BRANKA STILINOVIĆ – GLAS KOJI PRIPADA POVIJESTI ZAGREBAČKE OPERE

Napisala: Rosie Kugli

Svaka generacija opernih umjetnika ostavlja za sobom trag koji s vremenom postaje sve teže cjelovito rekonstruirati. Danas gotovo svaka važna izvedba može biti snimljena, sačuvana i dostupna publici dugo nakon što se zastor spusti. Prije više od pola stoljeća bilo je drukčije. Opera se događala prvenstveno ondje gdje joj je i mjesto – na pozornici, pred publikom, u večeri koja se više neće ponoviti. Filmski i televizijski zapisi bili su rijetki, tonske snimke dragocjene, a o umjetniku su poslije svjedočili kritičari, fotografije, kazališni programi i sjećanja onih koji su ga slušali.

Zato je danas pisati o Branki Stilinović istodobno zahvalan i zahtjevan posao. Sačuvano je dovoljno da njezin glas ne moramo zamišljati, a opet dovoljno malo da postajemo svjesni koliko je operna umjetnost prolazna. Branka Stilinović imala je jedan od onih glasova koji ostaju u pamćenju. Velik dramski sopran, snažan i nosiv, siguran u visinama, sposoban za široku frazu i veliki dramski zamah, ali i za profinjen piano kojim je snagu umjela pretvoriti u nježnost. Pripadala je plodnom razdoblju zagrebačke Opere koje danas nazivamo njezinim zlatnim dobom i bila jedna od posljednjih istinskih primadona toga kazališnog svijeta.

Obitelj u kojoj se pjevalo

Možda je nešto od njezina umjetničkog puta bilo zapisano mnogo prije nego što je prvi put stala na opernu pozornicu. Branka Stilinović rođena je 24. listopada 1926. kao Branka Oblak u zagrebačkoj obitelji u kojoj su glazba, kazalište i književnost pripadali svakodnevnom životu. U obitelji se govorilo o „oblakovskom glasu“, i to ne bez razloga.

Njezina teta Ljubica Oblak-Strozzi posjedovala je velik dramski sopran. Nakon zagrebačkih početaka ostvarila je zapaženu međunarodnu karijeru kao članica Berlinske državne opere, nastupajući, među ostalim, kao Amelia u Verdijevu Krabuljnom plesu, Aida i Puccinijeva Tosca. Sačuvani tonski zapisi otkrivaju zanimljivu sličnost boje njezina i Brankina glasa. Ljubica je za zagrebačkih godina bila udana za glumca, redatelja i dramatičara Tita Strozzija, pa su se preko nje obiteljske veze širile prema još jednoj važnoj zagrebačkoj umjetničkoj obitelji.

Glazbom su se bavile i Ljubičine sestre Milka i Darinka. U obiteljskoj je povijesti ostala gotovo filmska slika jedne izvedbe Krabuljnog plesa u kojoj su sve tri sestre Oblak nastupile zajedno: Ljubica kao Amelia, Milka kao Ulrica, a Darinka kao Oscar. Brankin otac Zvonimir također je imao lijep dramski tenorski glas. Pjevao je na pozornici zagrebačke Opere, a poslije i u njezinu Zboru, no njegov je život bio povezan i s likovnom umjetnošću. Bavio se umjetničkim lijevanjem te su kroz njegovu radionicu prolazili radovi hrvatskih kipara; s njegovim se imenom povezuje i početak lijevanja spomenika kralju Tomislavu, jednog od zaštitnih znakova Zagreba.

Ali za malu Branku otac nije bio ni tenor ni umjetnički ljevač, nego tata Zvonko. U sjećanjima njezine kćeri Milane Stilinović Sabljić ostala je slika doma u kojem se pjevalo bez posebnog povoda: Zvonimir bi, pripremajući nedjeljno pečenje, znao punim glasom zapjevati opernu ariju. Volio je društvo, prijatelje, gemišt i zagrebačka sastajališta, a obitelj je okupljao oko sebe. U takvu okruženju Branka je operu upoznala prije nego što je mogla naslutiti da će jednoga dana upravo ona postati njezin život.

Umjetničko stablo obitelji Oblak širilo se i prema drugim područjima – književnosti, skladanju, glazbenom uredništvu, kazalištu. No za Brankin će profesionalni put presudna ipak biti jedna osoba izvan obitelji.

Profesorica koja je čula ono što drugi nisu

Bila je to Nada Pirnat, njezina dugogodišnja profesorica pjevanja. Potekla iz stare zagrebačke pjevačke škole, Pirnat je u Brankinu glasu prepoznala ono u što drugi isprva nisu bili sigurni.

Tamna boja glasa i snažni duboki tonovi naveli su mnoge da Branku smatraju altom ili mezzosopranom. Profesorica Marija Borčić također je u početku bila sklona takvoj procjeni, a i u prvim kontaktima sa zagrebačkom Operom Branka je nailazila na odgovor da trebaju soprane, a ne mezzosoprane. Nada Pirnat čula je drukčije. Sustavno je razvijala njezine visine, sigurnost emisije, dinamičko nijansiranje i tehniku koja će joj poslije omogućiti da velik dramski glas sačuva podatnim i u najzahtjevnijim ulogama. Branka joj je vjerovala. I kada je već postala prvakinja, vraćala se svojoj profesorici, s njom provjeravala uloge i cijenila njezino uho. U svijetu u kojem se uspjeh lako pripisuje prirodnom daru, njezina biografija lijepo podsjeća koliko iza velikoga glasa stoji rada, discipline i povjerenja između pjevača i pedagoga.

Prvi profesionalni pjevački koraci Branke Stilinović bili su vezani uz Radio Zagreb. U Radio-zboru stekla je golemo iskustvo: upoznavala različite stilove, pjevala velik vokalno-instrumentalni repertoar, radila s dirigentima i razvijala sigurnost intonacije i čitanja glazbenoga teksta. Ondje je u Malom zboru pjevala dionicu prvoga alta; još jedan podsjetnik na početne dvojbe o pravoj prirodi njezina glasa.

Istodobno je nastupala i u neobičnom zagrebačkom fenomenu koji se zvao „Opera u sobi“. Mladi pjevači okupljali su se pod vodstvom tadašnjeg studenta dirigiranja Antuna Petrušića u njegovu stanu u Gajevoj ulici, gdje su se pred publikom izvodili operni prizori. Branka je ondje pjevala ulomke iz Aide, Moći sudbine i drugih velikih naslova. U stanu u središtu grada, pred publikom koja se gurala da bi ih čula, oblikovala se generacija budućih opernih profesionalaca.

Kasni debi koji to zapravo nije bio

Na veliku opernu pozornicu Branka Stilinović došla je razmjerno kasno. Kada je 12. lipnja 1958. u Rijeci debitirala kao Santuzza u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani, imala je trideset i jednu godinu. No pred publikom se nije pojavila početnica koja tek traži vlastiti glas, nego zrela pjevačica iza koje su već bile godine rada, škole, zborskoga iskustva i nastupa.

Prema obiteljskom sjećanju, tadašnji ravnatelj riječke Opere Boris Papandopulo već je nakon toga nastupa bio uvjeren da je pred njom Zagreb. Tako je i bilo. Već 3. siječnja 1959. kao Santuzza prvi je put nastupila na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Relativno kasni početak u njezinu se slučaju pokazao prednošću. Glas je već bio oblikovan, tehnika postavljena, muzikalnost zrela. Kritika je odmah zapazila lakoću i sigurnost visina, širinu glasa i izrazitu dramsku dispoziciju.

Došla je u Operu u vrijeme kada je zagrebačka kuća imala snažan ansambl, velike pjevačke osobnosti i dirigente čiji se autoritet nije temeljio na popustljivosti. Među njima je posebno mjesto zauzimao Milan Sachs. Branka ga se sjećala kao strogog dirigenta koji nije dopuštao propuste, a njegove bilješke različitim bojama u partituri za pjevače su imale gotovo snagu zakona. Upravo uz takve umjetnike njezin se prirodni dar pretvarao u zanat velike operne prvakinje.

Na početku karijere važan joj je partner bio i Josip Gostič, tenor velikoga međunarodnog ugleda. Njegovu posljednju predstavu Trubadura, u kojoj je s njim nastupala, poslije je pamtila s posebnom emocijom. Takvi susreti nisu bili tek dio podjele neke predstave; bili su škola kazališta. Kritičari su vrlo rano prepoznali što Branka Stilinović donosi zagrebačkoj pozornici. Krešimir Kovačević u njezinoj je Ameliji čuo sopran „dramatske prodornosti i intenzivne snage“, dok je Andrija Tomašek isticao tehničku oblikovanost, muzikalnost i izražajnost njezina pjevanja. Pišući o Elizabeti u Don Carlosu, Koraljka Kos opisala ju je riječima: „Likom kao da je sišla s platna nekog flamanskog majstora, kraljevski dostojanstvena…“

U toj slici možda je sadržano nešto bitno za razumijevanje Branke Stilinović. Nije se oslanjala na veliku gestu ni vanjski efekt. Dramu je gradila glasom, frazom i suzdržanošću, ali znala je da se drama može dogoditi i u suzdržanosti.

Verdijev glas, ali mnogo više od Verdija

Verdijev repertoar postao je njezino prirodno područje. Elizabeta u Don Carlosu, Leonora u Trubaduru, Amelia u Krabuljnom plesu, Aida i Abigaille u Nabuccu pružale su joj mogućnost da pokaže ono najbolje u svojem glasu: dugu legato liniju, snagu potrebnu za veliki orkestralni zvuk, sigurnost u visinama i sposobnost oblikovanja velikih dinamičkih lukova. Posebno se cijenio njezin piano. Za dramski sopran takve snage mogućnost da glas povuče do meke, zaobljene nijanse, a da pritom ne izgubi oslonac i napetost, bila je jedna od njezinih najvećih vokalnih vrijednosti.

Za Elizabetu u Don Carlosu i Toscu 1963. dobila je Nagradu Milka Trnina, a za Leonoru u Beethovenovu Fideliju 1971. Nagradu Grada Zagreba. Mnogo godina poslije njezin je umjetnički put zaokružen i Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo za 2006. godinu.

Ipak, Branku Stilinović ne bi bilo pravedno svesti na veliku interpretkinju Verdijeva repertoara. Pjevala je Beethovenovu Leonoru u Fideliju, Wagnerovu Sentu u Ukletom Holandezu, Lizu u Čajkovskijevoj Pikovoj dami, Jaroslavnu u Borodinovu Knezu Igoru, Maricu u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Mozartovu Donnu Annu, Micaëlu u Bizetovoj Carmen, Puccinijevu Toscu i Ponchiellijevu Giocondu. Svaki od tih glazbenih svjetova zahtijevao je drukčiji odnos prema stilu, frazi i dramskom izrazu.

Posebno poglavlje pripada hrvatskoj operi.

Gotovac joj je vjerovao

Odnos Jakova Gotovca prema Branki Stilinović lijepo pokazuje koliki je ugled njezin glas imao i među skladateljima. Prema obiteljskom sjećanju, Gotovac je za praizvedbu svoje opere Dalmaro u naslovnoj ulozi želio upravo nju. Praizvedba je održana 20. prosinca 1964., a Branka Stilinović ostala je vezana uz tu prvu produkciju kroz sve njezine izvedbe.

Skladatelj koji novu opernu heroinu povjerava određenoj pjevačici zapravo joj daje nešto mnogo više od uloge – daje joj prvi glas svojega lika.

Još je snažnija veza bila s Erom s onoga svijeta. Branka Stilinović snimila je Đulu 1962. u cjelovitoj diskografskoj snimci opere, uz Josipa Gostiča, Marijanu Radev, Dragu Bernardića i Vladimira Ruždjaka, sa Zborom i Orkestrom HNK-a, pod ravnanjem samoga Gotovca. Dvadeset godina poslije ta je snimka poslužila kao tonska osnova televizijskoj adaptaciji Daniela Marušića: pred kamerama su likove tumačili glumci, ali su pjevali glasovima umjetnika sa snimke iz 1962. Prema obiteljskom sjećanju, Gotovcu je upravo ta izvedba bila osobito važna i želio je da se sačuva kao glazbeni predložak televizijske verzije. Taj podatak govori o povjerenju skladatelja u interpretaciju možda uvjerljivije od bilo kakva naknadnog komplimenta.

Branka Stilinović bila je i Eva u Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinjskom, Irmengarda u Lisinskijevu Porinu, a sudjelovala je i u brojnim snimanjima hrvatskih opernih djela. Hrvatski repertoar nije bio dodatak njezinoj karijeri nego njezin važan dio.

Večer s Gardellijem

Jedna od večeri koje mnogo govore o njezinu umjetničkom rangu dogodila se 25. travnja 1971. U povodu stote obljetnice zagrebačke Opere izvedena je Ponchiellijeva Gioconda pod ravnanjem glasovitoga talijanskog dirigenta Lamberta Gardellija, uz međunarodno afirmirane pjevače. Posebno je ostao zapamćen njezin piano u frazi Enzo adorato, ah come t’amo, u kojem se čulo ono zbog čega je njezin dramski sopran bio toliko poseban: snaga koja se znala povući bez gubitka intenziteta. Gardelli je njezinom interpretacijom bio impresioniran, a sljedeće je godine dirigirao zagrebačkom premijerom Tosce s Brankom Stilinović u naslovnoj ulozi. Ta će se produkcija zadržati na repertoaru gotovo tri desetljeća.

Pjevala je i na europskim pozornicama – u Salzburgu, Baselu, Budimpešti, Kölnu, Ateni i drugim gradovima. Njezin je glas bio prepoznat izvan Hrvatske, ali središte njezina umjetničkog života ostao je Zagreb.

Kći Milana Stilinović Sabljić, koja često ističe da je odrastala uz majku, a ne uz primadonu, tek je s vremenom potpuno razumjela koliki je umjetnički položaj njezina majka imala. U njezinu je sjećanju Branka bila ponosna upravo na vjernost zagrebačkoj Operi. Mogla je pokušati graditi drukčiju međunarodnu karijeru, ali odabrala je obitelj, svoj grad i pozornicu HNK-a kao mjesto na kojem će ostvariti najveći dio svojega umjetničkog života. I publika je taj odnos uzvraćala.

Nakon predstava čekali su je pred portom HNK-a, donosili cvijeće, tražili autograme. Danas taj prizor djeluje kao slika nekoga drugog vremena, vremena u kojem su operne prvakinje imale svoje vjerne poklonike, a večer u kazalištu nije završavala posljednjim pljeskom. Pjevača se čekalo i nakon predstave, željelo mu se prići, zahvaliti, predati cvijet. Branka Stilinović bila je jedna od umjetnica koje su imale takvu publiku.

Znanje koje se vratilo mladima

Nakon odlaska sa scene nije sasvim napustila Operu. Krajem devedesetih, na poziv tadašnjega ravnatelja Opere Vladimira Kranjčevića, angažirana je kao pjevačka pedagoginja zagrebačke Opere. Radila je s mladim članovima zbora, pjevačima na početku karijere, ali i s afirmiranim solistima. Njihova svjedočanstva otkrivaju Branku Stilinović kakvu publika nije mogla poznavati: strpljivu, predanu, zahtjevnu i velikodušnu u prenošenju znanja. Nije gledala na sat. Pokazivala je frazu, tehnički problem ili piano vlastitim glasom, koji ju je služio i u visokim godinama. Nakon svega što joj je Opera dala, dio je svojega iskustva vratila generaciji koja je tek dolazila.

U zagrebačkoj Operi i na njezinim gostovanjima ostvarila je 21 ulogu i 350 nastupa. Brojke su impresivne, ali ostaju samo okvir. Ne mogu pokazati sve večeri, probe, povratke istim ulogama, trenutke u kojima se interpretacija mijenjala i sazrijevala niti odnos koji se desetljećima gradio između pjevačice i publike.

Predstavljanje monografije o zlatnom glasu zagrebačke opere

Stota obljetnica njezina rođenja bila je prigoda da se Branka Stilinović ponovno vrati u kuću kojoj je pripadala. Dan nakon obljetnice, 25. listopada 2026., simbolično upravo na Svjetski dan opere, u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu predstavljena je monografija Branka Stilinović – zlatni glas zagrebačke opere autora Davora Schopfa.

Toga se prijepodneva dogodilo nešto što je možda najbolje objasnilo zašto je takva knjiga potrebna. Dok su se foajeom širile sačuvane snimke Branke Stilinović, publika je slušala s iznimnom pozornošću. Na licima mlađih ljudi moglo se zamijetiti iznenađenje – ono iskreno iznenađenje koje nastaje kada povijesno ime odjednom prestane biti ime iz knjige i dobije zvuk, boju, snagu i osobnost. Neki su možda upravo tada prvi put u punom smislu razumjeli o kakvoj je velikoj umjetnici riječ. U tome trenutku nisu više bile potrebne ni brojke ni nagrade.

O veličini glasa Branke Stilinović danas, srećom, ne moramo suditi samo prema kritikama i sjećanjima njezinih suvremenika. Vrijeme nam je ostavilo ono najdragocjenije – sam glas. Tonske snimke omogućuju nam da ga čujemo gotovo pola stoljeća nakon njezina posljednjeg izlaska na opernu pozornicu i da sami prepoznamo njegovu snagu, ljepotu i muzikalnost.

Zastori se spuštaju, podjele se mijenjaju, predstave silaze s repertoara, a generacije publike odlaze. Grad ipak pamti svoje umjetnike, ne samo po ulogama koje su ostvarili nego i po onome što su unosili u njegov život. Branka Stilinović tom je gradu pripadala od početka do kraja svojega umjetničkog puta. Odrasla je u domu u kojem se pjevalo, prve profesionalne korake napravila na Radio Zagrebu, operne uloge pripremala u neobičnoj „Operi u sobi“ u Gajevoj ulici, a svoje najveće večeri doživjela nekoliko ulica dalje, pod svjetlima Hrvatskoga narodnog kazališta. Poslije se u istu kuću vratila kao pedagoginja, prenoseći mlađima iskustvo stečeno tijekom desetljeća na pozornici.

Bila je jedna od posljednjih velikih primadona zagrebačke Opere, u vremenu kada je ta riječ nosila posebno značenje. Danas govorimo o prvakinjama, no primadona nije označavala samo istaknuto mjesto u ansamblu. Bila je to pjevačica iznimnoga glasa i umjetničkog autoriteta, osobnost koju je publika prepoznavala, pratila i voljela. Branka je tome pojmu pripadala i svojom pojavom: uvijek dama, prirodno elegantna, odmjerena, a istodobno žena koja je voljela ljude, društvo, lijepe stvari i život. Njezina elegancija nije bila poza, kao što ni njezina umjetnička veličina nije trebala dokazivanje. Možda zato toliko govori i jednostavan prizor iz vremena njezinih velikih predstava: publika koja nakon spuštanja zastora nije odlazila kući. Čekali su je pred portom HNK-a, donosili joj cvijeće, tražili autograme, željeli još nekoliko trenutaka ostati blizu umjetnice koju su upravo slušali.

Zato se priča o Branki Stilinović ne završava njezinom posljednjom predstavom niti pripada samo obljetnicama i opernim arhivima. Ona je dio kulturnog pamćenja Zagreba. U njezinu glasu sačuvano je i vrijeme u kojem su velike primadone bile dio života grada, a kazalište mjesto istinskoga susreta umjetnika i publike. Branka Stilinović Zagrebu je dala svoj glas, svoju umjetnost i najljepše godine svojega umjetničkog života. Zaboraviti nju značilo bi utišati jedan od glasova po kojima je Zagreb prepoznavao samoga sebe.