Unuk slavnoga Branka Gavelle i nećak teatrologa, redatelja i pisca Slavka Batušića, akademik Nikola Batušić cijeli svoj život proveo je unutar Lenucijeve potkove.
Jedan od najuglednijih stanara Lenucijeve potkove svakako je bio akademika Nikolu Batušića, kojem je Lenucijeva potkova bila životna os. Zato je i napravio izlet iz svog znanstvenog, teatrološkog i književno-povijesnog opusa i predstavio se kao vrsni pripovjedač knjigom “Uspomene na rubu potkove”, u kojoj evocira niz uspomena na ljude i događaje koji su mu se neizbrisivo uvukli u pamćenje.
Cijeli svoj život, od djetinjstva do umirovljenja, proveo sam unutar Lenucijeve potkove, isticao je Batušić.
Rođen je u Zagrebu 18. veljače 1938. Odrastao je upravo na rubu Lenucijeve potkove; studirao od 1956. na Filozofskom fakultetu koji se tada dijelom nalazio u zgradi današnjeg Rektorata sveučilišta, dakle opet na rubu potkove, doživljavao prve snažne kazališne dojmove na njenu zapadnome kraku, a nekoliko koraka dalje proveo i cijeli svoj radni vijek. Punih 40 godina radio je na Akademiji dramske umjetnosti, prvo kao asistent, pa docent i na kraju kao profesor, često prodekan i dekan, a potom kao tajnik Razreda za književnost HAZU, čija je palača unutar Lenucijeve potkove. Pa i kuća njegove prabake Eme, u kojoj je živio u Hebrangovoj 4, upravo je na rubu potkove… Unuk slavnoga Branka Gavelle i nećak Slavka Batušića, teatrologa, redatelja, pisca, povjesničara i leksikografa, Nikola Batušić odrastao je u intelektualnoj sredini, okružen ljubavlju za umjetnost i teatar, u tradicionalnoj građanskoj obitelji frankofonskih i, s druge strane zagorskih, zlatarskih korijena. Njegova majka Ivana Batušić, sveučilišna profesorica i ugledna stručnjakinja za francuski jezik, za iznimne zasluge za promicanje francuskog jezika odlikovana je visokom francuskom titulom: časnik Legije časti.
U svojevrsnoj autobiografiji “Na rubu potkove” Batušić duhovito i autoironično opisuje svoje izvanserijsko odrastanje. Posebnu pažnju posvetio je djedu, legendarnom redatelju Branku Gavelli, zatim atmosferi “plesnih vjenčića i rukoljuba”, razgovorima u zagrebačkim salonima u pedesetima i brojnim susretima s velikim piscima, slikarima i glazbenicima, kao što su Miroslav Krleža, Lovro Matačić i Ljubo Babić, kojima je pokatkad “kao stidljivi i zbunjeni mladac” svjedočio tek iz prikrajka.
S nestrpljenjem sam čekala izlazak knjige jer i ja sam rođena i živim na rubu Lenucijeve potkove. Čitajući, sjećala sam se svog djetinjstva, odrastanja, “velikih” dečki iz susjedstva, limene glazbe na Zrinjevcu… U jesen 2006. napisala sam intervju s akademikom Nikolom Batušićem, iz kojeg izdvajam:
Rođeni ste Zagrepčanec. I ne samo da ste odrasli, već ste i cijeli svoj radni vijek proveli u samom srcu Zagreba.
– Na rubu Lenucijeve potkove, tog značajnog dijela Zagreba, nalazi se kuća koju je moja prabaka kupila još 1881. godine. U toj su kući odrasli moja majka, dio moje obitelji i ja koji u njoj živim već gotovo punih 69 godina. Kuća se nalazi na samom rubu potkove, gdje sam ne samo odrastao, već i proveo svoje djetinjstvo i mladost, igrajući se na Strossmayerovu trgu, penjući se na jedan debeli hrast kojeg više nema… Tuda sam išao u osnovnu školu u Medulićevoj ulici, tu sam studirao, unutar potkove doživio sam svoje prve velike kazališne doživljaje te punih 41 godinu predavao na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Odrastao sam u izuzetno zanimljivom urbanom središtu Zagreba, u čijem se kompleksu potkove nalazi i nekadašnja Sveučilišna knjižnica u kojoj sam proveo dane i mjesece radeći na svojim znanstvenim radovima. Na istočnom dijelu potkove bio je smješten Leksikografski zavod, u kojem sam proveo dobar dio svoje studentske i stručne mladosti. Danas, kao tajnik Razreda za književnost HAZU, imam sobu opet na rubu potkove. Stoga, mogu reći da je potkova nezaobilazni ne samo dio grada, već i simbol u mom životu.
Kako je bilo odrastati u Zagrebu te koliko je tadašnji Zagreb bio drugačiji od Zagreba u kojem danas živimo?
– Odrastati u tadašnjem Zagrebu bilo je nadasve zanimljivo. U pučku školu krenuo sam 1944. godine, u jeku završetka Drucgog svjetskog rata. Upravo zbog rata promijenio sam nekoliko lokacija svog prvog razreda – od raznih zgrada, do podruma. Na ovom dijelu Zrinjevca, Strossmayerovog trga i Tomislavca rasli su samnom mnogi, danas poznati Zagrepčani – tu smo se znali lijepo družiti, igrati, loptati, nogometati i tu su, u dvorištu iza Akademije, nastali prvi košarkaški koraci velikog tvorca zagrebačke slavne Cibone, Mirka Novosela, koji je bio ne samo moj prvi susjed, već i moj najbolji prijatelj.
Kako se provodilo slobodno vrijeme, gdje se odlazilo na izlete?
– Odrastao sam na drugačiji način. Zimi bismo često odlazili na Sljeme pješice, sa skijama na ramenima, jer žičare tada još nije bilo. Spuštali bi se jednom ili dva puta na zagorsku stranu i to je bio maksimalni domet koji se mogao apsolvirati u skijanju u jedno jutro. U 15 sati, kada bi se počelo mračiti, počeli bi se skijama spuštati preko Šestina i Cmroka kroz Radićevu ulicu do Jelačić-placa. Osim toga, išlo se Samoborčekom na izlete u Samobor, a nogometne utakmice redovito se posjećivalo. Za razliku od danas, navijalo se pristojno i policija nije trebala intervenirati.
Zagreb i Hrvatska odlaskom akademika Nikole Batušića izgubili su velikog teatrologa i književnika. Posjedovao je enciklopedijsko znanje o svjetskom teatru, a posebice o povijesti hrvatskog kazališta, što ga je s ljubavlju proučavao. Tiho se spustio zastor za čovjekom čiji je život bilo kazalište koje je živio svim svojim srcem i profesionalnim angažmanom.
Stjecajem obiteljskih prilika, rano je došao u dodir s kazalištem kao posjetitelj na predstavama svih žanrova. Preko svog djeda Branka Gavelle (koji ga je, kako je rekao, tjerao iz kazališta strogo mu naređujući da se bavi filologijom a ne teatrom i tako ga dvostrukim modalitetom približio teatru – tjerajući ga iz prakse, na druga ga je vrata vraćao u kazalište) i strica Slavka Batušića, došao je u konkretniji dodir s kazalištem, koji je kasnije rezultirao njegovim zanimanjem za scensku praksu.
Prva znanstvena knjiga “Povijest hrvatske kazališne kritike”(u izdanju Matice Hrvatske, 1971.) bila je uvod u glavno znanstveno, teatrološko djelo “Povijest hrvatskog kazališta”, u kojem je u metodološkom smislu na neki način inovirao određene aspekte kazališno-povijesnog istraživanja. Zatim slijede “Povijest kazališta”, monografska obrada života i kazališnog djela Branka Gavelle, “Hrvatska drama 19. stoljeća”, tri knjige studija o raznim razdobljima i aspektima hrvatske drame, specijalizirane studije o hrvatskoj moderni, nekoliko knjiga u kojima je opisana i zabilježena povijest Hrvatskoga narodnoga kazališta, odnosno njegove zgrade, u povodu stote obljetnice. U 15-ak je knjiga iz svih segmenata teatrologije pokušao sistematizirati na znanstveni način pristup, fenomen teatra.
Radni vijek počeo je kao asistent početnik i dogurao do profesora i mentora Zagrebačkog sveučilišta. U 40 godina rada na Akademiji prošao je sve stupnjeve akademskog napredovanja – dva puta bio je dekan Akademije, desetak godina u raznim mandatima prodekan te nekoliko puta predstojnik Odsjeka za dramaturgiju, koji je s nekoliko kolega i osnovao. Njegov rad unutar akademske zajednice bio je vrlo intenzivan i ona mu se dodjelom titule profesora emeritusa zahvalila za 40-ak godina rada na zagrebačkom, ali i na drugim hrvatskim sveučilištima. Od 1994. godine redoviti je član Razreda za književnost i tajnik toga razreda.
Nikola Batušić izgubio je bitku s dugom i teškom bolesti 21. siječnja 2010. u 72. godini. Hrvatska je Akademija izgubila nezamjenjivog člana, hrvatski teatar najvećeg erudita, zagrebačko Sveučilište profesora emeritusa, a hrvatska kultura besprijekornog intelektualca i gospodina.
Tri zrinjevačke klupe. Ne, nije riječ o klupama na kojima danas u toplim jutrima sjede umirovljenici čitajući u tercetu jedne novine, a potom, zajednički, zbrajaju novčiće kako bi u nekom od susjednih bistroa mogli popiti skromnu kavu. Ne, nije riječ niti o klupama na kojima, bez obzira na godišnje doba, često i nakon što su odgrnuli snijeg, šapuću mladi zaljubljenici. A niti je riječ o klupama na kojima, u ranu zoru, vlasnici pasa izmjenjuju kinološka iskustva, dok im ljubimci škrope podnožje drevnih platana. Riječ je, naime, o trima naizgled običnim, ali ipak naročitim zrinjevačkim klupama i istočnoj aleji (tako je moja baka Ema, precizno dijeleći uzdužne segmente Zriny-Platza, nazivala najmanje posjećeni dio sjevernog trga ovoga kraka zelene, Lenucijeve potkove). Zapadna je aleja prema njezinu sudu bila najotmjenija, srednja, ona što spaja meteorološki Bolleov stup i stubište Strossmayerove palače naglašeno se, zbog obilja šetača i posebnom atmosferom isticala nedjeljom i blagdanima, kada je prijepodnevima u paviljonu svirala Platzmuzika (kadikad se još i danas, nažalost ne uvijek redovito, mogu iz građevine podignute 1891. čuti zvuci limenih instrumenata)… Bez sumnje je najskromnija posjetiteljima koji kao da su od nje zazirali, ali ne i skromna važnošću nekih važnih građevina koje su ulijevale strahopoštovanje – bila ona istočna. No, u svim su alejama (prije infrastrukturne i hortikulturne obnove perivoja 2000./2001.) na poseban način bile raspoređene klupe u spomenutim šetnicama.
Na zapadnoj se strani mogu još i danas vidjeti otmjeni flaneri, ali i putnici-namjernici što stižu zorom s kolodvora i krećući prema gradskom središtu odmaraju noge i tijelo na klupama (često i u doslovnom značenju riječi), jer naročito u nedjeljna jutra, došljaci znaju ovdje poleći pa čak i pridrijemati, potom namakati tabane u bazenu vodoskoka-gljive (također Bolleova artefakta), a naposljetku, nakon takve jutarnje higijene, razmatati zavežljaje i nimalo impresionirani gradskim središtem, kusati pohanu piletinu – tradicionalni hrvatski putni provijant. Nakon temeljite, već spomenute rekonstrukcije izgleda Zrinskoga trga dodano je na zapadnoj strani još nekoliko klupa, tik uz tramvajske tračnice, odmorišta koja gledaju prema unutrašnjosti perivoja. Međutim, one su i u nedjeljna jutra gotovo prazne. Ljudi, zamijetio sam, sjede mnogo radije na klupama okrenutima prema impozantnim zgradama, remek-djelima hrvatskoga historicističkoga graditeljstva iz osamdesetih godina 19. st., među kojima se ističu Palača Medaković (arhitekt Janko Jambrišak) – danas restoran Lenuci i Palača Vranyczany (arhitekt Ferdinand Kondrat) – danas Arheološki muzej.
Napisala Biba Salata
Foto: Arhiv časopis Zagreb moj grad
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
