Napisala: Diana Kučinić
U ranim jutarnjim satima 9. studenoga 1880. Zagreb je pogodio jak potres magnitude 6,3 po Richteru. Gradski vijećnik August Šenoa svakodnevno je od jutra do mraka obilazio ruševine, popisivao štetu, penjao se na tavane, spuštao u podrume, pisao prijedloge magistratu o tome što treba srušiti, a što se može popraviti. Bio je zadužen za zbrinjavanje sugrađana koji su smješteni u barake na Zrinskome trgu. Istovremeno, u Viencu je pisao o tom kobnom danu i danima koji su slijedili:
„Deset sekunda! Šesti dio jedne minute! Časak da dva, tri puta dahneš, manje neg što treba na smrt ranjenu crvu da pogine, šta je to u životu čovjeka? Šta je to u povijesti naroda? Ništa. U tečaju poviesti svieta čini ti se, da te mjere neima. Al sada, kad nam se pomalo vraća sviest i dah, kad je i sam bies prirode, bijući nas, sustao, te se možeš poslije dugih deset dana posložiti na uzglavlje, kad ti pod drhtavim nogama ne riče podzemni vatreni zmaj udarajuć svojom kobnom pandžom u srdce hrvatske domovine – istom sad prolazeći kućami glavnoga grada mjerimo deset sekunda, pa nam se čini, da je to bio cieo viek, prokleti viek. Vi koji toga vidjeli, oćutili nieste, poznajete strah, prepast, zdvojnost samo po imenu, mi sve to poznajemo po istini. (…)
NIKAD NE VIDJEH UŽASNIJE SLIKE, NE OĆUTIH DUBLJE ŽALOSTI ZA SVOGA VIEKA
Nikad ne vidjeh užasnije slike, ne oćutih dublje žalosti za svoga vieka. Jer šta? Glavu svoju i svojih možeš iznieti, al Zagreb, čitavi Zagreb! Bilo je, kao da je djavo trgnuo otrovni nož da ga zarine u srdce Hrvatsko – u Zagreb. Tu stoje glasoviti hramovi božji od mnogo viekova, tu palače znanosti i umjetnosti, a sve je skupio znoj naroda hrvatskoga kroz viekove, slovili smo u svietu za kulturni narod, radili podupirani samo vlastitom snagom, a sad to da izbriše deset sekunda, jedan dah, jedan mah. To nije potreslo samo temelje naših kuća, već i temelje naših srdaca do dna, do korijena. (…)
Spremah se upravo od kuće u zagrebačku goru po službenom poslu. Još da uzmem šešir. U jedan put sruši se vjesilo odjeće, visoko tanko sa širokim temeljem na mene, a bilo mi je da stojim sred burna mora na brodu koj se ljulja amo i tamo. Potres, pomislih, skočim pod prag. K meni sunu žena, djeca, sva družina. Visisvjetiljka njihala se kao njihalo ure od istoka k zapadu, ure udarahu silovito u zaklopno staklo. Kameni kipovi počeše skakutati na ormarah, a posude vrcale sa polica na zemlju u crti parabole, kan da si ih izbacio iz topa. Pod zemljom tutmji mukla grmljavina, s vana čuje se prasak criepa, kuća se ziba ko brod na moru. Oblio me leden znoj, pritiskivah još jače svoje. Napokon stiša se bies.
Izadjoh iz kuće. Proti meni stanuje prijatelj mjernik. Krenusmo obojica, da vidimo šta je. U prvi mah nismo govorili ništa. Po ulicah prolazi uzjareno ljudstvo. Gomile criepa, dimnjaka leže na taracu, visoke zidine zievaju. Ljudi mameni dovikuju si kojekakve glasove. Svetilište u prvostolnoj crkvi se srušilo, vele. Mene je to zabolilo kao nož u srdce. Pohitasmo u crkvu sv. Marka. Vršak pročelja se slomio. Unidjemo, popnemo se na kor. Izmedj gotskih rebara pao je svod na orgulje, razbio ih. U tren potrese se pod nama zemlja. Bilo je bježat iz crkve. Zadjasmo u hram sv. Katarine. Pročelje je popucalo, sa oltara svalio se mramorni kip sv. Ignaca, glava mu odletila, sa svoda popadale fresko slike. Užasna li prizora! „Prijatelju! Da vidimo akademijsku palaču, jesu li stupovi cieli“, rekoh. Podjosmo. Da, stupovi stoje, palača stoji ni za vlas da se je pomakla, al ornamentika, slikarija sve pocuri curkom na zemlju, dimnjak razbi stakleni krov, staklo razbi bakrene starine, potres potrese i razbi grčke posude, pobaca knjige sa polica, kan da su bačene iz topa. Izadjosmo, jedva odahnusmo. Šta vele ljudi? Evo, sa palača Zrinskog trga srušili se kameni kipovi, fratarski toranj popucao na četiri strane, remetska stara crkva, grobnica Alapića i Karlovića nije nego ruševina. Školske zbirke leže razlupane, izmiešane, meteorologička stanica je uništena. Bilo mi je, kan da mi je gvozdena šaka stisla srdce, pomislih, bog i duša na Pompeji i Herkulanum. (…)“
ŠTA ĆETE, POKVARIO SAM SE PRIGODOM POTRESA
Ali čovjek nije od kamena! Šenoino zdravlje bilo je i prije potresa narušeno zbog silnih poslova koje se trudio obavljati odgovorno i časno te zbog noći bez odmora, koje je provodio pišući. Kako se davao poslu, tako se strasno dao i svojem gradu i njegovim stanovnicima u strašnim danima u studenome 1880. Prohodao je upalu pluća i zdravlje mu se pogoršavalo. Nastupile su komplikacije i cijelu 1881. Augustu Šenoi bilo je sve gore i gore. Rekao je: „Pokvario sam se prigodom potresa“.
O tome koliko je Šenoa nesebično radio poslije potresa, u knjizi „Moj otac“ pisao je njegov najstariji sin Milan koji je u vrijeme Šenoine smrti imao 12 godina:
„Neumorno je prolazio po svim onim potleušicama, provlačio se uza stube u rasklimano, zamazano potkrovlje, spuštao se niza stube u jadne podzemne stanove, gdje je i bez potresa vladala krajnja bijeda i nevolja. Nije to bilo učinjeno jednom, već sat za satom, tjedan za tjednom, gotovo za vrijeme od tri mjeseca. (…)
Jednoga tmurnoga prosinačkog dana – sitna je kiša padala već treći dan, a onda okrenuo sjever – otpraviše se gradski mjernik i moj otac da se uspnu na franciskanski toranj, koji je bio na sve četiri strane od kape do temelja propuknuo: dva decimetra široke pukotine, zjale, pa su se ljudi bojali, kako se još u prosincu ponavljahu potresni udarci, da će se zvonik srušiti. Kad je one večeri došao moj otac kući, sav izmoren i duševno i tjelesno, stane se najednom tužiti majci da ćuti jake bolove u zglobovima. Međutim to je jenjalo nakon tri dana. (…) Pod konac siječnja jave se opet jake boli u zglobovima. Doktor Fon morao je žalibože konstatirati upalu zglobova. Od mjeseca ožujka ostao je otac kod kuće. Tek se kadikad vozio s majkom po gradu. Upala se bacila na srce, a ovo poče izlučivati vodu: pomalo napune se noge, a onda se poče voda sakupljati u trbuhu.“
Šenoino zdravlje bilo je nepovratno narušeno. Njegova supruga Slava piše 25. kolovoza 1881. sinu Milanu koji je i za vrijeme školskih praznika bio kod djeda Đure pl. Ištvanića u Velikoj Gorici:
„U utorak bilo je tateku jako zlo, u sedam sati spopala ga astma i u dva sata u noći opet, na svu sreću je onkel kod nas bio i prenoćio, te je doktor još kasno u noći došo, od onda dođu uvijek dva, jučer bio je konsilium kod kojeg su Fon, Rakovac i Hensler prisustvovali, i onda tateku vodu uzeli 18 litara. Sad mu je sasvim dobro, samo je jako slab i mora nekoliko dana ležat…“
Među brojnim prijateljima koji su posjećivali bolesnog Augusta Šenou bio je i botaničar Dragutin Hirc, prirodoslovac, planinar i publicist, koji je u Pozoru, među ostalim, zapisao:
„Ponudio me da posjedim, a ja ga odmah upitam za zdravlje. Reče mi ovo: „Bijaše zlo, jako zlo, pretrpio sam mnogo. Nekoga dana mjeseca lipnja, a po podne, bijaše mi veoma zlo. Sjedio sam evo ovdje u naslonjaču, prozor bio otvoren, sunce vam upravo zapadalo, kad me stislo u prsima i mislio sam, moram umrijeti. Liekovi prizvaše me opet u život i malo kada oćutio sam slast zraka onako, kao onda, kad mi popustilo, te sam slobodnije počeo disati zrak, koji mi kroz prozor ulazio. Šta ćete, pokvario sam se prigodom potresa. Imao sam za obaviti tri sto komisija, vozio se, išao pješke, iz hladna zraka u toplu sobu i obratno i tako si krv nahladio i dobio vodenicu, nu ja se opak nadam da ću ozdraviti“.
Bila je to, međutim, posljednja godina Šenoina života. Nevjerojatno, ali tek nekoliko mjeseci prije smrti, 30. rujna 1881. August Šenoa postao je službeno građanin grada Zagreba. Početkom te godine postaje počasni član Hrvatskog pedagoškog književnog zbora, a 8. srpnja 1881. dobiva priznanje Njegovog Carskog i Kraljevskog Veličanstva Franje Josipa „za zasluge prigodom potresa 1880. godine u Zagrebu“.
DO ZADNJEG DAHA PISAO JE I DIKTIRAO ROMAN „KLETVA“
Od veljače do rujna 1881. u Viencu izlazi posljednja Šenoina pripovijetka koju je završio, „Branka“. Teško bolestan, Šenoa je u toj pripovijetki opisao čaroliju božićnog drvca, vjerojatno sjećajući se svojih obiteljskih okupljanja i zamišljajući toplinu blagdana koju bi htio još puno puta doživjeti…
„Uminuše dnevi i mjeseci. Snijeg je pokrio zemlju, Božić je. Prozori jalševačkoga grada žare se u crnu noć. Šta je to? U dvorani grada stoji ogromno božićno drvo, ožareno od stotine šarenih svjećica, nakrcano tovarom zlatnih oraha, jabuka, smokava i drugog slatkiša, načičkano silom malih opanaka, klobučića, haljinica, torba, knjiga, vrpca i puno korisnih sitnica. Oko drveta nižu se ogromne pogače i gibanice. Naokolo stoje dječaci, djevojke, cijela jalševačka škola, al uz novog učitelja i učiteljicu.“
Zanimljivo je da su među najstarijim eksponatima u zbirci božićnoga nakita u zagrebačkom Etnografskome muzeju primjerci iz Šenoinog roditeljskog doma u Vlaškoj ulici.
Iako ga je bolest doslovce gušila, Šenoa svakodnevno piše svoj zadnji roman „Kletva“, isprva sjedeći u naslonjaču, a kada to više nije mogao, diktirao je supruzi Slavi i sinu Milanu. Nažalost, smrt je bila brža, pa je roman poslije Šenoine smrti dovršio Josip Eugen Tomić.
U jednom intervjuu za Zagrebački list 1940. Slava Šenoa je opisala tijek suprugove bolesti:
„Poslije potresa, koji je razrušio Zagreb, obolio je od upale zglobova, koja se prenijela na srce, i tako je najzad dobio vodenu bolest, pa su mu vodu morali ispuštati kroz kanilu. U početku bolesti, kad su ga počeli boljeti zglobovi, pozvao bi me, kad bi bolovi popustili, pa bi se zajedno izvezli fijakerom. Ali kada je bolest dohvatila srce, nije više ostavljao kuću. U bolesti posjećivali su ga njegovi prijatelji, a među njima i sam Josip Juraj Strossmayer. (…) Iako ga je bolest shrvala ipak je i dalje neumorno radio. Do zadnjeg dana je pisao. Kad bi se umorio, a i poslije, kad više nije mogao, diktirao je meni (i sinu Milanu). „Kletva“ mu je bila posljednje djelo. Metnula bih mu pod glavu nekoliko jastuka (…) Iako je mnogo trpio, bio je strpljiv i nikad se nije žalio na bolest. Bio je uvijek jako dobar prema meni i djeci. Nikada nije govorio o tome da će umrijeti samo da bi me poštedio. S vremena na vrijeme prinosio bi nozdrvama bočicu s kloroformom, pa je udisao. Govorio je da mu to ublažuje bol. (…) Bio je utorak 13. decembra ujutro. Djecu sam poslala u školu kao obično, a djevojku na trg. Njemu je pozlilo… Zadušiti ću se! … Moram umrijeti! … To su mu bile zadnje riječi.“
August Šenoa umro je u svojem domu u Mesničkoj ulici, 13. prosinca 1881. Sahranjen je na Mirogoju, 15. prosinca 1881.
UDOVICA VELIKANA HRVATSKE KNJIGE
U Narodnim novinama 16. prosinca 1881. objavljeno je: „Otkada je sahranjen ban Jelačić, Zagreb ne vidje ovako ogromna i ovako sjajna sprovoda, kao što bijaše jučerašnji (15. prosinca 1881.) pok. Augusta Šenoe. (…) Sprovod je vodio prečastni gosp. župnik i opat Pogledić uz asistenciju još dvojice svećenikah. Skupocien lies od mjeda vozio se u sjajnih četveroprežnih mrtvačkih kolih I. zagr. pogrebnoga družtva. Broj sprovodnikah računa se na 6000 osobah; dobrom trećinom učestvovaše učeća mladež. Može se reći, da je Augustu Šenoi izkazao posljednju počast ne samo čitavi Zagreb, već i čitava Hrvatska, koja je iz svih krajevah bila zastupana po svojih odaslanicih ili družtvih itd. … Za liesom … iza (rodbine) slieđaše velik broj književnih mu drugovah, članovah Matice Hrvatske kojoj je bio podpredsjednikom… U povorci izpred liesa vidjeli smo takodjer mnogo odličnih licah, medju inimi preuzvišenoga g. Ivana Mažuranića (…)“
Slava Šenoa postala je udovica u 31. godini života. Sin Milan imao je 12 godina, kći Draga jedanaest, a najmlađi Branko tek dvije. Svojeg je slavnog supruga nadživjela čak 63 godine.
Novinarka i književnica Marija Jurić Zagorka objavila je u Ženskom listu u siječnju 1932. zapis o Slavi Šenoa pod naslovom „Udovica velikana hrvatske knjige“:
„Bila je njegov prvi čitatelj, njegova ljubav, njegova žena i majka njegove djece.
A ona je pregarala čežnju za njegovom blizinom. Rad otimao joj je njenog muža. I kad se on žalio što ona toliko samuje, ona – žena tek se nježno smiješila i sama ga tješila toplim riječima ženskog srca. Jer žena velikana znala je da njegovi dani pripadaju narodu, kojemu stvara i znala je da svoju ličnost diskretno podredi velikom pozivu svojega muža. A on je čitav svoj život u svojim najintimnijim osjećajima podredio njoj i djeci, za koju je radio do posljednjeg daha brinući se da im bude dobro. A opet u danima odmora, znala je ona da mu pripremi jedan divan sklad i sreću u njenoj blizini i u blizini djece.
Tada su došli strahovito bolni dani, dani bez nade, kad je njeno mlado srce osjetilo da se on dijeli sa životom, koji je njoj bio najveća dragocjenost, a narodu uzdanica.
Sa četrdeset i tri godine on je umro – ostavivši udovicu sa troje djece – udovicu kojoj je bila trideset jedna godina.
U naponu mladosti i ljepote herojski je snosila tu bol i posvetila se samo svojoj djeci. Kao da je Šenoa one prve večeri na plesu osjetio koga odabire družicom svojem životu i majkom svoje djece. Proživjela je punih pedeset godina kao udovica (1932., kad Zagorka objavljuje svoj tekst, op. D. K.), čuvajući svoju vjernu ljubav i preko groba. Vjernost, koju je on prisegnuo pred drvenim raspelom u Turopolju, pružila mu je ona za uzdravlje njegove prisege.
Kakav prekrasni duboki sujet za roman kojeg je dao život, kojeg je skladala sudbina, kojeg je napisala ljubav po istinitom toku događaja života velikog romanopisca. (…)
Danas joj je osamdeset i prva godina! Jedan joj je sin profesor i književnik (Milan Šenoa), a drugi umjetnik slikar (Branko Šenoa), a udata kći uvažena gospođa i uzorita majka svoje djece.“
ČUDNIH LI LJUDI KOJI VJERUJU DA ĆE SVIJET TRAJATI ZAVAZDA
Dodajmo još i nekoliko rečenica koje je o Šenoinoj poeziji zapisao Ante Stamać:
„Mnoštvo Šenoinih pjesama pokazuje sličan duhovni raspon. O tomu svjedoči i njihova tematska širina: ljubavne pjesme, rodoljubne, romance, balade, satiričke pjesme, legende, povjestice, prigodnice, prijevodi. Mnoge se među njima i danas objavljuju i rado čitaju, nerijetko naizust (Kugina kuća, Postolar i vrag, Zagrebu, Budi svoj!), a neke su djelomice ili u cjelini prešle u usmeno narodno blago: pučka usta ne znadu im više začinjavca. Paradoksalno možda za one koji zastupaju isključivo autorsku poziciju: pjesnik je postigao najviše onda kada su mu se stihovi „lišili autorstva“, kad su postali općim dobrom, šireći izražajne i sadržajne mogućnosti jezika. Šenoa je to postigao možda baš baladom o lijepoj Jani, pjesmom Glasna jasna od pameti, ili onom što je tako rado pjevaju dalmatinske klape, O ti dušo moje duše. Dio je to istine koju toliko često, nakon Škreba, spominju stručnjaci: Šenoa je stvorio čitalačku publiku. Ali je stvorio i neke od stalnih likova hrvatskog jezika.
Među Šenoinim pjesmama posebno se ističe jedna, kojoj prije Ivana Slamniga nije pridavana osobita pozornost: Čudni ljudi. … Svijet se u svom tako bitku jednostavno zbiva, kao što se zbiva sama priroda, i kako u njoj svoje žalosne i radosne dane živi čovjek pojedinac, čovjek suputnik, čovjek Zagrepčanin, čovjek Hrvat. Čudnih li ljudi!
Čudni su ljudi svi ti Zagrepčani što tako brzo, gledajući povijesno, mijenjaju svoja politička i filozofska uvjerenja, kako je to u Vječnom Židu. Čudni su ljudi ti strastveni Gregorijanci, dobroćudni Gričani, učeni Kaptolci, uzaludnom pravicom opsjednuti Stubičanci, siloviti Senjani; čudni su ljudi taj gospodin Lovro, barun Ivica, prosjak Luka, nijemak Jerko; čudni ponajviše oni koji, ne poimajući kratkotrajnost svoga opstanka, vjeruju da će svijet trajati zavazda, a traje koliko jedan strastveno potrošen ljudski život, kakav je bio baš Šenoin.“
August Šenoa doista je jedan od onih ljudi čiji se život ne mjeri brojem godina – već ljudskošću i strašću prema svojem pozivu.
