Autorica: Milka Babović
Sport koji mnogi poistovjećuju s rukometom svoje začetke nalazi u Češkoj krajem 19. stoljeća a, u Hrvatskoj se počinje igrati u školama početkom 20. stoljeća. Za povijest hazene u Hrvatskoj je od neprocjenjive vrijednosti pisana ostavština Bogdana Cuvaja, koji je desetljećima tragao i pronalazio i dokaze i odgovore.
Na početku treba razmrsiti ono što je prividno zamršeno: jesu li hazena i rukomet dva imena za jedan sport!? Odgovor je: nisu, to su dva imena za dva sporta, koja jesu bliska (mogli bismo reći ‘u rodbinskoj vezi’), ali nisu istovjetna.
Krajem 19. stoljeća u školama Češke, u nastavi tjelesnog odgoja postoji igra dobacivanja lopte rukama – dvije skupine na dva improvizirana gola. To je začetak hazene, a i rukometa kao sljedbenika. Za vrijeme ljetnog odmora 1895. prof. Franjo Bučar (21.11.1866. − 26.12 1946.) pohađa u Pragu dva tečaja i upoznaje igre loptom: ‘djevojačke i dječačke’. Godine 1904. Hrvatski sokol u broju 5 objavljuje članak Igre za društvo i školu. U tom članku prof. Franjo Bučar naziva igru ‘rukomet’.
Godine 1905. konačnu je verziju ove igre osmislio praški učitelj tjelovježbe Anton Kritof. Igra je dobila ime HAZENA od češke riječi hazeti /baciti, dobaciti. A baš je dobacivanje lopte rukom osnovno pravilo. Loptu se smjelo udariti o tlo samo dva puta uzastopce i dobaciti dalje. Hazenu su igrale i djevojke i dječaci, ali je hazena ipak bila ženski sport. Među sportašicama se brže širila, jačala je i dugo se održala. Hazena te godine postaje dio redovitoga programa nastave tjelesnog odgoja u češkim školama. Olimpijski odbor Čehoslovačke 1911. priznaje hazenu. Time taj privlačni sport dobiva i međunarodnu ‘licencu’.
Ostavština Bogdana Cuvaja
Za prošlost ovoga sporta (i ne samo njega) u Hrvatskoj je od neprocjenjive vrijednosti pisana ostavština Bogdana Cuvaja, koji je desetljećima tragao i pronalazio i dokaze i odgovore. Bogdan Cuvaj (20.10.1905., Zagreb − 25.7.1983., Zagreb), inače bankovni službenik, bio je od rane mladosti član HŠK Concordia. Kao srednjoškolac bavio se atletikom. Kao organizator i trener sredio je i unaprijedio hazenu. Dovoljno govori podatak da su hazenašice zagrebačkoga HŠK Concordia od 1929. do 1933. odigrale 63 utakmice (što prijateljskih, što prvenstvenih, u zemlji i inozemstvu) a da nijednom nisu bile pobijeđene. Kao povjesničar sporta, samo je u časopisu Povijest sporta objavio 64 naslova, a spasio je od zaborava dragocjenosti naše sportske prošlosti. U toj smo riznici saznali mnogo. Između ostaloga i to da ne počinje baš sve u Zagrebu.
Jedva da netko ne zna da su studenti iz Praga donijeli ‘igru baluna’ u Split. E, pa nije naodmet saznati da su i hazenu u Hrvatsku donijeli studenti. Oni su tu ‘živu igru loptom’ naučili također u Čehoslovačkoj. Bogdan Cuvaj ostavio nam je zapis sjećanja Vukovarca Oskara Winklera. Studirao je strojarstvo u Brnu. Nekolicina njih je igra hazenu u u mjesnome židovskom sportskom klubu.
«Prije odlaska na ljetne praznike, krajem juna 1920., dogovorili smo se da ćemo u svojim sredinama poraditi na propagiranju hazene među ženskom omladinom budući da ona nije do tada poznavala ni jednu sportsku igru.»
Razvoj Hazene
Posljedice djelovanja tih zanesenjaka bile su iznenađujuće. U Slavonskome Brodu osnovan je već iste 1920. prvi đački sportski klub: Olimpija. Hazena se po prvi puta u Hrvatskoj (u cijeloj tadašnjoj državi) redovito igra u školskome programu sportskih aktivnosti. Zatim se 10. kolovoza 1920. u Osijeku, za vrijeme Sleta židovske omladine, igra prva javna utakmica hazene Osijek – Vukovar 1:4.
U Parizu je 1921. osnovan Međunarodni savez ženskih sportova i već se u kolovozu, u Monte Carlu održavaju 1. svjetske sportske igre žena i hazena je bila u službenom programu.
Zagreb je brzo nadoknadio tu godinu kašnjenja. U tim su vremenima škola i učitelji tjelesnog odgoja bili spremni djelovati. U jesen 1921. hazenu počinju igrati učenice 2. ženske realne gimmnazije (zgrada na Katarinskom trgu na Gornjemu gradu). Igralo se na tadašnjem Srednjoškolskom igralištu u Tuškancu (kod staroga vodovoda). Ta je generacija imala sreću – učiteljica tjelovježbe bila im je Ivana Hirschman (23.2.1966. − 8.5.1943.), jedina žena koja je pohađala tečaj za učitelje tjelovježbe. Isječak iz sjećanja prof. Ivane Tomljenović- Meller, tada učenice VI. razreda, također iz ostavštine Bogdana Cuvaja, «Naša nastavnica Ivana Hirschmann znala je završiti sat gimnastike veselom i živom igrom. U početku smo je zvali rukomet, a kasnije prihvatile ime hazena. Golove smo označile stalcima za skok uvis, na prsima smo nosile crvene ili plave kokarde.» Učenice su u slobodno vrijeme same dolazile na igralište «Da se do sita naigramo, golove smo označile vinogradarskim kolcima.»
U proljeće 1922. uprava Hrvatskog akademskog športskoga kluba (HAŠK) osniva sekciju hazene. Učenice VI. razreda su prihvatile poziv i u HAŠK-u su (pod trenerskim okom Čeha Zelenke) prerastale od dobrih hazenašica svoje škole u vrsne sportašice: hazenašice. A na igralištu kraj starog vodovoda u Tuškancu igrale su ‘nove klinke’.
Uloga tiska
U prvoj javnoj utakmici 30.srpnja 1922. dvije družine HAŠK-a – ‘crvene’ i ‘bijele’– igrale su predigru nogometnoj utakmici HAŠK – Ilirija. Bila je to dobra odluka: tu prvu javnu utakmicu hazenašica u Zagrebu gledalo je 3.000 ljudi. Većina ih je došla radi nogometa, ali nisu mogli ne vidjeti i igru hazenašica. Pobijedile su ‘crvene’ 17:6. U časopisu Povijest sporta broj 7. može se pročitati i ovo «Dnevnik Jutarnji list (u broju 3771. od 30.7.1922. na str. 2) na sam dan utakmice objavljuje izvod iz pravila igre hazene uz primjedbu ‘da omogućimo općinstvu da s razumijevanjem prati samu igru’». A u izvještaju sljedećega dana, u Jutarnjem listu 31.7.1922., moglo se pročitati: “Kojih 3000 gledalaca imalo je priliku uživati kod prve priredbe ove vrste. Uglavnom smo s uspjehom zadovoljni. Najteži je prvi korak, a taj je učinjen. Naša ženska mladež pokazala je izvrsnih kvaliteta pa se ne treba bojati ni inozemne konkurencije”
Prvim javnim nastupom učenica srednjih škola, dio nastavnika nije bio oduševljen. Zato su neke nastupale pod nadimcima, a novinare su zamolile da ni u izvještajima ne iznose njihova imena, kako ne bi pale u nemilost nekih nastavnika. Zagrebački dnevnik Novosti (broj 205. od 31.7.1922. str.2) piše: «Moramo najoštrije osuditi konzervativnost i još više reakcionarnost gospode koja nastoje svojim zastarjelim i antipedagoškim nazorima sprječavati razvoj ovog lijepog i korisnog sporta. Nemamo dovoljno riječi kako da žigošemo ovaj postupak tih moralista. Udovoljavamo ovaj puta želji ovih mladih sportašica, ali drugi puta ne ćemo imati više obzira prema toj gospodi profesorima i iznijet ćemo njihova imena pred sud javnosti.»
No, pohod hazene u zagrebački sport, više se nije mogao zaustaviti. Dva tjedna nakon prve javne utakmice 15. kolovoza 1922., igračice HAŠK-a odigrale su u Zagrebu i prvu javnu međunarodnu utakmicu. Gost protivnik bile su hazenašice SK Židenice iz Brna, koje su bile u samom vrhu toga sporta u Čehoslovačkoj. Gošće su pobijedile (12:3), ali je to bila prva škola za naše. U toj su ‘školi’ velika pomoć bile četiri utakmice s hazenašicama klubova iz Ljubljane.
Osnivanje Jugoslavenskog Saveza
U kolovozu 1922. i HŠK Concordia osniva hazena-sekciju: Igralište Concordije bilo je na Tratinskoj cesti, pa su, prirodno, nove članice dolazile iz Učiteljske škole u Medulićevoj ulici i iz stambenih zgrada u Tratinskoj ulici.
Hazena ne samo da jača, nego se širi Zagrebom: na istoku u Maksimiru je HAŠK, na zapadu u Tratinskoj Concordia. Godine 1923. u pet zagrebačkih klubova djeluju sekcije hazene: HAŠK (1922.), Concordia (1922.), 1. Hrvatski građanski SK (1923.), HŠK Penkala (1923.) i prvi sportski klub učenica: Vesna (1923.). Bio je to klub 2. realne gimnazije. U njemu su glavnu hazensku riječ vodile mlađe učenice koje su uskočile u prazninu koja je nastala kada su starije učenice, pionirke hazena u Zagrebu, prerasle školsku hazenu i prešle u novoosnovani HAŠK. Bogdan Cuvaj navodi i lijep primjer onovremene suradnje škole i roditelja pišući o osnutku i djelovanju Vesne: «Te mlade učenice imale su svog zaštitnika i mecenu u majci učenica Melite i Verice Vidali, Veri Vidali koja je ujedno bila i predsjednica roditeljskog vijeća.»
U sportskom rivalstvu najboljih momčadi HAŠK-a i Concordie hazena je, uz veće i manje teškoće i zapreke, napredovala. Jugoslavenski lakoatletski savez u Zagrebu (JLSA) 1923. prima hazenu pod svoje. Te se iste godine održava i prvenstvo Zagreba. Prvakinje su hazenašice HAŠK-a. Konačno se, 1924. osniva Jugoslavenski hazena savez, a 1925. se održava u Beogradu i 1. prvenstvo Jugoslavije. Prvak je BSK Beograd. Prvenstva se nisu održavala redovito, ali kad jesu, zagrebačke hazenašice su pobjeđivale. Od 1927. do 1938. Concordia je bila prvak 1927., 1931., 1932. 1937., a HAŠK 1938..
Put u London
Kada je u Pragu 1930. na 1.svjetskom prvenstvu hazenašica (održanom u okviru 3. svjetskih sportskih igara žena) reprezentacija Jugoslavije bila druga, hazenu se više nije moglo zanijekati. Ali, kada je trebalo poslati najbolje u London 1934. (na 2. Svjetsko prvenstvo), slika je dobila svoje prave obrise i boje. Iz pisanih sjećanja Zlate Cuvaj, članice Concordie jedne od najboljih igračica tadašnje reprezentacije, saznajemo mnogo.
U Zagrebu je reprezentacija 8.srpnja 1934. pobijedila u kvalifikacijskoj skupini odličnu reprezentaciju Poljske − uvjerljivo 10:3, i plasirala se za London; svi su ih već vidjeli u Londonu. Reprezentativke su se pripremale i sređivale na svojim radnim mjestima dozvole da svoj godišnji odmor koriste za vrijeme Svjetskoga prvenstva. «Samo najupućeniji su znali da naše putovanje nije sigurno jer se očekivala finacijska pomoć Ministarstva za tjelesni odgoj. Savez nije imao novca.» Nada je bila da će država priskočiti i platiti barem efektivne putne troškove. Organizator je osiguravao hranu i smještaj.
U toj sveopćoj napetosti, urednik sportske rubrike zagrebačkog Jutarnjeg lista Pavle Kauders u članku «Tako je to na ovom svijetu» piše o vrijednosti tih sportašica, koje skupljaju milodare. «Dan prije odlaska, kada su nade već skoro propale, stiže vijest da je Ministarstvo za tjelesni odgoj odobrilo trošak za put u London. Novac naravno nije stigao i naše hazenašice odlaze na put zadužujući se kod Putnika, skromno i bez ikakve reklame, bez izjava, da izvrše svoju zadaću sebi i našim bojama na čast.»
Krenule su u ponedjeljak 6. kolovoza. U London su stigle u srijedu 8. kolovoza navečer. Putuje 7 igračica i 2 rezerve i tajnik Saveza, Teodor Fuhrmann (kao vođa puta) putuju preko Münchena i Kölna do luke Ostende vlakom, trećim razredom (drvene klupe). Do Dovera su pojele hranu što su je ponijele od svojih kuća. Za skupu hranu na brodu nemaju novaca. Nakon 48 sati putovanja stigle su u London. U hotelu Bristol čekala ih je zakuska. Zlata Cuvaj slikovito opisuje: «Na stolu se već nalazio pladanj sendviča. Čaj, kava i čokolada još nisu bili servirani. Posluga se nije mogla načuditi kako smo mi taj pladanj sa sendvičima tako brzo ispraznile, a mi smo se čudile kako Englezi uspiju narezati tako tanke, gotovo ‘prozirne’ komade kruha. Bile smo preponosne da kažemo našoj pratilici da gotovo 24 sata nismo ništa založile.
Stoje s lijeva: Anica Oman /Ilirija Ljubljana/, službenica, Zlata Cuvaj /Concordia, Zagreb/, službenica, Melita Lovrenčić /Concordia,/,učenica VII raz.gimnazije,Marica Cimperman /Concordia/, službenica, Zdenka Kunštek /Concordia,službenica.
Čuče s lijeva: Fanči Bernik /Atena,Ljubljana/, krznarska radnica, Ivka Tonković /Concordia/,službenica, Ema Gršeti /Concordia/, laborantica u ljekarni, Nada Bobinsky /Concordia/,službenica i Katja Mihočinović /Concordia// službenica koja se samo pridružila
A kada su u četvrtak 9. kolovoza 1934. pobijedile do tada nepobjedivu reprezentaciju Čehoslovačke sa 6:4, bile su smrtno umorne i neizrecivo ponosne. «U hotelu smo primile i prvu brzojavnu čestitku iz domovine od našeg dugogodišnjeg učitelja i trenera Bogdana Cuvaja. Na povratku je već u Jesenicama svirala glazba; bacali su im cvijeće kroz prozor. Tako su ih dočekivali cijelim putem do Zagreba. Na zagrebačkom peronu tisuće ljudi, koračnice svira vojna glazba, pozdravlja ih dr. Stevan Hadži predsjednik Saveza sportskih saveza Jugoslavije. Zlata Cuvaj se sjeća: «Ispred kolodvora formirala se povorka na čelu s vojnom glazbom i krenula pješke Zrinjevcem, Jelačićevim trgom, Ilicom, Gundulićevom do zgrade Kola na Kazališnom trgu gdje je u tamošnjoj restauraciji bio priređen objed. Zagrepčani su nas tako sjajno i veličanstveno dočekali i svakoj je sve to ostalo u nezaboravnoj uspomeni.»
…