Napisala Biba Salata
Foto:iz obiteljskog albuma Tatjane Holjevac
Političar i jedan od najuspješnijih zagrebačkih gradonačelnika. Malo je Zagrepčana ostavilo tako vidljiv i opipljiv trag u povijesti grada Zagreba kakav je ostavio Većeslav Holjevac. Rođen je u Karlovcu, 22. kolovoza 1917. u radničkoj obitelji. U rodnom je gradu pohađao gimnaziju, ali je zbog teške materijalne situacije morao prekinuti školovanje i zaposliti se kao trgovački pomoćnik. Težak život radništva potaknuo ga je da se aktivira u borbi za radnička prava, pa je ubrzo počeo djelovati u Ujedinjenom radničkom sindikalnom savezu i Savezu bankarskih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika. Godine 1939. postao je član Komunističke partije, a 1940. Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Karlovac.
Početak Drugog svjetskog rata u proljeće 1941. zatekao je Holjevca na zagrebačkom području. Bio je vojnik regularne vojske Kraljevine Jugoslavije u Svetoj Nedelji pokraj Samobora, na ratnom položaju protuavionske artiljerije koja je trebala braniti Zagreb od zračnih napada. Međutim, budući da je čitava vojska predala oružje, i ta je jedinica razoružana bez otpora. Već iste noći nakon proglašenja NDH, 10. travnja 1941., Holjevac je organizirao bijeg grupe zarobljenika iz Samobora i sam se pješke uputio u rodni Karlovac. Tamo je uskoro organizirao udarne grupe skojevaca i radnika. Kao član Vojnoga komiteta OK KPH Karlovca, Korduna i Banije bio je jedan od organizatora partizanskog ustanka na Kordunu. Od brojnih akcija u kojima je sudjelovao i koje je organizirao najveći je odjek imao ulazak preodjevenih partizana pod njegovim vodstvom 17. studenoga 1941. u Karlovac. Krajem 1941. Holjevac postaje politički komesar štaba Grupe kordunaških narodnooslobodilačkih partizanskih odreda (koji su poslije prerasli u 7. banijsku i 8. kordunašku diviziju). U jesen 1942. postao je komesar Druge operativne zone, a od kraja 1942. do 1945. komesar Prvog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, odnosno Četvrtog udarnog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
U svibnju 1945., kada su partizanske jedinice ušle u Zagreb, Holjevac je sudjelovao u završnim borbama za oslobođenje Trsta i Istre kao komesar Četvrtog korpusa Jugoslavenske armije. Zapovjedništvo grada Zagreba osnovano je u Topuskom još tijekom ratnih operacija i Holjevac je kao general-pukovnik postao zapovjednik.
Dužnost zapovjednika grada Zagreba Holjevac je obavljao do kolovoza 1945., kad je imenovan zapovjednikom Vojne uprave JA za Istru i Slovensko primorje. Od 1947. do 1948. vodio je Vojnu misiju Federativne Narodne Republike Jugoslavije u Berlinu i na toj je dužnosti završio vojnu karijeru te 1948. započeo političku. Te je godine postao ministar za novooslobođene krajeve, što je radio do 1950., kad postaje ministar rada u Vladi FNRJ. Od 1951. ministar je prometa i pomorstva Vlade Narodne Republike Hrvatske do 1952., kad se s državne razine usmjeruje na lokalnu, zagrebačku.
Na čelu grada Zagreba
U jesen 1952. postao je predsjednik Narodnog odbora grada Zagreba, što je bila dužnost ekvivalentna današnjoj dužnosti gradonačelnika, na kojoj je ostao do ukidanja narodnih odbora u proljeće 1963., kad je osnovana Gradska skupština.
Holjevčev gradonačelnički mandat koji je trajao više od jednog desetljeća obilježen je velikim projektima kojima je Zagreb doživio ubrzani razvoj. Velikim infrastrukturnim i komunalnim projektima ubrzao je urbanizaciju i industrijalizaciju grada, a preseljenjem Zagrebačkog velesajma sa Savske ceste na današnju lokaciju „prenio“ je grad preko Save, odnosno proširio na jug i potaknuo izgradnju Novog Zagreba.
O svom mandatu jednom je prilikom izjavio: „To je vrijeme snažnog razvoja cijele zemlje, pa je razumljivo da se ono tako odrazilo i u Zagrebu. Mislim da smo u to vrijeme uspjeli razraditi kompleksnu koncepciju razvoja grada i dosta uraditi na njezinoj realizaciji u urbanističkom, privrednom, naučnom i kulturnom pogledu. Moj rad kao predsjednika počinje upravo u vrijeme kad je grad dobio općine, kad je počelo da se razvija društveno i radničko samoupravljanje, koje je veliki broj Zagrepčana uključilo u rješavanje problema grada i učinilo da prisnije s njime žive. Ni najsmjeliji prijašnji planeri nisu predviđali spuštanje grada na Savu, a pogotovo ne preko Save. Dugo su trajale rasprave, a onda se krenulo: Ulica proleterskih brigada, Beogradska, pa saobraćajnice preko Save, komunalije, Most slobode, Velesajam… sve je to zacrtalo razvoj grada za dugo godina. Za privredu je značajan u tom razdoblju snažan razvoj industrije, posebno orijentacija na kemijsku industriju (OKI, Katran, Pliva), elektroniku, građevinsku industriju. Sve to pratio je razvoj školstva, sveučilišnih i drugih naučnih i kulturnih institucija. Sve što smo poduzeli za razvoj grada, radili smo s uvjerenjem da je za život Zagreba neophodno jače iskoristiti njegov položaj i smjelije ga orijentirati na povezivanje svih krajeva naše zemlje s našim južnim, morskim putovima u svijet. To je u prvom redu potrebno snažnom industrijskom bazenu Zagreba, Varaždina, Karlovca i Siska. Ne možemo biti zadovoljni s onim što je dosad u tom pogledu učinjeno. Rješenje željezničkog čvora nađeno je. Međutim, velika je šteta za Zagreb i za čitavu zajednicu što još nemamo suvremene cestovne veze s Dalmacijom…“.
Riskantan pothvat Većeslava Holjevca bio je premještanje Velesajma na novu lokaciju. Naime, u jesen 1955. dobio je informaciju da se u Beogradu planira izgradnja novog velesajma koji je trebao imati međunarodni karakter. To je značilo da bi zagrebački velesajam izgubio značaj i vjerojatno bio ukinut, iako je imao dugu tradiciju. Holjevac je znao da je lokacija na Savskoj besperspektivna jer se velesajam nije mogao širiti. Prepoznao je situaciju kao potencijalnu opasnost za razvoj i značaj Zagreba te preuzeo odgovornost, zanemario petogodišnji plan i cjelokupnoj zagrebačkoj transportnoj, građevinarskoj i industrijskoj operativi kao prioritetnu zadaću dao dovršenje Zagrebačkog velesajma u samo godinu dana, odnosno do jeseni 1956.
Brojni suradnici govorili su mu da je to nemoguća misija, pogotovo zato što za taj projekt grad nije imao financijsku pomoć države. Međutim, gradnja je završena u predviđenom roku zahvaljujući maksimalnom angažmanu, ali i modelu financiranja koji je predviđao da države koje su trebale izlagati na Velesajmu same grade svoje paviljone koje su dobile na koncesiju određeni broj godina, nakon čega su predani u trajno vlasništvo Zagrebu. Tako se dogodilo da su izgradnju Velesajma sufinancirale brojne države od SAD-a, SSSR-a, Australije, Čehoslovačke do Kine, čiji paviljon i danas izaziva zanimanje građana.
Prema svjedočanstvu obitelji Holjevac, Aleksandar Ranković, ministar unutrašnji poslova, šef zloglasne Udbe i jedan od najviših u hijerarhiji komunističke vlasti Jugoslavije, prijetio je Holjevcu da će nastradati, ako izgradi novi velesajam u Zagrebu. No, Holjevac je uspio ishoditi susret s predsjednikom Josipom Brozom Titom koji mu je nakon četverosatnog razgovora dao podršku za izgradnju novog velesajma. Štoviše, Tito je iduće godine, 7. rujna 1956., svečano otvorio novi Zagrebački velesajam.
Izgradnja Novog Zagreba i uređenje sjeverno od Save
Velesajam je bio početak razvoja Novog Zagreba. Novi dio grada trebalo je povezati i novim mostom i kao dio širokog projekta, 1959. je svečano otvoren Most slobode. Za gradnju velesajma, mosta i ostale prometne infrastrukture bio je potreban šljunak kojeg je bilo u izobilju uz obalu rijeke Save, pa je na mjestu gdje je vađen šljunak nastala udubina koja je uređena kao kupalište Bundek. Za vrijeme mandata gradonačelnika Holjevca kupalište je bilo u punoj funkciji, ali je u kasnijim desetljećima zapušteno te ga je zatvorila sanitarna inspekcija. Jezero je obnovu doživjelo 2005. u mandatu gradonačelnika Milana Bandića.
Holjevac je bio svjestan da tadašnja struktura grada neće biti pogodna za novi industrijski razvoj, pa je počeo premještati industriju iz starih dijelova grada na šire zagrebačko područje. U njegovu mandatu izgrađena su brojna industrijska postrojenja, poput modernih pogona Organsko-kemijske industrije (OKI), Tvornice parnih kotlova, Toplane itd.
Industrijalizacija grada i priljev novog radništva suočili su gradonačelnika Holjevca s potrebom smještaja novopridošlog stanovništva. Zbog toga su u Novom Zagrebu projektirana nova stambena naselja: od Savskoga gaja preko Trnskog do Sigeta – koja su i danas pozitivan primjer urbanističkog planiranja. Holjevac je u tome imao aktivnu ulogu jer je oko sebe okupljao arhitekte, inženjere, urbaniste i druge stručnjake, čija je mišljenja i ideje uvažavao. Posebno je plodnu suradnju imao sa Zdenkom Kolaciom (Sušak, 1912. — Zagreb, 1987.) kojeg je 1956. doveo na dužnost direktora Urbanističkoga zavoda grada Zagreba i s kojim je osmišljavao i provodio većinu tadašnjih urbanističkih zahvata.
Zagreb sjeverno od Save također nije ostao urbanistički zapušten. Izgrađivana su brojna nova naselja, a najupečatljivija je bila izgradnja novog dijela Trnja. U tom projektu stvorena je nova široka avenija (današnja Avenija Vukovar), sagrađena nova gradska vijećnica, započeta izgradnja sveučilišne aleje s nizom građevina, novih i starih fakulteta. U novim zgradama smješteni su instituti, škole, kao i ostali objekti nužni za urbano stanovanje, poput domova zdravlja. Započeta je izgradnja Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“ koja je trebala biti završena 1963., ali je dovršena tek 1974.
Holjevac je inicirao i brojne druge projekte ili sudjelovao u njihovom ostvarivanju. Njegov je potpis na osnivačkom dokumentu Gradske galerije suvremene umjetnosti 1954., preteče današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti. U njegovo vrijeme Zagreb je prvi u Jugoslaviji počeo s emitiranjem tv-programa (1956.), izgrađeno je (1958.) zimsko plivalište Mladost – prvi zatvoreni sportsko-rekreacijski plivački objekt u Jugoslaviji, otvorena zračna luka Pleso (1959.), građena sljemenska žičara (puštena u pogon 27. srpnja 1963., ubrzo nakon završetka njegova mandata).
Mnogi od njegovih suvremenika smatrali su da je micanje Holjevca s dužnosti gradonačelnika bilo isplanirano u partijskom vrhu jer nije bio samo transmisija vlasti u Beogradu, ali ni transmisija Vladimira Bakarića, svojevrsnog partijskog vladara na republičkoj razini. Nakon gradonačelničkog mandata Holjevac je nastavio političku karijeru kao zastupnik u Saboru SRH i član Izvršnog vijeća Sabora.
Tu nije bio kraj njegovoj društvenoj aktivnosti. Početkom 1960-ih državna se politika snažnije okrenula prema iseljeništvu i za taj posao u Hrvatskoj bila je potrebna osoba velike energije i izrazitih organizacijskih sposobnosti. U ožujku 1964. dovršena je izgradnja Doma iseljenika na Trnjanskoj cesti, gdje je 27. ožujka održana Osma godišnja skupština Matice iseljenika Hrvatske, a za novog je predsjednika izabran Holjevac. Iako su njegovo radno mjesto mnogi smatrali marginalnim, u trogodišnjem mandatu (1964. – 1967.) Holjevac je uspio značajno povezati domovinsku i iseljenu Hrvatsku. Matica je nastojala što više obavijestiti o problematici iseljeništva i pronaći rješenja njihovih problema. Surađivala je s Radio Zagrebom koji je početkom 1964. za iseljenike uveo dvije tjedne emisije. Tjednik Vjesnik u srijedu pokrenuo je inozemno izdanje “Našim zemljacima u svijetu”, a zagrebački Jugoton započeo je izdavanje „Zvuka domovine“. Do kraja 1967. Matica je surađivala s otprilike stotinu iseljeničkih društava i više od pet tisuća pojedinaca. Povećao se i broj gostovanja domaćih i iseljeničkih kulturno-umjetničkih društava i pjevača, a upravo nakon snažnog Holjevčevog angažmana krajem 1966. ansamblu Lado napokon je odobren posjet SAD-u i Kanadi.
U relativno kratkom djelovanju na čelu MIH objavljena je i prva Holjevčeva knjiga „Hrvati izvan domovine“, 1967., što je bio prvi ozbiljni prikaz problematike hrvatskog iseljeništva.
Odlazak iz politike 1967.
Većeslav Holjevac bio je samosvjesna osoba koja nije odustajala od svojih političkih stajališta, zbog čega je povremeno dolazio u sukob s autoritetima tadašnje vladajuće političke organizacije – Saveza komunista Jugoslavije. Hrabro inzistiranje na stvaranju novog Zagrebačkog velesajma, unatoč prijetnjama Aleksandra Rankovića, nije bio jedini istup protiv volje nadređenih partijskih dužnosnika. Zbog toga će na kraju doživjeti i politički pad.
Već 1966. Holjevac je kao predsjednik Odbora za nagrade znanstvenim i kulturnim djelatnicima „Božidar Adžija” inzistirao na nagradi Gaji Petroviću i Milanu Kangrgi, koji su kao dio intelektualnoga kruga oko kritički orijentiranog marksističkog časopisa „Praxis“ tadašnjim vrhovima vlasti bili nepodobni za takvu nagradu. Suprotno partijskim ocjenama, Holjevac je ustrajao na opravdanosti nagrađenih djela, zbog čega je Republičko vijeće Sabora na prijedlog Miloša Žanka, a zapravo na uputu najvišeg partijskog rukovodstva u SRH, Većeslava Holjevca jednoglasno smijenilo s dužnosti predsjednika Odbora.
Holjevčev politički pad bio je povezan s političkim čistkama koje su se u Hrvatskoj provodile nakon objavljivanja „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, 17. ožujka 1967. u tjedniku Telegram. Radilo se o proglasu hrvatskih jezikoslovaca koji su bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se hrvatski jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom (1954.), nazivao hrvatsko-srpskim. Tekst „Deklaracije“ sastavila je skupina intelektualaca u okviru Matice hrvatske, a potpisalo ju je osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Matica iseljenika nije bila potpisnik „Deklaracije“, kao ni njezin predsjednik Većeslav Holjevac, međutim, kao jedan od glavnih predstavnika nacionalno-demokratske struje u SKH, Holjevac se zauzimao za jasnije definiranje hrvatskih nacionalnih interesa unutar jugoslavenske federacije i pripadao je krugu reformski orijentiranih hrvatskih komunista. Zbog toga je podvrgnut partijskoj istrazi kao osoba čije je ponašanje doprinijelo pojavi „Deklaracije“. Komisija za ispitivanje nacionalističkih pojava u Matici iseljenika Hrvatske osnovana je isključivo s ciljem utvrđivanja političke odgovornosti Većeslava Holjevca i njegovih suradnika.
MIH je etiketirana kao jedno od žarišta nacionalizma, a Holjevcu se na teret stavila „blaga ocjena” tobože ekstremnih emigrantskih organizacija, neprisustvovanje proslavi povodom Dana Republike 1966., pjevanje hrvatskih pjesama („Ustani bane“ „Rajska djevo, kraljice Hrvata“) uoči Nove godine, stavljanje tada proskribiranih Franje Tuđmana, Zvonimira Komarice i Ive Frangeša na popis osoba za Glavni odbor MIH te oklijevanje oko osude „Deklaracije“ i opravdavanje potpisivanja pisma solidarnosti Ljudevitu Jonkeu nakon službene osude „Deklaracije“. Članovima Komisije posebno je smetalo učestalo spominjanje i naglašavanje nacionalnih obilježja (hrvatski narod, hrvatski jezik, hrvatski iseljenici, hrvatska narodnost) u dokumentima MIH, nasuprot neutralnoj zadanoj terminologiji (naši iseljenici, iseljenici s područja Hrvatske i sl.). Holjevac je proglašen krivim zbog političkog zastranjivanja na nacionalističkoj liniji, smijenjen s položaja predsjednika MIH te mu je sugerirano da podnese ostavku na članstvo u CK SKH.
Time je njegova politička karijera završila jer Holjevac nije doživio hrvatsko proljeće i 1971. godinu u kojoj bi vjerojatno bio jedan od važnijih aktera. Naime, u posljednjoj godini svojeg života sa skupinom hrvatskih disidenata – Vladimirom Veselicom, Danijelom Ivinom, Markom Veselicom, Josipom Boljkovcem, Antom Todorićem, Božom Singerom i Šimom Đodanom – sudjelovao je u neuspjelom pokušaju osnivanja Hrvatske gospodarske banke, čiji je cilj bio razbijanje ekonomsko-financijske inferiornosti Hrvatske unutar Jugoslavije. Holjevac je namjeravao angažirati dijasporu kao važnu kariku u budućoj hrvatskoj banci, neovisnoj o Beogradu. Smatrao je da bi hrvatski gastarbajteri rado uložili svoju ušteđevinu u banku hrvatskoga predznaka.
Nažalost, nakon kraće bolesti Većeslav Holjevac umro je u Zagrebu 11. srpnja 1970., ne napunivši 53 godine. Budući da je još 1951. odlikovan Ordenom narodnog heroja, sahranjen je u grobnici narodnih heroja na Mirogoju. Iza sebe je ostavio memoare „Zapisi iz rodnog grada“, koji su objavljeni posthumno 1972. u nakladi Matice hrvatske. Grad Zagreb 1994. podignuo mu je spomenik na raskrižju Slavonske i avenije koja nosi njegovo ime i koja preko Mosta slobode povezuje stari i novi dio Zagreba. Spomenik je rad kipara Zvonimira Gračana i jedini je spomenik kojim se Zagreb odužio nekom svom gradonačelniku.
