70 godina Hrvatske matice iseljenika

Pokušaj da se poslije Drugog svjetskog rata potakne iseljeništvo na masovni povratak neslavno je propao potkraj 1940-ih i vlast se okreće institucionalnom obliku suradnje s iseljeništvom;Matica iseljenika Hrvatske osnovana je 12. veljače 1951.

Osnivanje Matice iseljenika Hrvatske (12. veljače 1951.) pokrenuto je u sklopu nove politike jugoslavenskoga režima prema iseljeništvu nakon raskola između Tita i Staljina 1948. Naime, pokušaj da se poslije Drugog svjetskog rata potakne iseljeništvo na masovni povratak neslavno je propao potkraj 1940-ih. Vlast se okreće institucionalnom obliku suradnje s iseljeništvom uz pomoć republičkih organizacija, tzv. matica iseljenika, koje se osim u Zagrebu (Matica iseljenika Hrvatske) tijekom 1950-ih osnivaju i u drugim republičkim središtima SFRJ – matice iseljenika Slovenije, Makedonije, Srbije te Bosne i Hercegovine.

Prema načelima jugoslavenskoga režima, Matica iseljenika Hrvatske trebala je uspostaviti suradnju na kulturno-prosvjetnom polju s udrugama iseljenika s prostora Hrvatske sklonih novoj Jugoslaviji. Time je začeta podjela hrvatskog iseljeništva na podobno (prijateljsko) i nepodobno (neprijateljsko), koja je pratila politiku i djelokrug MIH-a uz blaga odstupanja do pada komunističkoga režima.

Za prvog predsjednika Matice iseljenika Hrvatske izabran je dr. Zlatan Sremec. Prvih nekoliko godina ova institucija bavila se uglavnom organiziranjem gostovanja kulturnih društava iz Hrvatske i gostovanja iseljeničkih skupina, a određenu pozornost posvećivala je i skrbi o povratku iseljenika. Razvila je i izdavačku djelatnost te već potkraj 1951. Pokrenula časopis Matica, koji se ustalio kao mjesečnik, a 1955. godišnju publikaciju Iseljenički kalendar.

Matica je najlakše uspostavljala suradnju s organizacijama starijeg iseljeništva, tj. drugim i trećim naraštajem hrvatskih useljenika u državama pobjednicama u Drugome svjetskom ratu, koje su podupirale partizanski pokret. Tu se Hrvatska bratska zajednica u Americi, hrvatska iseljenička organizacija s najbrojnijim članstvom, nametnula kao glavni partner Matici. Njihovi članovi, američki državljani rođeni u SAD-u, koji tada već slabo govore hrvatski, tražili su suradnju sa zemljom svojih predaka zbog nostalgije za „starim krajem“, ponajprije uz folklor, tamburašku glazbu te turističke posjete i koncertne turneje, izbjegavajući pritom vješto ideološko-političke teme.

Hrvatska bratska zajednica, ali i niz drugih iseljeničkih organizacija uglavnom s jugoslavenskim ili regionalnim (dalmatinskim, istarskim…) predznakom iz obje Amerike, Australije, Novog Zelanda… predstavljale su bazu s kojom je tadašnja Matica iseljenika Hrvatske razvijala svoje djelovanje. Jezični, tamburaški i folklorni tečajevi u organizaciji MIH-a, proslave Iseljeničkoga tjedna svake godine i mjesečnik Matica tijekom 1950-ih godina značajno su pridonijeli popularizaciji rada Matice u zemlji i inozemstvu. „Turneje Matice iseljenika postale su novi oblik jugoslavenskog turizma”, izjavio je 1962. Vicko Krstulović, tadašnji predsjednik Matice.

Matica je imala i svoje kotarske odbore, među kojima su najaktivniji bili u Puli, Splitu, Rijeci i Makarskoj. Od 1961. prelazi se na organiziranje općinskih odbora kao pogodnije forme rada.

Otvorenje Doma iseljenika u Zagrebu 1964.

Osim s klasičnim prekomorskim iseljeništvom, Matica je sredinom 1950-ih uspostavila suradnju i s prvom hrvatskom manjinom. Riječ je o gradišćanskim Hrvatima u Austriji. To je bilo moguće nakon donošenja Austrijskoga državnog ugovora 1955., koji jamči manjinska prava gradišćanskim Hrvatima (i koruškim Slovencima) i nakon povlačenja Sovjetske vojske iz istočne Austrije i Gradišća. Matica u Hrvatsku dovodi skupine gradišćanskohrvatskih učitelja, kulturnih djelatnika i studenata na usavršavanje jezika.

Početkom 1960-ih Matica djelomično liberalizira svoju politiku u namjeri da djelovanje proširi na što veći broj naših iseljenika, potakne interes za posjet „starome kraju“, a ujedno oslabi negativnu propagandu političke emigracije. Nova proširena koncepcija rada obuhvatila je, kako se u programu izričito navodi, i „amnestiranu emigraciju“.

Kruna dotadašnjeg Matičina djelovanja bilo je otvorenje novog Doma iseljenika u Zagrebu u ožujku 1964., atraktivne i prostrane zgrade koju su dijelom financirali iseljenici. Za novog je predsjednika izabran bivši omiljeni zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac. Izgradnjom novog sjedišta MIH-a, gdje se i danas nalaze Matičini uredi, ostvareni su tehnički i prostorni preduvjeti za proširenje i poboljšanje djelatnosti.

U predsjedništvu Matice iseljenika Hrvatske djeluju istaknuti intelektualci, među kojima je bio i povjesničar dr. Franjo Tuđman koji je prvi put boravio među našim iseljeništvom u SAD-u 1966. godine. Mjesečnik Matica pod uredništvom novinara Danila Čovića doživljava izgledom i sadržajem svoje najplodnije razdoblje dotad. Povijesni odjel MIH-a prerasta u Zavod za migracije i narodnosti. Većeslav Holjevac objavio je 1967. knjigu „Hrvati izvan domovine“, kojom je položio temelj Matičinu djelovanju na promicanju znanstvenoga pristupa problematici hrvatskog iseljeništva i hrvatskih manjina.

U drugoj polovici 1960-ih komunistički režim sve oštrije kritizira određene „nacionalističke pojave” u Matici. Zbog svojeg plodonosnog i „prekomjerno“ domoljubnog rada Većeslav Holjevac morao je 1968. otići iz Matice. Nakon sloma hrvatskog proljeća 1971. i represije protiv nositelja hrvatskoga nacionalnog pokreta zavladale su u Hrvatskoj apatija, strah i već znakovita hrvatska šutnja. Mnogi proljećari traže spas u emigraciji.

Tijekom 1970-ih i 80-ih godina, kad se na njezinom čelu izredalo nekoliko predsjednika (dr. Oleg Mandić, Vanja Vranjican  i Stjepan Blažeković), Matica iseljenika Hrvatske nastavlja surađivati s Hrvatskom bratskom zajednicom i njezinim legendarnim predsjednikom Bernardom Luketichem. Kruna suradnje su Tamburaški festivali HBZ-a u Zagrebu 1976., 1981. i 1986. s tisućama članova HBZ-a iz SAD-a i Kanade. Tada se uspostavljaju i prvi kontakti s moliškim Hrvatima u Italiji i hrvatskim manjinama u Istočnom bloku – Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj.

Od sredine 1960-ih zemlju je napustilo stotine tisuća Hrvata u potrazi za poslom, koji se tada prema službenoj terminologiji nalaze „na privremenom radu u inozemstvu“. Za njih Matica, zajedno s jugoslavenskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima i jugo-klubovima, organizira koncertne turneje popularnih pjevača narodne i zabavne glazbe. No, to novo hrvatsko iseljeništvo, popularne gastarbajtere, okupljaju ponajviše hrvatske katoličke misije koje u organizaciji Hrvatske inozemne pastve niču posvuda gdje se nalaze veće hrvatske zajednice.

Novo ime i novi putovi suradnje

Izbijanje dugotrajne gospodarske krize poslije Titove smrti i popuštanje političke stege u drugoj polovici 1980-ih najavili su nove perspektive i za Maticu iseljenika. Sve više se javno govorilo i pisalo o tome da iseljeništvo i domovina imaju zajednički znanstveni i umjetnički interes, da postoji pisana riječ i izvan kruga domovinske književnosti i slično. Posljednjih godina socijalističke Hrvatske došlo je i do integracije Centra za istraživanje migracija i narodnosti i Zavoda za migracije i narodnostipri Matici iseljenika u Institut za migracije i narodnosti (1987.).  

Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990., dotadašnji predsjednik Matice iseljenika Stjepan Blažeković dao je ostavku. Prvi ravnatelj Matice u demokratskoj Hrvatskoj postaje Boris Maruna, pjesnik i dugogodišnji politički emigrant iz SAD-a, koji je omogućio svim dotadašnjim djelatnicima da nastave raditi.

Državno osamostaljenje Republike Hrvatske nije samo omogućilo promjenu imena Matice iseljenika Hrvatske u Hrvatsku maticu iseljenika, nego joj je otvorilo put prema svim aspektima suradnje s cjelokupnim hrvatskim iseljeništvom u svijetu, hrvatskim manjinama u Europi i Hrvatima u BiH. Vrijeme je to Domovinskoga rata, dotad neviđenog vala iseljeničke aktivnosti i zajedništva – političkih akcija za prekid agresije na Hrvatsku, međunarodno priznanje Hrvatske, humanitarnih i volonterskih akcija prikupljanja i slanja pomoći za našu zemlju, kad su se mnogi mladi Hrvati rođeni u tuđini uključili izravno u borbu za oslobođenje domovine od agresora.

Godine 1993. Maruna prijevremeno napušta ravnateljsko mjesto zbog neslaganja s politikom HDZ-a. Maticu kratko vodi Vinko Nikolić, istaknuti hrvatski emigrantski pisac i publicist iz Argentine, a sredinom 1993. ravnateljsku funkciju preuzima Ante Beljo, bivši emigrantski aktivist iz Kanade i ravnatelj Hrvatskog informativnog centra, organizacije za informiranje inozemne javnosti i iseljeništva o ratu u Hrvatskoj i BiH. Njegov sedmogodišnji mandat obilježilo je, između ostalog, nastojanje da uskladi i integrira djelovanje Hrvatske matice iseljenika i Hrvatskog informativnog centra koji je tada imao svoje urede u Matičinoj zgradi. Nakon pobjede koalicije predvođene SDP-om na parlamentarnim izborima 2000., Belju je zamijenio Maruna koji ponovno dolazi na čelo HMI-ja.

U novom tisućljeću Maticu vode ravnatelji Nikola Jelinčić, Katarina Fuček, Danira Bilić, Marin Knezović, v. d. Mirjana Ana-Maria Piskulić i od 2017. Mijo Marić. Ravnatelje na prijedlog Vlade RH imenuje i razrješava Upravni odbor Hrvatske matice iseljenika, koji nadzire rad Matice, a njegovih pet članova imenuje i razrješava Vlada RH. Poslovi Matice podijeljeni su na Odjel za kulturu, Odjel za hrvatske manjine, Odjel za školstvo, znanost i sport, Odjel za nakladništvo, Informacijski odjel za iseljeništvo, Odjel za marketing, Odjel za pravne i opće poslove i Odjel za računovodstvo i financije te podružnice u Puli, Rijeci, Splitu, Dubrovniku i Vukovaru.

Hrvatska matica iseljenika tradicionalno organizira programe i manifestacije, među kojima Sveučilišnu školu hrvatskoga jezika i kulture, Malu školu hrvatskoga jezika i kulture, projekt Eco-Heritage Task Force, ljetnu i zimsku školu hrvatskoga folklora, Forum hrvatskih manjina, Dane hrvatskoga pučkog teatra, Dane hrvatskoga filma, radionicu Hrvatsku etnoriznicu, natječaj Zlatnu ribicu, Festival klapa iz hrvatskog iseljeništva, izložbu iseljeničke nakladničke djelatnosti, Hrvatski internetski tečaj HiT-1,izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan RH, turneje iseljeničkih skupina po Hrvatskoj i dr. Uz periodiku i knjige, objavljuje različite serijske publikacije. Od 1998. dostupna je internetska stranica www.matis.hr  koja 2005. prerasta u elektronički dnevnik, informativno povezavši hrvatske zajednice u tridesetak zemalja svijeta. Matica ima i svoju stranicu na Facebooku.

Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske (iz 2012.) definira Hrvatsku maticu iseljenika kao jednog od nositelja suradnje s izvandomovinstvom, koja je „usmjerena na očuvanje i razvoj hrvatskoga nacionalnog, jezičnog i kulturnog identiteta Hrvata izvan Republike Hrvatske“.