Golem grob
mu treba
Pokazati ću svagdje onu revnost, koja za tim ide (…) da se strogo vrši zakon, da se dobrom upravom povjerenje naroda prama poglavarstvu pobuđuje, da se materijalno dobro naroda promiče, da se moralni razvitak naroda postigne…
Napisao: Marijan Lipovac
Foto: foto arhiva Sabora, foto arhiva Teodora Mažuranića, MGZ, Ines Novković i internetski izvori
Mnogi hrvatski političari okušali su se i kao književnici, a jednako tako nije nedostajalo ni istaknutih književnika koji su djelovali u politici, no u pravilu ni jedni ni drugi nisu uspjeli u obje djelatnosti ostaviti jednako neizbrisiv trag. Jedini bez kojeg bi u istoj mjeri bila nezamisliva i hrvatska politika i hrvatska književnost bio je Ivan Mažuranić, čiju 200. godišnjicu rođenja Hrvatska slavi ove godine. Kao političar dao je ključan doprinos borbi za očuvanje državnosti Hrvatske i njezinoj modernizaciji te uspio doći na položaj hrvatskoga bana, koji je do tada bio rezerviran samo za plemiće – te je upamćen kao ban pučanin.
Kao književnik nije ostavio velik opus, ali njegov ep Smrt Smail-age Čengića najbolje je djelo hrvatskog romantizma, prevođeno na brojne jezike, a stihovi i sintagme iz tog djela često se citiraju, primjerice Od sto glasa glasa čuti nije, Dobar pastir, jer što kaže inom i sam svojim potvrđuje činom, Oro gnijezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije, pa sve do uzvika Harač, harač, rajo, treba! Čak se i Mujo i Haso, omiljeni junaci viceva, spominju u Smrti Smail-age Čengića. Manje je poznato da je Mažuranić bio i leksikograf koji je obogatio hrvatski jezik modernim terminima kao što su: tržišno gospodarstvo, računovodstvo, velegrad, veleizdaja, sladoled, kišobran ili nosorog.
Mažuranić se u Zagrebu školovao i zatim nekoliko puta iz njega odlazio i vraćao mu se. Upravo u vrijeme njegova banovanja Zagreb dobiva osobine hrvatske metropole; odužio mu se imenovanjem jednog trga u Zelenoj potkovi (koji doduše dijeli s bratom Antunom i sinom Vladimirom) te poprsjem na Zrinjevcu, koje je 1911. izradio Rudolf Valdec.
Mažuranić je ipak trajno ostao povezan s rodnim Novim Vinodolskim, u kojem je rođen 11. kolovoza 1814. u imućnoj seljačkoj obitelji splitskih korijena, koja se u vinodolskom kraju spominje u 16. stoljeću. Ivan Mažuranić Petrov i supruga Marija imali su pet sinova, od kojih je najstariji Josip jedini ostao na djedovini i nadživio svu braću. Drugi sin Petar umro je sa 17 godina, dok je treći sin Antun postao istaknuti jezikoslovac, a najmlađi Matija važan je kao autor prvog modernog hrvatskog putopisa Pogled u Bosnu. Obitelj Mažuranić bavila se obradom polja, uzgojem vinove loze i stočarstvom, no Ivan Petrov bio je pismen i načitan, a osobito su se u kući štovale pjesme Andrije Kačića Miošića. I malom Ivanu, koji je bio povučen i šutljiv, često bi Kačićeve pjesme zaokupile pažnju, da bi zaboravio na igru. Nakon osnovne škole u Novom Vinodolskom, gdje je nastava bila na njemačkom, upisao se u gimnaziju u Rijeci, najviše zahvaljujući zalaganju brata Antuna. Ovdje je nastavni jezik bio latinski, a Ivan Mažuranić naučio je još i mađarski i talijanski, a kasnije i francuski, engleski, češki, poljski i ruski, pa je među hrvatskim intelektualcima svoga doba bio najveći poliglot.
Nakon položenog šestog razreda gimnazije, 1833. upisao je studij filozofije u Zagrebu, a iduće godine u Szombathelyju. Brat Antun obavještavao ga je o zbivanjima u krugu hrvatskih preporoditelja, pa tako i o pokretanju novina Ljudevita Gaja. Već u drugom broju Danice, u siječnju 1835. izlazi Mažuranićeva pjesma Primorac Danici i time počinje njegovo književno djelovanje. U Danici je objavio još nekoliko pjesama, a Gaj mu je, kao naj-
revnijem suradniku, poslao novčanu naknadu, što je možda bio prvi književnički honorar u hrvatskoj književnosti. Mažuranić je, međutim, novac odbio, smatrajući da obavlja rodoljubiv posao koji ne treba plaćati.
Skromnost i nezainteresiranost za materijalna dobra karakterizirale su ga i u kasnijem životu, pa se nikada nije obogatio, unatoč visokim dužnostima koje je obnašao.
Karlovac – Zagreb – Beč
Već 1835. vratio se u Zagreb i upisao studij prava. Stekavši naslov pravnika, 1837. počinje raditi kao pomoćni bilježnik, da bi 1839. postao nastavnik u zagrebačkoj gimnaziji. Iduće godine položio je odvjetnički ispit i otvorio odvjetnički ured u Karlovcu, ali već 1841. počinje raditi u gradskoj upravi. Ženi se Aleksandrom Demeter, sestrom pjesnika Dimitrija Demetra, s kojom je imao sedmero djece, od kojih je odraslu dob doživjelo petoro: Božidar, Vladimir, Marija, Miroslava i Olga. U Karlovac, koji je bio važno središte preporoda, Mažuranić se doselio kao ugledni pjesnik, što mu je osiguralo vodeće mjesto među intelektualnom elitom, pa postaje tajnik Karlovačke čitaonice.
Upravo u Karlovcu Mažuranić je zajedno s Jakovom Užarevićem dovršio Njemačko-ilirski slovar, tiskan 1842., što je bio prvi moderni hrvatski rječnik. U Karlovcu je, na molbu Matice hrvatske, 1844. dopisao dva izgubljena pjevanja Gundulićeva epa Osman, prethodno dobro proučivši radnju te Gundulićev rječnik i stil, a 1846., na poticaj šogora Demetra, napisao je Smrt Smail-age Čengića. U pet pjevanja Mažuranić je opjevao borbu Crnogoraca protiv osmanlijskog tiranina, ali zapravo je istaknuo svoju privrženost idejama slobode, pravde i borbe za ljudsko dostojanstvo. U tome je važnu ulogu imala Mažuranićeva klasična naobrazba i odlično poznavanje suvremene književnosti, posebno pjesnika kao što su Lamartine, Byron, Puškin i Mickiewicz, ali i domaćih uzora – Gundulića i Kačića. Pratio je i političke događaje i kao odgovor na mađarska presizanja 1847. je s Dragojlom Kušlanom pripremio osnivanje Napredne stranke koja se trebala zalagati za samostalnost Hrvatske u odnosu na Ugarsku, no do osnutka stranke ipak nije došlo.
Iako su mu karlovačke godine bile vrlo uspješne, Mažuranić se nastojao vratiti u Zagreb, pa se 1845. neuspješno natjecao za mjesto profesora hrvatskog jezika na Akademiji, a 25. ožujka 1848. prisustvovao je narodnoj skupštini, na kojoj su prihvaćena Narodna zahtijevanja te je bio jedan od 400 izaslanika koji su te zahtjeve odnijeli caru i kralju Ferdinandu u Beč. On, međutim, nije potvrdio glavni zahtjev – ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i odvajanje od Ugarske, pa Mažuranić piše svoj najvažniji politički spis Hrvati Mađarom, u kojem ističe prirodno pravo hrvatskoga naroda na slobodu i državnost. “Ostavite dakle u miru, bratjo draga, medjunarodnoga našega pokoja i jedinstva radi, Hrvatsku našu i Slavoniju našu i Primorje naše, a dat će Bog, i Dalmaciu našu”, poručio je Mažuranić Mađarima.
Mažuranić se potom od najboljega hrvatskoga književnika tog vremena promijenio u političara i programatskog pisca, pa ne čudi što ga je ban Josip Jelačić pozvao u Zagreb na dužnost u Banskom vijeću. Izabran je i za saborskog zastupnika na prvim izborima u hrvatskoj povijesti i bio je autor najvažnijih saborskih dokumenata, među kojima i onog u kojem se traži preustroj Habsburške Monarhije u federativnu zajednicu ravnopravnih naroda. U srpnju 1848. napisao je Manifest naroda hrvatsko-slavonskog, namijenjen europskoj javnosti, i dao pregled spornih pitanja u hrvatsko-ugarskim
odnosima, braneći načelo hrvatskog državnog prava prema načelima Francuske revolucije. “Glavna je naša namjera slobodnim narodom u slobodnom austrijanskom carstvu biti”, napisao je Mažuranić. Tijekom Jelačićeva rata s Mađarima imenovan je nadzornikom sigurnosti u Karlovcu, da bi se početkom 1849. vratio u Zagreb kao dužnosnik u Bojnom odsjeku Banskog vijeća.
Kad je mladi Franjo Josip u ožujku 1849. donio oktroirani ustav, Mažuranić piše Jelačiću i osuđuje centralizam te putuje u Beč na čelu izaslanstva sa zahtjevom da se prihvate hrvatske težnje iz 1848. Ondje je proveo gotovo cijelu godinu jer je bio pozvan u komisiju za izradu pravno-političke terminologije i novih zakonskih nacrta za hrvatsko područje. Time je stekao golemo iskustvo, no i shvatio da će biti korisniji radeći poslove povjerljivog čovjeka i državnog činovnika, nego baveći se književnim i jezičnim pitanjima. U korist Hrvatske, zauvijek je umjesto književničke odabrao političku i državničku karijeru.
Već 1850. postaje zamjenik državnog nadodvjetnika Hrvatske i Slavonije, sa zadatkom da umjesto feudalnih uvede propise građanskog prava, a 1854. državni odvjetnik. Kao liberal i domoljub na tom je mjestu nastojao ublažiti progone protivnika apsolutizma, ali ne uvijek uspješno, pa su ga optuživali da služi Beču koji ga je, međutim, smatrao nepovjerljivim i držao na položaju samo zato jer je bio najbolji pravnik u Hrvatskoj. O ugledu koji je imao kao književnik i intelektualac pak govori činjenica da je 1858. izabran za predsjednika Matice ilirske i na toj dužnosti ostao sve do 1872.
Padom apsolutizma 1860. u Beču je formirana zajednička vlada Hasburške Monarhije, a u njoj i Kraljevski dvorski dikasterij za Hrvatsku i Slavoniju s Mažuranićem kao predsjednikom. Iduće godine postao je kancelar Kraljevske dalmatinsko-hrvatsko-slavonske dvorske kancelarije koja je bila vrhovna vlast za Hrvatsku i Slavoniju, s podređenim Kraljevskim namjesničkim vijećem u Zagrebu, na čelu s banom Josipom Šokčevićem. Mažuranić je time istodobno bio poput ministra za Hrvatsku na razini Monarhije, ali na neki način i predsjednik hrvatske vlade. U to vrijeme tražio se preustroj Monarhije i trebalo je odrediti položaj Hrvatske prema Ugarskoj i Austriji. Upravo je Mažuranić 1861. kao saborski zastupnik bio autor članka 42, u kojem je konstatirano da je 1848. nastupio prekid državnopravnih odnosa Hrvatske i Ugarske i izražena spremnost da se sklopi novi savez, ako Ugarski sabor prizna realni i virtualni opseg Hrvatske i osigura joj autonomiju. Bio je to temelj za Hrvatsko-ugarsku nagodbu 1868. te je tako Mažuranić odredio hrvatsku političku budućnost sljedećih 50 godina.
Kao kancelar vodio je proaustrijsku politiku, nadajući se osigurati širu hrvatsku autonomiju i ubrzati priključenje Vojne krajine i Dalmacije. Upozoravao je hrvatske političare da Hrvatska hitno treba ugovoriti državnopravnu nagodbu s Austrijom prije nego što to učini Ugarska, no odbojnost je prema Austriji zbog donedavnog apsolutizma bila tolika da su Mažuranićevi apeli bili uzaludni. Njegove su stavove dijelili ban Šokčević, kardinal Juraj Haulik, Ivan Kukuljević i drugi uglednici koji se 1862. udružuju u Samostalnu narodnu stranku. Kad je ona 1865. doživjela poraz na izborima, Mažuranić je podnio ostavku i iz Beča se vratio u Zagreb.
Arhitekt moderne Hrvatske
Iako je Hrvatskoj osigurao minimum autonomije, za kojim su čeznuli drugi narodi Monarhije, Mažuranić je prinudno umirovljen te je u Zagrebu, u Visokoj ulici uglavnom životario s obitelji, ali ne i mirovao. Uoči sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867. poslao je Franji Josipu Adresu sabora Trojedne kraljevine, u kojoj je ponovio zahtjeve za cjelovitošću Hrvatske i podsjetio na svoj članak 42 iz 1861., no bez uspjeha. Nakon toga se povukao iz politike i posvetio obiteljskim i financijskim problemima, ali opet se aktivirao uoči izbora 1871. i to u Narodnoj stranci koja je odnijela pobjedu nad unionistima.
Mažuranić se u politiku vratio na velika vrata – izabran je za predsjednika Sabora i ušao u komisiju koja je s Mađarima trebala razgovarati o reviziji nagodbe, kako bi se Hrvatskoj osiguralo više financijske samostalnosti. Nakon što je reviziju u rujnu 1873. prihvatio i Hrvatski sabor, Mažuranića je Franjo Josip imenovao hrvatskim banom. Za razliku od svojih plemićkih prethodnika, odbio je svečano ustoličenje, a u Sabor je došao u građanskom odijelu. Ipak, u nastupnom govoru neskromno je spomenuo svoje zasluge i rekao da je on udario temelj hrvatskoj autonomiji i hrvatskim institucijama. “Ja sam uvijek bio ljubitelj i vjeran sin našega naroda; taj sin i ljubitelj našega naroda ostat ću i odsada; budite uvjereni, da onaj koji je proživio toliko godina, pod starost mnijenja svoga mijenjati neće. Ja ne poznam nikakove mržnje. Buduć nepoznam privatne, još manje poznam političku mržnju. Ja štujem svako mnijenje koje se vrti na temelju danas obstojećeg zakona, a ono mnijenje koje ide preko zakona, i ono zaslužuje katkada da se uvaži, ukoliko ide za reformom zakona. Ja neću nigdje učiniti koraka, koji bi pokazao strast, ali pokazati ću svagdje onu revnost, koja za tim ide, da se službe vrše onako, kako donosi dužnost, da se strogo vrši zakon, da se dobrom upravom povjerenje naroda prama poglavarstvu pobuđuje, da se materijalno dobro naroda promiče, da se moralni razvitak naroda postigne u svakom obziru, da se narod podupre u napretku, kako bi mogao stajati dostojan i vrijedan u kolu ostalih naroda”, rekao je u nastupnom govoru, a objavio je i posebnu okružnicu u kojoj je pozvao u pomoć sve stanovnike i tijela uprave.
Ban Mažuranić od Hrvatske je stvorio modernu državu u pravom smislu riječi proveo je reforme u školstvu, upravi i pravosuđu, uveo opće obrazovanje, otvorio moderno zagrebačko sveučilište, osnovao kulturno, školsko i zdravstveno zemaljsko vijeće, donio zakone o slobodi tiska i slobodi okupljanja, odijelio je upravu od sudstva, ukinuo tlaku te osnovao nove institucije: Zemaljski statistički zavod, Zavod za umobolne, Kazneni zavod, Gospodarsko učilište, Narodni muzej i brojne strukovne udruge.
Ipak, o banskoj dužnosti, na kojoj su mu mnogi zavidjeli, govorio je kao o bremenu kojeg bi se rado riješio jer nije bilo lako balansirati između Beča i Budimpešte i zadovoljiti zahtjeve hrvatskih političara koji su ga smatrali previše popustljivim i neodlučnim. Književnik Ante Kovačić, pravaš, to je izrazio u svom djelu Smrt babe Čengićkinje, parodiji Smrti Smail-age Čengića, gdje prvo pjevanje Babovanje počinje stihovima: “Sluge zove Ivša bane, usred kule jake svoje, a na trgu Markovome…”.
Radilo se, međutim, o tome da je Mažuranić kao pravi intelektualac bio staložen i odmjeren te nije volio buku, usijane strasti, velike riječi i senzacionalnost, što se često tumačilo kao izraz neodlučnosti, pa čak i lijenosti. Nesklon polemikama, bio je u stanju voditi sastanke nekoliko sati, a na zahtjeve da se sastanak privede kraju jer se ponavlja već rečeno, mirno bi odgovarao “Neka se misli krešu”. Nije volio javne nastupe, iako je krupnim stasom, neobičnom bradom i jakim glasom bio markantna pojava.
Kad je 1875. izbio ustanak u BiH, odbio se umiješati, znajući da bi to naškodilo Hrvatskoj, no ipak je ustanike pomagao potajno. Austro-ugarskom okupacijom BiH 1878. prestali su razlozi za daljnje postojanje Vojne krajine, no Mađari su odugovlačili s njenim pripajanjem Hrvatskoj sve dok joj je na čelu Mažuranić, kako ne bi ojačala i narušila mađarsku hegemoniju. Radi očuvanja dualizma, to je podržao i Beč koji je do tada bio uz Mažuranića, cijeneći njegovu proaustrijsku orijentaciju. Iako svjestan da mora otići, Mažuranić je ostavku dao u veljači 1880. tek nakon što je uspio riješiti velik broj otvorenih pitanja, a Vojna krajina pripojena je 1881. U oproštajnom govoru Hrvatskoj je zaželio “boljeg bana i iskrenijeg rodoljuba”, no bilo je jasno da će nasljednici biti tek produžena ruka mađarske politike, posebno ban Dragutin Khuen Héderváry.
Nakon umirovljenja Mažuranić je kupio kuću u Jurjevskoj 5 (danas rezidencija španjolskog veleposlanika) i vrijeme provodio baveći se astronomijom, rješavanjem matematičkih problema, čitanjem i šetnjama po Tuškancu, posebno nakon što se 1887. povukao iz Sabora. U posljednjem saborskom govoru 1886. uputio je poput oporuke ove riječi: “Gospodo, da mi je tko rekao: kaži tvoj simbol političke vjere, koji je? Ja bih rekao: Ja sam Hrvat; vjerujem u kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i ako Bog da u njezinu budućnost.”
Posljednjih godina sve je više samovao, posebno nakon što mu je 1885. umrla supruga Aleksandra, 1888. brat Antun, a još 1881. stariji sin Božidar. Utjeha su mu bili brojni unuci, od kojih je najpoznatija Ivana Brlić Mažuranić, a njezina sestra Alka sjećala se kako bi joj svake večeri dolazio u spavaću sobu zaželjeti laku noć. No, tijekom dana u kući je vladala stroga disciplina i tišina. Mažuranić je naime mogao satima šutjeti, ali volio se i šaliti, premda je i tada uvijek zadržavao strogi izraz lica. Rado je pričao o Novom Vinodolskom, moru, polju i svojem djetinjstvu, a i trenutak prije smrti, 4. kolovoza 1890., ustao je od stola i zagledan kroz prozor u daljinu, pokazujući rukom, rekao “tamo, tamo”, kao da se u mislima htio vratiti u rodni kraj. Pokopan je na Mirogoju u ilirskoj arkadi, skromno kao što je i živio i bez velikih počasti kakve je kao bivši hrvatski ban zaslužio.
Ivan Mažuranić nije se zanosio velikim idejama poput Ante Starčevića i Josipa Jurja Strossmayera, nije povlačio radikalne poteze poput Eugena Kvaternika, niti je bio karizmatični vođa kao kasnije Stjepan Radić. Bio je realist, svjestan stanja u kojem se Hrvatska nalazila i dobar poznavatelj širih prilika te stoga sklon kompromisima i politici malih koraka. Trebalo je proći vrijeme da se vide rezultati njegova rada i priznaju zasluge.
Dosljedan sebi i ponosan na pučko porijeklo, nije zatražio titulu baruna, iako je na to kao ban imao pravo. Ali zaslužio je da se upravo na njega primijene stihovi iz njegove pjesme Javor: “A velik je tko se malen rodi, al kad pane, golem grob mu treba”.
