Sjećanja akademika Borisa Magaša uredila Biba Salata
Foto: arhiva Borisa Magaša i HAZU
Prije petnaest godina u razgovoru s akademikom Borisom Magašem, znajući da je bio i prijatelj akademika Andre Mohorovičića a ne samo njegov sljedbenik i suradnik, zamolila sam ga da predstavi Mohu kao svojeg profesora i suradnika. Obojica su bili istaknuti hrvatski arhitekti, akademici i bliski suradnici koji su značajno oblikovali hrvatsku arhitektonsku scenu. Njihov odnos bio je obilježen dubokim mentorstvom, a Magaš je karijeru započeo kao student i suradnik u istraživačkom timu profesora Mohorovičića. Smatram da je Magaš mogao na svoj specifičan način predstaviti Mohu, budući da su zajedno istraživali Istru, Kvarner i sjeverno hrvatsko primorje, a Magaš je pisao i znanstvene radove posvećene opusu i nasljeđu svojeg mentora.
Djelujući snažno u svojem vremenu, profesor Mohorovičić formirao ga je i definirao nedvojbenim istinama koje je onda cijela struktura sljedbenika nosila u sebi kao životni credo.
„Prije šezdesetak godina jedan je čamac lagano plovio iz creske luke prema plažama naselja Lubenice.
Negdje uz provu sjedio je profesor Mohorovičić, a oko njega desetak studenata Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bila je to maladenačka grupa koja je, pod Mohorovičićevim vodstvom, snimala hrvatsku kulturnu bašti-nu, pješaćeći satima po kamenu i bespuću sjevernog Jadrana. Bili smo izabrana ekipa, mladost preko čijih je leđa prošao rat sa svim tragedijama, ekipa čiji smisao nije tražio novac već vrijednosti i koja je svesrdno i s marom mjerila ostavštinu starohrvatske arhitekture, da bi se ti podaci obradili i arhivirali u depoima Kabineta za ahitekturu tadašnje Jugoslavenske akademije.
I onda se iz smjera Velih Vrata pojavio linijski parobrod Sinj, klasične teške građe, čiji je pramac snažno rezao bijele valove s krijestama. Sjedio sam uz provu i uočio na kapetanskom mostu lik kapetana Vidasa, starog znanca i jednog od posljednjih kapetana stare garde, koji je svoje more poznavao kao vlastito dvorište, govoreći da će “navigat dok bude još pravih brodova, a one nove tramvaje ne želi ni vidjeti”. Mahnuo sam mu rukom, a on se okrenuo i otišao u kabinu po dalekozor. Pogledao nas je, prepoznao, prišao ručici za sirenu, i onda se veliki stari parobrod zatresao od tri duboka zvuka koja su čovjeku prodirala do utrobe, pozdravljajući Mohorovičićevu ekipu na redovitom putu rada i istraživanja. Scena koju nitko ne može zaboraviti i koja ostaje kao dio života trajno u nama, vraćajući nas uvijek u jedno vrijeme i mladost htijenja i vjerovanja.
Kasnije smo pristali na plaži; podvodnom sam puškom vrlo brzo ulovio dovoljno riba za ručak koji su priredile članice ekipe (u to je vrijeme na Cresu riba bilo u obilju), da bi nakon kratkog odmora ekipa počela uspon po najjačem ljetnom suncu prema strmim stijenama i zidovima Lubenica. Nakon mjerenja i registriranja, sišli smo kozjim stazama kroz gromače u Valun (tada ceste prema Lubenicama nisu postojale) i vratili se, veslajući po crnoj noći natrag u luku Cresa.
Tako je izgledao jedan radni dan profesora Mohorovičića u vrijeme moje mladosti i njegovog punog radnog kapaciteta. Bilo je to jedno drugo vrijeme i drugo shvaćanje života.
Filozofske odrednice arhitekture
Postoje, neizbježno, vremena i vremena. Neki se ljudi rode u krivim vremenima, a neki su rođeni upravo za vrijeme u kojemu žive. A neki ne samo da su rođeni za svoje vrijeme, već ga svojim djelovanjem oblikuju, dajući mu osnove života. Takav je bio profesor Mohorovičić – djelujući snažno u svojem vremenu, formirao ga je i definirao nedvojbenim istinama koje je onda cijela struktura sljedbenika nosila u sebi kao životni credo.
Unuk jednog od najvećih imena hrvatske znanosti, čovjeka čije ime nosi sloj diskontinuiteta zemljine kore i dio Mjesečeve površine, nastavio je ulogu svoje obitelji. Njegov djed, inteligentno dijete mjesnog kovača u Voloskom, čija se volta radionice i danas vidi uz obalu, krenuo je, zaslugom lokalnog svećenika, u škole i svijet te završio kao Moho – ime koje danas poznaje cijela svjetska znanost. Ime Andrija u njegovoj je obitelji bilo tradicija, pa je i nadimak svoga djeda nosio i profesor Mohorovičić – zvali smo ga Moha.
Nakon diplome na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i studija na Filozofskom fakultetu istog sveučilišta, 1935. postaje asistent profesora Knolla, da bi 1940. preuzeo njegova predavanja iz povijesti umjetnosti i teorije arhitekture, a 1945. u statusu redovnog profesora vodi istu katedru, nastavljajući i gradeći temu koju je u ljepoti peripatetičkog razmišljanja započeo profesor Knoll. Međuratni ljevičar, imao je važnu ulogu u pokretu otpora, proživješi i torturu zatvora i razmjenu zarobljenika, pa je nakon završetka Drugog svjetskog rata obavljao brojne visoke funkcije, a sa samo 33 godine, 1947. je izabran za rektora Zagrebačkog sveučilišta.
Povezujući studij arhitekture sa studijem na Filozofskom fakultetu, stvorio je nužnu sintezu koja će misli pokrenute teorijskim pitanjima arhitektonske problematike usmjeravati zaključcima trajnih vrijednosti. Spoznaja suvremene dijalektičke misli i široka erudicija bit će od prvih dana nositelji njegovih analiza i nužnih zaključaka. To će mu omogućiti da teoriji arhitekture daje temeljne zasade koje je dovode u status nedjeljivih i bitnih komponenata arhitektonskog stvaralaštva.
Svojim prvim radovima, kao što su “Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja”, “Analiza razvoja arhitektonskog oblikovanja naroda SSSR” i “Prilog teoretskoj analizi problematike arhitektonskog oblikovanja”, jasno je definirao bitne komponente stvaralaštva u odnosu na formalističke i oktroirane pristupe, definirajući time i temeljne zasade koje će postati sastavni dio načina i metode zagrebačke škole. U djelu “Prilog analizi nekih osnovnih problema teorije arhitekture” postavio je temeljne odrednice umjetničkog stvaralaštva uopće, prevodeći ih u domenu arhitektonskog djelovanja čovjeka. Definirajući odnos subjekt – objektivna stvarnost, analizira i postavlja definiciju kojom umjetničko stvaralaštvo “formulira idejno i emotivno, i formira izražajno-oblikovni stvaralački odraz specifično (umjetnički) spoznate objektivne životne realnosti u umjetničkom fenomenu”.
Djelovanjem u brojnim povjerenstvima, radnim timovima i odborima, direktno je utjecao na rješavanje problematike i realizaciju niza najznačajnijih prostornih zahvata ostvarenih u drugoj polovici 20. stoljeća, dajući arhitekturi status bitnog aktera u kulturnim zbivanjima. Slijedeći osnovne postavke da “fundamentalne elemente arhitekture predstavlja vječita tema funkcije, konstrukcije i oblika”, a kvalitetu i snagu arhitektonskog izraza donosi ostvarena ravnoteža tih elemenata, izvodi primjere takvih povijesnih realizacija na dorskom stupu Partenona, gotičkom kontraforu Notre Dame u Parizu ili na čeličnom stupu Miesovog paviljona u Barceloni. Sublimat shvaćanja jednog vremena, profil životne filozofije i dometi čovjekova saznanja našli su sublimiranu konkretizaciju u stilskoj definiciji navedenih primjera. Ekscesi u toj ravnoteži nastaju kada zatajuje unutrašnja logika, a time i kreiranje arhitektonske oblikovne deklaracije. Pri tome, moramo shvatiti da se sve odvija u vrijeme oktroiranog socijalističkog realizma i diktata partijskih komiteta koji određuju i način života i dozvoljeno mišljenje.
Čvrsti stavovi
Porijeklom s mora, rođen u Križevcima, a zavičajno Zagrepčanin, nosio je u srcu cijelu Hrvatsku. Jedan od svojih prvih znanstvenih radova posvetio je gradu Zagrebu (“Analiza historijsko-urbanističkog razvoja grada Zagreba”), a brojnim ostalim studijama obradio je cijelu Hrvatsku (Osor, Susak, Istru, Rudine, Mljet, Krk, Osijek, Varaždin, Rab, itd.), analizirajući povijesni urbanistički razvoj i donoseći originalna zapažanja, ukazujući na kontinuitet toga procesa, kao i na zbroj kompleksnih elemenata koji ga formiraju.
Posebnu pažnju posvetio je istraživanju starohrvatske arhitekture, registrirajući i definirajući njene karakteristične i bitne vrijednosti. Njegovih više od 110 znanstvenih knjiga i rasprava te više od 250 stručnih prikaza, osvrta i publikacija, sudjelovanje na više od 50 simpozija u zemlji i inozemstvu dovoljno govore o veličini rada i intenzitetu djelovanja.
Paralelno s radom na teorijskim postavkama (“Značenje Le Corbusiera u razvoju arhitektonskog stvaranja našeg stoljeća”, “Prilog analizi problema kvalitete u arhitekturi”, itd.), piše brojne studije i rasprave vezane uz rad na terenu (“Pregled i analiza novootkrivenih objekata historijske arhitekture grada Osora”, “Prilog analizi razvoja historijske arhitekture na otocima Lošinju i Cresu”, “Apsyrtides-Apsporos, Römische Forschungen in Niederösterreich”, “O analizi pučke arhitekture”, “Razvoj urbanizma i arhitekture na području Slavonije u razdoblju od ranog srednjeg vijeka do XIX. stoljeća”, “Razvoj naselja u osječkoj regiji”, “Kulturno-povijesno značenje grada Varaždina”, “Razvoj Slavonske Požege u okviru tipologije europskog urbanizma”, “Arhitektura Horvati XV. i XVI. vekov, VII. do XIV. vekov, ot 1918. do 1941. goda, ot sredine XIX. v. do pervoi mirovoi voini”, itd. – sve ne možemo navesti). Tim djelima pokriva cijeli teritorij hrvatskog etničkog prostora.
Jasan i definiran stav prema problemima umjetnosti dovode ga u značajnu i odgovornu ulogu glavnog redaktora “Enciklopedije likovnih umjetnosti” koju, uprkos napornom i noćnom radu koji je često spominjao, uspješno završava.
Bio je vrhunski profesor svojega vremena. Svako je njegovo predavanje bilo prostudirano, izvrstan orator znao je razvijati temu od uvoda preko razvoja do klimaksa koji je logično proizlazio iz cjeline. Bili smo na četvrtoj godini studija, kad je moja godina nakon jednog takovog redovnog predavanja spontano zapljeskala.
Javnim djelovanjem usmjeravao je puteve arhitekture u društvu koje je, diktatom socijalističkog realizma, tražilo ne samo mijenjanje organizacije čovjekovog društva, već mijenjanje i njegovih misli i stvaralaštva. Kad je 1948. napisao kritiku arhitekture Sovjetskog Saveza, bio je dočekan na nož. Iako je to bila dobronamjerna znanstvena kritika koja je proizlazila iz dijalektičkog shvaćanja razvoja čovječanstva, a time i arhitekture, upozorenje da izraz socijalističkog realizma ne može biti budućnost arhitektonskog stvaralaštva, već suvremena arhitektonska dostignuća, nije mogla dopustiti tadašnja partijska garnitura. Bio je izbačen i smijenjen sa svih funkcija koje je obavljao, ostajući, srećom, samo profesor na fakultetu.
Njegov kolega profesor objavio je u istom časopisu, uz apologiju sovjetskoj arhitekturi, oštru kritiku Mohorovičićeva stava, da bi se kratko vrijeme nakon toga dogodio pravi saltomortale: rezolucija Informbiroa i prekid sa Staljinom, nakon čega su se profesorove kritike Mohorovičićeva rada na brzinu skupljale po zagrebačkim kioscima. Vjeran svojim stavovima, Mohorovičić nije mogao izdati sebe, svoja saznanja i svoju istinu, nije mogao dozvoliti da se ideološka polarizacija, koju je nametalo vrijeme državnih diktata, pretvori u polarizaciju vrednovanja. Subjektivna sloboda umjetničkog stvaralaštva bila je za Mohorovičića inherentna ljudskosti, a paradigme Modernog pokreta prisutni stupnjevi njenog razvoja i ukazatelji njene perspektive.
Posvećenost Akademiji
Na temelju ocjene znanstvenog opusa i javne djelatnosti, Mohorovičić je 1954. izabran za dopisnog, a 1962. za redovitog člana Jugoslavenske – danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u kojoj razvija intenzivnu znanstvenu djelatnost, kao i organiziranje mnogobrojnih znanstvenih simpozija, skupova i priredbi, obavljajući brojne funkcije: od 1961. do 1975. biran je za razrednog tajnika, od 1975. do 1978. za glavnog tajnika, od 1978. do 1990. za potpredsjednika, a od 1990. za člana Predsjedništva HAZU. Posvetivši velik dio života Sveučilištu, uz društvene obaveze i funkcije, svu preostalu energiju usmjerio je Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Aktivno prisutan u svim elementima mogućih odlučivanja, shvaćao je Akademiju kao dio svog života i u posljednjim je godinama, uprkos blizini devedesetoj godina života, bio svakodnevno prisutan, svakodnevno aktivan od Varaždina, Križevaca i Osijeka do Istre i voljenog Voloskog, od Glazbenog zavoda do Odbora za obnovu katedrale. Mohorovičić je bio osoba nezamjenjiva u stalnom radu i djelovanju svog razreda i svoje Akademije, svojih naselja i gradova, svoje profesije i društva u cjelini.
Radeći u ekipi profesora Mohorovičića, pratili smo njegov rad na cijelom teritoriju Hrvatske – od rodnih Križevaca do Dubrovnika. U Krku smo iskapali rimske terme, nalazeći kraj hipokaustuma, pola metra ispod današnje ulice, intaktnu amforu, a spuštajući se u crkvenu šternu, našli smo se, ispraznivši vodu, na intaktnom kristalnom mozaiku iz rimskih vremena, kojeg nitko nije taknuo stoljećima. U malim naseljima Apsirtidesa nalazili smo kod lokalnog stanovništva kamene odlomke starohrvatske pleterne ornamentike, a tijekom snimanja Ozlja našli smo se u spavaćoj sobi s krevetima ukrašenima srebrnim zmajevima iz vremena Braće Hrvatskog zmaja. U Osoru smo u kavaneli s lakoćom lovili brancine koji su stalno plivali nasuprot morske plimne struje, a na Punta Križi ronili doslovce u akvariju najplemenitijih riba, dok smo se po Dvigradu jedva probijali kroz bodljikavo grmlje, da bismo ušli i snimili ruševine crkve. Dio poda krčke katedrale ležao je na nasipu ljudskih kostiju, a na suprotnom kraju se u tom nasipu pojavio rimski novac s likom cara. Propješačili smo doslovce sve otoke gornjega Jadrana u vremenu kad asfaltu nije još bilo ni traga, a u većini mjesta ni elektricitetu, ni vodovodu.
Iako se većina radova odvijala u ljetnim danima, kontinentalna Hrvatska obrađivala se tijekom cijele godine, pa se na primjer, snimanje Ozlja ili Ribnika odvijalo bez sunčanih dana. Tada smo obično u večernjim satima ranog sumraka sjedili u mjesnom prenočištu, diskutirajući o utiscima dana, o klasičnoj ili suvremenoj glazbi, literaturi, politici ili igrajući društvene igre. To je najčešće bio stolni nogomet, a u toj igri profesoru Mohorovičiću nije bilo premca. Na zaprepaštenje mladih muških članova ekipe, bio je nepobjediv. U tim večerima pričao nam je o svojim mladenačkim sportskim danima, pa u sjećanju ostaje njegov opis skijanja na Cmroku s jednim skijaškim štapom.
Parna lokomotiva
Živio je i nosio u sebi svoje vrijeme. Rođen početkom stoljeća, ostao je trajno pod impresijom velikih promjena koje je to stoljeće unijelo, noseći ih kao simbol budućnosti i doživljujući u osjećaju koji stvara teška parna lokomotiva koja je u njegovoj mladosti predstavljala snagu vremena. Kad bi se na našim putovima pojavila takva snažna lokomotiva, uvijek bi stao, promatrajući strujanje pare i teško soptanje njenog snažnog stroja. Znao je stajati i gledati u tračnice koje odlaze u daljinu, očito doživljujući u njima i prošlost i budućnost, daleku sudbinu koja je pred nama i određenost puta koji nas vodi.
Pjesnik u duši, bio je pjesnik i na papiru. U spomenici značajnih akademika, koja se u povodu 150. godišnjice upravo može pratiti na našem televizijskom programu, prisutan je taj njegov odnos prema određenju ljudskosti i sudbini koja nas vodi, može se čuti njegova poetska priča odnosa čovjeka i ceste, puta i smisla, usuda i htijenja, “Cesta, kaj mi povedati znaš”:
O cesta žalòsna, o túžen moj put
Kaj mi povèdati znaš,
Pital sem jenkrat, a bil sem čist sam,
Cestu vu zimski jen dan,
A ona žalósna kak Kristuš raspèti
Si zdehne i tak mi pove
O ludskom trplèjnu da hočem ti reči
Kraja nema nigdár
A ludsko vesejle tak pa je kratko
Kak da ni božji dar
I stajali sme tak – v zimski meglèni
Jen dan – duge samo cesta i ja.
U teškim godinama sredine 20. stoljeća, u cijelom spletu ratova, diktatura i životnih tragedija, Mohorovičić je ostao stalan i vjeran svojim stavovima i saznanjima. Slijedeći svoj dijalektički credo, tražio je istine svojeg vremena, prenoseći ih na polje arhitekture, beskompromisno zastupajući moderna shvaćanja. Bio je jedan od nositelja Zagrebačke arhitektonske škole, profesor koji je odgojio stotine mladih arhitekata i omogućio da hrvatska arhitektura u tom cijelom vremenu ostane dio svjetskih kretanja.
Profesor emeritus i tajnik sedmog razreda, bivši glavni tajnik, potpredsjednik i član predsjedništva Akademije, dopisni član Slovenske akademije, rektor i prorektor Sveučilišta, predsjednik Planske komisije i potpredsjednik Grada Zagreba, višestruki dekan i prodekan Arhitektonskog fakulteta, osoba iznimne ljudskosti, obilježila je više od dvije trećine stoljeća razvoja hrvatske stvarnosti sa svim mijenama državnih i društvenih sustava, kao i sa svim pozitivnim i tragičnim posljedicama. Brojne funkcije, savjeti, povjerenstva i odbori, kao i brojne nagrade i priznanja koja je tijekom života primio, dokumentiraju njegovo značenje i uspješnost.
U ključnim trenucima hrvatske arhitekture odigrao je kapitalnu ulogu učitelja i usmjerivača njene teorijske misli i njenog djelovanja, usmjerujući time i puteve hrvatske kulture uopće. Polazeći uvijek od kulturološke osnove hrvatskog narodnog bića, čiji duh tako jasno odzvanja isklesanim surim kamenom starohrvatske crkvice, cijeli se život borio za njeno očuvanje i progresivni razvoj u dolazećem vremenu koje bi ovom hrvatskom tlu trebalo donijeti konačno smirenje i dignitet života.
