Napisala: dr.sc. Irena Kraševac
Foto: mrežni izvori, Muzej grada Zagreba
Jedan od najvažnijih intelektualaca koji su obilježili Zagreb u razdoblju 20. stoljeća, svakako je Josip Horvat (Horvath). Njegovo se ime još spominje u okviru novinarske profesije, a za veliku većinu prosječnih građana njegov su lik i djelo potisnuti iz sjećanja. Rođenjem i formativnim godinama pripada razdoblju Monarhije, a najaktivnije godine svoga života proveo je u dvije različite države i u različitim političkim sistemima, premda se nije micao iz iste kuće u središtu Zagreba. Horvat je bio tipičan predstavnik liberalnog građanstva koje je formiralo zagrebačku/hrvatsku intelektualnu scenu u međuratnom razdoblju u kojem je novinarska profesija bila primjerom i mjerilom etičnog i nepristranog informiranja. Kao novinar i urednik, te potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva od 1931., Horvat se zalagao za ugled i status novinarske profesije. Bio je kultni urednik Jutarnjeg lista u razdoblju od 1926. do 1941. godine, a založio se i za izgradnju Novinarskog doma. Kao intelektualac i kozmopolit iznimne širine bio je poliglot, a tečno je vladao engleskim i ruskim jezikom s kojih je i prevodio.
Josip Horvat rođen je 15. siječnja 1896. u Čepinu na imanju slavonske plemićke obitelji Mihalović, zahvaljujući kojima s roditeljima kao malo dijete dolazi u Zagreb. Roditelji su mu radili za Mihaloviće i stanovali u njihovoj rezidenciji, u palači u Demetrovoj ulici 5 na Gornjem gradu. Najpoznatiji stanar kuće bio je Antun Mihalović, posljednji hrvatski ban prije raspada Austro-Ugarske Monarhije, a Horvat je tu s majkom živio do 1926. Poticajna okolina u kojoj je obrazovanje bilo važno za stjecanje boljeg statusa, motivirala je Horvata koji se školuje u zagrebačkim školama i pohađa Trgovačku akademiju koja se tada nalazila u sklopu Školskog foruma (danas krilo u kojem je V. gimnazija). U toj će školi veliki utjecaj na ambicioznog mladića izvršiti profesor Julije Benešić koji će ga usmjeriti prema pisanju i novinarstvu. Zarana se našao u redakciji kultnog Obzora koji je uređivao Milivoj Dežman. Ratni vihor Prvog svjetskog rata odvodi ga kao mobiliziranog maturanta na istočni front gdje prolazi torturu ruskog zarobljeništva, ali uspijeva se vratiti u Zagreb u jesen 1918. gdje su ga dočekala otvorena vrata redakcije Obzora. U početku je pisao uglavnom kazališne kritike uz svog svojevrsnog mentora, Vladimira Lunačeka. Obzor je bio izvanstranački i politički neovisan list u kojem su prve korake u novinarstvu napravili brojni kasnije priznati novinari.
Nakon djetinjstva na Gornjem gradu, Josip Horvat je većinu svoga života proveo sa suprugom Zlatom u stanu u Žerjavićevoj ulici 16 u kući Rudolfa Blisa (1883.–1943.), uglednog zagrebačkog pravnika, bankara, gospodarstvenika i dobrotvora. Blis je oko 1930. godine postao vlasnik znatnog paketa dionica zagrebačkog nakladnika „Tipografija“ koja je izdavala Obzor i Jutarnji list. U sjećanju Josipa Horvata, Blis je upamćen kao domoljub, vrsni poznavatelj Hrvatskog zagorja te kao skromna osoba. U istoj su kući stanovali Ivo Hergešić (1904.–1977.), utemeljitelj studija komparativne književnosti, prevoditelj i književni i filmski kritičar, a u međuratnom razdoblju također novinar i urednik Obzora i Branko Sokolić, urednik komunalne rubrike Jutarnjeg lista i predsjednik Zagrebačke sekcije Novinarskog društva. Svima njima podignuta je spomen-ploča na zgradi u kojoj su živjele znamenite osobe koje su obilježile povijest hrvatskoga novinarstva. Tu je također živjela i Blisova kćerka Miroslava (Fricika) Despot (1912.–1995.), hrvatska povjesničarka i Vladimir Crnković, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar. Redakcije Obzora i Jutarnjeg lista bile su na nedalekom Cvjetnom trgu kao i nakladnik „Tipografija“ koja se nalazila na mjestu današnjeg Cvjetnog prolaza, a tiskale su se u Dioničkoj tiskari. Svojom suvremenom uredničkom koncepcijom po uzoru na zapadnoeuropski žurnalizam, Horvat je Jutarnji list učinio najčitanijim novinama u Zagrebu prije Drugoga svjetskog rata. Uspostavom NDH ukinut je hrvatski građanski tisak, a Horvat je u jeku svog najvećeg životnog postignuća primoran na povlačenje iz javnosti. Premješten je Hrvatski izdavački bibliografski zavod gdje surađuje na Hrvatskoj enciklopediji. Sa suprugom Zlatom rođ. Golubić, koja je slovila za pravu zagrebačku ljepoticu, poživio je do kraja života, umro je u Zagrebu 1968. godine.
Zanimanje za lik i djelo Josipa Horvata u novije je vrijeme potaknuli su Boris Beck svojom knjigom Politički portreti Josipa Horvata, Zagreb, 2013. i Branko Matan objavljivanjem Horvatovih Pisma Slavku Batušiću (1952-1968), 2014. Horvat je kao Zagrepčanin starog kova prkosio komunističko-socijalističkom društvenom okruženju svojim uglađenim gospodskim imidžem s obaveznom leptir mašnom, a sa svojim pesekom, bijelo-sivim foksterijerom svakodnevno je šetao Tuškancem, Kraljevcem i Cmrokom.
Kazalište je bilo u fokusu njegova zanimanja, a onodobna zagrebačka kulturna scena okuplja se oko velikog kazališta (Hrvatskog narodnog kazališta). Nakon kritičkog osvrta na Krležine Glembajeve, zamjerio se autoru koji ga je u svom polemičkom štivu Moj obračun s njima označio kao „obzoraškog estetu i snoba“. Nakon uspostave nove vlasti 1945., književni se velikan založio za svog nekadašnjeg kritičara što je Horvatu omogućilo daljnje publicističko djelovanje, ali izvan sudjelovanja u novim političkim konstelacijama. Za prijatelje je bio Bepo, a zagrebački štih komunikacije, duhovitost s dozom cinizma, sarkazma i britkih komentara, iščitavamo iz pisama koje je upućivao svom starom „pajdašu“ Slavku Batušiću.
Brojne kontroverzije prate njegov životopis, od toga da je bio vanbračni sin plemića Mihalovića, što mu je omogućilo školovanje u Zagrebu i dalo pomalo majestetični gard koji ga je pratio. U međuratnom je razdoblju bio član Rotaryja, a pripadao je i masonskoj loži Libertas.
Nakon Drugog svjetskog rata povlači se iz javnosti i prikuplja građu za svoja publicistička djela. Intelektualna širina otvarala mu je zanimanje za brojne teme povezane s hrvatskom političkom povijesti i pojedinačnim biografskim istraživanja znamenitih osoba naše povijesti. Redovito istražuje u Arhivu Hrvatske (Hrvatski državni arhiv) u čuvenoj Lubynskijevoj zgradi u kojoj ga djelatnici dočekuju s iznimnim poštovanjem. Na temelju vlastitog sjećanja i arhivskog gradiva objavljuje Hrvatski panoptikum (1965.) koji donosi pouzdanu sliku vremena kroz ispričane živote Huge Mihalovića, Vinka Kriškovića, Vladimira Lunačeka, Milivoja Dežmana i Milana Šufflaja. Napisao je i zasebne iscrpne biografije Frana Supila, Ante Starčevićai Ljudevita Gaja.
Kulturnu i političku povijest Hrvatske interpretirao je u knjigama Politička povijest Hrvatske (I. izdanje 1936.-1938., II. izdanje 1989.) i Kultura Hrvata kroz 1000 godina (I. izdanje 1939.-1942., II. izdanje 1980., III. izdanje 2006.), koje su bile obavezna literatura u domovima brojnih građanskih obitelji.
Svoju kritičnost prema svim sistemima u kojima je živio jasno je iskazivao, ostajući vjeran svom liberalno demokratskom svjetonazoru građanina – intelektualca. O tome svjedoče njegovi memoari Pobuna omladine 1911.–1914. (2006.); Zapisci iz nepovrata : Kronika okradene mladosti 1900.-1919. i Hrvatski mikrokozam između dva rata 1919.–1941. (1983.); Živjeti u Hrvatskoj 1900.–1941. (1984.) i njegov dnevnik Preživjeti u Zagrebu, 1943.–1945. (1989.).
Hrvatsko novinarstvo zadužio je prvim Pregledom povijesti novinarstva Hrvatske (1962.). U Zagrebu danas na njega podsjeća (zajednička) spomen-ploča na kući u Žerjavićevoj, a grobno mjesto na Mirogoju koje je prepušteno novim vlasnicima tek je obilježeno skromnom pločicom s natpisom JOSIP HORVATH KNJIŽEVNIK.
U današnje vrijeme kada svjedočimo eroziji ostataka demokratskog liberalizma kojeg su generacije stjecale obrazovanjem u kojem je ključno bilo kritičko prosuđivanje i kulturna emancipacija, lik Josipa Horvata čini se kao nedostižni ideal intelektualca, erudita i humanista i dakako, Zagrepčanina par excellence.
