Živimo u vremenu totalnog nadzora. Snimani smo sa svakog ugla, u svim javnim prostorima s nadzornim kamerama. Snimaju nas sa satelita, a svaki drugi prolaznik, osobito turisti, hodaju gradom sa otvorenim kamerama na svojim mobitelima koje u hodu upravljaju prema prolaznicima i prostoru kojim prolaze. Sve su te fotografije i one s društvenih mreža spremljene u velikom „oblaku“, centru informacijske moći u kojem su prikupljeni svi podaci o čovječanstvu i njegovim pojedincima. Istodobno, u toj totalitarnoj monopolizaciji autorskih vlasništva zabranjeno je i kažnjivo fotografirati djecu i pse bez odobrenja njihovih staratelja. „Čuvari“ naše privatnosti ne dozvoljavaju profesionalnim fotografima fotografirati javne zgrade i javna događanja, te javne interijere bez akreditacije (uz časne iznimke). Tako u toj laži i licemjerju u kojem živimo, fotografija postaje opće mjerilo života, a istodobno profesionalni fotograf ima prilično vezane ruke ako želi fotografirati ljude na ulici ili privatne zgrade. U takvim razmišljanjima zatekla sam Gorana Vranića koji se prisjećao i prvih fotografa koji su se pokrivali crnom krpom preko glave da bi u tražilu mogli vidjeti svoje modele, a pritom spriječili neželjeno osvjetljavanje podloge na koju će se projicirati odabrani kadar.
Usmjerivši fotoaparat u velike staklene izloge trgovina, kafića i uličnih prozora, Goran Vranić se, kaže, osjetio kao onaj fotograf koji se skrivao pod crnom krpom da ga ne vide. Naime, fotografirao je ulicu, prolaznike, tramvaje, bicikliste, žene i djecu, automobile i nasuprotne zgade „prikriven“ lažnim kutom snimanja. I kad bi susreo ljute i nervozne pojedince, a danas ih ima sve više isfrustriranih kapitalističkim načinom životom, uzrujane što fotografira njegovu privatnu imovinu, Goran Vranić bi mu mirno pokazao displej /monitor svoje kamere na kojoj se vidjelo da on fotografira zapravo drugu stranu ulice.
A u tom zrcalenju događaju se neobična preklapanja prostora. Vidi se istodobno ponešto iznutra i ono izvana što u fotografiji postaje cjelina. U tom likovno atraktivnom košmaru preklapanja raznih planova odraženih u staklu, daje fotografijama neku duhovnu dimenziju. Fotoaparat, ta svjetlosna zamka, može zapisati podatke o različitim prostorima, istodobno unutrašnjim; pogled u miran izlog, i vanjskim; pogled u pokret na pločniku, na ulicu, i dalje preko ceste na nasuprotne i udaljene zgrade. Ovako zabilježeni fotoaparatom nastali prostorni slojevi i proboji navode na misao da kao što postoje u fotografijama Gorana Vranića, tako postoje vjerojatno i u stvarnosti: paralelni svijetovi koje živimo odvojeno neznajući kako da ih povežemo ili kako da ih prijeđemo.
Ovaj ciklus fotografija Gorana Vranića, sasvim pouzdano znamo, da nije inovativan. Mnogi su fotografi fotografirali odraze u prozorskim staklima na razne načine. Međutim, dok je većina njih nastojala stvoriti deformiranu ali oštru sliku zrcalenja zgrade u zgradi, i podmetnuti je pod primarnu sliku prizora, Goran Vranić radi suprotno. Sasvim ležerno lovi odraze u izlozima, prozorima, tim velikim staklenim opnama koje su obljepljene reklamama, zaslonjene zavjesama, prljavih ili čistih stakala. Vidimo pomalo robu u izlozima, lutke, haljine, dezene, vezene ornamente, ili tek zahrđale željezne rešetke suterenskih stanova. I u tim obskurnim staklenim opnama odjednom se događa svakodnevica. Ljudi u pokretu, promet, sudbine. Zamućene, isprepletenih slojeva različitih prostora, fotografije prizivaju neka nostalgična sjećanja na nejasne snove, na proživljenost, na potisnute uspomene, na posvijest. Vranićeve fotografije odjednom su simbolična „svjedočanstva“ o slikama proteklog vremena, nejasnih misli, mnogih prisjećanja, a ponajprije dnevnik jedne fotografske šetnje u kojoj su nastale romantične i nostalgične slike grada. Estetika, stvorena refleksijama, potiče i one druge misaone refleksije o prostoru, vremenu i o životu.
Dubrava je, ovim fotografijama Gorana Vranića, jer to je mjesto grada gdje je autor fotografirao, dobila svoje umilno nesvakidašnje lice.
Branka Hlevnjak
