Uza stalno nje­go­va­nje klasičnog reperto­a­ra, nacionalno je kazalište omogućilo očuvanje doma­će ka­­za­liš­ne baštine, uvijek svjesno osnovne ideje kako mora biti reprezent kulture naroda kojemu pri­pada

Osnovano 1860., Hrvat­sko narodno kazalište u Zagre­bu značilo je ostvarenje težnji iliraca, ponajviše Dimitrija Demetra, o tome da hrvatski narod dobije vlastito kazalište na svojem jeziku. Naime, u prvoj polo­­vici 19. stoljeća kazališne predstave pri­­ka­­zi­vali su njemački gostujući glum­ci ili talijanski operni izvođači, a tako je bilo još od druge polovice 18. stoljeća, kad su u Zagreb počeli sti­zati prvi zabavljači – glumci. Predstave su se izvodile u improviziranim pro­storima, gostionicama ili napuštenim sa­mo­sta­nima, a zatim u prilagođenim palačama, poput palače grofa Ama­déa, u kojoj su se predstave u Za­grebu prikazivale više od pedeset godina. I kad je trgovac Kristofor Stanković nov­cem dobivenim na bečkoj lutriji 1834. izgradio prvu kazališnu zgradu u Zagrebu, ništa se nije promijenilo: profesionalna je pozornica živjela do 1860. bez narodnoga duha i jezika, služeći stranoj kazališnoj produkciji. Nedostatak kazališta na narodnome jeziku nisu mogle ublažiti povre­mene priredbe ilirskih entuzijasta, niti pra­izvedba prve hrvatske opere „Ljubav i zloba“ Vatroslava Lisinskog, 1846.

Napokon, 1860. nakon pada dese­togodišnjeg Bachova apsolutizma zagre­bački su rodoljubi, pobuđeni anti­aus­trijskim raspoloženjem, 24. studenoga prekinuli izvođenje njemačke pred­stave „Peter von Szápáry“ Charlotte Birch-Pfeiffer i potjerali njemačke glum­ce sa zagrebačke pozornice. Tom događaju prethodile su protu­njemačke demonstracije u noći između 22. i 23. studenoga, kad su đa­ci i studenti zacrnili sve njemačke natpise na zagrebačkim pročeljima. Navečer 24. studenoga 1860. organizirali su bučne prosvjede u kazalištu na Markovu trgu. Nakon što je predstava prekinuta, pred zastor je izašao glu­mac Vilim Lesić i objavio da će se od sada prikazivati sa­mo predstave na hrvatskom jeziku.      

Dan poslije, 25. studenoga, petnaest je umjetnika započelo povijest hrvatskoga glumišta, a 1861. hr­vatski Sabor prihvatio je Zakon o kazalištu, kojim je HNK proglašeno narodnom ustanovom od naj­vi­šega nacionalnog kulturnog značaja.  

Nakon prvog umjetničkog ravnatelja Dimitrija Demetra, na tu funkciju 1868. dolazi August Šenoa. Njegovo kratkotrajno ravnateljstvo donijelo je pomak u razvoju repertoara u koji je uvrstio domaće tekstove Kukuljevića, Demetra, Nemčića, Freudenreicha, Begovića, Markovića, Tomića, Derenčina, proširujući ga vrijednim klasičnim djelima te povećavši glumački ansambl u koji je stigla i slavna Marija Ružička Strozzi, a kasnije i Andrija Fijan.

Nacrt Hermanna Helmera za novu kazališnu zgradu, 1881.

Kako se grad širio, veći ka­zališni prostor postaje nužnost i Zagreb je 14. listo­pada 1895. dobio novu monu­men­tal­nu kazališnu zgradu u neobaroknom sti­lu, koju su projektirali bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer. Najveći i najbrži uspon HNK doživljava upravo u to vrijeme, pod upravom Stjepana Mi­le­­tića koji je hrvatsko nacionalno ka­zališ­te uz­digao na razinu istovrsnih europskih umjet­­nič­kih ins­titucija. Nažalost, poslije samo četiri godine, zbog nesuglasica s banom Hedervaryjem, Miletić ogorčeno napušta kazalište 1898.

Zgrada kazališta na Markovu trgu, izgrađena 1834.

U godinama koje slijede afirmiraju se poznati glumci Josip Bach, Ivo Raić, Ljer­­ka Šram, Mila Dimitrijević, a na re­per­toaru se pojavljuju novi značajni na­cio­nalni autori, poput Vojnovića, Ogrizovića, Tucića, Begovića, Kosora. Pod intendanturom Julija Benešića 1920-ih nacionalni teatar ponovno doživ­ljava razdoblje stvaralačkog elana i visokih umjetničkih dosega. Na dramsku scenu stupa Miroslav Kr­leža. Pra­­iz­­vedbe većine njegovih drama režirao je Bran­ko Gavella s kojim započinje dominacija redateljskoga kazališta, dok su glavne zvijezde bili glum­ci poput Tita Strozzija, Dubravka Duj­šina, Vike Podgorske, Božene Kraljeve, Emila Kutijara. Kao scenograf osebujne imaginacije s iz­­nimnim scenskim osjećajem afirmira se Lju­bo Babić. Angažmanom ruske ba­le­ri­ne i ko­reografkinje Margarete Fro­man i nje­zine braće Maksimilijana i Valen­tina, na­cio­nalni Balet dostiže svjet­sku razinu.

Tridesetih godina u Drami se pojav­ljuju nova glumačka imena, poput Vjeke Afrića, Bele Krleže, Viktora Beka, Joze Lau­renčića i prvi se put izvodi Držićeva ko­medija „Dundo Maroje“ u adaptaciji i režiji Marka Foteza. U Baletu, koji vode Ana Roje i Oskar Harmoš, nastupa Mia Čo­rak Slavenska; na repertoaru je 1937. zaživio najdugovječniji domaći balet „Đavo u selu“Frana Lhotke, u koreografiji Pie i Pina Mlakara. 

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata dio ansambla odlazi u narodnooslobodilački pokret, a partizansko je kazalište odredilo ideo­lošku motiviranost repertoara prvih poslijeratnih godina.

U godinama intendanture Marijana Mat­­kovića početkom 1950-ih repertoar svih umjetničkih grana proširen je novim do­maćim i svjetskim djelima. Dio glumaca i re­datelja odlazi iz HNK 1953. i osniva Zagrebačko dram­sko kazalište, čime HNK gubi dodatnu po­zornicu u Frankopanskoj ulici. An­­gaž­manom redatelja Bojana Stupice, sce­no­­grafskim inovacijama Božidara Rašice i Kamila Tompe te praizvedbama Marinkovićeve „Glorije“, Matkovićevog „Herakla“ i Krležinog „Areteja“, na­cionalna se Drama ubrzo vraća u vrh po­pularnosti. U baletni repertoar uvrštava se sve više domaćih djela, a preuzimaju ga novi plesači: Sonja Kastl, Nevenka Biđin, Zlatica Stepan, Nenad Lhotka, Milko Šparemblek, Veseljko Sulić, Ivica Sertić, Damir Novak, Miljenko Vi­kić, Maja Bezjak, Ivanka Žunac, Dra­gutin Boldin.

Teme­ljita rekonstrukcija zgrade HNK od 1967. do 1969. događa se u vrijeme intendanture Mir­ka Božića. Kazalište započinje rad u obnovljenoj zgradi 17. prosinca 1969., serijom velikih i zahtjevnih predstava u kojima često sudjeluju inozemni gosti, među kojima su bili: Franz Liszt, Sarah Ber­nard, Franz Lehár, Richard Strauss, Kon­stan­tin S. Stanislavski, Fjodor Šaljapin, Karl Böhm, Dmitrij Šostakovič, Beniamino Gig­li, Gérard Philipe, Vivian Leigh, Lau­ren­­ce Olivier, Jean Louis Barrault, Peter Brook, Marta Graham, Mario del Mo­na­co, Maja Pli­seckaja, Vladimir Visocki, Biser­ka Cvejić, Miroslav Čanga­lović, Wacz­law Orli­kowsky, Wasco Wellen­kamp, Paata Bur­chuladze, Roberto Bolle, De­rek Dea­ne, Inva Mula, Amarilli Nizza i drugi.

Tijekom 160-godišnjeg postojanja hrvatski nacionalni teatar poklanja poseb­nu pozornost domaćim dramskim, oper­nim i baletnim djelima i suvremenim strujanjima svjetskoga teatra. Uza stalno nje­go­va­nje klasičnog reperto­a­ra, nacionalno je kazalište omogućilo očuvanje doma­će ka­­za­liš­ne baštine, uvijek svjesno osnovne ideje kako mora biti reprezent kulture naroda kojemu pri­pada.