Milka Babović, atletičarka, novinarka i televizijska komentatorica uz čiji su glas odrastale generacije, surađivala je u časopisu Zagreb moj grad od prvog broja – od ožujka 2007. Redovito je vodila rubriku Iz povijesti zagrebačkoga sporta, pišući o sportovima, sportašima i sportskim djelatnicima koji su pokretali i obilježili sportski život u Zagrebu i Hrvatskoj. U mirovini i godinama u kojima većinu njezinih vršnjaka ne zanimaju brojne tehnološke promjene, svladala je kompjutorsku pismenost, bez prestanka je istraživala, čitala i pisala, dok je prije otprilike godinu dana vid nije počeo napuštati. Umrla je u Zagrebu, 26. prosinca 2020., u 93. godini života od komplikacija uzrokovanih bolešću COVID-19.
Rođena je u Skoplju, 27. listopada 1928. Nakon brojnih seljenja po Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, od 1948. živi u Zagrebu, gdje je završila Pedagošku akademiju s posebnim usmjerenjem na tjelesni odgoj te hrvatski i njemački jezik. Od 1951. članica je zagrebačkog ASD-a Mladost, dugogodišnja atletska reprezentativka u disciplinama sprinta (100 m), trčanja na 80 metara s preponama i štafeti, višestruka prvakinja i rekorderka Jugoslavije. Bila je dvaput svjetska studentska prvakinja (1953. i 1957.) i peta na Europskom prvenstvu u Bernu 1954. U anketi Sportskih novosti 1953. i 1957. proglašena je najboljom sportašicom Jugoslavije.
Sportskim novinarstvom počela se baviti 1949. u Narodnom sportu (današnjim Sportskim novostima). Od 1957. radila je na Radio-televiziji Zagreb, gdje je bila prva sportska reporterka u Hrvatskoj, jedan od osnivača Sportske redakcije Hrvatske televizije i njezina prva urednica. Zbog specifičnog načina komentiranja, naraštaji gledatelja pamte njezine prijenose natjecanja u umjetničkom klizanju. Nekoliko je godina bila predsjednica sekcije sportskih novinara HND-a, u dva mandata članica Jugoslavenskog olimpijskog odbora. Nakon umirovljenja novu je popularnost kod televizijske publike stekla kao članica ocjenjivačkoga suda emisije „Ples sa zvijezdama“. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među kojima Zlatnog pera Hrvatskog novinarskog društva 1974., Nagrade za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara 1994., godišnje Državne nagrade za sport „Franjo Bučar“ 2014. te Nagrade „Franjo Bučar“ za životno djelo 2018.
Biografske činjenice nažalost malo govore o energiji i karakteru osobe. Zato je najbolje o svojoj predanosti novinarstvu i televiziji, entuzijazmu i neumornom radu, odgovornosti, pedantnosti i gotovo vojničkoj disciplini Milka Babović napisala sama – u seriji tekstova posvećenih 60. obljetnici Hrvatske televizije, objavljenoj u našem časopisu tijekom 2016.
„Budući da organizator ne može dati više od dvije akreditacije za 17. Ljetne olimpijske igre, urednica Milka Babović putuje u Rim o svojem trošku jer ne želi ispustiti priliku za stjecanje iskustva, pa uz dozvolu vodstva televizije, izvještava za Vjesnik.“
„Svjetsko prvenstvo u klizanju u Bratislavi 1959. Milka Babović je iz Zagreba prvi put komentirala off-tube. Gledatelji su klizanje odlično prihvatili i pojavila se krilatica: Da nema klizanja, televizija bi ga morala izmisliti!“
„Obavijestili su me da su sport i rekreacija u Mendinom programu moj zadatak. Uređujem i vodim deset minuta u svakoj emisiji. (…) Razgovarala sam s putnicima i bilježila, ali nismo mogli snimiti ton na filmskoj traci. Od mene se kao urednice i voditeljice emisije očekivalo da djeci ispred televizijskih ekrana oslikam taj put. Ni danas ne znam kako sam se dosjetila rješenja: od scenografskog odjela naručila sam za scenu u studiju najveći globus koji su mogli naći u Zagrebu. Grafički odjel dobio je zadatak da prikaz puta na globusu prikaže na zemljopisnoj karti koju su postavili na scenu. Fotografi su izradili dijapozitive – portrete svih članova momčadi, pa sam ih mogla predstaviti u emisiji. Dijapozitive gradova u kojima će se igrati kvalifikacijske utakmice popratila sam kratkim komentarom, pa sam bila i turistički vodič!“
„Televizija je bezuvjetno timski rad. Prečesto naglašavamo ulogu onih koji se pojavljuju na ekranu, a zapostavljamo one bez kojih ne bi bilo programa. Pomagali smo jedni drugima savjetom, stručnom knjigom, učili jedni od drugih.“
„Domaćica nas poziva na večeru, pokazuje na štednjak na kojem se lagano krčka sarma. Ekipa gleda u mene, a ja procjenjujem da za jedanaestero nema dovoljno. Zahvalim se i kažem da nas u hotelu čeka večera. U automobilu sam priznala da nas u hotelu čekaju samo sendviči i sat-dva sna jer moramo zorom ranom krenuti u Zagreb, da snimljeni film stignu razviti i montirati, a novinar urediti bilješke u suvisli tekst, kad bude komentirao pričicu u novogodišnjem televizijskom programu.“
„Ali o odluci obojica šute, šutim i ja: dečki, pecite se malo u vlastitom ulju! Odluku sam donijela već ranije i glasno rekla da kolega Delić treba preuzeti redakciju. Najprije, on je iskusniji novinar od mene. A drugi razlog sam izvukla iz zalihe smisla za realnost: Priznajte, obojica ste Dalmatinci, koji bi Dalmatinac podnosio da mu jedna ženska glava bude šef! I slatko sam se nasmijala.“
„Kad bih morala ponovno sastavljati dobru redakcijsku momčad, najprije bih izabrala Mladena Delića. Iz mene govori iskustvo desetljeća zajedničkog rada u kojem je vrijedilo čvrsto pravilo: samo te teška bolest živog može opravdati da nisi obavio posao! I u tome smo bili slični i zato je mediteransko – sjevernjački dvojac mogao tako dugo u istom čamcu veslati.“
