Povjesničarka umjetnosti i konzervatorica Anđela Horvat ostavila je neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi. Njezine knjige pripadaju kanonskim djelima nacionalne povijesti umjetnosti i generacijama su čvrst oslonac i putokaz u struci. Iz svake njezine knjige i stručnog rada, osim iznimne posvećenosti istraživanoj temi, izvire i duboko domoljublje koje osjeća prema svakom segmentu baštine, od neuglednog poklonca – „krajputaša“ u provinciji do djela iznimne graditeljske kompleksnosti poput burgova, dvoraca, crkvi i urbanističkih sklopova.
Ova iznimno posvećena i marljiva kunsthistoričarka rođena je kao osmo dijete u obitelji Josipa Horvata podrijetlom iz Samobora. U vrijeme Anđelina rođenja 18. ožujka 1911. obitelj je živjela u Krašiću u kojem je otac službovao kao učitelj. Bistru djevojčicu koja je voljela učiti šalju na školovanje u Zagreb k sestrama milosrdnicama, u čijoj je realnoj gimnaziji maturirala 1931. Studij je bio logičan nastavak, pa Anđela u roku završava povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu na kojem joj predaju Artur Schneider, Ljudimil Hauptmann i Viktor Hoffiler. Njezina je studijska generacija podarila iznimne povjesničare umjetnosti koji su postigli zapažene karijere, među kojima su Grgo Gamulin, Cvito Fisković, Zdenko Vojnović, Zdenka Munk, Vanda Pavelić Weinart i Željko Jiroušek.
PJEŠICE PREŠLA 50.000 KILOMETARA I EVIDENTIRALA VIŠE OD 4000 SPOMENIKA NA 3000 LOKALITETA
Profesionalnu karijeru započinje kao profesorica povijesti u svojoj bivšoj školi kod milosrdnica, zatim na realnoj gimnaziji u Sisku. Tu ju je zapazio Gjuro Szabo i prepoznao njezin istraživački talent i žar za spomenicima kulture koji joj postaju nepresušna vokacija. Szabo preporučuje Anđelu Horvat tadašnjem glavnom konzervatoru Ljubi Karamanu i ona postaje dio mladog ambicioznog tima u kojem su bili Tihomil Stahuljak i Ana Bogdanović Deanović, s kojima je Karaman postavio temelje konzervatorske struke u Hrvatskom državnom konzervatorskom zavodu u Zagrebu (kasnije Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode).
U prvo vrijeme radila je na uspostavljanju dokumentacije spomenika, izrađujući njihove kartoteke i fototeku. Kabinetski rad ubrzo je zamijenila terenskim, a prema svjedočenju suvremenika po Hrvatskoj je pješice prešla 50.000 kilometara i evidentirala više od 4000 spomenika na 3000 lokaliteta.
Nerijetko je odlazila u krajeve u koje do tada nisu dolazili povjesničari umjetnosti i konzervatori te je prva zapisala postojanje nekog kulturnog dobra i razrješavala njegovu stilsku i umjetničku osobitost. Za razliku od spomenicima bogate Dalmacije, koja je oduvijek privlačila pažnju domaćih i stranih stručnjaka, Anđela Horvat je krenula na sjever te posjećivala nedovoljno poznata područja Hrvatskog zagorja, Međimurja, Podravine, Moslavine i Slavonije. Njezina je vizija bila evidentiranje spomenika da bi se zaštitili od propadanja te da bi se dobila cjelovita slika umjetničke baštine u Hrvatskoj. Zbog toga je smatramo pionirom umjetničke topografije Hrvatske.
Početkom 1950-ih doslovce je prehodala krajnji sjeverozapad Hrvatske u potrazi za skrivenim kapelama i materijalnim ostacima kulturne baštine, na temelju čega je izradila doktorski rad „Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međimurju“ (1956.). Uz terenski rad istraživala je i u arhivima te je na temelju kanonskih vizitacija rekonstruirala bogatstvo sakralne umjetnosti proteklih stoljeća koje više nije bilo fizički prisutno nakon stoljeća uništavanja i zatiranja.
Raspon njezina interesa bio je izuzetno širok. Istraživala je urbanističke cjeline kontinentalne Hrvatske od srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Otkrila je i atribuirala brojne umjetnike koji su do tada bili potpuno nepoznati. U knjizi „Između gotike do baroka: umjetnost kontinentalnog dijela Hrvatske od oko 1500. do oko 1700.“ (1975.) rasvijetlila je razdoblje renesanse na sjeveru Hrvatske, koja se razvijala u sjeni otomanske opasnosti. Sintezno je obradila razdoblje baroka na kontinentu u knjizi „Barok u Hrvatskoj“ (1982.).
PISALA JE O CRKVI SV. MARIJE NA DOLCU, SKULPTURAMA U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI I NA PORTALU CRKVE SV. MARKA
Zagrebački spomenici stekli su posebno mjesto u opusu Anđele Horvat. Pisala je o crkvi sv. Marije na Dolcu, drvenim neogotičkim kipovima apostola u svetištu katedrale, o zaboravljenim zagrebačkim kiparima iz prve polovine 19. stoljeća, Šlehti i Maršu. O poznatim skulpturama u zagrebačkoj katedrali i na portalu crkve sv. Marka objavila je nekoliko znanstvenih radova, potkrepljujući tezu o radovima čeških kipara iz obitelji Parler na Gradecu i Kaptolu u doba gotike.
Povijest konzervatorske službe u Zagrebu i postulate suvremene zaštite spomenika objavila je u nekoliko radova tijekom svoje karijere. Surađivala je u izdanjima Leksikografskog zavoda te napisala brojne enciklopedijske i leksikografske jedinice o pojedinačnim spomenicima, naseljima i gradovima, zahvaćajući i najmanja mjesta, da bi im pridala značaj na kulturnoj karti Hrvatske.
U službi zaštite spomenika radila je od 1941. do umirovljenja 1970. kao dostojan nastavljač nestora našega konzervatorstva, Gjure Szabe i Ljube Karamana.
Sjećanje na Anđelu Horvat još je živo među povjesničarima umjetnosti starije generacije. Upamćena je kao vedra i nesebična osoba. Njezin radni imidž zabilježen je na fotografijama s terenskih putovanja na kojima je hodala u obveznim gojzericama te s putom torbom i fotoaparatom preko ramena. Planinarsku kondiciju održavala je od mladosti kad je s bratom Vladimirom Horvatom odlazila na Alpe, Jahorinu, Mosor, u Gorski kotar, Samoborsko gorje, o čemu je izvještavala u časopisu „Hrvatski planinar“.
BILJEŽNICE VADE MECUM (IDI SA MNOM) I ĐELIN „SALON PONEDJELJKOM“
Tijekom svojeg profesionalnog radnog vijeka „u teškim cipelama gazila je u potrazi za spomenicima kulture diljem domovine“, kako je zabilježio Branko Fučić u Ljetopisu JAZU-a 1985.
Obvezni rekvizit na putovanjima bile su joj male bilježnice formata A5 u koje je zapisivala svoja opažanja i crtala detalje arhitekture, kako bi se što bolje fokusirala na spomenik i nakon povratka u Zagreb imala podsjetnik na temelju vlastita zapažanja. Svoje je bilježnice nazivala latinskim izrazom vade mecum (idi sa mnom). Danas su pohranjene u Kaptolskom i nadbiskupskom arhivu u Zagrebu zajedno s ostalom vrijednom osobnom građom koju je Anđela Horvat prikupila tijekom rada posvećenog istraživanju i valorizaciji hrvatske kulturne baštine.
Anđela Horvat stanovala je u kući u Dalmatinskoj 10. Njezin je životni prostor ujedno bio i radni, naročito nakon umirovljenja, pun knjiga i fotografija s terena. Budući da nije imala vlastitu obitelj, okupljala je prijatelje i kolege. Ponedjeljak je bio dan kad se dolazilo kod Đele, kako su je zvali najbliži prijatelji i suradnici.
Sličicu Đelina „salona ponedjeljkom“ zabilježila je Olga Maruševski: „Program je tekao prema utvrđenom protokolu: početak je u njezinoj radnoj sobi gdje se izmjenjuju informacije o radu, o nekom zanimljivom kulturnom događaju, o starim i novim imenima u struci, susretima, korespondenciji. Ponekad je dopušteno zaviriti u drugu sobu gdje su na starinskom vaštišu umjesto porculanskog lavora i vrča naredane kutije dijapozitiva i albuma s fotografijama. Slijedi odlazak u kuhinju. Već prema sezoni, na stol stižu rotkva crvena i crna, repa, iz lonca vrući klip kukuruza ili kostanji, sir koji se lomi među prstima. Ne manjka štamprl šljivovice i čaša od deci crvenoga vina. Sve je pravo, domaće, gornjehrvatsko, starinsko.“ (Kaj, 6/1995.)
ANĐELA HORVAT DRUGA ŽENA REDOVNA ČLANICA AKADEMIJE NAKON IVANE BRLIĆ MAŽURANIĆ
Za svoj je predan i produktivan rad u struci Anđela Horvat 1979. nagrađena Republičkom nagradom za životno djelo. Godine 1959. izabrana je za suradnicu Razreda za likovne umjetnosti Jugoslavenske (sada Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti, 1973. potvrđena je kao izvanredna članica, a 1983. primljena kao prva povjesničarka umjetnosti u redovno članstvo Akademije, ujedno druga žena – akademkinja nakon Ivane Brlić Mažuranić.
Anđela Horvat hrabro je krčila svoj put i odvažno kročila kroz život, ostajući skromna i nepretenciozna osoba koju su odlikovale najbolje osobine. Preminula je iznenada u svojem stanu 26. rujna 1985. Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske posvetilo joj je stručno-znanstveni skup u povodu stote godišnjice rođenja, 2011.
Napisala: Irena Kraševac
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
