Uza stalno njegovanje klasičnog repertoara, nacionalno je kazalište omogućilo očuvanje domaće kazališne baštine, uvijek svjesno osnovne ideje kako mora biti reprezent kulture naroda kojemu pripada
Osnovano 1860., Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu značilo je ostvarenje težnji iliraca, ponajviše Dimitrija Demetra, o tome da hrvatski narod dobije vlastito kazalište na svojem jeziku. Naime, u prvoj polovici 19. stoljeća kazališne predstave prikazivali su njemački gostujući glumci ili talijanski operni izvođači, a tako je bilo još od druge polovice 18. stoljeća, kad su u Zagreb počeli stizati prvi zabavljači – glumci. Predstave su se izvodile u improviziranim prostorima, gostionicama ili napuštenim samostanima, a zatim u prilagođenim palačama, poput palače grofa Amadéa, u kojoj su se predstave u Zagrebu prikazivale više od pedeset godina. I kad je trgovac Kristofor Stanković novcem dobivenim na bečkoj lutriji 1834. izgradio prvu kazališnu zgradu u Zagrebu, ništa se nije promijenilo: profesionalna je pozornica živjela do 1860. bez narodnoga duha i jezika, služeći stranoj kazališnoj produkciji. Nedostatak kazališta na narodnome jeziku nisu mogle ublažiti povremene priredbe ilirskih entuzijasta, niti praizvedba prve hrvatske opere „Ljubav i zloba“ Vatroslava Lisinskog, 1846.
Napokon, 1860. nakon pada desetogodišnjeg Bachova apsolutizma zagrebački su rodoljubi, pobuđeni antiaustrijskim raspoloženjem, 24. studenoga prekinuli izvođenje njemačke predstave „Peter von Szápáry“ Charlotte Birch-Pfeiffer i potjerali njemačke glumce sa zagrebačke pozornice. Tom događaju prethodile su protunjemačke demonstracije u noći između 22. i 23. studenoga, kad su đaci i studenti zacrnili sve njemačke natpise na zagrebačkim pročeljima. Navečer 24. studenoga 1860. organizirali su bučne prosvjede u kazalištu na Markovu trgu. Nakon što je predstava prekinuta, pred zastor je izašao glumac Vilim Lesić i objavio da će se od sada prikazivati samo predstave na hrvatskom jeziku.
Dan poslije, 25. studenoga, petnaest je umjetnika započelo povijest hrvatskoga glumišta, a 1861. hrvatski Sabor prihvatio je Zakon o kazalištu, kojim je HNK proglašeno narodnom ustanovom od najvišega nacionalnog kulturnog značaja.
Nakon prvog umjetničkog ravnatelja Dimitrija Demetra, na tu funkciju 1868. dolazi August Šenoa. Njegovo kratkotrajno ravnateljstvo donijelo je pomak u razvoju repertoara u koji je uvrstio domaće tekstove Kukuljevića, Demetra, Nemčića, Freudenreicha, Begovića, Markovića, Tomića, Derenčina, proširujući ga vrijednim klasičnim djelima te povećavši glumački ansambl u koji je stigla i slavna Marija Ružička Strozzi, a kasnije i Andrija Fijan.
Kako se grad širio, veći kazališni prostor postaje nužnost i Zagreb je 14. listopada 1895. dobio novu monumentalnu kazališnu zgradu u neobaroknom stilu, koju su projektirali bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer. Najveći i najbrži uspon HNK doživljava upravo u to vrijeme, pod upravom Stjepana Miletića koji je hrvatsko nacionalno kazalište uzdigao na razinu istovrsnih europskih umjetničkih institucija. Nažalost, poslije samo četiri godine, zbog nesuglasica s banom Hedervaryjem, Miletić ogorčeno napušta kazalište 1898.
U godinama koje slijede afirmiraju se poznati glumci Josip Bach, Ivo Raić, Ljerka Šram, Mila Dimitrijević, a na repertoaru se pojavljuju novi značajni nacionalni autori, poput Vojnovića, Ogrizovića, Tucića, Begovića, Kosora. Pod intendanturom Julija Benešića 1920-ih nacionalni teatar ponovno doživljava razdoblje stvaralačkog elana i visokih umjetničkih dosega. Na dramsku scenu stupa Miroslav Krleža. Praizvedbe većine njegovih drama režirao je Branko Gavella s kojim započinje dominacija redateljskoga kazališta, dok su glavne zvijezde bili glumci poput Tita Strozzija, Dubravka Dujšina, Vike Podgorske, Božene Kraljeve, Emila Kutijara. Kao scenograf osebujne imaginacije s iznimnim scenskim osjećajem afirmira se Ljubo Babić. Angažmanom ruske balerine i koreografkinje Margarete Froman i njezine braće Maksimilijana i Valentina, nacionalni Balet dostiže svjetsku razinu.
Tridesetih godina u Drami se pojavljuju nova glumačka imena, poput Vjeke Afrića, Bele Krleže, Viktora Beka, Joze Laurenčića i prvi se put izvodi Držićeva komedija „Dundo Maroje“ u adaptaciji i režiji Marka Foteza. U Baletu, koji vode Ana Roje i Oskar Harmoš, nastupa Mia Čorak Slavenska; na repertoaru je 1937. zaživio najdugovječniji domaći balet „Đavo u selu“Frana Lhotke, u koreografiji Pie i Pina Mlakara.
Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata dio ansambla odlazi u narodnooslobodilački pokret, a partizansko je kazalište odredilo ideološku motiviranost repertoara prvih poslijeratnih godina.
U godinama intendanture Marijana Matkovića početkom 1950-ih repertoar svih umjetničkih grana proširen je novim domaćim i svjetskim djelima. Dio glumaca i redatelja odlazi iz HNK 1953. i osniva Zagrebačko dramsko kazalište, čime HNK gubi dodatnu pozornicu u Frankopanskoj ulici. Angažmanom redatelja Bojana Stupice, scenografskim inovacijama Božidara Rašice i Kamila Tompe te praizvedbama Marinkovićeve „Glorije“, Matkovićevog „Herakla“ i Krležinog „Areteja“, nacionalna se Drama ubrzo vraća u vrh popularnosti. U baletni repertoar uvrštava se sve više domaćih djela, a preuzimaju ga novi plesači: Sonja Kastl, Nevenka Biđin, Zlatica Stepan, Nenad Lhotka, Milko Šparemblek, Veseljko Sulić, Ivica Sertić, Damir Novak, Miljenko Vikić, Maja Bezjak, Ivanka Žunac, Dragutin Boldin.
Temeljita rekonstrukcija zgrade HNK od 1967. do 1969. događa se u vrijeme intendanture Mirka Božića. Kazalište započinje rad u obnovljenoj zgradi 17. prosinca 1969., serijom velikih i zahtjevnih predstava u kojima često sudjeluju inozemni gosti, među kojima su bili: Franz Liszt, Sarah Bernard, Franz Lehár, Richard Strauss, Konstantin S. Stanislavski, Fjodor Šaljapin, Karl Böhm, Dmitrij Šostakovič, Beniamino Gigli, Gérard Philipe, Vivian Leigh, Laurence Olivier, Jean Louis Barrault, Peter Brook, Marta Graham, Mario del Monaco, Maja Pliseckaja, Vladimir Visocki, Biserka Cvejić, Miroslav Čangalović, Waczlaw Orlikowsky, Wasco Wellenkamp, Paata Burchuladze, Roberto Bolle, Derek Deane, Inva Mula, Amarilli Nizza i drugi.
Tijekom 160-godišnjeg postojanja hrvatski nacionalni teatar poklanja posebnu pozornost domaćim dramskim, opernim i baletnim djelima i suvremenim strujanjima svjetskoga teatra. Uza stalno njegovanje klasičnog repertoara, nacionalno je kazalište omogućilo očuvanje domaće kazališne baštine, uvijek svjesno osnovne ideje kako mora biti reprezent kulture naroda kojemu pripada.
