Napisala: Diana Kučinić
Foto: arhiva Škole narodnog zdravlja i www.stampar.hr
Nastavni zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ na Mirogojskoj cesti 16 Zagrepčani jednostavno zovu „Štampar“. Zahvaljujući uvjerenjima, viziji i neumornom radu Andrije Štampara, utemeljitelja socijalne medicine i jednog od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije, njegovo je ime postalo sinonim za javno zdravstvo i preventivno djelovanje u području fizičkog i mentalnog zdravlja. Njegovo ime nosi i ustanova koja je postavila temelje zdravstvene edukacije pučanstva – Škola narodnoga zdravlja u Rockefellerovoj 4 (koja je danas znanstveno‐nastavna podružnica Medicinskog fakulteta).
Na Štamparovih deset načela počivaju i danas javnozdravstveni sustav i socijalna medicina – a to su: 1. Važnije je obavještavanje naroda od zakona. 2. Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima. 3. Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unaprjeđenju trebaju se baviti svi bez razlike. 4. Socijalna terapija bitnija je od individualne. 5. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku. 6. Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam). 7. U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obratno, da bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu. 8. Liječnik treba biti narodni učitelj. 9. Pitanje narodnog zdravlja ima veći ekonomski nego humanitarni značaj. 10. Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.
Dr. Andrija Štampar rođen je 1. rujna 1888. u Brodskom Drenovcu, selu u požeškom kraju. Obitelj mu je porijeklom iz Like, a njegov je otac Ambroz Štampar, sin ličkoga tesara, u vrijeme Andrijina rođenja bio učitelj u Drenovcima. Majka Katarina rođ. Srbljanin bila je odlučna, marljiva i uporna žena koja je znatno utjecala na oblikovanje Andrijina karaktera. Zbog očeva posla, Štamparovi su se 1897. preselili u Vrbicu, pa ubrzo u selo Mrzović u istočnoj Đakovštini, u kojem je Andrija završio osnovnu školu.
U Vinkovcima je pohađao Kraljevsku veliku gimnaziju i još kao gimnazijalac objavio je svoj prvi članak, zbirku narodnih pitalica u časopisu „Pobratim“, 1902. Bio je odličan učenik i puno je čitao, a budući da je bio samosvjestan, dolazio je katkad u sukob s profesorima, boreći se za pravo da bude „slobodni mislitelj“.
Želio je studirati medicinu jer je smatrao da su hrvatskim seljacima najpotrebniji liječnici koji razumiju potrebe naroda. Zasigurno je takvoj odluci doprinio i roditeljski odgoj, s obzirom na to da je njegov otac, učitelj, ubilježio u školsku spomenicu kratak „Mjestopis“ sela Brodskog Drenovca, opisavši tadašnje životne prilike (krajem 19. i početkom 20. stoljeća) i kritiziravši nehigijenske uvjete i navike ljudi, primjerice, nečistoću i loš zrak u kućama, ulazak u brak premladih i nezrelih osoba, loš način pripreme hrane, nedostatak zahoda, praznovjerje. U svojem će se javnozdravstvenom radu i Andrija Štampar kao liječnik, zdravstveni savjetnik i kasnije profesor, ravnatelj Škole narodnog zdravlja i akademik zalagati za to da liječnik bude i socijalni radnik i narodni učitelj, dostupan svim slojevima pučanstva, te da se znatno poveća preventivno zdravstveno djelovanje.
Budući da je Medicinski fakultet u Zagrebu osnovan tek 1917., Štampar se u jesen 1906. upisao na bečki medicinski fakultet.
U Beču je živio povučeno i skromno. Već je tada bio sklon socijalno-medicinskim temama, posebice borbi protiv alkoholizma. Za vrijeme praznika koje je provodio kod roditelja u Mrzoviću zanimao se za život seljaka, razgovarao je s ljudima, pitao ih o njihovim životnim i zdravstvenim uvjetima i navikama.
ODLUČIO SAM POSTATI RADNIK NA UZDIZANJU NARODNOGA ZDRAVLJA I MEDICINU POTPUNO STAVITI U SLUŽBU NARODA
Mnogo godina kasnije, govoreći prigodom preuzimanja nagrade i medalje Léon Bernard u Meksiku 1955., Andrija Štampar ovako je opisao korijene svojega interesa za socijalnu medicinu:
„Kao student medicine živio sam u malom selu, u kojem nije bilo više od nekoliko stotina stanovnika koji su s mukom obrađivali zemlju, zarađujući svakidašnji kruh. Ti su ljudi bili moji prvi i najbolji učitelji. Od njih sam naučio realistički gledati na život i oni su me prvi potaknuli da mislim na bezbroj faktora koji utječu na zdravlje, a koji su povezani s toliko područja ljudske djelatnosti. U atmosferi tih radinih ljudi formirali su se moji pogledi, pa sam odlučio postati radnik na uzdizanju narodnoga zdravlja. U to vrijeme u mojoj domovini nije bilo medicinskih škola, pa sam morao otići u inozemstvo da bih dobio medicinsku naobrazbu. Tako sam završio medicinu u Beču, na jednom od tada najboljih fakulteta na svijetu.
Zahvaljujući djelovanju socijalnih radnika i političara, počelo je bivati sve jasnije da medicina treba potpuno biti u službi naroda. Glas ovih pionira bio je još slab, ali je vrijeme pokazalo da je sjeme koje su oni posijali urodilo plodom. Radništvo se žestoko borilo za osnovne životne uvjete i bilo je željno znanja. Pučka sveučilišta, u kojima su radnici aktivno sudjelovali, jasno su pokazala svakome (tko je htio da vidi) da zdravlje naroda nije briga samo liječnika nego i naroda kao cjeline.
U to je vrijeme prof. Tandler na javnim skupovima držao govore o zdravlju koje je uvjet za opstanak naprednoga društva i pravu koje pripada svakom čovjeku. Kasnije je on organizirao zdravstvenu službu grada Beča. To je bio primjer koji je uspješnom djelatnošću pokazao kako zdravstvena služba treba biti organizirana i kako bi se mnogo moglo učiniti za unaprjeđenje narodnoga zdravlja kad bi se upotrijebila javna sredstva.
Potkraj moga studija bilo je nekoliko drugih nastavnika koji su zastupali ideje socijalne medicine i pokušali da objasne ne samo studentima medicine nego i čitavoj javnosti da je socijalna medicina medicina budućnosti. Od nekoliko stotina studenata, moram priznati, ova predavanja dr. Telekyja slušali smo samo trojica. On mi je ostao u živom sjećanju kao prvi učitelj socijalne medicine iz vremena kad se ona tek počela boriti za svoj opstanak.“
Još tijekom studija Štampar je držao predavanja i u Beču i u domovini, a ponajviše se posvetio borbi protiv alkoholizma. Kao student objavio je više od 70 članaka, a prevodio je i tekstove svojih profesora na hrvatski. Pisao je jasno, neposredno i jezgrovito s uvjerljivim, logičnim izlaganjem i naglašavanjem precizno oblikovanih misli.
Diplomirao je u Beču, 23. prosinca 1911. i već je 1. siječnja 1912. počeo raditi kao sekundarni liječnik Gradske bolnice u Karlovcu. Bavio se općom praksom, obavljao je i male operativne zahvate, no stalno je u sebi nosio ideje socijalne medicine. Često je dolazio u Zagreb, govorio i pisao. Objavljivao je članke u „Liječničkom vjesniku“, glasilu Zbora liječnika Hrvatske.
Štampar je 1913. postavljen za općinskog liječnika u Novoj Gradiški. Tu je imao svakodnevnu priliku na terenu upoznati zdravstvene probleme seoskoga stanovništva, uvidjeti težinu liječničkoga rada na selu i steći iskustvo koje će mu koristiti kasnije kao organizatoru zdravstvene službe.
No, počeo je Prvi svjetski rat i dr. Andrija Štampar mobiliziran je u srpnju 1916. u 27. domobransku pješačku pukovniju u Sisku. Radio je kao liječnik u regrutnoj komisiji, ali budući da je velik broj regruta oslobađao vojne obveze, za kaznu je 1917. premješten za liječnika zarobljeničkoga logora u Mathausenu.
Nakon završetka rata vratio se nakratko na svoju dužnost općinskog liječnika u Novu Gradišku, a zatim je odlukom Narodnoga vijeća Kraljevine SHS, 25. studenoga 1918. postavljen za zdravstvenog savjetnika pri Povjereništvu za socijalnu skrb u Zagrebu.
UTEMELJENJE JAVNOZDRAVSTVENE SLUŽBE I OSNIVANJE ŠKOLE NARODNOGA ZDRAVLJA U ZAGREBU
Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, nova je država trebala izgraditi novu javnu zdravstvenu službu, pa je dr. Josip Lochert, šef zdravstva za Hrvatsku, postavio Andriju Štampara na novu dužnost u zdravstvenoj administraciji u Zagrebu. Izabran je i za potpredsjednika Zbora liječnika Hrvatske. U „Liječničkom vjesniku“ objavljuje konkretne prijedloge za uređenje preventivne zdravstvene djelatnosti, predlaže uvođenje dispanzerskog načina rada za suzbijanje alkoholizma, tuberkuloze i spolnih bolesti.
U članku „Stanice za tuberkulozu“ Štampar je kritizirao istaknutog liječnika i političara Milivoja Dežmana, okarakteriziravši njegov sanatorij Brestovac kao „gradnju od vrha umjesto od temelja“, ističući koncepciju gradnje najprije mreže dispanzera, pa tek zatim velikih lječilišta. U oštroj polemici s Dežmanom (koji je teško trpio prigovore, a još k tome su ga na otvaranje Brestovca potaknuli osobni razlozi, budući da je bio u vezi s glumicom Ljerkom Šram koja je bolovala od tuberkuloze), Štampar je, kao i u drugim polemikama, bio miran i argumentiran, nimalo osoban.
Dr. Andrija Štampar nastavio je i svoj rad na zdravstvenom prosvjećivanju, pa je 1919. objavljena njegova „Narodna čitanka o alkoholu“ i postigla velik uspjeh te doživjela još dva izdanja. U travnju 1919. Štampar je prvi put sudjelovao na međunarodnom skupu u Parizu te održao predavanje o zaštiti djece u Kraljevini SHS, u kojem je zapravo izložio svoj program rada na zaštiti djece, koju bi morala provoditi država.
U svojim je radovima pokazivao da ima jasnu i cjelovitu koncepciju o uređenju javnozdravstvene službe te mu je ubrzo povjerena dužnost načelnika higijenske službe u Ministarstvu narodnoga zdravlja u Beogradu, iako je tada imao tek nepunu 31 godinu. Na toj je dužnosti ostao do 1930., a samo u prvih pet godina utemeljio je zdravstvenu službu u tadašnjoj državi, organiziravši 250 higijenskih ustanova (Centralni higijenski zavod u Beogradu, Školu narodnoga zdravlja u Zagrebu, Institut za malariju u Trogiru, niz domova narodnoga zdravlja, bakterioloških stanica, antituberkuloznih, antiveneričnih i antitrahomskih ambulanti i dr.). Sagrađeno je ili otkupljeno 170 zgrada za utemeljene zdravstvene i socijalno-medicinske jedinice.
Štampar je putovao po najzabačenijim krajevima i širio u narodu znanje o čuvanju i unaprjeđenju zdravlja. Zdravstvene stanice i domove zdravlja povezao je u mrežu s higijenskim zavodima i Centralnim higijenskim zavodom u Beogradu kao stručno-metodološkom jedinicom, a kasnije i sa Higijenskim zavodom sa Školom narodnoga zdravlja u Zagrebu, jedinstvenom ustanovom u cijeloj tadašnjoj državi. Sažet prikaz rezultata Štamparovog rada u tom periodu objavljen je u bogato ilustriranoj monografiji „Pet godina socijalno-medicinskoga rada u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca“, u izdanju Instituta za socijalnu medicinu Ministarstva narodnoga zdravlja u Zagrebu, 1926.
Štamparov biograf Mirko Dražen Grmek pritom ističe „uvjete u kojima su postignuta ta ostvarenja. Kad je Štampar god. 1919. došao u Beograd dobio je na raspolaganje samo jednu sobu sa stolom i dvije stolice. Nije imao u prvi mah ni suradnika ni budžetskih sredstava. Za njega je takvo stanje bilo samo poticaj za pojačanu djelatnost.“
Dr. Andrija Štampar uspostavio je i korisne međunarodne veze, sprijateljio se s predsjednikom Higijenske organizacije Lige naroda i već je 1924. angažiran kao ekspert te organizacije. Zahvaljujući svojem poštenju i nepotkupljivosti, stekao je povjerenje američke humanitarne Rockefellerove fondacije koja je od tada stručno i materijalno podupirala javnozdravstvene programe te gradnju i opremanje zdravstvenih ustanova.
Rockefellerova fondacija financirala je gradnju reprezentativne zgrade Škole narodnoga zdravlja na Zelenom brijegu iznad Gupčeve zvijezde u Zagrebu (današnja Rockefellerova ulica 4). U tzv. žutu zgradu smještena je Škola, a u sjevernu bijelu zgradu Higijenski zavod. Time je u Zagrebu oživotvorena Štamparova ideja iz njegovih studentskih dana o uvođenju nastave iz socijalne medicine, a on je još 1922. od profesorskog vijeća Medicinskog fakulteta u Zagrebu dobio „dozvolu predavanja iz socijalne higijene“. Iste godine dr. Andriji Štamparu dodijeljen je status izvanrednog sveučilišnog profesora.
Svečano otvorenje nove zgrade Škole narodnoga zdravlja bilo je 3. listopada 1927. i na njega su izravno iz Budimpešte stigli i ugledni svjetski stručnjaci koji su sudjelovali na konferenciji o ulozi škola narodnoga zdravlja. O svemu su detaljno izvještavale novine i radio, pa doznajemo i da je kao treći govornik na otvorenju Stjepan Radić govorio na francuskom. Društveni program uključivao je svečani banket u hotelu Esplanade, čiji je domaćin bio ministar narodnoga zdravlja, te večeru u Gradskom podrumu, koju su priredili Zbor liječnika i Medicinski fakultet.
Sutradan je organiziran posjet turopoljskom selu Mraclin koje će se u nekoliko sljedećih godina preobraziti zahvaljujući upravo djelovanju Škole narodnoga zdravlja, a Andrija Štampar će priskrbiti financijsku potporu Rockefellerove fondacije i uz tehničku pomoć građevinskih stručnjaka sanitarno-tehničkog odjela Škole organizirati zatrpavanje velike bare Krka usred sela. Izgrađeni su betonski odvodni kanali i nogostupi uz proširene ceste, iskopano je jedanaest javnih bunara s ručnim crpkama i još mnogo zatvorenih bunara, gnojnica i higijenskih zahoda u domaćinstvima, ukupno 270 objekata. U selu je 1930. izgrađena i lijepa jednokatnica s društvenim prostorijama (narodnim domom) i čitaonicom, javnim kupaonicama i zdravstvenom stanicom koja u istim prostorijama djeluje i danas.
Na Štamparovu inicijativu, u selima se organiziraju domaćinski tečajevi, a 1928. započelo je s radom „seljačko sveučilište“ koje je u Školi narodnog zdravlja održavalo petomjesečni zimski tečaj za seoske muškarce i tromjesečni proljetni tečaj za seoske žene. Edukativne poruke prenosile su se plakatima, brošurama, knjižicama i filmovima.
Andrija Štampar ponajviše je vjerovao u komunikacijsku snagu filma, pa je u Školi narodnoga zdravlja do početka Drugog svjetskog rata snimljeno više od 130 crtanih, igranih i dokumentarnih filmova koji su poučavali stanovništvo zdravim higijenskim i životnim navikama. Terenskim automobilom i s pokretnim projektorom djelatnici Škole narodnog zdravlja dolazili su u najzabačenije krajeve zemlje, držali predavanja i prikazivali filmove.
ŠTAMPAROVI DNEVNICI U UNESCO-ovom REGISTRU SJEĆANJA SVIJETA
Iako je dr. Andrija Štampar nailazio na veliko priznanje inozemnih ustanova i istaknutih svjetskih stručnjaka, zbog svoje je socijalne orijentacije i naprednih stavova imao i snažne protivnike, i to ne samo među političarima, već i među liječnicima i ljekarnicima koji su bili privatnici i nisu bili skloni socijalizaciji zdravstvene službe. U tome su prednjačile uprave Liječničke komore i Zbora liječnika Hrvatske u Zagrebu, pa Štampar istupa iz staleške udruge.
Uvođenje diktature kralja Aleksandra 1929. značilo je i kraj rada Andrije Štampara u Ministarstvu narodnoga zdravlja. Naime, Štampar se zamjerio i vladajućim krugovima u Beogradu svojom socijalističko-demokratskom ideologijom, a nepoćudan je postao kad nakon atentata u beogradskoj Skupštini nije prihvatio ponudu da uđe u vladu kao ministar unutarnjih poslova, nego je uvjetovao da se provedu slobodni izbori. Godine 1930. postavljen je za generalnog inspektora za higijenu, što je bila zvučna titula, ali je zapravo značila udaljavanje s odgovornih funkcija. U proljeće 1931. umirovljen je u svojoj 43. godini, prema zakonskoj odredbi o „nesposobnosti za službu“.
Ubrzo nakon umirovljenja, Andriju Štampara predložilo je Vijeće Medicinskoga fakulteta u Zagrebu za redovnog profesora higijene i socijalne medicine. Unatoč pohvalnom mišljenju četvorice profesora iz Njemačke, Danske i Poljske, državne vlasti iz političkih razloga nisu htjele potvrditi Štamparov izbor punih osam godina – pa je tek 5. ožujka 1939. Štampar postao redovni profesor, a već iduće akademske godine (1940./41.) izabran je za dekana Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
U Zagrebu je, dakle, od 1922. do 1939. Andrija Štampar imao status izvanrednog sveučilišnog profesora, ali je među kolegama u svijetu, u europskim zemljama i SAD-u, dočekivan kao vrhunski stručnjak Higijenske organizacije Lige naroda. Krajem 1931. bio je gost Rockefellerove fondacije u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, a 1932. postaje potpredsjednik Higijenskog odbora u Ženevi.
Od 1933. do 1936. boravio je u Kini, gdje je reorganizirao javnu zdravstvenu službu i pomogao u suzbijanju masovnih zaraznih bolesti koje su se proširile nakon velikih poplava. Putovao je uzduž i poprijeko te velike zemlje, proučavajući ne samo zdravstvene, nego i gospodarske prilike na selu i u gradovima.
Štampar je na svojim putovanjima amaterskom filmskom kamerom bilježio ljude i krajeve koje je posjećivao, a nakon povratka u Zagreb pokazivao je snimljeni materijal suradnicima u Školi narodnog zdravlja. Istovremeno je vodio i dnevnik u koji je detaljno zapisivao dojmove – više od 1800 gusto tipkanih stranica u sedam godina, od 1931. do 1938., od opisa putovanja u svojstvu zdravstvenog djelatnika u gotovo sve krajeve svijeta (SAD, Kanadu, Kinu, Tursku, Bugarsku, Španjolsku, SSSR) do svjedočanstva o poznatim političarima, znanstvenicima, diplomatima, o talijanskoj okupaciji Abesinije, Japansko-kineskom ratu, diktaturama u Europi, a ponajviše o sudbinama ljudi u ratnim zbivanjima.
Rukopis je prvi put objavljen 2009. u obliku knjige pod naslovom „Dnevnik s putovanja 1931.-1938.“, a ove su godine Dnevnici Andrije Štampara uvršteni u UNESCO-ov Memory of the World Register (Registar sjećanja svijeta), što potvrđuje globalnu vrijednost djelovanja i nasljeđa dr. Andrije Štampara u području javnog zdravstva, obrazovanja, međunarodne suradnje i humanizma.
U Štamparovim dnevnicima, dakako, čitamo i o njegovom osobnom doživljaju svih tih putovanja, kao i o emotivnim zapažanjima čovjeka koji neprestance pakira kovčege i ostavlja svoju obitelj i dom. Tako, primjerice, 25. siječnja 1938. piše:
„I opet ostavljam kuću. Već to tako traje godinama i nikada ne znam kad će tome doći kraj. Sve mi teže pada stalno pokretanje po svijetu. A sad, kad je moja porodica našla svoj mir i sreću, meni je još teže rastajati se s rodnim krajem. Iako se čovjek postupno uslijed boravka u stranom svijetu nekako promijeni i svijet mu izgleda kao da je domovina, ipak čovjeka pored svega toga srce stalno vuče u rodni kraj. Bio je mrak kad sam svoje ostavio i pošao spram Zapada. Drugi sam dan već bio u Ženevi, gdje su me čekali stari znanci. S najviše me želje čekao dr. K. koji boravi na strani toliki niz godina. Njemu je svaka vijest od kuće koja dolazi neposredno draga i donosi mu života i svježeg zraka u njegov skromni stan.“
U to je vrijeme Andrija Štampar bio u drugom braku sa svojom kolegicom i suradnicom, liječnicom školske medicine dr. Desankom Ristović s kojom se oženio 1937., četiri godine nakon smrti prve supruge Marije Mešnjak. Marija je bila njegova ljubav iz mladosti i vjenčali su se odmah nakon njegove promocije. Između 1916. i 1922. rodilo im se petoro djece: sinovi Slobodan i Boris i kćeri Ljerka, Biserka i Zora.
PREDSJEDNIK JUGOSLAVENSKE AKADEMIJE I OSNIVAČ SVJETSKE ZDRAVSTVENE ORGANIZACIJE
Drugi svjetski rat donio je nove probleme dr. Andriji Štamparu. Ustaška policija uhitila ga je 17. travnja 1941., pa 11. svibnja oslobodila i ponovno uhitila po nalogu GESTAPO-a. Otpravili su ga u Graz u kojem je proveo cijeli rat.
Kad se vratio u Zagreb 1945., Štampar se vratio na mjesto redovnog sveučilišnog profesora higijene i preventivne medicine na Medicinskom fakultetu te na dužnost rektora zagrebačkog sveučilišta u akademskoj godini 1945./46.
Bio je ravnatelj Škole narodnoga zdravlja, u čijoj je zgradi nakon rata smješteno Ministarstvo narodnoga zdravlja sa Sanitarnom inspekcijom, pa su Štamparu dodijeljene laboratorijske prostorije u susjednoj „bijeloj zgradi“. Njegov ugled u inozemstvu (posebice u SAD-u) željela je iskoristiti jugoslavenska vlada, a Štampar je pak iskoristio priliku u kontaktima s vlastima u Beogradu da Školi vrati njezinu ulogu i prostorije. Štamparov nekadašnji student i kasnije bliski suradnik dr. Branko Cvjetanović o tome kaže:
„Da bi barem imao minimum potreban da se održava nastava na njegovoj Katedri, zatražio je prvom zgodom od Tita demobilizaciju svoja dva predratna đaka (dr. Ive Brodarca i dr. Branka Cvjetanovića). Njih trojica zagrijavali su se za vrijeme zime hodajući oko velikoga laboratorijskog stola i planirali buduću nastavu iz javnoga zdravstva. Prilikom jednoga kasnijeg susreta s Titom, Štamparu se pružila prilika da ukaže na potrebu da se Škola vrati svojoj svrsi. To je urodilo hitnim nalogom ministra unutarnjih poslova Steve Krajačića i sljedećega jutra su sve prostorije ispražnjene od spisa Sanitarne inspekcije te se je glavni inspektor sa svim spisima i činovnicima našao u predvorju žute zgrade.“
Uredbom Vlade Narodne Republike Hrvatske 20. kolovoza 1947., Škola narodnoga zdravlja postaje sastavni dio Medicinskog fakulteta i ulazi u novu fazu edukacije studenata medicine te poslijediplomskog i trajnog usavršavanja drugih stručnjaka javnozdravstvenih struka. Uz dužnost ravnatelja Škole, Andrija Štampar bio je i dekan Medicinskoga fakulteta (1952.-1957.) te osnivač Instituta za higijenu rada.
Dr. Andrija Štampar postao je 11. veljače 1947. redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), a već 4. travnja iste godine izabran je za njezinog predsjednika. Na tu je dužnost biran još tri puta uzastopce (1951., 1954. i 1957.). Pod njegovim vodstvom Akademija je razvila živu znanstveno-istraživačku, stvaralačku i publicističku djelatnost na svim znanstvenim područjima i osnovala nekoliko instituta. U Akademiji, kao i u Školi narodnoga zdravlja, brinuo se o svakom suradniku i namješteniku: znao je gotovo sve pa i najmanje probleme i teškoće.
U jesen 1952. izabran je ponovno za dekana Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i na toj funkciji ostaje pet godina zaredom. Osobitu brigu posvetio je nastavi sestrinstva i njegovom zaslugom osnovana je Viša škola za medicinske sestre u okviru fakulteta.
Istovremeno s brojnim dužnostima u domovini, Andrija Štampar je od 1945. radio i na osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije, izrađujući njezin statut, a kasnije sudjelujući u izradi njezina ustava. Na konferenciji Ujedinjenih naroda u Londonu 1946. izabran je za prvog potpredsjednika Ekonomskog i socijalnog vijeća UN-a te za člana Pripremnog odbora za osnivanje Svjetske zdravstvene organizacije, koji je radio od srpnja 1946. do lipnja 1948. Svjetska zdravstvena organizacija pravno je osnovana 7. travnja 1948., a prvog dana zasjedanja prve skupštine SZO-a, 24. lipnja 1948. u Ženevi, dr. Andrija Štampar izabran je za predsjednika skupštine te je tijekom sljedećih mjesec dana rukovodio njezinim radom.
Nakon toga, Andrija Štampar je kao izaslanik Svjetske zdravstvene organizacije proučavao javno zdravstvo i medicinsko školstvo u Afganistanu, Egiptu, Sudanu i Etiopiji.
Na osmom redovnom zasjedanju skupštine SZO-a 13. svibnja 1955. u Meksiku prof. dr. Andriji Štamparu uručena je medalja i nagrada Zaklade Léona Bernarda, najveće međunarodno priznanje za doprinos na području socijalne medicine.
Kako je zapisala prof. dr. sc. Jadranka Božikov, „Andriji Štamparu tek je tijekom posljednjih 27 godina života stalna adresa bila zagrebačka, no kad bi se zbrojili svi dani koje je tih godina proveo izvan Zagreba bilo bi ih zasigurno više nego onih koje je proveo sa svojom obitelji u vili okruženoj zelenilom na zagrebačkom Gvozdu. Tri je godine boravio u Kini kao ekspert Lige naroda, četiri ratne bio je interniran u Grazu, mnogo je putovao diljem Europe i Sjeverne Amerike, obilazeći visokoškolske i zdravstvene ustanove, da bi u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata bio izabran za predsjedavajućega više važnih međunarodnih komisija čiji su se sastanci održavali u Ženevi, Parizu i Londonu, i to mjesecima iz dana u dan, a vodili su važnom cilju: uspostavi Svjetske zdravstvene organizacije. Tek ga je posljednjih desetak godina života svakodnevno ispred njegovoga doma na Gvozdu čekala velika crna limuzina marke Packard, poklon Rockefellerove fondacije, i odvozila na čak tri radna i rukovodeća mjesta: pred Školu narodnoga zdravlja na brijegu iznad Gupčeve zvijezde, pred ured dekana Medicinskoga fakulteta na obližnjoj Šalati i na kraju ‒ prema palači Akademije na Zrinskom trgu.“
Andrija Štampar umro je 26. lipnja 1958. u Zagrebu od posljedica moždanog udara. Imao je 70 godina i ispunjen život u kojem se neštedimice davao poslu i pozivu koji je bio njegova misija i ostavština.
