Napisala: Sanda Vojković
Fotografije: Privatna arhiva
Postoje ljudi koje pamtimo po djelima što su ih ostavili iza sebe, a postoje i oni koji nastavljaju živjeti u načinu na koji sami radimo, razmišljamo i donosimo odluke. Erika Krpan za mene pripada objema skupinama.
Naš je odnos započeo profesionalno. Dok je bila ravnateljica Koncertne direkcije Zagreb, Erika me pozvala da joj se pridružim. Taj mi je poziv mnogo značio, ne samo kao nova profesionalna prilika nego i kao iskaz povjerenja osobe čije sam znanje, iskustvo i mjesto u hrvatskome glazbenom životu iznimno cijenila. Nekoliko godina poslije naše su se uloge na neki način zamijenile: kada sam postala direktorica Cantusa, ja sam pozvala Eriku da radi sa mnom.
Ta gotovo zrcalna izmjena uloga možda najbolje govori o našem odnosu. Nije se temeljio na formalnoj hijerarhiji, nego na uzajamnom povjerenju, poštovanju i uvjerenju da se važni poslovi mogu ostvariti samo s ljudima na koje se možemo osloniti. Iz suradnje se s vremenom razvilo prijateljstvo koje je trajalo gotovo trideset godina.
Zato mi je o Eriki teško pisati samo kao o muzikologinji, glazbenoj spisateljici i kritičarki, urednici, organizatorici i ravnateljici. Iza svih tih odrednica za mene stoji osoba britka uma, goleme radne energije, iznimne memorije i gotovo instinktivne potrebe da u hrvatskome glazbenom životu uspostavi red, sačuva ono što je vrijedno i dovrši ono što je započeto.
Erika nije bila promatračica glazbenoga života. Bila je jedna od osoba koje su ga stvarale.
Zagreb kao životno i profesionalno središte
Erika Krpan rođena je 15. kolovoza 1942. u Ozlju, ali gotovo je cijeli njezin profesionalni i osobni život bio vezan uz Zagreb. U njemu se školovala, pisala prve glazbene kritike, uređivala časopise i knjige, vodila ustanove, osmišljavala koncertne programe i sudjelovala u organizaciji najvažnijih manifestacija suvremene glazbe.
Gimnaziju je završila u Zagrebu, a 1978. diplomirala je na teorijskom odjelu Fakulteta za glazbenu umjetnost u Skoplju. Iako se njezin studij nije nazivao muzikologijom, cijeli je njezin profesionalni put bio muzikološki u najširem i najaktivnijem smislu te riječi. Sama je jednom jednostavno rekla da se nije bavila muzikologijom, nego glazbom.
Eriku nije zanimala muzikologija odvojena od života. Glazbu je promatrala kao dio širega sustava u kojem sudjeluju skladatelji, izvođači, ustanove, izdavači, kritičari i publika. Znala je da umjetničko djelo ne završava trenutkom kada ga skladatelj napiše: potrebno ga je izvesti, objaviti, snimiti, protumačiti i sačuvati.
Početkom sedamdesetih afirmirala se kao glazbena kritičarka. Pisala je za Vjesnik, Telegram, Hrvatsko sveučilište, ljubljansko Delo, Studio i Danas te surađivala s radijem i televizijom. Pripadala je vremenu u kojem su dnevne novine ozbiljno pratile kulturni život, a važan koncert ili novo djelo zasluživali stručan i argumentiran osvrt.
Njezine kritike nisu bile puki izvještaji niti jednostavne ocjene uspješnosti izvedbe. Zanimalo ju je zašto je neko djelo važno, gdje se nalazi unutar skladateljeva opusa i što određena interpretacija donosi partituri. Dobro je razumjela odgovornost javno izgovorene ili napisane riječi. Mogla je biti vrlo izravna, ali nikada površna.
Najprije napraviti red
Godine 1976. preuzela je vođenje Muzičkoga informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb. U MIC-u je ostala gotovo dva desetljeća, do 1994. godine, i upravo je ondje oblikovala velik dio djelatnosti po kojoj ćemo je pamtiti.
Muzički informativni centar za nju nije bio samo ured koji prikuplja podatke, nego središnje mjesto dokumentiranja, objavljivanja i predstavljanja hrvatskoga glazbenog stvaralaštva. Ondje su objavljivane partiture, knjige, zbornici i nosači zvuka te izrađivani popisi djela i skladateljskih opusa.
Erika je često govorila da je uvijek najprije htjela napraviti neki red. Da bi se o nekom skladatelju moglo ozbiljno pisati, trebalo je znati što je napisao, kada je djelo nastalo, gdje je izvedeno, postoji li partitura i gdje se čuva. Za pojedine je autore sama izrađivala opsežne popise djela, tražila izgubljene rukopise, provjeravala različite podatke i razgovarala sa skladateljima.
Takav je posao rijetko vidljiv široj publici, ali upravo je taj tihi i dugotrajni rad temelj kulturnoga pamćenja. Bez njega djela nestaju, podaci se gube, a povijest postaje sastavljena od pretpostavki i pogrešaka. Erika je razumjela da se baština ne čuva sama od sebe.
Posebno mjesto u njezinu profesionalnom životu zauzimao je Muzički biennale Zagreb, na kojem je 1977. bila direktorica programa. Erika se nije povlačila pred složenim projektima. Imala je sposobnost istodobno vidjeti cjelinu i baviti se pojedinostima bez kojih se ona ne može ostvariti. Za nju nije bilo dovoljno imati dobru ideju; trebalo ju je provesti.
S Hrvatskim društvom skladatelja bila je povezana desetljećima, a od 1990. do 1992. bila je njegova predsjednica. U časopisima Zvuk i Cantus, koje je uređivala, nastojala je osigurati prostor hrvatskim skladateljima, njihovim djelima i izvođačima. Nije hrvatsku glazbu promicala iz kurtoazije ni iz apstraktnoga osjećaja dužnosti. Doista je vjerovala da domaće stvaralaštvo može opstati samo ako se njime sustavno bavimo.
Koncertna direkcija i početak našega zajedničkog puta
Od 1994. do 2002. Erika je bila ravnateljica Koncertne direkcije Zagreb, jedne od ključnih ustanova koncertnoga života grada. Upravo me ona pozvala da joj se ondje pridružim.
U Koncertnoj direkciji upoznala sam Eriku i kao osobu koja je znala koliko se nevidljiva rada krije iza svakoga dobro organiziranog koncerta, gostovanja ili izdanja. Kod nje nije bilo nevažnih pojedinosti: program je morao biti promišljen, podaci provjereni, tekst uređen, umjetnik dočekan, publika obaviještena, a dokumentacija sačuvana.
Bila je zahtjevna, ali je znala prepoznati i cijeniti rad. Njezin poziv u Koncertnu direkciju za mene je bio velika profesionalna prilika i početak odnosa koji će nadživjeti naše tadašnje funkcije. Najviše je tražila od sebe: jednaku je pozornost mogla posvetiti velikoj monografiji i jednome pogrešno navedenom datumu koji je trebalo provjeriti.
Cantus: kada su se uloge zamijenile
Nekoliko godina poslije, kada sam vodila Cantus, našle smo se u drukčijim profesionalnim ulogama. Ovaj put ja sam pozvala Eriku. Činilo mi se prirodnim da u projekt posvećen hrvatskoj glazbi i diskografiji uključim osobu koja je gotovo cijeli život radila na tome da se hrvatska glazba izvede, snimi, objavi i sačuva.
Više nismo bile ravnateljica i mlađa suradnica, nego kolegice koje su se mogle osloniti jedna na drugu. Erika je u Cantus donijela golemo poznavanje hrvatskih skladatelja i njihovih djela, ali i svijest da diskografsko izdanje nije samo proizvod. Ono je dokument vremena, svjedočanstvo o izvođačima i trajni zapis djela koje bi bez snimke možda ostalo poznato tek uskom krugu ljudi.
Naš zajednički rad u Cantusu zabilježen je i u članku Večernjeg lista iz listopada 2005., znakovito naslovljenom „Žene koje spašavaju hrvatsku klasičnu glazbu“. Uz članak je objavljena fotografija ekipe koja je radila na izdanjima Cantusa – vrijedan dokument jednoga razdoblja, ali i lijepa potvrda činjenice da su iza brojnih izdanja hrvatske glazbe stajale upravo žene.
Poslovni sastanci, pripreme izdanja, razgovori o skladateljima i izvođačima te novim planovima I projektima s vremenom su postali samo jedan dio našega odnosa. Iz profesionalnog povjerenja razvilo se prijateljstvo u kojem više nije bilo važno tko je koga prvi pozvao niti koja je od nas u kojem trenutku obnašala neku funkciju.
Riječ između tonova
Erikine knjige, razgovori, kritike, prikazi i urednički poslovi čine opsežan zapis o hrvatskome glazbenom životu druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. Posebno su je zanimali skladatelji: kako razmišljaju, što ih pokreće, kako rade i kakav je njihov odnos prema sredini u kojoj stvaraju.
Mnoge je poznavala osobno, pratila nastanak njihovih skladbi, pregledavala rukopise i tražila dokumente. Zato njezini tekstovi nikada nisu djelovali kao hladne analize: u njima su se osjećali ljudi, vrijeme i okolnosti u kojima je glazba nastajala.
O Jurici Muraiju objavila je monografiju Murai 2000., a Vladimiru Ruždjaku posvetila je knjigu Vladimir Ruždjak, tragom glazbe. Dio svojih kritika, eseja, razgovora i zapisa okupila je 2011. u knjizi Riječ između tonova: zapisi o hrvatskoj glazbi. Već sam naslov precizno opisuje prostor u kojem je djelovala: između zvuka i riječi, prolaznosti izvedbe i trajnosti zapisa.
Ljudi s kojima je dijelila glazbeni život
Tek sam tijekom godina našega zajedničkog rada i prijateljstva u potpunosti shvatila koliko su Erikin profesionalni svjetonazor oblikovali ljudi s kojima je dijelila život i glazbu. Tu prije svega mislim na Vladimira Krpana, njezina životnog i profesionalnog suputnika, ali i na Vladimira Kranjčevića, Juricu Muraija, Milka Kelemena, Stanka Horvata, Adalberta Markovića, Igora Kuljerića, Borisa Papandopula te brojne druge skladatelje, dirigente i izvođače koji joj nisu bili samo predmet tekstova i istraživanja, nego stvarni sugovornici, prijatelji i suradnici.
S njima je desetljećima razgovarala o glazbi, umjetnicima i institucijama, pratila njihove uspjehe i dvojbe, slušala njihove argumente, ali ih i propitivala. Nije nekritički prihvaćala tuđa mišljenja. Upravo je u stalnom dijalogu s tako snažnim i različitim osobnostima izgrađivala vlastiti pogled. Razumjela je da glazbeni život ne čine samo skladbe i njihove izvedbe, nego i ljudi, odnosi, ustanove, dugoročne umjetničke politike, izbor repertoara te odluke čije se posljedice nerijetko vide tek godinama poslije.
Erika je znala čuti nekoliko izgovorenih rečenica i odmah prepoznati ono što se nalazi iza njih. Jednom su prilikom Vladimir Krpan i Vladimir Kranjčević razmijenili svega nekoliko rečenica o Zagrebačkoj filharmoniji. Erika ih je saslušala i samo zaključila: „Zato smo trebali Milčeka u ZF“. Mislila je na maestra Milana Horvata, dugogodišnjega šefa-dirigenta i neko vrijeme ravnatelja Zagrebačke filharmonije, kojega su kolege poznavali po nadimku Milček.
Ta je kratka rečenica bila tipično Erikina. Nije se odnosila samo na pojedinu osobu niti na jedan trenutačni problem. U nekoliko je riječi povezala prošlost ustanove, osobnost dirigenta, način vođenja orkestra i ono što je smatrala potrebnim za njegov budući razvoj. Naprosto je razumjela širu sliku.
Mislim da je upravo iz tih odnosa proizišla širina njezina svjetonazora. Poznavala je glazbeni život iz različitih perspektiva: iz skladateljske sobe i koncertne dvorane, s dirigentskog pokusa i uredničkog sastanka, iz ustanove koja donosi odluke i iz osobnog razgovora s umjetnikom koji s posljedicama tih odluka mora živjeti. Zato o glazbi nikada nije razmišljala izdvojeno od ljudi i okolnosti u kojima nastaje. Pišući životopise, lako se usredotočimo na funkcije, knjige, nagrade i ustanove, a zaboravimo odnose koji su nečiji život i rad oblikovali. U Erikinu slučaju ti su odnosi bili jedan od ključeva njezine širine i ne bi ih trebalo prepustiti zaboravu.
Papandopulo – posljednji veliki posao
Boris Papandopulo bio je jedna od njezinih najvećih i najdugotrajnijih tema. Godinama je prikupljala podatke, tražila rukopise, provjeravala naslove i datume te slagala sliku stvaralaštva jednoga od najplodnijih hrvatskih skladatelja. Monografiju o Papandopulu pisala je trinaest godina, premda je materijal za nju zapravo prikupljala znatno dulje.
Imala sam privilegiju biti urednica te knjige i tako s Erikom podijeliti još jedan velik i zahtjevan posao. U njemu se možda najjasnije vidjelo sve što ju je tijekom života obilježavalo: nevjerojatna količina znanja, upornost u provjeravanju svakoga podatka, osjećaj odgovornosti prema skladatelju i potreba da se složen opus predstavi cjelovito i pouzdano.
Monografija Boris Papandopulo predstavljena je 26. siječnja 2026. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Erika zbog bolesti nije mogla biti prisutna, ali nam se obratila videoporukom. Danas tu knjigu teško mogu promatrati samo kao još jedno izdanje. Postala je njezino posljednje veliko djelo i svojevrsna profesionalna oporuka.
Ono što ostaje
Za svoj je rad Erika Krpan primila brojna priznanja, među njima Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Nagradu Ivan Lukačić, Nagradu Josip Andreis i Porin za životno djelo 2024. godine. No poznavajući je, mislim da su joj od službenih priznanja često bili važniji konkretni rezultati: dobro uređena knjiga, pronađena partitura, objavljeno djelo, sačuvan podatak ili snimka koja će ostati budućim generacijama.
Kada danas razmišljam o gotovo trideset godina našega poznanstva i prijateljstva, ne pamtim samo velike projekte i ustanove u kojima smo zajedno radile. Pamtim razgovore, njezine primjedbe napisane na rubovima tekstova, pitanja na koja je odmah trebalo pronaći odgovor i način na koji je o ljudima i događajima iz prošlosti govorila kao da su se dogodili jučer.
Imala je iznimnu memoriju, ali njezino pamćenje nije bilo samo sposobnost čuvanja podataka. Bilo je izraz odgovornosti prema ljudima s kojima je radila i vremenu kojemu je pripadala.
Erika Krpan umrla je u Zagrebu 3. svibnja 2026. godine.
Iza nje su ostale knjige, kritike, časopisi, diskografska izdanja, festivali i ustanove koje je vodila, ali i poslovi koje je potaknula, ljudi kojima je otvorila vrata i standardi koje je postavila.
Zato Erika za mene nije samo jedna od najvažnijih hrvatskih muzikologinja i glazbenih spisateljica. Bila je prijateljica s kojom sam imala privilegiju dijeliti velik dio vlastitoga profesionalnog života.
A hrvatskoj je glazbi dala ono bez čega nijedna kultura ne može trajati – pamćenje.
