Napisala: Diana Kučinić
Foto: arhiva Hrvatskog narodnog kazališta i Muzej grada Zagreba
Leposavu-Belu Kangrgu obilježile su dvije životne uloge: jedna je bila njezin glumački poziv, a druga uloga supruge i suputnice velikog hrvatskog književnika Miroslava Krleže tijekom 62 godine njihova braka. Povezane i isprepletene, te su se dvije uloge stopile u toj ženi – Beli Krleži, hrabroj u godinama egzistencijalnih kriza, ideoloških napada, Drugog svjetskog rata i ustaškog režima u Zagrebu; veseloj i građanski profinjenoj u danima slave i godinama kad su pripadali društvenoj eliti.
„Uz mene je imala težak život. Stalni napadi na mene, premetačine, hapšenja, skrivanja… Ona je to hrabro podnosila i suprotstavljala se u kritičnim trenucima. Kao lavica se borila protiv mojih hapšenja. Kod premetačine izvrijeđala je policiju. Uvijek je bila hrabra, kao što je hrabra i u svojoj bolesti“, rekao je Krleža o svojoj supruzi Beli nedugo prije njezine smrti u Bolnici sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici, 23. travnja 1981.
„Ličanka srpskog duha i mentaliteta, majstorski presvučena agramerskom politurom“, kako je o Beli Krleži u svojim memoarima zapisala glumica Mira Stupica, rođena je 26. listopada 1896. u Senju, kao kći jedinica poštanskog službenika pravoslavca Milana Kangrge i katolkinje Katarine Vuksan iz trgovačke obitelji iz Otočca. Radi Belinog školovanja iz Senja su se 1903. preselili u Zagreb. Bela Kangrga završila je 1919. učiteljsku školu, a u Hrvatskom glazbenom zavodu stekla je glazbeno obrazovanje na odjelu za klavir. Najprije se zaposlila u Sveučilišnoj knjižnici, zatim je godinu dana radila kao učiteljica u Dugoj Rijeci na Kalniku. No, kako je govorila, djeca su joj išla na živce i okrenula se svojoj ljubavi iz djetinjstva – glumi te pohađala privatne satove kod Milice Mihičić i Ive Badalića. Tada je već bila udana za Miroslava Krležu s kojim se vjenčala 14. studenoga 1919. kad su joj bile 23 godine i od tada je njezin život neraskidivo povezan s Krležinim.
DJEVOJKA IZ ĐORĐIĆEVE 16 I TAJNO VJENČANJE S KRLEŽOM
Obitelj Kangrga stanovala je u Đorđićevoj 16, kamo je vojni kadet Krleža dolazio sa svojim kolegom Danom Vuksanon, Belinim ujakom. Vuksan im je pričao o Krležinom književničkom talentu i pučkoškolka Bela bila je očarana njegovom osobnošću još i prije nego što ga je, prateći tetu katolkinju na misu, ugledala prvi put u crkvi svetog Marka. Krleža, mladi kadet u uniformi, tada joj nije pristupio, već je to učinio na Zrinjevcu u kolovozu 1917., nakon što je zbog bolesti oslobođen vojne službe na bojištima Prvog svjetskog rata. Pozvao je Belu na sastanak sutradan na gornjogradsku promenadu i od tada se više nisu rastajali.
Ljubovali su u Krležinoj podstanarskoj sobici u stanu glumice Milice Mihičić u Prilazu Gjure Deželića 3, a vjenčali su se gotovo u tajnosti, 14. studenoga 1919. u crkvi svetoga Blaža, unatoč zgražanju Belinih roditelja što bez sredstava za život ulaze u brak. Krleža je tvrdio da su njega smatrali probisvijetom, proleterom i komunistom. Naime, upravo je tada zabranjen časopis „Plamen“ u kojem je radio kao urednik, u kazalištu nisu htjeli izvoditi njegove drame, a kad im je sljedeće godine Milica Mihičić morala otkazati sobu, živjeli su godinu dana od Beline skromne učiteljske plaće u kalničkoj zabiti u Dugoj Rijeci. No, njihovi roditelji ipak počinju vjerovati u njihov brak, pa se Bela i Miroslav vraćaju u Zagreb, ali žive najprije razdvojeni, svatko kod svojih, zatim kratko zajedno kod Belinih. Tada je Krleži umrla teta Josipa Pepa Horvat koja mu je oporučno ostavila stan u Kukovićevoj 28 (današnja Hebrangova 32).
Kazališta i nakladnici počeli su prihvaćati Krležinu suradnju, a Bela je krajem 1920-ih dobila stalni glumački angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu i njihov je život polako počeo dobivati društvene i umjetničke orise kakve će imati u danima najveće slave poslije Drugog svjetskog rata, kad će Krleža postati redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (današnjeg HAZU-a) te direktor Leksikografskog zavoda.
Kad ih je život nakratko razdvajao, uglavnom zbog Krležinog revolucionarnog komunističkog duha i putovanja povezanih s književnim modernizmom, pisali su jedno drugome pisma u kojima bi je on oslovljavao: Bela, dijete drago. (Pod tim su naslovom 2015. pisma objavljena u knjizi, svojevrsnoj njihovoj intimnoj biografiji.)
Kasnije, kad su se trajno nastanili u vili na Gvozdu 23, prijatelji su svjedočili kako bi Bela njega zvala Miško, a on nju Belica. No, kad bi se svadili, a bilo je to često u žaru intelektualnih nadmudrivanja, jedno drugome su persirali – ona bi njega ironično pitala „Što Vi o tome mislite, gospodine Krleža?“, a on joj je odgovarao sarkastično, nazivajući je Lepom Lukić, aludirajući na tada popularnu srpsku narodnjačku pjevačicu.
No, do ugodnog života na Gvozdu trebala su proći desetljeća političkih i kulturoloških Scili i Haridbi između kojih su zajedno plovili. Selili su se još na nekoliko zagrebačkih adresa na kojima su prebrodili i opasne godine Nezavisne Države Hrvatske, kad je Bela u travnju 1941. s još nekoliko članova HNK nehrvatske nacionalnosti čak i pritvorena, kao i Krleža, najprije uhićen, a potom u prešutnom kućnom zatvoru.
I TADA SAM SHVATILA DA JE POZORNICA MOJ ŽIVOT…
Iako je o kazalištu sanjala još od djetinjstva, Bela Krleža na pozornicu je prvi put stala kad je imala 33 godine. Učeći glumu kod Milice Mihičić i Ive Badalića, 1928. izišla je na audiciju zagrebačkoga HNK ulogom u Romainsovoj komediji „Diktator“. Stalni glumački angažman dobila je 1929., nakon uspješne premijere Krležine drame „Gospoda Glembajevi“ 14. veljače 1929., u kojoj je nastupila u zahtjevnoj ulozi barunice Castelli.
„Moji su me snovi iz pedagoške škole zapravo doveli do teatra. Tu 1929. godinu, točnije 14. veljače ’29. godine, nikad neću zaboraviti. U meni svjetlost, sa puno neizvjesnosti, sa previše radosti, sa nadom da neću iznevjeriti Krležu. Sjedim u garderobi, čuje se glas inspicijenta: „Gospođa Krleža da se pripremi za scenu“. Tad je sve nestalo. I treme i zebnje i straha i neizvjesnosti. Samo je u meni ostala želja da što prije budem na sceni. (…) I već od prve minute predstava se kreće u najboljem mogućem toku. Osjetila sam te večeri da sam ponovo rođena i tada sam shvatila da je pozornica moj život“, opisala je svoje prvo veliko glumačko iskustvo Bela Krleža.
Kazališna kritika opisuje Belu Krležu kao „glumicu izuzetnog rafinmana, superiornu, bogate ženstvenosti, autentičnu, veliku u ulozi fatalnih žena“, iako ju je u zagrebačkoj malograđanskoj javnosti pratila stalna sjena sumnje da je uspjela samo zahvaljujući braku s velikim piscem.
Glumica Kostadinka Velkovska o Beli Krleži govori s poštovanjem i ističe: „I kad se ona pojavila, šta god da je igrala… scena je bila puna! Ona je prije svega bila glumica… imala je osjećaj za dramaturgiju… Malo su neki bili nepravedni prema njoj… sve, kao, Krleža pa Krleža… Pa nije Krleža bio na pozornici, ona je bila!“
Složenost odnosa glumačke karijere i privatnog života Bele Krleže možda je najbolje opisao kazališni kritičar i novinar Dalibor Foretić: „Biti životnim suputnikom pisca koji je stvorio sigurno ponajbolje ženske karaktere u hrvatskoj dramskoj književnosti, poznavati ih i družiti se s njima od prvih trenutaka u kojima su stvarani, bila je za Belu Krležu sigurno izuzetna privilegija, ali je trebalo imati i snage i talenta iznijeti ih u njihovoj kompleksnosti na sceni, pronaći prave razloge za tipologiju njihova ponašanja, i iznad svega, vjerovati im“.
Vjerovala im je Bela Krleža na pozornici HNK vjerno do 1966., kad je jednog dana rekla suprugu: „Odoh i ne vraćam se više“. No, i nakon umirovljenja nastavila je odlaziti u kazalište, družiti se s glumcima i davati im savjete. Igrala je gotovo sve Krležine junakinje, a glumila je i u dramama Nušića, Ibsena, Wildea, Tolstoja, Gorkog. Dobitnica je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.
Glumica Ervina Dragman, prvakinja HNK, zapisala je o Beli Krleži: „S Belom sam igrala u puno predstava. Imale smo isto društvo i svake srijede smo se sastajale u hotelu Palace. Bila je uvijek vedra, vesela, nasmijana i puna života. Ako bismo na kavu došle s kakvim problemom, Bela nas je uvijek znala utješiti i oraspoložiti. Neizmjerno smo ju voljeli i cijenili kao izuzetnu ženu i ličnost.“
BELIN MALI SALON U VILI NA GVOZDU 23
Svoj konačni dom na Gvozdu 23 Bela i Miroslav Krleža pronašli su tek 1952., kad se Krleža priklonio Belinoj želji da se maknu „iz pakla Kukovićeve“ – iz stana koji je Krleža naslijedio od svoje tete i koji je doduše bio prostran, ali veliki promet na ulici ispod prozora i nekoliko bučnih obrtnika u zgradi remetili su njihov mir. Elizabeta Rein doznala je za nezadovoljstvo Krležinih i ponudila Beli da se usele na prvi kat vile sagrađene 1929. za bankara Adolfa Reina prema nacrtima arhitekta Rudolfa Lubynskog. Na Gvozdu 23 Bela i Miroslav Krleža proveli su posljednjih trideset godina svojeg života, a njihov je dom bio mjesto sastajanja i druženja intelektualaca, književnika i umjetnika, u komunističkoj Jugoslaviji i političke elite, među kojima su bili i Josip Broz Tito i supruga Jovanka. Nakon smrti Bele i Miroslava Krleže, ulica je preimenovana u Krležin Gvozd, a stan na prvom katu oblikovan je u memorijalni, prema koncepciji Muzeja grada Zagreba i arhitekta Željka Kovačića, te otvoren za posjetitelje 29. prosinca 2001.
Bela Krleža unijela je sav svoj umjetnički i životni zanos u uređenje peterosobnog stana u vili na Gvozdu. Svoj „mali salon“ uredila je s posebnom pažnjom, poput pozornice s mnogo uglova za svačiji ukus i raspoloženje. Soba je uređena s mnogo ljubavi, uspomena koje je vežu za voljene osobe. Tu je klasicistički stolić s vedutama Venecije, na njemu uvijek veliki buket žutih ruža, a oko njega sofa s dva visoka naslonjača te bidermajerski naslonjač s prugastom presvlakom. Pokraj bijelog kamina druga je zona okupljanja s naslonjačem od pozlaćenog rezbarenog drva, kopijom klasicizma s presvlakom od prugastog brokata. Još jedan takav naslonjač stoji ispred bidermajerskog sekretera. Iznad kamina veliko je ovalno pozlaćeno ogledalo, na kaminu brončana medaljica Orfej s lirom, rad pariškog medaljara Coudraya iz 1900., a pokraj kamina Augustinčićevi Mladić i djevojka s gitarom iz 1928. Na podu su orijentalni tepisi. Uz vrata prema Krležinoj radnoj sobi su bidermajerski sekreter od furniranog oraha, iznad njega pastel Pisar s Balbanića iz 1970., predviđen za ilustraciju Krležinih „Balada“. Uza sekreter slika vaze s cvijećem, pokraj prozora vrijedna klasicistička komoda za pisanje, iznad sekretera uljeni portret Bele Krleže, rad slikara Jerolima Mišea iz 1931., a uz prozor pravokutno venecijansko ogledalo. S desne strane prozora bidermajerska je komoda, iznad nje veliki uljeni kazališni portret Bele Krleže kao barunice Castelli, rad Nikole Reisera iz 1951. Na komodi plavo venecijansko staklo i fotografija Beline majke u staklenom plavom okviru. Zidove krasi i nekoliko minijatura te mala uljena slika Mersada Berbera U slavu Velasquezu. Svečanom dojmu Belinog salona pridonosi i metalni, pozlaćeni luster sa stakleno-kristalnim ukrasima koji priziva lagune Venecije.
Pokraj salona nalazi se Belina spavaća soba. Bela i Miroslav Krleža spavali su u zasebnim sobama i svakog jutra „ona će za njega glumiti novu ženu, ta umivena, očešljana, namirisana žena znat će da se divi, da zabavlja, da savjetuje, da očarava svojom neposrednošću i uvijek da ostane pomalo daleka, nedokučiva“.
Bela je posebno voljela fino posuđe. „Jesam… Onu bakrenu tavu sam našla u jednoj zagrebačkoj hiži, a onaj bokal je jedna kumica donijela pred kazalište. Dosta sam i dobila od mojih Kangrga i Vuksana. Ima i od Krležine tete, ona je volila bakar“, rekla je o svojoj kolekcionarskoj strasti. U stanu su bidermajerske vitrine prepune kovanog i porculanskog posuđa, orijentalna polica sa zbirkom kineskog posuđa i stol sa zbirkom srebrnog posuđa iz druge polovine 18. stoljeća. Bakreni i kositreni kotlići, čajnici, kalupi za kolače, vrčevi, svijećnjaci toplo svjetlucaju oko kamina.
Eliza Gerner, prvakinja hrvatskoga glumišta i dugogodišnja prijateljica bračnog para Krleža, ističe da je Bela voljela sjaj i luksuz, ali građanski i s puno stila, istovremeno štiteći njihovu privatnost, ponajviše radi Krleži potrebnog mira i vremena za pisanje.
ISTRENIRANI DIZAČ RASPOLOŽENJA I NEUMORNI IZUMITELJ LJUBAZNIH REČENICA
Glumica Mira Stupica u svojim je memoarima o bračnom paru Krleža zapisala: „Ušla sam u kuću na Gvozdu puna poštovanja prema Krleži i puna zahvalnosti za Belinu toplinu i vedrinu, koje su nam svima olakšavale pristup i podnošenje veoma naglašene Krležine veličine. (…) Kad bi se kod Krležinih našlo šire društvo, uvijek naravno viđenih intelektualaca, pretvarala bih se u malog gutača njihovih velikih razgovora. Krleža bi se u takvoj prilici, primijetila sam, „penjao u svoj spomenik“ i svoju pomalo vampirsku prirodu koja voli da „gucne“ malo krvi ispod grla svojih obožavalaca. Baš je volio da ulijeva strah i nelagodu… Bela Krleža je bila veliki meštar življenja i društvenog općenja u toj opsjedanoj kući. Samo bi njenom vještinom svi dolazili na red. Bila je istrenirani dizač raspoloženja, navijač života i neumorni izumitelj ljubaznih rečenica. Uvijek dobro obučena i raspoložena, vješta da sve što Krleža pokvari ili ozlijedi u hipu popravi i zaliječi.“
O svojem posljednjem susretu s Belom Mira Stupica piše: „Oboje su već bili usamljeni. Bela više nije igrala u teatru. Bili su stari. Tita više nije bilo, glamura nije bilo, tako da je i pored Belinog truda Gvozd vidno tonuo. (…) Bela nas je dočekala na vratima, bila je nedjelja, pa su vozač i domaćica kuće bili slobodni, ali se topla kava već pušila na srebrnom pladnju. (…) Bio je to posljednji susret sa Belom. Te godine je umrla, a ubrzo za njom i Krleža. Ali sa njime smo se još jedanput nakratko vidjeli. Pričao nam je o Belinoj smrti (…), o besanim noćima za vrijeme njene bolesti i o naglom i jezivom cvrkutu ptica u četiri ujutro u njihovom vrtu, kada je naslutio da ih je Bela, baš tog trenutka, zauvijek napustila…“
Bela Krleža umrla je 23. travnja 1981., a Miroslav Krleža osam mjeseci nakon nje, 29. prosinca 1981. Sahranjeni su zajedno u grobnici na Mirogoju s desne strane crkve Krista Kralja.
TAJANSTVENI POSLJEDNJI POZDRAV Gj16
Kad je Bela umrla, Krleža više nije mogao hodati zbog teškog artritisa, pa je na njezin sprovod poslao vijenac s enigmatskim posljednjim pozdravom: Gj16.
Značenje tog zapisa nikad nije službeno objašnjeno. Najvjerojatnije je riječ o šifri vezanoj uz važan trenutak u njihovoj vezi, možda 1916. godine na mjestu označenom slovima Gj. Izostanak referencija u pismima, dnevnicima i stručnoj literaturi upućuje na to da se radi o intimnoj, privatnoj šifri koju su samo njih dvoje razumjeli.
Mogli bismo pretpostaviti da se Krleža od svoje Bele oprostio spomenom na kućni broj 16 (Đ(Gj)orđićeva 16), na kojem je stanovala obitelj Kangrga i kamo je mladi kadet Krleža dolazio s Belinim ujakom Vuksanom… Ili na Prilaz Gjure Deželića, ulicu u kojoj su počeli zajedno živjeti u podstanarskoj sobici… Ili je svoju oproštajnu šifru sastavio kombinacijom adresa koje su obilježile prvu godinu njihova zajedničkog života (Gjure Deželića i kućnog broja Belinog roditeljskog doma u Đorđićevoj 16)…
No, iako se radi o dvoje ljudi koji su bili javni akteri hrvatske kulture, svojim je posljednjim pozdravom Beli Miroslav Krleža uspio zadržati neku njihovu intimu, tajnu… Neka tako i ostane.
