Antun Bauer pripada onomu naraštaju hrvatskih crkvenih, sveučilišnih i političkih djelatnika čiji se životopis ne može svesti na jednu ustanovu, jednu službu ili jedno područje javnoga djelovanja. Bio je teolog i filozof, sveučilišni profesor i rektor, publicist i polemičar, saborski zastupnik, zagrebački nadbiskup i mecena, a njegov se život protegnuo kroz gotovo čitavo razdoblje od neoapsolutističke i nagodbene Hrvatske do posljednjih godina Kraljevine Jugoslavije. Rođen 11. veljače 1856. u Breznici, a preminuo u Zagrebu 7. prosinca 1937., Bauer je više od pola stoljeća bio neposredno prisutan u intelektualnome, političkom i crkvenom životu Zagreba. Njegovo je značenje utoliko veće što je djelovao u vremenu u kojemu se hrvatsko društvo suočavalo s ubrzanom modernizacijom, političkim pritiscima, društvenim raslojavanjem, raspadom jedne države i nastankom druge, snažnim ideološkim sukobima te postupnim oblikovanjem modernih sveučilišnih i kulturnih institucija.
Bauer je potjecao iz vrlo brojne i skromne obitelji. Bio je treće od petnaestero djece Antuna Bauera i Barbare rođene Rubinić. Njegova je obitelj bila povezana s gradišćanskohrvatskim prostorom: otac mu je s roditeljima doselio iz Cindrova, današnjega Siegendorfa u Gradišću, na posjed Erdődyjevih u Hrvatsku.
Već je takvo podrijetlo davalo Bauerovu životu stanovitu srednjoeuropsku širinu. Hrvatska njegova djetinjstva još je bila politički i kulturno sastavni dio habsburškoga svijeta, a Beč, Budimpešta, Zagreb i druga središta Monarhije činili su prostor unutar kojega se oblikovala tadašnja hrvatska obrazovana elita.
Osnovnu je školu pohađao u Jastrebarskom, gimnaziju najprije u Varaždinu, a potom u Zagrebu, gdje je 1875. završio Klasičnu gimnaziju. Time započinje njegova trajna povezanost sa Zagrebom. Teologiju je studirao u Zagrebu, Budimpešti i Beču, a u Beču je završio studij doktoratima iz filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 1879. godine. Već se iz njegova obrazovanja može razabrati ono što će postati temeljnom crtom njegove javne osobnosti: Bauer nije bio isključivo crkveni administrator niti pastoralni djelatnik, nego prije svega intelektualac snažno usmjeren prema sustavnom mišljenju, filozofskoj raspravi i odnosu vjere prema znanosti i suvremenome društvu.
Nakon studija služio je kao kapelan u župi sv. Marka u Zagrebu, zatim u Ivancu i Samoboru, a potom se ponovno vratio u Zagreb, gdje je od 1884. do 1887. djelovao kao vjeroučitelj u učiteljskoj školi i gimnaziji. Godine 1887. započeo je sveučilišnu karijeru na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Isprva predavač, potom izvanredni i naposljetku redoviti profesor filozofije i osnovnoga bogoslovlja, Bauer je na fakultetu ostao sve do 1911. godine. Bio je dekan 1905./1906., a akademske godine 1906./1907. izabran je za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Već ta činjenica daje mu važno mjesto u povijesti grada: zagrebački nadbiskup iz kasnijega razdoblja bio je prije svega jedan od istaknutih profesora Sveučilišta i čovjek koji je stajao na njegovu čelu.
Njegov filozofski rad zauzima posebno mjesto u hrvatskoj intelektualnoj povijesti. Bauer je pripadao neoskolastičkoj, odnosno obnovljenoj tomističkoj filozofskoj tradiciji, ali ga se ne smije prikazivati kao čovjeka koji je jednostavno ponavljao stare obrasce. Bavio se suvremenim europskim filozofskim pitanjima, poznavao prirodoznanstvene rasprave svojega vremena i nastojao izgraditi sustavan filozofski jezik na hrvatskome jeziku. Njegova Opća metafizika ili ontologija iz 1894. smatra se prvim sustavnim prikazom ontologije na hrvatskom jeziku. Pisao je i djela Područje materijalizma, Bogoslav Šulek kao filozof i polemik, Naravno bogoslovlje, odnosno kasniju Teodiceju, te opsežne rasprave o metafizičkom sustavu Wilhelma Wundta. U njima je pokušavao odgovoriti na pitanja koja su krajem 19. stoljeća bila u središtu europske intelektualne rasprave: odnos znanosti i metafizike, mogućnosti ljudske spoznaje, problem materijalizma i pitanje može li moderna prirodna znanost biti usklađena s kršćanskom filozofijom.
Posebno je poznata njegova dugotrajna polemika s Bogoslavom Šulekom o materijalizmu. Bauer je uređujući Katolički list od 1886. do 1890. vodio niz javnih rasprava s istaknutim predstavnicima tadašnjega liberalnog, laičkog i prirodoznanstvenog mišljenja. Bauer je u filozofskim raspravama nastupao energično i oštro, ulazeći u polemike s istaknutim hrvatskim znanstvenicima, pedagozima i publicistima. Njegov je doprinos važan i zbog oblikovanja hrvatske filozofske terminologije u razdoblju njezina razvoja. Iako je bio konzervativan u temeljnim metafizičkim i vjerskim pitanjima, nije bio protivnik znanstvenoga napretka: poznavao je prirodne znanosti, prihvaćao određene elemente evolucionizma, ali odbacivao materijalistička tumačenja. Branio je i Frana Barca od optužbi za modernizam, čime se pokazuje kao složena ličnost koja je nastojala povezati kršćansku filozofsku tradiciju sa suvremenim intelektualnim pitanjima.
U politički život uključio se 1880-ih te je od 1885. do 1911. djelovao kao zastupnik u Hrvatskom saboru i zajedničkom parlamentu u Budimpešti. Isprva je pripadao Stranci prava, potom različitim pravaškim i oporbenim skupinama, a naposljetku pravaškoj skupini unutar Hrvatsko-srpske koalicije. Uglavnom je djelovao oporbeno, osobito prema režimu bana Khuena-Héderváryja, što je, prema suvremenim ocjenama, usporilo njegov sveučilišni napredak; za redovitoga profesora imenovan je tek nakon Khuenova odlaska.
Bauerova politička biografija važna je za razumijevanje njegove kasnije nadbiskupske službe. Za razliku od mnogih crkvenih ljudi koji su u javni život ulazili tek s viših položaja, on je prije biskupskoga imenovanja već imao višedesetljetno iskustvo parlamentarne politike. Poznavao je mehanizme vlasti, stranačke odnose, političke sukobe i ograničenja hrvatske autonomije unutar Austro-Ugarske Monarhije. Njegova se javna djelatnost stoga od početka nalazila na sjecištu Crkve, Sveučilišta i politike.
Godine 1910. postao je zagrebački kanonik, a 6. siječnja 1911. imenovan je koadjutorom nadbiskupa Jurja Posilovića s pravom nasljedstva. Nakon Posilovićeve smrti 26. travnja 1914. preuzeo je upravu Zagrebačke nadbiskupije. Teško je zamisliti nepovoljniji trenutak za početak jednoga nadbiskupovanja.
Samo dva mjeseca poslije sarajevski atentat otvorio je put Prvomu svjetskom ratu, a Bauer je gotovo odmah bio suočen s krizom koja će razoriti politički poredak u kojemu se oblikovao čitav njegov dotadašnji život.Njegov govor iz srpnja 1914., u kojemu je hrvatske vojnike pozvao da pođu u rat vjerujući u pravednost habsburške stvari nakon atentata u Sarajevu, danas predstavlja jednu od kontroverznijih epizoda njegove biografije. Taj govor nije potrebno ni prešućivati ni naknadno uljepšavati.
On svjedoči o mentalitetu i političkim pretpostavkama dijela tadašnje crkvene i društvene elite, koja je početak rata promatrala kroz prizmu vjernosti monarhiji, obrane poretka i odmazde za atentat na prijestolonasljednika. No samo četiri godine poslije Bauer će pozdraviti raskid državnopravnih veza s Austro-Ugarskom i odluku Hrvatskoga sabora od 29. listopada 1918. o izlasku iz dotadašnje državne zajednice. Ta promjena pokazuje koliko se u samo nekoliko ratnih godina urušio politički svijet kojemu je Bauer pripadao.
Nakon 1918. Bauer je kao zagrebački nadbiskup imao važnu ulogu u organiziranju Katoličke Crkve u novoj jugoslavenskoj državi. Njegovom je inicijativom započelo stvaranje tijela iz kojega će nastati Biskupska konferencija Jugoslavije, čiji je postao prvi predsjednik, a 1920. izborio je imenovanje prvoga predstavnika Svete Stolice u državi. Sudjelovao je i u pregovorima o konkordatu, zauzimajući se za prava Crkve, vjeronauk i crkvene institucije.
Prema novoj državi odnosio se pragmatično, prihvaćajući političku stvarnost, ali se istodobno protivio mjerama koje je smatrao štetnima za Crkvu i hrvatski narod. Protivio se pojedinim odredbama agrarne reforme, branio vjeronauk u školama te prosvjedovao protiv nasilja i represije nad hrvatskim stanovništvom, uključujući osobnu intervenciju kod kneza Pavla 1935.
Njegovo nadbiskupovanje obilježila je i unutarnja reorganizacija Nadbiskupije. Predsjedao je prvoj zagrebačkoj sinodi 1925., kojom su pastoralno i imovinsko zakonodavstvo prilagođeni novomu Zakoniku kanonskoga prava i smjernicama Katoličke akcije. Istodobno je razvijao pastoralnu, obrazovnu i socijalnu infrastrukturu te poticao dolazak redovničkih zajednica, među kojima Službenica Maloga Isusa, karmelićanki, salezijanaca, franjevaca konventualaca i dominikanaca. Njihovo je djelovanje proširilo crkvenu mrežu Zagreba u školstvu, socijalnoj i karitativnoj skrbi te kulturi.
Jedan od njegovih najvećih zagrebačkih pothvata bila je izgradnja dječačkoga sjemeništa na Šalati, ustanove namijenjene odgoju budućega klera. Po završetku Prvog svjetskog rata 1918. godine nadbiskup Antun Bauer pokrenuo je gradnju dječačkog sjemeništa za čitavu Hrvatsku metropoliju. Kao stručnjaci u gradnji sudjelovali su arhitekti Josip pl. Vancaš, Dioniz Sunko, isusovac Roman Kalčić i ekonom Luka Vukas. Odbor za gradnju Sjemeništa održao je 21 sjednicu. Za savjet u odabiru idejnog rješenja bio je zamoljen i slovenski arhitekt Jože Plečnik, koji je zaključio »da se u građevinskoj osnovi predvidi dva internata, jedna centralna zgrada za vrhovnu upravu, potrebna blagovališta, kapela, svečana dvorana, jedna zgrada za časne sestre, spojena s kuhinjom i gospodarskim odjelom i jedna zgrada za gimnaziju s kabinetima te jedna zgrada za profesore; u svemu šest zgrada«, što je i odlučeno na posljednjoj sjednici Odbora 1926. godine.
Temeljni kamen postavljen je 25. lipnja 1927. godine, a u lipnju 1929. godine bilo je dovršeno sve osim kupole na zvjezdarnici i crkve. Cjelokupna gradnja završena je 1931. godine.
Sjemenište i gimnaziju svečano je 8. lipnja 1929. godine blagoslovio nadbiskup Antun Bauer uz asistenciju suutemeljitelja đakovačkog biskupa Antuna Akšamovića. Šalata je time dobila građevinski kompleks koji je postao važan dio crkvenoga i obrazovnog identiteta toga dijela grada. Bauer je pritom slijedio tradiciju svojih prethodnika, osobito Jurja Posilovića, koji su obrazovanje klera smatrali jednim od temelja dugoročne stabilnosti crkvenoga života.
No Bauerovo mecenatsko djelovanje daleko je prelazilo granice nadbiskupijskih ustanova. Njegov odnos prema Sveučilištu, Akademiji, medicini, umjetnosti i gospodarstvu pokazuje širinu kakva se danas rijetko povezuje s njegovim imenom. Još 1901. sudjelovao je u osnivanju Hrvatske poljodjelske banke. Bio je pokrovitelj Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima. Godine 1914. osnovao je Nadbiskupsku tiskaru, čime je nastojao osigurati snažniju organizacijsku osnovu za crkvenu publicistiku i izdavaštvo, a podupirao je i osnivanje Dijecezanskoga muzeja.
Posebno je važan njegov odnos prema Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, današnjoj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Bauer je još 1896. izabran za dopisnoga, a 1899. za redovitoga člana Akademije. Od 1915. sve do smrti 1937. bio je njezin pokrovitelj. Godine 1917. financijski je pomogao osnivanje Akademijina Razreda za likovne umjetnosti, a za Strossmayerovu galeriju izdvojio je 50.000 kruna. Takvi iznosi i pothvati pokazuju da njegovo zanimanje za umjetnost nije bilo deklarativno. Bauer je kulturne ustanove smatrao dijelom nacionalne infrastrukture, a vlastiti položaj i imovinu koristio je kako bi ih materijalno osnažio.
Još je dojmljiviji njegov doprinos razvoju medicine i Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1918. osnovao je zakladu od 210.000 kruna za stipendiranje studenata medicine. Sljedeće godine Zagrebačkom je sveučilištu darovao više od pet rali zemljišta za izgradnju Medicinskoga fakulteta. Gospodarsko-šumarskom fakultetu ustupio je pod vrlo povoljnim uvjetima imanje u Maksimiru. Takvi zahvati zaslužuju osobitu pozornost jer pokazuju da Bauer, premda filozof i crkveni poglavar, nije smatrao kako ulaganje u teologiju i crkvene institucije isključuje ulaganje u prirodne znanosti, medicinu ili agronomiju. Naprotiv, razvoj Sveučilišta očito je promatrao kao opće hrvatsko dobro.
Upravo zbog toga Bauer bi morao zauzimati istaknutije mjesto u povijesti Zagrebačkoga sveučilišta. Bio je njegov profesor, dekan, rektor i mecena. Malo je ljudi u povijesti te ustanove koji su je služili u toliko različitih uloga. Njegova biografija pokazuje kako su na prijelazu stoljeća granice između sveučilišnoga, kulturnoga, crkvenog i političkog života bile znatno propusnije nego danas. Profesor filozofije mogao je postati saborski zastupnik, rektor, nadbiskup i dobročinitelj Medicinskoga fakulteta, a da se te uloge nisu smatrale međusobno nespojivima.
Bauer je velikim sredstvima sudjelovao i u održavanju zagrebačke katedrale. Pri obnovi njezinih tornjeva 1927. snosio je najveći dio troškova. Kao i kod njegovih prethodnika, pitanje katedrale za njega nije bilo samo pitanje crkvene građevine. Zagrebačka prvostolnica već je tada predstavljala jedan od glavnih simbola grada i hrvatskoga katoličkog identiteta, a njezino održavanje bilo je i kulturno-povijesno pitanje.
Posebno mjesto u njegovu djelovanju imalo je pitanje Zavoda svetog Jeronima u Rimu. Bauer se snažno zauzimao da ta ustanova dobije jasan hrvatski karakter i postane opće dobro hrvatskoga naroda. Zbog složenih međunarodnih i jugoslavenskih političkih odnosa pitanje Zavoda u Rimu bilo je daleko više od administrativnoga crkvenog problema. Radilo se o simboličkom pitanju hrvatske povijesne prisutnosti u Rimu i međunarodnoga priznanja hrvatskoga katoličkog identiteta. Bauerovo djelovanje na tom području pokazuje koliko je pažljivo pratio i međunarodne dimenzije crkvene politike.
Slično je postupao i prema glagoljaškoj tradiciji, nastavljajući u određenoj mjeri djelo svojega prethodnika Jurja Posilovića. Kod rimskih je vlasti ishodio dopuštenje za transliteraciju staroslavenskoga misala, koji je 1927. tiskan latinicom u redakciji Josefa Vajsa. I taj pothvat svjedoči o Bauerovoj svijesti da hrvatska crkvena baština nije samo predmet povijesnoga interesa nego živa sastavnica nacionalne kulture.
Njegov javni angažman u posljednjem desetljeću života postajao je sve izrazitiji. Godine 1931. javno je istupao u korist Hrvata i Slovenaca progonjenih pod talijanskom vlašću. Godine 1932. pozvao je na potporu međunarodnoj konferenciji za razoružanje u Ženevi, čime je, nakon ratničke retorike iz 1914., zauzeo izrazitije antimilitaristički stav. Ta razlika između mladoga ratnog nadbiskupa iz 1914. i staroga crkvenog poglavara koji dvadesetak godina kasnije podržava međunarodno razoružanje također govori o njegovu osobnom iskustvu epohe. Čovjek koji je doživio katastrofu Prvoga svjetskog rata više nije mogao o ratu govoriti istim jezikom kao na njegovu početku.
Godine 1933. zabranio je svećenicima sudjelovanje u pojedinim manifestacijama sokolskih društava, a 1935. zabranio im je kandidiranje za zastupnike na listama političkih stranaka. Ta je odluka posebno zanimljiva ako se uzme u obzir da je Bauer prije biskupskoga imenovanja gotovo tri desetljeća osobno djelovao kao političar. Čini se da je upravo vlastito iskustvo stranačke politike moglo utjecati na njegov zaključak da svećenička služba i izravno stranačko kandidiranje treba jasnije razdvojiti. U tome se očituje jedna od važnijih promjena unutar hrvatskoga katolicizma između kraja 19. i sredine 20. stoljeća.
Bauerovo djelovanje bilo je obilježeno i političkim prijeporima. Miroslav Krleža prikazivao ga je kao predstavnika konzervativnoga, gotovo feudalnog mentaliteta zbog njegova protivljenja marksizmu, boljševizmu i agrarnoj reformi te obrane privatnoga i crkvenoga vlasništva i tradicionalnoga društvenog poretka. Ipak, Bauer se ne može svesti na tu odrednicu jer je istodobno podupirao znanstvene institucije, visoko školstvo, stipendije, filozofsku raspravu, kulturu i međunarodne inicijative za razoružanje. Upravo ta suprotnost čini njegovu povijesnu osobnost složenom.
Njegovo djelovanje treba promatrati i u kontekstu velikih političkih promjena njegova vremena. Rođen u Habsburškoj Monarhiji, djelovao je u razdoblju Khuenova režima, Prvoga svjetskog rata i raspada Monarhije, a potom je više od dva desetljeća vodio Zagrebačku nadbiskupiju u novoj jugoslavenskoj državi, obilježenoj nacionalnim sukobima, centralizmom, diktaturom, gospodarskim krizama te usponom fašizma, komunizma i radikalnih nacionalizama.
U posljednjim godinama života pomoć mu je pružao mladi nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac, koji je postupno preuzimao velik dio stvarnog upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom. Bauer je tada već bio u dubokoj starosti, a pred Crkvom i Hrvatskom otvaralo se još dramatičnije razdoblje.
Kada je Bauer preminuo 7. prosinca 1937. u Zagrebu, Stepinac ga je naslijedio na nadbiskupskoj stolici. Njihova dva mandata tako simbolički povezuju gotovo čitavu prvu polovicu 20. stoljeća: Bauerovo doba obuhvaća Prvi svjetski rat i međuratnu Jugoslaviju, a Stepinčevo će biti određeno Drugim svjetskim ratom i komunističkim poretkom.
Antun Bauer zaslužuje istaknutije mjesto u zagrebačkom kolektivnom pamćenju zbog svojega iznimno širokog institucionalnog, kulturnog i crkvenog djelovanja. Bio je profesor i rektor Sveučilišta, zagrebački nadbiskup, član i pokrovitelj Akademije, mecena Medicinskoga fakulteta i Strossmayerove galerije te podupiratelj kulturnih ustanova.
Posebno je značajan njegov doprinos Zagrebu kao sveučilišnom i kulturnom središtu. Gotovo četvrt stoljeća predavao je filozofiju, obnašao dužnost dekana i rektora te vlastitim sredstvima pomagao razvoju fakulteta, uključujući Medicinski i Gospodarsko-šumarski fakultet. Istodobno je podupirao Akademiju, Strossmayerovu galeriju, izdavaštvo i muzeje, nastavljajući tradiciju crkvenoga mecenatstva. Zagreb mu nije bio samo sjedište crkvene vlasti nego prostor vlastite intelektualne i javne afirmacije.
