Bogoslav Šulek u nekrologu je napisao da bi zagrebačka zvona, koja su zvonila u povodu Gajeve smrti, trideset godina ranije možda oglašavala smrt hrvatske samostalnosti, a možda i narodnosti, da nije bilo Gaja
Napisao: Marijan Lipovac
U subotu 20. travnja 1872. Ljudevit Gaj, nekadašnji vođa hrvatskog narodnog preporoda, poznatog i pod nazivom ilirski pokret, uputio se pješke sa svojeg imanja na Mirogoju u svoju tiskaru na Gornjem gradu u današnjoj Ćirilometodskoj ulici. Iako se nije žalio, teško je disao i hodao i mogla se na njemu opaziti neobična slabost. Nakon što je obavio svoje poslove i nešto pojeo, svojim je suradnicima nestao iz vidokruga. Nakon pola sata našli su ga na podu u zahodu, u lokvi krvi. Pogodila ga je kap, a pri padu je raskrvario čelo i nogama zaglavio vrata. Još je disao i gledao, pa su ga prenijeli u sobu gdje su mu pomoć pružili zemaljski praliječnik Josip Schlosser i mladi liječnik Milan Nemičić, no bez uspjeha. Nakon četiri sata agonije Ljudevit Gaj je umro oko 17 sati, u 63. godini života. Pokopan je dva dana kasnije na Jurjevskom groblju, a 1883. vratio se na svoj Mirogoj, gdje je na mjestu njegova imanja uređeno gradsko groblje u čijim su arkadama u zajedničkoj grobnici pokopane najvažnije osobe hrvatskog narodnog preporoda.
Zagreb je Gaju odao počast upalivši plinske svjetiljke na ulicama kojima se kretala pogrebna povorka, a nad grobom je oproštajni govor održao jedan od rijetkih tada još živih iliraca Fran Kurelac, nazvavši Gaja „uskrisiteljem roda“. Bogoslav Šulek u nekrologu je napisao da bi zagrebačka zvona, koja su zvonila u povodu Gajeve smrti, trideset godina ranije možda oglašavala smrt hrvatske samostalnosti, a možda i narodnosti, da nije bilo Gaja. I Gaj, koji je prema ocjenama suvremenika bio izrazito tašt čovjek, neskromno je jednom rekao da bi bez njega Hrvati danas bili Mađari ili Nijemci.
Danas se Gaja pamti prije svega po zaslugama na polju jezika: bio je autor jedinstvenog hrvatskog pravopisa, kojim je dokinuta dotadašnja neujednačenost i nesustavnost u pisanju slova kojih nema u izvornoj latinici, i uvedena su slova č, ž, š, ć, lj i nj (đ i dž su uvedeni kasnije). Takvu abecedu, prozvanu gajicom, danas koriste ne samo svi Hrvati, nego i Slovenci, Bošnjaci te Srbi i Crnogorci kad pišu latinicom. Gaj je imao i ključnu ulogu u stvaranju standardnog hrvatskog jezika, utemeljenog na jekavskoj štokavštini kakvu su koristili književnici iz Dubrovnika. Kao pjesnik Gaj nije stvorio opus velike estetske vrijednosti, ali upravo je on autor najpoznatije hrvatske budnice „Još Hrvatska ni propala“, koja će postati uzor sličnim pjesmama. Gaj je pokrenuo i prve novine isključivo na hrvatskom jeziku, koje izlaze i danas kao Narodne novine, službeno glasilo Republike Hrvatske.
Gajeve zasluge su, međutim, mnogo veće jer pitanja jezika i kulture, kojima su se on i ilirski pokret najviše bavili, bila su samo sredstvo u procesu pretvorbe hrvatskog naroda u modernu naciju, koji je prolazio kroz brojne prepreke, ali na kraju doživio uspjeh. Preporod kojem je Gaj bio na čelu nije, dakle, zahvatio samo područje jezika i književnosti, nego je preporodio i hrvatsku politiku.
No, u Gajevoj ličnosti bilo je puno protuslovlja, pa je već tijekom života osporavan i optuživan, a to se nastavilo i nakon njegove smrti, kad su njegovu neospornu poziciju nacionalnog velikana djelomično ugrozila otkrića dokumenata koji ga prikazuju u drugom svjetlu, pa mu se spočitava da je bio u službi Beča ili Moskve i sve činio radi materijalnog probitka. I Gajevo forsiranje ilirskog imena kao zajedničkog za sve južne Slavene i njegovo zalaganje za njihovo kulturno, a možda i državno jedinstvo, predmet su kontroverzija, posebice nakon negativnog iskustva koje su Hrvati proživjeli kad je zajednička država južnih Slavena doista postala stvarnost. No, ilirski pokret na kraju je obuhvatio samo Hrvate i pomogao svladavanju regionalnih raznolikosti zbog teritorijalne rascjepkanosti hrvatskih zemalja, a ilirsko ime, koje nikad nije dublje zaživjelo, zamijenjeno je hrvatskim i omogućilo integraciju Hrvata pod svojim nacionalnim imenom. Gajeve su projekcije možda bile ambicioznije, ali su se ostvarile u granicama realnog.
Od Krapine do „Kratke osnove horvatsko-slavenskoga pravopisanja“
Kao i mnogi drugi hrvatski velikani, i Gaj je imao strano porijeklo. Obitelj Gay, kako se smatra, potječe iz Burgundije odakle se krajem 17. stoljeća preselila u današnju Slovačku. Gajev otac bio je ljekarnik Ivan Gaj koji se iz Soprona u Mađarskoj doselio u Krapinu i 1786. oženio Julijanom Schmidt, kćeri mjesnoga kirurga koji je porijeklom vjerojatno bio iz Pruske. Imali su sedmero djece, a najmlađi sin, rođen 8. srpnja 1809., dobio je ime Ludwig, što će kasnije kroatizirati u Ljudevit. U obitelji se govorilo njemački, ali majka je koristila i hrvatski kajkavski i imala je velik utjecaj na najmlađeg sina s kojim je bila iznimno povezana do svoje smrti 1839.
Od mladosti je Gaja zaokupljala nacionalna problematika, a na njegovo idejno sazrijevanje presudno je utjecala rodna Krapina. Još kao dječak slušao je priče o Čehu, Lehu i Mehu kao mitskim praočevima Čeha, Poljaka i Rusa te o Krapini kao kolijevci čitavog slavenskog roda. Tu priču opisao je u svojem prvom djelu 1826., „Die Schlösser bei Krapina“, koristeći se zapisima dvojice Čeha franjevaca koji su djelovali u Krapini, Vjenceslava Sklenskog i Prokopa Svobode. Gaj je pučku školu i prvi razred gimnazije pohađao u Krapini, zatim je 1821. prešao u latinsku gimnaziju u Varaždinu, a 1826. u njemačku gimnaziju u Karlovcu. Ondje je došao u intenzivniji kontakt sa štokavcima i postao svjestan jezične složenosti hrvatskog naroda. Nakon mature počeo je 1826. studirati filozofiju u Beču, no ubrzo je prešao u Graz, gdje se kretao među studentima iz Hrvatske i slovenskih zemalja i počeo se baviti jezičnim pitanjima.
Najbliži prijatelj bio mu je Zagrepčanin grčkog porijekla Dimitrije Demeter s kojim je na hrvatski preveo Schillerovu „Odu radosti“ i nastojao izgraditi hrvatski standardni jezik na kajkavskoj književnoj tradiciji. No, kao prepreka pokazale su se koncepcije mlade i konfuzne slavističke filologije u kojoj tada nije bilo nijednog Hrvata, već su uz Čeha Josefa Dobrovskog i Slovaka Pavola Jozefa Šafárika vodeće osobe bili Slovenac Jernej Kopitar i Srbin Vuk Karadžić. Šafárik i Kopitar na slavenskom jugu priznavali su samo Slovence (u koje su uvrštavali sve kajkavce) i Srbe (kojima su smatrali sve štokavce), dok je Dobrovský priznavao Hrvate, ali njima je smatrao sve kajkavce (pa i Slovence), smatrajući štokavce Srbima. Slavenski narodi tražili su znanstveno obrazloženje za svoje nacionalne pokrete, budući da su svoju individualnost dokazivali prije svega postojanjem vlastitog jezika, pa nisu mogli ignorirati ovakve stavove, makar su bili i netočni.
Gaj je bio ogorčen time što su u ionako teškim okolnostima kad je, prema njegovim riječima, „vladao nehaj i malaksalost narodnog života Hrvata“ predstavnici drugih slavenskih naroda odmagali razvoju hrvatske nacionalne svijesti. U svojim rukopisima Gaj je nastojao dokazati kontinuitet povijesnog postojanja hrvatskog naroda, a kad je 1829. otišao studirati pravo u Peštu, upoznao je protestantskog pastora Jana Kollára, Slovaka i tvorca ideje slavenske uzajamnosti. Kollár je zastupao ideju o podjeli Slavena na četiri književna jezika (ruski, češki, poljski i srpski), što je odgovaralo Gaju i suradnicima jer se ta ideja suprotstavljala koncepciji Kopitara i Šafárika koji su Hrvate dijelili između Slovenaca i Srba. Gaj je Kollárov model doživio kao prosvjetljenje i mogao se bez osjećaja inferiornosti suprotstaviti dotad neprikosnovenim slavističkim podjelama Slavena i razraditi program koji se bazirao na ujedinjenju cijelog hrvatskog prostora preko zajedničkog književnog jezika za sve južne Slavene. Kollár je prihvatio Gajevu argumentaciju i srpsko ime za sve južne Slavene zamijenio ilirskim.
U dobi od 21 godine Gaj je 1830. na hrvatskom (kajkavskom) i njemačkom u Budimu objavio knjižicu „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“, u kojoj je iznio misao o objedinjavanju svih Slavena u četiri književna jezika, što je podrazumijevalo i oblikovanje jedinstvenog književnog jezika za sve južne Slavene, no svoja je nastojanja tada ograničio samo na one koji pišu latinicom, odnosno na Hrvate i Slovence. Odbacio je mogućnost da se književni jezik bazira na kajkavskoj osnovici, smatrajući da je nedovoljno izražajna i tvrda. Opredijelio se za jezik kakav je početkom 18. stoljeća promovirao Pavao Ritter Vitezović, koji bi se bazirao na kajkavsko-čakavskoj mješavini uz primjese štokavštine, budući da takav jezik uključuje elemente svih hrvatskih narječja, pa i jezika Slovenaca i Srba. Držeći se načela da za svaki glas treba postojati jedan znak, za glasove č, dž, š, ć i ž Gaj u svojem pravopisu predlaže da se iznad slova c, g, s, t i z stavi tilda ˜ , a za lj, nj i đ iznad l, n, d kvačica ˇ, prema češkom uzoru.
Za svoje djelo dobio je pohvale vodećih slavista. Kollár u trećem izdanju svojeg spjeva „Kći Slave“ 1832. među slavenskim velikanima u jednom stihu spominje i Gaja (Gaj Chorvat), koji je tada imao samo 23 godine. To je podiglo njegov ugled i samosvijest te je postao pokretač dotad nekoordiniranih preporodnih aktivnosti u Hrvatskoj.
Gaj je, međutim, postao svjestan da bi izgradnja hrvatskog standardnog jezika prema Vitezovićevom modelu išla presporo i da bi u međuvremenu moglo doći do razdvajanja kajkavskog i štokavskog dijela Hrvatske u standardnom jeziku, što je za njega i njegovu skupinu bilo neprihvatljivo. Zbog toga je pitanje hrvatskog standardnog jezika trebalo riješiti preko oblikovanja ilirskog jezika, tj. jezika za sve južne Slavene, čime bi se prebrisala granica koju je slavistika povlačila preko hrvatskog prostora. Gaj i ilirci stoga su prihvatili štokavsko jekavsko narječje kao osnovicu ilirskog jezika i to ne oslanjajući se na jezik puka, nego na hrvatske štokavske književne tradicije, posebice na književnost Dubrovnika. Taj jezik, namijenjen svim južnim Slavenima, postat će međutim samo standardni jezik Hrvata koji su time jezično ujedinjeni.
Od „Danicze horvatske, slavonske i dalmatinske“ do ilirskog imena
Nakon što je u Pešti 1831. diplomirao pravo Gaj se vratio u Krapinu, a 1832. doseljava se u Zagreb u kojem ostaje do kraja života. Postao je bilježnik Banskoga stola, a 1834. uputio se u Leipzig, gdje je doktorirao filozofiju.
U to se vrijeme pod Gajevim vodstvom u Zagrebu stvorila preporodna jezgra sastavljena od mladih ljudi različitog socijalnog podrijetla, koja je stvarala planove za izgradnju nacionalnih kulturnih, prosvjetnih i znanstvenih institucija. Na Gajev poticaj, 1832. su odlučili svoj preporodni rad voditi pod ilirskim imenom. Mladima se iz starije generacije, kao jedini velikaš, pridružio grof Janko Drašković, autor političkog programatskog spisa „Disertacija“, napisanog na štokavštini.
Gaj je 1832. podnio molbu za izdavanje političko-književnog lista „Danicza horvatska, slavonska i dalmatinska“, za koju je dugo čekao dozvolu, pa čak i od cara i kralja Franje I. koji ga je 1833. primio u audijenciju. Dozvolu je dobio 1834., ali ne pridržavajući se točno dobivenih odobrenja, Gaj je u siječnju 1835. počeo izdavati „Novine horvatske“ s književnim prilogom „Danicza horvatska, slavonska i dalmatinska“, što se smatra početkom intenzivne preporodne djelatnosti i hrvatskog narodnog preporoda. Novine je Gaj tiskao na kajkavštini i starim pravopisom, ali je postupno u „Daniczu“ uvodio priloge na štokavštini, da bi početkom 1836. u oba lista potpuno prešao na štokavštinu i novi pravopis. Za razliku od svojeg prijedloga iz 1830., odustao je od slova s tildom i uveo slova s kvačicama prema češkom uzoru – č, ž i š, kao i slovo ě koje bi svatko smio izgovoriti kako želi, a književno samo jekavski. Iz poljskog je preuzeo ć, a uveo je i dvoslove dj, gj, lj i nj.
Listovima je bez dozvole vlasti Gaj dao ilirsko ime: „Ilirske narodne novine“ i „Danica ilirska“. Gaj je isticao etničko jedinstvo južnih Slavena i ilirsko ime kao njihovo etničko ime, smatrajući da južni Slaveni moraju izgrađivati jedinstvenu kulturu i standardni jezik. Nepreciznim formulacijama u pojedinim člancima ostavljao je pogrešan dojam da hrvatsko ime svodi na oznaku pokrajinske pripadnosti, no zapravo je uvijek u sklopu ilirske cjeline isticao zasebnu etničku i povijesnu individualnost Hrvata uza Slovence, Srbe i Bugare. Jednako je branio i samostalan položaj i teritorijalnu cjelokupnost trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Osim izdavanju novina, Gaj se posvetio i organiziranju pokreta i agitaciji. Svojom pjesmom „Još Horvatska ni propala“, koju je skladao Ferdo Livadić, stvorio je neslužbenu himnu ilirskog pokreta kojem je osmislio i vanjska obilježja – zvijezdu i polumjesec te ilirsku surku. Kovao je i krilatice, primjerice, „Narod bez narodnosti jest tijelo bez kosti“. Ideje i osobnu popularnost širio je i na putovanjima po sjevernoj Hrvatskoj i Dalmaciji koju je proputovao 1841., a pristaše je stjecao i zahvaljujući osobnom nastupu i karizmi.
Kako je zapisao Imbro Tkalac, Gaj je „uz svoju simpatičnu spoljašnost, spajao duhovitost, vruću ambiciju i neukrotivu taštinu. Nedostatak solidnog znanja znao je dobro proučenom suzdržljivošću u govoru spretno skrivati, pa je izricao samo dubokoumne rečenice, kao s proročišta, a svaki je slušač tim mogao od njega da čuje što je htio.“
Djelatnost Gaja i iliraca izazvala je otpor mađarske politike koja je pokušavala nametnuti Hrvatima mađarski jezik i težila sve većoj samostalnosti Mađarske. Istodobno je Gaj uživao potporu na dvoru u Beču, gdje mu je 1837. dozvoljeno otvaranje vlastite tiskare, a 1839. u znak priznanja dobio je prsten od cara i kralja Ferdinanda V. Tiskara je Gaju trebala omogućiti stabilne prihode, ali troškovi političkog djelovanja te sklonost životu na visokoj nozi stalno su ga tjerali u dugove.
Financijski problemi natjerat će Gaja na tajnu političku djelatnost, pa je 1838. uspostavio tajne veze s Rusijom i caru Nikoli I. uputio memorandum kojim Rusiju poziva da oslobodi slavenske narode te nudio svoje usluge da podigne ustanak na Balkanu. U Rusiju se uputio 1840., tražeći potporu za kulturnu i izdavačku djelatnost.
Iduće godine Gaj se izravno uključio i u politički život, kad je osnovana Ilirska narodna stranka nasuprot Horvatsko-vugerske stranke. Budući da nije bio plemić, nije mogao sudjelovati u radu Hrvatskog sabora, već samo županijskih skupština. Tada je skovao krilaticu: „Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!“. U njoj je sažeto izrazio program hrvatskog preporodnog pokreta: ugarsko-hrvatsku ustavnost nasuprot tendencijama austrijskog apsolutizma i centralizma, borbu za samostalnost Hrvatske u sklopu zemalja krune svetog Stjepana te misao o južnoslavenskom etničkom i kulturnom jedinstvu.
Ilirci su 1842. pobijedili na izborima u Zagrebačkoj županiji. Iste godine dolazi do prvih razmimoilaženja Gaja i suradnika koji se nisu slagali s njegovim političkim metodama, posebice s tajnovitošću, kao ni u stavovima o svrsi književnosti, koja je za Gaja bila samo sredstvo za buđenje nacionalne svijesti, dok su drugi, poput Stanka Vraza, željeli da se u Hrvatskoj izgradi moderna književnost i književna kritika. Oni su 1842. pokrenuli „Kolo“, prvi hrvatski književni časopis, a iste je godine osnovana i Matica ilirska.
Politički pad, povratak na vrh i konačni gubitak utjecaja
Udarac Gajevom statusu neospornog vođe ilirskog pokreta dogodio se početkom 1843., kad je bečki dvor zabranio ilirsko ime, uveo cenzuru i ograničio djelatnost Narodne stranke, ne samo zbog žestine političkih sukoba u Hrvatskoj, već i zbog mađarskih optužbi protiv ilirizma u kojem su vidjeli opasnost od panslavizma, kao i zbog žalbi iz Carigrada, Rima i Sankt Peterburga zbog Gajeve agitacije u Bosni. Gajevi suradnici smatrali su Gaja krivcem za ovu situaciju i on se, izgubivši vodeću ulogu u pokretu, povukao iz javnosti i posvetio radu na opsežnom povijesnom djelu „Dogodovština Ilirije velike“. Iste se godine Gaj oženio Paulinom Krizmanić s kojom je dobio petero djece: Ljuboslavu, Velimira, Svetoslava, Milivoja i Bogdana.
Zadržao je politički utjecaj, pa kad je 1845. Beč dozvolio upotrebu ilirskog imena u književnosti i uklonio pritisak na hrvatski preporodni pokret i Narodnu stranku, Gaj je zamoljen da posreduje između mađarona i narodnjaka, kao i između narodnjaka i Konzervativne stranke ugarskih magnata protiv radikalne mađarske opozicije. Gaj je time uspio dobiti subvenciju Beča za svoje novine, a dvaput je putovao u Srbiju u pokušajima da ju se odvoji od utjecaja Rusije i približi Austriji.
Nakon izbijanja revolucije u Habsburškoj Monarhiji u ožujku 1848., Gaj se vratio u vrh hrvatske politike. U Beču je uspio izboriti da se Josip Jelačić imenuje banom, a u Zagrebu je predsjedao narodnom skupštinom koja je 25. ožujka 1848. prihvatila „Zahtijevanja naroda“ i zatim u Beč vodio deputaciju koja je taj politički program podnijela vladaru. Uspostavio je blisku suradnju s Jelačićem koji ga je, nakon što je osnovao Bansko vijeće, postavio za predsjednika zasebnog odjela za vanjske poslove. Gaj je izabran i za saborskog zastupnika, no iste je godine optužen da je od bivšeg srpskog kneza Miloša Obrenovića tijekom posjeta Zagrebu iznudio novac. U sudskom procesu krajem 1849. Gaj je oslobođen krivnje, ali šteta za njegov ugled bila je nepopravljiva i zauvijek je izgubio utjecaj u političkom životu.
Nakon gušenja revolucija i uvođenja oktrioranog ustava 1849., Gaj je pristao da njegove novine postanu službeno glasilo u Hrvatskoj, koje će podupirati vladinu politiku. Tijekom neoapsolutizma Gaj je 1853. bio mjesec dana u istražnom zatvoru zbog putovanja u Beograd i sumnje da je uključen u jugoslavensku revolucionarnu urotu.
U to je vrijeme, 1852. Gaj kupio posjed Mirogoj, gdje je sagradio svoju vilu i bavio se gospodarstvom, a uredio je i prilaznu cestu, današnju Mirogojsku. To ga je, međutim, bacilo u nove dugove zbog kojih je Mirogoj nakon Gajeve smrti prodan Gradu Zagrebu, kako bi se ondje uredilo groblje. Na Mirogoju je Gaj vrlo rado primao mlade ljude, među kojima je bio i August Šenoa, posebno fasciniran bogatom Gajevom knjižnicom s više od 16.000 knjiga, „koja je slovila za ono doba kao kakovo začarano mitologijsko blago“. Ona je završila u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, kao i više od 700 rukopisa te Gajeva osobna ostavština s otprilike 2500 pisama. Šenoa je vrlo detaljno opisao svoj susret s Gajem, pa i trenutak kad je pred njim zanosno čitao pjesmu Hanibala Lucića „Jur nijedna na svit vila“.
Nakon pada neoapsolutizma 1860. Gaj je neuspješno pokušao reafirmirati ilirsko ime. Ponovno je počeo izdavati „Danicu ilirsku“, ali je to bila tek blijeda kopija izvorne i bez njezine važnosti. Gaj na izborima 1861. nije uspio ući u Sabor, a nije mu uspjela ni ambicija da postane veliki župan Zagrebačke županije. Kad su 1866. izabrani prvi članovi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, među njima nije bilo Gaja, kao ni drugih vodećih osoba ilirskog pokreta. Na scenu je stupila nova generacija hrvatskih političkih i javnih djelatnika, a najmlađi među njima su tekovine ilirizma – uglavnom standardizirani književni jezik, pravopis i nacionalnu svijest – smatrali nečim prirodnim, a ne rezultatom snažne i neizvjesne borbe otprije tridesetak godina, kad je prijetila realna opasnost da se Hrvati utope u mađarsku naciju.
Zbog teške financijske situacije Gaj se 1867. obratio za pomoć Hrvatskom saboru koji je pokrenuo akciju prikupljanja „narodnog dara“ za Gaja, no odaziv nije bio velik – prikupljeno je 3500 forinti, od čega je Grad Zagreb dao 1000 forinti, Krapina 500 forinti, a po 100 forinti barun Levin Rauch (koji je kasnije postao ban) i zagrebački nadbiskup kardinal Juraj Haulik. Iste godine Gaj je posjetio Moskvu, gdje se održavala velika etnografska izložba. Teško ga je pogodila smrt supruge Pauline 1868., kao i smrt najmlađeg sina Bogdana 1861., a i razvoj političkih prilika nakon austro-ugarske i hrvatsko-ugarske nagodbe išao je suprotno Gajevim očekivanjima.
Zagreb se Ljudevitu Gaju odužio 1878., imenovavši njegovim imenom ulicu koja vodi od Trga bana Jelačića u smjeru Glavnog kolodvora. U trajnim rezultatima njegovog preporodnog rada uživaju brojni, bez da su toga i svjesni, pa i oni koji bi bez Gajeve pravopisne reforme teško pisali i vlastito ime i prezime.
