Franjo nije naslijedio očev poduzetni duh i spretnost u poslovanju, ali jest nešto vrjednije: oko, erudiciju i duboko razumijevanje fotografije kao medija koji može biti istodobno obrt, dokumentacija i autonomna umjetnost
Napisala: Marija Tonković
Foto: Arhiva autorice
Franjo Mosinger rodio se 1899. u Zagrebu, u imućnoj židovskoj obitelji s dubokim korijenima u fotografiji. Otac Rudolf bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih fotografa na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, čovjek koji je osnivanjem Prvoga hrvatskoga fotografskog artističkog zavoda i Svjetlotiskarskog zavoda stvorio pravi medijski i tiskarski pogon, a 1896. prikazao prve „živuće fotografije“ u Hrvatskoj. Majka Amalija, rođena Klein, bila mu je oslonac u svakom smislu: atelijer u Ilici 8 glasio je na njezino ime i ona je vodila sve poslove. Zajedno su privlačili klijente koji su sami postavljali visoke estetske standarde, a Franjina braća Lujo i Vilim odrastala su uz njih.
U tom okružju, fotografija i fotografske tehnike za Franju nisu bile nešto naknadno naučeno, nego prirodno životno okružje od djetinjstva. Nije naslijedio očev poduzetni duh i spretnost u poslovanju, ali jest nešto vrjednije: oko, erudiciju i duboko razumijevanje fotografije kao medija koji može biti istodobno obrt, dokumentacija i autonomna umjetnost. Na K. k. Graphische Lehr- und Versuchsanstalt u Beču, gdje je upisan kao Franz Mosinger, dospio je u klasu profesora Karela Novaka, nasljednika legendarnog Hansa Lenharda, kod kojeg se, neobičnom obiteljskom slučajnošću, usavršavao i Franjin otac Rudolf petnaestak godina ranije. U istoj klasi studirali su Rudolf Koppitz, Anton Josef Trčka (intimni prijatelj Egona Schielea), Trude Fleischmann i Dora Horovitz. Kad je izbio rat i otac iznenada umro 1918., Franjo se vratio u Zagreb da preuzme atelijer i pomogne majci.
IZMEĐU SLIKOVITOSTI I ČISTE FOTOGRAFIJE (1918.–1932.)
Fotografija kao uslužni obrt nikada ga nije u potpunosti zadovoljavala: bio je izniman crtač i karikaturist, sanjar s karijerom arhitekta. No, fotografski medij razumio je duboko i intuitivno. Prvih desetak godina rad mu je obilježen podvojenošću koja će mu biti svojstvena cijelog života. S jedne strane naslijeđeni piktorijalizam bečke škole, portreti u tehnikama plemenitih tiskova, uljni i bromuljni otisci, fotografije dorađene pastelom, kojima je zadovoljavao ukus imućne građanske klijentele. S druge strane, već od početka neka posve drukčija nota. U prvim objavljenim radovima 1921. u časopisu Dom i svijet pojavljuju se istovremeno šarmantna žanr-scena Prva cigareta i mnogo intrigantniji Prosjak s ulice, koji u tragu Draškovićevog verizma najavljuje ono čime će se Mosinger baviti ozbiljno tek desetljeće kasnije.
Izlagao je u Salonu Ullrich, osvajao zlatne medalje, između ostalog na 1. Jugoslavenskoj izložbi fotografija u Splitu 1926., a u atelijeru portretirao kralja, miss Jugoslavije i kulturnu elitu. Iso Kršnjavi, koji ga je pratio od početka i za njega pisao predgovore, svrstao ga je u malobrojne koji u fotografiji traže autonomnu umjetničku vrijednost. No, sredina nije bila voljna kupovati takvu fotografiju: na jednoj od izložbi u Ullrichovom salonu nije prodano ništa, što je vlasnik suhoparno upisao u Knjigu izložaba.
Poduzetničku smionost pokazao je u tim godinama i na drukčiji način: 1930. nabavio je jedan od prvih fotomatona u Europi, automatsku kabinu koja za nekoliko minuta izrađuje fotografije bez fotografa, i postavio ga u kino Edison na Tuškancu. Kolege fotografi odmah su podigli uzbunu, sazivali sjednice i obraćali se banu Savske banovine, videći u aparatu izravnu prijetnju svojoj egzistenciji. Mosinger je isključen iz Udruženja fotografa pod prozirnim opravdanjem neplaćanja članarine. Bio je to klasični sukob interesa, no i dokaz da je u poslovnom smislu redovito bio korak ispred sredine. Tek 1932. donosi konačnu odluku: prodaje atelijer u Ilici Antoniji Kulčar (Foto Tonki), seli se u novi prostor na Dolcu 9 i bira čistu fotografiju zauvijek.
Kršnjavi ga je pratio do kraja: njegov posljednji napis u životu bio je tekst O umjetničkoj fotografiji, objavljen u Vijencu tri dana prije smrti 1927., uz dvije reprodukcije Mosingerovih venecijanskih motiva. Stari arbitar zagrebačkog kulturnog života ispraćen je riječima o čovjeku koji je, kako je zapisao, „na svoju ruku obnovio nastojanje oko tijesne sveze fotografije s umjetnošću“.
KULISA I MODERNI ZAGREB (1927.–1934.)
U jesen 1927. Franjo Mosinger postaje urednik fotografije u tek pokrenutom časopisu Kulisa, časopis za kazalište, kino, variete, društvo i šport. Uredništvo je u prvom broju javilo čitateljima da je pridobilo „najodličnijeg fotografskog umjetnika g. Mosingera“ i da samo njegovo ime pruža „najbolju garanciju za izradbu slika“.
Tijekom gotovo sedam godina uređivanja Mosinger je Kulisu pretvorio u živi dokument jednog sloja zagrebačkog društva. No, nije zloupotrebljavao položaj: njegovih vlastitih radova u časopisu je ponajmanje. Objavljivao je fotografije svih značajnijih aktivnih fotografa onoga doba i sustavno promovirao Đuru Janekovića, čiji je socijalni realizam naznačivao smjer kojim će hrvatska fotografija krenuti. U rubrici Foto-amater objavljivao je praktične upute za fotoamatere, raspisivao natječaje i ocjenjivao pristigle radove. Među nagrađenima bio je i August Frajtić koji će kasnije postati jedan od utemeljitelja „zagrebačke škole“ i organizacijski stup Fotokluba, no on će Mosingerovu poetiku Nove objektivnosti smatrati „hladnom i bez duše“. Ta ironija nije mala: upravo je Mosinger prepoznao i nagradio čovjeka koji će mu se estetski suprotstaviti. U ocjenama je znao bljesnuti lirski intoniranom rečenicom; ocjena radova samoborskog pravnika Milana Dvořáka završava konstatacijom: „Ovakvi radovi ilustriraju našu emocionalnu dušu bolje od mnogog romana“.
Snimio je Josephine Baker kad je 1929. posjetila Zagreb, portretirao filmsku zvijezdu Itu Rinu i glumicu Ossi Oswaldu. Pokrenuo je i objavljivanje ženskog akta, što je dovelo do zabrane dva broja časopisa, a potom bez potpisa objavio tekst o razlici između erotske i pornografske fotografije, čiji se stil jasno prepoznaje. Mosingerovim odlaskom iz Kulise1934. razina lista bitno je srozana i nije se oporavila.
NOVI SMJER (1931.–1939.)
„Izložba u Umjetničkom paviljonu iz lipnja 1931., kojoj je dao naslov Novi smjer u fotografiji Franje Mosingera, bila je prva velika samostalna izložba fotografije uopće u toj prestižnoj ustanovi i označila je odlučni zaokret: napuštanje slikovitosti plemenitih tiskova i prihvaćanje načela Nove objektivnosti i Bauhausa.“
Lice Zagreba, 1932.
Sljedeća izložba, 1932. na Dolcu 9, nosila je naslov Lice Zagreba i bila je pravi manifest. Mosinger je osmislio plakat, fotomontažu zvonika katedrale i lica podijeljenog na crnu i bijelu polovicu, koja je simbolizirala i tehničku bit fotografije i sjaj i bijedu velegrada. U katalogu je zapisao bez okolišanja: „Zabacio sam sve tradicije (…) Pravac kojim sam odlučno udario jest stvarnost i istinitost u estetskoj formi.“ Na izložbi su bili portreti Vladimira Becića, Blagoja Berse, Maksimilijana Vanke, Branka Šenoe, ali i Ložači i socijalno intonirani motivi iz ulice. Kritičar Josip Horvat u Novostima opisao je izloške plastično: „Lijevci, koji na nekom pultu trgovine sa željezom ostaju neprimjetni, na slici su posebna kompozicija, naslagani jedan na drugome… Lanac određen tko zna, za koju svrhu kako visi na sivoj prašnoj pozadini. Maslačak u polju, lampica, prije nego što će joj prvi vjetrić razasuti onu paučinastu kuglu… Cipela, iznošena stara cipela, taj tako svakidašnji motiv sirotinjskih domova, kao da se odmara iza nekog praga.“ Efemerni motiv pronađen u svakodnevnici jednak je u vrijednosti svakom drugom.
Nije pritom bio izoliran od svjetskih kretanja. Zagreb je 1930. ugostio legendarnu izložbu Film und Foto Deutscher Werkbunda, a Mosinger je bio u organizacijskom odboru i službeni fotograf izložbe. Fotografiju Užas iz 1933., na kojoj teška muška cipela gazi krhke porculanske glave bjelopute i tamnopute lutke, nastalu u godini Hitlerova dolaska na vlast, mnogi danas smatraju jednim od njegovih najsnažnijih radova. Od 1935. do 1939. živio je u Beogradu, gdje je otvorio atelijer i radio kao urednik fotografije lista Vreme, a 1937. priredio je samostalnu izložbu u Tirani.
RATNE GODINE I KRAJ (1939.–1956.)
Nakon povratka u Zagreb krajem 1938. Mosingerove su financijske prilike postajale sve teže. U travnju 1941., pravdajući se bolešću, podnio je molbu za privremenu obustavu rada. Odobrenje mu nije osobno uručeno; pri ponovnoj dostavi uključila se policija, a majka supruge Mile dala je službenu izjavu da ne zna gdje se nalazi. Već 11. svibnja 1943. bio je među partizanima pod konspirativnim imenom Slobodan Antunović. Fotografski dnevnik – album koji se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju potresno je svjedočanstvo osobnog stradanja. U Agitpropu CK KPH u Otočcu vodio je Fotografsku sekciju. Kraj rata dočekao je u partizanskim bolnicama u Italiji, oporavljajući se od ranjavanja, smrzavanja i teškog oblika angine pectoris. U Altamuri je pisao i trilogiju Zagreb, grade, dirljivo svjedočenje o ljubavi prema rodnom gradu.
Nakon povratka iz Italije zaposlio se u Predsjedništvu Vlade, u Odjelu za štampu, gdje je vodio foto-tečaj za ratne vojne invalide, predavao kompoziciju, osvjetljenje, portret. No, akademski pristup nije nailazio na razumijevanje partijskih rukovodilaca koji su tražili brze rezultate.
Obeshrabren i iscrpljen, Mosinger je prestao raditi godinama prije nego što je 1953. formalno izbrisan iz evidencija. Umro je neposredno prije svojeg 57. rođendana, od zatajenja srca. Pokopan je na Mirogoju pod pločom prepoznatljivoga grafičkog rukopisa koji budi sjećanja na izdanja iz njegovih sretnih vremena. Živio je tek dovoljno dugo da vidi 1951. obnovu tradicije međunarodnih fotografskih izložbi i pojavu grupe EXAT 51, čiji je program zastupao načela koja je Mosinger, često bez naklonosti i razumijevanja sredine, propagirao godinama ranije.
