Postoji jedna umjetnička ličnost čije je djelovanje utkano u temelje hrvatske moderne umjetnosti, a radovi krasili mnoge domove uglednih zagrebačkih građanskih obitelji, ali i muzeje i galerije u Hrvatskoj pa čak i izvan nje. Tom je umjetniku nepravedno uskraćeno dostojno mjesto u imaginarnom Panteonu hrvatskih likovnih velikana. Suosnivač je tzv. zagrebačke Secesije Društva hrvatskih umjetnika, pripada prvoj generaciji nastavnika te profesora na Obrtnoj školi, zatim na Privremenoj višoj školi za umjetnost i obrt te Akademiji, autor je i koautor brojnih izložbenih smotri hrvatskih umjetnika, a na području slikarstva hrvatske moderne često istican kao prvi pravi pejzažista, slikarski poeta kontinentalne Hrvatske zahvaljujući kojemu je i taj predio dobio svojeg kroničara, interpreta suptilne lirske vokacije i nesvakidašnje kolorističke predilekcije.
Slikar Ferdo Kovačević, uz Crnčića, Medovića i Vidovića začetnik je hrvatskog pejzažnog slikarstva te jedini umjetnik Zagrebačke šarene škole uz Roberta Auera i Oskara Artura Alexandera rođen u Zagrebu, 10. travnja 1870. godine gdje i umire 1. rujna 1927. godine. Potječe iz obitelji koja je višestruko zadužila našu povijest, a bio je, kako se to često navodi, pravo zagrebačko dijete “kajkavac i Hrvat“. Otac mu je bio Ferdinand Kovačević, pionir telegrafije i elektrotehničke znanosti u Hrvatskoj na poziciji Kraljevskog ugarskog telegrafskog tajnika u telegrafskoj direkciji za Hrvatsku i Slavoniju. Naime Zagreb je samo šest godina nakon otvaranja prve telegrafske linije u svijetu uspostavio vlastitu telegrafsku službu Morseovim aparatom. Ferdinand je najprije završio kadetsku školu, a kasnije se opredjeljuje za telegrafski inspektorat u Josefstadtu. Baveći se ozbiljno novom tehnološkom znanošću pisao je stručne publikacije i patentirao nekoliko izuma na tom znanstvenom polju. Obitelj je porijeklom iz Like, te poput pionira elektrotehnike Nikole Tesle potječe iz Smiljana kraj Gospića. Umjetnikova majka Terezija Arnost, porijeklom Čehinja, umrla je u Ferdinom djetinjstvu.
DJETINJSTVO NA ZRINJEVCU
Ferdo i sestra Terezija s ocem i maćehom stanovali su na Zrinjevcu (br. 14). Ferdinand i druga supruga Dorica Kosovac dobili su kćer Dragicu, Ferdinu polusestru s kojom je umjetnik bio jako povezan, a koja je postala poznata zagrebačka pijanistica. Kao rođeni Zagrepčanin pohađao je opću, pučku školu u Varšavskoj (tada Samostanskoj) u Donjem gradu, a kasnije Kraljevsku gimnaziju na Katarininom trgu, na Gornjem gradu iz koje istupa, kako bi 1884. godine upisao Obrtnu školu koja je započela s radom na adresi Dolac 2, te se ubrzo preselila u adaptirane prostore u Ilici 45. Škola tj. kompleks zgrada s vrtom i zdencem te učionicama i radionicama i đačkim internatom osnovana je s ciljem obnove obrta i tradicionalne ručne obrade materijala, a zbog povećanih potreba obnove uslijed potresa koji je 1880. godine zadesio Zagreb. Vodio ju je tročlani direktorij: Iso Kršnjavi, Herman Bolle i Marko Eduard Suhin. Kovačević je bio internatski đak na odjelu za dekorativno slikarstvo, te je poput većine pitomaca bio angažiran na dekorativnim zadacima obnove zgrada, posebno katedrale nakon potresa, ali i uređenju nove zgrade na Sveučilišnom trgu u koju će Kraljevska obrtna škola useliti 1889. godine, kao i na uređenju bivše palače Vojkffy – Paravić u zgradu Odjela za bogoštovlje i nastavu. Zajedno s Kovačevićem školu pohađaju Ivan Tišov, Rudolf Valdec i Robert Frangeš, a učitelji su im bili Nikola Mašić i Josip Bauer. Za život u internatu valjalo je izdvojiti 600 kruna godišnje čime su kandidatima bili osigurani stan, hrana te odjeća i obuća. Život u internatu bio je strogo reguliran i prema današnjim kriterijima iznimno naporan. Đaci su bili zaposleni od šest sati ujutro do devet sati navečer. Iz godišnjih izvještaja te školske institucije doznajemo o rigoroznim pravilima internata, koje su izrazito pogodovale usvajanju vrlina što će Kovačevića krasiti čitav život; savjestan i odgovoran pristup, urednost, točnost i poštenje. Pitomci su bili odjeveni u ljetno ili zimsko vanjsko odijelo, a u školi su nosili manduru koja se sastojala od osebujne kape te tamnog kaputa sa sjajnim metalnim gumbima. Bili su razvrstani u čete, poput vojnika, podrazumijevali su se urednost i besprijekorno ponašanje, bez galame ili svađe. Ljeti su se pitomci svaka dva tjedna mogli kupati na Savi. Ti rijetki trenutci slobode u prirodi možda su predodredili umjetnikov životni put i lajtmotiv njegova slikarstva – Savu. U zadnjem semestru četvrtog razreda pitomcima je bilo dozvoljeno samostalno, ali uz propusnicu odlaziti u grad te posjećivati određene zagrebačke gostionice.
ŠKOLOVANJE U BEČU
Po završetku školovanja Kovačević će zajedno s Tišovom, Valdecom i Frangešom uz potporu stipendije Zemaljske vlade za najtalentiranije đake otići na Školu primijenjenu umjetnost pri Muzeju za primijenjenu umjetnost – Kunstgewerbeschule u Beč, na kojoj su se odgajali nastavnici crtanja, slikanja i modeliranja potrebni srednjim školama. Kovačević je najprije studirao Specijalnu školu za figurativno slikarstvo (prof. Karl Karger) , a zatim Specijalnu školu za dekorativno slikarstvo (prof. Rudolf Rössler). Međutim, sudbina kao i trajanje stipendija hrvatskim studentima bili su neizvjesni. S idejom da su Hrvatskoj potrebni obrtnici, a ne umjetnici koju je propagirao Herman Bolle „ Wir brauchen im Lande keine Künstler, wir brauchen nur gute Handwerker“ hrvatskim je umjetnicima stipendija skoro bila uskraćena. Za nastavak školovanja pobrinuo se Iso Kršnjavi, ali sa znatno smanjenim iznosom. Nakon diplome 1893. godine u nekoliko navrata odlazi na studijsko putovanje u Italiju.
Tijekom školovanja, poput ostalih pripadnika prve generacije umjetnika hrvatske moderne bit će angažiran na dekoriranju Odjela za bogoštovlje i nastavu, prema koncepciji Kršnjavoga, odjelnog predstojnika i kulturnog arbitra razdoblja.
U napisima o Kovačeviću mnogo je puta isticano inicijalno zanemarivanje ovog umjetnika od strane Kršnjavog. Naime, Kovačevićeva je uloga u dekoriranju palače uz Bukovca, Medovića, Tišova, Csikosa Sesije i Ivekovića najneznatnija, a od spomenutih je najlošije prošao i kada su se dodjeljivali novosagrađeni atelijeri na zagrebačkom Prilazu. Uz Roberta Auera, koji potječe iz bogate trgovačke obitelji te je u kući u Rokovoj ulici imao vlastiti atelijer i Alexandera, također pripadnika privredne elite, a koji je u vrijeme nastanka atelijera stvarao i živio na relaciji Zagreb – Pariz – Beč, Ferdo Kovačević također nije bio među kandidatima za dodjelu novouređenih studijskih prostora. Obzirom da mu nije dodijeljen atelijer nije sudjelovao na prvom predstavljanju zagrebačke umjetničke kolonije izvan zemlje, na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine. U svoj će ga atelijer ipak pripustiti Csikos ustupivši mu jedan kutak te će tamo nastajati djela za ikonostas grkokatoličke katedrale Presvetog Trojstva u Križevcima. Atelijer u Ilici br. 83 mu je dodijeljen 1906. godine, a i to je više posljedica Kovačevićevog trajanja u nesretnim okolnostima. Naime, naša je likovna secesija započela naglo i burno, ali se naglo i dezintegrirala naprasnim odlaskom Bukovca iz Zagreba 1897. godine, odlaskom Csikosa i Auera u Ameriku 1902. godine, povlačenjem Medovića na Pelješac i distanciranjem Crnčića koji odlazi u Beč na dodatno usavršavanje. Kovačević je ostao, vjeran sebi i odabranom putu, bez očekivanja, bez prisvajanja ikakvih zasluga samozatajno i skromno.
Nije mu bila pružena šansa da se u dekoriranju Pompejanske sobe okuša u slikanju figuralnih scena, poput ostalih kolega, no zato kvalitetom odskaču njegovi portreti Trajana, Homera, Sofokla i Euripida, znamenitih ličnosti antičkog svijeta. U Zlatnoj dvorani Kovačević je naslikao Alegorijsku kompoziciju u lođi, na stropu, a prikazuje ženu s puttima i girlandama cvijeća u oblacima, koja se odlikuje svijetlim registrom boja, na način Zagrebačke šarene škole, nastala pod snažnim i već prisutnim utjecajem Vlahe Bukovca i njegove slike Dubravka, tada u nastajanju. Kovačevićeva stropna kompozicija odražava i svojevrsnu rokoko dekorativnost koju će ovaj bečki đak donijeti iz tadašnje kulturne prijestolnice.
PRVE IZLOŽBE
Prvo javno predstavljanje Kovačevića slikara, ne računamo li izlaganje nekoliko portreta i mrtvih priroda u Botheovu dućanu, biti će 1891. godine na izložbi Društva za umjetnost i umjetni obrt, a zajedno s protagonistima tzv. secesije Društva hrvatskih umjetnika iz Društva umjetnosti, Kovačević će izlagati na izložbi Hrvatskog Salona 1898. godine. On će sudjelovati na većini ostalih međunarodnih predstavljanja poput Exposition Universelle u Parizu 1900. godine (akvareli škola u Iloku, Mitrovici i Zemunu u sklopu dekoracije tzv. Pariške sobe), izložbi Mánesa u Pragu, 1903., te na jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi 1904. gdje će biti odlikovan Ordenom sv. Save. Ferdo Kovačević zaslužan je i za važnu putujuću izložbu Društva hrvatskih umjetnika po gradovima kontinentalne Hrvatske, 1901. godine, a u istom periodu bio je angažiran na crtežima za Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, te putuje s Mencijem Clementom Crnčićem,Tomislavom Krizmanom i Ivom Bauerom na Plitvička jezera i slika predjele prema narudžbi Svjetlotiskarskog zavoda Mosinger. Na izložbi Saveza južnoslavenskih umjetnika „Lada“ održanoj 1906. godine u Sofiji knez Ferdinand otkupljuje čak tri njegova djela.
Prvo trajno zaposlenje kojim će osigurati krhku materijalnu egzistenciju bit će 1902. godine na Šumarskom odjelu Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa, gdje će se zaposliti kao nastavnik prostoručnog risanja, dok će od 1905. predavati na Obrtnoj školi. Naslov profesora dodijeljen mu je 1909. godine, a stalno će se zaposliti na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt kao profesor nacrtne geometrije tek 1912. godine, a kasnije od 1917. godine prostoručno crtanje te geometriju i stručno crtanje. Od 1925. do 1926. Kovačević je bio prorektor na ALU. U posljednjem razdoblju njegova profesionalnog i životnog puta izabran je za dopisnog člana Akademije znanosti i umjetnosti (tadašnje JAZU) te kratak period obnaša dužnost administrativnog direktora Državne umjetničke akademije u Zagrebu (1925.)
Biti će jedan od najvjernijih suradnika Antuna Ulricha koji će mu organizirati prvu samostalnu izložbu te prodavati njegova djela za kojima je vladala nevjerojatna potražnja.
Nakon ovog kratkog presjeka profesionalnog životnog puta samozatajnoga umjetnika koji je svojim krajobrazima zabilježio Savu i posavske predjele kakvi su nekoć bili, kao i brojne druge prirodne ljepote sjeverne Hrvatske valja ga predstaviti i kroz prizmu osobne biografije. Zvali su ga Ferko, te iako odrastao u mahom teškim životnim prilikama određenim ranom smrti majke i stegovnom disciplinom internata, te strogom, ali pravednom očinskom ljubavlju bio je poznat kao osoba blage ćudi i vedre naravi. Njegova supruga Zlata Broz, kći poznatog filologa i gimnazijskog profesora dr. Ivana Broza tvorca čuvenog Broz – Ivekovićevog Rječnika hrvatskog jezika bila mu je doživotni sudrug te ga je pratila na profesionalnom i životnom putu. Ferdo i Zlata živjeli su u Ilici 114 preko puta umjetničkih atelijera. Zajedno su imali dvije kćeri Doroteu i Jelicu koja je tragično preminula kao dijete od posljedica meningitisa. Ljeta su provodili u Požegi kod Zlatine obitelji, pa je Ferdo tako ljeti slikao Orljavu i zlatnu dolinu požeške kotline. Družili su se s Ivekovićima, zajedno odlazili u Tkon na Pašman. Jedan od najboljih Kovačevićevih prijatelja bio je kritičar moderne Vladimir Lunaček, „papa Luna“. Sastajali su se u klubu „Herero“ koji se nalazio na polukatu Oktogona, te s kojeg se pružao pogled na Preradovićev trg, a bio je oslikan iluzionističkim oslicima hrvatskih slikara. Prema sjećanjima mlađeg kolege Vjekoslava Paraća, Kovačević je bio nenadmašiv nazdravičar istančanog humora i britke satire kojega se uvijek angažiralo u svečanim prilikama da drži govor. Bio je strastveni navijač nogometa, te je vodio nogometni klub škole. Iako ga je Kršnjavi često upozoravao da se zalijenio i spočitavao mu njegovu slabu produktivnost, Ferdo Kovaćević je bio sve samo ne lijen. Već izjutra kretao bi na obalu Save i slikao, često kasno do predvečerja. Njegove slike bile su iznimno tražene, navodno ga je Anton Ulrich čekao ispred svojeg salona u Ilici i doslovce mu otimao još nedovršene pejzaže iz ruku. Ferdo se teško rastajao od svojih slika. Nikada se nije žurio, radeći samo onda kada je bio nadahnut, na godinu tek nekoliko slika. Njegovi interpreti, a ponajviše suvremenici isticali su jednu Ferdinu osobinu – skromnost i samozatajnost. I njegov vanjski izgled, nije poput primjerice Krizmanovog, odavao umjetničku ličnost, njezinu osobitost i izdvojenost. Možda je to presudilo sudbini Ferdinoga opusa da do dana današnjeg, unatoč popularnosti koju je uživao za života, ostane nekako po strani. Nepravdu je donekle, sada već davne 1987. godine ispravila naša ugledna teoretičarka slikara hrvatske moderne doktorica Vera Kružić – Uchytil retrospektivnom izložbom u Muzeju za umjetnost i obrt i monografijom o slikaru. Zabilježila je 228 sačuvanih djela te preko četiri stotine naslikanih.
A što nama znači Kovačevićeva popudbina? Čime nas je zadužio, te čime će nas očaravati i dalje, o čemu svjedoče njegova platna? Predstavio se romantičarskim pejzažom Na groblju koji prikazuje šumarak u suton. Tajanstveni predio inspiriran napuštenim Rokovim grobljem koje je na izložbi Hrvatski salon izazvalo iznimnu pažnju i požnjelo samo pohvale. Sutonski krajobrazi naoko priprostih motiva, ali slikani s maksimalnom usredotočenošću zaštitni su znak ovoga pjesnika Save kojeg su često uspoređivali s Dragutinom Domjanićem, poetom prirode, a koji mu je posvetio pjesmu. Matoš ga je obožavao, posebno je isticao Zatišje, sliku nastalu 1903. godine u snažnom kontrastu rujnog neba i tamnoga zelenila koje u suton umire u ljubičastim nijansama. Uspoređivao ga je s francuskim majstorima pejzaža Corotom i Daubignyjem, dok će ga Matko Peić prispodobiti englezu Johnu Constableu. Protagonisti Kovačevićeve lirike bila su stabla: vrbe (vrbici) i brijestovi, a motiv samoće njegova preokupacija. Ugođajni krajobrazi sjeverne Hrvatske našli su u ovome umjetniku svojeg pripovjedača. Njegove su slike talismani krajobraza kakav je nekoć bio, kakav više ne postoji. Sava koja se slobodno širi naplavljujući rukavce, zaigrana u vrtlozima ili sva zamrznuta i drveća pod snijegom na čijoj se bjelini ljeska sunce u jarkim narančastim plamićcima. Samo je nekoliko puta odstupio od geniusa loci svojega stvaralaštva na prijelazu iz prvog u drugo desetljeće 20. stoljeća, slikajući Orljavu i slavonsku dolinu, kao i nešto ranije na Plitvičkim jezerima za koje je smatrao da se ljepota „ove velebne prirodne rijetkosti“ ne da izraziti na slikarskom platnu, jer zeleno plave hladne nijanse krškoga krajobraza sputavale su njegovu kolorističku ekspresiju.
Iako plenerist po vokaciji, Kovačević je u svoje impresije uspio usaditi dušu, ono unutrašnje praiskonsko udivljenje čovjeka pred prirodom. Onu suptilnu korelaciju na razini promatrača i promatranog, ugođaja prirode i raspoloženja čovjeka. Na granici simbolizma, snažno i sinestezijski emanirajući melankoliju prirode u smiraj dana, za zimskih jutara, kada Sava oplakuje obalu naplavljujući žalo, Kovačević će svojim pejzažima zapisati prolaznost, neminovnost trenutnog koje je prošlo u susretu kista i platna. Njegova djela osim u muzejskim zbirkama, ponajviše Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu čuvaju se u zagrebačkim domovima, jer obožavali su ga barun Turković, Franjo Sollar ml., Pongratzi i ostale ugledne obitelji koje su se svojom ljubavlju prema umjetnosti i nesebičnom potporom ugradile u temelje naše likovne moderne. Slikama Kovačevićeva opusa nije lako ući u trag, stoga istraživanje koje bi rezultiralo nekim cjelovitijim retrospektivnim pregledom tek predstoji…
U početku slikarsku površinu gradi toplim koloritom narančaste i rujnih nijansi koje supostavlja dubokim tonovima omiljene mu ljubičaste i dubokog zelenila, atmosferu gradi razgradnjom površine mnoštvom crtičastih i mrljastih poteza različitih nijansi. Njegov je cilj prenijeti ugođaj šume, žuborenje rijeke, šuštanje stabala, igru svjetlosti i sjene, sazvučje flore i faune riječnog habitusa. U drugoj će fazi promijeniti slikarski jezik nižući šire nemarnije poteze sočnih namaza i energičnijeg nanosa sa širim kistom. To će posebno doći do izražaja na motivima Orljave i požeškoga ciklusa. Uz ulja posebno su vrijedni Kovačevićevi crteži i akvareli, neposredne impresije slikane sur le motif.
Naslikao je neka od antologijskih djela bez čijeg poznavanja nije moguće spoznati razvoj pejzažnog slikarstva hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, jer Kovačević je dio velike tetrade uz Crnčića, Medovića i Vidovića koji su svaki na svoj način ostavili duboki trag u tome žanru. Slike U zatišju, 1903., Vrbik na Savi, 1905., Zimski suton, 1905. , U predvečerje, 1908., Zadnji sunčani traci, 1909., Jesenje vode, 1909., Na Orljavi, 1913. , Bura, 1910., Pred oluju, 1913. ili brojne varijante zimskih pejzaža ostat će nijemi svjedoci intaktne ljepote zagrebačke okolice koja je odavno nestala te predivni podsjetnici na razdoblje nevinosti, doba skromnosti, poštenja i istinskog zrcaljenja umjetnosti i prirode.
Ferdo Kovačević istinski je lokalpatriot, zaljubljenik u Zagreb i njegovu rijeku kojima je posvetio čitav svoj stvaralački i životni vijek. Besprijekorna radna i građanska biografija zaslužuje osobito poštovanje te svako nastojanje da se ovom umjetniku oda dostojno priznanje i osigura mjesto u društvenom panoptikumu zaslužnih Zagrepčana.
Napisala dr.sc. Petra Vugrinec
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
