Za Zagreb je njegova važnost osobita. U njemu je rođen 31. siječnja 1879., u njemu je nakon školovanja i ranoga međunarodnog iskustva ostvario najveći dio karijere, a u njegovu su urbanom tkivu ostale desetine građevina i prostornih intervencija povezanih s njegovim imenom. Njegov rad obuhvatio je stambene kuće, poslovne palače, banke, javne prostore, urbane regulacije, reprezentativne interijere i velike stambene komplekse. Uz to je bio profesor, voditelj jednoga od najutjecajnijih arhitektonskih atelijera u Zagrebu i mentor generaciji autora koji će nakon njega postati nositeljima hrvatske moderne.

Ehrlich je rođen u uglednoj zagrebačkoj židovskoj obitelji graditelja i poduzetnika. Njegov otac Herman Ehrlich bavio se graditeljstvom i infrastrukturnim radovima, osobito izgradnjom cesta po Hrvatskoj i Slavoniji, a i nekoliko Hugove braće nastavilo je obiteljsku građevinsku tradiciju. Adolf, Đuro i Ernest Ehrlich vodili su vlastite graditeljske i arhitektonske poslove, pa je Hugo odrastao u sredini u kojoj su arhitektura, inženjerstvo, poduzetništvo i praktična graditeljska organizacija bili sastavnim dijelom svakodnevice. Takvo obiteljsko zaleđe imalo je znatnu važnost za njegovo profesionalno oblikovanje jer je arhitekturu od rane dobi poznavao ne samo kao umjetničku disciplinu nego i kao građevinsku praksu, financijski pothvat i složen organizacijski posao.

Godine 1897. upisao je Visoku tehničku školu u Beču, gdje je studirao kod Karla Königa, jednoga od istaknutih predstavnika bečkoga historicizma. König je pripadao tradiciji Heinricha von Ferstela i bečke reprezentativne arhitekture druge polovice 19. stoljeća, odnosno upravo onomu kulturnom krugu koji je snažno utjecao i na historicističku izgradnju Zagreba.

Ehrlich se stoga u svojim formativnim godinama školovao unutar razmjerno konzervativne arhitektonske tradicije, temeljene na povijesnim stilovima, akademskoj kompoziciji i discipliniranoj organizaciji pročelja.

Međutim, Beč njegova studentskoga doba istodobno je bio i jedno od glavnih europskih središta arhitektonske modernizacije. U istom su gradu djelovali Otto Wagner, Josef Hoffmann, Joseph Maria Olbrich i Adolf Loos, a rasprave o odnosu ornamenta, konstrukcije, funkcije i modernoga života ubrzano su mijenjale arhitektonsku kulturu. Upravo će ta napetost između akademske tradicije i nastupajuće moderne snažno obilježiti Ehrlichov kasniji razvoj.

Nakon završetka studija ostao je određeno vrijeme u Beču, gdje je radio u atelijeru Humberta Walchera, arhitekta specijaliziranoga za restauraciju povijesnih građevina. S njime je sudjelovao u radovima na dvorcu Kreuzenstein, što mu je omogućilo dodatno upoznavanje s metodama restauracije, obradom povijesnih formi i arhitektonskom rekonstrukcijom. Iz toga razdoblja potječe i jedan od njegovih najranijih samostalno potpisanih projekata, pročelje hotela u Gamingu.

Prvi važniji projekt neposredno vezan uz Zagreb nastao je 1907. kada je Ehrlich sudjelovao na natječaju za novu Vladinu palaču na Markovu trgu. Na istom su natječaju sudjelovali i Viktor Kovačić te Stjepan Podhorsky. Već taj podatak pokazuje koliko se brzo uključio u središnje arhitektonske rasprave svojega rodnog grada. Markov trg tada nije bio samo prostor političke reprezentacije nego i jedno od ključnih pitanja odnosa nove arhitekture prema povijesnoj jezgri Zagreba.

Posebno mjesto u Ehrlichovoj biografiji zauzima rad na vili Karma u Clarensu kraj Montreuxa na Ženevskom jezeru. Projekt je prvotno započeo Adolf Loos za bečkoga liječnika Theodora Beera, ali je zbog sukoba s naručiteljem napustio gradilište. Nakon kratkoga angažmana Maxa Fabianija, radove je 1908. preuzeo Ehrlich. Između 1908. i 1912. dovršio je velik dio interijera i prostorne organizacije vile, pri čemu je pojedine Loosove zamisli zadržao, a druge prostore oblikovao prema vlastitim rješenjima.

Rad na Karmi bio je važan za njegovo arhitektonsko sazrijevanje. Neposredan dodir s Loosovim koncepcijama prostora, redukcije ornamenta i funkcionalne organizacije interijera otvorio mu je perspektivu znatno drukčiju od one akademskoga historicizma u kojemu se školovao. Premda Ehrlich nije odmah napustio tradicionalne arhitektonske forme, upravo će iskustvo Karme postati jedno od ishodišta njegova kasnijeg postupnog približavanja modernizmu.

U Zagreb se vratio 1909. godine, a već sljedeće godine započeo je suradnju s Viktorom Kovačićem. Njihov zajednički atelijer i građevinsko poduzeće „Kovačić i Ehrlich“ djelovalo je do 1915. godine i predstavlja jedno od ključnih mjesta u razvoju hrvatske moderne arhitekture. Kovačić je u to vrijeme već bio afirmirani predstavnik novoga arhitektonskog shvaćanja, obilježena kritikom historicističke rutine, funkcionalnijim tlocrtima i traženjem suvremenoga izraza. Ehrlich je u suradnji s njime dodatno produbio vlastiti odmak od akademskoga tradicionalizma.

Njihovo je zajedničko djelovanje obuhvatilo i urbanističke intervencije. Ehrlich je sudjelovao u regulaciji Jezuitskoga trga, radio na uređenju Strossmayerova šetališta te na projektima Vrazova šetališta. Ti zahvati imaju osobitu vrijednost jer pokazuju da njihova arhitektonska praksa nije bila ograničena na pojedinačnu zgradu. Povijesni Zagreb promatrali su kao cjelinu u kojoj oblikovanje šetališta, rasvjete, vidikovaca, partera i odnosa prema povijesnom ambijentu ima jednaku važnost kao i projektiranje pročelja.

Uz uređenje Strossmayerova šetališta vežu se i karakteristična rasvjetna tijela, poznata kao „Ehrlichovi kubusi“. Taj detalj dobro pokazuje širinu njegova oblikovnog interesa: arhitektura za njega nije završavala zidovima zgrade, nego je uključivala i urbanu opremu te cjelovit doživljaj javnoga prostora.

U razdoblju zajedničkoga rada s Kovačićem nastalo je više važnih zagrebačkih stambenih i poslovnih objekata. Među njima se ističu višekatnice u Mihanovićevoj ulici, stambeno-poslovna zgrada na uglu Ilice i Medulićeve, zgrada u Ilici 100 te obiteljske kuće Bauer u Nazorovoj, Rado na Rokovu perivoju i Ehrlich na Tuškancu. U tim se projektima može pratiti približavanje modernijem shvaćanju stanovanja, slobodnijoj organizaciji prostora i suzdržanijem tretmanu pročelja.

Kuća Rado na Rokovu perivoju osobito je važna u kontekstu razvoja zagrebačke obiteljske kuće. Smještena u zelenom i rezidencijalnom ambijentu, pokazuje kako se reprezentativnost građanskoga stanovanja postupno odvaja od klasičnoga modela urbane palače i prilagođava slobodnijoj parceli, intimnijoj prostornoj organizaciji i neposrednijem odnosu prema vrtu.

Prvi svjetski rat prekinuo je suradnju s Kovačićem. Ehrlich je 1915. mobiliziran u austro-ugarsku vojsku, a nakon završetka rata vratio se u Zagreb u okolnostima bitno izmijenjenoga političkog i gospodarskog sustava. Početne poratne godine bile su za njega financijski teške, a atelijer mu je neko vrijeme djelovao u prostorima obiteljskoga poduzeća.

Od početka 1920-ih situacija se postupno mijenja. Ehrlichov atelijer raste i ubrzo postaje jedan od najvećih i najutjecajnijih arhitektonskih ureda u Zagrebu. Broj narudžbi raste, a među investitorima se pojavljuju banke, velike institucije, građanske obitelji i crkveni naručitelji. Time počinje najplodnije razdoblje njegova profesionalnog života.

U prvoj polovici 1920-ih Ehrlich još uvijek često projektira u eklektičnom i monumentalnom duhu. Njegove bankovne i poslovne zgrade zadržavaju reprezentativnost karakterističnu za tradicionalne financijske ustanove, ali se njihova pročelja postupno pojednostavnjuju. Vrlo dobar primjer toga razvoja predstavlja zgrada Slavenske banke na uglu Vlaške i Šoštarićeve ulice. Smještena na izrazito važnom urbanom uglu, građevina svojim volumenom i položajem sudjeluje u definiranju prijelaza između Donjega grada i istočnoga dijela središta.

Još jasniji korak prema modernijem izrazu predstavlja zgrada Prve hrvatske obrtne banke u Ilici 38 iz sredine 1920-ih. Na njezinu pročelju historicistički repertoar znatno je reduciran, a naglasak se premješta na ritam otvora, konstruktivnu logiku i jednostavniju kompoziciju. Ta građevina pripada važnim međufazama u Ehrlichovu prijelazu iz reprezentativnoga eklekticizma prema modernističkoj redukciji.

Istodobno je adaptirao i nadogradio palaču Bombelles u Opatičkoj ulici 4, u kojoj je kasnije smjestio vlastiti atelijer. Taj je prostor postao jedno od važnijih profesionalnih središta zagrebačke arhitekture međuratnoga razdoblja. U njemu će raditi i razvijati se čitava generacija mlađih arhitekata koji će tridesetih godina obilježiti hrvatsku modernu.

Posebno poglavlje Ehrlichova opusa predstavlja dovršenje zgrade Zagrebačke burze nakon smrti Viktora Kovačića 1924. godine. Današnja zgrada Hrvatske narodne banke na Trgu hrvatskih velikana jedno je od najvažnijih djela hrvatske moderne arhitekture. Kovačić je bio njezin idejni autor, ali je nakon njegove smrti dovršenje radova povjereno Ehrlichu, koji je uz suradnike Alfreda Albinija, Stjepana Gomboša i Jurja Menigu završio građevinu i razradio unutarnje uređenje.

Ehrlichova uloga u tom projektu bila je zahtjevna. Morao je poštovati jasno definiran Kovačićev koncept, a istodobno riješiti niz tehničkih, prostorno-organizacijskih i interijerskih pitanja koja su ostala otvorena. Dovršetak Burze pokazuje njegovu sposobnost discipliniranoga rada unutar autorskoga koncepta drugoga arhitekta, ali i vlastitu visoku razinu projektantskoga umijeća.

Nakon Kovačićeve smrti preuzeo je i njegovu nastavnu ulogu. Godine 1925. postao je profesor na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, najprije kao ugovorni, a od 1927. kao redoviti profesor. Time je njegovo djelovanje dobilo novu dimenziju. Ehrlich više nije bio samo projektant nego i važan pedagog, sudionik institucionalizacije arhitektonskoga obrazovanja u Zagrebu i neposredni mentor mlađim generacijama.

Upravo se kroz njegov atelijer i profesuru može najbolje razumjeti njegovo značenje za hrvatsku arhitekturu. Među suradnicima su se nalazili Alfred Albini, Stjepan Gomboš, Mladen Kauzlarić, Juraj Denzler, Drago Galić i Vladimir Potočnjak – arhitekti koji će ubrzo sami postati istaknutim protagonistima hrvatskoga modernizma. Ehrlichov ured funkcionirao je kao profesionalni laboratorij u kojemu su se susretala iskustva starije generacije s novim idejama europskoga funkcionalizma, konstruktivizma i internacionalnoga stila.

Taj je odnos bio obostran. Ehrlich je mlađim suradnicima omogućavao iskustvo rada na velikim projektima, ali su i oni utjecali na njegovu arhitekturu. Krajem 1920-ih njegov se izraz primjetno mijenja: pročelja se pojednostavnjuju, tlocrt postaje slobodniji, konstrukcija vidljivije određuje oblik, a tradicionalna dekoracija postupno nestaje.

Najveći i urbanistički najambiciozniji projekt njegova zagrebačkog opusa bio je kompleks Nadarbine zagrebačke nadbiskupije između Vlaške, Bauerove i Martićeve ulice, u javnosti često nazivan „Malim Vatikanom“. Građen u nekoliko faza, kompleks je obuhvatio velik stambeni blok s više povezanih traktova i postao jednom od najopsežnijih privatno-institucionalnih gradnji međuratnoga Zagreba.

Značenje Nadarbine nije samo u njezinoj veličini. Riječ je o projektu kojim je Ehrlich morao riješiti čitav urbani segment, odnos prema trima ulicama, unutarnjim dvorištima, različitim stambenim jedinicama i reprezentativnosti naručitelja. Kompleks pokazuje njegovu sposobnost rada u mjerilu grada, a ne samo pojedinačne kuće. Ujedno predstavlja važan dokument načina na koji se Zagreb 1920-ih širio i zgušnjavao, osobito na istočnom rubu povijesnoga Donjeg grada.

Ehrlich je pritom znao uskladiti monumentalnost cjeline s relativnom suzdržanošću pojedinačnih fasadnih rješenja. Nadarbina nije zamišljena kao dekorativni spektakl nego kao disciplinirana urbana struktura. Upravo zbog toga njezin je doprinos izgledu Martićeve, Bauerove i Vlaške ulice iznimno velik.

U njegovu opusu važna je i zgrada Jugoslavenske udružene banke u Beogradu, dovršena početkom 1930-ih. Premda se nalazi izvan Zagreba, ta građevina ima posebno značenje za razumijevanje njegova arhitektonskog sazrijevanja. U njoj je znatno radikalnije prihvatio principe moderne arhitekture: funkcija određuje ritam otvora, dekoracija je reducirana, a interijer blagajničke dvorane oblikovan je racionalno i suvremeno, uz uporabu modernoga mobilijara i materijala.

Taj projekt pokazuje i širinu njegove profesionalne reputacije. Ehrlich nije bio lokalni zagrebački arhitekt u uskom smislu. Njegovo ime bilo je poznato i izvan Hrvatske, a već je rad na vili Karma imao međunarodnu recepciju. Godine 1928. pozvan je i na osnivački skup CIAM-a u La Sarrazu, što svjedoči o njegovu položaju unutar širega europskog arhitektonskog kruga, premda sastanku naposljetku nije prisustvovao.

Početkom 1930-ih Ehrlich se sve jasnije priklanja funkcionalističkoj arhitekturi. Taj proces nije bio nagao prekid s prijašnjim djelom nego postupna transformacija. Njegov modernizam nastao je iz dugoga iskustva, kontakta s Loosom, suradnje s Kovačićem, vlastite bankovne i stambene arhitekture te utjecaja mlađe generacije suradnika.

Vrhunac toga razvojnog procesa predstavlja stambeno-poslovna zgrada Mirovinske zaklade Gradske štedionice na uglu Gajeve ulice i Trga bana Jelačića iz 1934. godine. Naglašene horizontale, velika ostakljenja prizemlja, pročišćene plohe i jasno izražena suvremena konstrukcijska logika pokazuju potpuno prihvaćanje funkcionalističkih načela. U toj je zgradi nestao gotovo sav trag povijesne dekorativnosti karakteristične za raniji dio njegove karijere.

Ta je građevina bila ujedno i njegova posljednja velika realizacija.

U arhitektonsko-povijesnom smislu posebno je zanimljivo da se cjelokupni Ehrlichov razvoj može pratiti na građevinama unutar jednoga grada. Zagreb u njegovu opusu postaje svojevrsni pregled razvoja arhitekture od prijelaza stoljeća do sredine 1930-ih. Njegove ranije stambene kuće, banke i reprezentativni projekti pokazuju postupno oslobađanje od historicizma; Nadarbina predstavlja složenu međuratnu monumentalnost; a zgrada Gradske štedionice već pripada zrelom funkcionalizmu. Zbog toga je Ehrlich važan upravo kao arhitekt kontinuiteta. U hrvatskoj se arhitektonskoj historiografiji modernizam često povezuje s mlađim autorima koji su dvadesetih i tridesetih godina nastupili s jasnim funkcionalističkim programom. Ehrlichova je uloga drukčija. On pripada generaciji koja je u modernu morala doći iz starijega sustava. Njegova se vrijednost stoga nalazi i u sposobnosti da tijekom tri desetljeća kritički mijenja vlastita arhitektonska stajališta.

Njegov je rad obilježen izrazitom osjetljivošću prema urbanističkom kontekstu te pokazuje sustavan interes za odnos pojedinačne arhitekture i širega gradskog prostora. Ehrlich nije oblikovao samo pojedinačne objekte, nego je sudjelovao u transformaciji ulica, trgova, gradskih blokova i ambijenata, pridonoseći procesu modernizacije Zagreba.

Njegov je značaj osobito vidljiv u prijelazu hrvatske arhitekture iz historicizma prema modernizmu. Ehrlichov doprinos nije bio ograničen na arhitektonsku praksu. Kao profesor i voditelj atelijera sudjelovao je u prijenosu stručnog znanja i oblikovanju nove generacije arhitekata. Njegova je pedagoška uloga bila važna jer se arhitektonska kultura razvija ne samo formalnim obrazovanjem nego i kroz profesionalni rad, projektantske rasprave te neposredno iskustvo gradnje. Time je Ehrlich pridonio stvaranju kontinuiteta zagrebačke arhitektonske škole i širenju modernističkih ideja. Ehrlichov arhitektonski razvoj karakterizira sposobnost prilagodbe različitim stilskim i kulturnim okolnostima. Od historicističkog obrazovanja, preko utjecaja Adolfa Loosa i Kovačićeve protomoderne, do funkcionalističke arhitekture tridesetih godina, postupno je razvijao vlastiti izraz. Ta se transformacija očituje u prijelazu od reprezentativnih građevina dvadesetih godina prema pročišćenom funkcionalizmu, primjerice u zgradi Gradske štedionice iz 1934. godine. Njegov opus stoga predstavlja vrijedan pokazatelj širih promjena koje su obilježile europsku i hrvatsku arhitekturu početkom 20. stoljeća.

Hugo Ehrlich preminuo je u Zagrebu 21. rujna 1936., u 58. godini života, u razdoblju kada je njegov arhitektonski razvoj dosegnuo punu modernističku zrelost. 

Ehrlicha stoga treba razumjeti kao arhitekta prijelaza i kontinuiteta. Njegova vrijednost ne proizlazi samo iz pojedinačnih arhitektonskih ostvarenja, nego iz sposobnosti povezivanja različitih generacija, stilova i urbanističkih pristupa. Njegov je opus sastavni dio svakodnevnoga gradskog prostora te predstavlja jedan od važnijih doprinosa oblikovanju moderne fizionomije Zagreba. Zbog toga Hugo Ehrlich pripada među ključne arhitekte čije je djelovanje obilježilo proces pretvaranja Zagreba iz grada historicističke tradicije u jedno od relevantnih središta moderne arhitekture u srednjoj Europi.

Objava Hugo Ehrlich – arhitekt zagrebačke moderne  pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Pascala Rophéa, duhovite scenske prizore i aktivno sudjelovanje publike, glazbeno-scenski projekt Slušaj ovo! pokazao je kako su djela velikih skladatelja zapravo bliska, uzbudljiva i emocionalno snažna i današnjim generacijama. 

Orkestar i mladež na istoj valnoj duljini

Na repertoaru novog projekta našla su se djela poznatih skladatelja klasične glazbe. Glazbeni dio programa otvorile su Fanfare za običnog čovjeka Aarona Coplanda. Između simpatičnih skečeva, tematski (i jezično) bliskih mladima, nizala su se djela Felixa Mendelssohna, Igora Stravinskog, Johna Cagea, Frédérica Chopina i drugih velikana klasične glazbe. Raznolikost glazbenih karaktera i emocija poslužila je kao polazište za istraživanje svijeta klasične glazbe i njezine povezanosti sa svakodnevnim iskustvima mladih, koja uključuju dječje melodije poput Brateca Martina, popularne evergreene poput All You Need is Love grupe The Beatles i epske filmske teme Johna Williamsa.

Ponajprije namijenjen mladima u dobi od 10 do 16 godina, program Slušaj ovo! odmaknuo se od tradicionalnog koncertnog formata i uz višestruko talentirane voditelje Igora Jurinića, Jana i Viga Kovačića, aktivno je uključio cijelu dvoranu. Energiji i žaru izvedbe pridonijeli su dinamični dijalozi, šarmantan humor, interakcija s publikom i niz neočekivanih glazbenih i scenskih trenutaka. Mladi su tako čuli duhovite prepjeve arije Papagena iz Mozartove opere Čarobna frula i vjerojatno najpoznatiji zborski ulomak domaće opere, U boj, u boj iz opere Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca. Usklađeno su pljeskali i udarali nogama u ritmu Bolera Mauricea Ravela, a upoznali su i Mahlerovu obradu melodije Bratec Martin, uključene u treći stavak njegove Prve simfonije, kao i suvremenu orkestralnu obradu jednog od voditelja, Viga Kovačića. 

Scenski dio programa donio je i mačevalački dvoboj svjetlosnim mačevima Jedija, dok su glazbene usporedbe otkrivale poveznice između klasičnih djela i popularne kulture – između Hedwigine teme Johna Williamsa iz filmskog serijala Harry Potter i Plesa šećerne vile iz Čajkovskijeva baleta Orašar, kao i između Wagnerova Kasa Valkira i teme iz Ratova zvijezda Johna Williamsa.

Novi susret u prosincu

U produkciji Dvorane Lisinski i Hrvatske radiotelevizije, scenaristica Dora Delbianco, redatelj Krešimir Dolenčić i kostimografkinja Iva Matija Bitanga s ogromnim su uspjehom na pozornici oživjeli ideju da klasična glazba nije udaljena od svijeta mladih, nego je već dio njihove svakodnevice – prisutna u filmovima, serijama i brojnim drugim sadržajima koji ih okružuju. Bolje razumijevanje glazbe otvara prostor za dublje doživljavanje njezine ljepote, izražajnosti i emocionalne snage.

Program Slušaj ovo! donio je energičan glazbeno-scenski doživljaj koji ruši predrasude o klasičnoj glazbi i otvara vrata novim generacijama slušatelja. Prva izvedba kulminirala je dvostrukom grandioznom završnicom: nakon glavne teme iz filma Star Wars uslijedila su Velika kijevska vrata, posljednji stavak suite Slike s izložbe Modesta Musorgskog. Mlada publika novu će priliku za taj jedinstveni glazbeni susret imati 17. prosinca, kad se Slušaj ovo! ponovno vraća na pozornicu Dvorane Lisinski.PR

Foto: Boris Ščitar

Objava Klasična glazba na nov način osvojila mladu publiku pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Časopis Zagreb moj grad svečano je obilježio izlazak svojega jubilarnog, stotog broja. Tim povodom u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu okupili su se brojni poznati uzvanici iz kulturnog, društvenog i javnog života kako bi zajedno proslavili važan jubilej publikacije koja već godinama čuva uspomene na Zagreb, prati njegov život i promiče njegovu bogatu kulturnu i povijesnu baštinu.

Posebno mjesto u ovoj priči pripada glavnoj urednici Biserki Bibi Salati, koja već 20 godina vodi časopis, predano njegujući njegovu prepoznatljivu misiju – bilježiti priče o Zagrebu i njegovim ljudima, čuvati gradsku povijest te predstavljati kulturne vrijednosti koje Zagreb čine posebnim.

Svečanost je bila obogaćena glazbeno-scenskim programom u kojem su sudjelovale istaknute umjetnice. Pijanistica Martina Filjak svojim je glazbenim umijećem pridonijela svečanom ozračju, dok je Dubravka Šeparović Mušović, ugledna operna pjevačica, svojim nastupom obogatila program. Poseban umjetnički doprinos dala je i glumica Branka Cvitković, koja je interpretirala odabrane tekstove, unijevši u proslavu posebnu scensku izražajnost i emociju.

Spoj glazbe, riječi i umjetničke interpretacije dao je svečanosti dodatnu dimenziju, povezujući kulturnu tradiciju Zagreba s ljudima koji je svojim radom i talentom svakodnevno čuvaju i obogaćuju.

Stoti broj časopisa Zagreb moj grad nije samo izdavačka obljetnica nego i potvrda kontinuiteta, ustrajnosti i ljubavi prema gradu. Tijekom godina časopis je postao kroničar zagrebačkog života, bilježeći ljude, događaje, umjetnost, arhitekturu, običaje i priče koje čine identitet hrvatske metropole.

Dvadeset godina uredničkog vodstva Biserke Bibe Salate i stotinu objavljenih brojeva svjedoče o dugogodišnjoj predanosti očuvanju zagrebačke kulturne baštine. Svečano okupljanje u Hrvatskome narodnom kazalištu bilo je stoga više od proslave jednog časopisa – bilo je to slavlje Zagreba, njegovih ljudi, umjetnosti i neiscrpnog kulturnog duha.

Jubilarni 100. broj tako je obilježen u ozračju susreta, umjetnosti i zajedništva, uz poruku da Zagreb, sa svim svojim pričama i ljudima, uvijek zaslužuje biti ispričan i sačuvan za buduće generacije.

Objava Časopis Zagreb moj grad proslavio jubilarni 100. broj pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Nives Missoni, hrvatska slikarica iznimnih stvaralačkih dosega, oplemenila je prostore SUVAG-a, ustanove za rehabilitaciju slušanja i govora, vrijednom donacijom djela reprezentativnog izbora iz svojega dojmljivog umjetničkog opusa – četrdeset ostvarenja bliskih stilskih oznaka, crteža, akvarela, a ponajviše slika na platnu. Čin darovanja dao je prostorima ove važne institucije novu sadržajnu i estetsku dimenziju, o kojoj se i ranije vodilo računa. Odmjerenim likovnim postavom, donekle i prilagođenim segmentima djelovanja SUVAG-a, slike su došle do punog izražaja, postavljene u sve tri zgrade ustanove. 

Nives Missoni prvenstveno je slikarica pejzaža, ali i figurativnih prikaza, i izleta prema geometrijskoj apstrakciji. Ljudski lik građen crtačkim virtuozitetom, načinom između realističke potke i ekspresionističke slobodne gestualnosti, interpretiran je pokrenutošću tijela, uglavnom zadebljanim crnim linijama. Svojevrsna su im suprotnost slike organizirane egzaktnim ritmičkim redom, sa sastavnicama geometrizirane oblikovnosti, nositelja čitkih kromatskih akcenata.

Bogatstvu ljepote prirode Nives Missoni pristupila je na originalni način. Koncentrirala se na motiv stabla i silno maštovitim varijacijama na temu, simbolu rasta i obnavljanja, u širini svoje poetike davala je različite značenjske slojeve u preobrazbama likovne stvarnosti. U primjerima od relativne činjenične opisnosti do dolaženja na prag apstrakcije. Njegujući zbilju raspona koordinata izgrađenog umjetničkog stava, gdje prikaz i nekoliko grana govori o energiji konkretnog i univerzalnog prostora, stabla su posvojena i s „citiranjem” brojnih detalja, „raskošna” u svojoj ogoljelosti, promjenama rakursa pogleda, u vrijednostima palete od tiših sazvučja boje do pune orkestracije kolorističkog pulsiranja. Statična, ali i s prizvukom sugeriranog kretanja; u kompozicijama stalnih dijaloga fragmenata tjelesnosti prirode, labirintične strukture i stamenosti graditeljske osnove. U akvarelima stabla nose vid likovne čednosti, nijanse suptilnih drhtaja, zabilježen trenutak doživljaja uz pritajenost iskustva, a na platnima akvarelna ugođajna blagost umjetničkim temperamentom Nives Missoni dobiva govorljivost intenzivnih harmonija, s epitetima metaforičnih izgleda, misaonost i izvan doslovnosti motiva. Istovremeno, likovnu gustoću i transparentnost na istom izvoru motivske ponude izraslih do stanja emotivne punine. Isprepliće se dramatsko i lirsko, u umjetnosti poštovanja vjerodostojnosti klasične estetike u širini toga pojma. 

A slike svojim „udomljenjem” u SUVAG-u nisu postale tek puki efektni ukras, već su otvorene „razgovoru” svakome, njihovoj radosti oka i srca. I pri žurbi pojedinca, zastancima, pa i u sjećanju na kadrove ljepote kad nismo uz njih. A Nives sintezom i razvedenošću uprizorenja ljepote pokazuje istinitost svoje umjetnosti. 

Objava Nives Missoni slikama oplemenila prostor SUVAG-a pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Malo je dječjih snova tako varljivo nježno kao san o baletu. U njemu djevojčica ne vidi dvoranu u kojoj se jedan isti pokret ponavlja desetke i stotine puta, ne vidi umor, mišiće koji peku, stopala koja bole, strogo oko pedagoga ni godine u kojima tijelo mora naučiti ono što će poslije, pred publikom, morati izgledati tako lagano. Ona vidi samo svjetlo pozornice, lepršavu suknju, podignute ruke i onu gotovo nestvarnu lakoću zbog koje nam se čini da balerina ne podliježe istim zakonima težine kao svi ostali ljudi. U dječjem snu balerina lebdi. Možda će tek kasnije shvatiti da je za nekoliko sekundi toga lebdenja trebalo potrošiti tisuće sati na zemlji.

Vesna Butorac-Blaće pripadala je onoj rijetkoj vrsti ljudi kojima djetinji san ne iščezne kada upoznaju njegovu cijenu. Naprotiv, upravo tada počinje njihov pravi odnos s njim.

Kao djevojčica plesala je po kući uz glazbu s radija. Radio je u njezinu djetinjstvu bio, kako će mnogo desetljeća poslije sama ispričati, glavni izvor glazbe, a roditelji su devetogodišnju Vesnu odveli u baletnu školu. Ondje se dogodio jedan od onih životnih susreta čiju važnost često prepoznamo tek mnogo kasnije: došla je u razred Marije Ignjatović, pedagoginje oblikovane velikom ruskom baletnom tradicijom. Vesna će govoriti o sreći što je upravo od nje dobila temelj na kojem će kasnije graditi sve ostalo, a u toj riječi „temelj“ krije se gotovo cijela tajna ozbiljne umjetnosti. Prije slobode mora doći disciplina; prije interpretacije znanje; prije leta sposobnost da tijelo posluša.

Čak je i jedna mala epizoda iz školskih dana gotovo simbolična. Balet joj nije bio težak, ali klavir jest. Nije ga stizala dovoljno vježbati i u jednom se trenutku pojavila mogućnost da zbog toga bude izbačena iz škole. Marija Ignjatović navodno je tada odlučno stala iza svoje učenice. Talent je već bio prepoznat. Ostalo je trebalo izgraditi.

Kada je 1959. kao šesnaestogodišnjakinja ušla u Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, nije ušla u romantični svijet iz dječjih predodžbi, nego u ozbiljnu kazališnu mašineriju u kojoj se mjesto tek trebalo zaslužiti. Ugovori su bili kratki, konkurencija stvarna, plesači nisu birali što će plesati, baletna oprema bila je skromna. Vesni je, kako mi je pričala, majka šivala trikoe. No iza te materijalne skromnosti postojalo je nešto što se ne može kupiti boljom opremom: glad za pozornicom. Njoj je, prisjećala se, bilo najvažnije izići pred publiku.

Već 1961. postala je solistica, a Labuđe jezero postalo je jedno od velikih mjesta njezine umjetničke biografije. Malo je uloga koje tako nemilosrdno otkrivaju balerinu kao dvostruka uloga Odette i Odilije: bijeloga i crnoga labuda, ranjivosti i zavodljivosti, lirike i virtuoznosti, dviju oprečnih energija koje moraju živjeti u istome tijelu. Vesna ih je posjedovala. Nije bila samo tehnički snažna plesačica, nego umjetnica izražena temperamenta, sposobna pokretu dati karakter, što je postalo jednom od njezinih prepoznatljivih osobina.

Godine 1966. otišla je na usavršavanje u tadašnji Lenjingrad, na znamenitu školu Vaganova, u samu jezgru ruske baletne tradicije. Imala je dvadeset i tri godine i već mnogo otplesanih uloga iza sebe, pa je poslije govorila da ondje više nije odlazila učiti tehniku, nego gledati, upijati, uspoređivati i propitivati sebe. U njezinu su se vidokrugu našli plesači i pedagozi poput Aleksandra Puškina, Natalije Makarove, Alle Osipenko i Mihaila Barišnjikova. To je onaj trenutak u razvoju umjetnika kada znanje više ne dolazi samo iz upute nego iz blizine izvrsnosti: iz gledanja nekoga tko može skočiti malo više, okrenuti još jednu piruetu, pronaći u poznatom pokretu nijansu koju dotad nisi vidio.

Po povratku u Zagreb dobila je naslov primabalerine. Slijedile su godine u kojima će njezino ime postati gotovo nerazdvojivo od velikih večeri zagrebačkoga Baleta.

Bila je Odette i Odilija, Aurora, Vila šećera, Quitri, Giselle, Carmen, Desdemona, Pepeljuga, Žar ptica, Đavolica, Melanija; prelazila je iz velikoga klasičnog repertoara u neoklasične i suvremenije koreografije, iz stroge arhitekture klasičnog baleta u likove koji su od plesača tražili dramsku prisutnost i psihološku nijansu. Njezin repertoar pokazuje ono što broj odigranih uloga sam po sebi ne može: sposobnost da tijelo ne bude samo savršeno uvježban instrument nego nositelj karaktera.

A onda dolazi Mainz, 1968. godine, i podatak koji zvuči gotovo kao kazališna legenda, premda ga bilježe i HNK i baletna historiografija: nakon izvedbe Labuđega jezera publika ju je pred zastor pozvala četrdeset i dva puta.

Pokušajmo na trenutak zaboraviti broj i zamisliti prizor. Predstava je završila, tijelo je odradilo ono za što se pripremalo godinama, glazba je utihnula, zastor pao, a publika i dalje ne dopušta umjetnici da ode. Jednom, drugi put, peti, deseti; svjetla, naklon, zastor, pa ponovno pljesak. Četrdeset i dva puta publika traži još samo jedan izlazak, još jednu potvrdu da je ono što je upravo vidjela doista postojalo. U umjetnosti koja nestaje istoga časa kada se pokret dovrši, nema snažnijega priznanja.

Ipak, njezina karijera nije ostala omeđena Zagrebom. Početkom sedamdesetih poziv u New London Ballet otvorio joj je put prema velikim međunarodnim turnejama. Plesala je u društvu umjetnika među kojima su bili Galina Samsova, Andre Prokovsky i Margot Fonteyn, a pozornice su se nizale od Londona, Berlina, Beča i Pariza do New Yorka, Chicaga, San Francisca, Tokija, Hong Konga, New Delhija i Singapura. Gostovala je i u Marijinskom teatru, tadašnjem Kirovu, u Lenjingradu. Mogla je, bez ikakva pretjerivanja, svoju umjetničku biografiju preseliti drugamo. Ali to nije učinila.

Mislim da je to za priču o Vesni Butorac-Blaće i za priču o Zagrebu, posebno važno. Velike međunarodne pozornice nisu joj služile kao izlaz iz vlastite sredine, nego kao proširenje umjetničkoga iskustva koje je ponovno donosila kući. Njezina matična točka ostao je Zagreb. HNK nije bio usputna stanica prije „pravoga svijeta“, nego mjesto iz kojega je u svijet odlazila i kojemu se vraćala.

U intervjuu pred kraj života izgovorila je jednostavnu rečenicu koja možda govori više od dugoga nabrajanja međunarodnih uspjeha: „Da, uvijek bih izabrala isto i uvijek bi to bio Zagreb.” To nije mala izjava. Osobito ne kada dolazi od umjetnice koja je dovoljno svijeta vidjela da je mogla birati.

Zagreb joj, međutim, nije dao samo pozornicu. Dao joj je i jednu veliku kazališnu obitelj, profesionalnu i privatnu. Oko nje su bili glumci, plesači, pjevači; udala se za glumca i pjevača Branka Blaćea, a njihova kći Lana nastavila je umjetničku nit obitelji. I upravo tu njezina priča dobiva jednu važnu, ljudsku protutežu velikoj profesionalnoj biografiji. Jer Vesna Butorac-Blaće nikada nije pristala na romantičnu predodžbu prema kojoj umjetnik mora žrtvovati sve ostalo kako bi ostao velik. Naprotiv.

U trenutku kada je očekivala dijete i morala mjesecima mirovati, izbor joj nije predstavljao tragediju. U razgovorima je poslije vrlo jasno govorila da joj je obitelj bila važnija od bilo koje baletne uloge. To ne umanjuje umjetničku predanost; čini je potpunijom. Umjetnica koja je poznavala opijenost scene jednako je dobro znala da aplauz ne može zamijeniti život.

A opijenost scene poznavala je iznimno dobro. Na pitanje o odgovornosti koju nosi naslov primabalerine, zamislila se: „Kakav je osjećaj biti primabalerinom? Nimalo lagan. Težak i odgovoran. Iza položaja koji publici izgleda kao kruna krije se neprekidna obveza potvrđivanja: svaka nova predstava ponovno počinje od nule, svaka večer traži tijelo koje možda boli, ali pred gledateljem ne smije pokazati teret prethodne večeri.”

Tu se ponovno vraćamo paradoksu baleta i možda ključu Vesnine umjetnosti. Velika balerina ne pokazuje napor, ona ga pretvara u njegovu suprotnost. Godine rada pretvaraju se u trenutak lakoće, stroga kontrola u slobodu, snaga u nježnost, bol u čistu liniju pokreta. Publika ne dolazi gledati koliko je teško; dolazi na nekoliko minuta povjerovati da nemoguće može izgledati prirodno.

Zato je lako razumjeti zašto su virtuoznost i temperament postali zaštitni znak umjetnosti Vesne Butorac-Blaće. Nije bila hladna demonstratorica tehnike. Njezinu umjetnost nije određivala samo elegancija. Suvremenici su u njoj prepoznavali nešto snažnije: scensku osobnost, onu teško objašnjivu prisutnost zbog koje gledatelj među deset plesača gleda samo jednoga. Sama je jednom govorila o „neobjašnjivoj snazi scene“, o energiji koja joj je zahvaćala čitavo tijelo čim bi stupila pred publiku. I možda se upravo tu nalazi razlika između izvrsna plesača i velike balerine: tehnika može biti savršena, ali pozornica traži još nešto, nešto što se ne može izmjeriti brojem pirueta niti visinom skoka.

No život Vesne Butorac-Blaće ne bi trebalo svesti samo na onu osvijetljenu polovicu biografije, na premijere, naslovne uloge, ovacije i putovanja. Iza primabalerine postojala je žena kojoj obitelj nije bila fusnota karijere. Sa suprugom, glumcem i pjevačem Brankom Blaćeom, izgradila je odnos koji se nije odvijao samo u kazališnom svijetu, premda su mu oboje pripadali. Njihova kći Lana nastavila je obiteljsku umjetničku vezu, ali jedan od ljepših prizora njihova zajedničkog života nema nikakve veze s kazalištem. Vodi na Velebit.

Branko je planinu volio prije nego što ju je Vesna upoznala. Kada ju je prvi put pokušao nagovoriti da umjesto u hotel odu duboko u šumu Sjevernoga Velebita, ideja joj se činila gotovo apsurdnom. Godinama je zbog profesije putovala Europom, spavala u hotelima i živjela u svijetu u kojem se sve odvijalo prema rasporedu proba, predstava, letova i gostovanja; sada joj je suprug nudio šumu i vreću za spavanje. Ipak, otišla je.

I zaljubila se u planinu.

Gotovo četvrt stoljeća Vesna i Branko odlazili su na Sjeverni Velebit. U svoj stari Land Rover ukrcali bi ono što im treba, sa sobom vodili kujicu Reu, tražili mjesto duboko u šumi i ondje podizali šator. Njihova „vikendica“ mogla je biti krošnja koju bi toga dana odabrali. Teško je zamisliti ljepši kontrapunkt životu primabalerine. Žena koja je plesala pod kristalnim lusterima velikih kazališta, nosila kostime, primala cvijeće i naklone, bila je sretna u sjeni stabala, daleko od ovacije publike. Vesna je jednom rekao da su joj trenuci provedeni s Brankom na Velebitu bili „najljepši trenuci u životu“. Možda se o dugoj ljubavi teško može reći išta ljepše. Nakon svijeta u kojem se gledalo tko nastupa, tko je uspio i tko je pozvan pred zastor, odlazili su ondje gdje, kako je Branko govorio, vrijeme više nije bilo važno. A takve sam ih i ja poznavala. Ne kao velika imena kazališnoga svijeta, nego kao drage susjede, daleko od pozornice i reflektora. Na Tuškancu. 

*** 

Tu se moja priča o Vesni odvaja od arhivskih fotografija, kazališnih kritika i velikih biografskih podataka. Stanovale smo u istoj kući: ona i Branko u prizemlju, s izlazom u vrt, a ja na drugome katu, s pogledom na njihov ružičnjak. Svakodnevna blizina “velikih” ljudi ima jednu dobru osobinu: vrati ih iz mita u život. Vesna na Tuškancu nije bila „slavna primabalerina“. Bila je žena okružena vrtom, ružama, životinjama i obitelji. S drugoga kata gledala sam taj vrt kroz godišnja doba. Ruže bi procvale, zelenilo se zgusnulo pa prorijedilo, boje se mijenjale s mjesecima. Taj mi se pogled urezao u pamćenje jednako snažno kao fotografije njezinih velikih uloga. Jer što, na kraju, čini čovjekov život?

Službene će biografije sačuvati godine, uloge, nagrade i gostovanja. Zapisat će da je Vesna Butorac-Blaće dobila Nagradu Grada Zagreba, Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo i Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo; ostat će monografije, fotografije, filmski zapisi i svjedočanstva ljudi koji su je gledali. Sve je to važno. Ali nijedna biografija ne može do kraja obuhvatiti život. Ne može sačuvati razgovor u vrtu, zvuk staroga Land Rovera, ruže ispod prozora, obiteljsku nedjelju ni pogled dvoje ljudi koji su desetljećima znali kamo žele otići kada im postane dosta gradske vreve. 

A onda je, kao što se u životu svakoga plesača jednom mora dogoditi, došao trenutak kada tijelo više nije moglo nastaviti istim intenzitetom ono što je započelo u djetinjstvu. Balet je umjetnost posebno osjetljiva na prolaznost: plesač je još mlad kada već mora početi misliti o završetku scenskoga puta. Vesna je taj prijelaz prihvatila mirno i bez velike drame. Nakon odlaska sa scene nastavila je prenositi koreografije i godinama radila kao pedagoginja, među ostalim i s plesačima zagrebačke Komedije. Mlađim generacijama prenosila je osjećaj za mjeru, pozornicu, disciplinu i onu vrstu profesionalne odgovornosti koja se stječe tek dugim iskustvom. „Bilo je lijepo, ma koliko je bilo naporno“, rekla je jednom o godinama provedenima u baletu, sažimajući u nekoliko riječi i težinu i ljepotu života koji je izabrala.

Vesna Butorac-Blaće umrla je u Zagrebu 11. rujna 2024., na svoj osamdeset i prvi rođendan. I u toj neobičnoj podudarnosti početka i kraja kao da postoji zatvoren krug jedne biografije: Zagreb, 11. rujna 1943.; Zagreb, 11. rujna 2024. Između ta dva datuma stane osamdeset i jedna godina života, ali i mnogo veći prostor: HNK, Lenjingrad, London, New York, Tokio, Marijinski teatar, četrdeset i dva povratka pred zastor u Mainzu, stotine predstava, tisuće sati vježbanja i ona nedohvatljiva količina trenutaka u kojima je publika, makar na nekoliko minuta, povjerovala da ljudsko tijelo može pobijediti težinu.

***

Balet nas možda više od bilo koje druge umjetnosti podsjeća da ono najvažnije ne ostaje u predmetima. Slika ostaje na platnu, knjiga na polici, partitura se može ponovno otvoriti, film ponovno odvrtiti. Ples živi dok se događa. Pokret koji je Vesna Butorac-Blaće izvela jedne večeri prije šezdeset godina više se nikada neće vratiti potpuno isti, čak i ako postoji snimka; nedostaje prostor, dah publike, ono određeno tijelo u određenoj sekundi vlastita života, glazba koja upravo tada prolazi kroz njega. 

A kada danas neka djevojčica, odjevena u svoju prvu baletnu haljinicu, podigne ručice i pokuša se zavrtjeti kao da je težina svijeta ne dotiče, ona još ne zna koliko je rada potrebno da bi lakoća postala umjetnost. Ne zna za jutarnje vježbe, bol, ponavljanje, odricanje i onu beskrajnu potragu za pokretom koji će izgledati kao da se dogodio sam od sebe.

Vesna Butorac-Blaće sve je to znala. I ipak bi, rekla je, ponovno izabrala isto.

Balet.

I Zagreb.

Objava Vesna Butorac-Blaće – nježnost pokreta, snaga života pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Barbara Hendricks ime je koje već desetljećima zauzima posebno mjesto u svijetu klasične glazbe. Njezina iznimna vokalna izražajnost, umjetnička profinjenost i sposobnost da svakom glazbenom djelu udahne snažnu emociju učinile su je jednom od najcjenjenijih sopranistica međunarodne glazbene scene. Nastupala je na najvažnijim svjetskim opernim pozornicama, objavila više od 80 albuma i ostvarila karijeru kakvom se može pohvaliti tek mali broj umjetnika.

No iza blistave operne karijere krije se i druga, podjednako fascinantna glazbena priča – ona o njezinoj dubokoj povezanosti s gospelom, spiritualima, jazzom i bluesom.

Odrastajući na američkom Jugu, Barbara Hendricks prve je glazbene korake napravila pjevajući gospel i crnačke duhovne pjesme u crkvenom zboru. Upravo je ta glazba, prožeta čežnjom, nadom, patnjom i vjerom u slobodu, oblikovala njezin umjetnički senzibilitet i ostavila neizbrisiv trag u njezinu glazbenom izrazu.

Iako je svjetsku slavu stekla kao operna pjevačica, afroameričkoj glazbenoj baštini počela se intenzivnije vraćati tijekom devedesetih godina. Posebno važan trenutak dogodio se 1994. godine, kada je nastupila na prestižnom Montreux Jazz Festivalu, otvorivši novo poglavlje svoje karijere.

Nakon godina istraživanja glazbe velikana poput Dukea Ellingtona i Billie Holiday, Barbara Hendricks sve se snažnije okretala samim korijenima jazza – bluesu. Njezin projekt „Blues Everywhere I Go“ bio je svojevrsno glazbeno putovanje u srce delte Mississippija, u vrijeme i prostor u kojem su nastajali temelji američke popularne glazbe.

U Zagreb sada dolazi s projektom „The Road to Freedom“ (Put do slobode), u kojem blues nije samo glazbena forma, nego i snažna priča o ljudskom dostojanstvu, borbi za slobodu i nepokolebljivoj snazi ljudskog duha.

U njezinoj interpretaciji blues dobiva posebnu dimenziju. Operna vokalna tehnika susreće se s neposrednošću i emocionalnom iskrenošću glazbe koja je nastala iz životnih iskustava afroameričkog stanovništva. Hendricks ne pokušava blues pretvoriti u operu – ona mu pristupa s poštovanjem, razumijevanjem i osobnim iskustvom, otkrivajući njegovu univerzalnu ljudsku poruku.

Osim iznimne umjetničke karijere, Barbara Hendricks poznata je i po dugogodišnjem humanitarnom angažmanu. Članica je Švedske kraljevske glazbene akademije i dobitnica brojnih priznanja za umjetničko stvaralaštvo i djelovanje u području ljudskih prava. Godine 1998. osnovala je Zakladu Barbare Hendricks za mir i pomirenje, posvećenu sprječavanju sukoba, pomirenju i izgradnji mira u kriznim područjima svijeta.

Za Barbaru Hendricks glazba nikada nije bila samo umjetnost. Ona je i sredstvo komunikacije, razumijevanja i povezivanja ljudi, bez obzira na njihovo podrijetlo, kulturu ili vjeru.

Njezin zagrebački koncert stoga je mnogo više od susreta s velikom svjetskom umjetnicom. To je prilika da čujemo glas koji je obilježio opernu povijest, a danas nas vodi prema samim izvorima bluesa – glazbe u kojoj su neraskidivo povezani bol, nada, sloboda i dostojanstvo.

Barbara Hendricks sa svojim blues bandom zagrebačkoj publici donosi večer vrhunske glazbe, snažnih emocija i interpretacija koje se dugo pamte.

Kupnja ulaznica:

Ne propustite jedinstvenu priliku poslušati legendarnu Barbaru Hendricks u intimnijem koncertnom ozračju, daleko od velikih opernih pozornica, u neposrednom susretu s iskonskim bluesom.

Objava BARBARA HENDRICKS – OD VELIKIH OPERNIH POZORNICA DO ISKONSKOG BLUESA pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

U povijesti hrvatske glazbe malo ima tako važnih svestranih osobnosti kao što je to bio Nikola Faller. Premda ga leksikografske publikacije navode jednostavno kao skladatelja i dirigenta (recentna Hrvatska enciklopedija čak samo kao dirigenta), on je uz to bio i pijanist, glazbeni pedagog, direktor opere, kroničar glazbenog života i predsjednik Hrvatskog pjevačkog saveza. I još nešto: Faller se bavio i botanikom, osobito alpskom florom, te je skupio vrijedne herbarije. To nije kraj zanimljivostima: Faller je bio autor prve hrvatske križaljke, pa je po njemu nazvana nagrada za najuspjelije zagonetačke inovacije u hrvatskome zagonetaštvu.  Opus Nikole Fallera nije velik, obuhvaća nešto više od 40 skladbi, i uglavnom su to komorna i klavirska djela, zborovi, solo-popijevke i crkvene skladbe. Pisao je članke o glazbei, ponajviše kritike u tadašnjim dnevnim listovima i časopisima.

Kazalište je obilježilo život Nikole Fallera. Rođen je u Ivancu kraj Varaždina 22. travnja 1862. u obitelji koja se aktivno bavila glazbom. Do 1877. godine je obitelj živjela u Varaždinu, gdje je Nikola pohađao gimnaziju, a onda su se doselili u Zagreb, u kuću blizu staroga kazališta na uglu Trga sv. Marka i Ćirilometodske ulice. O tome je Faller zapisao u svojim uspomenama: „Nije prošlo dugo vremena, i ja sam se upoznao s cijelim kazališnim osobljem od ravnatelja počam do rekvizitera. Prodavao sam gimanzijalne karte, te sam svake večeri bio u kazalištu, upoznao sav dramski i operni reperotire, kupovao si sve glasovirske izvadke, marljivo ih študirao, prusustvovao svim orkestralnim pokusima – tako, da sam postepeno kao okretni glasovirač postao i korepetitorom pojedinih solista.“ Upravo zato što je mladi Faller bio poznat članovima i upravi kazališta, dobio je 1879. šansu da održi jedan pokus opere Nikola Šubić Zrinjski, umjesto oboljelog autora Ivana Zajca, te je nakon toga postao korepetitor i zborovođa u kazalištu. Mnogo godina kasnije upravo će Faller prirediti drugo izdanje te najslavnije Zajčeve opere za tisak.

            Faller je započeo studij prava, no već kao vrlo mlad je postizao velike uspjehe kao pijanist i dirigent, pa je zato 1884. dobio na preporuku biskupa Strossmayera trogodišnju vladinu stipendiju za studij glazbe. Može se reći da je imao iznimno dobre uvjete glazbenog studija, jer su mu profesori bili, između ostalih, i najistaknutiji tadašnji skladatelji: u Beču Anton Bruckner, a u Parizu Jules Massenet, koji je upravo tada dovršio svoju operu Werther. Prema kasnijem Fallerovom pričanju, Massenet je donio orkestralnu partituru svoje opere na sat i upitao tko bi se od studenata usudio iz partiture na klaviru odsvirati to najnovije djelo. Faller se jedini javio, a Massenet je veselo uskliknuo: „Znao sam dobro da će moj Hrvat, koji je uvijek nasmijan, to napraviti“. Faller je uistinu prima vista iz orkestralne partiture odsvirao Werthera, i uz to pjevao sve vokalne dionice, tako da je odmah postao Massenetovim miljenikom.   

Kada se je Faller 1887. vratio sa studija u Zagreb, dobio je mjesto prvog dirigenta Opere, uz ravnatelja Opere Ivana Zajca. Sve do svog umirovljenja 1912. godine Nikola Faller bio je istaknuti dirigent, a nekoliko godina i direktor zagrebačke Opere, te je tako dao temeljne prinose razvoju hrvatskog opernog kazališta. U repertoar je, između ostalog, uveo opere Richarda Wagnera, izvodio novitete europskog repertoara samo nekoliko godina nakon praizvedbi, poput Leoncavallovog Pagliaccija i Puccinijeve opere La Bohème. Osobito je važno da je 1897. ostvario i prvu izvedbu opere Porin Vatroslava Lisinskog, četrdesetak godina nakon smrti skladatelja. Uz to je Faller 1892. godine ravnao i prvom samostalnom baletnom predstavom u zagrebačkom kazalištu – bila je to Vila lutaka Josepha Bayera. U svemu je izveo više od 250 raznovrsnih djela, ponajviše opernih, a dirigirao je više od 1.900 puta. Ovaj fascinantan podatak potječe iz Fallerove precizne statistike, koja je uvelike pomogla i Branku Hećimoviću i njegovim suradnicima u pripremanju monumentalne edicije Repertoar hrvatskih kazališta, te su od pouzdanog kroničara Fallera preuzeli mnoge podatke o predstavama u zagrebačkoj Operi za razdoblje od 1870. do 1937. godine.     

            Nikola Faller je bio djelatan i u drugim gradovima Hrvatske, povremeno je dirigirao u Rijeci, u Osijeku je čak bio intendant od 1910. do 1912., no osobito je bio uspješno bilo njegovo kratko, dvogodišnje djelovanje u Splitu. Na odlazak iz Zagreba natjeralo ga je raspuštanje zagrebačke Opere 1889., te je prihvatio poziv Hrvatskog pjevačkog društva „Zvonimir“ da mu bude zborovođom. Zanimljivo je, da je desetak godina kasnije jedan drugi hrvatski skladatelj, Blagoje Bersa, također nekoliko godina bio zborovođa „Zvonimira“. Faller je u Splitu bio vrlo aktivan: bio je učitelj pjevanja na realci i na gimnaziji, te kapelnik narodne glazbe. Kao zborovođi „Zvonimira“ ponuđeno mu je i mjesto orguljaša u splitskoj katedrali, jer je „Zvonimir“ redovito pjevao na koru te crkve. Premda je imao potrebne svjedodžbe, morao se ipak podvrgnuti audiciji, te nastupiti pred komisijom. O tome je kasnije pričao: „Većina gospode na kaptolu bili su zadahnuti talijanskim duhom. Kod pokusnog orguljanja sam propao, jer sam izvodio same serijozne skladbe Bacha i drugih klasičnih skladatelja. Moji dobri prijatelji don Bare Poparić i don Marin Kuzmić, upozoriše me, da klasična muzika ne ugađa uhu prečasne gospode i da vole arije iz talijanskih opera. Shvativši tako zašto nisam uspio, zamolih moje prijatelje, da se zauzmu kod gospode, da me još jednom saslušaju prije konačne odluke. Prečasna gospoda su pristala pa sam im sljedećeg dana odigrao više talijanskih opernih arija. Kad sam nakon toga došao u sakristiju, dočekaše me kanonici najzadovoljniji, dapače me je prepošt zagrlio i uskliknuo ‘Dragi sinko, jamčim da ćeš ostati dok budeš živ, maestrom naše kapele’.“  

            U mnogostranom glazbeničkom djelovanju Nikole Fallera ističe se i gotovo desetogodišnje vođenje zbora Hrvatskog pjevačkog društva „Kolo“, vodećeg hrvatskog pjevačkog društva krajem 19. stoljeća. Faller je preuzeo tu dužnost 1891. godine, nakon što je umro Gjuro Eisenhuth, dugogodišnji zborovođa „Kola“. Osim brojnih važnih koncerata u Zagrebu, među kojima je bilo i orkestralnih skladbi i velikih vokalno-instrumentalnih djela poput Verdijevog Requiema, potrebno je istaknuti i gostovanja „Kola“ i zborovođe Fallera izvan Zagreba. Posebno je bilo svečano gostovanje u Dubrovniku, gdje je „Kolo“ sudjelovalo u svečanostima prigodom podignuća spomenika Ivanu Gunduliću 1893. godine. Kako piše Antun Goglia, kroničar „Kola“, „dne 26. lipnja okitili su ‘Kolaši’ spomenik te su nakon odkrića odpjevali s ostalim pjevačkim društvima Gundulićevu himnu, učestvujući u sjajnoj povorci Dubrovnikom“.

Svakako možemo reći da su to bila uistinu zlatna vremena zborske glazbe, što pokazuje i sljedeći podatak: kada je Nikola Faller priredio zbirku izabranih hrvatskih i slovenskih muških zborova, koju je „Kolo“ objavilo 1894. godine, odaziv pjevačkih društava bio je izvanredan. Samo u Istri, Dalmaciji i Bosni pretplatili su se na 1.000 primjeraka.

            Široj je javnosti malo poznata povijest Hrvatskoga pjevačkog saveza, tog važnog udruženja hrvatskih zborova u razdoblju od 1875. do 1947., pa tako i uloga Nikole Fallera, predsjednika Pjevačkog saveza od 1924. do svoje smrti 1938. Kada je bio izabran za predsjednika, Faller je bio u šezdesetim godinama života i gotovo 40 godina stariji od novoizabranog tajnika Saveza, mladog Rudolfa Matza. Dobro su surađivali, što je bilo presudno i u bitci za opstanak Hrvatskog pjevačkog saveza. Naime, nakon što je 1924. osnovan Južnoslovenski pevački savez, započelo je dugo razdoblje upornog razmimoilaženja između Hrvatskog i Južnoslovenskog pjevačkog saveza prije svega oko toga imaju li hrvatski zborovi pravo na samostalnost i njegovanje prvenstveno vlastite kulture, pa tako i autonomiju vlastitog pjevačkog saveza. Nikola Faller je tu odigrao ključnu ulogu, pogotovo 1934. kada je rad Hrvatskog pjevačkog saveza bio zabranjen. Nakon godine dana pravna je bitka dobivena i Savez je ponovno dobio dozvolu za rad. Doskora je Faller umro, a mjesto predsjednika preuzeo je mladi Rudolf Matz.    

Nikola Faller bio je duhovit čovjek, poznat kao „tatek Mikula“ i dva puta biran za najpopularnijeg Zagrepčanina prema mišljenju čitatelja časopisa Večer. Bio je istaknuti član šaljivog kluba „Kvak“, društva uglednih i imućnih Zagrepčana koji su se desetljećima sastajali u Demetrovoj 3 radi dobre zabave i gurmanskih užitaka, a imali su posebna „kvakačka“ imena, pa je tako Faller bio Glazbokvak.

Fallerov je dom u Mletačkoj ulici br. 7 također bio mjesto ugodnih, ne samo glazbenih druženja. Kada se je 1971. obilježavala stogodišnjica zagrebačke Opere (osnovane u jesen 1870.),  članovi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu postavili su na Fallerovoj kući spomen-ploču na kojoj je pisalo: „U ovoj je kući živio skladatelj, dirigent i kazališni kroničar Nikola Faller. Hrvatskom narodnom kazalištu posvetio je sav svoj život“. Tekst smo morali preuzeti iz knjige Lelje Dobronić Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, jer spomen- ploče već dvadesetak godina – nema. Razlog uklanjanja početkom 2000-ih bio je početak obnove pročelja, pa su stanari privremeno skinutu spomen-ploču spremili u dvorište. Opetovani apeli autorice ovog teksta upravama zagrebačke Opere da se pronađe sklonjena spomen-ploča i vrati na pročelje nisu do sada urodili plodom. No u Zagrebu postoji jedna lokacija koja čuva spomen na Nikolu Fallera – to je, naravno, Fallerovo šetalište.

Objava NIKOLA FALLER pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Završnica projekta u Zagrebu posebno će istaknuti doprinosHNK-a u Zagrebu povezivanju suvremene hrvatske drame s europskim kazališnim prostorom. Hrvatsku dramsku književnostu publikaciji predstavlja Pičman Dore Šustić, u prijevoduVladislava Beronje, dok je urednik izdanja Dino Pešut, dramaturg Drame HNK-a u Zagrebu. Upravo je Pičman uvrštenu repertoar Drame HNK-a u Zagrebu u aktualnoj sezoni, a njegova će praizvedba biti održana 4. travnja 2027. Predstavu ćerežirati sama autorica. Time tekst odabran za međunarodnopredstavljanje u okviru projekta DoSEL dobiva i svoj izravanscenski život na repertoaru Drame središnjega hrvatskognacionalnog kazališta.
Knjiga donosi osam dramskih tekstova prevedenih na engleski jezik. Uz hrvatsku dramu, u publikaciji su zastupljeni tekstovi iz Baskije, Malte, Katalonije, Slovenije, Kosova, Bugarske i Estonije. Zagrebačka promocija bit će završni događaj višegodišnje suradnje osam europskih kazališnih i kulturnih institucija okupljenih oko zajedničkog cilja: omogućiti da dramski tekstovi nastali na manjim europskim jezicima postanu dostupniji međunarodnoj publici, prevoditeljima, kazališnim umjetnicima i drugim profesionalcima.

DOPRINOS HNK-a U ZAGREBU: OD IZDANJA DO MEĐUNARODNOG GOSTOVANJA
Važan dio hrvatskog sudjelovanja u projektu bilo je i međunarodno gostovanje Drame HNK-a u Zagrebu. Predstava Budi uvijek kao zmaj Espija Tomičića, u režiji Olje Lozice, izvedena je 20. travnja 2026. u Teatru Manoel u Valletti, jednom od najstarijih kazališta u Europi. Bio je to ujedno prvi nastup HNK-a u Zagrebu na Malti.
Predstava je izvedena na hrvatskom jeziku uz engleske titlove, čime je suvremeni hrvatski dramski tekst predstavljen međunarodnoj publici te je otvoren novi prostor za umjetničku razmjenu i buduću suradnju. Gostovanje na Malti jedan je od konkretnih rezultata projekta DoSEL, čiji je cilj omogućiti da dramski tekstovi nastali na manjim europskim jezicima pronađu nove čitatelje, izvođače i publiku te potaknu nova međunarodna gostovanja, prijevode i postavljanja na europskim pozornicama.

 OD AVIGNONA DO ZAGREBA
Publikacija je prvi put predstavljena u srpnju na uglednom Avignonskom kazališnom festivalu u Francuskoj, u sklopu programa European Theatre Talks koji organizira European Theatre Convention. Nakon međunarodnog predstavljanja u Avignonu, veliko finale u HNK-u u Zagrebu zaokružit će put projekta koji je prijevodima, umjetničkim razmjenama, gostovanjima i novim partnerstvima povezao različite europske kazališne sredine.PR

Objava SUSRET EUROPSKIH KAZALIŠTA U ZAGREBU: VELIKO FINALE PROJEKTA DoSEL (Drama manjih europskih jezika) U HNK-u U ZAGREBU pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Najviše priznanje Obrtničke komore Zagreb – Zlatnu statuu s pisanim priznanjem – primili su Željko Lepotinec i Željko Vasiljević. Zlatna statua dodjeljuje se za značajne poslovne rezultate u obrtu, očuvanje i unapređenje obrtničkih vještina i znanja te izniman doprinos razvoju obrtničkog sustava i promociji obrtništva. 

Posebno mjesto ovogodišnje svečanosti pripalo je i obiteljskom klobučarskom obrtu Cahun, čija tradicija traje od 1935. godine. Priznanje za Najstariji obrt primila je Josipa Cahun. Generacije obitelji Cahun sačuvale su umijeće izrade šešira i kapa, a upravo su u njihovoj radionici izrađeni i šeširi za kultni film Tko pjeva, zlo ne misli. 

Predsjednik Obrtničke komore Zagreb Antun Trojnar istaknuo je kako Komora danas okuplja gotovo 40 tisuća obrtnika te da iza te brojke prije svega stoje ljudi, njihovo znanje, obitelji, odgovornost i godine rada. Osvrnuo se i na protekle četiri godine rada Komore, tijekom kojih je poseban naglasak stavljen na zastupanje interesa obrtnika, strukovno obrazovanje, obrtnička zanimanja i mlade, majstorske ispite i licenciranje radionica za naukovanje te projekte poput Zagrebačkog obrtničkog sajma – sajma zanimanja, Obrtničkog foruma Zagrebačke županije, projekta „Majstori održivosti – Sačuvaj, ne bacaj!“ i prvih Sportskih igara Obrtničke komore Zagreb. Ipak, napomenuo je, tu su i problemi koje treba riješiti, poput zbrinjavanja građevinskog otpada u Zagrebu, problema s praznim lokalima kojih je u centru grada više od 200 i trebalo bi ih staviti u funkciju. No Trojnar vjeruje da se sve to da riješiti i nada se da će tako i biti. Posebno je emotivno čestitao klobučarskom obrtu Cahun na priznanju za „Najstariji obrt“ i doprinosu obrtništvu Zagreba i okolice.  

Dobitnici priznanja Obrtničke komore Zagreb

Priznanje Mladi obrtnik OKZ-a primili su Jan Mihaljević, Mateo Dramac, Bruno Crneković i Mirela Srabović, dok je priznanje Obrtnica OKZ-a dodijeljeno Vlasti Pastuović Aleksić, Danijeli Mihelji Trbuha, Sandri Rojtinić Štimac i Jasmini Pasarić. 

Srebrne diplome primili su Branimir Pleše, Goran Knez, Zdenka Janković, Marijo Budimir, Marijan Jurić, Veronika Glasnović, Snježana Pervan i Olivera Dukić, a Zlatne diplome Vesna Mihaljević, Ivica Filipčić, Ivan Matus, Blaženko Repinec, Vesna Mahovlić i Marijan Bauer. 

Zlatni krug OKZ-a dodijeljen je Senki Derifaj, Veleučilištu Baltazar Zaprešić, Miroslavu Antolčiću, ravnatelju Srednje strukovne škole Velika Gorica, Petri Škrobot, gradonačelnici Grada Samobora, Centru za vozila Hrvatske d.d. i Gradu Sveta Nedelja. 

Zlatnu plaketu OKZ-a primili su Marijan Pokupec, Željko Dorotić, Mladen Radovinović i Damir Režek. 

Posebna zahvala upućena je Marijanu Karloviću, dugogodišnjem obrtniku i ugostitelju koji je desetljećima snažno vezan uz obrtništvo Samobora i rad obrtničkog komorskog sustava. Nastavljajući obiteljsku ugostiteljsku tradiciju, Karlović je majstor kuhar postao još 1980. godine, a kroz obrt Karlović i Samoborsku Klet svoj je profesionalni put posvetio ugostiteljstvu, očuvanju domaće gastronomije i prenošenju znanja novim generacijama. Na čelu Udruženja obrtnika Samobor nalazi se od 2006. godine, a tijekom godina aktivno je sudjelovao i u radu Obrtničke komore Zagreb i Hrvatske obrtničke komore. Za dugogodišnji doprinos obrtništvu primio je najviše priznanje Hrvatske obrtničke komore Zlatne ruke, a 2024. godine dodijeljena mu je i Nagrada Grada Samobora za životno djelo. 

U znak zahvale za godine rada i predanosti obrtništvu, Karloviću su predsjednik HOK-a Dalibor Kratohvil, počasni predsjednik OKZ-a akademik Mirza Šabić i predsjednik OKZ-a Antun Trojnar uručili lovački šešir izrađen u majstorskoj radionici Cahun.PR

Objava Dodijeljena priznanja Obrtničke komore Zagreb: Zlatne statue Željku Lepotincu i Željku Vasiljeviću, Najstariji obrt Cahunu, posebna zahvala Marijanu Karloviću pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.