Prvi fotograf grada i njegovo doba

Tekst: Marija Tonković

Foto: Privatni album autorice

„Od ilirskih kapa do prvih reportažnih snimki – Franjo Pommer oblikovao je vizualnu memoriju Zagreba 19. stoljeća.“

Dok šetamo zagrebačkim Gornjim i Donjim gradom, prolazimo pokraj zgrada, trgova i ulica koje naizgled mirno stoje, ali u sebi kriju višeslojnu povijest. No, kako je taj grad zaista izgledao u 19. stoljeću? Tko su bili njegovi stanovnici, kako su se odijevali, koje su vrijednosti nosili u pogledu i držanju? Odgovore na ta pitanja ne nalazimo samo u tekstovima i arhivima, oni su utisnuti i u slike. Točnije, u portrete, prve, postojane, izrađene u mračnim atelijerima pod staklom, srebrnim slojevima i albuminskim papirom.

Jedno ime izranja kao simbol te vizualne povijesti Zagreba: Franjo Pommer. Prvi stalni fotograf hrvatske metropole, Danac po rođenju, ali Zagrepčanin po izboru i duhu. Njegov rad ne samo da dokumentira lica tadašnjeg Zagreba, nego i bilježi tihi politički i kulturni govor društva koje je, unatoč ograničenjima, tražilo načine kako iskazati pripadnost, identitet i nadu.

Povijesni kontekst: Novi medij u starom gradu

Sredinom 19. stoljeća Zagreb je grad u preobrazbi. Između ostataka srednjovjekovnog urbanog tkiva i nadolazeće moderne, društvo se oblikuje pod pritiscima političkih previranja, kulturnih aspiracija i tehnoloških inovacija. Razdoblje Bachova apsolutizma nakon sloma revolucije 1848. unosi represiju, ali ne i tišinu. Upravo tada se u urbanim središtima poput Zagreba učvršćuje građanska klasa, obrazovana, znatiželjna i sve sigurnija u svoj status i identitet.

S tom građanskom emancipacijom dolazi i potreba za vizualnom potvrdom postojanja. Portretna minijatura, dotad privilegij aristokracije, doživljava transformaciju zahvaljujući fotografiji. Novi medij, tada još čudesan i gotovo alkemijski, postaje pristupačniji, isprva kroz dagerotipije, kalotipije i ambrotipije, često ručno kolorirane, a kasnije i kroz praktičnije i jeftinije formate poput carte de visite.

Zagreb, kao središte političkog, kulturnog i obrazovnog života, prihvaća ovu novinu gotovo trenutno. I dok su se u Parizu i Beču otvarali luksuzni atelijeri sa svilom i pozlatom, u Gornjem gradu, u skromnijim ali ambicioznim prostorima, počinje povijest hrvatske fotografije s Franjem Pommerom na njenom početku.

Pommer i začetci fotografije u Zagrebu

Kada je Franjo Pommer stigao u Zagreb oko 1852. godine, grad je bio usmjeren prema kulturnoj i nacionalnoj afirmaciji, ali još uvijek bez jasne vizualne memorije vlastitog građanskog lica. Pommer, rođen u Danskoj 1818., pristigao je s iskustvom slikara i kazališnog dekoratera, ali njegova prava ostavština tek je trebala nastati iza objektiva kamere.

Godine 1854., zajedno s Josephom Kallainom, osebujnim i politički angažiranim dagerotipistom, otvara prvi stalni fotografski atelijer u tadašnjoj Vijećničkoj ulici (današnja Kuševićeva). Taj trenutak označava početak profesionalne fotografije u hrvatskoj metropoli. No suradnja nije dugo potrajala, Pommer ubrzo kreće samostalno i već 1855. godine najavljuje projekt koji će ga upisati u povijest.

Pommer je investirao u vrhunsku fotografsku opremu svojega vremena, uključujući objektiv bečkog optičara Mathiasa Weingartshofera, što potvrđuje njegovu težnju za izvrsnošću i tehničkom inovativnošću. Zanimljivo je da su u kasnijoj literaturi pogrešno interpretirali podatke, smatrajući da je kamera izrađena u Mödlingu, dok je zapravo riječ o objektivu iz Döblinga. Njegove fotografije odlikuje visoka razina izvedbene kvalitete, a korištenje naprednih tehnika poput albuminskog i karbonskog postupka svrstava ga među pionire europske fotografije 19. stoljeća.

Na jednoj od grupnih fotografija Franje Pommera u skupini muškaraca prepoznaje se grof Juraj Drašković, drugi s lijeva – jedan od prvih fotoamatera u Hrvatskoj. Kuriozitet ove fotografije leži u činjenici da Drašković upravo tada zaključuje svoj kalotipijski opus, dok Pommer 1856. godine tek započinje svoj profesionalni put. Simbolično, u tom trenutku zatvara se jedno poglavlje amaterske fascinacije fotografijom, a otvara novo, profesionalno doba hrvatske i europske fotografije.

 Portretiranje nacije: Književnici, preporod i domoljublje

Godine 1856. Pommer objavljuje seriju portreta najistaknutijih hrvatskih književnika pod naslovom Fotografične slike naših narodnih spisateljah. Album, sastavljen od 15 portreta s popratnim životopisima, prodavao se u knjižarama, u svescima od tri fotografije s biografijama ili pojedinačno, po cijeni od jednog franka za portret ili tri franka za komplet. Predstavljao je prvi sustavni pokušaj vizualnog oblikovanja nacionalnog panteona kroz novi medij.

Među portretima posebno se ističe snimka Vjekoslava Babukića, izrađena na slanom papiru u kalotipskoj tehnici, jedan od najranijih i danas iznimno rijetkih sačuvanih primjeraka iz Pommerove rane faze. Portret Petra Preradovića, izrađen zasebno, dodatno je koloriran rukom, čime je dobio reprezentativnu i memorijalnu funkciju. U zbirci se čuva i originalna kalotipija Preradovića, dragocjen dokument ranog razdoblja fotografije.

U istoj fazi nastaju i kolorirani portreti s izraženim slikarskim tretmanom. Među najdojmljivijima su portreti obitelji Burgstaller, troje djece u svečanoj pozi, uz bogato akvareliranje koje gotovo u potpunosti prekriva fotografsku osnovu. Sličan pristup vidljiv je na portretu dirigenta Johanna Reischla, gdje je boja poslužila za naglašavanje reprezentativnosti. Ručno kolorirani portreti često su zadržavali fotografsku preciznost lica, dok su odjeća i pozadina oslikani u dekorativnom tonu. Posebno se ističe i portret književnika Mirka Bogovića u zabranjenoj ilirskoj surki, odabir odjeće koji svjedoči o političkom i kulturnom kontekstu vremena.

Album je uključivao portrete Ljudevita Gaja, Ivana Mažuranića, Dimitrija Demetra, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i drugih preporodnih figura. Svaki portret bio je popraćen biografijom, a već u tadašnjem tisku istican je njegov kulturni i politički značaj. Fotografija, dotad tehnološka novost, postala je sredstvo nacionalnog oblikovanja i kulturnog prijenosa.

 Tehnika i estetika fotografije

Pommerova fotografska djelatnost razvijala se paralelno s tehnološkim napretkom. U početku koristi slani papir, osjetljiv i plemenit, s blagim tonovima i ručnim doradama. Kasnije prihvaća albuminsku tehniku, osobito nakon popularizacije formata carte de visite, što omogućuje serijsku proizvodnju i širu dostupnost portreta.

Kartoni na koje su se fotografije lijepile, najčešće tiskani u Beču, postajali su sve dekorativniji, ukrašeni medaljama i titulama, a kasnije i kabinetski formati s pigmentnim otiscima uvode Pommera u red najnaprednijih fotografa svojega vremena.

 Zagreb u fokusu: Reportaža, kazalište i atelijerski dokument vremena

Pommer se rijetko upuštao izvan atelijera, no upravo on snima prvu hrvatsku reportažnu fotografiju, otkrivanje spomenika banu Jelačiću 16. prosinca 1866. godine. Ta snimka, sačuvana u Muzeju grada Zagreba, prikazuje masovno okupljanje i predstavlja rani primjer kronike javnog događaja. Fotografija je snimljena s lagane uzvisine i u ovalnom kadru zahvaća cijeli Trg bana Jelačića, svečanu govornicu, kip i mnoštvo okupljenih građana. Kompozicijski uravnotežena i tehnički sigurna, ona predstavlja važan trenutak u razvoju domaće reportažne fotografije.

Pommerovo ime vezuje se i uz prvu sačuvanu kazališnu fotografiju iz Zagreba. Riječ je o snimci „žive slike“ iz završnog prizora Prologa Jovana Subotića, izvedenog 11. studenoga 1865. godine na pozornici staroga zagrebačkog kazališta na Markovu trgu, u čast otvorenja Hrvatskoga sabora. Fotografija, danas pohranjena u Knjižnici HAZU, prikazuje scenografski raskošnu kompoziciju u režiji Josipa Freudenreicha, s četrdesetak statista raspoređenih u historicistički aranžman s nacionalnim simbolima poput trobojnica, ilirskih surki i sablji. U središtu je lik Domovine na prijestolju, pred kojom kleče kralj Zvonimir i Zrinjski. Redateljski zahvat nadilazi Subotićeve scenske upute, sugerirajući da je živa slika oblikovana u suradnji s Pommerom, čime ova snimka postaje vrijedan dokument i kazališne i fotografske povijesti.

Kao kontrast ranoj produkciji vrijedi istaknuti i portret Moimi Letz iz 1874., koji pokazuje Pommera kao zrelog i tehnički sofisticiranog portretista. U tom razdoblju koristi albuminske i karbonske otiske s dekorativnim kartonima, a njegovi modeli prikazani su s pažnjom za detalj, izražajnost i profinjenost vizualne kompozicije. Sličnu pažnju kompoziciji i modnim detaljima vidimo i na portretima mladih žena iz 1860-ih godina, koji zorno prikazuju modne siluete, krojeve i poze karakteristične za to doba. Posebno su zanimljive i fotografije gdje kombinira više snimaka, primjerice u dvostrukim grupnim portretima gdje vještinom spoja dvaju kadrova stvara skladnu kompoziciju.

Jedan od zanimljivih aspekata Pommerova rada jest i interijer njegova atelijera, koji je ujedno služio kao scenski prostor portreta. Na ranim fotografijama uočavamo karakteristične elemente takozvane komparserije, teške zavjese, stupove, stoliće, dekorativne tepihe i stilizirano pokućstvo. Ti elementi služili su stvaranju reprezentativnog okruženja prilagođenog društvenom statusu portretiranih. S vremenom, kako se mijenjaju fotografske konvencije i vizualna moda, Pommer pojednostavljuje pozadine. U kasnijem razdoblju, posebno na dopojasnim portretima, pozadina je često neutralna, bez suvišnih elemenata, čime se pažnja usmjerava isključivo na lice i držanje modela. Takav prijelaz svjedoči o njegovom osjećaju za estetske i tehničke trendove vremena.

Pommerovo djelo prepoznato je i valorizirano na brojnim izložbama. Među njima se ističe retrospektiva Fotografija u Hrvatskoj 1848–1950 u Muzeju za umjetnost i obrt 1994. godine, kao i izložba Historizam u Hrvatskoj 2000. godine, na kojima su bile predstavljene njegove ključne fotografije. Već u svoje doba bio je nagrađivan, srebrnom medaljom na Prvoj dalmatinsko hrvatsko slavonskoj izložbi 1864. i medaljom na Etnografskoj izložbi u Moskvi 1867., gdje je sudjelovao i kao član središnjeg odbora te predstavljao narodnu nošnju.

Fotograf i svjedok vremena

Pommer nije bio samo fotograf, sudjelovao je u osnivanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, izlagao na važnim europskim izložbama i dobivao priznanja. No njegovo pravo nasljeđe nije u medaljama, već u slikama koje govore, u vizualnoj povelji Zagreba iz vremena kada se tek učio biti grad.

Njegov utjecaj osjeća se i danas, ne zato što ga se često spominje, nego zato što se iznova otkriva u licima koje je portretirao.

Gledajući Pommerove fotografije, gledamo u oči jednog grada koji je rastao, tražio se i pronašao svoj identitet u portretima svojih građana. On nije bilježio samo izgled, već i dostojanstvo, ponos i nadu. Zagreb je zahvaljujući njemu dobio svoje prvo ogledalo i danas, više od 150 godina kasnije, još uvijek se u njemu prepoznaje.