Napisala: Diana Kučinić
Nevjerojatno je koliko je poslova, funkcija, talenta i rada stalo u jedan plodni, ali kratki život – August Šenoa umro je 13. prosinca 1881., nakon što se teško razbolio pomažući stradalim sugrađanima u potresu koji je pogodio Zagreb u studenome 1880. Imao je 43 godine.
Ne čudi što je, zbog brojnih obveza, književna djela pisao samo noću. Dan je bio prekratak za sve što je Šenou tjeralo na rad vođen altruizmom i empatijom te domoljubljem i neizmjernom ljubavlju prema svojem gradu Zagrebu, koju je opjevao i jednim od najpoznatijih stihova: „Povrh starog Griča brda / Kao junak lijep i mlad, / Smjele glave, čela tvrda, / Slavni stoji Zagreb-grad; / Živ, ponosit, / Jak prkosit, / Kad slobode plane boj. / Tko tu klikô ne bi: / Slava, slava tebi, / Zagreb-grade divni moj!“.
Hrvatski književnik, dramaturg, kritičar, prevoditelj, novinar, umjetnički ravnatelj Narodnog zemaljskog kazališta, urednik časopisa Vienac, potpredsjednik Matice hrvatske, zagrebački gradski bilježnik i vijećnik August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. u Zagrebu, u Vlaškoj (Laškoj) ulici 43 kao prvo dijete Therese i Alojza Schönoe. Kršten je u crkvi svetog Martina u Vlaškoj ulici 15. studenoga 1838. pod imenom Augustus Johannes Nepomuk Eduardus. Obitelj se nekoliko godina kasnije preselila u susjednu kuću u Vlaškoj 45, a zatim u kuću u Vlaškoj 47.
Istražujući porijeklo svoje obitelji, Šenoa je zaključio da potječe iz Časlava u Češkoj. Šenoin djed Johannes Schöynoha rođen je 1769. u Beču ili Budimu, a živio je u Budimu, bio je mlinar. Nakon što mu je mlin dva puta potopljen u poplavama Dunava, otvorio je pekaru u njemačkom dijelu Budima. Sa ženom Antoniom imao je dvanaestero djece, od kojih je preživjelo samo četvero. Johannes Schöynoha umro je 1838. u Budimu, iste godine kad se u Zagrebu rodio njegov unuk August Schönoa.
Otac Augusta Šenoe – Alojz Schöynoha rođen je u Budimu 1805. Promijenio je prezime u Schenoha, zatim u Schönoa. Školovao se za pekara, ali je odlučio postati slastičar, radi čega je iz Budima otišao u Trnavu u Slovačkoj, gdje je radio kao slastičarski pomoćnik na nadbiskupskom dvoru. Upoznao je Aleksandara Alagovića koji ga je, nakon što je postao zagrebački biskup, doveo u Zagreb 1829. Na zagrebačkom biskupskom dvoru Alojz Schönoa bio je cijenjeni slastičar (sladopek), a 1846. postaje i dioničar Prve hrvatske štedionice. Na svoj zahtjev 1848. razriješen je službe na biskupovom dvoru i postaje samostalni slastičar. Kao nagradu za dugogodišnji rad biskup Haulik mu daruje livade Kopanjak i livadu uz biskupsko dobro Jurja Ves (današnji Maksimir), koje Alojz Schönoa daje u zakup lokalnim seljacima, a u Dugoj ulici otvara vlastitu slastičarnicu, zbog čega je sljedeće godine dobio građanstvo Grada Zagreba. Slastičarnicu je, međutim, ubrzo prodao slastičaru Katzu i obitelj nastavio uzdržavati od prihoda s njiva koje je dao u zakup i udjela u Prvoj hrvatskoj štedionici.
Šenoinu majku Theresu Rabats, rođenu u Trnavi 1813., sudbina je na sličan način kao i Šenoina oca Alojza dovela u Zagreb. Naime, i obitelj Rabats se iz Trnave doselila u Zagreb na poziv biskupa Alagovića – Theresin otac je radio kao majordom na biskupskom dvoru.
Kad je imao samo deset godina, August Šenoa ostao je bez majke: umrla je rađajući njegova brata Aurela. Sahranjena je na groblju crkve svetog Petra u Vlaškoj ulici.
ODBIJA GOVORITI NJEMAČKI, UPOZNAJE GAJA, STUDIRA U PRAGU
U obitelji Schönoa u Zagrebu se isključivo govorio njemački jezik i Šenoini roditelji nikad nisu naučili hrvatski. Nezadovoljan što je hrvatski jezik uveden u škole i jer August odbija govoriti njemački, otac ga je 1849. upisao u prvi razred gimnazije u cistercitskom samostanu u Pečuhu. Jedanaestogodišnji August brzo je naučio mađarski jezik i uklopio se u novu sredinu, a u školskim dokumentima upisana mu je nacionalnost: Hrvat.
S Bachovim apsolutizmom 1950./51. u Zagrebu se ponovno uvodi nastava na njemačkom jeziku i August Šenoa vraća se kući i upisuje u drugi razred gimnazije na Gornjem gradu. Iako uvijek odličan učenik, mladi Šenoa stalno je u sukobu zbog odbijanja korištenja njemačkog jezika. Otkriva hrvatski časopis Neven, pa „Osmana“ Ivana Gundulića i upoznaje Ljudevita Gaja koji mu otvara rajska vrata hrvatskoga jezika – svoje knjižnice u Gospodskoj ulici (današnjoj Ćirilometodskoj). Šenoa daje školske instrukcije Gajevom sinu Velimiru, pa često posjećuje Gaja u ljetnikovcu na današnjem Mirogoju.
Kako će ustvrditi književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović, pišući o „Zlatarovom zlatu“, prvom Šenoinom povijesnom romanu, „August Šenoa je u pisanje povijesnih romana krenuo vođen svojim patriotizmom. U isto je vrijeme želio i ukazati na analogiju između događaja sadašnjosti i događaja prošlosti. Ne smije se prešutjeti ni autorova namjera da tim činom donekle ispravi grijeh svojih literarnih suvremenika, onih koji – prema njegovoj ocjeni – nisu, kako je to naglasio u članku „Naša književnost“ 1865., razumjeli pravu zadaću književnosti. Njima Šenoa ne može oprostiti nebrigu za vlastitu povijest, a neprihvatljivo mu je i to što oni grade svoje pripovijetke i spletke po tuđoj šabloni.“
Svoje je domoljublje, dakle, Šenoa gradio od mladih dana, suprotstavljajući se ne samo školskim kurikulima, već i roditeljskom odgoju. U školi je, međutim, imao i podršku dijela profesora koji su unatoč Bachovom apsolutizmu poticali učenike da govore i čitaju na hrvatskom jeziku i oni će mu ostati životni uzori: Adolf Veber Tkalčević, Antun Mažuranić, Matija Mesić, Vjekoslav Babukić… U sedmom razredu Gornjogradske gimnazije 1855. August Šenoa objavljuje svoju prvu pjesmu: „Suze nad grobom“, posvećenu umrlom prijatelju Gustavu Madjaru.
Tijekom školovanja Šenoa je posebno pokazao nadarenost za jezike, pa je do mature vladao njemačkim, hrvatskim, mađarskim, latinskim, grčkim, francuskim i talijanskim.
Kao mladi poliglot Šenoa se vidio u diplomatskoj službi, no iako je položio prijamni ispit na Kraljevskoj orijentalnoj akademiji u Beču, ne primaju ga na studij zbog panslavizma i neodgovarajućeg porijekla (nije plemićkoga roda). U Zagrebu se upisuje na Pravoslovnu akademiju. Ipak ne odustaje od Beča i 1858. upisuje se na Medicinski fakultet, ali shvaća da ne podnosi krv. Vraća se u Zagreb i završava četvrti semestar Pravoslovne akademije s odličnim uspjehom.
Zahvaljujući stipendiji biskupa Strossmayera, 1859. odlazi na studij prava u Prag, brzo svladava češki jezik, piše novinske članke i prevodi da bi podigao svoj studentski standard. No, doživljava i prvi sukob s policijom: na Staru godinu 1860. Šenoa je proveo noć u zatvoru i to će ga koštati policijskog dosjea. Sve je to samo ojačalo njegovu žeđ za pisanjem, pa je počeo za list Pozor redovito slati izvještaje iz Praga o kulturnim i političkim događajima, a 1862. i feljtone pod naslovom „Praški listići“. Piše i pjesme na češkom jeziku pod svojim imenom i pod pseudonimima Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Branislav, Kopriva, Onofrius, Milutin, A. III; D.L; M.D.; M.L.; M.N.; -n.R.; S-n.; V. Gj-ić; X.
ŽID BI SE MIJENJAO, ALI NE IDE. ZAGREB SE NE BI MIJENJAO, ALI NI TO NE IDE.
U briljantnoj analizi Šenoine pripovijetke „Vječni Žid u Zagrebu“ književni teoretičar i pjesnik, akademik Ante Stamać objašnjava Šenoina književnička i domoljubna uvjerenja:
„Premda za prvu „pravu“ Šenoinu pripovijest drže Turopoljski top iz 1865., najnovijim se istraživanjima pokazuje da je njegova „feljtonska“ faza već pripravila pripovjedalački put. Posrijedi je ciklička novela Vječni Žid u Zagrebu, napisana još 1862. i objavljivana kao podlistak u „Pozoru“ u 11 nastavaka. Naslovna sintagma otprve kazuje da je posrijedi smještanje legendarnog lika iz kršćanske eshatološke legende u posve određen prostor; u prostor uostalom koji se prepoznaje kao stvarni kontekst, tj. izravno opisani Zagreb. Posrijedi je dakle izravno miješanje legende i zbilje. Pritom je legenda opterećena poznatošću svoga sadržaja, a zbilja, uvelike tipizirana, nestilizirana je slika glavnog grada tijekom 17 godina njegove povijesti. Gledajući iz književnopovijesne perspektive, postupak takva miješanja irealnog i realnog, fantastičnog i zbiljskog, Šenoa je baštinio od njemačkih romantika. Bio je dakle u svoje doba posve in; razumljivo, jer je na djelu mlad pisac od 24 godine. (…)
Ili, recimo jednostavno: posrijedi je zagrebačka svakodnevica kao predstavnik triju susljednih razdoblja povijesne zbilje: predčetrdesetosmaškog, apsolutističkog, i ustavnog razdoblja. U prvom dominira sukob iliraca i Mađara oko vlasti u županiji, u drugom germanizacija kao rezultat oktroiranog ustava i Bachova apsolutizma, u trećem nagli procvat demokracije i snaga koje će se kasnije profilirati kao spektar hrvatskih stranaka: unionistička, samostalna, narodna, i in nuce pravaška. (…)
On dođe, uđe u „hrvatsku krčmu“ (tu je izvor Krležinoj posvojenici!), doznaje za nov način sukobljavanja, čudi se, pokušava se uklopiti, danas bismo rekli „uključiti“, i dolazi do nesporazuma. Žid obično povuče zlehude konzekvencije: batine, zatvor i sl. Nakon toga bježi iz Zagreba, bježi s tog mjesta nevolje, s uvijek istim riječima: Blaženi uzmicajući! (…) Žid bi se mijenjao, ali ne ide. Svaki pokušaj prilagodbe završava jalovo, kao da vječni lutalica mora biti vjeran sebi (…) Za razliku od nepromjenljiva Ahasvera, Zagreb ima tri svoje vrlo različite faze. Te se tri faze, vidjeli smo, ocrtavaju kao tri povijesna razdoblja, ali se ocrtavaju i u nizu jasno prepoznatljivih podrobnosti svakodnevnog življenja, što ih Šenoa, blistav feljtonist, lucidno zapaža i opisuje. Zagreb se ne bi mijenjao, ali ni to ne ide. Uvijek je drugačije ustrojena „hrvatska krčma“. (…)
Ahasver, simbol vječnog lutalice, uvijek je isti, i dolazi na isto mjesto. Zagreb, simbol postojanosti (Grič, Kaptol), vazda je različit, i luta bez odmora kroz povijest. Ahasver i Zagreb zamijenili su uloge. (…)
Pisac solidne naobrazbe i stamenih uvjerenja, Šenoa je, čini se, čitavim svojim opusom kanio slijediti svoje nazore što ih je još kao praški student izložio u svom polemičko-programskom članku Naša književnost. Kao da se realizirano dvojstvo: realni život i idealistička uznositost čitaju već od samoga početka.
Zapravo, Šenoa polazi od postojeće književne situacije 1865., koju opisuje mladenački nesmiljenom žestinom, primjerice: „Knjiga ne djeluje na naš socijalni život kako bi trebalo. Ja mislim da je upravo u svem našem razvitku i pokretu socijalni momenat najvažniji.“ (…)
LJUBAV SA SLAVOM pl. IŠTVANIĆ, „OZBILJAN POSAO“ GRADSKOG BILJEŽNIKA I UMJETNIČKOG DIREKTORA ZEMALJSKOG KAZALIŠTA
Iako je apsolvirao na Pravnom fakultetu u Pragu, August Šenoa nije položio zadnje ispite, zaokupljen pisanjem i društvom. Zato 1865. gubi Strossmayerovu stipendiju, ali i potporu svojeg oca Alojza. Na poziv Abela Lukšića, Šenoa odlazi u Beč i postaje urednik časopisa Glasonoša i Slawische Blätter. U Glasonoši objavljuje pripovijetku „Turopoljski top“. U Beču postaje predsjednik društva Velebit koje okuplja hrvatske studente, sprijateljuje se s Ivanom Dežmanom, Ivanom pl. Zajcem i drugima.
August Šenoa se 1. travnja 1866. vraća u Zagreb i ulazi u redakciju Pozora kao kazališni kritičar. Dakako, zalaže se za predstave na hrvatskom jeziku, manje opereta na njemačkom, a više kvalitetnih opera. Zbog svojih kritika sukobljava se s Dimitrijem Demetrom koji je bio upravitelj i dramaturg Narodnog zemaljskog kazališta na Gornjem gradu. U PozoruŠenoa počinje objavljivati svoje feljtone „Zagrebulje“ i u nastavcima komediju „Ljubica“.
Iako se 1867. redakcija Pozora seli u Beč, August Šenoa ostaje u Zagrebu – zbog ljubavi! Naime, 31. siječnja 1867. na balu u Velikoj Gorici, u svratištu Biela ruža upoznao je mladu Turopoljku Slavu pl. Ištvanić, kći Đure pl. Ištvanića, velikogoričkog bilježnika i suca porotnika. Na Uskrs se mladi par zaručuje, ali Slavin je otac tražio od budućeg zeta da prije vjenčanja nađe ozbiljan posao, kakvim novinarsku kritiku i pisanje očito nije smatrao. Zaljubljeni August piše ciklus pjesama „Slavici“ i odlazi u Veliku Goricu kad god mu novinarski poslovi ostavljaju slobodno vrijeme.
U siječnju 1868. August Šenoa počinje raditi kao gradski bilježnik, pa su se on i Slava vjenčali u velikogoričkoj crkvi svete Majke Božje Snježne, 20. lipnja 1868. Vjenčao ih je Augustov prijatelj, vukovinski župnik Nikola Folnegović, a kumovi su bili dr. Ivan Dežman i Josipa Jugović. Mladi par unajmio je stan u Svilarskoj ulici 1 (današnjoj Preradovićevoj) u Zagrebu.
Početkom te 1868. August Šenoa postaje i član kazališnog odbora, međutim, njegova komedija „Ljubica“ doživljava neuspjeh – no, ne zbog loše izvedbe, nego zbog toga što prikazuje neke osobe iz suvremenog Zagreba, pa su moćnici koji su se prepoznali predstavu skinuli s repertoara. Zadovoljštinu ipak Šenoa dobiva 24. kolovoza, kad je imenovan umjetničkim direktorom Narodnog zemaljskog kazališta.
Ban Levin Rauch, mađaron, želio je pridobiti Šenou u svoju stranku, nudeći mu dobro plaćeno radno mjesto. Šenoa ga je odbio riječima: „Preuzvišeni, previše tražite od mene. Ja radim i pišem onako, kako mislim da je pravo. Ovo je moje osvjedočenje, a drugačije ne mogu i neću.“ Rauch mu je tada zaprijetio da će ga razriješiti službe gradskog bilježnika, pa su tek vjenčani Slava i August Šenoa planirali otići u Prag. No, ban Rauch je izgubio vlast u prosincu 1868. i bračni par Šenoa ostao je u svojem Zagrebu.
Uvijek je August Šenoa živio u skladu sa svojim životnim motom, izrečenim kasnije u poznatoj pjesmi: „Oj budi svoj! Al brat ti budi braći, / I radi za svijet, al ne slušaj pljeska; / I ljubi svijet, al ne daj se plaći, / Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska, / U svojoj svijesti hvala ti na trudu, / S poštena tekar lica teče pošten znoj, / I nisi brate, živio zaludu, / Kad jesi svoj.“
Bila je ta 1868., 30. godina Šenoina života, prilično dramatična, kakva će biti i njegova 43., presječena potresom 1880., bolešću i preranom smrću 1881.
No, do tada je bilo pred njim još 12 nevjerojatno bogatih i plodnih godina.
Sljedeće, 1869., Šenoa objavljuje u Viencu povjestice „Kameni svatovi“, „Kakvu Hrvati djecu jedu“ i „Kugina kuća“ te autobiografsku pripovijetku „Dusi narodne straže“. 30. kolovoza 1870. razriješen je dužnosti umjetničkog direktora Narodnog zemaljskog kazališta i postaje dramaturg. Prevodi Shakespeara, Sardoa, Scribea, Racinea. Uz pomoć dr. Ivana Dežmana dovodi Ivana pl. Zajca u Zagreb za direktora Opere. Krajem 1872. postaje veliki gradski bilježnik, a 1871. objavljuje i svoj prvi povijesni roman „Zlatarevo zlato“ u nastavcima u Viencu. Ukoričeno izdanje romana objavljeno je 1872.
I u osobnom životu Šenoi se događaju lijepe stvari – on i supruga Slava dobili su sina Milana (2. srpnja 1869.), kći Dragu (22. prosinca 1870.), sina Stanka (16. svibnja 1872.) i sina Branka (8. kolovoza 1879.). Nažalost, kako se u to doba često događalo, život im je i oduzeo troje djece: 1873. sin Teodor umro je ubrzo nakon rođenja, kao i kći Ljubica 1877. Stanko se razbolio i umro sa samo godinu i pol, 1874.
O MOJ STOLE BIROKRATSKI, / LJUTO LI SI MENI DRVO, / OTEO SI MENE TATSKI / ČILIH LJETA DOBA PRVO
Početkom 1873. poslovi Augusta Šenoe se učetverostručuju – zbog štednje u magistratu, postaje gradski vijećnik zadužen za četiri radna mjesta: nadzor obrtničkih cehova, rješavanje problema seoskih zadruga, upravljanje sustavom socijalne skrbi, kontrolu rada građevnog redarstva i političke referade. Radio je dvokratno od 9 do 12 i od 16 do 18 sati te godišnje sam odradio više od 2500 predmeta. Osim toga, utorkom bi bez plaće pro bono radio posao suca za prekršaje – morao je presuđivati kad su se posvađale kumice na Harmici, potukli pijanci u Pivskoj ulici, skitnice na Dolcu… Iscrpljivali su ga takvi nepotrebni sukobi zbog banalnih stvari. Na svojem je pisaćem stolu u gradskom magistratu, koji je izložen u Muzeju grada Zagreba, napisao ove stihove: „O moj stole birokratski, / Ljuto li si meni drvo, / Oteo si mene tatski / Čilih ljeta doba prvo.“ Zbog svih tih uredskih obveza morao je i napustiti mjesto dramaturga u Narodnom kazalištu.
Tek je noću, uza svjetlo petrolejke, kad bi obitelj zaspala, stigao pisati rečenice i stihove kojima je urezao dubok trag u hrvatskoj književnosti, toliko dubok da se književno razdoblje od 1860. do 1881. naziva Šenoino doba – u kojem je afirmiran roman kao književna vrsta, stvorena moderna umjetnička proza te odrađen snažan utjecaj na hrvatski jezik i književnost kroz djela socijalnog i nacionalnog karaktera.
Uza sve svoje uredske poslove 1873., August Šenoa u Viencu objavljuje pripovijetke „Prijan Lovro“ i „Lijepa Anka“, piše pjesme, članke, feljtone, prijevode. Za Svjetsku izložbu u Beču priredio je „Vijenac izabranih pjesama hrvatskih i srpskih“, a nakon što je prisustvovao otvorenju željezničke pruge Karlovac – Rijeka, objavljuje „Hrvatski Semmering“ u nastavcima u Obzoru krajem 1873.
Početkom 1874. August Šenoa postao je urednik Vienca. Postigao je da Vienac dođe u brojne domove u Hrvatskoj, povećao je broj pretplatnika na 1500, visoko postavio kvalitetu objavljenih tekstova. Čvrsto je vjerovao u to da književnikov poziv nije zanat, nego ozbiljna i sveta zadaća u službi domovine.
Objavio je pripovijetku „Barun Ivica“, a roman „Zlatarovo zlato“ preveden je na njemački jezik. Kad je jednom prilikom iz Novog Vinodolskog preko Kraljevice došao u Bakar, parobrodom je otplovio prema Senju, ali zbog bure brod nije mogao pristati u senjskoj luci. Cijelu noć su Šenoa i kapetan broda kartali, čekajući da se more smiri. Dakako, to je iskustvo bure na Jadranu ugradio zatim u roman „Čuvaj se senjske ruke“, objavljivan u nastavcima 1875. u Viencu. Te je godine napisao i pripovijetku „Mladi gospodin“.
U ljeto 1875. okušao se i u politici, u Velikoj Gorici na izborima za narodnog zastupnika kao kandidat Narodne stranke, no već na startu su ga prevarili mađaroni, pa je shvatio da njemu s visokim etičkim načelima u politici nema mjesta.
Prije Uskrsa 1876. sa suprugom Slavom otputovao je na mjesec dana u Italiju. Inspiriran tim putovanjem, piše nekoliko pjesama, među kojima „Propast Venecije“ i „Veliki petak u Pizi“.
Sljedeće godine Šenoa je izabran za potpredsjednika Matice hrvatske. U Viencu objavljuje pjesmu „Smrt Petra Svačića“ te u nastavcima povijesni roman „Seljačka buna“. U Viencu je 1878. Šenoa objavio u nastavcima pripovijetke „Karanfil s pjesnikova groba“, „Pruski kralj“, „Turci idu“ i „U akvariju“, a kao posebna izdanja objavljeni su romani „Zlatarovo zlato“, „Diogenes“ (Šenoa ga 1880. prevodi na njemački) i „Seljačka buna“. Sljedeće godine, 1879., u Viencu je u nastavcima objavljena pripovijetka „Vladimir“, a roman „Prosjak Luka“ izišao je kao zasebno izdanje. Godine 1880. u Viencu je objavljena pripovijetka „Kanarinčeva ljubovca“. Nakon obiteljskog odmora u Hrvatskom zagorju, Šenoa objavljuje pjesmu „Na grobu Antuna Mihanovića“ i počinje pisati povijesni roman „Kletva“ pod radnim naslovom „Zagreb prokleo Zagreb“, čije je objavljivanje započelo u Narodnim novinama u studenome 1880.
Od 1878. August Šenoa bio je član zagrebačkoga kluba za razbibrigu Kvak, a njegovo je kvakavsko ime – Knjigokvak.
No, od studenoga 1880. prestali su svi razlozi za šalu i zabavu. U ranim jutarnjim satima 9. studenoga 1880. Zagreb je pogodio jak potres magnitude 6,3 po Richteru…
(nastavlja se)
