Svestrani sportaš, organizator i propagator sporta
Napisao: Ivica Buljan
U svijetu sporta vrlo važnu ulogu imaju i ljudi koji se bave organizacijom i administracijom, bez čega bi bilo nemoguće uspostaviti i održavati sustav natjecanja. Tako su i nogometni radnici u Zagrebu u početku organiziranog bavljenja sportom na kraju 19. i početku 20. stoljeća organizirali prve klubove, utakmice, prvenstva. To su bili mladići koji su se prethodno bavili sportom, a uglavnom su dolazili iz dobrostojećih obitelji, „zlatna mladež“ tadašnjeg Zagreba. Kao i svaka generacija, suočavali su se s predrasudama starijih sugrađana koji su mlade koji su se bavili sportom, a naročito nogometom, nazivali „luckastima“, kako su pisale novine i čega se sjeća i poznati sportski djelatnik Ivo Lipovšćak. No, iz te ludosti i igre širio se sport koji je osvajao i Zagreb i Hrvatsku.
Prvi među tim mladićima svakako je Hinko Würth koji je bio nogometaš, prvi nogometni sudac, osnivač Nogometnog pododbora Hrvatskog športskog saveza te osnivač i prvi predsjednik Jugoslavenskog nogometnog saveza. Würth se, kao i većina tadašnjih njegovih vršnjaka, nije bavio samo nogometom, nego i tenisom i drugim sportovima. Poslije Prvog svjetskog rata, osim dužnosti u nogometu, obnašao je istovremeno i funkciju prvog izbornika teniske reprezentacije Kraljevine SHS u prvom nastupu u Davisovom kupu te je bio i prvi predsjednik Jugoslavenskog teniskog saveza, a kasnije njegov počasni predsjednik.
Würth je bio autoritet u sportu, odnosno nogometu. Da se njegova riječ pozorno slušala i uvažavala, svjedoči i činjenica da su nogometni radnici iz Beograda, unatoč oprečnom i drukčijem ponašanju i nametanju u svim drugim sferama, u nogometu nakon utemeljenja nove državne zajednice pristajali na sve što su predlagali čelni ljudi središnjeg vodstva nogometa iz Zagreba. Kako piše Davor Kovačić u svojoj knjizi „Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala“, predsjednik SK Velika Srbija i pokretač nogometa u Srbiji Danilo Stojanović – Čika Dača, kojeg je Würth poznavao još od ranije, nakon Würthova uvjeravanja kako naziv Velika Srbija nije prikladan jer svi trebaju „stremiti jugoslavenskoj zajednici“ promijenio je naziv beogradskog kluba u prosincu 1919. u SK Jugoslavija. Desetak godina kasnije ta će kooperativnost ipak nestati i više se nije predlagalo, nego se prijetilo, zapovijedalo i prisiljavalo, pa je sjedište Saveza izmješteno iz Zagreba u Beograd.
Studij prava u Beču i osnivanje HAŠK-a u Zagrebu
Hinko Würth, po struci pravnik, rodio se u Novom Vinodolskom, 9. studenoga 1881., a od rane je mladosti živio u Zagrebu, u kojem je pohađao osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Njegov otac Eduard bio je inženjer šumarstva i radio je na području Gorskog kotara i Primorja. U Fužinama je upoznao mladu Sofiju Tomac, rodom iz Kraljevice, čiji je otac bio vlasnik brodogradilišta.
Hinko je nakon završetka školovanja u Zagrebu otišao na studij prava u Beč i tamo se upoznaje s novim sportskim igrama. U Beču se družio s mnogobrojnim hrvatskim i studentima s Balkana, pa se primjerice, u Mačevalačkom klubu „Svačić“ družio sa studentima medicine Đurom Malvićem, Milivojem Stipčićem, Pajom Matićem, studentom prava Milanom Vidmarom, filozofom Josipom Šufflayjem i drugima. Predsjednik tog kluba bio je Đuro Mimica, kasnije uspješni liječnik. U školskoj godini 1902./1903. Wurth se vratio u Zagreb i zbližio sa svojim daljnjim rođakom Krešimirom Miskićem, rodom iz Kostajnice, koji je u Mitweldu u Njemačkoj, pohađajući srednju tehničku školu, igrao i zavolio nogomet, što će biti presudno za njihov zajednički sportski rad.
U sportu od malih nogu, osim aktivnog bavljenja, u nedostatku kadrova većina mladića već su u svojim dvadesetim godinama postajali utemeljitelji klubova i sportski dužnosnici. Hinko Würth s prijateljem i rođakom Krešimirom Miskićem sudjeluje u osnivanju HAŠK-a, čiji je jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik, ali i prvi vratar kluba. No, nogometna karijera mu nije dugo trajala i završava već 1907. godine. Predsjednik HAŠK-a bio je u tri mandata (1903.–1904., 1907.–1908. i 1913.–1920.).
S Milovanom Zoričićem Würth je bio izbornik Hrvatske na prvoj neslužbenoj utakmici reprezentacije Slavia – Hrvatska (15:2) u Pragu 1907. Jedan je i od inicijatora izgradnje igrališta u Maksimiru, otvorenog 1911. Godine Prvog svjetskog rata proveo je u uniformi časnika austrougarske vojske.
Budući da je kao pravnik bio blizak i tumačenju pravila, 1911. Hrvatski športski savez imenuje ga nogometnim sucem. Na taj način Würth dobiva kompletnu izobrazbu za bavljenje organizacijskim poslovima u sportu. Zabilježeno je da je na jednoj utakmici isključio čak četiri igrača, dva iz svake ekipe. Na taj način tesao je diplomatičnost koja će mu dobro doći kasnije kao jednom od najvažnijih i najutjecajnijih sportskih radnika u Hrvatskoj i Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji.
Tenis, atletika, mačevanje, klizanje, biciklizam
Würthova druga, a možda i prva ljubav je tenis. Osim dužnosti u nogometu, obnašao je istovremeno i funkciju prvog izbornika teniske reprezentacije Kraljevine SHS u prvom nastupu u Davisovom kupu. Tenisom se počeo baviti poslije završetka nogometne karijere i to vrlo uspješno – bio je prvak Zagreba, Hrvatske i Slavonije na 2. Prvenstvu 1910. godine te prvak Kraljevine SHS u igri parova 1924. Bio je i prvi predsjednik Jugoslavenskog teniskog saveza (od 1922. do 1934.)., a jedno je vrijeme bio i reprezentativac države u tenisu.
Ovaj sportski renesansni čovjek bio je cjelokupnim bićem u sportu, pa se bavio i atletikom, mačevanjem, brzim i umjetničkim klizanjem te biciklizmom. I u tome je bio uspješan – na trkalištu u Ljubljani 1898. bio je pobjednik biciklističke utrke; pobijedio je 22. siječnja 1903. na klizačkoj utrci natraške na 500 metara i za nagradu dobio pribor za pisanje; na klizačkoj utrci na 1500 metara osvojio je drugo mjesto i za nagradu dobio „sezonsku kartu“.
Kako piše Fredi Kramer u Würthovoj biografiji za časopis Povijest sporta, Hinko Würth „bio je čovjek akcije, inicijator, organizator, ličnost koja je zračila sposobnošću vođe, privlačila dobrotom i okupljala ljude na istom poslu. Zbog toga njegovi suradnici su ga duboko poštovali i voljeli. Hinko Wurth bio je sportaš iznad svega. On je na najbolji način nastojao mladim ljudima usaditi čiste amaterske principe. Radio je izuzetno dugo, mnogo i nadasve uspješno“.
Cjelokupni rad Hinka Würtha pokazuje da je bio svestrani sportaš i vrhunski natjecatelj. Uspješan je bio tenisač, a dobro je igrao nogomet, klizao, mačevao, sanjkao, vozio bicikl i bavio se lovom. U svim tim sportovima dao je maksimum, a mnogima je pomogao da se razviju i prošire. Bio je propagator sporta i nikad mu ništa nije bilo teško.
U intervjuu novinaru Gerhardu Lediću, objavljenom 14. ožujka 1954. u Narodnom listu, iznoseći sjećanja o svojim sportskim počecima, kaže: „Prvi put sam igrao tenis 1897. godine u Novoj Gradiški, a kasnije u Zagrebu. Rekete, lopte i ostali pribor smo sami nabavljali. Žene su igrale u dugim haljinama sa šeširom na glavi, a i nas se na igralištu moglo vidjeti kako igramo s cilindrom. Kada smo išli na turneje sami smo snosili troškove puta. Jedino kada su se igrali turniri, tada smo dobivali lopte, ali svejedno trebalo je uplatiti taksu za nastup. Nije vam to kao sada kada sportaši dobivaju gotovo sve od svojih klubova.“
Koliko je Hinko Würth bio posvećen sportu govori i činjenica da je i privatni život tome podredio. I njegova se žena Mira, rođena Antolković, bavila tenisom i to vrlo uspješno, pa je ostalo zabilježeno da je 1910. na teniskom turniru u Rogaškoj Slatini osvojila prvo mjesto. Imali su troje djece: Zdenka, Adu i Mladena. Sportski duh i geni Hinka Würtha žive i danas, pa se u njemu omiljenom tenisu natječe vrlo uspješno i Tara Würth, a tenisom su se bavili i Nikica Würth te Hinkov sin Mladen koji je bio i predsjednik Saveza. Hinko Würth umro je u Zagrebu, 27. svibnja 1964., a njegova posvećenost društvenim aktivnostima i sportu značajno je doprinijela gradu Zagrebu i razvoju građanske kulture.
