Znanstvenik koji je proučavao oblake i potrese
Andrija Mohorovičić je još krajem 19. stoljeća opisao atmosferske rotore koji su otkriveni u SAD-u, Amerikanci su bili iznenađeni kad su to doznali.
Andrija Mohorovičić je osnovao stanice za promatranje oluja u cijeloj Hrvatskoj, a na nagovor urednika Agramer Zeitunga, 1893. je počeo objavljivati meteorološku prognozu
Postojanje Mohorovičićeva diskontinuiteta otkriveno je i na Mjesecu, Veneri, Merkuru i Marsu
Andrija Mohorovičić – Vizionarski je 1911. objavio rad „Djelovanje potresa na zgrade“ u kojem je upozorio arhitekte i inženjere na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u seizmički osjetljivim područjima
Napisao: Marijan Lipovac
Foto: iz knjige „Kroz koru do plašta: Nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857.-1936.)“
Meteorolog, seizmolog i geofizičar Andrija Mohorovičić konačno je 2022. u Zagrebu dobio počasti kakve je kao jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika odavno zaslužio. U travnju je u parku Grič na Gornjem gradu, ispred donedavne zgrade Državnog hidrometeorološkog zavoda, gdje je Mohorovičić radio niz desetljeća, postavljen njegov spomenik, rad kipara Nikole Džaje, a u rujnu pokraj ulaza u zgradu i spomen-ploča kojom je Grič 3 proglašen povijesnim mjestom Europskog fizikalnog društva, što je priznanje koje se dodjeljuje mjestima u Europi važnima za povijest i razvoj fizike.
Istražujući potrese, ondje je Mohorovičić otkrio zakonitosti širenja potresnih valova, kao i plohe diskontinuiteta u Zemlji, što je najveće znanstveno otkriće u potpunosti ostvareno zaslugom hrvatskog znanstvenika i na temelju istraživanja obavljenih isključivo u Hrvatskoj. Ruđer Bošković djelovao je u Italiji i Francuskoj, Nikola Tesla u SAD-u, Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog u Švicarskoj, a i danas najpoznatiji hrvatski znanstvenici svjetskoga glasa djeluju izvan domovine, no Mohorovičić je cijeli život, osim tri godine studija u Pragu, proveo u Hrvatskoj i ovdje izgradio znanstvenu karijeru. Mohorovičić je bez dileme svugdje priznat kao hrvatski znanstvenik, a do svojih glavnih otkrića došao je u Zagrebu. Ipak, dugo je trebalo da mu se glavni grad Hrvatske oduži na primjereniji način nego što je imenovanje jedne skromne slijepe ulice, kakva je Mohorovičićevo ime dobila na Rebru.
Ideja o postavljanju spomenika aktualizirana je prije desetak godina u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, no pojavila se još 1957. u povodu stote godišnjice Mohorovičićeva rođenja. U međuvremenu je Mohorovičić dobio spomen-obilježja i u rodnom Voloskom, pa čak i u Pragu, zahvaljujući zajedničkoj inicijativi hrvatskih i čeških geofizičara. Štoviše, prije nego u Zagrebu, Mohorovičić je dobio počast u svemiru jer od 1970. njegovo ime nose krater na Mjesecu i od 1996. jedan planetoid, a nevjerojatno zvuči podatak da Mohorovičićevo ime nosi najveći objekt u Sunčevom sustavu nazvan prema nekoj stvarnoj osobi – ploha između Zemljine kore i gornjeg plašta, površine čak 505 milijuna četvornih kilometara, nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili skraćeno Moho sloj.
Školovanje i početak znanstvenog rada
Kao i mnogi drugi znanstveni velikani, i Mohorovičić se rodio u skromnoj obitelji. Tradicionalno se bavila bačvarstvom, a imala je zanimljivu tradiciju da najstariji sin dobije ime Andrija, pa se tako zvao i njegov otac, rodom iz sela Rukavca pokraj Matulja, koji je izučio kovački zanat i nastanio se u Voloskom gdje je radio kao kovač sidara u brodogradilištu. Ondje se oženio Marijom Poščić iz Opatije s kojom je 23. siječnja 1857. dobio sina Andriju. Majka Marija umrla je kad je Andrija imao samo šest godina, pa se otac ponovno oženio, Francikom Dubrović s kojom je dobio još djece od kojih je troje doživjelo odraslu dob. Maćeha je i Andriju prihvatila kao svojeg sina, što je kasnije često spominjao. Još dok je pohađao osnovnu školu u Voloskom, mjesni je kapelan uočio da je Andrija iznimno talentiran, pa ga je otac poslao na školovanje. Andrija Mohorovičić je 1867. upisao gimnaziju u Rijeci, gdje je 1875. maturirao s odličnim. Iste godine upisao je studij matematike i fizike na Filozofskom fakultetu u Pragu, gdje mu je profesor među ostalima bio i poznati fizičar Ernst Mach, prethodnik teorije relativnosti i osnivač filozofije znanosti. Mohorovičić je bio aktivan kao suosnivač i tajnik Društva hrvatskih studenata „Hrvat“, osnovanog 1876. U sklopu Društva održavao je predavanja o znanstvenim temama, a osim s drugim hrvatskim studentima, posebno se rado družio s Primorcima koji su kao radnici živjeli u Pragu.
Nakon što je 1878. diplomirao vratio se u Zagreb, gdje je 1879. postavljen za namjesnog učitelja u Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, a 1880. premješten na mjesto profesora Realne gimnazije u Osijeku. Stoga nije izravno doživio zagrebački potres 1880., no ipak ga je potaknuo na razmišljanje o potresima. U Osijeku su mu nedostajali more i kamen, pa je na vlastiti zahtjev 1882. imenovan učiteljem u Kraljevskoj nautičkoj školi u Bakru, gdje je predavao matematiku, fiziku i meteorologiju. Ondje je započeo svoj znanstveni rad jer je tada jedna od obveza srednjoškolskih profesora bila i da se aktivno bave znanošću. Počeo je proučavati cirkulacije u atmosferi i 1887. u Bakru osnovao meteorološku postaju i održavao redovita meteorološka mjerenja.
Proučavao je i probleme gibanja zraka i oblaka te je 1888. konstruirao nefoskop, instrument za određivanje brzine i smjera gibanja oblaka. Za oblake je zapisao: „Oblaci su čudni svati koje treba loviti onda kada se pokažu, a ne kada se hoće, a opredijeljeni smjerovi i brzine sad su točniji, sad netočniji.“
U Bakru je napisao desetak radova, uglavnom iz područja meteorologije, od kojih je najznačajniji onaj u kojem je prvi opisao vrtlog s horizontalnom osi, tzv. atmosferski rotor, koji je opazio promatrajući oblake i vjetar kod Bakra i Kostrene, i koji se javlja na zavjetrinskoj strani planine. Taj rad bio je poznat i citiran u svijetu, no kasnije je pao u zaborav i kad su kasnije rotori otkriveni u SAD-u, postali su važna tema u meteorologiji, pa su Amerikanci bili iznenađeni kad su doznali da ih je Mohorovičić opisao još krajem 19. stoljeća.
Mohorovičić se u Bakru oženio Silvijom Vernić s kojom je imao četiri sina. Najstariji je prema obiteljskoj tradiciji dobio ime Andrija i službovao je kao sudac u Karlovcu, Križevcima i Zagrebu. Njegov sin bio je istaknuti arhitekt i povjesničar umjetnosti Andre Mohorovičić koji je ime Andre dao i svojem sinu, umrlom u listopadu ove godine, pa danas više nema muških potomaka Andrije Mohorovičića.
Drugi sin Ivan je diplomirao farmaciju i bio je asistent na Kraljevskom sveučilišnom kemijskom zavodu u Zagrebu, a umro je 1912., dok su mu roditelji još bili živi. Treći sin Stjepan je bio geofizičar, astronom i matematičar, zaslužan za otkriće pozitronija, koji je unatoč zaslugama za znanost nedovoljno poznat. Najmlađi sin Franjo umro je u šestoj godini života.
Profesor, akademik, voditelj meteorološke službe
Mohorovičić je na vlastitu molbu 1891. premješten za profesora na Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje postaje i upravitelj Meteorološkog opservatorija na Griču, zamijenivši njegovog utemeljitelja Ivana Stožira. Već 1892. uveo je službu točnog vremena, a 1893. osnovao je stanice za promatranje oluja u cijeloj Hrvatskoj, ukupno 78 sa 500-tinjak motritelja. Na nagovor urednika zagrebačkih novina Agramer Zeitung, 1893. je počeo objavljivati meteorološku prognozu. Od 1901. bio je voditelj čitave meteorološke službe u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, koju je unaprijedio kadrovski i instrumentima. Znanstveno je istražio i tornado kod Novske 1892. i vihor kod Čazme 1898. te proučavao klimu grada Zagreba.
Mohorovičić je 1894. doktorirao s disertacijom „O opažanju oblaka, te dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru“ i do 1918. kao privatni docent i kasnije naslovni izvanredni profesor predavao je na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu kolegije s područja meteorologije i geofizike. Od 1900. predavao je i meteorologiju i klimatologiju na Kraljevskoj šumarskoj akademiji. No, do umirovljenja 1922. Mohorovičić je službeno imao status srednjoškolskog profesora, pa mu je i mirovina bila skromna.
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti Mohorovičića je 1893. izabrala za dopisnog, a 1898. i redovnog člana. Od 1918. do 1922. bio je tajnik njezina Matematičko-prirodoslovna razreda te je 1920. bio recenzent knjige Milutina Milankovića, koju je Akademija objavila na francuskom, u kojoj je taj slavni klimatolog prvi put cjelovito iznio svoje astronomske teorije klimatskih promjena.
Mohorovičić je 1899. izradio projekt za istraživanje i iskorištavanje bure, a 1900. objavio je svoj posljednji znanstveni rad u meteorologiji kojom se nakon toga bavio samo stručno, kao motritelj i upravitelj opservatorija.
Proučavanje potresa i nova otkrića
Predmet njegova interesa postaju potresi te 1900. objavljuje rad „Naputak za motrenje potresa“, a 1901. osniva seizmološku postaju u Zagrebu. Njegov seizmograf zabilježio je 1906. poznati potres u San Franciscu, koji je Mohorovičić i analizirao, a 1908. i potrese u južnoj Italiji. U ožujku 1909. uspio je nabaviti još bolji seizmograf, težak jednu tonu, koji je 8. listopada iste godine zabilježio veliki potres kod Pokupskog. Seizmolozi taj potres uvrštavaju na popis povijesnih potresa jer je upravo zahvaljujući njemu Mohorovičić došao do svojih otkrića koji su značili prekretnicu u shvaćanju potresa i njihovih učinaka, ali doveli i do boljeg poznavanja Zemljine kore. Potres u Pokupskom zabilježile su i europske seizmološke postaje i Mohorovičić je zatražio kopije njihovih seizmograma, koje je pedantno i strpljivo analizirao. Za manje od godinu dana, 1910. objavio je u Godišnjem izvješću zagrebačkog Meteorološkog opservatorija znanstveni rad „Potres od 8. X. 1909.“ u kojem je objavio otkriće velikog diskontinuiteta na dubini od 55 kilometara. Mohorovičić je utvrdio da se na određenoj dubini Zemlje skokovito mijenja brzina širenja potresnoga vala i to je pripisao promjenama u sastavu Zemljine kore te utvrdio formulu širenja potresnoga vala u najgornjem dijelu Zemljine kore, koja je ušla u znanost kao Mohorovičićev zakon.
„Zadatak je seizmologije da prouči unutrašnjost Zemlje i nastavi ondje gdje geologija prestaje, a ima u seizmografima kao svojevrsne dalekozore: uređaje koji nam omogućuju da dopremo pogledom i u najdublje slojeve Zemlje“, napisao je u jednom svojem radu, a svojim seizmološkim otkrićima to je i potvrdio.
Dotad se naslućivalo da Zemlja nije homogena, ali se nije znalo mijenjaju li se svojstva kontinuirano s dubinom ili u strogo definiranim slojevima. Mohorovičić je dokazao da je Zemlja heterogena i da se sastoji od barem dva sloja, od kojih je gornji kora, a donji plašt. Kasnija istraživanja potvrdila su opstojnost granične plohe između Zemljine kore i njezina plašta, ali i to da dubina diskontinuiteta nije posvuda jednaka – ispod planinskih lanaca doseže dubinu i do 90 kilometara, a ispod dubokih oceana nalazi se na dubini od samo pet kilometara. U prosjeku se nalazi 33 kilometra ispod Zemljine površine. Ploha je dobila ime Mohorovičićev diskontinuitet i taj je naziv prvi put upotrijebljen još za njegova života, 1934. u jednoj doktorskoj disertaciji na sveučilištu u Saint Louisu u SAD-u, a drugi put u knjizi „Uvod u teorijsku seizmologiju“ američkog seizmologa isusovca Jamesa Macelwanea 1936., nakon čega se taj pojam proširio u znanosti.
Američki istraživači pokrenuli su početkom 1960-ih godina znanstveni projekt istraživanja Mohorovičićeva diskontinuiteta, nazvan Mohole (spoj skraćenog oblika Mohorovičićeva prezimena i riječi hole – rupa), kojim se bušenjem Zemljine kore na njezinom razmjerno tankom dijelu, ispod oceana, željelo otkriti njezin sastav. Postojanje Mohorovičićeva diskontinuiteta otkriveno je i na Mjesecu, Veneri, Merkuru i Marsu.
Mohorovičić je značajno pridonio određivanju epicentra potresa, pa se krivulje hiperbole koje se koriste u tom postupku nazivaju Mohorovičićeve epicentrale.
Miran čovjek koji je umro u petak
Andrija Mohorovičić bio je miran, vedar i dobroćudan čovjek, privržen obitelji, pogotovo nakon smrti sina Ivana 1912., kad je svako popodne bio kod kuće jer se supruga Silvija bojala ostati sama.
„Živio je po strogom redu, gotovo kao i njegov kronometar, ali nije nikada bio dosadan i imao je smisla za dobru šalu. Iza objeda išao je prije uvijek u kavanu čitati njemačke, francuske, talijanske i engleske ilustrirane novine; ovdje je imao stalno društvo i poslije kavane išao bi ponovno u svoj institut u Gornjem gradu. Nacionalno bio je uvijek pravi Hrvat, što je ostao i do svoje smrti, akoprem to nije bilo oportuno; ali on je bio jak karakter“, zapisao je 1963. o Andriji Mohorovičiću njegov sin Stjepan.
Velika strast mu je bilo pušenje, a govorio je da mu se sve najvažnije stvari u životu događaju u petak, pa da će u petak i umrijeti. To se i ostvarilo. Mohorovićić je umro u petak, 18. prosinca 1936., u svojem domu u Zagrebu. Pokopan je na Mirogoju.
Zanimljivo je da je Mohorovičić 1911. objavio rad „Djelovanje potresa na zgrade“ u kojem je upozorio arhitekte i inženjere na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u seizmički osjetljivim područjima. Nakon potresa koji su pogodili Zagreb i područje Petrinje 2020. taj se njegov rad pokazao vizionarskim, kao i ukupno Mohorovičićevo znanstveno djelovanje kojim je pokušao razjasniti tajne nepredvidive i još uvijek nedovoljno poznate unutrašnjosti planeta Zemlje, u kojoj jedan sloj nosi njegovo ime.