Od Svjetske izložbe u Parizu 1867. i dvokolice koju je u Zagreb donio zagrebački trgovac Ladislav Beluš u Zagrebu je vožnja biciklom činila dio prometa. 1885. godine osnovano je Prvo hrvatsko društvo biciklista, a 1891. izgrađeno je prvo biciklističko trkalište. Današnje žute trake po Zagrebu dokazuju da je taj sport još uvijek popularan kod naših sugrađana.
Napisala: Milka Babović
Izvor fotografija:
Branko Ranitović “Zagreb 1900.” Stjepan Ljubić “80 godina biciklizma u Hrvatsko
Na svjetskoj izložbi u Parizu 1867. jedna od senzacija bio je bicikl Francuza, oca i sina kolara. Otac Pierre i sin Ernest Michaux izložili su dvokolicu Celerifere.
U prvom njemačkom udžbeniku za vožnju biciklom, izdanom 1869., pisalo je i ovo: ”Osnovno pravilo je tijelo što mir nije smjestiti na sjedalo, a zatim zadržati ravnotežu. Sve ostalo će rješavati mehaničko po kretanje nogu.
Ta se osnovna spretnost usavrši najprije radom nogu. Kasnije se nauk nastavlja bez rada nogu na nekoj blažoj nizbrdici vožnjom u pravcu, a zatim se, malo po malo, izvode zavoji i razne druge fi gure – vožnja po luku, po zamišljenoj kružnici i slične promjene smjera na obje strane, poput klizača na klizaljkama.”
To pravilo njemačke pedagoške metodike učenja vožnje biciklom ima itekako osnove ako se zna da je prednji kotač bio znatno veći od stražnjeg, da je osovina s polugama za zametak pedala bila na prednjem kotaču, da se sjedilo više od tla nego danas jer je sjedalo bilo naprijed, gotovo na velikom kotaču i da su gume bile tvrde. (Zračnice su kotačima dodane tek 1888!). Nije bilo jednostavno održavati ravnotežu! A bogme ni bezopasno!
A potrebe za školom i udžbenicima naglo su rasle – bicikli su krenuli u osvajanje planete Zemlje!
Otac bicikla
Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867. jedna od senzacija bio je bicikl Francuza, oca i sina kolara. Otac Pierre i sin Ernest Michaux izložili su dvokolicu Celerifere. Imala je metalni okvir, zametak pedala, lanac i tvrdu gumu na kotačima. Kolari Michaux su uspjeli – kolarska radionica prerasla je u tvornicu dvokolica i dijelova za njih, a kolari su se uvrstili među tvorničare. I u povijest biciklizma Ernest Michaux je upisan kao ”otac bicikla”.
I ovdje počinje naša povijest suvremenoga biciklizma. S pariške Svjetske izložbe 1867. zagrebački trgovac Ladislav Beluš (1835. ‒ 1900.) do nosi dvokolicu Michauax, parišku senzaciju, u Zagreb. Treba odmah reći da je u isto vrijeme i Karlovac dobio takvu dvokolicu i to iz Pariza, a donio ju je mjesni trgovac Petar Lukšić.
Vožnja biciklom bila je već početkom 80-tih go dina 19. stoljeća dio prometa u Zagrebu, ali i u Karlovcu, Samoboru, Varaždinu, Jastrebarskom te u selu Jurketinec kraj Varaždina. Ti prvi biciklisti su uz užitak morali podnijeti neudobnosti: vožnja na tvrdim gumama bila je ”patnja” i po gradskim ulicama, a kamoli po lošim cestama. Ponekad je, uz neugodnosti, bilo i opasnosti. Morali su se braniti od građana ”… jer su svojom brzinom za djecu opasnost…”
Izvan gradova nije sve završavalo na povicima negodovanja i prijetnjama. Znala je doletjeti i poneka kamenica ”jer je to brzo djavolje vozilo uplašilo konje pa su se i kola prevrnula…” Posjednik Josip Mikšić iz sela Jurketinca završio je u bolnici s prostrijeljenom nogom. U njega je pucao poljočuvar, koji je vidio ”…da se neko čudo, kojemu je preko živice virila samo glava, čudno kreće i ljulja …”
Prvo hrvatsko društvo biciklista
U svijetu se, uz promet biciklom, širio i sport, a glasovi o tim natjecanjima stizali su i u Zagreb. Utrka Pariz-Rouen 1869. završila je i brzinskim rekordom vožnje na biciklu s visokim prednjim kotačem, na tvrdim gumama – 12 km i 480 m/sat! Zar je onda čudno da je ljude strašilo ”takvo brzo prometalo” na ulicama i na cestama!
Sljedeći presudni međaš u razvoju bicikla je rješenje Engleza Johna Kempa Starleyja: on je 1885. stavio zupčanike i izjednačio oba kotača, prednji smanjio, stražnji povećao. Zagrebački su biciklisti promptno reagirali – pojavili su se i ”niski” bicikli.
Povijesno dalekosežnije je bilo osnivanje u Zagrebu Prvog hrvatskog društva biciklista. Vlasti su rad tom društvu odobrili 26. lipnja 1885. i taj je datum prihvaćen kao početak biciklističkoga sporta u Zagrebu, u Hrvatskoj. Za prvog predsjednika izabran je zagrebački trgovac Franjo Sollar (1859. ‒ 1924.), oduševljeni biciklist, sportski djelatnik, vrsni organizator natjecanja i izgradnje trkališta. Iste godine 1. hrvatsko društvo biciklista (HDB) tiska knjižicu ”Pravila – Vozni propisi”. U časopisu Povijest sporta (broj 135, prosinac 2005.) prof. Zdenko Jajčević u članku ”Kotač se nije dao zaustaviti” izvlači iz tih Pravila ovo: ”Svaki biciklista mora imati na vozilki zavor, sviralicu i zapadom sunca upaljenu svjetiljku. Sviralicom daješ znak tek kod oštrog zavoja na uskih staza ili noćju. Nepotrebno sviranje ili zvonjenje strogo se zabranjuje.”
Već 1886. 1. hrvatsko društvo biciklista u Za-grebu priređuje utrku oko Zrinjevca. Natjecalo se u korist fonda za izgradnju Hrvatskoga gledališta/Hrvatskoga narodnog kazališta. Natjecatelji su plaćali startninu u programu su bile dvije skupine: niski bicikli (2400 m) 3 forinte i visoki (zvali su ih i velosipedima) 20 kilometara, 5 forinti startnine. To je u ono vrijeme bila prilično visoka startnina, ali je i svrha bila plemenita i vrijedna! U toj prvoj biciklističkoj utrci u povijesti našega organiziranog bicklističkog sporta predsjednik 1. HDB-a Franjo Sollar sudjelovao je vozeći niski bicikl!
Klub biciklista Hrvatskog sokola
U Zagrebu je 1887. Hrvatski sokol osnovao kao svoju sekciju, Klub biciklista Hrvatskog sokola. Taj drugi zagrebački biciklistički klub kasnije djeluje kao HBK Sokol 1887. Biciklizam je sve popularniji, sportski dio sve življi. A sam bicikl nije bio jeftin – 1886. stajao je tri mjesečne prosječne plaće. Koliko se razvijao i koliko se bicikala više prodavalo, cijena je padala i već 1909. bicikl stoji manje od prosječne mjesečne plaće. Vožnja biciklima po staje dio društvnoga i sportskoga života. Upravo je nevjerojatno koliko su naši preci bili predani vožnji biciklom, koliko izdržljivi i smioni. Pionirima sportskoga turizma na bici klima mogu se smatrati tri zagrebačka studenta: Samoborci Erik Alexander, Mirko Bothe i Mirko Kleščić. O njihovom podvigu objavljen je u knjižici ”Povijest sporta u Samoboru” (Samoborski muzej povodom Univerzijade 1987.), reprint članka dr. Franje Bučara.
Naslov je ”PRVI HRVATSKI BICIKLISTI, iz-let na visokim Biciklima”. Nakon uvodnoga dijela o početcima u Zagrebu i opisa visokoga bicikla, naglašavajući da kotači još nisu imali pneumatike (zračnice), da su gume bile tvrde, a vožnja naporna, ali, ističe dr. Bučar, da su pasionirani, vješti vozači i na takvim dvokolica ma odvažno kretali na duge, zahtjevne ture. ”Tako nam je sačuvana fotografija triju vrlo pasioniranih članova 1. HDB-a… Bilo je to 1887. kada su mladi vozači brucoši Erik Alexander (kasnije ravnatelj Srednje tehničke škole u Zagrebu), Mirko Bothe (kasnije zagrebački privrednik) i Mirko Kleščić(kasnije ljekarnik uSamoboru) krenuli na visokim kotačima na odulji put. Krenuli su putem prema Karlovcu, u Dobru, na posjed Mate Šnellera, pa preko Delnica, Bakra, Rijeke, Opatije dalje do Trsta, a vratili se preko Logateca u Ljubljanu i preko Krškoga u Zagreb. Narod još nije vidio takvo čudo od bicikla pa su putnici doživjeli mnogo avantura na svojoj turneji od mjesec dana. U Dobri je učitelj doveo cijelu školu da vide bicikliste. U Delnicama su ljudi izvjesili zastave kao da je bila kakva narodna svečanost. Cijelim su putem uživali veliko gostoljublje… U Trstu su ih primili pod svoje okrilje članovi tamošnjeg VeloceClub Triestino, koji su ih vodili do talijanske granice po cijelome južnom Tirolu. Putem su lakše stradali Bothe i Kleščić, a kada su došli kući u Zagreb, bili su tako umorni da je, primjerice Erik Alexander prespavao puna 32 sata!”
Prve zračnice
I konačno, presudni pronalazak u povijesti bicikla – 1888. Škot, veterinar i inženjer John Boyd Dunnlop (1840. ‒ 1921.) proizveo je prve zračnice (pneumatike). Kažu da je htio obradovati svoju kćer i učiniti joj vožnju biciklom udobnijom. Kćer se obradovala, a cijeli je svijet dobio prelijepi poklon. I ništa više nije moglo zaustaviti da bicikl ne postane, malo pomalo, pučko vozilo i sportska strast i radost. Taj porast nije mimoišao ni Zagreb. Bilo je sasvim očito da je vrijeme za gradnju biciklističkoga trkališta.
Najprije ga je 1891. izgradio Hrvatski biciklisički klub Sokol 1887. To prvo trkalište izgrađeno je na današnjem Rooseveltovom trgu, tada se govorilo da je ”na Ciglani do Vojničke ceste”. Treba naglasiti da je HBK Sokol 1887. gradio taj sportski objekt u gradu Zagrebu vlastitim sredstvima. Staza je bila duga 333 m. U nezaobilaznoj literaturi vezanoj za prošlost gradnje sportskih objekata ”Sportska arhitektura u Zagrebu” (tiskana 2005.) autorica doc. dr. sc. Ariana Štulhofer navodi da ”…nacrti, planovi niti fotografije toga trkališta nisu do sada nađeni. Međutim, na dnu naslovne stranice programa međunarodnih trka koje su održane u kolovozu 1895. navedeno je da veći dio sjedala jest natkriti, što znači da je to prvo trkalište imalo nekakvu tribinu…” To trkalište (sagrađeno 1891.) bilo je pune 4 godine središtem razvoja biciklističkoga sporta u Zagrebu. Na toj stazi 25. je lipnja održano 1892. prvo trkališno Prvenstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Vozilo se 5000 m. Prof. Zdenko Jajčević piše: ”Uz 3000 gledalaca utrku je pratio i hrvatski ban Khuen Hedervary”.
To prvenstvo nije bilo jedini povijesni prvijenac 1892. godine. Već 14. kolovoza iste godine priređena je prva cestovska utrka od Zagreba do Petrinje. Osam biciklista je vozilo niske bi-cikle, četvorica visoke. Startnina je bila jedna forinta. Pobjednik (niski bicikli) Vilko Boršić, član zagrebačkoga kluba Sokol 1887. prevozio je stazu dugu 56 km za 2 sata i 30 minuta.
Nagrade za prva dva mjesta bile su pozlaćene i posrebrene kolajne. Ta je utrka imala veliko značenje za širenje biciklizma izvan gradskih mitnica, i to ne samo kao sporta i razbibrige, nego kao i jednostavnog, jeftinog vozila.
I u programu Tečaja za učitelje gimnastike, što ga je priredio i vodio u Zagrebu dr. Franjo Bučar (1894. ‒ 1896.), biciklizam je bio dio redov ne nastave.
Savez hrvatskih biciklista
Kada se svjetski biciklizam 1892. u Londonu ujedinio u Svjetski biciklistički savez (International Cycling Association – ICU), tadašnji poklonici biciklizma u nas su slijedili, kao i uvijek prije toga, zbivanja u svijetu i već su se 14. travnja 1894. udružili u Savez hrvatskih biciklista. Osnivači su bili: 1. HDB, Sokol 1887. i Slovjan (sva tri iz Zagreba), Naprijed (Karlovac), Sokol (Sisak) i VKB (Varaždin). Sjedište Saveza bilo je u Zagrebu. Za prvog predsjednika Saveza izabran je neumorni, biciklizmu odani Franjo Sollar.
Drugo trkalište u Zagrebu gradi 1896. Prvo hrvatsko društvo biciklista (osn. 1885.) na prostoru iza Glavnog kolodvora, južno od današnje Koturaške ceste. Ovalna staza duga je 500 m, a dobar dio sjedećih mjesta je natkriven. Zbog gradnje gimnazija Hrvatski klub biciklista Sokol 1887. je morao 1895. napustiti svoje prvo trkalište. Novo izgrađuje u Maksimiru 1897., na križanju Maksimirske ulice i Svetica. To novo trkalište Zagrepčani su jednostavno zvali Sokolovo trkalište. Ovalna vozna staza duga je 333,33 m. U zavojima je staza postupno podignuta do 3 m visine. Pri projektiranju primijenjena su sva onovremena iskustva i saznanja, poštivao se princip ekonomičnosti. Jednostavno rečeno ‒ gradilo se solidno, a novac se nije rasipao. Trkalište je građeno posebno impregniranom hrastovinom, gornji sloj voz-ne staze bio je zaliven katranom, pije sak u tom sloju otežavao je proklizavanje, vožnja je postajala sigurnija i brža. Tribina je bila 20 m duga, pod uzdignutim dijelom staze bile su klupske prostorije, sobe za trenere, oko trkališta je bila drvena ograda, lijepi ulaz, dvije kućice – blagajne. Unutar glavne staze je po-moćna staza – vježbalište. Gdje god je moglo biti bilo je zelenilo, živica ili drveće. I time je trkalište preraslo u velodrom koji je bio otvoren 30. svibnja 1897. Ujedno je Sokol 1887. slavio i 10 godina postojanja.
U predragocjenom almanahu 80 godina biciklističkog sporta u Hrvatskoj (Sportska štampa, 1965.) Stjepan Ljubić-Vojvoda piše: ”Prigodom 10. godišnjice Sokola 1887. priređene su među narodne utrke na ovom trkalištu uz sudjelovanje bicklista iz Ljubljane, Graza, Praga, Beča i Budimpešte. U propagandnoj povorci navečer je, prije same utrke, bilo 130 vozača. Najbolji zagrebački vozači u to vrijeme bili su Adolf Fritz, član Sokola 1887., i Nikola Košćec, član 1. hrvatskog društva biciklista, koji je na-stupao pod pseudonimom Marcel Roza.” Ovaj podatak potvrđuje da je bilo u nekim krugovima i otpora biciklima jer se smatralo da je ”jahanje na biciklu” u nekoj nepriličnoj odjeći nedopustivo odraslom, ozbiljnom građaninu. Zato su neki biciklisti razborito posegnuli na natjecanjima za ”krinkom pseudo ni ma”. Udruženi u Savez, biciklistički su djelatnici u nepunih 5 godina uspjeli osnovati još 8 klubova u Hrvatskoj, među kojima 1898. i četvrti zagrebački klub ‒ Touring clubZagreb. Utjecaj širenja biciklizma osjetio se i u obrtništvu. U samom se početku bicikle kupovalo u inozemstvu. No, i ti su se kvarili i trebalo ih je u Zagrebu popravljati. Poduzetni zagrebački bravar Ivan Dirnbacher već je 1890. svojim bravarskim uslugama dodao i popravke bicikala. A već 1896. Ivan Dirnbacher je vlasnik 1. zagrebačke tvornice u čijim je pogonima i ”popraviona dvokolica svih sustava”. Obje su fotografije nepoznatoga snimatelja u knjizi Bran ka Ranitovića, ”Zagreb 1900.” A prof. Zdenko Jajčević dodaje i ovu vrijednu činjenicu: ”Na međunarodnoj industrijskoj izložbi u Londonu 1896., pod nazivom International Exhibi tion at the Royal Aquarium of London Dirn bache rov bicikl Croatia dobio je prvu nagradu.
Žute linije po Zagrebu
Zanimanje za biciklizam opada početkom 20. stoljeća. Povjesničari sporta to tumače sve većim zanimanjem pučanstva za nogomet i automobilizam. U tom teškom razdoblju u Zagrebu se 1904. osniva Koturaški klub Orao i njegovo djelovanje podiže opći elan. Začetnik ideje o osnivanju KK Orao bio je Emil Meniga (1880. ‒ 1959.) jedan od najboljih biciklista to vrijeme. Počeo je 1895. na stazi na Koturaškoj cesti kada je imao 15 godina. Bio je poznat na međunarodnim trkalištima, njegova je karijera bila impresivna, a njegovo iskustvo drago cjeno za renesansu zagrebačkoga biclikzma. Uz nje ga se isticao Franjo Gregl (1891. ‒ 1916.), također jedan od najboljih. Oni su nastavili putem koji su zacrtali pioniri zagrebačkoga biciklizma, generacija koja ga je obilježila krajem 19. stoljeća: Mihail Merčep, Ivan Mihalić, Ferdinand Budicki, a nastavili Josip Pavlija, Stjepan Ljubić, Nikola Bošković, Stjepan Grgec, August Prosenik, Vid Ročić… Ukratko, biciklizam u Zagrebu ima dugu i lijepu prošlost da oni koji su je stvarali očekuju da ih se spomene prvom prilikom.
I za kraj ove priče o biciklizmu izvadak iz knjige ”O vožnji na biciklu”, koju je 1904. objavio dr. Fran Gundrum (9. 11. 1856. ‒ 24. 7. 1919.), liječnik koji je pisao o sportu kao putu do zdravlja i za zdravlje. ”Zaista nema danas sporta koji se tako rasprostranio i koji je tako obljubljen od svih slojeva pučanstva kao baš taj biciklistički sport, a ima nade da će tijekom vremena još više maha preoteti.”
Žute linije po našem gradu svjedoče da se i današnji građani Zagreba nadaju i bore za svoj dio gradskoga prostora.
