U širokom horizontu hrvatske povijesti 19. stoljeća, razdoblja obilježenog političkim previranjima, nacionalnim aspiracijama i reorganizacijama carevine, ime baruna Miroslava Kulmera starijeg stoji kao simbol institucionalne odlučnosti, državničke razboritosti i kulturne samosvijesti. Njegova biografija nije tek niz činova, datuma i odlikovanja, nego narativ o procesu u kojemu je vojna struktura pretvorena u nositelja nacionalnog identiteta. Kulmerovo djelo, smješteno između carskog autoriteta i narastajuće hrvatske političke volje, spada u one epizode hrvatske povijesti koje se danas, u potrazi za kontinuitetom državnosti, ne smiju zaboraviti.
Rođen 6. ožujka 1814. u Zagrebu, u plemenitaškoj obitelji štajerskog podrijetla koja se početkom 18. stoljeća trajno nastanila u Hrvatskoj, Miroslav Kulmer je odrastao u ozračju vojne discipline i kulturne otvorenosti. Obrazovao se u vojnoj školi u Mariboru i matematičkoj gimnaziji u Karlovcu, gdje je stekao čvrstu temeljnu naobrazbu koja će mu kasnije poslužiti pri vođenju složenih vojno-administrativnih reformi. Njegova vojna karijera započinje 1831. kada postaje zastavnik, a zatim napreduje kroz činove: 1834. potporučnik, 1842. natporučnik u 4. slunjskoj graničarskoj pukovniji. U revolucijskim godinama 1848. i 1849. ističe se kao bojnik 3. ogulinske graničarske pukovnije na talijanskoj bojišnici te u pohodu s banom Josipom Jelačićem protiv mađarske revolucije. Nakon tih ratnih godina postaje zapovjednik Velike Kaniže i 1854. biva unaprijeđen u čin pukovnika.
Umirovljen 1860. godine, Kulmer dobiva plemićku titulu grofa, što je ujedno priznanje za dugogodišnju službu, ali i izraz povjerenja koje će kasnije biti obnovljeno. U političkim i vojnim previranjima nakon Austro-Ugarske nagodbe 1867., ponovno se aktivira 1869. i preuzima zadaću koja će obilježiti njegovu povijesnu ulogu – postaje prvi zapovjednik Kraljevskog Hrvatskog Domobranstva. Time započinje proces institucionalne afirmacije hrvatskog vojnog identiteta u okviru carstva, što je bio delikatan i politički složen pothvat. Kulmer je svojim radom uspio uspostaviti organizaciju koja je, premda formalno dio zajedničke strukture, po simbolici, jeziku i duhu postala izrazito hrvatska.
Njegov najveći doprinos ogleda se u stvaranju i imenovanju Domobranstva. Kulmer je predložio da se nova vojna formacija u Hrvatskoj ne nazove mađarskim nazivom „Honvédség“, već „Domobranstvo“. Time je u jednom pojmu sažeo koncept zaštite doma, narodne vojske i nacionalne časti. Uspio je tu ideju obraniti pred samim carem Franjom Josipom I., čime je hrvatska vojna organizacija dobila naziv koji nije bio samo simbolički, nego i politički čin priznanja posebnosti. Osim toga, Kulmer je uveo hrvatski jezik kao zapovjedni u hrvatsko-slavonskom domobranstvu, uveo hrvatsku trobojnicu kao službeno znamenje i poticao izgradnju vojnih škola i dočasničkih tečajeva na hrvatskom tlu. U doba kada je mađarska strana pokušavala nametnuti svoj jezik i sustav, Kulmerovo inzistiranje na hrvatskom jeziku predstavljalo je tiho, ali iznimno učinkovito oruđe otpora.
Posebno značajan segment Kulmerova djelovanja bilo je njegovo zalaganje za prevođenje vojne literature i pravilnika na hrvatski jezik. U tom kontekstu stupa u kontakt s Bogoslavom Šulekom, s kojim surađuje na prevođenju vojnih priručnika i stvaranju hrvatskoga vojnog nazivlja. Šulek, poznat po svom radu na hrvatskom leksiku, u kratkom roku prevodi dvadesetak vojnih knjižica, stvarajući pritom nove termine koji će postati trajnim dijelom hrvatske vojne terminologije. Taj pothvat nije bio tek tehnički zadatak, već duboko kulturni i politički čin kojim se hrvatski jezik afirmirao kao jezik zapovijedanja, strategije i državnosti.
»On dodje jednom sam k Šuleku, te mu se potuži, kako se s magjarske strane hoće silom, da u naše domobranstvo uvedu kao zapovjedni magjarski jezik, tobože da se hrvatskim jezikom ne bi moglo zapovijedati, ne imajući vojničke literature. Zato ga je došao moliti, ne bi li on, budući i magjarskom jeziku vješt, htio prevesti njekoliko knjiga, koje su namijenjene domobranstvu. Šulek se lati posla i prevede za kratko vrijeme 20 takvih knjižica.[6]«
(J. Torbar. Ljetopis, knj. II. str. 175—176.)
Kulmerovo zalaganje za institucionalnu hrvatsku prisutnost u okviru Monarhije nije bilo ograničeno samo na vojsku. Bio je jedan od utemeljitelja Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 1859. godine i njegov predsjednik od 1860. do 1864., član Banske konferencije o željezničkom pitanju 1862., te član Gospodarskog odbora za osnivanje JAZU i Sveučilišta. Kroz sve te aktivnosti Kulmer pokazuje svijest da razvoj gospodarstva, znanosti i vojske čine cjelinu modernizacijskog projekta. Vjerovao je da nacionalni napredak ne može biti moguć bez koordiniranog djelovanja svih društvenih segmenata – od obrazovanja do industrije.
Unatoč njegovu unionističkom opredjeljenju, koje je odražavalo realpolitičku svijest o nužnosti suradnje s Bečom i Peštom, Kulmerovo djelovanje svjedoči o dubokoj privrženosti hrvatskim interesima. Njegov unionizam nije bio znak podložnosti, nego oblik političkog pragmatizma kojim je osiguravao konkretne dobitke za Hrvatsku. Uspio je unutar zajedničke carevine ostvariti ono što su mnogi smatrali nemogućim – stvaranje vojne institucije koja diše hrvatskim duhom.
Uz vojni i politički rad, Kulmer je bio aktivan i u gospodarskim te kulturnim pitanjima Zagreba i okolice. Kao zemljoposjednik u Šestinama, posvetio se unapređenju poljoprivrede i upravljanju imanjima prema suvremenim načelima. Njegova djelatnost na čelu Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe 1864. godine pokazuje viziju koja spaja gospodarsku praksu i kulturnu reprezentaciju, a istovremeno potvrđuje njegovu želju da Hrvatsku uključi u mrežu modernih europskih društvenih tokova.
Miroslav Kulmer potječe iz obitelji koja je u hrvatskoj povijesti ostavila dubok trag. Njegov brat Franjo Kulmer bio je političar i savjetnik cara Franje Josipa I., poznat po tome što je predložio Josipa Jelačića za bana, čime je obilježio smjer hrvatske povijesti sredinom 19. stoljeća. Njegov sin Milan bio je časnik austrijske mornarice, a unuk Aleksandar Kulmer gospodar imanja u Cerniku, koji se 1943. ogorčeno povukao nakon njemačke okupacije svoga dvorca. Njegov praunuk, Ferdinand Kulmer (1925. – 1998.), postao je jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara 20. stoljeća, čime obiteljska tradicija Kulmerovih prelazi iz vojno-političke u umjetničku sferu, nastavljajući ideju kulturne prisutnosti i identiteta.
Miroslav Kulmer umro je u Zagrebu 28. veljače 1877. godine, ostavivši iza sebe nasljeđe koje se ne iscrpljuje u činovima i titulama. Njegova smrt nije označila kraj njegova utjecaja. Zagrebačka vojarna „Kralj Tomislav“ od 1912. do 1918. nosila je njegovo ime, podsjećajući generacije vojnika na čovjeka koji je hrvatskom vojniku dao jezik, zastavu i ime. U kasnijim desetljećima, međutim, njegova je uloga potisnuta u sjenu većih političkih narativa, iako njegovo djelo zaslužuje mjesto u temeljnim stranicama hrvatske institucionalne povijesti.
Miroslav Kulmer nije bio revolucionar u romantičnom smislu, nego reformator koji je znao da se prava promjena događa unutar institucija. Njegov život pokazuje kako se identitet i suverenost mogu graditi kroz administraciju, jezik, obrazovanje i vojnu praksu. Hrvatski domobran, kao i današnja Hrvatska vojska, u njegovu su djelu pronašli svoje daleke korijene. Kulmer nas uči da nacionalni ponos nije pitanje simbolike, nego djelovanja; da domovina nije samo prostor, nego sustav koji govori vlastitim jezikom i brani se vlastitim pravilima.
Zbog svega toga, barun Miroslav Kulmer stariji zaslužuje da ga se ne zaboravi. Njegova ostavština nadilazi povijesne okvire 19. stoljeća i postaje trajni podsjetnik da se nacionalna samosvijest i državnost ne stvaraju izvan institucija, već unutar njih. Kulmer je bio vojnik, državnik, gospodarstvenik i kulturni graditelj; čovjek koji je u vremenu podijeljenosti stvarao kontinuitet. Njegovo ime stoga pripada ne samo povijesnim zapisima nego i živom sjećanju grada Zagreba i hrvatske države.
