Napisala: Biba Salata
Fotografije: Iz knjige Miroslava Tischlera „Penkala“
Prije 255 godina ( 1871.) rodio se Slavoljub Penkala, čovjek koji je stvorio najuspješniju hrvatsku robnu marku. A na stotu obljetnicu njegove smrti 2022. godine početkom rujna otvorena je izložba „Penkala iz Zbirke Tischler“ koja je održana tijekom Zagreb Design Weeka, na Akademiji likovnih umjetnosti . Ovo je prva izložba posvećena marki Penkala. Izloženi predmeti prikupljeni su zahvaljujući gospodinu Miroslavu Tischleru koji desetljećima stvara ovu zbirku. Knjiga M. Tischlera „Penkala“ iz 2001. poslužila nam je za ovaj tekst
Eduard Penkala rodio se u malom gradu tadašnje Austro-Ugarske monarhije, Liptovsky sv. Mikulaš (današnja Republika Slovačka), 20. travnja, 1871. Njegov otac Franjo Penkala, viši katastarski inženjer, bio je Poljak, a majka Marija (rođena Hannel) Nizozemka. Osim
Eduarda imali su još troje djece: Ivana, Franju i Rudolfa. Još kao dječak, Eduard je pokazivao sklonost prema tehnici: volio se igrati majstora, stalno je nešto popravljao u svojoj sobici (improviziranoj radionici) te je maštao o izumima. Pučku školu završio je u rodnom gradiću, a gimnaziju je upisao u Bielitzu, gdje je maturirao 28. rujna 1892. Na nagovor roditelja, koji su željeli da im sin postane liječnik, Eduard je otišao u Beč i upisao studij medicine. Međutim, ubrzo je shvatio da nije napravio dobar izbor te nakon prvoga semestra prekida studij i seli se u Dresden, gdje na Kraljevskoj tehničkoj visokoj školi upisuje kemiju. Diplomirao je 19. veljače 1898. ocjenom dobar.
Još tijekom studija upoznao je Emiliju Stoffregen, studenticu na Glazbenoj akademiji, gdje je on u slobodno vrijeme pohađao satove violine. Njihovo druženje ubrzo se pretvorilo u ljubav, koja je okrunjena zarukama nakon završetka studija. Eduard je diplomiravši odmah dobio posao u struci, u kemijskoj industriji u Košicama. Već sljedeće godine, 1899, ženi se Emilijom, a 1900, mladi bračni par seli se u Zagreb. U novi grad ga je dovela njegova ambicioznost i želja za napredovanjem u poslu: Visoko hrvatsko-ugarsko ministarstvo financija imenovalo ga je 1904. kraljevskim tehničkim nadzornikom. Mjesto na koje je postavljen odgovaralo bi današnjem položaju ministra, a u njegovoj je nadležnosti bilo cijelo istočno područje Austro-Ugarske Monarhije.
Dolazak u Zagreb
Glavni grad Hrvatske (upravno-političko, ekonomsko i kulturno središte zemlje) pružao je mladom inženjeru kemije početkom stoljeća neslućene mogućnosti. Zagreb je u to doba zbog svojega geografskog položaja, galopirajuće industrijalizacije, te velikoga društvenog i kulturnog napretka bio privlačan mnogima. Od gradića s tridesetak tisuća stanovnika, kakav je bio sredinom 19. stoljeća, Zagreb se već 1900. pretvara u moderno industrijsko i trgovačko središte u kojemu živi šezdeset tisuća ljudi. Unapređenju materijalnoga razvitka grada i intenziviranju njegova društvenog života svakako je pridonijelo i doseljavanje velikoga broja stanovnika iz gotovo svih krajeva Austro-Ugarske Monarhije.
Eduard i Emilija Penkala u Zagrebu su se nastanili na Trgu Franje Josipa broj 17 (današnji Trg kralja Tomislava). U istoj kući, inženjer Penkala 1902. uredio je malu radionicu u kojoj je počeo konstruirati i izrađivati prototipove svojih patenata. Iste je godine rođen njihov prvi sin Eduard. Inženjer Penkala od prvoga se dana osjećao gotovo pravim Zagrepčaninom – bio je ugledan i poštovan, kretao se u društvu hrvatske intelektualne i političke elite. Prijatelji su mu bili gradonačelnik Vjekoslav Heinzel, kipar Robert Frangeš Mihanović, veliki mecena dr. Iso Kršnjavi i mnogi drugi. Slovak po rođenju, Eduard Penkala za kratko se vrijeme života u Zagrebu suživio sa svim tadašnjim hrvatskim političkim problemima, a svoju ljubav prema novoj domovini dokazao je i uzevši hrvatsko ime – Slavoljub. Prilikom imenovanja za Kraljevskoga tehničkog kontrolora, 14. lipnja 1904, prvi se puta potpisao kao inž. Slavoljub Penkala. Zagreb je vrlo inspirativno djelovao na Penkalu: uz odgovoran i zahtjevan posao stalno se bavio konstruiranjem, a i obitelj mu se povećala. Drugi sin, Ivan, rodio se 1903, a 1905. i kći Thea. Sati provedeni u maloj radionici urodili su plodom te je 26. listopada 1905. inž. Penkala prijavio svoj prvi izum. Riječ je bila o rotirajućoj četkici za zube koja je u Kraljevsko-carskom patentnom uredu u Budimpešti bila registrirana pod brojem 25153. Zagreb u to vrijeme, naravno, nije imao svoj patentni ured jer su sve austrougarske državne ustanove takve vrste bile u Budimpešti i Beču.
Automatska olovka: početak karijere
24. siječnja 1906. patentnom je uredu prijavio vrlo zanimljiv i važan izum. Automatska mehanička olovka (koja je u Budimpešti zavedena pod brojem 36946) značila je pravu revoluciju među pisaćim priborom. Do Penkalina su izuma grafitne olovke bile ili drvene (koje su se morale šiljiti) ili mehaničke – s vrlo složenim načinom mijenjanja i namještanja grafitnog uloška. Automatsku olovku inž. Penkale nije trebalo šiljiti, a njezin tanki grafitni uložak, kako se trošio pisanjem, izlazio bi iz tijela olovke pritiskom na papir. Danas, kada prosječni čovjek ne može zamisliti život bez kompjutora i elektronske pošte, Penkalin se izum možda ne doima poput revolucije, no prije stotinu godina on je uistinu promijenio stav prema pisaćem priboru. Mehanička olovka postala je neizostavni uporabni predmet za svakoga tko je znao pisati. Patent za olovku uskoro je registriran u 70 država, i uz pomoć investitora, braće Mosler – mlinara iz okolice križevaca, započela je proizvodnja samo sedam mjeseci kasnije. Mehanička olovka ubrzo je postala neizostavan predmet svakoga tko je znao pisati. Osim automatske olovke, u tvornici se, po Penkalinom patentu izrađivao i ostali pribor, poput štitmika i produživača za olovkem sušila, nalivpera, itd.
Partnerstvo s Mosterima
Nedugo nakon što je inž. Penkala prijavio i zaštitio svoj patent, automatsku olovku, upoznao je Edmunda Mostera, jednog od devetero djece uglednoga trgovca i vlasnika parnoga mlina Hinka Mostera (iz Sv. Ivana Žabnoga, pokraj Križevaca). Obitelj Moster bila je jedna od najimućnijih u tom kraju, a bogatstvo su stekli marljivošću, vlastitim radom i snalažljivošću. Edmund Moster i njegov brat Mavro (inače, trgovci) te 1906. godine osjetili su da je patent Eduarda Penkale prilika za povećanje njihovoga kapitala i odlučili su u njega uložiti obiteljski novac. Tako su braća Edmund i Mavro Moster 21. kolovoza 1906. sklopili ugovor s Eduardom Penkalom o osnivanju tvrtke Edmund Moster & Co., u Ulici Marije Valerije broj 8 (današnja Praška ulica). Iako su bili ravnopravni partneri, Penkalino ime nije bilo u službenome nazivu tvrtke jer su Mosteri bili glavni financijeri. No, tvrtku su ionako vremenom svi počeli zvati po genijalnom konstruktoru.
Nepunih sedam mjeseci nakon patentiranja Penkaline automatske olovke počinje njezina proizvodnja. U tvrtki je bilo zaposleno dvadesetak namještenika, no rastom proizvodnje, povećavao se i broj zaposlenih. Osim automatske olovke, u tvornici se po Penkalinom patentu izrađivao i ostali pisaći pribor, poput štitnika i produživaća za olovke, sušila, nalivpera, itd.. Automatska olovka postala je pravi hit na europskom i svjetskom tržištu, a njezin je uspjeh donio tvornici Edmund Moster & Co. fantastične poslovne rezultate. Marketinški domišljato bilo je i osmišljavanje maskote koja je poslije postala zaštitni znak tvrtke. Karikatura smiješnoga čovjeka sa šiljatim nosom i velikim uhom, za koje je zataknuta golema automatska olovka, prvi je put objavljena 1908. u njemačkom časopisu Jugend. Simpatični ‘’uško’’ bio je zapravo sam Eduard Penkala, a idejno rješenje znaka izradila je njegova šurjakinja, akademska slikarica Jadviga Matavovska, rođ. Stoffregen. Nakon uspjeha reklamne kampanje – jer nitko nije mogao odoljeti ušku koji s plakata poziva na kupnju Penkala olovke – u zagrebačku tvornicu počinje pristizati sve više narudžbi iz cijele Europe. U Edmund Moster & Co. odlučili su tada osnovati još jednu tvornicu jer proizvodnja u postojećoj nije mogla udovoljiti zahtjevima tržišta.
Berlinska podružnica
Podružnica zagrebačke tvrtke osnovana je 6. studenoga 1909. u Berlinu u Njemačkoj. Ravnatelj tvornice Edmund Moster & Co. u Rixdorfu (dio Berlina) na Lindenstrasse 108, bio je dr. Alexander Moster, Edmundov i Mavrin brat. Berlinska tvornica imala je gotovo jednak proizvodni program kao i tvornica u Zagrebu. Njemačka je bila veliko i zahtjevno tržište, ali i dobra ‘odskočna daska’ za širenje poslovanja.
Zagrebačka tvornica
Zbog rada punim kapacitetom i rastu potražnje, 1911. u Zagrebu je otvorena nova, velika tvornica u današnjoj Branimirovoj ulici. Slijedeće godine tvrtka je izašla na burzu. Otvoren je i novi, drveni odjel za proizvodnju ravnala, trokuta, pernica, sušila i držala za pera. Ti su proizvodi bili najkvalitetniji na svijetu. Kemijski odjel proizvodio je tintu, tuševe, ljepila, pečatni vosak, itd. Tada je potpuno zaokružen asortiman tvornice pisaćeg pribora, koji se plasirao ne samo u europske države, već i u azijske i američke. Zagrebačka tvornica postala je jedna od najvećih i najmodernijih u Europi, po načinu rada, ali i skrbi za radnike. U sklopu tvornice bio je restoran i vrtić za djecu zaposlenih majki, jedna od prvih takove vrste u svijetu. Radnici su osnovali tamburaško društvo i nogometni klub Penkala, uspješni hrvatski drugoligaš.
Do 1921. proizvodnja je toliko narasla, da se uprava našla pred dilemom – uvesti noćnu smjenu ili otvoriti još jednu tvornicu. Odlučili su se za drugu tvornicu i u Lepoglavi su je otvoren pogon za proizvodnju Penkalinog pisaćeg i školskog pribora od drveta. Penkala je uvijek bio korak ispred svog vremena, kako u proizvodnji i dizajnu pisaćeg pribora, tako i u načinu plasiranja na tržištu.
Na žalost iznenadnom smrti Slavoljuba Penkale prekida se uzlazna putanja marke Penkala. Posao je nastavila njegova supruga, ali sa četvoro djece nije se snašla s bremenom koje su joj donijele četiri tvornice u počecima ekonomske krize. Braća Mooster ubrzo su iz tvrtke izgurali Penkalinu obitelj i preuzeli sve Penkaline patente. Pokazalo se da ni Moserovi nisu dorasli vođenju tako velike tvrtke i 1927. su odlučili i prodali patent za nalivpero i taj patent je postao najpoznatije nalivpero na svijetu.
1929. započela je proizvodnja i model nazvan Pelikan 100 stekao je mitski status, te ga Pelikan proizvodi i danas.
Hrvatski sudionik civilizacijskog napretka Europe
Što je Eduarda Slavoljuba Penkalu nadahnjivalo u njegovu radu sasvim je svejedno. Bitno je da je do 1922., kada je posljednji put kao glavni kontrolor mjera otišao na službeno putovanje, osmislio više od osamdeset izuma. U njegovih dvadesetak nevjerojatno plodnih godina pokazalo se da uopće nije bio biznismen, bio je jednostavno – genij.
Uspjeh automatske olovke i izvrsno poslovanje tvornice bili su velik poticaj inž. Penkali za daljnje inovacije. Odlazak na službeni put u Pariz 1908. bio je za Penkalu od sudbinskoga značenja: prvi letovi avionom braće Wright, Charlesa Voisina, te braće Henrija i Mauricea Farmana toliko su ga fascinirali da je nakon povratka u Zagreb postao potpuno zaokupljen idejom o izradi svoga, prvoga hrvatskog, zrakoplova. Proučavajući aerodinamiku ubrzo je patentirao nekoliko izuma s toga područja, primjerice uređaj za uzgon i napredovanje u zraku i na vodi, prijavljen Patentnom uredu 28. rujna 1908., potom uređaj za podizanje u zrak i napredovanje, 28. veljače 1909., te avionska noseća krila 28. prosinca 1909. Prijave patentnom uredu potpisao je, uz Eduarda, i njegov brat Rudolf Penkala, poduzetnik iz Budimpešte, što govori da su braća vjerojatno zajedno radila na osmišljavanju inovacija. Izrada dijelova za Penkalin zrakoplov počela je 1909. Istodobno zaneseni konstruktor tražilokaciju za hangar i uzletište. Vojno vježbalište na zagrebačkom Črnomercu učinilo mu se prikladnim zbog blizine centru grada, gdje je živio i radio. Potkraj veljače 1910. Dovršena je izgradnja hangara i u njemu je napokon moglo početi sastavljanje Penkalina aviona, koji je u to vrijeme još bio u dijelovima. Zagrebački tisak, naravno, s velikim je zanimanjem pratio sve što se zbivalo na vojnom vježbalištu. Posljednji vijak na prvom hrvatskom zrakoplovu zategnut je 7. travnja 1910., a već 25. travnja inž. Penkala izveo je svoj prvi, pokusni let. Avion je u niskom letu, samo nekoliko metara iznad zemlje, preletio stotinjak metara. Na sljedećem letu, prvom za javnost, na uzletištu u Črnomercu okupio se gotovo cijeli Zagreb. Nakon što je zarulao po livadi, gomila Zagrepčana, koja je u oduševljenju promatrala prizor, potrčala je za avionom što se uspješno vinuo u zrak. Zajedno s Penkalinim zrakoplovom, desetak metara iznad zemlje letjele su kape i šeširi razdraganih promatrača. “Penkala leti!”, čuli su se povici sa svih strana, a genijalnoga konstruktora koji je hrabro upravljao svojom letjelicom napravivši luk nakon nekoliko stotina metara, na povratku su dočekale ovacije njegovih sugrađana. U ostvarenje svog sna Eduard Penkala potrošio je kompletnu četverogodišnju ušteđevinu od patenata, a ljubav prema visinama prenio je i na svoga sina Ivana, jednoga od prvih hrvatskih pilota. Svjetska slava Penkalina zaokupljenost zrakoplovom nije nimalo utjecala na rad tvornice. Naprotiv, i dalje se odlično poslovalo, asortiman proizvo da se povećavao, a tržište je raslo. I u Zagrebu i u Berlinu se 1910. radilo punom parom: zagrebačkatvornica potpuno se orijentirala na svijet, a berlinska je uglavnom zadovoljavala potrebe velikog njemačkog tržišta. Zbog vrhunske kvalitete proizvoda i prodor ne reklamne kampanje, Penkala proizvodi postaju sve popularniji, no tvornice (koje su zapravo bile skromnog kapaciteta) više nisu mogle zadovoljavati potrebe tržišta.
Tada je počela izgradnja još jedne tvornice, u Baroševoj ulici (današnja Branimirova 43 – tvornica Nada Dimić), koja je dovršena za nepunih godinu dana. Osim toga je i matična tvrtka 23. prosinca 1911. promijenila ime u Zagrebačkom registru dioničkih društava, pod brojem 52258, registrirana je nova tvrtka: Edmund Moster i drug, dioničko društvo.
Ta promjena bila je logičan slijed događaja u biznisu, u kojemu mala tvrtka prerasta u veliko dioničko društvo. Prema novom, desetogodišnjem ugovoru, koji su sklopili inž. Penkala i braća Moster, i vlasnički odnosi bili su promijenjeni: 33,3 % dionica tvrtke pripalo je Eduardu Penkali, a 66,6 % Edmundu i Mavri Mosteru. Jedna od klauzula odnosila se na dotadašnje Penkaline patente: oni su, naime, postali vlasništvo akcijskoga društva. Prva emisija dionica izašla je 1912., a u tvornici u Baroševoj ulici otvorio se novi, drvni odjel, u kojem su se proizvodila ravnala, trokuti, pernice i, naravno, otprije poznata sušila i držala za pera. U kemijskom odjelu proizvodila se Leonhardi tinta, tuševi, ljepila, pečatni vosak, itd… Time je potpuno zaokružen asortiman tvornice pisaćeg pribora, koji se plasirao ne samo u europske, nego i u zemlje Azije i Amerike.
U svijetu je zavladala prava penkalomanija. Zagrebačka tvornica postala je jedna od najvećih i najmodernijih u Europi – po načinu rada, ali i po skrbi za radnike. U sklopu tvornice bio je veliki restoran, vrtić za djecu zaposlenih majki; vjerojatno jedan od prvih takve vrste u svijetu. Radnici su se nakon posla mogli istuširati u tvorničkim kupaonicama, osnovanoje i tamburaško društvo Penkala, a najzanimljivije je sportsko društvo, u sklopu kojega je 1919. osnovan nogometni klub Penkala, uspješni hrvatski drugoligaš. U kemijskom odjelu počinje proizvodnja anodnih baterija, također po patentu inž.Penkale. Metalni odjel, u kojem su se do tad izrađivale klipse, dijelovi za mehaničke olovke i nalivpera, proširuje svoj asortiman proizvoda i na kuhinjsko posuđe.
Tvornica Elevator
Unatoč velikim obavezama u tvornici, a i u državnoj službi koju je zadržao, Penkalu je 1915. zainteresiralo jedno sasvim drugo područje. Sa suprugom Emilijom osnovao je tvornicu kozmetičkih i higijenskih proizvoda ELEVATOR-E.M. PENKALA I DRUG. Tvrtka je registrirana 30. rujna 1915., pod brojem 28650 u registru ino kosnih tvrtki, s adresom Kukovićeva ulica broj 30. Osim različitih parfema, kolonjskih voda, briljantina i ostalih kozmetičkih preparata, glasovita je bila i njihova rakija Radiumvinovica.
Istodobno se u tvornici pisaćeg pribora,u kojoj Penkalin inovativni tim inženjera neumorno radi, povećava i modernizira asortiman naliv pera i mehaničkih olovaka. Jedan od noviteta bila je i mehanička vrteća olovka (štraubenštift), koju je inž. Penkala patentirao 1917. S druge strane, u suradnji s engleskom tvrtkom Edison Bell u pogonima u Baroševoj otvoren je odjel za proizvodnju gramofonskih ploča: inž. Penkala, naime, usavršio je smjesu za izradu ploča, koje su dotad bile iznimno tvrde i lomljive, te usavršio kvalitetu snimanja i reproduciranja tonskih zapisa. To je potaknulo osnivanje još jedne tvrtke, u sklopu postojeće Edison Bell Penkala Ltd. Sada već dovoljno snažna i velikog proizvodnoga kapaciteta, tvornica Edmund Moster & Co. Preuzima narudžbe i od drugih europskih tvrtki, pri mjerice Schwan Bleistiftfabrik A.G. iz Nurnberga i Simplo Full. Ges. Hamburg (Montblanc).
Proizvodnja pisaćeg i školskog pribora
Ravnala, trokuti, pernice, sušila i držala za pera, koji su se proizvodili u drvnom odjelu zagrebačke tvornice, bili su toliko kvalitetni da im, sudeći po godišnjim izvješćima uprave, nije bilo premca u svijetu. Zbog povećanja broja narudžbi uprava se našla pred velikom dilemom: uvesti noćni rad u zagrebačkim pogonima ili otvoriti novu tvornicu?! Odlučili su se za drugu varijantu i 1921. (najprije u sklopu Kaznenoga zavoda u Lepoglavi, a poslije u novoizgrađenom prostoru) počinje proizvodnja Penkalinog pisaćeg i školskog pribora od drveta.
Prerani odlazak genija
Što je Eduarda Slavoljuba Penkalu nadahnjivalo u njegovu radu sasvim je svejedno. Bitno je da je do 1922., kada je posljednji put kao glavni kontrolor mjera otišao na službeno putovanje, osmislio više od osamdeset izuma. U njegovih dvadesetak nevjerojatno plodnih godina pokazalo se da uopće nije bio biznismen, bio je jednostavno – genij.
Kad se u siječnju 1922. vratio po velikom nevremenu s puta, iznuren, potpuno mokar i bolestan, supruga Emilija je odmah pozvala liječnike. Dijagnoza je bila teška upala pluća. Kućna njega nije bila dovoljna te su ga 5. veljače 1922. prevezli u bolnicu u Draškovićevoj. Nažalost, inž. Penkali nije bilo pomoći i umro je isti dan, u naponu stvaralačke snage i najzrelijim godinama života. Eduarda Slavoljuba Penkalu u Nadzornom odboru tvornice zamijenili su supruga Emilija i brat Rudolf. U to doba (u kojemu je bilo gotovo nezamislivo da žena obavlja tako odgovoran posao) dama s četvero djece nije se snašla s bremenom koje su joj donijele četiri tvornice u počecima ekonomske krize. Osim toga, te je godine istekao desetogodišnji ugovor koji je njezin pokojni muž sklopio s braćom Moster. Snalažljivi biznismeni shvatili su da je pravi trenutak da preuzmu sve Penkaline patente, koji su prema ugovoru ionako bili vlasništvo tvornice. Kratko vrijeme ti su se predmeti proizvodili s logom “Patent Moster”. Stoga ne čudi da je Penkalinu udovicu sve to obeshrabrilo, te je za početak odlučila zatvoriti tvrtku Elevator. Tvornica, u čiju su produkciju ona i Eduard Penkala uložili toliko mašte, kreativnosti i energije, prestala je s radom 19. ožujka 1925.
Promjena imena
Unatoč poslovnom duhu i sposobnostima Mostera, tvornica Penkala se 1926. našla u velikim financijskim teškoćama. Kontrolu nad tvrtkom tada je preuzela Prva Hrvatska Štedionica d. d., koja je postala jedan od većinskih dioničara. Izgubivši većinsko vlasništvo, a samim time i interes za zagrebačku tvrtku, Edmund i Mavro Moster odriču se svojega preostalog dijela dionica u zamjenu za kontrolu nad berlinskom podružnicom. Zagrebačka tvornica: EDMUND MOSER I DRUG, DIONIČKO DRUŠTVO 25. svibnja 1926. mijenja ime u: PENKALA TVORNICA, DIONIČKO DRUŠTVO. Nova uprava preuredila je i modernizirala proizvodne pogone, ali i poslovanje. Prestala je proizvodnja kuhinjskoga posuđa i drugih kućnih potrepština, kao i anodnih baterija, a drveni asortiman polako se selio u tvornicu u Lepoglavi. Istodobno su na tržište počeli izlaziti novi modeli, najvjerojatnije neostvareni i modernizirani patenti inž. Penkale, poput nalivpera Transparento i četverobojne mehaničke olovke Quartet iz 1926. Proizvodni programi u zagrebačkoj i berlinskoj tvornici gotovo se nisu razlikovali, no njemačka nalivpera imala su utisnut logo Moster-Penkala, za razliku od hrvatskih, koja su sadržavala samo ime svog tvorca.
Pelikan nalivpero
Tvrtka Penkala Werke A. G. povukla je početkom 1927. neočekivan poslovni potez. U to su doba, naime, braća Moster imala u vlasništvu, zajedno sa stanovitim inženjerom Theodorom Kovacsem, vrlo zanimljivo patent-nalivpero s punjačem na klipnu mehaniku, jedan od najboljih sistema za punjenje tintom koji je ikad napravljen. Upustili su se u proizvodnju, ali su ocijenili da im je još isplativije prodati patent nekom drugom proizvođaču. Premda je bilo mnogo zainteresiranih (poput tvrtki Montblanc i Soennecken), Mosteri su se odlučili za tvrtku Gunther Wagner, velikoga proizvođača tinte i tuševa iz Hannovera, koji se do tada uopće nije bavio proizvodnjom pisaćeg pribora. Ugovor između tvrtke Penkala Werke A. G. iz Berlina i inž. Theodora Kovacsa s druge strane sklopljen je 19. kolovoza 1927. Novi model, koji se počeo proizvoditi u tvornici u Hannoveru 1929. pod oznakom 100, nazvan je Pelikan. Prvi tip Pelikan nalivpera bio je izrađen u kombinaciji celuloida i tvrde gume, s crnom kapom i tijelom, čija je jedna trećina bila prozirna (da bi se vidjela količina tinte), a ostatak je bio ‘presvučen’ celuloidnom navlakom u imitaciji zelenoga mramora. To je postalo jedno od najpopularnijih nalivpera u svijetu, tako da se poslije izrađivalo u više verzija. S obzirom na to da je bila riječ o patentu za koji se danas pretpostavlja da je potekao iz radionice pokojnoga inženjera Penkale, a koji je u određenim okolnostima dospio u ruke zagrebačkih partnera Edmunda i Mavre Mostera, slobodno se može tvrdi ti da je to najpoznatije nalivpero rad genijalnog hrvatskog izumitelja. Vrlo poznat i rasprostranjen bio je još jedan model, Rappen, koji je nastao iz modela Transparento- Penkala. U turbulentnim vremenima, u nesigurnoj ekonomskoj i političkoj situaciji, uprava Penkala tvornice nije se snašla. Te, 1933. godine, gotovo da više nije bilo izvoza u Europu i svijet, a konkurencija poput Pelikana, Montblanca i Soenneckena sve je veća i jača. Penkalini proizvodi u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji nemaju nikakvu carinsku zaštitu; za razliku od njemačkih proizvoda koji dobivaju eksportne premije. Osim toga, Penkala tvornica nije imala nikakav odgovor na Pelikan nalivpero. Svojedobno najveći hrvatski proizvođač pisaćega pribora guši se u sve većim gubicima i svima postaje jasno da je krah neminovan. Početkom svibnja 1937. Penkala tvornica prestala je s radom. Uprava je zatvorila sve pogone u Zagrebu, a za njima i tvornicu u Lepoglavi. Nedugo nakon toga tvrtka je po čela rasprodavati gotovu i polugotovu robu, sirovine, materijal i strojeve. Na glavnoj skupštini dioničara Penkala tvornice, 31. svibnja 1939., proglašena je likvidacija tvrtke. Pogon za proizvodnju gramofonskih ploča Edison Bell-Penkala egzistirao je još nekoliko godina poslije, no i njegov je stečaj proglašen 10. kolovoza 1943. Iako to nitko nikada nije osporavao, u posljednjih je pedesetak godina javnost ipak za boravila na jednu činjenicu da je Eduard Slavoljub Penkala bio zlatna karika u lancu patenata pisaćeg pribora 20. stoljeća i jedinstvena epizoda organskoga sudjelovanja Hrvatske u tehnološkom i civilizacijskom razvoju Europe.
