Od iskona u čovjeku tinja iskra poriva da poleti, da se vine među ptice, da vidi zemlju po kojoj hoda s visine plavetnila, da se srodi s oblacima. Mit o Ikaru plod je te čežnje, toga sna, koje ni Ikarov pad i smrt nisu mogli zatrti. Ali to je mit, nije povijest. Naša priča mora početi od nekog uporišta koje nam pruža pisana povijest.
Priču o povijesti balona punjenih toplim zrakom započinjemo u Kini. Niti jedan znanstvenik koji traga za korijenima ne tvrdi da je baš to prapočetak. Oni nam nude najstariji trag do kojega su dospjeli. A taj seže u prošlost prije 1789. godine! Postoje zapisi da su od 220. do 280. a. d. (za vrijeme Trećeg carstva) Kinezi koristili balone za vojnu signalizaciju. A da se moglo doseći tu razinu primjene moralo je postojati i ranije iskustvo. No, to jest logična pretpostavka, ali znanost to ne potpisuje kao povijest!
Od Lisabona do Lyona
Istraživanjima diljem svijeta dokazano je da se prvi uzlet u Europi zbio 8. kolovoza 1709. godine u Lisabonu. Svećenik Bartolomeo de Gyusmao uspio je toplim zrakom punjeni papirnati balončić podići 4 m! Pokus je izveden pred kraljem Juanom V. i cijelim portugalskim dvorem. Taj je koračić, mjereno današnjim uzletima i visinama, bio veliki pomak u “bijegu prema nebeskim visinama”.
Ipak, povijesni početak aerostatike, let letalica lakših od zraka, vezan je za zbivanja u Francuskoj. Pioniri balonstva su Francuzi braća MontgolfierJacquesEtienne (1745. − 1799.) i JosephMichel (1749. − 1810.). Bili su rođeni u gradu Annonay nedaleko Lyona. Proučavali su vjetrove, zračna strujanja, uzgon, prirodne zakone koji uslovljavaju ostvarenje njihova sna – uzleta balona ispunjena toplim zrakom. Konačno im je uspjelo načiniti balon od mješavine lanenih niti i papira zapremine 50 kubika toplog dima. Taj balon bez posade uzletio je sa sajmišta njihova rodnog grada 5. lipnja 1783. godine. Prema kronikama balon je dosegao 1830 m visine. Već 27. kolovoza 1783. godine balon profesora fizike Jacquesa Alexandrea Cesara Charlesa (1746. − 1823.) napunjen vodikom uzletio je s Marsove poljane u Parizu. Prizemljio je sjeverno od Bourgeta. Seljaci su vilama uništili tu “paklensku napravu”. Ali uzalud, balonstvo se više nije moglo zaustavili.
Prva žena u balonu
Braća Montgolfier su već 19. rujna 1783. godine dozvolom kralja Louisa XVI. iz parka u Versaillesu poslali u visine balon s posadom – prvi živi putnici bili su pijetao, ovan i patka. Kralj i cijeli dvor, kao i svo okupljeno mnoštvo, bili su oduševljeni. Nakon menažerije čiji su članovi preživjeli uzlet i let bilo je nekoliko uspjelih pokušaja s ljudskom posadom, ali je balon bio privezan dugim užadima za tlo. Braća Montgolfier tražili su kraljevsku dozvolu za slobodni uzlet s ljudima. Kralj je odlučio da prvi čovjek može biti jedino na smrt osuđeni zločinac. Nakon upornih molbi kralj povlači svoj dekret i 21. studenog 1783. godine u visine se slobodnim uzletom uzdigla prva ljudska posada. Prvi areostatičari, prvi balonaši bili su znanstvenik JeanFrancois Pilatre d Rozier i markiz Francois d´Arlandes. Dosegli su visinu 1000 m, a 8 km su preletjeli za 25 minuta. U memoarima Francois d Arlandes je zapisao: “Balon je, po pričanju gledalaca, dostojanstveno uzletio. Mene osobno iznenadila je tišina i posvemašnji mir, gledaoci su bili toliko uzbuđeni… I dok sam netremice gledao mnoštvo na tlu što izmiče pod nama, Rozier je viknuo: ‘Ti besposličariš, a balon još nije dosegao nužnu zapreminu!’ Smjesta sam podložio još jedan snop vlažne slame. I dok sam se snašao Pariz se gubio iz vida, a Rozier je viknuo: ‘Još vatre, dragi prijatelju, još vatre!’ Zgrabio sam vilama veliki snop slame bacio ga usred plamena. Balon nad našim glavama se brzo nadimao… ja sam se opustio i odjednom sam povjerovao da letimo u samo nebo! “
Iste godine (3. prosinca 1783.) dvočlana posada u košari balona preletila je 40 km za 2 sata. Pola godine kasnije (4. travnja 1784.) u balonu je zrakom plovila i prva žene – Francuskinja Marie Trible. A 5. siječnja 1785. Jean Pierre Blanchard preplovio je zrakom La Manche od Dovera do Calaisa.
Balon nad Zagrebom
Sada je pravi trenutak je upitati se gdje je bio Zagreb u tom uzbudljivom razdoblju balonarske, aerostatske povijesti!? Odgovor će mnoge iznenaditi! Samo šest godina nakon prvoga povijesnog slobodnog uzleta balona s ljudskom posadom 21. studenoga 1783. građani su gledali balon nad Zagrebom. Evo što o tome piše Branimir Špoljarić u svojoj knjizi “Stari Zagreb od vugla do vugla”.
“Davne 1789. pojavio se u našem gradu Krsto Mazarović, Hrvat iz Boke kotorske, te uputio tadašnjem hrvatskom banu Franji Balašu molbu za dva uzleta balonom… Ban je odobrio Mazarovićevu molbu, a gradski se magistrat pobrinuo za organizaciju te atrakcije…” Magistrat je odredio da će se prvi uzlet balona održati na livadi istočno od kaptolskog zida (danas je tamo park Ribnjak). U to su vrijeme balonaši (tada su iz nazivali zrakoplovci) sami izrađivali svoje balone. Krsto Mazarović je u Zagrebu izradio od čvrstog papira balon visine 9,40 m i promjera 6,09 m (30 x 20 stopa). Košara (neki je nazivaju i gondola) ispod balona bila je debelim užetima vezana za tlo.
U nastavku Branimir Špoljarić opisuje kako je Mazarović napuhavao taj veliki balon. “Ispod balona postavio je veliku tavu s vlažnom slamom, čije je izgaranje proizvodilo topli dim. Dim je postepeno punio i nadimao balon sve dok nije dobio oblik velike lopte.” Nakon što se smjestio u košari na dogovoreni znak pomoćnici su prerezali užad i balon je slobodno uzletio. Nije naodmet reći da u takvom balonu nije bilo kormila te su balonaš i balon bili prepušteni zračnim strujama na milost i nemilost. Iz knjige Branimira Špoljarića saznajemo da je mnoštvo klicalo iz svega grla, šešire su bacali u zrak, a balonaš Mazarović je otpozdravljao mahanjem ruku. Nakon pola sata leta nad zagrebačkim krovovima, balon se ohladio i konačno prizemljio, ispuhan i spljošten, na livadi uz Savu. Na ovome mjestu čitatelj pokušava zamisliti kako je, tko je taj balon dopremio u grad. Jednostavno: odvažni balonaš smotao je ispuhani balon i s pomoćnicima odio u grad.
“U siječnju 1790.”, piše dalje Branimir Špoljarić, “uzdigao se Mazarović i drugi put, uspješno dokazavši svoju vještinu zrakoplovca”. O tom se pothvatu opširno pisalo u inozemnom tisku i mali se Zagreb pojavio u mnogim europskim novi nama, a naš zagrebački tisak piše o Krsti Mazaroviću kao “naše gore list”. Da Krsto Mazarović nije bio samo nepoznati odvažni zabavljač već iskusni balonaš može se pročitati u zagrebačkom Jutarnjem listu, 28. ožujka 1938. godine 1789. godine prije negoli je zatražio odobrenje za nastupe u Zagrebu, uspješno je nastupao u Bavarskoj, Austriji, Štajerskoj i Čehoslovačkoj.
Pad iz balona
Zanimljiv je i ovaj dio članka: “Gradska fiskalna politika trpala je po kriteriju svoga vremena balonstvo u isti koš s teatrom, jednako kao i sve pelivane.” (Pelivan je riječ turskoga podrijetla: akrobat koji na sajmovima izvodi razne vještine). A ima pisanih dokaza da su ti “pelivani” plaćali za svoj nastup.
Mazarović je, na primjer, davao četvrtinu svoje zarade tadašnjem direktoru njemačkog kazališta u Zagrebu, direktor je imao predstave u zakupu i za njih je plaćao porez. Jedan od izvora o balonašima i balonstvu u Zagrebu je članak Labuda Kirića (časopis Povijest sporta, broj 36, rujna 1978.) U tom članku autor iscrpno reda sva iole značajnija gostovanja i nastupe u Zagrebu nakon Krste Mazarovića. Ograničeni prostorom u našem listu pokuša vamo biti razboriti i izdvajamo iz Karićevog članka vijest iz Obzora u broju od 5. rujna 1889. godine. Naslov vijesti je “Zrakoplovac u Zagrebu”. Naziv “zrakoplovci” punim pravom tada još pripada balonašima. (Priča o prvom letu zrakoplova i braći Wright počet će 17. prosinca 1903. u Kitty Hawku).
“Prispio je u Zagreb glasoviti zrakoplovac Giacomo Merighi. On je iz Italije, iz Bologne, Sada mu je 25 godina. Dosad je bio 162 puta sa svojim balonom u zraku, te se znade izdići do 1 500 metara. Kad on ide u zrak, da zrakom plovi, njegov balon nema gondole (košare, ladice, prim. L.K.) već samo trapez te na njemu čini najčudnovatije tjelovježbene igre. Osobito čas kad polazi u zrak, to je od najljepših, najimpozantnijih i najzagonetnijih prizora, što se može zamisliti.” Giacomo Merighi i Zagreb zavoljeli su jedno drugog i Talijan se četiri puta vraćao u Zagreb u razdoblju jednoga desetljeća. Jednom je prizemljio u Preradovićevoj ulici. Običaj je bio balone nazvati nekim imenom. Tako je Giacomo Merighi prvi put u Zagrebu imao balon “Drzoviti orao”. Novi balon je nazvao “Grad Zagreb”. A jednom je i malo pretjerao u želji da zabavi svoje vjerne gledatelje. Iz balona “Grad Zagreb” s 300 m visine ispao je čovjek. Nastao je tajac, a već se za trenutak čuo glasni smijeh: iz balona u obližnju baru pala je lutka… Budući “padanje iz balona” nije bilo najavljeno u prijavi programa, a budući da je ta šala i uplašila mnoge, redarstvo je podnijelo prijavu sudu. Sudac je presudio: krivac mora platiti globu od 15 forinti i to u korist Uboške zaklade grada Zagreba. Giacomo Merighi je bez riječi platio smatrajući da je tu kaznu i zaslužio. Zabilježeno je da je rekao da je prezadovoljan ishodom − “contentissimo”. Iz te plejade pionira razvitka aerostata spominjemo Zagrepčanina Davida Schwarza, On je konstruirao prvi zračni brod kruta sastava. Koristio je tvrdi aluminijski lim. Ušao je u povijest razvitka zračnih brodova (dirižabla, zeppelina) 1897. godine nakon službenog pokusa u Berlinu.
Vojska i baloni
I dok se balonstvo i vještine balonaša ukorjenjuju u programe zabave građanstva, vojska balonima i svemu u vezi s njima prilazi sistematičnije. U drugoj polovicu 19. stoljeća u austrougarskoj vojsci ustrojavaju se prve zračne balonske jedinice. U odgovarajućim vojnim školama školuju se odabrani za tu specijalnost. I baš služenjem u austrougarskoj vojsci balonstvo upoznaju i naši ljudi. Jasno, u programu te vojne balonske obuke bilo je i natjecanja u gađanju. O tome svjedoči zgoda za vrijeme jednoga takvog natjecanja 30. kolovoza 1897. godine na poligonu nedaleko Bečkoga Novog Mjesta.
Pri završetku priprema, prije nego što je ukrcan balast i pričvršćeno sidro, u cik zore jedan se balon nenadano oslobodio i velikom brzinom uzletio. U košari je bio sam samcat natporučnik Dvoržak, Zagrepčan, polaznik balonske vojne škole. Zračne struje su nosile balon na visinama od 3000 do 5000 metara. Da bude nevolja još veća, kompas se razbio, nebo pokrilo oblacima, tako da je orijentacija bila gotovo nemoguća. Tek tu i tamo natporučnik Dvoržak bi kroz oblake za trenutak ugledao zemlju. Bilo je već podne kad se balon spustio na 200 metara negdje oko Županje. Nad Gradištem se njihao u rano poslije podne gotovo cijeli sat. Kad se balon u jednom trenu spustio nad šumu natporučnik je prisebno oko hrasta omotao uže i zaustavio balon. Seljaci su izvukli natporučnika, izvukli zatim balon iz šume i pažljivo ga sklopili. A presretni natporučnik Dvoržak nije tog trenutka ni slutio da je ispisao prvu stranicu poglavlja povijesti “Zagrepčani balonaši”.
Let iz oklade
Početkom 1905. godine za kavanskim stolom u Zagrebu počelo se pisati nastavak. Zagrebački graditelj Julije Rudović izazivao je natporučnika Johanna Mannsbartha raspravom je li let balonom baš junaštvo ili samo vještina koju svatko može lakoćom naučiti. Okladili su se i odlučili da to riješe zajedničkim letom. Odmah su zagrebačkom redarstvu prijavili uzlet balon 2. travnja 1905. godine. Prijavili su i posadu: natporučnici Johann Mannsbarth i Aleksandar Rudolf Kraal, te graditelji Julije Rudović i Viktor Kafka. Vlasti su obavijestili da će balon puniti iza zgrade “Sokola ” (današnji Mažuranićev trg) i da će s tog mjesta i uzletjeti.
Natporučnik Mannsfarth uspješno je bio završio vojnu balonsku letačku školu u Beču i imao iskustvo stečeno nakon pedesetak uzleta i letenja slobodnim balonom. I natporučnik Kraal je bio školovani balonaš. Njih dvojica kupili su u Budimpešti rabljeni balon, poznati “Turul” (mađarski: sokol) i u Zagrebu ga preimenovali u “TurulSokol”. O tom letu 2. travnja 1905. zagrebačke Narodne novine 3. travnja 1905. godine izvještavaju: “Jučer prije podne digao se iza zgrade “Hrvatskog doma “u zrak zrakoplov “Tarul – Sokol ” s natporučnicima g. Mannsbarthom i Kraalo te ovdašnjim poduzetnicima g. Kafkom i Rudovitsem.” Već u 8 sati ujutro bilo je iza gore spomenute zgrade oko 5 000 osoba, koje su znatiželjno promatrale prve pripreme oko punjenja zrakoplova.
Oko zrakoplova stajalo je za vrijeme punjenja 30 osobito uvježbanih vojnika, koji su od vremena na vrijeme spuštali postupno vrećice i tako omogućivali da se zrakoplov polagano diže. Košara, solidno izrađena od isprepletenog šiblja, ima prostora za četiri osobe i za zrakoplovne sprave. Ona je bila i predmet velike znatiželjnosti te su u nju mnogi zavirivali, da premjere i pregledaju svaki njezin kutić. Glavnu pozornost svratili su na sebe odvažni zrakoplovci, osobito g. Kafka i Rudovits koji su se jučer prvi put digli u zračne visine. Obojica su imala na sebi sportsko odijelo, ali su ponijeli sa sobom također ogrtače. S njihovih lica održavala se je neka nervoznost, dok su oba časnika zrakoplovci bila hladnokrvna te su potpuno nonšalantno davali zadnje odredbe i upute. U 10.45 sati fotograf Chernich fotografirao je još jedanput zrakoplov i zrakoplovce, koji su bili već ušli u košaru. Točno u 10.30 sati oslobođen je zrakoplov od svih veza koje su ga držale za zemlju te se polagano počeo dizati uz burno pljeskanje općinstva, koje je pozdravljalo zrakoplovce mahanjem rubaca, dok je glazba svirala veselu koračnicu. Općinstvo je dalekozorima promatralo zrakoplov sve dok se mogao vidjeti, dok su se automobilisti i motociklisti dali odmah za njim u potjeru, čim se počeo dizati u zrak. Labud Klarić u svom članku upotpunjuje opis ovoga prvog leta u kojem su balonsku inicijaciju prošli i prvi Zagrepčani. Let je bio miran i ugodan. Nad Kominom, oko podneva, bacili su limenku s trobojnicom.
Prije iskrcavanja “osokolili su se” čašom vina. Letjeli su preko Zeline i Koprivnice, i oko 16.30 sati prizemljili kod Visconta u Mađarskoj. Za šest sati leta balon je preletio 180 km, leteći prosječno 30 km/h. Najviša dosegnuta visina bila je 3200 metara, najniža zabilježena temperatura bila je 0°C.
Daljnji razvoj balonstva u Zagrebu
Oduševljenje je bilo sveopće, a zagrebačke su novine bile pune, prepune opisa, razgovora, čestitki i dobrih želja. A već 16. travnja 1905. godine “TurulSokol” ponovno uzlijeće. U košari su časnici Mannsbarth i Kraal, a putnici Zagrepčani nadšumar Josip Sinkovec i tvorničar Mirko Bothe. Preko sela Trnava letjeli su nad Sljemenom. Upali su u nevrijeme – kiša, susnježica, vjetar – te je let završio prisilnim slijetanjem u krošnje šume. Nasreću, nitko nije stradao. Balon je bio oštećen. Seljaci iz obližnje Stubice sasjekli su grade, skinuli balon i volovskom zapregom dovezli u Zagreb.
Labud Kirić poklanja nam i ovaj podatak: “U Stubici zrakoplovce je dočekao i pogostio učitelj Lisak. On je odmah poslao brzojav u Zagreb.” Zagrepčane se više nije moglo obuzdati – svi su htjeli “nebu pod oblake”. Budući da je “TurulSokol” bio “kao nov ” uzletio je već 24. travnja 1905. godine. U trećoj posadi uz oba natporučnika i Mirka Bothea bi je i Ferdinand Budicki, pionir automobilizma u Hrvatskoj, osnivač Prvog hrvatskog automobilskog kluba 1906. No, ovaj puta “treća nije bila sreća” spustili su se već u Velikoj Gorici, omelo ih je nevrijeme. Zagrebački fotografi i ovoga su puta obavili hvalevrijedan posao.Već narednog dana u izlogu fotografa Chernicha (Černića) bile su snimke uspona balona i još tri snimke samoga leta. Balonstvo je vrlo brzo postalo “gotovo obična stvar”. Zato nije čudo da uzdizanje 4. lipnja 1906. godine nije popraćeno medijskom i inom reklamom. Posada je bila Mannsbarth, Kraal, Bothe i Budicki. Preletjeli su Severin na Kupi, Klek, pa preko Senja i preko mora doletjeli na Krk i prizemljili kod Baške.
Balonstvo je tada u Zagrebu pustilo zdrave korijene. Dokaz je današnji napredak.
Napisala: Milka Babović
Foto: Hrvatski športski muzej
