Napisao: Maximilian Esterházy de Galántha
Foto: Privatna obiteljska zbirka
U nizu velikana koji su obilježili povijest Zagreba, ime uglednog grofa, mađarskog primasa, nadbiskupa i metropolita Emerika Esterházyja od Galánthe (1665.–1745.) zaslužuje posebno mjesto. Kao zagrebački biskup i nekadašnji banski namjesnik, prosvijećeni crkveni dostojanstvenik i mecena umjetnosti, Esterházy je odigrao ključnu ulogu u vjerskom, kulturnom i političkom životu Zagreba te cjelokupne Monarhije početkom turbulentnog 18. stoljeća.
Teško je zamisliti Habsburšku Monarhiju bez slavne Marije Terezije, a upravo je Emerik Esterházy bio onaj koji je odobrio njezinu krunidbu i osobno je okrunio 1741. godine. Time, ne samo da je osigurao kontinuitet vladarske dinastije, već i stabilnost čitave monarhije, koja će kasnije izrasti u veličanstvenu Austro-Ugarsku. Upravo ta povijesna uloga u oblikovanju budućnosti Europe, time samog Zagreba, tadašnjeg ustroja i Svete Biskupije čini ga osobom koju ne smijemo zaboraviti. Vrijeme je da ponovno otkrijemo lik i djelo ovog predstavnika visokog klera i ugarskog visokog plemstva, čija je dosljedna riječ snažno oblikovala tijek povijesti.
Grof Emerik Esterházy od Galánthe rođen je 17. prosinca 1665. u Vágújhelyu (danas Nové Mesto nad Váhom), u iznimno utjecajnoj ugarskoj plemićkoj obitelji Esterházy, nekadašnjoj najbogatijoj srednjoeuropskoj dinastiji najvećih zemljoposjednika kojima je, kasnije kao kneževima i prinčevima Svetog Rimskog Carstva, čak godine 1806. nakon propasti Svetog Rismkog Carstva ponudio ugarsku krunu i slavni Napoleon Bonaparte. Bio je sin husarskoga kapetana, grofa Emerika I. iz obiteljske grofovske grane s matičnim posjedom u Cseszneku (iz koje potječu i dva hrvatska bana, Ferenc i Joseph) i majke grofice Zsuzsane Bucsányi de Bachany. Srednjoškolsku naobrazbu stječe u Trnavi i Sopronu, nakon koje 1681. stupa u pavlinski red u samostanu sv. Vuka u Bánfalvi kraj Soprona, gdje polaže redovničke zavjete. Daljnje obrazovanje nastavlja u Bečkom Novom Mjestu, gdje je bio učenik L. Landora, a potom od 1683. studira u rimskom Collegium Germanicumu et Hungaricumu. Studij bogoslovlja završava doktoratom, braneći teze koje su tiskane 1687. godine. Za svećenika je zaređen 1688., kada započinje i predavačku karijeru – najprije filozofije u Lepoglavi, a zatim u Trnavi.
Zahvaljujući iznimnoj darovitosti i organizacijskim sposobnostima, brzo napreduje unutar Pavlinskog reda. Godine 1696. postaje generalni tajnik reda i boravi u samostanu u Remetama kraj Zagreba, gdje od 1697. djeluje kao vikar, a od 1700. i kao prior. Nakon što je iste godine utemeljena samostalna hrvatsko-slavonska pavlinska provincija, grof Emerik Esterházy je 1701. izabran njezinim vikarom. Već 1702. postaje general cijeloga reda te zbog političkih okolnosti u Ugarskoj premješta vrhovno sjedište pavlina u Lepoglavu. U tom razdoblju pokreće brojne obnove: temeljito je obnovio crkvu u Remetama (1702), ukrasio lepoglavski samostan slikama Luke Margraffa, podigao samostan u Kamenskom na rang priorata te obnovio samostan u Sveticama. Godine 1703. posjećuje pavlinske samostane u Poljskoj, koji su bili u teškoćama tijekom Sjevernog rata (1700.–1721.).
Njegove sposobnosti prepoznaje i kralj Josip I., koji ga 1706. imenuje biskupom u Vácu (posvećen 1708). Iako formalno biskup Váca, nije ondje stolovao – već je najveći dio vremena provodio u Beču ili u pavlinskim samostanima u Hrvatskoj. U istom razdoblju obnaša i dužnost banskog namjesnika, što dodatno potvrđuje njegovu političku važnost i utjecaj u hrvatskom prostoru.
Njegov život bio je prožet dubokom duhovnošću, intelektualnom disciplinom i političkom mudrošću. Iako je obnašao najviše crkvene i političke dužnosti, ostao je poznat po svojoj skromnosti. Bio je bliski povjerenik cara Karla VI. te kasnije same Marije Terezije, ali unatoč svojim titulama, svoju korespondenciju potpisivao je jednostavno kao – Frater Emericus.
Kao zagrebački biskup, crkveni obnovitelj, pavlinski general i politički saveznik habsburške krune, grof Emerik Esterházy personificirao je rijetko ujedinjenje duhovne ozbiljnosti i državničke razboritosti..
Njegova biskupska karijera započinje u Vackoj biskupiji, odakle se 1709. godine preselio u Zagreb, gdje je ubrzo postao jedan od najutjecajnijih crkvenih i političkih vođa svojega vremena. Zagrebačkim biskupom imenovan je 1708., nakon smrti biskupa Martina Brajkovića. Službeno je preuzeo službu 1711., u trenutku kada se Hrvatska, pod habsburškom krunom, pokušavala snaći u vrtlogu političkih previranja koji su potresali Monarhiju.
Esterházy je tada prepoznao ulogu Katoličke crkve ne samo kao čuvarice vjerskog identiteta, nego i kao nositeljice političkog suvereniteta. Kao zagrebački biskup postao je ne samo duhovni pastir, već i politički čimbenik, snažno zastupajući interese Hrvatske unutar složenih struktura Habsburške Monarhije. Njegova autoritativna prisutnost u crkvenim i državnim krugovima činila ga je idealnim posrednikom između bečkog dvora, hrvatske plemićke i crkvene elite.
Izuzetno važnu ulogu zagrebački biskup i banski namjesnik, grof Emerik Esterházy od Galánthe odigrao je 1712. godine, kada je, kao zamjenik odsutnog bana, grofa Jánosa Pálffyja, sazvao Hrvatski sabor u Požunu (današnjoj Bratislavi). Taj je politički trenutak bio iznimno osjetljiv: car Karlo VI. (1685. – 1740.), koji je prethodne godine, s navršenih 26 godina, preuzeo prijestolje, još nije imao nasljednika, a dinastička stabilnost Monarhije visjela je o niti. S obzirom na to da nije imao muških potomaka, nastojao je osigurati da jedna od kćeri naslijedi habsburške zemlje.
Za to je bila potrebna opća suglasnost svih zemalja pod krunom Svetog Stjepana, uključujući Hrvatsku i Ugarsku. U tom kontekstu Esterházyjevo političko vodstvo pokazalo se ključnim. Hrvatski sabor je 9. ožujka 1712. zakonskim člankom broj 7 prihvatio mogućnost da, u slučaju izumiranja muške loze dinastije Habsburg, prijestolje naslijedi žena. Uvjet je bio da ta nasljednica vlada Austrijom, Štajerskom, Koruškom i Kranjskom te da stoluje u Beču. Upravo je Esterházy bio glavni pokretač donošenja ovog povijesnog akta.
Odlukom Hrvatskog sabora iz 1712. podržani su dinastički interesi Karla VI., a hrvatsko plemstvo pokazalo je političku zrelost i viziju. Iako je car u znak zahvalnosti poslao posebno pismo u kojem navodi: “Mi i nasljednici naši vazda ćemo neokrnjeno čuvati Vaša prava, privilegije i povlastice,” nikada nije formalno potvrdio odluku Sabora – ponajprije iz obzira prema ugarskom plemstvu, koje se protivilo ideji da ženska loza nasljeđuje prijestolje. Ipak, upravo je ta hrvatska odluka dala politički zamah Karlu VI. koji je već 19. travnja 1713. u Beču izdao habsburški kućni statut, poznat kao Pragmatička sankcija, primjenjivu na sve habsburške zemlje.
Pragmatička sankcija sadržavala je tri ključne točke:
- Zemlje Habsburške Monarhije ne smiju se dijeliti, niti smiju izabrati drugog vladara osim Habsburgovaca.
- Ako Karlo VI. ne bude imao sina, prijestolje nasljeđuju njegove kćeri i njihovi zakoniti potomci, po načelu primogeniture.
- U slučaju izumiranja Karlove loze, pravo nasljeđivanja prelazi na potomke njegova brata Josipa I., također po načelu primogeniture.
Ubrzo nakon donošenja hrvatske verzije Pragmatičke sankcije, činilo se da je pitanje nasljedstva riješeno: 13. travnja 1716. Karlo VI. i njegova supruga, vojvotkinja Elizabeta od Braunschweig-Wolfenbüttela (1691. – 1750.) dobili su sina Leopolda Ivana. Nažalost, dječak je preminuo prije nego što je navršio sedam mjeseci. No Elizabeta Kristina bila je tada ponovno trudna i 13. svibnja 1717. rodila je kćer Mariju Tereziju, koja će kasnije postati najpoznatiji habsburški i vjerojatno najutjecajniji ženski monarh u povijesti civilizacije. Nakon nje rođene su još dvije kćeri: Marija Ana (1718. – 1744.) i Marija Amalija (1724. – 1730.).
S godinama je postajalo sve jasnije da će Marija Terezija naslijediti oca. Karlo VI. do kraja života pokušavao je diplomatskim putem osigurati međunarodno priznanje Pragmatičke sankcije. U tome nije potpuno uspio – iako je dobio potpis nekih europskih sila, nasljedstvo Marije Terezije ipak je osporavano.
Po Karlovoj smrti 1740. godine, s njim je izumrla muška loza Habsburgovaca. Marija Terezija, koja se još 1736. udala za lotarinškog vojvodu i toskanskog nadvojvodu Franju I. Stjepana (1708. – 1765.), postala je carica, a dinastija se od tada naziva Habsburg-Lothringen. Budući da je žena stupila na prijestolje, izbio je Rat za austrijsku baštinu (1740. – 1748.), koji je pokrenuo pruski kralj Fridrik II. Veliki (1712. – 1786.), ne samo zato što je osporavao pravo Marije Terezije na prijestolje, nego i zbog teritorijalnih ambicija prema bogatoj pokrajini Šleskoj. Rat je završio 1748. mirom u Aachenu, kojim je Pruska zadržala Šlesku, a Marija Terezija učvrstila svoju vlast.
Zahvaljujući političkom dalekovidnošću hrvatskog Sabora i odlučnošću grofa i biskupa Emerika Esterházyja, Hrvatska je igrala ključnu ulogu u ovom prijelomnom trenutku europske povijesti. Saborska odluka iz 1712. nije bila samo pravni akt – bila je duboko politička poruka o samostalnosti hrvatske politike i o sposobnosti crkvenog i političkog vodstva da djeluju u službi očuvanja državnog poretka i stabilnosti Monarhije. Esterházy, kao banski namjesnik i zagrebački biskup, pokazao je kako crkveni autoritet može biti moćan instrument političkog utjecaja, ali i mudrog državničkog djelovanja. Hrvatska je time ojačala svoj položaj unutar Monarhije i pokazala zrelost u odlučivanju o vlastitoj sudbini, znatno prije nego što je to učinio Ugarski sabor, koji je Pragmatičku sankciju izglasao tek deset godina kasnije.
U sklopu šireg programa reformi provedene su i institucionalne novine poput osnivanja Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća(Consilium regium locumtenentiale Hungaricum) te Županijskih stolova (Tabulae districtuales), čime je otpočela modernizacija upravne i pravosudne strukture Kraljevine Ugarske. U pripremi i provedbi ovih mjera ključnu je ulogu imao upravo Esterházy, čime se afirmirao kao jedna od najvažnijih osoba staleške politike u cijeloj srednjoj Europi.
Njegov politički i crkveni uspon bio je impresivan. Godine 1714. imenovan je kraljevskim tajnim savjetnikom, a već 1715. car Karlo VI. uvodi titulu kneza primasa Ugarske (Princeps Primas Hungariae) za nadbiskupe Grana – titulu koju će kasnije nositi upravo Emerik Esterházy kao drugi po redu njezin nositelj. U istom razdoblju, 1712., za boravka u Pragu, postao je članom bratovštine bosonogih augustinaca, što svjedoči o njegovoj osobnoj pobožnosti i sklonosti duhovnoj disciplini.
Od 1723. obnaša službu veszprémskog biskupa, biskupije koja se smatrala odskočnom daskom prema najvišim crkvenim častima. Imenovan je i tajnim savjetnikom, a tadašnji primas Ugarske Christian August od Saxe-Zeitza imenuje ga koadjutorom cum jure successionis – nasljednikom s pravom nasljeđa. Već 1725. postaje nadbiskupom Esztergoma, primasom, kancelarom Ugarske ikneževskim dostojanstvenikom Svetog Rimskog Carstva. Nadbiskupski palij, simbol svete nadbiskupske časti i vlasti, primio je u Rimu 1727. godine.
Njegov mandat u Zagrebu bio je obilježen snažnom brigom za obnovu i jačanje vjerskog života. Obnavljao je crkve, samostane i vjerske institucije, a bio je i pokrovitelj umjetnosti i znanosti, svjestan njihove uloge u oblikovanju identiteta i jačanju društvene kohezije. Kulturni preporod koji je poticao temeljio se na uvjerenju da vjera i znanost, duhovnost i prosvjećenost, mogu i moraju ići ruku pod ruku.
Njegova obrana doktrine koju je utemeljio car Karlo VI., kao i njegovo političko posredništvo, svjedoče o njegovoj sposobnosti da spoji duhovno vodstvo s državničkom mudrošću. U vremenima obilježenima ratovima, ekonomskim izazovima i političkim pritiscima, Esterházy je pokazao da se snaga naroda može graditi na temeljima vjere, obrazovanja, kulture i političke razboritosti.
Njegovo nasljeđe, kako u Hrvatskoj tako i u Ugarskoj, ostaje trajna potvrda njegove vizije i predanosti – služenju Bogu, narodu i državnom poretku u jednom od najturbulentnijih razdoblja europske povijesti.
Uloga nadbiskupa Esztergoma (Grana) podrazumijevala je ne samo vrhovnu duhovnu vlast, već i znatnu političku moć. Kao primas, Esterházy je predsjedavao ugarskim kraljevskim vijećem, imao presudan utjecaj u upravi i pravosuđu te bio jedan od najbližih savjetnika cara Karla VI.
Nadbiskupska stolica Gran bila je još od 1543. pod osmanskom vlašću, zbog čega je sjedište nadbiskupije bilo premješteno u Trnavu.Ipak, nadbiskupi su zadržali svoje rezidencije u Bratislavi, tadašnjoj prijestolnici Ugarske. Emmerich Esterházy živio je i djelovao iz Bratislavske Primacijalne palače i Nadbiskupske ljetne palače, a povratak sjedišta same nadbiskupije u Gran dogodio se tek 1820. godine.
Kao veliki mecena i graditelj, Esterházy je uložio više od dva milijuna zlatnika u crkvene i kulturne projekte, čime se potvrdio kao dotadašnji najistaknutiji mecena iz obitelji Esterházy kojeg će kasnije nadmašiti knez Nikolaus I. Esterházy od Galánthe, zvan Il Magnifico te njegovi nasjljednici. Njegov najvidljiviji trag ostao je u Esztergomu, gdje je dao izgraditi baroknu crkvu, te u Bratislavi, gdje je surađivao s najpoznatijim umjetnicima tog vremena. Georg Raphael Donner, austrijski kipar, pozvan je 1729. u Bratislavu da ondje osnuje vlastitu ljevaonicu. Donner je tijekom sljedećih godina izradio važne spomenike u Bratislavi, Budimpešti i Beču, a njegov kiparski opus pod Esterházyjevim patronatom ostavio je dubok umjetnički trag.
Najpoznatiji primjeri tog utjecaja vidljivi su i danas: skulptura sv. Martina, Kapela sv. Ivana Milosrdnog (Milostivnika) u katedrali sv. Martina u Bratislavi te brojni kiparski ansambli. Iznad ulaza u kapelu stoji latinski natpis:
“NULLI SANCTORUM, SED IPSI DEO SANCTORUM, QUAMVIS IN MEMORIAM SANCTORUM CONSTITUIMUS ALTARIA.”
(„Ovaj oltar nije podignut svecima, nego Bogu.“)
Godine 1735. Esterházy dovodi u Bratislavu Donata Felicea d’Allia, kako bi ispitao oštećenja Kapucinske kripte. Obnova crkve završena je do 1737. D’Allio je poznat kao graditelj i fortifikacijski inženjer koji je prethodno radio u Slavonskom Brodu(1726./1727.) i Beogradu (1728.). Također je bio angažiran od raznih plemićkih obitelji kao dvorski arhitekt.
I dok se nadbiskupski kaptol zadržao u Trnavi sve do početka 19. stoljeća, primasi su živjeli i gradili u Bratislavi. Esterházy je među njima najviše pridonio urbanom razvoju grada, osobito izgradnjom nekoliko crkava, čime je trajno obilježio arhitektonsku sliku tadašnje mađarske prijestolnice.
Krajem 1741. godine, u jeku austrijske sukcesijske krize koja je izbila nakon smrti cara Karla III. u jesen 1740., odigrala se povijesna svečanost koja je duboko utisnuta u mađarsko-hrvatsku i habsburšku memoriju. Dana 25. lipnja 1741., u katedrali sv. Martina u Požunu (današnjoj Bratislavi), održana je veličanstvena krunidba Marije Terezije za apostolsku kraljicu Ugarske – događaj od presudne važnosti za potvrdu njezine vlasti i političkog autoriteta u vremenu izazova i prijetnji iz Europe.
Krunidbu je predvodio nadbiskup Ostrogona i primas Ugarske, Emerik Esterházy od Galánthe, tada osoba od golemog crkvenog i političkog ugleda, kojeg je kraljica u privatnim krugovima nazivala od milja “dobri brat”. U trenutku obreda bio je već u poodmakloj dobi, no njegova simbolička snaga nije bila umanjena.
Zanimljivo, sama svečanost bila je vremenski odgođena – prvotno planirana ranije, ali je zbog radosne okolnosti odgođena za lipanj: Marija Terezija je tada nosila svoje četvrto dijete, prijestolonasljednika i budućeg cara Josipa II., koji je rođen 13. ožujka 1741..
Na dan krunidbe, oko osam sati ujutro, svečana kraljičina povorka stigla je pred katedralu sv. Martina. Vladarica je zauzela mjesto na prijestolju postavljenom na uzdignutom podiju ispred glavnog oltara. Tijekom mise obukla je krunidbeni plašt sv. Stjepana, pojasala se mačem i preuzela kraljevske insignije: zlatno žezlo u desnu, zlatnu jabuku u lijevu ruku. Primas Emerik Esterházy tada joj je na glavu stavio zlatnu krunu sv. Stjepana, simbol suvereniteta Ugarskoga kraljevstva.
Ceremonija se odvijala po protokolu krunidbe kralja, pa su okupljeni uzvikivali: „Vivat Domina et Rex Noster!“, naglašavajući politički značaj njezine pozicije – bila je krunjena kao kralj, ne tek kao kraljica. Uslijedio je himan “Te Deum Laudamus”, uz zvuke glazbe, fanfara, zvona i topovske paljbe, čime je svečanost dobila dramatičnu kulisu.
Nakon himna, kraljičini su insigniji privremeno uklonjeni kako bi mogla u miru prisustvovati misi. Potom je povorka izašla iz katedrale kroz Sjeverna vrata i uputila se pješačkim mostićem prekrivenim tkaninom u bojama ugarske zastave do franjevačke crkve. Marija Terezija nosila je krunu, žezlo, jabuku i plašt, a iza nje su predstavnici Ugarske kraljevske komore bacali među narod zlatnike i srebrnjake. Građanima je bilo dopušteno izrezivati dijelove tkanine bez ikakvih incidenata, što svjedoči o dostojanstvenosti i slozi usred takve svečanosti.
Na putu je zastala pred kipom Djevice Marije koji je još 1675. podigao car Leopold I., njezin djed. U franjevačkoj crkvi, palatin grof János Pálffy proglasio je 45 plemića vitezovima, u čast novokrunjene vladarice.
Nakon te svečanosti, kraljica se ukrcala u ukrašenu, baroknu kočiju te se uputila na treći čin krunidbe – svečano polaganje prisege. Nadbiskup Esztergoma, Emerik Esterházy javno je pročitao zakletvu, a okupljeni narod ponovno je uzvikivao: „Vivat Domina et Rex Noster!“. Potom se kraljica ponovno ukrcala u kočiju i uputila prema krunidbenom brijegu uz Dunav.
Tamo je, po tradiciji, uzjahala crnog konja i zamahnula mačem u četiri smjera svijeta – čin kojim je simbolično izrazila spremnost braniti velebno Kraljevstvo Ugarsko sa svih strana.
Uslijedio je slavodobitni banket na dvoru, gdje je kraljica i dalje nosila krunu i plašt sv. Stjepana. Uz nju su za svečanim stolom sjedili najbliži i najutjecajniji: suprug Franjo Stjepan Lotarinški, sestra nadvojvotkinja Marija Ana, nadvojvotkinja Magdalena, Ugarski primas i nadbiskup Emerik Esterházy od Galánthe, biskup Kalocse, te palatin János Pálffy.
I puk je bio obuhvaćen slavljem: u predgrađu su se pekli volovi, a iz gradskih fontana je teklo crveno i bijelo vino. Ugarski staleži darovali su svojoj novokrunjenoj vladarici simboličan i raskošan krunidbeni dar od 100 000 zlatnih dukata.
Tako je 25. lipnja 1741. Marija Terezija – mlada majka i nasljednica habsburškog prijestolja – u najpotpunijem obredu postala apostolska kraljica Ugarske, okrunjena prema kraljevskom protokolu, u sjeni političke nesigurnosti, ali u blistavoj sceni jedinstva, simbolike i državničke vizije. Njena krunidba, izvedena rukom dobrog brata Emerika, nije bila tek ceremonijalni čin – bila je politička poruka snage, legitimiteta i kontinuiteta vladarske moći Habsburgovaca.
Esterházyjeva sposobnost da ujedini plemstvo, crkvene dostojanstvenike i građane oko zajedničkog cilja osigurala je kontinuitet habsburške vladavine te spriječila potencijalne raskole i sukobe unutar habsburške krune. Ovaj povijesni čin dodatno potvrđuje njegov status kao političkog vođe i nepokolebljivog jamca hrvatskih i ugarskih prava u složenoj političkoj slici toga doba.
Uz iznimnu političku djelatnost, Esterházy je bio neumoran mecena crkve i umjetnosti. Predano je obnavljao crkve i samostane, darovao im vrijedne liturgijske predmete, pokretao bratovštine i duhovne zajednice te poticao umjetnike poput znamenitog Georga Raphaela Donnera. Njegova pobožnost i rad na promicanju katoličke vjere ostavili su dubok i trajan trag u crkvenom životu Ugarske i Hrvatske.
Njegov osobni doprinos nije ostao zabilježen samo kroz djela i geste, već i u pisanom obliku. U rukopisima je ostavio brojne teološke rasprave i duhovne tekstove, a njegov dnevnik predstavlja dragocjeno svjedočanstvo vremena u kojem je živio. Među njegovim tiskanim djelima nalaze se teološke teze iz 1696. godine, rad o aleksandrijskom patrijarhu Ivanu Milostinjaru (1732.), dostupan na mađarskom, latinskom, njemačkom i slovačkom jeziku, kao i poslanica Venerabiles in Christo fratres, animarum in dioecesi nostra pastores nobis dilecti (Zagreb, 1713). Također je poznat kajkavski tekst iz 1715. godine pod naslovom Molitva k-sz. otcu Ferenczu Xaveriussu velikomu apostolu (bez navedenog mjesta i godine tiska), koji je ponovno tiskao J. Mulih u djelu Nebeska hrana (Zagreb, 1748). U rukopisu je sačuvan i njegov spis Primatis Hung. Commercium Litterarium per Secretarium Jos. Ordódy(1730–1740.), koji se čuva u Mađarskom narodnom muzeju u Budimpešti.
Njegov izniman značaj za europski politički i crkveni razvoj zabilježen je i u drugim djelima i spisima. N. Benger mu je posvetio ljetopis Pavlinskog reda (1663–1743), koji je, uz Esterházyjevu potporu, tiskan kao drugi svezak pavlinskih anala. Za pomoć oko isplate naknade za rad od Hrvatskog sabora, kojeg je obavljao u Biskupskom arhivu u Zagrebu, Pavao pl. Vitezović Ritter obratio se Emeriku Esterházyu te su u Zbirci rijetkosti Nacionalne i sveučilišne knjižnice sačuvana njegova pisma Esterházyju iz 1710. i 1711. godine. Kapucin Štefan Zagrebec posvetio mu je prvi svezak djela Hrana duhovna (Zagreb, 1715).
Slavni Emerik Esterházy od Galánthe preminuo je 6. prosinca 1745. u Bratislavi te biva pokopan u katedrali sv. Martina, ispod kapele posvećene sv. Ivanu Milosrdnom, koju je dao podići prema nacrtima svog dvorskog kipara Donnera. Na nadgrobnoj ploči uklesan je sljedeći latinski tekst:
“SUB HOC ADMIRANDAE COMMISERATIONIS PRODIGIO DIVO IOHANNE ALEXANDRINO EGO IN TE DEUS MEUS MISERICORDIA MEA ASSISTENTE MIHI DULCI MISERICORDIAE MATRE DORMIAM ET REQUIESCAM FRATER EMERICUS”
(„Pod ovim znamenjem čudesne milosrdnosti svetog Ivana Aleksandrijskog, o Bože moj, uz pomoć Majke svoje milosrđa, budim se i počivam u Tebi, milosrđe moje. Brat Emericus.“)
Esterházy je bio i velikodušan mecena brojnih crkava i samostana. Zagrebačkoj je katedrali darovao mnoštvo crkvenoga ruha i vrijedne zlatarske predmete, među kojima su vezeni plašt iz 1714. godine, srebrni antependij iz 1721. godine, pokaznica i ciborij te zlatni kalež. Crkvi sv. Barbare u Bedekovčini, zajedno s G. Bedekovićem, darovao je zlatne kaleže, a crkvi samostana u Remetama križ, zlatni kalež i tijekom godine kuge 1710. srebrnu zidnu ploču sa zagovorom Majci Božjoj. Utemeljio je i zakladu za siromašne svećenike. Njegov portret krasi zidne slike u knjižnici lepoglavskog samostana, što dodatno svjedoči o njegovoj važnosti, od samog bečkog dvora do malih duhovnih zajednica tadašnje provincije.
