Napisao: Maximilian Esterházy de Galántha
Dragutin Gorjanović-Kramberger zauzima iznimno mjesto u povijesti hrvatskoga prirodoslovlja i među onim je hrvatskim znanstvenicima čiji je opus trajno nadilazio nacionalne okvire. Geolog, paleontolog, stratigraf, paleoantropolog, muzealac, sveučilišni profesor i organizator znanstvenih institucija, bio je jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske znanosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Njegov je međunarodni ugled ponajprije vezan uz otkriće i znanstvenu obradu krapinskoga neandertalskog nalazišta na Hušnjakovu brdu, no njegova se ukupna važnost ne može iscrpiti u tom jednom, koliko god znamenitom, otkriću. Gorjanović-Kramberger dao je temeljne prinose razvoju geologije, paleontologije, geološkoga kartiranja, muzejske djelatnosti i visokoškolske nastave u Hrvatskoj, a osobito je zaslužan za institucionalno osamostaljivanje hrvatske geološke službe.
Za Zagreb je njegovo značenje osobito. Za razliku od mnogih velikih hrvatskih znanstvenika koji su u Zagreb došli tijekom školovanja ili profesionalnoga uspona, Gorjanović-Kramberger bio je Zagrepčanin rođenjem, obrazovanjem u svojim najranijim godinama, profesionalnim djelovanjem i životnim opredjeljenjem. U Zagrebu je rođen 25. listopada 1856., u njemu je još kao dječak razvio zanimanje za prirodoslovlje, ovdje je nakon studija izgradio gotovo čitavu znanstvenu karijeru, desetljećima predavao na Sveučilištu, vodio geološko-paleontološke zbirke, sudjelovao u stvaranju strukovnih i znanstvenih ustanova te naposljetku u Zagrebu i umro 22. prosinca 1936. godine. Njegova je biografija stoga nedjeljiva od razvoja Zagreba kao modernoga sveučilišnog i znanstvenog središta.
Potjecao je iz građanske obitelji. Otac Matija Kramberger doselio se iz Štajerske, a majka Terezija, rođena Vrbanović, bila je hrvatskoga podrijetla. Zanimanje za prirodu razvio je vrlo rano. Kao dječak skupljao je leptire, puževe i biljke iz okolice Zagreba, a na njega je snažno utjecao Slavoljub Wormastiny, gornjogradski ljekarnik i preparator Narodnoga muzeja. Upravo se u toj ranoj povezanosti s muzejskim zbirkama može prepoznati početak interesa koji će poslije prerasti u profesionalnu paleontologiju.
Nakon četiri razreda realne gimnazije i kratkoga školovanja u preparandiji, Gorjanović-Kramberger odlazi na studij prirodnih znanosti u Zürich, a zatim u München, gdje mu je profesor bio ugledni paleontolog Karl Alfred von Zittel. Studij je završio 1879. doktoratom prirodnih znanosti na Sveučilištu u Tübingenu. Njegova disertacija bila je posvećena fosilnim ribama Karpata, a već je iste godine objavljena u uglednom časopisu Palaeontographica. Već iz toga ranoga razdoblja razvidno je da se formirao unutar tada najrazvijenijih srednjoeuropskih prirodoslovnih škola i da je vrlo rano uspostavio kriterije rada koji će ostati obilježjem čitava njegova opusa: sustavnost, poredbenost, oslonjenost na fosilnu građu i izrazitu sklonost prema preciznoj stratigrafskoj interpretaciji.
Nakon završetka studija vraća se u Zagreb, uz dodatno usavršavanje u Beču, gdje je boravio u Dvorskom muzeju, na Sveučilištu i u Geološkom zavodu. Godine 1880. imenovan je pristavom Mineraloško-geološkoga odjela Hrvatskoga narodnog muzeja. U toj je ustanovi započeo dugotrajan rad na obradi i sustavnom sređivanju geoloških i paleontoloških zbirki. Bio je blizak suradnik i nasljednik Đure Pilara, jednoga od utemeljitelja hrvatske geologije, a važnu ulogu u njegovu profesionalnom razvoju imao je i Spiridion Brusina.
Godine 1882. promijenio je prezime Kramberger u Gorjanović, u skladu s tadašnjim hrvatskim nacionalnim i kulturnim ozračjem, premda je u znanstvenoj literaturi tijekom života rabio različite oblike prezimena. Već sljedeće godine habilitirao se na Zagrebačkom sveučilištu i postao docent paleontologije kralježnjaka. Godine 1886. njegova je docentura proširena na cjelokupnu paleontologiju. Nakon Pilarove smrti 1893. preuzeo je vodstvo Katedre za geologiju i paleontologiju te postao ravnateljem Geološko-paleontološkoga odjela Narodnoga muzeja. Godine 1894. imenovan je izvanrednim, a 1896. redovitim profesorom. Na Sveučilištu u Zagrebu djelovao je sve do umirovljenja 1924. godine.
Njegova akademska karijera imala je veliko institucionalno značenje. Zagrebačko je Sveučilište u posljednjim desetljećima 19. stoljeća još uvijek bilo mlada ustanova, a pojedine prirodoslovne discipline tek su dobivale trajniju organizacijsku strukturu. Gorjanović-Kramberger nije bio samo profesor koji je predavao već postojeći sadržaj. Sudjelovao je u stvaranju same znanstvene tradicije. Njegov rad obuhvaćao je sveučilišnu nastavu, muzejske zbirke, terenska istraživanja, znanstveno publiciranje i organiziranje geološke službe, pa ga s pravom treba smatrati jednim od ključnih utemeljitelja moderne geološke i paleontološke škole u Hrvatskoj.
Važno je istaknuti da je međunarodnu reputaciju stekao mnogo prije otkrića krapinskoga pračovjeka. Do kraja 19. stoljeća već je objavio više desetaka znanstvenih rasprava, ponajviše o fosilnim ribama. Proučavao je faune Hrvatske, Karpata, Štajerske, Bavarske, Hvara, Italije i drugih područja. Opisivao je nove vrste i rodove, analizirao filogenetske odnose i koristio fosile u stratigrafskim interpretacijama. Bavio se i fosilnim gmazovima, sisavcima i drugim skupinama. Njegova obrada krednih guštera iz skupine Aigialosauridae imala je znatnu međunarodnu vrijednost, a brojni strani istraživači slali su mu fosilni materijal na stručnu determinaciju.
Istodobno se sustavno bavio geologijom Hrvatske. Istraživao je stratigrafiju, tektoniku, paleogeografiju, krške pojave, hidrogeologiju, potresna područja i geološku građu brojnih dijelova zemlje. Posebnu je pozornost posvetio Medvednici i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, pa njegova istraživanja imaju i neposredno značenje za razumijevanje geološke povijesti zagrebačkoga prostora. Bavio se i uzrocima zagrebačkih potresa, pitanjima krša te primijenjenom geologijom, uključujući istraživanja rudnih ležišta i naftnih pojava.
Prekretnica u njegovu životu dogodila se 1899. godine. Dana 23. kolovoza te godine na Hušnjakovu brdu u Krapini prepoznao je iznimno bogato pretpovijesno nalazište ljudskih fosilnih ostataka, životinjskih kostiju, kamenoga oruđa, tragova vatre i drugih arheoloških nalaza. Važnost njegova doprinosa nije, međutim, samo u samom prepoznavanju nalazišta. Presudna je bila metodologija kojom mu je pristupio.
Gorjanović-Kramberger odmah je shvatio stratigrafsku i paleoantropološku vrijednost nalaza. Iskopavanja je provodio sustavno, bilježeći geološke slojeve, izrađujući profile i dokumentirajući položaj fosilnih ostataka. Takav je način rada bio za kraj 19. stoljeća iznimno napredan. U vremenu u kojemu arheološka i paleoantropološka metodologija još nije bila standardizirana, on je nalazištu pristupio kao geolog i paleontolog, svjestan da fosilna kost bez preciznoga geološkog konteksta gubi velik dio svoje znanstvene vrijednosti.
Krapinsko je nalazište bilo posebno važno zbog količine i raznolikosti pronađenih ljudskih ostataka. Za razliku od ranijih europskih nalaza, koji su često obuhvaćali pojedinačne kosti ili fragmente, u Krapini je pronađena velika zbirka ostataka većega broja osoba različite dobi i tjelesne građe. Upravo je ta brojnost omogućila Gorjanoviću-Krambergeru da pokaže kako anatomske osobitosti neandertalaca nisu posljedica bolesti ili patoloških deformacija pojedinaca, kako su tvrdili neki tadašnji ugledni znanstvenici, nego obilježja drevne ljudske populacije.
Time je krapinski materijal postao jedan od ključnih dokaza u raspravi o postojanju fosilnoga čovjeka i evoluciji ljudskoga roda. Krajem 19. stoljeća ta pitanja još su bila iznimno prijeporna. Darwinova teorija evolucije bila je relativno nova, a odnos fosilnih ljudskih ostataka prema suvremenom čovjeku predmet velikih znanstvenih i filozofskih sporova. Gorjanović-Kramberger svojim je nalazima i njihovom obradom dao snažan empirijski argument u prilog činjenici da je ljudska vrsta imala duboku pretpovijest i anatomski različite prethodne populacije.
Njegov je doprinos bio tim veći što se nije zadovoljio klasičnom morfološkom usporedbom. U istraživanja je uvodio nove metode. Kako bi ispitivao istodobnost ljudskih i životinjskih kostiju, određivao je sadržaj fluora u fosilnom materijalu. Posebno je značajna njegova uporaba rendgenskih zraka za proučavanje unutarnje građe fosilnih kostiju. Budući da je Röntgen rendgenske zrake otkrio tek 1895., Gorjanovićeva vrlo rana primjena te metode u paleontologiji svjedoči o iznimnoj otvorenosti prema tehnološkim inovacijama.
U tome se pokazuje jedna od njegovih najvažnijih znanstvenih osobina. Bio je klasično obrazovan prirodoslovac, ali nije ostao zarobljen u metodama 19. stoljeća. Kada bi nova tehnologija ili postupak omogućavali pouzdaniju analizu, nastojao ih je uvesti u vlastiti rad. Upravo ta kombinacija terenske pedantnosti, morfološkoga znanja i metodološke otvorenosti svrstava ga među pionire moderne paleoantropologije.
Rezultate istraživanja objavljivao je u uglednim europskim stručnim časopisima, a njegov je rad vrlo brzo privukao pozornost vodećih antropologa i anatoma toga vremena. O krapinskim nalazima vodio je znanstvene rasprave s nizom europskih autoriteta. Nije pritom pokazivao sklonost nekritičkom prihvaćanju tuđega autoriteta. Naprotiv, kada bi stratigrafski i anatomski podaci podupirali njegove zaključke, bio ih je spreman braniti i protiv mnogo poznatijih znanstvenika iz velikih europskih središta.
Ta je intelektualna samostalnost važan dio njegova znanstvenog profila. Gorjanović-Kramberger bio je potpuno integriran u međunarodnu znanstvenu zajednicu, poznavao je vodeću literaturu i održavao stručne veze s inozemstvom, ali nije svoj zagrebački položaj doživljavao kao intelektualnu periferiju. Njegova karijera pokazuje da znanstvena relevantnost ne ovisi isključivo o veličini sredine nego o kvaliteti metode, pouzdanosti podataka i sposobnosti sudjelovanja u međunarodnoj raspravi.
Vrhunac njegova paleoantropološkog rada bila je monografija Der Diluviale Mensch von Krapina in Kroatien, objavljena početkom 20. stoljeća. To je djelo dugo ostalo jednim od najopsežnijih i najvažnijih prikaza fosilnoga čovjeka. Monografija nije obuhvaćala samo osteološku analizu ljudskih ostataka nego i stratigrafski kontekst, životinjsku faunu, arheološki materijal i geološku strukturu nalazišta. Takav interdisciplinarni pristup bio je za svoje vrijeme iznimno napredan i uvelike odgovara načinu na koji se paleoantropološka nalazišta proučavaju i danas.
Gorjanović-Kramberger nije prestao raditi na krapinskom materijalu nakon objave monografije. Tijekom nekoliko desetljeća objavio je velik broj rasprava posvećenih anatomskim obilježjima krapinskih neandertalaca, proučavajući zube, čeljusti, nadočne lukove, kralješke, lopatice, udove i različite patološke promjene. Krapinske je nalaze sustavno uspoređivao s drugim fosilnim ljudima poznatima u Europi i Aziji.
Njegove teorijske interpretacije nisu sve ostale prihvaćene u obliku u kojem ih je iznio. Smatrao je, primjerice, da su neandertalci u izravnijem evolucijskom odnosu prema suvremenom čovjeku nego što pokazuje današnje razumijevanje ljudske evolucije. Međutim, suvremena genetika i paleoantropologija također su pokazale da odnos neandertalaca i anatomski modernih ljudi nije bio jednostavan ni potpuno odvojen. Danas se zna da je među tim populacijama dolazilo do križanja i da dio današnjih ljudi nosi neandertalsko genetsko nasljeđe. U tom smislu neka pitanja koja je Gorjanović postavljao ostala su relevantna, premda su odgovori postali mnogo složeniji.
Njegovu znanstvenu veličinu stoga ne treba mjeriti time jesu li svi njegovi zaključci ostali nepromijenjeni. Ozbiljna znanost ne funkcionira na taj način. Važnije je što je postavio pitanja koja su ostala središnja za paleoantropologiju, prikupio iznimno kvalitetnu dokumentaciju, sačuvao materijal i stvorio interpretativni okvir koji je omogućio kasnijim generacijama da nastave istraživanje.
Posebno je zanimljiva njegova skeptičnost prema Piltdownskom čovjeku, koji je početkom 20. stoljeća u britanskoj znanosti bio prihvaćen kao jedan od važnih fosilnih nalaza. Gorjanović-Kramberger mnogo je prije konačnoga razotkrivanja prijevare upozoravao na anatomske i kronološke probleme toga nalaza. Kada je 1953. dokazano da je Piltdownski čovjek krivotvorina, pokazalo se da je njegov oprez bio opravdan. Ta epizoda dobro ilustrira njegov odnos prema znanstvenom autoritetu: prihvaćao je argument, a ne reputaciju.
Premda ga je Krapina proslavila, njegov doprinos geologiji Hrvatske po institucionalnom je značenju gotovo jednako važan. Gorjanović-Kramberger smatrao je da moderna država mora sustavno poznavati vlastitu geološku građu. Geologija za njega nije bila samo akademsko proučavanje daleke prošlosti Zemlje, nego osnova za istraživanje voda, ruda, energetskih izvora, građevinskih sirovina, potresnih područja i drugih prirodnih resursa.
Zbog toga se snažno zalagao za sustavno geološko kartiranje Hrvatske i Slavonije. Sudjelovao je u izradi geoloških karata u mjerilu 1 : 75 000 te u stručnim istraživanjima brojnih hrvatskih područja. Njegov rad obuhvaćao je Hrvatsko zagorje, Medvednicu, Samoborsko i Žumberačko gorje, Kutjevo, Slavoniju, Srijem i druge krajeve. U stratigrafiji je dao važan doprinos podjeli pliocenskih naslaga sjeverne Hrvatske, proučavao neogenske faune i njihove evolucijske odnose te razvio niz regionalnih geoloških interpretacija.
Posebna mu je zasluga osnivanje Geologijskoga povjerenstva za Hrvatsku i Slavoniju 1909. godine. Ta je ustanova predstavljala važan korak u osamostaljivanju hrvatske geološke službe od središnjih ustanova u Budimpešti. Gorjanović-Kramberger godinama se zauzimao za njezino osnivanje, uvjeren da sustavno geološko istraživanje teritorija predstavlja pitanje znanstvenoga i gospodarskoga interesa. Godine 1911. pokrenuo je i Vijesti Geologijskog povjerenstva, čime je stvorena platforma za objavljivanje rezultata domaćih geoloških istraživanja.
Po tom je pitanju njegov utjecaj izrazito dugoročan. Institucionalna tradicija iz koje će se razviti kasniji hrvatski geološki zavodi u znatnoj je mjeri povezana upravo s njegovim organizacijskim nastojanjima. Ovdje se najbolje vidi razlika između znanstvenika koji ostavlja samo vlastiti opus i znanstvenika koji stvara sustav sposoban nadživjeti pojedinca. Gorjanović-Kramberger pripada ovoj drugoj skupini.
Jednako je značajan njegov rad na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1883. do 1924. predavao je gotovo neprekinuto, što znači da je sudjelovao u obrazovanju više generacija hrvatskih geologa i prirodoslovaca. Naslijedio je Đuru Pilara i sudjelovao u konsolidaciji geologije i paleontologije kao samostalnih akademskih disciplina. Katedra, muzejske zbirke, stručna društva i geološko povjerenstvo zajedno su činili mrežu institucija kroz koju se u Hrvatskoj formirala moderna geološka struka.
Bio je i jedan od pokretača Hrvatskoga naravoslovnog društva, osnovanoga 1885. godine. To je društvo imalo važnu ulogu u okupljanju hrvatskih prirodoslovaca, objavljivanju stručnih radova i populariziranju prirodnih znanosti. Gorjanović je time djelovao ne samo kao sveučilišni profesor nego i kao organizator šire znanstvene zajednice.
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti izabrala ga je za dopisnoga člana 1891., a za redovitoga 1909. godine. Dobio je i niz međunarodnih i domaćih priznanja, bio je član brojnih učenih društava, počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu i počasni član stručnih organizacija. Gradovi Zagreb, Krapina i Karlovac dodijelili su mu počasno građanstvo. Ta priznanja pokazuju da njegov ugled nije naknadno konstruiran, nego je bio vrlo snažan već za života.
Njegova povezanost sa Zagrebom pritom nije samo biografska. Gorjanović-Kramberger pripada razdoblju u kojemu se Zagreb postupno oblikovao kao znanstveno središte. Sveučilište je bilo osnovano tek 1874., znanstveni instituti bili su malobrojni, a profesionalizacija prirodnih znanosti još u tijeku. U takvoj sredini pojedinci poput Gorjanovića imali su ulogu koja je bila mnogo šira od današnje profesorske specijalizacije. Istodobno su predavali, istraživali, stvarali zbirke, uređivali časopise, pisali stručne karte, organizirali ustanove i pregovarali s vlastima o financiranju znanosti.
Upravo je to razlog zbog kojega ga Zagrepčani ne bi smjeli promatrati samo kao „otkrivača krapinskoga pračovjeka“. On je jedan od ljudi koji su gradili znanstvenu infrastrukturu Zagreba. Krapina je njegovo najpoznatije otkriće, ali Zagreb je bio središte iz kojega je njegov cjelokupni rad proizašao i u kojemu je njegov znanstveni utjecaj bio institucionaliziran.
Njegova važnost leži i u činjenici da je uspio povezati malu znanstvenu sredinu s međunarodnim znanstvenim tokovima. Zagreb krajem 19. stoljeća nije mogao raspolagati materijalnim i kadrovskim resursima velikih europskih sveučilišta, ali Gorjanović-Kramberger pokazao je da se i iz takve sredine može stvarati relevantna znanost. Objavljivao je u uglednim inozemnim časopisima, sudjelovao u međunarodnim raspravama i održavao kontakte s vodećim stručnjacima. Njegova znanstvena karijera stoga ima i šire kulturno značenje: pokazala je da Hrvatska može biti ne samo recipijent europske znanosti nego i njezin aktivni proizvođač.
Osobito je važna njegova metodološka disciplina. U razdoblju kada je paleoantropologija bila pod snažnim utjecajem ideoloških, filozofskih i nacionalnih rasprava, Gorjanović-Kramberger uglavnom je ostajao usmjeren na empirijsku građu. Nije izbjegavao velike teorijske teme, ali ih je nastojao vezati uz anatomiju, stratigrafiju i paleontološki kontekst. Takav pristup pomogao mu je sačuvati znanstveni autoritet i u raspravama koje su bile izrazito prijeporne.
Umirovljen je 1924., no istraživački je ostao aktivan još nekoliko godina. Tijekom života objavio je 237 znanstvenih i stručnih radova prema standardnim bibliografskim popisima. Njegovi članci izlazili su u hrvatskim i inozemnim časopisima, od Rada JAZU i Glasnika Hrvatskoga prirodoslovnog društva do uglednih bečkih, njemačkih i drugih europskih publikacija. Taj opus po širini i međunarodnoj prisutnosti nema mnogo usporedivih primjera u hrvatskom prirodoslovlju njegova vremena.
Umro je u Zagrebu u prosincu 1936. godine, nakon gotovo šest desetljeća znanstvenoga djelovanja. Njegova se ostavština, međutim, nastavila razvijati. Krapinski nalazi i danas su predmet međunarodnih istraživanja. Suvremene metode, od računalne tomografije do biomolekularnih analiza, omogućuju da se na materijalu koji je prikupio postavljaju pitanja koja njegova generacija nije mogla ni formulirati. To je možda i najbolji pokazatelj kvalitete njegova rada. Nalazište koje je istražio prije više od stoljeća nije postalo samo povijesna zanimljivost, nego je ostalo aktivan znanstveni izvor.
Njegovo ime pripada povijesti Zagreba zbog toga što je upravo iz toga grada jedan hrvatski znanstvenik ušao u središte tadašnjih svjetskih rasprava o ljudskoj evoluciji. Krapinsko nalazište postalo je međunarodno poznato zato što ga je Gorjanović-Kramberger znao stručno obraditi i predstaviti. Njegova monografija i desetci kasnijih rasprava učinili su Hrvatsku važnom zemljom na karti rane paleoantropologije.
Jednako je važna njegova institucionalna ostavština. Osnivanje Geologijskoga povjerenstva, geološko kartiranje, razvoj sveučilišne nastave i muzejske djelatnosti stvarali su trajne pretpostavke za budući razvoj geologije u Hrvatskoj. To je vrsta doprinosa koja se često manje pamti od velikoga otkrića, ali je za razvoj znanstvene kulture dugoročno presudna.
Gorjanović-Kramberger bio je i primjer intelektualne samostalnosti. Međunarodno obrazovan i vrlo dobro upoznat s vodećim europskim teorijama, nije se prema njima odnosio nekritički. Njegova skepsa prema Piltdownskom čovjeku i njegova spremnost na raspravu s velikim autoritetima pokazuju znanstvenika koji nije miješao ugled s dokazom. Ta je osobina možda jednako vrijedna pamćenja kao i njegova velika otkrića.
Njegov životni put pokazuje i da se razvoj Zagreba krajem 19. i početkom 20. stoljeća ne može razumjeti samo kroz urbanizam, politiku, književnost ili umjetnost. Istodobno se stvarao i grad znanosti. Sveučilišne katedre, muzejske zbirke, stručna društva i znanstveni časopisi bili su sastavni dio modernizacije grada. Gorjanović-Kramberger bio je među najvažnijim ljudima toga procesa.
Zato ga treba pamtiti ne samo kao čovjeka koji je otkrio krapinskoga neandertalca, nego kao znanstvenika koji je pomogao institucionalizirati hrvatsku geologiju, osnažiti Zagrebačko sveučilište, povezati hrvatsko prirodoslovlje s europskom znanstvenom zajednicom i ostaviti opus koji se i danas citira i istražuje. Njegovo djelo nije samo dio povijesti jedne znanstvene discipline. Ono je dio kulturne i intelektualne povijesti Zagreba.
Dragutin Gorjanović-Kramberger stoga s pravom pripada među one Zagrepčane koje grad ne bi smio zaboraviti: ne zbog jedne senzacionalne epizode, nego zbog trajne vrijednosti njegova znanstvenog rada, širine njegova institucionalnog utjecaja i činjenice da je Zagreb, zahvaljujući njemu, početkom 20. stoljeća postao jedno od relevantnih mjesta na svjetskoj karti istraživanja ljudske prošlosti.
