskog muzeja.
Ove godine obilježavamo 120. obljetnicu njegova postojanja. Već drugu godinu zaredom rođendan Muzeja obilježavamo zatvorenih vrata za publiku jer je zgrada Hrvatskoga učiteljskog doma u kojoj se od svoga osnutka nalazi muzej
oštećena u potresu. Ova historicistička palača, izgrađena 1889. godine ponajprije zalaganjem i prinosima učitelja, spomenik je kulture, ali i spomenik jednog vremena, snage i jedinstva hrvatskoga učiteljstva čiji je staleški i stručni aktivizam tijekom druge polovine 19. stoljeća pomicao granice ka boljitku prosvjete i društva općenito. S tom preteškom zadaćom i „prelakom plaćom“ kako je jednom Matoš rekao, pučki su se učitelji nosili dostojanstveno. Izdavali su pedagoške i dječje knjige i časopise, osnivali učiteljske udruge, organizirali velike učiteljske skupštine i izložbe učila, osnovali učiteljsku knjižnicu i prikupljali građu za školski muzej – sve ono što i kako su radili učitelji u ostalim dijelovima Monarhije i u drugim europskim zemljama. Učiteljski je dom bio pothvat kojim su se posebno ponosili jer je to bio jedini takav dom u čitavoj Monarhiji. Već je u planovima za njegovu izgradnju predviđen prostor za „pedagoški muzej“ za koji se građa počela prikupljati 1871. godine.
U svojim Zapiscima iz nepovrata novinar i povjesničar Josip Horvat primjećuje kako je krajem 19. stoljeća „hrvatska inteligencija stekla razinu evropske kulture svoga vremena, pokušavala živjeti i djelovati njezinim mjerilima u geografskoj, socijalnoj i političkoj zoni gdje je to bilo anakronizam. Jalovo je bilo živjeti mentalitetom i težnjama Pariza, Beča ili Rima u narodu s 80% analfabeta“. Hrvatski su pučki učitelji bili lišeni epiteta hrvatske inteligencije (on je u prosvjetnoj zajednici pripadao akademski obrazovanim srednjoškolskim i sveučilišnim profesorima), no njihove su težnje i ciljevi bili usmjereni najboljim primjerima djelovanja učiteljske zajednice u austrijskim i njemačkim zemljama.
Koliko su snažna, toliko su krhka krila entuzijazma! Bez njih se teško mogu pokretati i graditi nove stvari, no nedovoljna su za njihovo održavanje i trajanje. Tako je i Hrvatski školski muzej u prvom desetljeću 20. stoljeća bilježio lijepe rezultate, a onda je došao Veliki rat, nakon njega dinamične ili, bez eufemizma, kaotične i konfuzne godine međuraća kada se, da ponovno citiramo Josipa Horvata „mit slobode pretakao u psihozu mržnje u kojoj je tonula ideja zajedništva Južnih Slavena“ pa se čak i jednom prekaljenom poborniku te ideje oteo jauk „Che desillusione!“ Politički i ideološki generirana podijeljenost koja je zahvatila sve društvene strukture nije zaobišla ni učiteljsku zajednicu. Organizirano staleško djelovanje učitelja obilježila je podijeljenost na zagovornike centralističke učiteljske organizacije, članove Udruženja jugoslavenskog učiteljstva, te na zagovornike federalističke učiteljske organizacije koji su ostali u Savezu hrvatskih učiteljskih društava, krovnoj hrvatskoj učiteljskoj organizaciji osnovanoj 1885. godine. Razjedinjenost učitelja negativno se odrazila i na djelovanje najstarije strukovne udruge Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora, osnivača muzeja, glavnog prijeratnog nakladnika pedagoške literature i suvlasnika Hrvatskoga učiteljskog doma. Kako nije bilo pravog gospodara, slabo se je što popravljalo, a nije se plaćao ni porez, piše 1928. godine učitelj Josip Kirin u časopisu Hrvatski učiteljski dom te nastavlja: „Naš ponosni „Dom“ svakim je danom žalosnije izgledao. Od nekih vanjskih zidova žbuka se odlupila i pokazale se gole cigle. Tako je znatno oštećena lijepa fasada i baš žalostan je pogled na tu nekoć sjajnu i ponosnu zgradu.“ Sto godina poslije „naš ponosni Dom“ izgleda još žalosnije, ponovno bez pravoga gospodara, p(r)otresen, s prijetećim pukotinama, daleko od sigurnosti i topline koja se veže uz tako lijepu imenicu kao što je
„dom“. Početkom 20-ih godina 20. stoljeća Hrvatski školski muzej ostao je bez redovitih dotacija prosvjetne vlasti i gradskog poglavarstva. Slijedile su teške godine za muzej. Glavni je cilj bio sačuvati građu od propadanja. Godine 1921. Etnografskom muzeju je ustupljena zbirka narodnih nošnji i dio građe ženskog ručnog rada. Jedina zapaženija izložbena aktivnost bila je izložba u povodu tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva 1925. godine. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata najvrjednija građa bila je smještena u podrumu zgrade.
HŠM 37562))
Pokušaji vraćanja muzeja njegovoj pravoj svrsi, organiziranja građe u zbirke i otvaranja za posjetitelje počeli su 1946. godine. Hrvatski pedagoško-književni zbor izdvojio je iz muzeja bogatu pedagošku knjižnicu i pedagoški arhiv (oboje će se poslije vratiti u okrilje muzeja), a privremeno financiranje muzeja preuzeo je ondašnji Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu NR Hrvatske koji je 1952. godine za ravnatelja muzeja imenovao Antuna Bauera, dotadašnjeg ravnatelja Gliptoteke. Kako je Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu odbio primiti Školski muzej na trajno financiranje, Zbor se obratio Narodnom odboru grada Zagreba i konačno je srpnja 1953. godine Većeslav Holjevac potpisao rješenje o preuzimanju Hrvatskoga školskog muzeja kao“ budžetske ustanove“, odnosno kao gradske ustanove u kulturi s predviđenih pet zaposlenika (direktor, kustos, preparator, administrativni službenik i pomoćni službenik – podvornik). Bauer je vodio muzej do 1966. godine i usmjerio njegov rad u sljedećim desetljećima. Rasformiran je stalni postav, koji je odmah po otvorenju 1951. godine pokazao svoje nedostatke, a izložbeni je program usmjeren na povremene tematske izložbe te na izložbe dječjih likovnih radova. Do otvorenja novoga stalnog postava 2000. godine u muzeju je održano oko 300 povremenih izložaba.
Otvorenje stalnog postava označilo je prekretnicu u radu muzeja. S približno 1000 eksponata na oko 500 m² predstavljene su muzejske zbirke i prikazani počeci razvoja modernoga hrvatskog školstva. Tijekom posljednja dva desetljeća kontinuirano je rastao broj posjetitelja kao i broj sudionika muzejskih pedagoških radionica. Također se kontinuirano desetljećima pokušavalo riješiti i regulirati pitanje korisnika prostora u zgradi Hrvatskoga učiteljskog doma. Neuspješno! Republika Hrvatska kao djelomični vlasnik zgrade i Grad Zagreb kao osnivač Hrvatskoga školskog muzeja trebaju postići sporazum kojim bi se riješilo pitanje cjelovite obnove zgrade stradale u potresu 22. ožujka 2020. Stvari i nisu tako komplicirane polazi li se od najboljeg javnog i općeg interesa kojemu u prilog ide i povijesna funkcija zgrade. Muzej je javna, kulturna i obrazovna ustanova, a nakon 120 godina postojanja i opstanka u četiri državne zajednice u zgradi Hrvatskoga učiteljskog doma, u samostalnoj Hrvatskoj 2021. godine u pitanju je njegov opstanak jer kako drugačije gledati na stvari ako već godinu i pol zaposlenici muzeja nemaju prostor za siguran rad, oko 90.000 jedinica građe nema siguran smještaj, a početak obnove se ne nazire, štoviše i dalje na obzorju iskrsavaju stari problemi… dok se pukotine šire.
Stalni postav izmješten je prije godinu dana s oštećenog prvog kata zgrade. Najreprezentativniju cjelinu postava – Parišku sobu – preselili smo nedavno u Muzej suvremene umjetnosti (o tome više u nekom od sljedećih tekstova na Blogu).
Hrvatski školski muzej obilježava 19. kolovoza 120 godina postojanja. Sjajno, ali nije nam do slavlja. Slavit ćemo kad završi obnova zgrade. Ili kad barem započne. Obišli su nas ovih dana neki važni ljudi iz Grada. Hvala im na tome. Nadamo se da će se stvari pokrenuti s mrtve točke.
