Napisala: Dr.Sc Nada Bezić
Izvor ilustracija: Privatna arhiva autorice,
Knjižnica i zbirka arhivske građe Hrvatskoga glazbenog zavoda
Ivan Zajc i Vatroslav Lisinski dva su najveća skladateljska imena u povijesti hrvatske glazbe 19. stoljeća. Generacijski su zapravo bliski – Lisinski je bio samo 13 godina stariji, ali budući da je umro 1854. godine (u 35. godini života), povezujemo ga s prvom polovicom stoljeća. Zajc, koji je rođen 1832. (točno stotinu godina nakon Josepha Haydna), sa svojim stvaralaštvom potpuno pripada drugoj polovici stoljeća, a umro je u visokoj starosti 1914. godine, kada je završilo „dugo 19. stoljeće“. Svestrana djelatnost ovog glazbenika obilježila je četiri desetljeća hrvatskoga glazbenog života (1870-1910), pa je to razdoblje u hrvatskoj glazbenoj historiografiji nazvano Zajčevo doba. Život i karijera Ivana Zajca povezani su s tri grada: Rijeka, Beč i Zagreb, grad u kojem je najduže živio.
Dvije su potencijalne dileme u vezi pisanja imena Ivana Zajca: njegov plemićki dodatak „pl.“, koji je koristio za života, nije se pisao tijekom socijalističke Jugoslavije, pa je postalo uvriježeno pisati Zajčevo prezime bez te titule. Tako ga navodi i Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koja uz prezime našeg glazbenika dodaje „ml.“. Naime, Zajčev otac Johann (Jan) Zajitz (Zayitz) tj. Ivan Zajc st. bio je važna osoba, jedan od vodećih riječkih glazbenika prve polovice 19. stoljeća.
Danas nam zvuči nevjerojatno, ali čini se da je Ivan Zajc iz nekog razloga tajio svoju godinu rođenja. Dugo se smatralo da je to bila 1831., a negdje se spominjala čak i 1838. (!). Tome je konačno došao kraj 1956. godine, kada je skladatelj i glazbeni pisac Hubert Pettan u svojoj kapitalnoj knjizi Popis skladbi Ivana Zajca objavio podatak do kojeg je došao istraživanjem u bečkim vojnim arhivima: Zajc je rođen i kršten 3. kolovoza 1832. godine. Ni sa Zajčevom rodnom kućom u Rijeci nije bilo jednostavno: prvo je 1951. postavljena spomen-ploča na staroj vijećnici u kojoj je obitelj Zajc stanovala, da bi se tek krajem 20. stoljeća utvrdila točna lokacija, Ulica Matije Gupca 19 i bila postavljena spomen-ploča, na kojoj piše da je Zajc “skladatelj koji podiže na noge glazbenu Hrvatsku i orlovski leti nad domovinom.”
Ivan Zajc je zapravo bio Hrvat svojim izborom, jer nije imao ni kapi hrvatske krvi. Na jednoj svečanosti u Zagrebu razgaljeno je rekao: „Hrvat sam bio, Hrvat jesam i ostat ću do groba!“. Time se upisao u niz umjetnika koji su svojim angažmanom potvrđivali pripadnost sredini u kojoj su stvarali i iskreno ju smatrali svojom. U tome nije bio usamljen, spomenimo samo skladatelja Rudolfa Matza, čiji je otac Austrijanac oženio Slovenku koja je živjela u Zagrebu. Zajčevi roditelji su potjecali iz sjevernih dijelova Habsburške monarhije, otac iz mjesta južno od Praga, a majka Anna rođ. Bodensteiner iz Bratislave. Otac Ivan Zajc st. bio je vojni muzičar, kapelnik 45. pješadijske pukovnije, s kojom je došao u Rijeku 1830. godine. Nakon što je napustio vojnu službu, radio je u Rijeci kao dirigent, violinist i glazbeni pedagog. Tako je mali Ivan prvu poduku u glazbi dobio u roditeljskom domu. Premda otac nije htio da mu sin bude glazbenik, dozvolio mu je pohađanje glazbene škole, a na kraju i odlazak na studij kompozicije i dirigiranja na konzervatoriju u Milanu 1850. godine. Navodno je Zajc u Milanu živio u istoj kući u kojoj je boravio mladi Verdi kada je došao na studij 1832. godine, iste godine kada se rodio Zajc. (Za razliku od našeg Zajca, Verdija nisu primili na konzervatorij, pa je učio privatno kompoziciju.) Već za vrijeme studija Zajc sklada neke od svojih vrlo uspjelih skladbi: operu La Tirolese (Tirolkinja) i madrigale za zbor na talijanske tekstove, koji su posljednjih desetljeća trajno prisutni na hrvatskim koncertnim podijima pod naslovom Osam madrigala. U jesen 1855. Zajc završava studij, dobiva čak ponudu da bude drugi dirigent u čuvenoj milanskoj “Scali”, ali je odlučio vratiti se u Rijeku kako bi se brinuo o mlađoj, 17-godišnjoj sestri, koja je ostala siroče jer su im umrla oba roditelja. Uskoro se Zajc oženio s Natalinom Jessenco, kćerkom uglednog slovenskog trgovca nastanjenog u Rijeci, te dobivaju kćer Anku (Ninu) i sina Karmela. Njihovi potomci danas su raštrkani svijetom, ali žive i u dva ključna “Zajčeva” grada, Rijeci i Zagrebu, te njeguju uspomenu na slavnog pretka.
Zajc je bio vješt dirigent, ali i izvrstan violinist i pijanist, pa je često nastupao. Bio je učitelj na riječkoj glazbenoj školi, a imao je mnogo i privatnih učenika. Činilo se dakle da je grad dobio svog idealnog muzičara, vrlo je bio cijenjen i uspješan. Najbolji primjer za to je premijera opere Amelia u Rijeci 1860. godine, kada je tiskana i litografija s portretom riječkog slikara Francesca Pauera, najstariji poznati likovni prikaz Zajca.
No, Rijeka nije pružala skladatelju sve mogućnosti koje je on trebao za svoj rad i razvoj, te je odlučio okušati sreću u većem centru. Odabrao je Beč, kamo se s obitelju preselio 1862. godine, i u 30. godini života započeo novu etapu karijere. Isprva nije bilo lako, trebao se zadovoljiti mjestom učitelja glazbe u društvu Polihymnia, nakon čega su uslijedili dirigentski nastupi u kazalištima. Beč je odlično odgovarao onome što je mladome Zajcu trebalo, jer je bio sredina u kojoj je cvala opereta, a za nju je Zajc imao posebni talent. U Beču mu je praizvedeno desetak opereta, pri čemu treba istaknuti prvu uspješnicu, operetu Momci na brod! (Mannschaft an Bord!) , iz 1863. godine. Njezine dopadljive melodije ponukale su Eduarda Straussa, najmlađeg brata Johanna Straussa ml., da priredi prema tim motivima četvorku (kvadrilju) za klavir. U afirmaciji je mladom skladatelju dosta pomogao i veliki majstor bečke operete Franz von Suppé, koji je bio rođen u Splitu, a djetinjstvo je proveo u Zadru.
Dugo se vremena smatralo da je Zajc u Beču bio vrlo uspješan operetni skladatelj i tek novija muzikološka istraživanja su nas suočila s činjenicom da je u bečkim kritikama bilo dosta prigovora kako Zajcu, tako njegovim libretistima. To je možda bio jedan od povoda za ključnu prekretnicu u Zajčevom životu: odlučio je napustiti svjetsku prijestolnicu muzike i doći u tada mali Zagreb. Veliku ulogu u tome imali su njegovi razgovori s hrvatskim studentima u Beču (među kojima je bio i August Šenoa), a u krugu onih koji su ga nagovarali na dolazak u Zagreb bili su Petar Preradović i biskup Strossmayer. Vjerojatno su ipak presudne bile konkretne ponude za važna radna mjesta u Zagrebu. Kasnije će se pokazati da su te dužnosti Zajcu znale biti i teret, s jedne strane je prijetio ostavkama, s druge dobivao opomene od poslodavaca, borio se s provincijskim uvjetima rada, ali ipak – srećom po našu glazbenu sredinu – ostao.
Početkom 1870. godine Ivan Zajc sa suprugom i djecom nastanjuje se u Visokoj ulici 16, u kući s pogledom na park Tuškanac. U toj je kući živio, stvarao i umro, o čemu govori spomen-ploča na uličnom pročelju, postavljena prije točno stotinu godina, o tisućgodišnjici hrvatskog kraljevstva. Zajc je preuzeo dvije ključne pozicije u glazbenom životu Zagreba. Postao je ravnatelj novoosnovane Opere Hrvatskog narodnog kazališta i vodio ju do 1889. godine, a uz to je bio i glavni dirigent. Bavio se i reformama poslovanja te osigurao kvalitetan repertoar Opere. Posebna počast mu je ukazana kada je 1895. na stropu gledališta u novootvorenom kazalištu naslikan njegov portret.
Druga je funkcija bila ravnatelj glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda, najznačajnije zagrebačke glazbene škole, na kojoj je Zajc bio i profesor pjevanja i klavira, te dirigent orkestra. Na školi nije još bilo nastave kompozicije, pa je zato Zajc privatno podučavao, između ostalih i mladoga Blagoja Bersu. Sve je to stigao i zato jer mu radna mjesta nisu bila daleko: staro (tzv. Stankovićevo) kazalište je bilo samo par ulica dalje, u zgradi na uglu Markovog trga i Ćirilometodske ulice, a blizu je bio i Glazbeni zavod, koji će tek 1876. izgraditi svoju kuću u Gundulićevoj. Moglo bi se reći da je Zajc bio celebrity, u okvirima Zagreba i Hrvatske posljednih desetljeća 19. stoljeća. Kada bi imao imendan, pjevali su mu podoknicu ispred njegova doma u Visokoj. Kao vodećem hrvatskom skladatelju, obraćala su mu se mnoga pjevačka društva iz raznih krajeva Hrvatske i molila ga da im napiše himnu, čemu se Zajc rado odazivao. Ispisivao je nebrojene stranice notnog papira, karakterističnom ljubičastom tintom, zbog čega mu je notni rukopis na kraju postao teško čitljiv. U svojoj matičnoj ustanovi, glazbenoj školi Glazbenog zavoda, radio je do 1908. godine, kada je umirovljen. Umro je u prvoj godini Prvog svjetskog rata i pokopan je u arkadama na Mirogoju. Uz njegovo ime je titula koja mu je najviše značila: „Vitez reda Franje Josipa I.“.
Spomenuli smo potencijalne zabune oko godine Zajčeva rođenja i pisanja imena. Ni s brojem njegovih skladbi nije jednostavno. Naime, u popisu Zajčevih djela nalazimo više od 1.200 opusa, što je uistinu impozantan broj. Međutim, Zajc je brojeve opusa dodavao i skladbama koje bi samo malo preradio, npr. pretvorio muški u mješoviti zbor. Stoga je realan broj njegovih djela oko 800. Među njima ima i simfonijskih skladbi, uspjelih misa i skladbi za klavir, koje su uglavnom didaktičke (koncertantne etide) ili pripadaju salonskoj glazbi, a napisao je i jedan gudački kvartet. Najveći dio Zajčeva opusa su vokalne skladbe – solo-popijevke, zborovi, opere i operete, a pisao je i kantate i druge skladbe za glas i instrumentalnu pratnju. Zajc je bio pravi predstavnik belkanta (bel canto, tal. lijepi pjev), lirskog stila pjevanja usredotočena na ljepotu tona, prisutnog pogotovo u djelima talijanskih opernih skladatelja 19. stoljeća poput Bellinija, Donizettija i osobito Verdija.
Neke su Zajčeve popijevke ostale na repertoaru sve do danas, osobito Domovini i ljubavi te Lastavicam. U prvom je planu melodija, u čemu je Zajc bio majstor. Lošija je strana akcentuacija, jer Zajc nije nikada posve naučio hrvatski jezik (što je logično, s obzirom na porijeklo te život prije Zagreba). Gotovo polovicu Zajčeva opusa čine zborovi. U posljednjim desetljećima 19. stoljeća došlo je do procvata zborske glazbe u Hrvatskoj, pa je Zajc za brojna pjevačka društva skladao uglavnom skladbe za muške zborove bez pratnje. Tekstovni predlošci za te skladbe nisu uvijek bili na visokoj umjetničkoj visini, ali to entuzijastične glazbene amatere nije mnogo smetalo. Svakako moramo istaknuti jednu zborsku skladbu – U boj, u boj. To je najpoznatiji ulomak Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski, ali nastala je deset godina ranije, praizvedena je 1866., u Beču. Te se godine u Hrvatskoj slavila 300. godišnjica bitke kod Sigeta, pa je tim povodom Franjo Marković napisao pjesmu Zadnji časi Zrinjskoga koju je Zajc uglazbio. Kasnije ju je spretno uklopio u efektni finale svoje opere, a sama se zborska skladba često samostalno izvodi. I to ne samo u Hrvatskoj, nego i u Japanu. Poznata je činjenica da je zbor U boj, u boj vrlo popularan u Japanu, a sve zahvaljujući pripadnicima jedne čehoslovačke legije koja se 1919. godine vraćala iz Sibira morskim putem i zbog kvara na brodu duže vremena boravila u Kobeu. Naša slavenska braća su u toj japanskoj luci oformili zbor i na repertoaru imali i Zajčevu skladbu. Ona je pak privukla pozornost članova japanskog zbora, koji su se sprijateljili s Česima i Slovacima, pa su tako od njih dobili note. Ostalo je povijest – Japanci i dan-danas pjevaju U boj, u boj, naravno na hrvatskom.
Najbolji dio opusa Ivana Zajca su njegove opere i operete. U 57 godina kreativnog stvaranja napisao je čak 87 takvih skladbi! Može se reći da je u oba ta žanra bio među prvima u Hrvatskoj, točnije imao je samo po jednog prethodnika. Prva hrvatska opera, Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, praizvedena je 1846., a njegova druga opera Porin nije bila izvedena sve do kraja 19. stoljeća (1897.). Autor prve hrvatske operete široj je javnosti nepoznat Varaždinac Ivan Köck, koji je napisao operetu Serežanin, praizvedenu u Bratislavi 1862. Brojne operete Ivana Zajca izvođene su dakako u doba njegova ravnanja zagrebačkom Operom, neke od njih i nakon Zajčeve smrti, osobito u Kazalištu „Komedija“. Sjajan povratak Zajčeve operetne glazbe zbio se 2014., kada je u povodu 100. godišnjice skladateljeve smrti na pozornici kazališta „Mala scena“ velik uspjeh požnjela opereta Momci na brod, u koprodukciji „Male scene“ i Muzičke akademije u Zagrebu i izvedbi studenata glazbe.
Za razliku od Zajčevih opereta, neke opere imaju kvalitetna libreta (uz libreto Zrinjskog iz pera Huga Badalića, takav je primjer i opera Prvi grijeh). Pisali su ih ponajbolji tadašnji književnici poput Josipa Eugena Tomića i Augustina Harambašića. U glazbi je Zajc slijedio tradiciju talijanske opere, prije svega Verdija (no to ne bi trebao biti razlog da prozovemo hrvatskim Verdijem). Zajc je napisao 27 opera, na talijanskom, njemačkom i hrvatskom jeziku, od kojih je najviše nastalo upravo u Zagrebu. Neke od njih zaslužile su da i danas budu na repertoaru, prije svega opere Zlatka i Lizinka. Posebnu ulogu ima tzv. nacionalna povijesna operna trilogija: „izvorna narodna opera“ Mislav, s kojom je otvorena zagrebačka Opera u listopadu 1870., Ban Leget, s libretom pisanim prema narodnoj legendi (1872.) i Nikola Šubić Zrinjski, praizveden 1876. godine. Opera Nikola Šubić Zrinjski zasjenila je sve ostale Zajčeve opere i dijeli prijestolje najboljih hrvatskih opera s također nenadmašnim Erom s onoga svijeta, operom Jakova Gotovca. Priča o banu Zrinskom (u Zajčevo doba bila je uvriježena verzija imena Zrinjski) i herojskoj obrani Sigeta od Turaka dobila je sjajno glazbeno ruho, brojeve koji su postali biseri hrvatske operne glazbe (Romanca Zrinjskog, Arija Jelene), i efektni finale koji protagoniste vodi u sigurnu smrt, a publiku ostavlja u zanosu.
Ivan Zajc jedini je skladatelj po kojem je prozvano neko razdoblje u hrvatskoj glazbi. Jedan je od rijetkih glazbenika kojima su podignute spomen-ploče u inozemstvu (2017. u Beču, na kući u kojoj je stanovao). Po njemu se zove jedno naše nacionalno kazalište i ulica u Zagrebu, zbog koje smo i bolnicu „Merkur“ u razgovorima jednostavno zvali „Zajčeva“. To je samo dio spomen-obilježja. A glazba? Opera Nikola Šubić Zrinjski ne silazi s repertoara zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Nadamo se da će tako i ostati, ali da će i druga njegova glazbeno-scenska djela ponovno zaživjeti na daskama naših kazališta, kako ne bismo Zajca sveli samo na Zrinjskog i zanimljivost o Japancima koji pjevaju U boj, u boj!.
