Kaldina solidnost, jednostavna monumentalnost, vješta kompozicija i visoka razina izvedbe učinile su njegove građevine prisutnima u gotovo svim pregledima hrvatske arhitekture
Iz tekstova: dr. sc. Darje Radović Mahečić
Foto: Milan Drmić (Institut za povijest umjetnosti),
i privatna arhiva obitelji Kalda
Arhitekt Lav Kalda, protagonist hrvatske secesije, predstavnik je generacije koja se formirala u duhovnoj klimi bečke moderne i koja se, privučena živom graditeljskom aktivnošću, trajno nastanila u Zagrebu. Kaldina solidnost, jednostavna monumentalnost, vješta kompozicija i visoka razina izvedbe učinile su njegove građevine prisutnima u gotovo svim pregledima hrvatske arhitekture.
Lav (Leo, Leon, Lavoslav) Kalda rođen je 1880. u Wagstadtu u Moravskoj (danas Bilovec u Češkoj). Završio je njemačku Višu državnu obrtnu školu u današnjem Brnu. U Zagreb je došao u doba kad se u gradu razvio sustav projektantsko-izvođačkih tvrtki, poput najistaknutije i najplodnije Hönigsberg i Deutsch, osnovane 1889., ili za Kaldu ključne Pilar, Mally i Bauda, koja je službeno s radom započela 1895. godine. Na prijelomu stoljeća, zahvaljujući mladim arhitektima kojima su davali priliku za početak profesionalnoga djelovanja, te su tvrtke promovirale novi estetski svjetonazor i zbog njih secesijska moderna u Zagrebu, za razliku od historicizma, zauzima pozicije bez zakašnjenja.
Od Pilar, Mally i Bauda do Kalda i Štefan
Poziv Kaldi da dođe u Zagreb stigao je od arhitekta Martina Pilara, kod kojega potkraj 1901. počinje raditi na izvođenju pojedinih kuća. Pilar je svog mladog građevnog poslovođu 1903. poslao na daljnje školovanje na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču, u školu Viktora Luntza, kojeg će već 1904. zamijeniti Friedrich Ohmann. Nakon trogodišnjeg studija Kalda je 10. srpnja 1906. dobio diplomu Austritts-Zeugnis i u Zagrebu radio u poduzeću Pilar, Mally i Bauda do obustave djelovanja tvrtke 1907. Te je godine Kalda stekao i hrvatsko državljanstvo, a u Zagrebu će provesti cijeli svoj radni i životni vijek.
Kod Pilara je Kalda surađivao, izvodio ili projektirao više od 20 gradnji, uglavnom stambenih kuća, na kojima se izrazitije javljaju elementi secesijske arhitekture, poput Mihanovićeve 38 (1903.) i Gajeve 44 (1906.) te kuća samih graditelja: kuće Pilar u Gundulićevoj 52 (1904.), trokatnice Mally u Ilici 103 (1907.) i kuće Bauda na Mažuranićevu trgu 7 (1903.). Radio je i manje zadatke, poput nadogradnji ili ograda kaptolskih kurija, na kojima ga prepoznajemo po valovitim horizontalnim linijama. Kalda je 1906. projektirao ugaonu zgradu podružnice Austro-Ugarske banke u Jurišićevoj 17 (kasnije filijalu Narodne banke), što je bila njegova prva važnija građevina. Izgled pročelja Kalda potpisuje samostalno: naglašena vertikalna raščlamba podređena je jedinstvenom, zategnutom zidnom plaštu (u koji utapa i plitke rizalitne istake, geometrijsku dekoraciju te omiljene motive ovala i girlandi) koji je na uglu tek malo uvučen.
Od 1907. do 1922. Kalda djeluje u okviru poduzeća Kalda i Štefan, arhitekti i graditelji. Izdvaja se jedno od Kaldinih prvih potpisanih djela – Saborska palača na Markovu trgu, koju je nakon natječaja 1907. i previranja koja su slijedila oko konačnog projekta pregradnje stare županijske zgrade za Saborsku palaču, u cijelosti izvodio od 1909. do 1911. godine. Sabornica je tako ponijela nezahvalnu ulogu u Kaldinu opusu, predstavljajući ga kao autora višestrukog kompromisnog rješenja koje je realizirao sputan nagrađenim i otkupljenim radovima.
Među najistaknutije primjere koji zorno svjedoče o Kaldinu prodoru secesijske moderne u zagrebačku arhitekturu svakako treba ubrojiti tri vile u Nazorovoj ulici. Između 1908. i 1910. realizirao je obiteljsku kuću inženjera Sorga (Nazorova 29), vilu profesora Vatroslava Rožića (Nazorova 33) i ljetnikovac slikarice Naste Rojc Šenoa (Nazorova 37). Romantičarsko razigranom prizemnom vilom Sorg dominira bogato razvedena zona krovišta, za čije je oblikovanje upotrebljen niz arhitektonskih motiva i bogat secesijski dekorativni inventar. Estetska razigranost i naglašeni luksuz ustupili su mjesto radikalno pročišćenoj koncepciji sljedećih dviju vila. Vila Rožić u visokom prizemlju i na prvom katu ima po jedan četverosobni stan. Iz gotovo kvadratnog tlocrta na jugozapadnom je uglu kuće izvučen glomazni polukružni erker, raščlanjen na polja u zoni otvora i s ovalnim mozaikom u zoni parapeta. Kućom ponovno dominira neobično visoko krovište i rigidan zabat s fino detaljiranom stolarijom.
Majstor erkera
Motiv ugaonog erkera u zoni prizemlja i kata (ovaj put oblikovan kao fragment osmerokuta) odredio je izgled i ljetnikovca Šenoa. U prizemlju je najveća soba, istaknuta kao atelijer s velikim prozorom na sjevernoj strani. S vanjske strane atelijera, na zapadnom dvorišnom pročelju istaknuta je polukružno zaključena zidna fontana sa slavinom – reljefnom maskom (kakvu nalazimo na istodobnoj Kovačićevoj kući Lustig), iznad koje je visoko postavljena i u vodoravni kameni okvir smještena figuralna reljefna kompozicija stiliziranog vitkog konjanika te drvena rešetka za ruže penjačice.
Među mnogobrojnim stambenim zgradama, valja izdvojiti trokatnicu Blažek u Prilazu Đure Deželića 48 (1908.) s vješto komponiranim asimetričnim pročeljem na kojem ravnotežu s visokim atikom na jednoj strani uspostavlja nevelik erker u zoni prvoga kata na drugoj strani.
Kalda je često radio preoblikovanja neuglednih građevina koje su, nadogradnjom i vještim proporcioniranjem, postajale suvremene nove građevine. Prilikom takvih zahvata koristio se upravo prestižnim motivom erkera, kako bi unutrašnji prostor proširio polukružnim ili poligonalnim oblikom i istaknuo ga u okolnom prostoru. Najraskošniji primjer erkera ostvaren je preoblikovanjem ugaone kuće Pavelić u Frankopanskoj ulici i dogradnje u Dalmatinskoj 2, čime se do tada neugledna uglovnica pozicionirala kao najizražajnija u ovom dijelu povijesne Frankopanske ulice. Kalda je široki erker smjestio na oba pročelja, nadomak njihova spoja, pa oni u prostoru djeluju kao četvrtine istoga zamašnoga kruga koji izlazi iz zgrade. Svaki je erker izveden postupnim konzolnim građenjem i raščlanjen poligonalno postavljenim posebno pjeskarenim prozorskim staklima, bogato geometrijski dekoriranih bordura.
Erkerom se koristio i na novogradnjama (Kumičićeva 2 i 4, 1911.) ili raspoređujući ih simetrično u parovima kroz nekoliko katova na većim javnim građevinama, kao na elegantnom pročelju Trgovačko-obrtne komore na Rooseveltovom trgu 2 (1914.) ili transformirajući ih u parove otvora vezanih balkonom, kao na zgradi Društva Merkur u Perkovčevoj ulici 1 i 3 (1913.). Realizirat će ipak više singularnih, bočno smještenih erkera na manjim stambenim građevinama. Primjer su preoblikovana kuća Moguš na Langovu trgu 4 i vila Crnadak u Jurjevskoj 26, obje iz 1922.
Originalni prizor Kalda je u doba oblikovnih traženja na početku 20. stoljeća ostvario i pročeljem trgovačko-stambene kuće Pavelić u Masarykovoj ulici 8 (1909.). Kompozicija simetričnog pročelja jasno odvaja poslovnu zonu prizemlja i mezanina od stambene zone katova, pri čemu prva poštuje četverodijelnu, a druga trodijelnu vertikalnu raščlambu. Novu interpretaciju prozora-erkera Kalda donosi u kvadratnim prozorima prvoga kata. Oni su ravnopravno uokvireni reduciranim geometrijskim motivom, a donji je dio trodijelnih prozora poligonalno ispupčen.
Most prema funkcionalizmu
Kalda je, među ostalim, projektirao upravnu zgradu i skladište Paromlina (1910.), tiskaru u dvorištu kuće Granitz na Preradovićevu trgu (1913.) i tiskaru Kurzman u dvorištu Dalmatinske 5 (1927.), stambenu dvokatnicu s radionicama Hlavka u Bregovitoj ulici (1921.) te radničke kupke, skladišta, prigradnje i nove dijelove Tvornice Franck i jednokatnu stambenu zgradu u Vodovodnoj ulici. U Prilazu Đure Deželića 30 projektirao je i izveo dvorišnu vilu, ured i skladišta (gdje je danas dječji vrtić), a najveći je iskorak prema beskompromisnom funkcionalizmu učinio Tvornicom svile Silk na Zavrtnici (1931.).
Nakon Prvog svjetskog rata Kalda počinje djelovati samostalno. U tom razdoblju podiže nekoliko stambenih zgrada i izvodi niz adaptacija: nadogradnju za Zanatsku banku u Gundulićevoj 8, kuću Novaković u Masarykovoj 15, kuću Mirovinskog fonda na Rooseveltovom trgu 3, preinake kuće Gerersdorfer u Ilici 29, kuću Presiček na Medveščaku 15, kuću Hrabovski u Vinogradskoj 23, kuću Kalda na Svačićevom trgu 4 (1928.), trokatnice Kras u Vodnikovoj 5, Kralj u Gajevoj 27, Kalda i Ohnleitner u Kosirnikovoj, vilu Klein u Babonićevoj, dvorišnu četverokatnicu Prister na Jelačićevu trgu 15, itd.
Među zagrebačkim gradskim palačama izdvajaju se trgovačko-stambena uglovnica Ullmann na uglu Trgu žrtava fašizma i Držislavove, Češki narodni dom u Šubićevoj 20 i Kaldina neosporno najpoznatija kuća – Dom općinskih činovnika u Dalmatinskoj 12 iz 1927. Sve se te gradnje odlikuju racionalnošću, jednostavnom monumentalnošću, elegantnim mjerilom, vještom prostornom dispozicijom i visokom razinom izvedbe. U međuratnom razdoblju naglasak je na jednostavnijem detaljiranju i raščlanjivanju fasade, gdje Kalda nalazi mjesto kao dio generacije koja, gradeći u smirenim, stereometrijskim oblicima, čini most između secesijske moderne i racionalnog funkcionalizma koji na scenu stupa tridesetih godina. Kaldin cjelokupni rad, pod snažnim utjecajem secesije, kretao se prema tom apstraktnom formalnom arhitektonskom jeziku, ali ga u potpunosti nikad nije uspio prihvatiti.
Kalda je projektirao ili gradio više od 150 javnih i privatnih zgrada: poslovnih i stambenih palača, trgovačkih i industrijskih zgrada te obiteljskih kuća. Pripada generaciji hrvatskih arhitekata koja je Zagrebu dala velegradsko obilježje i dokazala da domaći arhitekti mogu visoko profesionalno i kvalitetno odraditi svaki arhitektonski zadatak, od projekta do izvedbe.
Od 1949. do 1950. Kalda je radio u Državnom gradjevnom poduzeću Visokogradnji, nakon čega odlazi u invalidsku mirovinu. Umro je u Zagrebu 1956. godine.
