Napisala: Milka Babović
Foto: časopisi Svijet i Sport, 1931. i1932.
Kad počnemo tražiti u knjigama po datke o povijesti konjogojstva, s ciljem da se upoznamo s počecima sporta, obično posegnemo za tekstovima sveučilišnog profesora dr. Živka Radana, svjetskog autoriteta za povijest sporta. Zato je tekst u njegovoj knjizi “Pregled historije tjelesnog vježbanja i sporta” najsa držajniji vodič našoj želji da saznamo što više.
“Konjički sport u Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama”, piše prof. dr. Živko Radan, “bio je u početku sport vele posjednika. Međutim, njihov utjecaj na razvoj konjarstva i jahačkog sporta ne bi trebalo potcjenjivati…” Budući da prof. dr. Radan obuhvaća u svojoj studiji područje cijele Hrvatske, on svoje tvrdnje, prije svega, potkrepljuje kronološki, pri mjerom Đakova (biskup Josip Juraj Strosmajer), Virovitice (ergele Suhopolje i Terezovac na imanju veleposjednika grofa Andrije Jankovića). Sve to valja spomenuti jer se sav taj razvoj uzgoja odražavao i na Zagreb. Kad piše o obnovi ergele lipicanaca u Đakovu 1864., odmah nastavlja podatkom da te iste godine, 1864., djeluje u Zagrebu posebna jahačka škola Vilima Lambergera. Taj podatak u pravilu povjesničari uzimaju kao početak zagrebačke jahačke sportske povijesti.
Ali, postoji još raniji datum koji ne smijemo u ovom članku ispustiti. U Zagrebu u jednom sudskom spisu pronađen je podatak da se posljednjeg dana poklada 1472. igrala na zagrebačkom Gradecu “vrlo časna igra Prstenac”. Sudski se spis bavi sukobom purgera Gregorija i sluge nekog Marka Mlećanina. Svađali su se oko neke oklade. Ako su sudionici igre Prstenac u sedlu konja u trku pokušali kop ljem “pogoditi prsten u sredinu”, onda su morali znati jahati! Tko su oni bili, gdje su vježbali, čiji su konji bili, ne znamo, ali je razborito misliti da je u Zagrebu i njegovoj okolici moralo i prije sudskog spora 1472. biti nekog jahanja radi igre i razonode. Igra Prstenac ponovno se spominje u zapisniku varoškog bilježnika: “Nakon podužeg vremena tekuće 1709. godine opet je zavedena časna igra gađanja kopljem u prsten, što služi na slavu Božju, a za utjehu i probitak varoši i građana.”. A iz ilustrirane revije Svijet saznajemo da su o Uskrsu 1926. jahači Hrvatskog konjaničkog sokola na stadionu u Maksimiru ponovno oživjeli staru vitešku igru Prstenac.
Koristimo ponovno rezultate istra živanja prof. dr. Živka Radana. Tako dolazimo do godine 1870. i osnivanja državnih organizacija koje su postale osnova daljnjeg napretka konjarstva, stručnog uzgoja i selekcije te školovanja kadrova svih profila. Osnovana je vojna pastuharna u Kutjevu, a zatim ergele, među kojima i ergela Petrovo u Stančiću kraj Božjakovine (Dugo Selo, Zagreb). Sve te konjouzgojne ustanove bile su pod vojnomupravom.
Godina 1870. je značajna godina prvih temelja i konjičkog sporta. Citirajmo rečenicu iz teksta prof. dr. Živka Radana: “U ergelama, isto tako i u pastuharnama, cjelokupni stručni uzgoj podmlatka i pastuha odvija se uz neprestanu sportsku aktivnost – jahanje.”.
I… odluke ostvarene 1870. brzo su donijele rezultate. Prve sportske konjičke utrke priređene su 1878. u Zagrebu u Jankomiru, na imanju grofa Julija Jankovića. Prof. dr. Živko Radan preciznošću znanstvenika navodi i program toga, za naš konjički sport povijesnog, događaja: “… utrke preko zapreka na 3 engleske milje i utrke na 1 i pol milju u ogradi…” (1 engleska milja = 1609 metara). A već sljedeće godine, 1879., u Zagrebu se osniva Društvo za dizanje zemaljskog konjogojstva. Unutar Društva djeluje i pododbor za utrke! Te su utrke bile jedna od metoda testiranja napretka uzgoja konja kroz natjecanje, dakle sport. Iste godine, 1879., u Zagrebu se osniva i Jockey-klub. Zagreb prerasta u sve jače središte konjogojstvenog i konjičko-sportskog organiziranog djelovanja.
Iz kasnijih događanja razabiremo da su sve te odluke donesene promišljenom suradnjom na nekoliko društvenih razina. Prof. dr. Živku Radanu možemo biti zahvalni, ostavio nam je u nasljeđe i činjenice o uvjetima u kojima se sve to zbivalo. Na primjer: “Novoosnovano Društvo za dizanje zemaljskog konjogojstva u Zagrebu finacijski je pomagala Zemaljska vlada Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, posebno u dodjeljivanju nagrada na trkama…”. A to je bio poticaj i razvitku konjičkog sporta!
Na konju od Beča do Pariza
Vrijedan dokument ostavio nam je tada poznati zagrebački fotograf Herman Fickert. Snimio je 1879. jednu od prvih zagrebačkih amazonki, Sofiju Hatz. Ona još tada jaši postrance sjedeći u ženskom sedlu. Ta nam fotografija govori da se zaista jahalo, prvenstveno na velikim posjedima imućnih, da su i žene jahale, prije svega radi zdravlja i društvene razonode. Još jedna promjena: u Zagrebu, središnjici zbivanja, 1886. Društvo (osnovano 1879.) preimenovano je u Hrvatsko-slavonsko društvo za konjogojstvo i postalo nadležno za cijelo područje. Posljedica razumnog, sustavnog rada je i imenovanje povjerenika u svim županijskim mjestima u kojima su već postojali zemaljski konjogojski odbori. Vrlo brzo nakon te odluke priređuju se utrke, sportske konjičke priredbe, diljem Hrvatske: u Varaždinu, Vinkovcima, Bjelovaru, Kninu… Zanimljivi su programi: utrkivanje rasnih konja, utrke seljačkih konja te kola za utrkivanje i konjskih seljačkih zaprega.
Niču i prvi natkriti postori, prve jašionice (manježi). Zagreb prednjači sa svečanim otvorenjem prve jašionice 1890. i to na Starom sajmištu (danas Martićeva ulica), kasnije zgrada Zagrebačkog zbora. Slijedi Varaždin 1892. U zapisima se spominju i daljinska jahanja – preteče današnjih jahačkih maratona. Zna se da je poručnik Zubović, časnik Zagrebačkog garnizona, jahao 1892. od Beča do Pariza i od Beča do Petrograda.
Dragocjene podatke o razvitku kasačkog sporta nalazimo u knjizi “Sportska arhitektura u Zagrebu”, arhitektice dr. sc. Ariane Štulhofer: “Zagrebačko kasačko društvo djeluje od 1914. do 1918. u okviru Bečkog kasačkog kluba. Nakon 1. svjetskog rata obnovljeno je 1921. Sve do 1928. treniraju i priređuju kasačke utrke na svom trkalištu u Črnomercu, a zatim na Miramarskoj cesti”.
Promjenu unosi i odluka 1923. da se u Hrvatskoj dokida vojna uprava konjogojskih zavoda. Dotadašnjeg upravitelja, konjičkog kapetana Dragutina Šestu, uglednog sportskog djelatnika i promicatelja konjičkog sporta, nasljeđuje u Hrvatskoj Miroslav Steinhaus, direktor prve hrvatske ergele Petrovo u Stančiću kraj Božjakovine. Kasači te 1923. priređuju u Zagrebu prvi put Jugoslavenski derby, klasnu utrku za rasplodna grla stara četiri godine. Zagreb je njegovao kasački sport, koji je na novom hipodromu na Kajzerici doslovce procvao.
U dijelu priprema za ovaj tekst počela sam zdvajati – nisam pronašla pisane podatke za daljnje razdoblje do početka 2. svjetskog rata. Razlog spominje Milivoj Radović: u želji da se pomogne poslijeratnoj obnovi, premarni aktivisti su svu arhivu, knjige i zapise o konjarstvu Savske banovine u Zagrebu bacili kao sirovinu. Ne veli narod slučajno: ponekad je i put u pakao popločen dobrim namjerama!
Pomogle su mi sačuvane stranice revije Sport (godine 1931. i 1932.) i slijedila sam izvještaje s konjičkih natjecanja. Očito je na trkalištima i stadionima bilo konjičkih natjecanja. Naslovi su bili: “Konjsko-športska natjecanja u Zagrebu”, “Con cours hippoque u Zagrebu”, “Concours d’elegance u Zagrebu”… Uz fotografije s tih natjecanja informacije su uvjerljive, a posebno je dojmljivo koliko je gledatelja. I još jedan podatak: natječu se i civili i časnici te jahačice!
Trkači i kasači su na novom hipodromu na Kajzerici nastavili svoje djelovanje u boljim uvjetima, za preponaše je pak nastalo neusporedivo bolje doba, ali i daleko više rada, učenja i… radosti uspjeha. Zagreb je vrlo brzo postao središte preponskog jahanja. Glavnu riječ u parkuru imali su članovi Konjičkog kluba Zagreb – četvorka Radoslav Cimerman, Zdravko Marušić, Mileta Babović i Josip Koblar te jahačice koje su ih u ono vrijeme uspješno slijedile: Rajka Jurić i Lela Blažek. A konji?! Ne, nećemo iznevjeriti vjernost prijateljima jer u ono vrijeme i djeca su znala za Cicu, Alkara, Elana, Kavalira i Javora. U kronike preponskog jahanja našega grada i njihova su imena urezana u mnogo, mnogo trofeja, prvenstava Hrvatske… i od 1962. do 1969. u pokale za osvojena prvenstva Jugoslavije – šest puta pojedinačna i pet puta momčadska.
A kroničar našega grada, Branimir Špoljarić, zapisao je u svojoj čudesnoj knjizi “Stari Zagreb od vugla do vugla” da se Zagreb odužio najboljem među jednakima – ulica koja omeđuje Kajzericu sa sjeverne i istočne strane te prolazi uz ulaz na hipodrom nazvana je 1993. imenom Radoslava Cimermana.
Napisala: Dunja Majnarić Radošević
Foto: Muzej HT-a
Velika je bila uloga konja u povijesti čovječanstva i povezanost te snažne životinje s čovjekom, i u svakodnevici seljaka i u davnom ratovanju vojnika. Jahač stopljen s konjem “preuzima” njegovu visinu, snagu, ćud, pokretljivost… te su vjerojatno stoga moćni vladari često prikazivani kao nepobjedivi konjanici. Nekoliko je prikaza konja na poštanskim markama Republike Hrvatske.
U trećoj seriji poštanskih maraka pod imenom Hrvatske autohtone pasmine (20. ožujka 2007.) na drugoj je u nizu od tri marke prikaz posavskoga konja. Dizajneri iz Zagreba, Ana Žaja i Mario Petrak, izvrsno su oslikali ovu vrstu koja je spoj velikih europskih ratnih konja i manjih, pokretljivijih orijentalnih konja, a karakterizira se kao srednjeteški radni konj. Sedamdesetih godina 20. stoljeća populacija posavskoga konja imala je otprilike 12.500 grla, dok se danas smatra velikom i koncentracija od 200-tinjak konja na području Parka prirode Lonjsko polje. U očuvanju ove pasmine veliku ulogu imaju udruge uzgajivača hrvatskog posavskog konja, a i država koja novčanim poticajima stimulira očuvanje i zaštitu ove pasmine. U tiskari “Zrinski” u Čakovcu tiskana je ova marka u 200.000 primjeraka.
Konji su često inspirirali i umjetnike, pa je velikan hrvatskog i svjetskog stripa Andrija Maurović u stripu “Trojica u mraku” glavnog junaka, tzv. Crnog jahača, markantno prikazao na konju u trku. U povodu 100. obljetnice rođenja ovog popularnog ilustratora brojnih knjiga, tjednika, dnevnih novina i plakata, Hrvatska pošta je 29. ožujka 2001. izdala.
