Napisao: Ivan Gereci 

Foto:  iz arhive Dugoselske kronike

U zagrebačkoj okolici, samo dvadesetak kilometara od središnjeg zagrebačkog trga, smjestilo se Dugo Selo – na rubovima posavske ravnice i blagim padinama prigorskoga gorja, blago dodirujući moslavački kraj. Dugo Selo čini povezanu cjelinu naselja u podnožju Martin brega (206 m) na 51 četvornom kilometru, na kojem živi, prema zadnjem popisu stanovništva, 17.500 žitelja.

Od sredine 19. do sredine 20. stoljeća Dugo Selo imalo je status kotara, pedesetak godina općine, a odlukom Hrvatskoga sabora, 1997., postaje grad. U Dugo Selo stiže se iz Zagreba magistralnom cestom koja vodi prema Bjelovaru, za pola sata vožnje, a vlakom za dvadesetak minuta s Glavnog kolodvora. 

U povijesti se ovo područje prvi put spominje u darovnoj Povelji kralja Andri-

je II. iz 1209., kojom zemlju Svetog Martina (Terram sancti Martini) taj hrvatsko-ugarski kralj daruje viteškom i svećeničkom redu templara kao zalog jer su mu pomogli da se domogne prijestolja u borbi protiv svojeg brata Emerika. Dokument svjedoči da se na ovom prostoru već više od 800 godina organizirano živi.

Naselje se kroz povijest različito nazivalo (Veliko Selo, Mala Sela, Sela), a ime Dugo Selo spominje se u 16. i 17. stoljeću. Bilo je tada dio gospoštije  Božjakovine koja i danas postoji kao naselje, a najvjerojatnije je dobila ime po templarima, u narodu nazivanima božjacima. Mijenjali su se brojni vlasnici, među kojima i poznati feudalci, kao što su obitelji Tahi i Zrinski. 

Zadnji feudalni vlasnici na ovom području bili su čl­­­anovi obitelji Drašković, čija je jedna cijela loza pokopana na starom groblju u Dugom Selu. Draškovići su izgradili niz zgrada koje i danas čine okosnicu dugoselskog središta i u njima su smještene brojne institucije. Nažalost, od prekrasnog dvorca nakon Drugog svjetskog rata ostalo je samo jedno krilo u kojem se i danas živi, a okružuje ga perivoj koji je danas središnji gradski park – Perivoj grofova Draškovića.

160 godina školstva

Pučka je škola otvorena 1853. i sljedeće godine slavit će se 160 godina organiziranog školstva na području Dugog Sela. Danas djeluju dvije osnovne škole sa 1800 učenika, koje nose imena zaslužnih građana: Josipa Zorića, svećenika, političara i pjesnika, i Ivana Benkovića, jednog od prvih učitelja. Srednja škola Dugo Selo ove je godine proslavila deset godina rada, a pohađa je 850 učenika. 

S obzirom na to da je Dugo Selo jedno od rijetkih mjesta u Hrvatskoj s izrazito visokim natalitetom i indeksom vitalnosti, broj učenika ne začuđuje, a u gradski vrtić i dva privatna upisano je gotovo 650 djece. Sve je utjecalo na to da Dugo Selo dobije status Grada prijatelja djece.

Poštanski ured otvorio je svoja vrata 1858., prvi vlak prošao je 1870. i povezao Dugo Selo sa svijetom te donio značajni razvoj. Pruga doslovce dijeli grad na dva dijela. S razvojem željeznice, nastalo je sjecište dvije međunarodne pruge: prema Budimpešti i prema Vinkovcima, što Dugom Selu daje epitet jednog od najvećih željezničkih čvorišta u ovom dijelu Europe.

Zaštitu Dugoselaca od požara osiguravaju vatrogasci, čiji osnutak seže u 1893. Sljedeće godine DVD Dugo Selo slavi 120 godina kontinuiranog postojanja kao preteča današnje Vatrogasne zajednice koja ima šest dobrovoljnih vatrogasnih društava.

Osim stare crkve Sv. Martina na vrhu Martin brega, koja je spomenik nulte kategorije, nova župna crkva, posvećena svecu zaštitniku Sv. Martinu, izgrađena je 1900. i od tada se u njoj obavlja Božja služba. Za arhitekturu crkve u neogotičkom stilu zaslužan je slavni arhitekt Herman Bollè. U gradu je 2010. izgrađena i nova župna crkva Uzvišenja Svetog Križa.  

Svećenik i političar Josip Zorić te učitelj Ivan Benković osnivaju 1907.  Seljačko pjevačko društvo koje danas nosi ime KUD Preporod i nositelj je očuvanja etničke i kulturne baštine ovoga kraja. KUD je na domaćoj i međunarodnoj sceni postigao brojne uspjehe i privlači brojne mlade koji žele očuvati tradiciju. Članovi Preporoda organiziraju smotru narodnog stvaralaštva (ove godine trinaesti put), koja svake godine ima sve više izvođača, ali i posjetitelja koji dođu uživati u bogatom izričaju narodnog stvaralaštva. 

Osim glazbe, običaja i plesa, članovi Preporoda čuvaju i izrazito bogatu zbirku narodnih nošnji. Postoji i privatna, velika zbirka nošnji i etnografskih predmeta, u vlasništvu čuvara narodnoga blaga, dugoselskog sakupljača Krešimira Fotovića.

Brojna sportska društva započinju svoju povijest u prošlom stoljeću. Nogometni klub Dugo Selo osnovan je 1923., pod nazivom DŠK i najstariji je sportski kolektiv u gradu – sljedeće godine napunit će 90 godina postojanja. Kuglački klub osnovan je 1934., auto-moto društvo 1952., rukometni klub 1955., a šahovski klub 1956. Od 1952. djeluje Društvo Naša djeca, kroz čije su odmaralište na Lošinju prošle mnoge generacije Dugoselčana. 

Ribičko društvo počinje raditi 60-ih godina prošlog stoljeća, kao i stolnoteniski klub koji danas nastupa u prvoj hrvatskoj ligi. Od 70-ih godina aktivni su i karate klub, teniski klub, samostalno streljačko društvo, nešto kasnije osniva se i košarkaški klub i druge sportske udruge u kojima je danas otprilike 1200 aktivnih sportaša, pa se Dugo Selo prepoznaje i kao grad sporta.

Kroniku događanja u gradu, neprekidno od 1967., bilježi lokalno glasilo Dugoselska kronika, a 1992. sa radom je započeo lokalni radio – Radio Martin. Pučko otvoreno učilište djeluje od 1961. i provodi kulturnu, obrazovnu i informativnu djelatnost. Gradska knjižnica omogućuje čitateljima korištenje bogatog fonda knjiga, a zavičajna zbirka od zaborava čuva vrijedna djela lokalnih autora. 

Industrija i turizam

Početkom 20. stoljeća stanovništvo se uglavnom bavilo poljoprivredom, ratarstvom u nizini i vinogradarstvom i voćarstvom na padinama Martin brega. Prolazak željeznice pomalo razvija i proizvodne pogone, pilane, mlinove, ciglane i skladišta, pa mjesto počinje intenzivniji rasti. Na sjecištima putova razvijaju se trgovina i obrtnička djelatnost. 

Obrtnici su uvijek bili najžilaviji dio privrede, koji se održao do danas, pa u Dugom Selu djeluje nekoliko stotina obrta. Obrtnički sajam ove je godine održan sedmi put, s više od sto izlagača iz cijele regije. 

Šezdesetih godina prošlog stoljeća počinje jaka industrijalizacija, dolaskom nekad slavne tvornice za proizvodnju posuđa, emajla i glazura Gorica, čiji su počeci vezani uz obitelj Arko i njihov pogon u Zagrebu. Tvornica je u vihorima privatizacije nestala devedesetih godina i danas na njenom mjestu stoji proizvodni pogon Dalekovoda d.d., velike metalske industrije. Industriju Dugog Sela čine još i velike hladnjače u sastavu tvrtke AgroFructus, velikog otkupnog centra za voće i povrće. U poduzetničkoj zoni niče Valipile, mesna industrija za proizvodnju pilećeg mesa.  

Današnji izgled Dugog Sela zrcali život svojih mještana koji su stoljećima gradili kuće na tradicionalan način, da bi se krajem 20. stoljeća arhitekturom i načinom života stopili s glavnim gradom u čijem predgrađu žive, nošeni hitrim razvojem. U središnjem dijelu grada, između glavne prometnice i željezničke pruge izgrađen je niz stambenih zgrada s poslovnim prostorima, tržnicom, parkiralištem, trgovačkim centrom i drugim sadržajima. Ovo poslovno-stambeno središte okruženo je naseljem obiteljskih kuća s uređenim okućnicama.

U turističkom smislu, ovaj kraj privlači posjetitelje već godinama, kulturom i tradicijom, rekreacijskim centrima te izletničkim odredištima. Nasuprot staroj crkvi na vrhu Martin brega nalazi se gradski vinograd, jedan od rijetkih takvih u Hrvatskoj. O starim nasadima tradicionalnih sorti grožđa brine udruga vinara Terra Sancti Martini i njezini će članovi uvijek rado okrijepiti svakog putnika namjernika. U gradskom vinogradu redovito se obilježavaju Vincekovo, Martinje i berba grožđa, kao dio nasljeđa koje se ovdje brižljivo čuva stoljećima. 

Od 1995. se priređuje i izložba vina dugoselsko-vrbovečkog vinogorja, koja privlači brojne posjetitelje i ljubitelje dobre kapljice.

Na vrhu Martin brega, ispod stare crkve nalazi se veliki kip, izrađen u drvetu i posvećen Sv. Martinu, rad kipara Josipa Cikača. Umanjena verzija kipa službeni je suvenir grada.

Podno stare crkve, početkom srpnja održava se viteški turnir pod nazivom Dani templara na zemlji Sv. Martina. Vitezovi ukrštaju mačeve u prvom vikendu srpnja, datuma što bližeg 4. srpnja – datumu zaređenja Sv. Martina za biskupa. Time se simbolično želi povezati templare i sveca zaštitnika, iako ih dijeli osam stoljeća.

Na staroj crkvi 2007. postavljena je “Stopa Sv. Martina”, prva takva u Hrvatskoj, a postavio ju je Europski kulturni centar Sv. Martin iz francuskoga grada Toursa, u čijoj bazilici počiva tijelo sveca. “Stopa” je europsko obilježje spomenika posvećenih Sv. Martinu, čime je Dugo Selo stavljeno na europski kulturni itinerer Stopa Sv. Martina, jedan od 29 kulturnih itinerera koji priznaju Vijeće Europe i Europska komisija. Ove je godine na istome mjestu postavljena i oznaka Svetomartinskog puta, replika starorimske oznake putova.    

Dugo Selo želi biti predvodnik svetomartinske baštine u Hrvatskoj i postaviti se na europskoj karti kao raskrižje svetomartinskih putova u Hrvatskoj, čime će se povezati sa sličnim odredištima u Europi. 

Dan grada obilježava se na Martinje, 11. studenoga, i prava je svetkovina na koju dolaze mnogi gosti iz Zagreba, čitave Hrvatske i inozemstva. Svakom posjetitelju vrata su širom otvorena.

Objava Pod stopom Svetog Martina pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Foto: Zoološki vrt Grada Zagreba

Među glavnim su zadaćama Zoološkog vrta Grada Zagreba očuvanje prirode, istraživanje životinjskog svijeta i edukacija građana. Zbog toga se velika pozornost posvećuje predstavljanju ugroženih autohtonih vrsta životinja, među kojima se ističu endemi s Balkanskog poluotoka: čovječja ribica, dinarski voluhar, riječna kornjača, planinski žutokrug, četveroprugi kravosas i šara poljarica.

Zagrebački zoološki vrt jedini je zoološki vrt na svijetu u kojem građani mogu vidjeti čovječju ribicu, vodozemca koji živi skrovito u podzemlju dinarskoga krša. Nastamba koja čovječjoj ribici omogućuje život poput onog u prirodi smještena je u prostoru nalik spilji na katu paviljona za ptice, pokraj zmija iz Hrvatske.

Čovječja ribica na Crvenom popisu IUCN-a nosi oznaku osjetljive vrste (VU), a u Hrvatskoj ima status kritično ugrožene vrste.

Prirodna staništa čovječje ribice su u Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, a u spilje u Francuskoj i Njemačkoj unio ih je čovjek.

Čovječje ribice žive u tekućicama i jezerima krškog podzemlja. Svojevoljno nikad ne napuštaju stanište. Djelovanjem jakih kiša ili otapanja snijega dolazi do tzv. ispiranja čovječjih ribica – voda ih izbacuje na površinu. U takvim slučajevima Zoološki vrt Grada Zagreba ih zbrinjava te uključuje u projekte istraživanja i očuvanja vrste. Na opstanak vrste u prirodi utječu čovjek i klimatske promjene.

Evolucijski gledano, čovječja je ribica jedan od najzanimljivijih vodozemaca. Riječ je o jedinom spiljskom kralježnjaku u Europi koji je potpuno prilagođen životu u mraku i na niskim temperaturama.

Kao i ostali podzemni organizmi, čovječje su ribice malo aktivne životinje s niskom stopom metaboličke potrošnje. Hrane se ličinkama kukaca i rakušcima. U razdobljima dužega gladovanja koriste zalihe pohranjene u tijelu.

Odrasle čovječje ribice zadržavaju morfološke karakteristike ličinke. Sporo odrastaju, a žive više od 60 godina, neke i sto godina. Čovječja je ribica najdugovječniji vodozemac!

Objava Jedini zoološki vrt na svijetu u kojem možete vidjeti čovječju ribicu pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Pokazati ću svagdje onu revnost, koja za tim ide (…) da se strogo vrši zakon, da se dobrom upravom povjerenje naroda prama poglavarstvu pobuđuje, da se materijalno dobro naroda promiče, da se moralni razvitak naroda postigne…

Napisao: Marijan Lipovac

Foto: foto arhiva Sabora, foto arhiva Teodora Mažuranića, MGZ, Ines Novković  i internetski izvori

Mnogi hrvatski političari okušali su se i kao književnici, a jednako tako nije nedostajalo ni istaknutih književnika koji su djelovali u politici, no u pravilu ni jedni ni drugi nisu uspjeli u obje djelatnosti ostaviti jednako neizbrisiv trag. Jedini bez kojeg bi u istoj mjeri bila nezamisliva i hrvatska politika i hrvatska književnost bio je Ivan Mažuranić, čiju 200. godišnjicu rođenja Hrvatska slavi ove godine. Kao političar dao je ključan doprinos borbi za očuvanje državnosti Hrvatske i njezinoj modernizaciji te uspio doći na položaj hrvatskoga bana, koji je do tada bio rezerviran samo za plemiće – te je upamćen kao ban pučanin.

Kao književnik nije ostavio velik opus, ali njegov ep Smrt Smail-age Čengića najbolje je djelo hrvatskog romantizma, prevođeno na brojne jezike, a stihovi i sintagme iz tog djela često se citiraju, primjerice Od sto glasa glasa čuti nije, Dobar pastir, jer što kaže inom i sam svojim potvrđuje činom, Oro gnijezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije, pa sve do uzvika Harač, harač, rajo, treba! Čak se i Mujo i Haso, omiljeni junaci viceva, spominju u Smrti Smail-age Čengića. Manje je poznato da je Mažuranić bio i leksikograf koji je obogatio hrvatski jezik modernim terminima kao što su: tržišno gospodarstvo, računovodstvo, velegrad, veleizdaja, sladoled, kišobran ili nosorog.

Mažuranić se u Zagrebu školovao i zatim nekoliko puta iz njega odlazio i vraćao mu se. Upravo u vrijeme njegova banovanja Zagreb dobiva osobine hrvatske metropole; odužio mu se imenovanjem jednog trga u Zelenoj potkovi (koji doduše dijeli s bratom Antunom i sinom Vladimirom) te poprsjem na Zrinjevcu, koje je 1911. izradio Rudolf Valdec.

Mažuranić je ipak trajno ostao povezan s rodnim Novim Vinodolskim, u kojem je rođen 11. kolovoza 1814. u imućnoj seljačkoj obitelji splitskih korijena, koja se u vinodolskom kraju spominje u 16. stoljeću. Ivan Mažuranić Petrov i supruga Marija imali su pet sinova, od kojih je najstariji Josip jedini ostao na djedovini i nadživio svu braću. Drugi sin Petar umro je sa 17 godina, dok je treći sin Antun postao istaknuti jezikoslovac, a najmlađi Matija važan je kao autor prvog modernog hrvatskog putopisa Pogled u Bosnu. Obitelj Mažuranić bavila se obradom polja, uzgojem vinove loze i stočarstvom, no Ivan Petrov bio je pismen i načitan, a osobito su se u kući štovale pjesme Andrije Kačića Miošića. I malom Ivanu, koji je bio povučen i šutljiv, često bi Kačićeve pjesme zaokupile pažnju, da bi zaboravio na igru. Nakon osnovne škole u Novom Vinodolskom, gdje je nastava bila na njemačkom, upisao se u gimnaziju u Rijeci, najviše zahvaljujući zalaganju brata Antuna. Ovdje je nastavni jezik bio latinski, a Ivan Mažuranić naučio je još i mađarski i talijanski, a kasnije i francuski, engleski, češki, poljski i ruski, pa je među hrvatskim intelektualcima svoga doba bio najveći poliglot.

Nakon položenog šestog razreda gimnazije, 1833. upisao je studij filozofije u Zagrebu, a iduće godine u Szombathelyju. Brat Antun obavještavao ga je o zbivanjima u krugu hrvatskih preporoditelja, pa tako i o pokretanju novina Ljudevita Gaja. Već u drugom broju Danice, u siječnju 1835. izlazi Mažuranićeva pjesma Primorac Danici i time počinje njegovo književno djelovanje. U Danici je objavio još nekoliko pjesama, a Gaj mu je, kao naj-

revnijem suradniku, poslao novčanu naknadu, što je možda bio prvi književnički honorar u hrvatskoj književnosti. Mažuranić je, međutim, novac odbio, smatrajući da obavlja rodoljubiv posao koji ne treba plaćati.

Skromnost i nezainteresiranost za materijalna dobra karakterizirale su ga i u kasnijem životu, pa se nikada nije obogatio, unatoč visokim dužnostima koje je obnašao.

Karlovac – Zagreb – Beč 

Već 1835. vratio se u Zagreb i upisao studij prava. Stekavši naslov pravnika, 1837. počinje raditi kao pomoćni bilježnik, da bi 1839. postao nastavnik u zagrebačkoj gimnaziji. Iduće godine položio je odvjetnički ispit i otvorio odvjetnički ured u Karlovcu, ali već 1841. počinje raditi u gradskoj upravi. Ženi se Aleksandrom Demeter, sestrom pjesnika Dimitrija Demetra, s kojom je imao sedmero djece, od kojih je odraslu dob doživjelo petoro: Božidar, Vladimir, Marija, Miroslava i Olga. U Karlovac, koji je bio važno središte preporoda, Mažuranić se doselio kao ugledni pjesnik, što mu je osiguralo vodeće mjesto među intelektualnom elitom, pa postaje tajnik Karlovačke čitaonice.

Upravo u Karlovcu Mažuranić je zajedno s Jakovom Užarevićem dovršio Njemačko-ilirski slovar, tiskan 1842., što je bio prvi moderni hrvatski rječnik. U Karlovcu je, na molbu Matice hrvatske, 1844. dopisao dva izgubljena pjevanja Gundulićeva epa Osman, prethodno dobro proučivši radnju te Gundulićev rječnik i stil, a 1846., na poticaj šogora Demetra, napisao je Smrt Smail-age Čengića. U pet pjevanja Mažuranić je opjevao borbu Crnogoraca protiv osmanlijskog tiranina, ali zapravo je istaknuo svoju privrženost idejama slobode, pravde i borbe za ljudsko dostojanstvo. U tome je važnu ulogu imala Mažuranićeva klasična naobrazba i odlično poznavanje suvremene književnosti, posebno pjesnika kao što su Lamartine, Byron, Puškin i Mickiewicz, ali i domaćih uzora – Gundulića i Kačića. Pratio je i političke događaje i kao odgovor na mađarska presizanja 1847. je s Dragojlom Kušlanom pripremio osnivanje Napredne stranke koja se trebala zalagati za samostalnost Hrvatske u odnosu na Ugarsku, no do osnutka stranke ipak nije došlo.

Iako su mu karlovačke godine bile vrlo uspješne, Mažuranić se nastojao vratiti u Zagreb, pa se 1845. neuspješno natjecao za mjesto profesora hrvatskog jezika na Akademiji, a 25. ožujka 1848. prisustvovao je narodnoj skupštini, na kojoj su prihvaćena Narodna zahtijevanja te je bio jedan od 400 izaslanika koji su te zahtjeve odnijeli caru i kralju Ferdinandu u Beč. On, međutim, nije potvrdio glavni zahtjev – ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i odvajanje od Ugarske, pa Mažuranić piše svoj najvažniji politički spis Hrvati Mađarom, u kojem ističe prirodno pravo hrvatskoga naroda na slobodu i državnost. “Ostavite dakle u miru, bratjo draga, medjunarodnoga našega pokoja i jedinstva radi, Hrvatsku našu i Slavoniju našu i Primorje naše, a dat će Bog, i Dalmaciu našu”, poručio je Mažuranić Mađarima.

Mažuranić se potom od najboljega hrvatskoga književnika tog vremena promijenio u političara i programatskog pisca, pa ne čudi što ga je ban Josip Jelačić pozvao u Zagreb na dužnost u Banskom vijeću. Izabran je i za saborskog zastupnika na prvim izborima u hrvatskoj povijesti i bio je autor najvažnijih saborskih dokumenata, među kojima i onog u kojem se traži preustroj Habsburške Monarhije u federativnu zajednicu ravnopravnih naroda. U srpnju 1848. napisao je Manifest naroda hrvatsko-slavonskog, namijenjen europskoj javnosti, i dao pregled spornih pitanja u hrvatsko-ugarskim

odnosima, braneći načelo hrvatskog državnog prava prema načelima Francuske revolucije. “Glavna je naša namjera slobodnim narodom u slobodnom austrijanskom carstvu biti”, napisao je Mažuranić. Tijekom Jelačićeva rata s Mađarima imenovan je nadzornikom sigurnosti u Karlovcu, da bi se početkom 1849. vratio u Zagreb kao dužnosnik u Bojnom odsjeku Banskog vijeća.

Kad je mladi Franjo Josip u ožujku 1849. donio oktroirani ustav, Mažuranić piše Jelačiću i osuđuje centralizam te putuje u Beč na čelu izaslanstva sa zahtjevom da se prihvate hrvatske težnje iz 1848. Ondje je proveo gotovo cijelu godinu jer je bio pozvan u komisiju za izradu pravno-političke terminologije i novih zakonskih nacrta za hrvatsko područje. Time je stekao golemo iskustvo, no i shvatio da će biti korisniji radeći poslove povjerljivog čovjeka i državnog činovnika, nego baveći se književnim i jezičnim pitanjima. U korist Hrvatske, zauvijek je umjesto književničke odabrao političku i državničku karijeru.

Već 1850. postaje zamjenik državnog nadodvjetnika Hrvatske i Slavonije, sa zadatkom da umjesto feudalnih uvede propise građanskog prava, a 1854. državni odvjetnik. Kao liberal i domoljub na tom je mjestu nastojao ublažiti progone protivnika apsolutizma, ali ne uvijek uspješno, pa su ga optuživali da služi Beču koji ga je, međutim, smatrao nepovjerljivim i držao na položaju samo zato jer je bio najbolji pravnik u Hrvatskoj. O ugledu koji je imao kao književnik i intelektualac pak govori činjenica da je 1858. izabran za predsjednika Matice ilirske i na toj dužnosti ostao sve do 1872.

Padom apsolutizma 1860. u Beču je formirana zajednička vlada Hasburške Monarhije, a u njoj i Kraljevski dvorski dikasterij za Hrvatsku i Slavoniju s Mažuranićem kao predsjednikom. Iduće godine postao je kancelar Kraljevske dalmatinsko-hrvatsko-slavonske dvorske kancelarije koja je bila vrhovna vlast za Hrvatsku i Slavoniju, s podređenim Kraljevskim namjesničkim vijećem u Zagrebu, na čelu s banom Josipom Šokčevićem. Mažuranić je time istodobno bio poput ministra za Hrvatsku na razini Monarhije, ali na neki način i predsjednik hrvatske vlade. U to vrijeme tražio se preustroj Monarhije i trebalo je odrediti položaj Hrvatske prema Ugarskoj i Austriji. Upravo je Mažuranić 1861. kao saborski zastupnik bio autor članka 42, u kojem je konstatirano da je 1848. nastupio prekid državnopravnih odnosa Hrvatske i Ugarske i izražena spremnost da se sklopi novi savez, ako Ugarski sabor prizna realni i virtualni opseg Hrvatske i osigura joj autonomiju. Bio je to temelj za Hrvatsko-ugarsku nagodbu 1868. te je tako Mažuranić odredio hrvatsku političku budućnost sljedećih 50 godina.

Kao kancelar vodio je proaustrijsku politiku, nadajući se osigurati širu hrvatsku autonomiju i ubrzati priključenje Vojne krajine i Dalmacije. Upozoravao je hrvatske političare da Hrvatska hitno treba ugovoriti državnopravnu nagodbu s Austrijom prije nego što to učini Ugarska, no odbojnost je prema Austriji zbog donedavnog apsolutizma bila tolika da su Mažuranićevi apeli bili uzaludni. Njegove su stavove dijelili ban Šokčević, kardinal Juraj Haulik, Ivan Kukuljević i drugi uglednici koji se 1862. udružuju u Samostalnu narodnu stranku. Kad je ona 1865. doživjela poraz na izborima, Mažuranić je podnio ostavku i iz Beča se vratio u Zagreb.

Arhitekt moderne Hrvatske

Iako je Hrvatskoj osigurao minimum autonomije, za kojim su čeznuli drugi narodi Monarhije, Mažuranić je prinudno umirovljen te je u Zagrebu, u Visokoj ulici uglavnom životario s obitelji, ali ne i mirovao. Uoči sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867. poslao je Franji Josipu Adresu sabora Trojedne kraljevine, u kojoj je ponovio zahtjeve za cjelovitošću Hrvatske i podsjetio na svoj članak 42 iz 1861., no bez uspjeha. Nakon toga se povukao iz politike i posvetio obiteljskim i financijskim problemima, ali opet se aktivirao uoči izbora 1871. i to u Narodnoj stranci koja je odnijela pobjedu nad unionistima.

Mažuranić se u politiku vratio na velika vrata – izabran je za predsjednika Sabora i ušao u komisiju koja je s Mađarima trebala razgovarati o reviziji nagodbe, kako bi se Hrvatskoj osiguralo više financijske samostalnosti. Nakon što je reviziju u rujnu 1873. prihvatio i Hrvatski sabor, Mažuranića je Franjo Josip imenovao hrvatskim banom. Za razliku od svojih plemićkih prethodnika, odbio je svečano ustoličenje, a u Sabor je došao u građanskom odijelu. Ipak, u nastupnom govoru neskromno je spomenuo svoje zasluge i rekao da je on udario temelj hrvatskoj autonomiji i hrvatskim institucijama. “Ja sam uvijek bio ljubitelj i vjeran sin našega naroda; taj sin i ljubitelj našega naroda ostat ću i odsada; budite uvjereni, da onaj koji je proživio toliko godina, pod starost mnijenja svoga mijenjati neće. Ja ne poznam nikakove mržnje. Buduć nepoznam privatne, još manje poznam političku mržnju. Ja štujem svako mnijenje koje se vrti na temelju danas obstojećeg zakona, a ono mnijenje koje ide preko zakona, i ono zaslužuje katkada da se uvaži, ukoliko ide za reformom zakona. Ja neću nigdje učiniti koraka, koji bi pokazao strast, ali pokazati ću svagdje onu revnost, koja za tim ide, da se službe vrše onako, kako donosi dužnost, da se strogo vrši zakon, da se dobrom upravom povjerenje naroda prama poglavarstvu pobuđuje, da se materijalno dobro naroda promiče, da se moralni razvitak naroda postigne u svakom obziru, da se narod podupre u napretku, kako bi mogao stajati dostojan i vrijedan u kolu ostalih naroda”, rekao je u nastupnom govoru, a objavio je i posebnu okružnicu u kojoj je pozvao u pomoć sve stanovnike i tijela uprave.

Ban Mažuranić od Hrvatske je stvorio modernu državu u pravom smislu riječi  proveo je reforme u školstvu, upravi i pravosuđu, uveo opće obrazovanje, otvorio moderno zagrebačko sveučilište, osnovao kulturno, školsko i zdravstveno zemaljsko vijeće, donio zakone o slobodi tiska i slobodi okupljanja, odijelio je upravu od sudstva, ukinuo tlaku te osnovao nove institucije: Zemaljski statistički zavod, Zavod za umobolne, Kazneni zavod, Gospodarsko učilište, Narodni muzej i brojne strukovne udruge.

Ipak, o banskoj dužnosti, na kojoj su mu mnogi zavidjeli, govorio je kao o bremenu kojeg bi se rado riješio jer nije bilo lako balansirati između Beča i Budimpešte i zadovoljiti zahtjeve hrvatskih političara koji su ga smatrali previše popustljivim i neodlučnim. Književnik Ante Kovačić, pravaš, to je izrazio u svom djelu Smrt babe Čengićkinje, parodiji Smrti Smail-age Čengića, gdje prvo pjevanje Babovanje počinje stihovima: “Sluge zove Ivša bane, usred kule jake svoje, a na trgu Markovome…”.

Radilo se, međutim, o tome da je Mažuranić kao pravi intelektualac bio staložen i odmjeren te nije volio buku, usijane strasti, velike riječi i senzacionalnost, što se često tumačilo kao izraz neodlučnosti, pa čak i lijenosti. Nesklon polemikama, bio je u stanju voditi sastanke nekoliko sati, a na zahtjeve da se sastanak privede kraju jer se ponavlja već rečeno, mirno bi odgovarao “Neka se misli krešu”. Nije volio javne nastupe, iako je krupnim stasom, neobičnom bradom i jakim glasom bio markantna pojava.

Kad je 1875. izbio ustanak u BiH, odbio se umiješati, znajući da bi to naškodilo Hrvatskoj, no ipak je ustanike pomagao potajno. Austro-ugarskom okupacijom BiH 1878. prestali su razlozi za daljnje postojanje Vojne krajine, no Mađari su odugovlačili s njenim pripajanjem Hrvatskoj sve dok joj je na čelu Mažuranić, kako ne bi ojačala i narušila mađarsku hegemoniju. Radi očuvanja dualizma, to je podržao i Beč koji je do tada bio uz Mažuranića, cijeneći njegovu proaustrijsku orijentaciju. Iako svjestan da mora otići, Mažuranić je ostavku dao u veljači 1880. tek nakon što je uspio riješiti velik broj otvorenih pitanja, a Vojna krajina pripojena je 1881. U oproštajnom govoru Hrvatskoj je zaželio “boljeg bana i iskrenijeg rodoljuba”, no bilo je jasno da će nasljednici biti tek produžena ruka mađarske politike, posebno ban Dragutin Khuen Héderváry.

Nakon umirovljenja Mažuranić je kupio kuću u Jurjevskoj 5 (danas rezidencija španjolskog veleposlanika) i vrijeme provodio baveći se astronomijom, rješavanjem matematičkih problema, čitanjem i šetnjama po Tuškancu, posebno nakon što se 1887. povukao iz Sabora. U posljednjem saborskom govoru 1886. uputio je poput oporuke ove riječi: “Gospodo, da mi je tko rekao: kaži tvoj simbol političke vjere, koji je? Ja bih rekao: Ja sam Hrvat; vjerujem u kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i ako Bog da u njezinu budućnost.”

Posljednjih godina sve je više samovao, posebno nakon što mu je 1885. umrla supruga Aleksandra, 1888. brat Antun, a još 1881. stariji sin Božidar. Utjeha su mu bili brojni unuci, od kojih je najpoznatija Ivana Brlić Mažuranić, a njezina sestra Alka sjećala se kako bi joj svake večeri dolazio u spavaću sobu zaželjeti laku noć. No, tijekom dana u kući je vladala stroga disciplina i tišina. Mažuranić je naime mogao satima šutjeti, ali volio se i šaliti, premda je i tada uvijek zadržavao strogi izraz lica. Rado je pričao o Novom Vinodolskom, moru, polju i svojem djetinjstvu, a i trenutak prije smrti, 4. kolovoza 1890., ustao je od stola i zagledan kroz prozor u daljinu, pokazujući rukom, rekao “tamo, tamo”, kao da se u mislima htio vratiti u rodni kraj. Pokopan je na Mirogoju u ilirskoj arkadi, skromno kao što je i živio i bez velikih počasti kakve je kao bivši hrvatski ban zaslužio.

Ivan Mažuranić nije se zanosio velikim idejama poput Ante Starčevića i Josipa Jurja Strossmayera, nije povlačio radikalne poteze poput Eugena Kvaternika, niti je bio karizmatični vođa kao kasnije Stjepan Radić. Bio je realist, svjestan stanja u kojem se Hrvatska nalazila i dobar poznavatelj širih prilika te stoga sklon kompromisima i politici malih koraka. Trebalo je proći vrijeme da se vide rezultati njegova rada i priznaju zasluge.

Dosljedan sebi i ponosan na pučko porijeklo, nije zatražio titulu baruna, iako je na to kao ban imao pravo. Ali zaslužio je da se upravo na njega primijene stihovi iz njegove pjesme Javor: “A velik je tko se malen rodi, al kad pane, golem grob mu treba”.

Objava  Ivan Mažuranić, književnik i ban pučanin pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Nagrada Mila Dimitrijević za najbolju žensku dramsku ulogu pripala je Ani Begić Tahiri za ulogu gospođe Cheveley u predstavi Idealan muž Oscara Wildea, premijerno izvedenoj 5. lipnja 2026., u režiji Aleksandra Popovskog. Dobitnik Nagrade Mila Dimitrijević za najbolju mušku dramsku ulogu je Krešimir Mikić za ulogu vikonta Goringa u istoj predstavi.

Nagrada Marijana Radev za najbolju žensku opernu ulogu u sezoni 2025./2026. dodijeljena je sopranistici Evelin Novak za ulogu Elizabete u Wagnerovoj operi Tannhäuser. Dobitnik Nagrade Vladimir Ruždjak jest bariton Ljubomir Puškarić za dvije iznimne interpretacije ostvarene tijekom sezone, ulogu Amonasra u Verdijevoj Aidi te Wolframa von Eschenbacha u Wagnerovu Tannhäuseru.

Godišnju nagradu Ana Roje osvojila je Hinako Shinzaki, koja je tijekom sezone ostvarila izniman umjetnički iskorak i potvrdila se kao jedna od najperspektivnijih mladih umjetnica Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Nagradu Oskar Harmoš za najbolje muško baletno ostvarenje primio je prvak Baleta HNK-a u Zagrebu Pavel Savin za vrhunska umjetnička postignuća kojima je tijekom sezone još jednom potvrdio status jednog od vodećih interpreta klasičnoga baletnog repertoara.

Ove je sezone, prvi put u povijesti Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, dodijeljena i nova nagrada, Dražen Martinjak Žika za najboljeg djelatnika Službe tehnike. Prva dobitnica ovog priznanja dugogodišnja je djelatnica Službe tehnike Nevenka Čubanec, kojoj je nagrada dodijeljena kao priznanje za dugogodišnji predani rad, izniman profesionalizam i vrijedan doprinos radu Kazališta tijekom cijeloga njezina radnog vijeka.

O dobitnicima godišnjih nagrada odlučivala su ocjenjivačka povjerenstva Drame, Opere i Baleta. U Ocjenjivačkom povjerenstvu Drame bili su predsjednica Helena Buljan te članice Željka Turčinović i dr. sc. Martina Petranović. Ocjenjivačko povjerenstvo Opere činile su predsjednica dipl. muz. Zrinka Matić te članice dr. sc. Hana Breko Kustura i dr. sc. Zdenka Weber, dok su u Ocjenjivačkom povjerenstvu Baleta bili predsjednik Dubravko Kolšek te članovi Svebor Sečak i Mateja Pučko Petković.

Nakon svečane dodjele nagrada, plato ispred Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu pretvorio se u veliku pozornicu pod otvorenim nebom na kojoj su umjetnici HNK-a zajedno s brojnom publikom proslavili završetak kazališne sezone. Koncert Devedesete – godine koje pamtimo čiji je kreativni koncept potpisao Ante Gelo, održan je u suradnji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Jutarnjeg lista i uz potporu Turističke zajednice grada Zagreba.

Na pozornici su nastupili članovi Drame HNK-a u Zagrebu Iva Mihalić, Dušan Bućan, Igor Kovač, Lana Barić, Lana Ujević Telenta, Ivan Colarić, Ana Begić Tahiri, Marin Klišmanić i Jelena Perčin te gosti Lovro Juraga i Rok Juričić. Baletni ansambl predstavljali su Helena Troha, Mario Diligente, Mutsumi Matsuhisa, Adam Harris, Diana Montes Mota, Mario Charlo Sobrino, Vera Kreitmeyer, Laura Leko, Luna Jušić, Katarina Bužić i Afrodita Siljanoska, dok su iz Opere nastupili Tvrtko Stipić, Darijan Ivezić, Toma Vlčev i Marija Dražančić.

Posebno iznenađenje bio je nastup velike zvijezde devedesetih, Tajči. Vrhunac večeri bila je završna izvedba pjesme Laku noć tebi, Zagrebe, koju su zajedno izveli svi sudionici koncerta i okupljena publika. 

Uz ovacije, pjesmu i ples, završni koncert pretvorio je plato ispred Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u veliko zajedničko mjesto susreta umjetnika i publike. U ozračju zajedništva, emocija i najvećih glazbenih hitova devedesetih godina, HNK u Zagrebu na najljepši je način zaključio sezonu 2025./2026.PR

Objava Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu zaključilo sezonu 2025./2026. dodjelom godišnjih nagrada i velikim koncertom na otvorenome pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Bogatu zbirku nosača zvuka, CD-ova, LP ploča, DVD-a, kaseta, videouradaka, knjiga s područja jazzglazbe istaknutoga glazbenika, urednika i poznavatelja jazza Dubravka Majnarića darovala je njegova supruga Naima Balić Glazbenom odjelu Gradske knjižnice grada Zagreba. Ugovor o donaciji zbirke jazz glazbe Dubravka Majnarića potpisan je 16. travnja s ravnateljicom Gradske knjižnice Sunčicom Ostoić.

Ova vrijedna kolekcija jazz glazbe (manjim dijelom klasične i popularne) bit će pohranjena u fond Gradske knjižnice kao zasebna zbirka, dostupna građanima Zagreba i ostalima zainteresiranima za taj vid glazbe, na lokaciji Paromlina u novoj zagrebačkoj gradskoj knjižnici. 

Na svečanom potpisivanju ugovora o donaciji ravnateljica Ostoić istaknula je da „donacije poput ove zbirke imaju iznimnu vrijednost jer fond obogaćuju specijaliziranom i često teško dostupnom građom. Posebno su zanimljive tematski zaokružene zbirke autorskog pečata uz dugogodišnje iskustvo kolekcionara“. 

Pročelnica Gradskog ureda za kulturu Emina Višnić rekla je „da će Paromlin postati suvremeni kulturno-društveni centar koji objedinjuje novu središnju knjižnicu, prostore za kulturne programe i različite sadržaje namijenjene građanima Zagreba te će i ova zbirka imati svoje posebno mjesto.“ 

Zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet naglasio je „da je riječ o iznimno osobitoj i vrijednoj zbirci koja neće ostati samo dio fonda, nego će biti uključena u život Centra“, istaknuvši da je to „magnum opus Dubravka Majnarića“. 

Naima Balić, udovica Dubravka Majnarića, emotivno je istaknula kako vjeruje da bi njezin suprug bio zadovoljan ovom odlukom o darivanju jer joj je jednom rekao da će ona odlučiti kome će zbirku darovati, iako nije dozvolio da se nijedna ploča ni CD otuđe iz zbirke i daruju tijekom njegova života. 

Dubravko Majnarić bio je strastveni kolekcionar, poznavatelj glazbe svih žanrova, no preferencija su mu bile jazz i klasična glazba. Potpisao je tisuće ploča kao glavni i odgovorni urednik Jugotona. Volio je swing i poznato je njegovo citiranje Ellingtonove krilatice „It don’t mean a thing, if it ain’t got that swing“ („Nema prave stvari u kojoj nema swinga“) i njegova vlastita izjava: „Ako nema swinga, nema emocija kod slušatelja. Swing je osnova osjećajne glazbe, duše i životnog veselja… gdje nema melodije, tu nema glazbe“. Prema tim je postulatima birao nosače zvuka, LP ploče, CD-ove, pa cijela zbirka odiše ljepotom snimljenih djela. Govorio je „da je tajna uspjeha njegovih emisija Nezaboravni koncert, Po vašem izboru, kultne emisije Zvjezdana prašina s naslovnom temom Stardust Hoagyja  Carmichaela nastalom prije 80 godina, u pobuđivanju emocije slušatelja, kako bi se prepustio slušanju i svim onim osjećajima koji izviru iz emitirane glazbe, da glazba ne bi prolazila kao glazbena kulisa“.

Emitirano je 1476 radioemisija tijekom više od 30 godina na Hrvatskom radiju. Dubravko Majnarić oduševljavao je slušatelje emisijama s glazbom Raya Charlesa, Andréa Previna, Milesa Davisa, Shirley Bessey, Barryja Manilova, Louisa Armstronga, Elle Fitzgerald,  Barbre Streisand… ali i brojnih domaćih autora: Nenada Grčevića, Ivice Krajača, Alfija Kabilja, Tomislava Šabana, Boška Petrovića, Miljenka Prohaske, Drage Diklića, Silvija Glojnarića, Ozrena Depola, Tomice Simovića, Zlatka Dvoržaka, Davora Kajfeša, Matije Dedića… U emisiji su predstavljeni koncerti legendarnih Franka Sinatre i Nat King Colea u Las Vegasu,  Bennyja Goodmana u Carnegie Hallu, Oscara Petersona i Counta Basiea u Parizu, Gilberta Becauda i Diane Krall u pariškoj Olympiji, Michela Legranda… Svi se ti zapisi nalaze u zbirci Dubravka Majnarića. 

Naima Balić je rekla da je glazba najveći dar svima: ne traži ništa zauzvrat, osim da je slušamo. Nada se da će Zagrepčani dolaziti u knjižnicu, slušati i posuđivati ploče.

Budući da je Dubravko Majnarić bio i jazz harmonikaš (svirao je u ansamblu Ive Robića, snimio CD „40 Years After“ sa svojim kvartetom), a svirao je posebnu jazz harmoniku Excelsior, izrađenu za njega u Castelfidardu, Naima Balić tu je harmoniku darovala vrsnom jazz glazbeniku Elvisu Staniću koji je nedavno održao koncert u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, predstavivši svoj novi CD „2 for tango“, posvećen upravo Dubravku Majnariću. PR

Objava Vrijedna zbirka nosača zvuka Dubravka Majnarića donirana Gradskoj knjižnici grada Zagreba pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Foto:  arhiva Borisa Magaša  i HAZU

Prije petnaest godina u razgovoru s akademikom Borisom Magašem, znajući da je bio i prijatelj akademika Andre Mohorovičića a ne samo njegov sljedbenik i suradnik, zamolila sam ga da predstavi Mohu kao svojeg profesora i suradnika. Obojica su bili istaknuti hrvatski arhitekti, akademici i bliski suradnici koji su značajno oblikovali hrvatsku arhitektonsku scenu. Njihov odnos bio je obilježen dubokim mentorstvom, a Magaš je karijeru započeo kao student i suradnik u istraživačkom timu profesora Mohorovičića. Smatram da je Magaš mogao na svoj specifičan način predstaviti Mohu, budući da su zajedno istraživali Istru, Kvarner i sjeverno hrvatsko primorje, a Magaš je pisao i znanstvene radove posvećene opusu i nasljeđu svojeg mentora. 

Djelujući snažno u svojem vremenu, profesor Mohorovičić formirao ga je i definirao nedvojbenim istinama koje je onda cijela struktura sljedbenika nosila u sebi kao životni credo.

„Prije šezdesetak godina jedan je čamac lagano plovio iz creske luke prema plažama naselja Lubenice. 

Negdje uz provu sjedio je profesor Mohorovičić, a oko njega desetak studenata Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bila je to maladenačka grupa koja je, pod Mohorovičićevim vodstvom, snimala hrvatsku kulturnu bašti-nu, pješaćeći satima po kamenu i bespuću sjevernog Jadrana. Bili smo izabrana ekipa, mladost preko čijih je leđa prošao rat sa svim tragedijama, ekipa čiji smisao nije tražio novac već vrijednosti i koja je svesrdno i s marom mjerila ostavštinu starohrvatske arhitekture, da bi se ti podaci obradili i arhivirali u depoima Kabineta za ahitekturu tadašnje Jugoslavenske akademije. 

I onda se iz smjera Velih Vrata pojavio linijski parobrod Sinj, klasične teške građe, čiji je pramac snažno rezao bijele valove s krijestama. Sjedio sam uz provu i uočio na kapetanskom mostu lik kapetana Vidasa, starog znanca i jednog od posljednjih kapetana stare garde, koji je svoje more poznavao kao vlastito dvorište, govoreći da će “navigat dok bude još pravih brodova, a one nove tramvaje ne želi ni vidjeti”. Mahnuo sam mu rukom, a on se okrenuo i otišao u kabinu po dalekozor. Pogledao nas je, prepoznao, prišao ručici za sirenu, i onda se veliki stari parobrod zatresao od tri duboka zvuka koja su čovjeku prodirala do utrobe, pozdravljajući Mohorovičićevu ekipu na redovitom putu rada i istraživanja. Scena koju nitko ne može zaboraviti i koja ostaje kao dio života trajno u nama, vraćajući nas uvijek u jedno vrijeme i mladost htijenja i vjerovanja.

Kasnije smo pristali na plaži; podvodnom sam puškom vrlo brzo ulovio dovoljno riba za ručak koji su priredile  članice ekipe (u to je vrijeme na Cresu riba bilo u obilju), da bi nakon kratkog odmora ekipa počela uspon po najjačem ljetnom suncu prema strmim stijenama i zidovima Lubenica. Nakon mjerenja i registriranja, sišli smo kozjim stazama kroz gromače u Valun (tada ceste prema Lubenicama nisu postojale) i vratili se, veslajući po crnoj noći natrag u luku Cresa.

Tako je izgledao jedan radni dan profesora Mohorovičića u vrijeme moje mladosti i njegovog punog radnog kapaciteta. Bilo je to jedno drugo vrijeme i drugo shvaćanje života. 

Filozofske odrednice arhitekture 

Postoje, neizbježno, vremena i vremena. Neki se ljudi rode u krivim vremenima, a neki su rođeni upravo za vrijeme u kojemu žive. A neki ne samo da su rođeni za svoje vrijeme, već ga svojim djelovanjem oblikuju, dajući mu osnove života. Takav je bio profesor Mohorovičić – djelujući snažno u svojem vremenu, formirao ga je i definirao nedvojbenim istinama koje je onda cijela struktura sljedbenika nosila u sebi kao životni credo.

Unuk jednog od najvećih imena hrvatske znanosti, čovjeka čije ime nosi sloj diskontinuiteta zemljine kore i dio Mjesečeve površine, nastavio je ulogu svoje obitelji. Njegov djed, inteligentno dijete mjesnog kovača u Voloskom, čija se volta radionice i danas vidi uz obalu, krenuo je, zaslugom lokalnog svećenika, u škole i svijet te završio kao Moho – ime koje danas poznaje cijela svjetska znanost. Ime Andrija u njegovoj je obitelji bilo tradicija, pa je i nadimak svoga djeda nosio i profesor Mohorovičić – zvali smo ga Moha. 

Nakon diplome na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i studija na Filozofskom fakultetu istog sveučilišta, 1935. postaje asistent profesora Knolla, da bi 1940. preuzeo njegova predavanja iz povijesti umjetnosti i teorije arhitekture, a 1945. u statusu redovnog profesora vodi istu katedru, nastavljajući i gradeći temu koju je u ljepoti peripatetičkog razmišljanja započeo profesor Knoll. Međuratni ljevičar, imao je važnu ulogu u pokretu otpora, proživješi i torturu zatvora i razmjenu zarobljenika, pa je nakon završetka Drugog svjetskog rata obavljao brojne visoke funkcije, a sa samo 33 godine, 1947. je izabran za rektora Zagrebačkog sveučilišta. 

Povezujući studij arhitekture sa studijem na Filozofskom fakultetu, stvorio je nužnu sintezu koja će misli pokrenute teorijskim pitanjima arhitektonske problematike usmjeravati zaključcima trajnih vrijednosti. Spoznaja suvremene dijalektičke misli i široka erudicija bit će od prvih dana nositelji njegovih analiza i nužnih zaključaka. To će mu omogućiti da teoriji arhitekture daje temeljne zasade koje je dovode u status nedjeljivih i bitnih komponenata arhitektonskog stvaralaštva. 

Svojim prvim radovima, kao što su “Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja”, “Analiza razvoja arhitektonskog oblikovanja naroda SSSR” i “Prilog teoretskoj analizi problematike arhitektonskog oblikovanja”, jasno je definirao bitne komponente stvaralaštva u odnosu na formalističke i oktroirane pristupe, definirajući time i temeljne zasade koje će postati sastavni dio načina i metode zagrebačke škole. U djelu “Prilog analizi nekih osnovnih problema teorije arhitekture” postavio je temeljne odrednice umjetničkog stvaralaštva uopće, prevodeći ih u domenu arhitektonskog djelovanja čovjeka. Definirajući odnos subjekt – objektivna stvarnost, analizira i postavlja definiciju kojom umjetničko stvaralaštvo “formulira idejno i emotivno, i formira izražajno-oblikovni stvaralački odraz specifično (umjetnički) spoznate objektivne životne realnosti u umjetničkom fenomenu”. 

Djelovanjem u brojnim povjerenstvima, radnim timovima i odborima, direktno je utjecao na rješavanje problematike i realizaciju niza najznačajnijih prostornih zahvata ostvarenih u drugoj polovici 20. stoljeća, dajući arhitekturi status bitnog aktera u kulturnim zbivanjima. Slijedeći osnovne postavke da “fundamentalne elemente arhitekture predstavlja vječita tema funkcije, konstrukcije i oblika”, a kvalitetu i snagu arhitektonskog izraza donosi ostvarena ravnoteža tih elemenata, izvodi primjere takvih povijesnih realizacija na dorskom stupu Partenona, gotičkom kontraforu Notre Dame u Parizu ili na čeličnom stupu Miesovog paviljona u Barceloni. Sublimat shvaćanja jednog vremena, profil životne filozofije i dometi čovjekova saznanja našli su sublimiranu konkretizaciju u stilskoj definiciji navedenih primjera. Ekscesi u toj ravnoteži nastaju kada zatajuje unutrašnja logika, a time i kreiranje arhitektonske oblikovne deklaracije. Pri tome, moramo shvatiti da se sve odvija u vrijeme oktroiranog socijalističkog realizma i diktata partijskih komiteta koji određuju i način života i dozvoljeno mišljenje.

Čvrsti stavovi

Porijeklom s mora, rođen u Križevcima, a zavičajno Zagrepčanin, nosio je u srcu cijelu Hrvatsku. Jedan od svojih prvih znanstvenih radova posvetio je gradu Zagrebu (“Analiza historijsko-urbanističkog razvoja grada Zagreba”), a brojnim ostalim studijama obradio je cijelu Hrvatsku (Osor, Susak, Istru, Rudine, Mljet, Krk, Osijek, Varaždin, Rab, itd.), analizirajući povijesni urbanistički razvoj i donoseći originalna zapažanja, ukazujući na kontinuitet toga procesa, kao i na zbroj kompleksnih elemenata koji ga formiraju.

Posebnu pažnju posvetio je istraživanju starohrvatske arhitekture, registrirajući i definirajući njene karakteristične i bitne vrijednosti. Njegovih više od 110 znanstvenih knjiga i rasprava te više od 250 stručnih prikaza, osvrta i publikacija, sudjelovanje na više od 50 simpozija u zemlji i inozemstvu dovoljno govore o veličini rada i intenzitetu djelovanja.

Paralelno s radom na teorijskim postavkama (“Značenje Le Corbusiera u razvoju arhitektonskog stvaranja našeg stoljeća”, “Prilog analizi problema kvalitete u arhitekturi”, itd.), piše brojne studije i rasprave vezane uz rad na terenu (“Pregled i analiza novootkrivenih objekata historijske arhitekture grada Osora”, “Prilog analizi razvoja historijske arhitekture na otocima Lošinju i Cresu”, “Apsyrtides-Apsporos, Römische Forschungen in Niederösterreich”, “O analizi pučke arhitekture”, “Razvoj urbanizma i arhitekture na području Slavonije u razdoblju od ranog srednjeg vijeka do XIX. stoljeća”, “Razvoj naselja u osječkoj regiji”, “Kulturno-povijesno značenje grada Varaždina”, “Razvoj Slavonske Požege u okviru tipologije europskog urbanizma”, “Arhitektura Horvati XV. i XVI. vekov, VII. do XIV. vekov, ot 1918. do 1941. goda, ot sredine XIX. v. do pervoi mirovoi voini”, itd. – sve ne možemo navesti). Tim djelima pokriva cijeli teritorij hrvatskog etničkog prostora. 

Jasan i definiran stav prema problemima umjetnosti dovode ga u značajnu i odgovornu ulogu glavnog redaktora “Enciklopedije likovnih umjetnosti” koju, uprkos napornom i noćnom radu koji je često spominjao, uspješno završava. 

Bio je vrhunski profesor svojega vremena. Svako je njegovo predavanje bilo prostudirano, izvrstan orator znao je razvijati temu od uvoda preko razvoja do klimaksa koji je logično proizlazio iz cjeline. Bili smo na četvrtoj godini studija, kad je moja godina nakon jednog takovog redovnog predavanja spontano zapljeskala. 

Javnim djelovanjem usmjeravao je puteve arhitekture u društvu koje je, diktatom socijalističkog realizma, tražilo ne samo mijenjanje organizacije čovjekovog društva, već mijenjanje i njegovih misli i stvaralaštva. Kad je 1948. napisao kritiku arhitekture Sovjetskog Saveza, bio je dočekan na nož. Iako je to bila dobronamjerna znanstvena kritika koja je proizlazila iz dijalektičkog shvaćanja razvoja čovječanstva, a time i arhitekture, upozorenje da izraz socijalističkog realizma ne može biti budućnost arhitektonskog stvaralaštva, već suvremena arhitektonska dostignuća, nije mogla dopustiti tadašnja partijska garnitura. Bio je izbačen i smijenjen sa svih funkcija koje je obavljao, ostajući, srećom, samo profesor na fakultetu.

Njegov kolega profesor objavio je u istom časopisu, uz apologiju sovjetskoj arhitekturi, oštru kritiku Mohorovičićeva stava, da bi se kratko vrijeme nakon toga dogodio pravi saltomortale: rezolucija Informbiroa i prekid sa Staljinom, nakon čega su se profesorove kritike Mohorovičićeva rada na brzinu skupljale po zagrebačkim kioscima. Vjeran svojim stavovima, Mohorovičić nije mogao izdati sebe, svoja saznanja i svoju istinu, nije mogao dozvoliti da se ideološka polarizacija, koju je nametalo vrijeme državnih diktata, pretvori u polarizaciju vrednovanja. Subjektivna sloboda umjetničkog stvaralaštva bila je za Mohorovičića inherentna ljudskosti, a paradigme Modernog pokreta prisutni stupnjevi njenog razvoja i ukazatelji njene perspektive.   

Posvećenost Akademiji

Na temelju ocjene znanstvenog opusa i javne djelatnosti, Mohorovičić je 1954. izabran za dopisnog, a 1962. za redovitog člana Jugoslavenske – danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u kojoj razvija intenzivnu znanstvenu djelatnost, kao i organiziranje mnogobrojnih znanstvenih simpozija, skupova i priredbi, obavljajući brojne funkcije: od 1961. do 1975. biran je za razrednog tajnika, od 1975. do 1978. za glavnog tajnika, od 1978. do 1990. za potpredsjednika, a od 1990. za člana Predsjedništva HAZU. Posvetivši velik dio života Sveučilištu, uz društvene obaveze i funkcije, svu preostalu energiju usmjerio je Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Aktivno prisutan u svim elementima mogućih odlučivanja, shvaćao je Akademiju kao dio svog života i u posljednjim je godinama, uprkos blizini devedesetoj godina života, bio svakodnevno prisutan, svakodnevno aktivan od Varaždina, Križevaca i Osijeka do Istre i voljenog Voloskog, od Glazbenog zavoda do Odbora za obnovu katedrale. Mohorovičić je bio osoba nezamjenjiva u stalnom radu i djelovanju svog razreda i svoje Akademije, svojih naselja i gradova, svoje profesije i društva u cjelini. 

Radeći u ekipi profesora Mohorovičića, pratili smo njegov rad na cijelom teritoriju Hrvatske – od rodnih Križevaca do Dubrovnika. U Krku smo iskapali rimske terme, nalazeći kraj hipokaustuma, pola metra ispod današnje ulice, intaktnu amforu, a spuštajući se u crkvenu šternu, našli smo se, ispraznivši vodu, na intaktnom kristalnom mozaiku iz rimskih vremena, kojeg nitko nije taknuo stoljećima. U malim naseljima Apsirtidesa nalazili smo kod lokalnog stanovništva kamene odlomke starohrvatske pleterne ornamentike, a tijekom snimanja Ozlja našli smo se u spavaćoj sobi s krevetima ukrašenima srebrnim zmajevima iz vremena Braće Hrvatskog zmaja. U Osoru smo u kavaneli s lakoćom lovili brancine koji su stalno plivali nasuprot morske plimne struje, a na Punta Križi ronili doslovce u akvariju najplemenitijih riba, dok smo se po Dvigradu jedva probijali kroz bodljikavo grmlje, da bismo ušli i snimili ruševine crkve. Dio poda krčke katedrale ležao je na nasipu ljudskih kostiju, a na suprotnom kraju se u tom nasipu pojavio rimski novac s likom cara. Propješačili smo doslovce sve otoke gornjega Jadrana u vremenu kad asfaltu nije još bilo ni traga, a u većini mjesta ni elektricitetu, ni vodovodu.

Iako se većina radova odvijala u ljetnim danima, kontinentalna Hrvatska obrađivala se tijekom cijele godine, pa se na primjer, snimanje Ozlja ili Ribnika odvijalo bez sunčanih dana. Tada smo obično u večernjim satima ranog sumraka sjedili u mjesnom prenočištu, diskutirajući o utiscima dana, o klasičnoj ili suvremenoj glazbi, literaturi, politici ili igrajući društvene igre. To je najčešće bio stolni nogomet, a u toj igri profesoru Mohorovičiću nije bilo premca. Na zaprepaštenje mladih muških članova ekipe, bio je nepobjediv. U tim večerima pričao nam je o svojim mladenačkim sportskim danima, pa u sjećanju ostaje njegov opis skijanja na Cmroku s jednim skijaškim štapom. 

Parna lokomotiva

Živio je i nosio u sebi svoje vrijeme. Rođen početkom stoljeća, ostao je trajno pod impresijom velikih promjena koje je to stoljeće unijelo, noseći ih kao simbol budućnosti i doživljujući u osjećaju koji stvara teška parna lokomotiva koja je u njegovoj mladosti predstavljala snagu vremena. Kad bi se na našim putovima pojavila takva snažna lokomotiva, uvijek bi stao, promatrajući strujanje pare i teško soptanje njenog snažnog stroja. Znao je stajati i gledati u tračnice koje odlaze u daljinu, očito doživljujući u njima i prošlost i budućnost, daleku sudbinu koja je pred nama i određenost puta koji nas vodi. 

Pjesnik u duši, bio je pjesnik i na papiru. U spomenici značajnih akademika, koja se u povodu 150. godišnjice upravo može pratiti na našem televizijskom programu, prisutan je taj njegov odnos prema određenju ljudskosti i sudbini koja nas vodi, može se čuti njegova poetska priča odnosa čovjeka i ceste, puta i smisla, usuda i htijenja, “Cesta, kaj mi povedati znaš”:

O cesta žalòsna, o túžen moj put

Kaj mi povèdati znaš,

Pital sem jenkrat, a bil sem čist sam,

Cestu vu zimski jen dan,

A ona žalósna kak Kristuš raspèti

Si zdehne i tak mi pove

O ludskom trplèjnu da hočem ti reči

Kraja nema nigdár

A ludsko vesejle tak pa je kratko

Kak da ni božji dar

I stajali sme tak – v zimski meglèni

Jen dan – duge samo cesta i ja.

U teškim godinama sredine 20. stoljeća, u cijelom spletu ratova, diktatura i životnih tragedija, Mohorovičić je ostao stalan i vjeran svojim stavovima i saznanjima. Slijedeći svoj dijalektički credo, tražio je istine svojeg vremena, prenoseći ih na polje arhitekture, beskompromisno zastupajući moderna shvaćanja. Bio je jedan od nositelja Zagrebačke arhitektonske škole, profesor koji je odgojio stotine mladih arhitekata i omogućio da hrvatska arhitektura u tom cijelom vremenu ostane dio svjetskih kretanja. 

Profesor emeritus i tajnik sedmog razreda, bivši glavni tajnik, potpredsjednik i član predsjedništva Akademije, dopisni član Slovenske akademije, rektor i prorektor Sveučilišta, predsjednik Planske komisije i potpredsjednik Grada Zagreba, višestruki dekan i prodekan Arhitektonskog fakulteta, osoba iznimne ljudskosti, obilježila je više od dvije trećine stoljeća razvoja hrvatske stvarnosti sa svim mijenama državnih i društvenih sustava, kao i sa svim pozitivnim i tragičnim posljedicama. Brojne funkcije, savjeti, povjerenstva i odbori, kao i brojne nagrade i priznanja koja je tijekom života primio, dokumentiraju njegovo značenje i uspješnost. 

U ključnim trenucima hrvatske arhitekture odigrao je kapitalnu ulogu učitelja i usmjerivača njene teorijske misli i njenog djelovanja, usmjerujući time i puteve hrvatske kulture uopće. Polazeći uvijek od kulturološke osnove hrvatskog narodnog bića, čiji duh tako jasno odzvanja isklesanim surim kamenom starohrvatske crkvice, cijeli se život borio za njeno očuvanje i progresivni razvoj u dolazećem vremenu koje bi ovom hrvatskom tlu trebalo donijeti konačno smirenje i dignitet života.

Objava Akademik Andre Mohorovičić: nezamjenjivi Moho pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Od 2013. godine FEDORA nagrade podupiru inovativne operne i plesne projekte te kroz međunarodnu suradnju predstavljaju jednu od najvažnijih europskih platformi za razvoj budućnosti izvedbenih umjetnosti.

Kao predsjednica žirija FEDORA Opera Prize, dr. sc. Iva Hraste-Sočo predvodit će međunarodni panel uglednih intendanata, ravnatelja kazališta i vodećih europskih stručnjaka iz područja opere, koji će odabrati projekte što će oblikovati budućnost europske operne umjetnosti.

„Velika mi je čast preuzeti predsjedanje žirijem FEDORA Opera Prize. Ova nagrada predstavlja prostor u kojem se susreću umjetnička izvrsnost, inovacija i međunarodna suradnja, vrijednosti koje su i u središtu djelovanja Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Veselim se upoznati nove projekte koji će pridonijeti razvoju opere i otvoriti nove perspektive europskoj kulturnoj sceni“, izjavila je intendantica HNK u Zagrebu dr. sc. Iva Hraste-Sočo.

Natječaj za FEDORA Opera Prize 2027 otvoren je od 1. srpnja. Nakon završetka prijava slijedi odabir užeg izbora projekata u rujnu, objava nominiranih i pokretanje crowdfunding kampanja u studenome, javno glasovanje tijekom proljeća 2027., dok će dobitnici biti proglašeni na svečanosti dodjele nagrada tijekom ljeta 2027.

Povjerenje iskazano intendantici HNK u Zagrebu imenovanjem na čelo žirija FEDORA Opera Prize potvrđuje prepoznatljivost i ugled Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u međunarodnim umjetničkim krugovima, kao rezultat dugoročnog ulaganja u međunarodnu suradnju, koprodukcije i izvrsnost opernog stvaralaštva.

PR

Objava Intendantica HNK u Zagrebu dr. sc. Iva Hraste-Sočo predsjednica žirija prestižne europske nagrade FEDORA Opera Prize pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Kao što se u Zagrebu u podne čuje grički top, tako se u podne posebno čuju zvona zagrebačke katedrale; ne radi se samo o zvuku, već o tradiciji, povijesti, o radostima i žalostima našega grada

Napisao: dr. sc. Vlado Mikšić
Foto: Fototeka Ministarstva kulture i medija

Zvona su glasnici crkve, što govore hiljadam.
Glasnici, što navi­ještaju radosne događaje
i što potresaju srca tužnim događajima.
Kamilo Dočkal

Foto: Ministarstvo kulture i medija – Fototeka kulturne baštine;
autor Vladimir Tkalčić, 1916., inventarni broj fotografije 695

Već se godinama ne čuju zvona naše katedrale! Doduše, nakon zagrebačkog potresa bilo je trenutaka kad su se nakratko čula katedralna zvona, barem prilikom skidanja sa zvonika, i to vrlo kratko. Neke radijske stanice oglašavaju podne snimkom zvona zagrebačke katedrale. Uvjeren sam da zvuk zvona naše katedrale, premda se već godinama ne čuje, i danas odjekuje u vjernim dušama našega grada. 

Objava ZVONA KAPTOLSKE PRVOSTOLNICE UTIHNULA SU NAKON POTRESA pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

“Radostan sam što zajedno proučavamo, obnavljamo i prezentiramo naš nacionalni i kršćanski identitet. Brojne izložbe i posudbe umjetnina iz raznih zbirki Zagrebačke nadbiskupije dokazuju koliko je ta povezanost i danas živa. Umjetnine, slike, kipovi, tekstil, metalni predmeti – svi ti artefakti govore o našoj vjeri i povijesti našega naroda”, rekao je vlč. Mikšić i dodao: “uz vašu pomoć mi se trudimo, koliko nam okolnosti dozvoljavaju, da se brinemo o umjetninama koje su nam naši prethodnici ostavili kao svjedočanstvo vjere, umjetničkog izričaja i nacionalnog identiteta. Sve bi to bez vaših stručnih službi i bez vaših savjeta bilo teško primjereno čuvati, obnavljati i prezentirati. Upravo na vašem trudu zajedničkim sastancima i projektima iskreno hvala.”

Vlč. Mikšić zatim je predstavio projekte koji se trenutačno provode, aktivnosti Ureda te buduće planove. 

Nadbiskup Kutleša je u prigodnom govoru istaknuo da je “mjesna Crkva svjesna da se njezin život ne očituje samo u liturgijskim slavljima, katehezi i karitativnom služenju, nego i u onome tihom, strpljivom i često nevidljivom radu kojim se oblikuje duhovno pamćenje jednoga naroda” te je zahvalio djelatnicima u kulturi “za trud kojim čuvate ono što je izloženo zubu vremena, tumačite ono što je zahtjevno, obnavljate ono što je ranjeno i stvarate ono što tek treba postati baštinom. Vaš rad nije ukras na marginama crkvenoga života; on je jedan od načina na koji Crkva služi istini o čovjeku”.

“Vaša je zadaća pomoći čovjeku da ponovno nauči gledati i razabirati tragove smisla. Ne samo konzumirati slike, nego razlikovati istinsku ljepotu od privida. Ne samo čuvati prošlost, nego iz nje izvući snagu za budućnost. Jer nije najveća kriza našega vremena nedostatak informacija, nego gubitak sposobnosti divljenja”, naglasio je Nadbiskup. 

U zaključku, nadbiskup Kutleša rekao je da rad kulturnih djelatnika nije lišen teškoća. “Ponekad nedostaje sredstava, ponekad razumijevanja, ponekad vremena, a ponekad i strpljenja. No ono što činite ima vrijednost koja nadilazi trenutne okolnosti. Vi ste čuvari osjetljivih mjesta našega zajedničkog života: jezika, pamćenja, svetoga prostora, slike čovjeka, dostojanstva stvaranja i otajstva Boga koji se objavio u tijelu, u povijesti, u licu Isusa Krista. Zato vas potičem: ne odustajte od izvrsnosti. Ne pristajte na površnost. Ne bojte se dijaloga sa suvremenošću, ali ne gubite mjerilo koje dolazi iz Evanđelja. Neka vaša djela budu lijepa, ali ne isprazna; suvremena, ali ne bez korijena; razumljiva, ali ne banalna; hrabra, ali ne ohola. Crkvi su potrebni ljudi koji znaju povezivati, tumačiti, stvarati i služiti”, zaključio je.

Na kraju susreta upriličena je dodjela nagrade pergamene blagoslova s relikvijama drugoga stupnja blaženoga Alojzija Stepinca dugogodišnjim djelatnicama Ivanu Mirniku, Višnji Bralić i Petri Vugrinec, koja se u ime svih laureata obratila okupljenima.

Susretom je moderirao prof. dr. sc. Danijel Patafta, a glazbeno animirao Kvartet bogoslova. PR

Objava Susret nadbiskupa Dražena Kutleše s djelatnicima u kulturi pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.

Izložba Atlantida donosi radove koji imaginiraju nove svjetove i reinterpretiraju postojeće, istražujući umjetnost kao “začudan, samoobnavljajući i mutirajući organizam”. Kustos izložbe prof.dr.sc. Krešimir Purgar ističe: „Atlantidu, taj mitski grad koji postoji samo u mašti, možemo zamišljati kao početak ili kraj svijeta, kao utopiju ili distopiju. Upravo takva otvorenost interpretacije temelj je ove izložbe i poziv posjetiteljima da krenu u vlastitu potragu za novim iskustvima umjetnosti.”

Među izloženim djelima ističe se monumentalno platno Lovre Artukovića, kao i radovi Siniše Majkusa, Ivana Fijolića i Marije Ujević. Izložba okuplja i djela Kristiana Kožula, Alema Korkuta, Davida Maljkovića, Zlatka Kopljara, Ivana Kožarića i drugih umjetnika iz bogate zbirke Laube.

Atlantida propituje odnose između različitih umjetničkih poetika te potiče dijalog o suvremenoj umjetnosti, njezinoj otvorenosti i načinu na koji ju doživljavamo. Posjetitelji su pozvani da kroz vlastitu imaginaciju i interpretaciju otkriju nove slojeve značenja.

Izložba će biti otvorena do kraja srpnja, a ulaz na izložbu je slobodan.PR

Objava Otvorenje izložbe “Atlantida” u subotu u Laubi uz gallery party pojavila se prvi puta na Zagreb moj grad.