“U stanju izloženosti, otvorenosti, ranjivosti i zdvajanja Nives K.-K. je svoje biće i svoje tijelo pretvorila u medij i instrument prijenosa unutrašnje seizmografije jednog od najpoetičnijih, najreskijih, emocionalno lucidnih i u svojoj umjetničkoj konfesiji neporecivih opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.” M. S. Šimat
Osam je godina kako nas je napustila velika slikarica Nives Kavurić Kurtović. Ponegdje poneka manja izložba, gotovo anonimna, bez ikakve pompe. Poslije velike izložbe pred kraj njenog života, u Klovićevim 2016. veće su posmrtne prezentacije njenih djela bile samo u okviru izložbi zbirka kolekcionarke, njene duboke štovateljice i prijateljice kroz čitav život, Dagmar Meneghello u muzejima Vojvodine, Sarajeva, Palače Milesi HAZU u Splitu, već sređene za izložbu u Beču 2026.…Zaborav je sramotan. Ima ljudi koji Nivesičnu umjetnost nisu razumjeli, ili ih je svojom ogoljenošću i istinom, onespokojavala, ali u njenu likovnu veličinu ne postoji sumnja.
„Mogu tvrditi riječ je o jednoj od najvećih umjetnica koju smo imali, o djelima koja zauvijek ostaju ili o sjećanju onih koje je ostavila. Ne znamo pronaći pravu riječ. I ne znamo ništa o besmrtnosti niti to možemo znati. Znam samo da je Nives Kavurić-Kurtović bila posebna osoba i da je učinila više od drugih. A kako je u kolokvijalnom govoru vječnost pomalo neodređena daleka i nejasna zemlja, ponovimo već negdje izgovoreno: otišla je prva dama hrvatskoga slikarstva (pri čemu ne znam zapravo gdje bi stavio naglasak; na lijepo i plemenito unutrašnje i vanjsko lice ove princeze iskrenosti ili na njezino djelo). Onoj kojoj je život i slikarstvo, po njezinim riječima bilo jedno te isto..“ Stoga je ova kraljica iskrenosti, unutar pravoga etosa netolerancije krizi umjetnosti i smrti slikarstva koji su imali zadah konačnosti suprotstavila vlastito biće znajući da je kriza umjetnosti zapravo naša kriza i da smo za našu izgubljenost samo optužili druge.
I nižu se njezini crteži, slike, ciklusi, cjeline. Prostirke su poput zastava i stjegova neke bratovštine srca u kojima su misli sređenije a oblici određeniji. A tek njezine Rolade života ili Zarolan životom (od 28 i 40 metara!) koji je pravi roman tijeka svijesti, i koje dokazuju da je veliki format intiman format (Keser). Ponekad se suočila sa stvarnošću. U crtežima Vrijeme zapunjeno odustajanjem (1995-96) izašla je iz sebe komentirajući grubu stvarnost koja ne veseli. I crteži su počeli živjeti ili bolje rečeno zapravo odumirati od lošega zadaha i susreta sa ovakvim svijetom. Tamo gdje su drugi stavljali znakove uvjerenja ili se zaklanjali iza kore stila ona je ostavljala tragove čovjekove ranjivosti. Sve su kategorije stila rođene iz mesa njezina djela. Njezino je djelo bilo samo prividno narativno. Ono je imalo priču, ali te su priče dolazile iz gustoće njezina unutrašnjega života. I zvali ih slikama, crtežima, reljefima, kolažima ili nekako drugačije, svojim je djelima uvijek nastojala isprovocirati smisao postojanja i života. Margareta S. Šimat.
Nives Kavurić Kurtović rodila se 1938. u Zagrebu. Godine 1962. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Frane Baće. Od 1962. do 1967. bila je suradnica u majstorskoj radionici Krste Hegedušića, kojeg je izuzetno cijenila. Do 1983. živi kao profesionalna umjetnica kada postaje profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1997.postaje redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njezina djela, nadrealistička i fantazmagorična s nemirnim rukopisom i profinjenim koloritom, nalaze se u mnogim privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Služi se stečevinom informela i novog shvaćanja prostora. Često ispisuje na slike svoje ili tuđe tekstove. Šteta je da te opaske, razmišljanja, reminiscencije nemamo sačuvane i sređene. One bi dale još jedan sloj kompleksnosti već i onako vrhunski složenom opusu ove najveće hrvatske umjetnice. Kao što je nova, jedinstvena , samosvojna pojava u hrvatskoj likovnosti koju je raskošila, tako je i njen jezik pun iznenađujućih tvorevina novih riječi, slikovitih lingvističkih igri, neopisivo bogatih i iznenađujućih asocijacija.
Živjela je u kući koju je projektirao njezin otac, arhitekt Zvonimir Kavurić – kojeg su 1944, nakon zvjerskog mučenja, pogubili ustaše. Zašto se u Zagrebu početkom devedesetih izgubila ulica braće Zvonimira i Stjepana Kavurića i postala Ulica Andrije Hebranga. Kome i zašto je on očito bio podobniji – mogli bismo se samo pitati. Koliko ju je intimno pogodila ta politička odluka – koja je naprasno minorizirala žrtvu na oltaru domovine njene obitelji – a kojoj je Nives KK čitavim svojim životom, svojim bivstovanjem i svojim strastvenim i požrtvovnim stvaranjem održavala plamen?! Bila je još djevojčica, ali dovoljno odrasla da shvati prazninu koja je nastala gubitkom oca.
„Nije to beznačajan biografski podatak,… u njezinom slučaju kao da je život u nečemu što je proizvod mašte mrtvoga oca stalno upisivano i upisano u crteže i slike, u svu njezinu umjetnost. Mnogo je smrti i mašte u prizorima Nives Kavurić Kurtović, velikih brojnih , moćnih pietà, , kao slika vječne i bezbroj puta ponovljene smrti… Još bi jedan život dug cijelo stoljeće Claude Lévi-Strauss mogao odživjeti tako da umjesto puta po kolektivnim mitologijama putuje kroz njezine slike, po jednoj intimnoj mitologiji, čiji su znakovi brojni, mnogo dublji i drevniji od samo jednoga ljudskog života. U njima se, tim njezinim znakovima, ogledaju dva svijeta, odijeljena granicom čovjekove kože i zjenicom oka: jedan unutrašnji – o kojemu će se uvijek radije govoriti, iako bi o njemu, možda, trebalo šutjeti – i drugi vanjski, koji ćemo zbog nečega nerado prepoznavati.. Ona je detalj u kojemu se dva svijeta odvojena granicom ljudske kože ponovo srode i spoje u jedan.“ Piše književnik Jergović.
1960. jedan crtež nazvala je “Pokaja se Gospodin što je stvorio čovjeka i bi mu žao u srcu”. Kako lijepo! Što kaže Bog na sve ovo? Što kaže Bog dok gleda vijesti? Na drugom crtežu, godinu dana kasnije, piše: “Bez nade u skoro raspeće…” I poslije: “Dosta je bilo parade/ Ujedinite svoje breme/ Zgazit će vas vreme” Na jednom crtežu pitanje – „ Ljudi tako nas je mnogo, a tako smo usamljeni“.
Šezdesetih je Nives Kavurić Kurtović imala poziv za Pariz, gdje je pobijedila na 5.Bienalu mladih 1968. i dobila mogućnost ostajanja u Francuskoj i europske karijere.“ To se često spominjalo u tekstovima o njoj. Nije ostala jer je bila noseća, željela je obitelj u svojoj zemlji. ... Što bi bilo da je otišla? Vjerojatno bi načinila karijeru, poput velikih slikara koji su iz ovih krajeva odlazili – Dade Đurića, Vladimira Veličkovića, Julija Knifera – ili bi, možda, postala slavnija od njih? Bila bi umjetnica nekoga šireg, francuskog i europskog konteksta, ali u svemu bi drugom, to je sasvim sigurno, ostala uskraćena. Njezina životna izložba ne bi mogla biti ovakva kakva je bila zadnja u Klovićevim dvorima. Ne samo da crteža, slika, bilježnica, blokova, rola ne bi moglo biti ovoliko, nego ni njen svijet ne bi bio ovakav. Ne bi je bilo u kući Zvonimira Kavurića, niti bi je bilo u snebljivim okolnostima njezina zagrebačkog života, ne bi za nju bilo rata, a ni onog što je uslijedilo nakon rata… Život umjetnika u tuđini u najvećoj je mjeri život izvan vlastite sudbine, bijeg od vlastite nesreće. Tako je kada se ode svojom voljom, kao što je krajem šezdesetih mogla otići Nives Kavurić Kurtović. Drukčije je, i po umjetnost bolje, jedino kada umjetnika protjeraju, pa sudbina i nesreća prerastu njegovo djelo, pa ih u tuđini treba dostizati…U Parizu bi, međutim, ona imala nešto što u Hrvatskoj nema, a nije mogla imati ni na širem i većem kulturnom i umjetničkom prostoru, u Jugoslaviji: imala bi kontekst za svoje životno djelo, leksikon za svoju umjetnost. U Zagrebu Nives Kavurić Kurtović samoj je sebi jedini kontekst. Ona je jedan od onih umjetnika – takav je, ali na posve drugi način i Boris Bućan, a najizrazitiji među takvima bio je Miroslav Krleža – koji stvarajući svoje umjetničko djelo stvaraju i svoje stanište, grad, zemlju i svoj kosmos. Ona je samoj sebi jedini kontekst. I zapravo to je grandiozno. A da je otišla u Pariz i da je ostala tamo, jer u Pariz se niti ne ide ako se neće u Parizu ostati, kontekst bi joj činili drugi.“Jergović piše dalje.“ Možda je loše za nju i njezine bližnje, sigurno je katastrofalno loše za galeriste i za cijenu njezinih slika na tržištu umjetnina, vjerojatno je loše i za njenu kritičku i književno-esejističku recepciju (o kako bi se, naročito našijenci, raspisali o njoj, e samo da joj je djelo ovjereno u Parizu…), ali to što nije otišla sjajno je za njezino djelo i za sve što je radila nakon vremena neodlaska.
Slikala je figurativno nadrealne kompozicije, uglavnom antropomorfnih oblika i znakova, razvijajući pritom vlastiti stilski izraz prepoznatljiv po ekspresivnoj liniji i sprezi ljepote i deformacije. Djela joj karakterizira tragičnost i liričnost, sklonost paradoksu i crnom humoru, prikazivanje tjeskobnih vizija, slojevitosti i prožimanja podsvjesnog i svjesnog, duhovnog i tjelesnog, vanjskog i unutarnjeg svijeta. Posebno je njegovala crtež kao osnovu svog spoznajnog slikarstva. Crtala je i slikala svijet iz snova. Fetusi užasnutih izraza lica – A opet „ u njezinom mraku i pesimizmu neki je dobar, blaženi mir, neka pitomost i pristojnost duše, koja kao da se grozi svakog pretjerivanja. Eto, to je ono što je konstanta na slikama i crtežima Nives Kavurić Kurtović: nema pretjerivanja, hiperbole ni hipertrofiranih osjećaja. Njezin užas ima mjeru.“ Jergović. Na kraju to je život kojim živimo.
Kako kaže Boris Vian, sjena života je tragičnost.
“Na humusu thanatose pojavilo raslinje erosa, ništa manje duboko i otajno i jednako očajnički sveobuhvatno, ali ne više očajno nego himnički afirmativno i zanosno. Na toj su vatri usplamtjele i ražarile se boje, rastvorili se prodori u sustavu, živnuli refleksi privlačenja i odbijanja. Pišući o slikama iz sredine sedamdesetih, Željko Sabol je progovorio o magiji i mitologiji tjelesnog, te neodoljivi vitalizam tumačio patologijom iracionalnog. Meni je izgledala primjerenijom logika sna, odnosno uvjerenje da sve kolorističke i crtačke metamofroze u tom trenutku slijede oniričke slobode i noćne kriterije. Snovi, kao snovi, često su i libidinoznog sadržaja. Nećemo tvrditi da sva spajanja i prožimanja naslikanih likova znače kopulaciju niti da su naglašena ispupčenja i udubljenja neizbježne spolne oznake, ali pretežnost parova, binoma, tandema ili stisnutih grupa svakako govori o nagonskom traženju komplementarnoga, o gladi za drugim, o mračnom predmetu žudnje… Stanoviti erotski napon otkrit ćemo i u samim odnosima boja, u prevlasti slatkogorkih kombinacija, u kontrastima iznimno ljupkih, čak koketnih tonova i povremenih opornih, trpkih, hrapavih ili kričavih akcenata. Obzirom na prevlast bljedunjavih i nježnih žutila ili blagih ružičastih i ljubičastih preljeva, zanimljiva je Malekovićeva usporedba Nivesine kolorističke game s ocjedinama krep-papira. U svakom slučaju, poput ovoja i omotača slojevi pigmenta idu jedan povrh drugoga i obavijaju naslikane likove, uranjaju ih u mliječne maglice i velove, te štite od pregrubog dodira s vanjskim svijetom, odnosno – kako bismo mogli reći – od nesmiljenje javnosti. Skokovito i nedoslovno, autorica je na ovim izduženim prizorima prikazala najglavnije postaje našega prolaska životom. Rađanjem i smrću bremenite su mnoge figure, a materinstvo je izričito pokazano, kao i nevjestinski veo – izravno zalijepljen na jednom mjestu. Ipak, najčešće su epizode stanovite erotske napetosti, ne toliko zbog golotinje i odgovarajućih atributa koliko zbog insistiranja na zjelesnosti likova koji očito nisu sami sebi dovoljni. Obučena ili (češće) naga, tijela žude jedno za drugim ili se međusobno udaljuju. Unutar velike (kolektivne) povijesti prevladava tema o odnosu dvoje bića, dviju neizbježnih nepotpunosti. Simboličke su situacije: mladenka kao nevinost bez zaštite; par kao protagonisti gubitka izvorne čistoće, odnosno istočnog grijeha i izgona iz raja; zatim, svojevrstan bijeg u Egipat i, umjesto Uzašašća, nešto poput slobodnog pada grupe padobranaca, uhvaćenih u koloplet.
Nives Kavurić-Kurtović radije antropromofizira mitsko nego li mitizira ljudsko. U svakom slučaju, svim pojavama i parabolama daje svoj pečat i vlastitu, sasvim čovječju i osobnu mjeru.
Crteži iz ciklusa Češljanje bez uvijanja razrađuju ponajprije teme okrutnosti i patnje. Jedan od mogućih podnaslova: Glavati svijet bez vapaja (ispisan na nekom od radova) najbolje otkriva prostorne i afektivne koordinate cjeline. Glave su redovito hipertrofirane i naglašene grimasama (i tekstovima: Kako sačuvati glavu… ili Ljudi, pa to je glavinjenje), a te grimase poput sleđenih krikova neposredno denotiraju internaliziranu zbilju. Vojničke cokule, prazne i kao ostavljene na dnu prizora upućuju na militaristički kontekst tjeskobe i straha, na razloge čovjekove zagubljenosti mimo njegova neposrednog domašaja. Sasvim stogi i ekskluzivitički raspon između dvije crnine čine ovu grupu rijetko prodornom i udarnom.” – Tonko Maroević
„Nakon mračnih početaka, u vrijeme kada se na njezinim slikama pojavio i tekst, slike Nives Kavurić Kurtović postaju kratko vrijeme svijetle, i onda ponovo prljavo plave plave, sive, crne. „ Ali ni to svjetlo, kao ni onaj mrak, ne treba doslovno shvatiti. Dok se kreće između radikalnog pesimizma i radikalnog optimizma, bez površnih gesta i plitkih pretjerivanja, ona je u dominantnom smislu – melankolik. Ali u njenom slučaju nije to nikakva bezrazložna tuga, još manje depresija i tjeskoba. Njena je melankolija kao u Ciorana, kao u onom njegovom aforizmu iz genijalne knjige “Silogizmi gorčine”, u kojemu je sadržana sva poezija ovoga svijeta: “U svijetu bez melankolije slavuje bismo pekli na roštilju.” – Jergović
“Više od pola stoljeća Nives K.-K je u hrvatskoj umjetnosti ustoličena matica svojih umjetničkih košnica, njihovih šumova, mrmora, zujanja, cikanja, tonskih i atonalnih pjevušenja, muklih očaja i vapaja, ljekovitih ironija, hihota humornih morfema koji se zbijaju iznad i ispod običnih slušnih frekvencija. Transkribirane su u autografsko likovno pismo ispisano grafijom i grafemima bića u potrazi za razlozima i u žudnji za jasnoćom. Bez zazora prema osobnom i intimnom, ničiji sljedbenik, bez okrilja uzora, bez obrane stilskim kozerijama i aktualnostima. U nimbusu nezaštićene ranjivosti poistovjetila je svoje napore s usudom svojeg dara, svoje ruke, svojeg duha, svoje osjećajnosti i osjetilnosti. Šimat. “To je stanje košmara svijesti i podsvijesti, kad sve ulazi, a ništa ne izlazi – stanje grozne nemoći i poljuljanosti. Mogu reći: gotovo prerasle do fizičke boli ! Vrijeme punjenja bez razloga, bez odabira, bez vlastite moći, vrijeme prepuno napetosti. Vrijeme kada mi je sve jednako važno i bolno: to je stanje kad fizički i psihički bolujem, da bih ponovo dotakla zdravlje. Nabujalu energiju treba razodjenuti do njena smisla (1976.)
Umjetnica je tako strastveno, požrtvovno, iscrpljujući se do u smrt – radila. Stvarala, ljuštila život…
“U stanju izloženosti, otvorenosti, ranjivosti i zdvajanja Nives K.-K. je svoje biće i svoje tijelo pretvorila u medij i instrument prijenosa unutrašnje seizmografije jednog od najpoetičnijih, najreskijih, emocionalno lucidnih i u svojoj umjetničkoj konfesiji neporecivih opusa u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.” M.Šimat. „Ali ta upravo ljepota njezina slikarstva posebna je. Magična. Čak i onda kad joj se predsvjesno opiremo,odmičemo.” – B. Glumac
Nives KK
“Za mene je to bilo oduvijek osluškivanje misaonih svjetonazora. Egzistencijalni grč u potrazi sa smislom. Uvijek gibanje od nepoznatog prema prepoznavanju. I obratno. BITI ŽIV ŽIVCATI – konfrontirajući sebe svemu, oko i u sebi, kroz sebe. Možda je slikanje jedini prostor gdje sam mogla biti živa živcata – dovoljno tišine za sabranost i zahuktalost ruke koja je zapisivala znakovlje ili bolje: tišinu pretvarala u znakovlje dijaloga, sučeljavanja, odnosno potrebe za potragom svjedočenja istinitosti, bez konformnizma općima mjestima! Da, DUBAC ISTINE – istinskog svjedočenja (naslov jedne moje slike). Ljudski trag napučen pitanjima za osvještenjem ili spoznajom. To je moja fascinacija traganja, a uvijek u obrani čovjeka, protiv sudbine…
[1] Naslov je jedne od slika NKK iz
Napisala: Biba Salata
Slike iz Fundusa zbirke Dagmar Menegello
