Iso Kršnjavi Kunstministar s humanističkim idealima
Možemo li zamisliti Zagreb bez Muzeja za umjetnost i obrt, Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, Akademije likovnih umjetnosti, Umjetničkog paviljona, Hrvatskog narodnog kazališta, školskog kompleksa na Rooseveltovu trgu? Te su ustanove osnovana i sagrađene za vrijeme banovanja Dragutina Khuen-Héderváryja, hrvatskoga bana od 1883. do 1903. godine, čije djelovanje još čeka na razborito znanstveno osvjetljavanje i povijesnu valorizaciju.
Utemeljenje tih i mnogih drugih važnih nacionalnih kulturnih i obrazovnih institucija za vrijeme vladavine mađaronskoga bana dugujemo nadasve Isi Kršnjaviju koji je o Héderváryju napisao da je “njegova ruka željezna, ali je znade zaodjenuti u rukavicu od baršuna”. Spretnim potezima Kršnjavi je kao predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu izvlačio novac iz državne (hrvatskougarske) blagajne, koji je potom usmjeravao u podizanje naše kulturne i obrazovne infrastrukture, zahvaljujući kojoj smo na prijelomu 19. u 20. stoljeće počeli hvatati korak s kulturnom i mnogo razvijenijom Europom.
Kršnjavijeva je povijesna zasluga danas neupitna, međutim put do ispravnog sagledavanja i vrednovanja njegova djelovanja bio je dug i pun prijepora. U knjizi “Hrvatski slikari i kipari Slavonija – Srijem”, objavljenoj 1969., Matko Peić je napisao: “Doktor Izidor Kršnjavi jedna je od najtragičnijih ličnosti hrvatske kulture. Taj intelektualac i umjetnik, i skoro pola stoljeća nakon svoje smrti čeka monografista (…) Listajući samo onu ogromnu hrpu bibliografskih listića o njemu – sticao sam dojam: Kršnjavija neće biti lako napisati. Njegov monografist osim što će morati biti dobar poznavalac psihologije pa i filozofije i psihopatologije, slikarstva, povijesti umjetnosti, političkog, društvenog i uopće kulturnog života Hrvatske, nego također minunciozni poznavalac teško dostupnih pa i tajnih dokumenata koji se odnose na život i djelo ovog neobičnog čovjeka. I još tome kao bitno: taj poznavalac će morati biti čovjek kojem će uvijek trijeznost misli biti nad muteži emocija – kad bude vagao istinu i neistinu o Kršnjavom!”.
Poznavanje djelovanja Ise Kršnjavija ponajviše dugujemo povjesničarki umjetnosti i kulture Olgi Maruševski koja je valorizirala njegovo značenje na kulturnoumjetničkom planu, o čemu je na temelju doktorata objavila knjigu “Iso Kršnjavi kao graditelj. Izgradnja i obnova obrazovnih, kulturnih i umjetničkih spomenika u Hrvatskoj” (1986., drugo izdanje objavljeno je 2009.). Maruševski je napisala i knjige “Iso Kršnjavi. Kultura i politika na zidovima palače u Opatičkoj 10” (2002.) i “Društvo umjetnosti 1868.-1879.-1941.” (2004.) te brojne članke u katalozima i stručnoj periodici, za kojima posežemo kao najvjerodostojnijim izvorima u potrazi za podacima o tom “korisnom čovjeku”. Novije generacije istraživača priredile su 2012. godine u povodu 85. obljetnice Kršnjavijeve smrti znanstveni skup u organizaciji Hrvatskog instituta za povijest i Instituta za povijest umjetnosti na kojemu je otvoren spektar tema kojima je višestruko potvrđena njegova uloga kao velikog utemeljitelja brojnih ustanova i institucija koje su generacijama formirale hrvatski kulturni i obrazovni kadar.
Italija – Beč – Munchen – Zagreb
Izidor Kršnjavi rođen je u Našicama, 22. travnja 1845., a kršten u crkvi sv. Duha u Feričancima. Otac Ignac, podrijetlom Slovak, radio je kao geometar na imanju Pejačevića. Izidor se školovao na gimnazijama kod franjevaca u Našicama i Požegi, a potom u Zagrebu i Vinkovcima, gdje je maturirao. Zahvaljujući potpori iz “naukovne zaklade”, 1866. odlazi na studij povijesti, povijesti umjetnosti i filozofije u Beč te na Akademiju likovnih umjetnosti u München. U Beču studira kod slavnog utemeljitelja bečke škole povijesti umjetnosti, Rudolfa Eitelbergera, a u Münchenu sluša predavanja arheologa Alexandra Conzea. Širinu obzora i europski duh dobivao je i razvijao na putovanjima Italijom na kojima je razrađivao planove da se vrati u Zagreb i u njemu realizira svoja iskustva i viđenja europske kulture. Taj je naum ostvaren zahvaljujući Kraljevom rješenju kada je 21. studenoga 1877. imenovan izvanrednim profesorom povijesti umjetnosti i klasične arheologije na Sveučilištu Franje Josipa I., čime je Zagreb dobio jednu od prvih katedri tada mlade znanstvene discipline, a Kršnjavi dobio priliku u Zagrebu pokrenuti cjelokupnu kulturnu scenu.
Na poticajnim krilima osobnog iskustva formiranog školovanjem i poznavanjem onodobnog europskog intelektualnog svijeta, vraća se u Hrvatsku s romantičarsko-idealističkim ciljem podizanja kulturne klime u zemlji na temelju društvenog angažmana pojedinca. Kršnjavi pripada “vremenu utemeljitelja” u pozitivnom značenju stvaranja moderne države i građanskog društva u drugoj polovici 19. stoljeća, a njegova misao iz pisma upućenom svom prvom podupiratelju biskupu Strossmayeru 1880., “U politici nam nema normalnim putem više spasa a barem da u kulturnim i materijalnim pitanjima dignemo našu domovinu” (Pismo XI A/75, Povijesni arhiv HAZU), ponajbolje očitava njegovu izvanserijsku osobnost i ključnu ličnost na području cjelokupne hrvatske kulture i prosvjete, znanosti i obrazovanja koja je ostavila trajne i neizbrisive tragove u hrvatskoj kulturi duboko u 20. stoljeće.
Zvjezdano doba urbanizma i izgradnje
U prvo vrijeme svog zagrebačkog razdoblja od 1878. do 1891. uspijeva se nametnuti kao meritoran znalac u kulturi i izvrstan organizator zahvaljujući kojem se podignula cjelokupna umjetnička scena, a umjetnost postala jedan od nezamjenjivih područja građanskoga društva. Osim profesorom povijesti umjetnosti i klasične umjetničke arheologije imenovan je i ravnateljem Strossmayerove galerije otvorene za javnost 1884. Po povratku u Zagreb aktivirao je rad Društva umjetnosti, osnovanog na njegovu inicijativu još 1868. po uzoru na slična društva koja su pridonosila formiranju građanskog ukusa i mišljenja o umjetničkim pitanjima. Kroz Društvo umjetnosti osniva Obrtni muzej, 1880., a dvije godine potom Obrtnu školu (danas Muzej za umjetnost i obrt i Škola primijenjene umjetnosti i dizajna). Kao uzor poslužili su mu bečka Kunstgewerbeschule i pripadajući joj Muzej za umjetnost i industriju sa zbirkama uzoraka, kakvi su se otvarali gotovo u svim zemljama Austro Ugarske Monarhije. Vođenje Obrtne škole povjerava Hermanu Bolléu, a već iz prvih generacija učenika proizlaze mladi talentirani slikari, kipari i graditelji, kojima Kršnjavi osigurava stipendije za nastavak školovanja na akademijama u Beču i Münchenu. Njihovim povratkom u Zagreb formirana je prva generacija naših akademski školovanih slikara i kipara kojoj pripadaju Robert Auer, Ivan Tišov, Bela Csikos Sesija, Oton Iveković, Ferdo Kovačević, Rudolf Valdec i Robert Frangeš. Obrtna škola, zajedno s Graditeljskom školom, bila je temelj iz kojeg su kasnije proizašle zagrebačka Akademija likovnih umjetnosti i Tehnički, kasnije Arhitektonski fakultet. Za zasluge za otvaranje Obrtne škole Kršnjavi je odlikovan viteškim križem reda Franje Josipa.
Povjereno mu je organiziranje hrvatskih nastupa na izložbama u Trstu i Budimpešti čime je otvorio uspješan niz predstavljanje domaćeg umjetničkog obrta na međunarodnom planu.
Status kulture i prosvjete bio je reguliran Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. u okviru Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade koja je omogućila veću autonomiju u tim područjima. Kako bi dobio još više mogućnosti za svoje djelovanje, Kršnjavi se aktivirao politički kao saborski zastupnik na listi Narodne stranke 1887. Zahvaljujući iznimnoj volji i energiji kreće na studij prava u Graz i Beč što mu je dalo temeljne kompetencije za ulazak u političke strukture i dobivanje funkcije predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, onodobnog ekvivalenta današnjem ministarstvu prosvjete i kulture.
Za vrijeme nadasve agilnog Kultusministra Ise Kršnjavija hrvatska kultura druge polovine 19. stoljeća dosiže svoj zenit, kad su sve osnovne težnje preporodnog doba i njega osobno uglavnom ostvarene i formirane u vidu brojnih kulturnih i prosvjetnih institucija. Tu je dužnost obnašao samo pet godina, od 1891. do 1896., a prema vlastitom navodu, u to je vrijeme izgradio i obnovio više od 90 zavoda i škola, osnovao pedagoške ustanove i podigao i obnovio veliki broj crkvi. Osim izgradnje školskih zgrada, Kršnjavi se zalagao za cjelokupno moderniziranje hrvatskog školstva. Zahvaljujući putovanju u Dansku, Švedsku i Norvešku koje su tada slovile za zemlje s najkvalitetnijim obrazovnim sustavom, pokreće školske reforme. Osim uvođenja umjetničkih i obrtnih škola, otvara realne gimnazije i ženske liceje te uvodi tjelesni odgoj kao obavezni predmet. Posebnu brigu posvećuje higijenskim propisima te svaka škola dobiva suvremene sanitarne prostorije. Za Sveučilišnu knjižnicu nabavlja biblioteke Nikole Zrinskog i Ljudevita Gaja te specijaliziranu stručnu knjižnicu njemačkog povjesničara umjetnosti Antona Springera kao temelj za studij povijesti umjetnosti i arheologije. Za Arheološki muzej nabavio je velike numizmatičke zbirke i kolekciju antičke skulpture iz ostavštine Lavala Nugenta iz Trsata. Izdvaja sredstva za prijevode grčkih, latinskih i novovjekih književnih klasika koje objavljuje Matica hrvatska. Iz europskih muzeja i ljevaonica nabavlja odljeve antičke skulpture i Partenonskog friza za Gyps-Museum.
Kultura građanskoga društva dobiva zamah u osnivanju brojnih umjetničkih i prosvjetnih ustanova te se Zagreb podiže kao središte intelektualne elite koja razvija znanost i umjetnost na širem području srednje i jugoistočne Europe. Kulturnopolitičke pak težnje sjedinjavanja cjelokupnog hrvatskog prostora u razdoblju 19. stoljeća koncentriraju se u Zagrebu, kao što je austrijska kulturna povijest 19. stoljeća koncentrirana u Beču. To je i doba kada Zagreb doseže zvjezdane trenutke urbanističkog planiranja i izgradnje, za gradonačelnikovanja Adolfa Mošinskog i Milana Amruša, banovanja kontroverznog Khuena-Héderváryja, potom Teodora Pejačevića, Pavla Raucha i Nikole Tomašića.
Uz domaće i udomaćene arhitekte, na preporuku Ise Kršnjavija pozivaju se i strani stručnjaci: Ludwig i Hülssner iz Leipziga za izgradnju Školskog foruma, Fellner i Helmer iz Beča projektiraju Hrvatsko narodno kazalište, Korb i Giergl iz Budimpešte rade nacrt Umjetničkog paviljona, a Friedrich Schmidt daje planove za izgradnju Akademijine palače, obnovu katedrale i crkve Sv. Marka, koje će naposlijetku realizirati Herman Bollé. Kao član Natječajnog suda za izradu osnova za Sveučilišnu knjižnicu, Kršnjavi je svoj glas dao projektu Rudolfa Lubynskog, čime je Zagreb u osvit Prvog svjetskog rata realizirao još jedan kapitalni arhitektonski poduhvat od nacionalnog značaja.
Kršnjavijev svjetonazor humanističkog obrazovnog i odgojnog ideala pretočen je u program uređenja palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10, napose svečane Zlatne dvorane, te pompejanske i renesansne sobe. Svoj je naum obrazložio riječima, “Želio sam da se tu na umjetnički način izraze svi kulturni temelji na kojima stoji naša nastava: klasična prošlost i kršćanstvo, idealizam i realizam. S toga sam gledišta polazio kada sam odredio, kako se imadu dekorirati dvorane, imenice glavna svečana dvorana. Htio sam da tu slike i skulpture sjećaju na bogoštovlje i nastavu, znanost i umjetnost i na četiri fakulteta sveučilišta, a na stijene da dođu slike iz hrvatske kulturne povijesti.”
Hrabar presedan u izvedbi ove opsežne i zahtjevne narudžbe bio je odabir izvođača. Kršnjavi je većinu radova – osim već provjerenim veličinama, slikarima Bukovcu i Medoviću – povjerio tada vrlo mladim, tek izučenim majstorima umjetničkog obrta te slikarima i kiparima najmlađe generacije: Cskosu Sesiji, Ivekoviću, Kovačeviću, Tišovu, Frangešu I Valdecu, koji u trenutku započinjanja projekta u prosjeku nisu imali niti 25 godina. “Htio sam da u toj zgradi mladi naši umjetnički početnici nađu prvu priliku, gdje će se osposobiti za velike monumentalne zadaće isto kao što su se umjetnici u srednjem vijeku i u doba renesanse učili na velikim monumentima, gdje su kasnije i kao gotovi umjetnici radili”, kao je svoj naum pravdao Kršnjavi. Visoko estetizirana ustanova političke ili upravne namjene u Hrvatskoj više je rijetkost nego pravilo, pa ova zgrada dostojno potvrđuje dignitet prosvjete i školstva u eri kontroverznog nagodbenog doba i položaja Hrvatske u zajednici zemalja krune Sv. Stjepana u Dvojnoj Monarhiji. Danas je u njoj smješten Hrvatski institut za povijest.
Politika mu je otvorila brojne mogućnosti, ali ga je i odbacila u trenutku njegova vrhunca. Ban Khuen-Héderváry pozvao je u Zagreb cara i kralja Franju Josipa kako bi se uvjerio u napredak grada i zemlje i svojim prisustvom uveličao otvorenje nove zgrade kazališta, školskog kompleksa i novoobnovljenog Glazbenog zavoda. Svečanosti su upriličene 14. listopada 1895. Grupa studenata zagrebačkog Sveučilišta iskoristila je carev dolazak za demonstriranje protiv mađarskog upliva u hrvatsku politiku i zapalili su mađarsku trobojnicu na Trgu bana Jelačića, nakon čega je Kršnjavi morao demisionirati premda ničim nije bio povezen s tim događajem. To je bio moralni čin kakav se nikada nije ponovio u hrvatskoj povijesti. Kršnjavi se povlači i otada djeluje iz sjene kao meritorna osoba za umjetnička pitanja u svojstvu predsjednika Hrvatskog društva umjetnosti i profesora na katedri za povijest umjetnosti.
Od mnogobrojnih projekata na području kulture i školstva, koje je uspio realizirati, isticao je gradnju Školskog foruma te je s dozom gorčine i autoironije u listopadu 1918. zapisao: “Ako me uistinu namjeravaju objesiti, zahtijevat ću da me objese pred velikom zgradom gimnazije, što sam je podigao s toliko muke. Bilo bi to dostojno stratište!”. Kršnjavi je bio pošteđen takve sudbine i još gotovo desetak godina proživio u novoj državnoj tvorevini, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ustanove koje je utemeljio prolazile su razne promjene, ali su redom opstale i upisane su u povijest hrvatske kulture: Društvo umjetnosti danas je HDLU, Muzej za umjetnost i obrt i dalje djeluje pod tim imenom očekujući cjelovitu obnovu i novi stalni postav u zgradi koja je podignuta zahvaljujući Kršnjaviju. Obrtna škola danas je Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, obrazovna ustanova koja stoji u temelju hrvatske likovne kulture. Umjetnički atelijeri u Ilici 85 sjedište su Akademije likovnih umjetnosti. Školski forum podijeljen je na Muzej Mimara (otvoren 1987.), osnovnu školu koja nosi Kršnjavijevo ime i Petu gimnaziju. Moderna galerija za koju se založio prikupljanjem djela tada suvremenih umjetnika u okviru djelovanja Društva umjetnosti, nedavno je rebrendirana kao Nacionalni muzej moderne umjetnosti. Umjetnički paviljon, koji se zahvaljujući Kršnjaviju početkom 20. stoljeća razvio u mjesto stalne izlagačke djelatnosti, u procesu je cjelovite obnove.
U Zagrebu na svakom koraku susrećemo poneku Kršnjavijevu zamisao i zaslugu. Odredio je mjesto Kačićevom spomeniku tako da je vodio kipara Rendića s modelom spomenika po gradu i zaključio da mu je najbolja lokacija na utoku Mesničke ulice u Ilicu. Za Zagreb je dao otkupiti Meštrovićev Zdenac života i postaviti ga ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Kao meritorni stručnjak založio se da se Lubynskijeva zgrada Sveučilišne knjižnice opremi djelima hrvatskih umjetnika.
Djelujući za javnu dobrobit nastojao je biti stalno aktivan i upućen u zbivanja. Njegov privatni živio odvijao se dalje od očiju javnosti. Kao mladi stručnjak dolazi u Zagreb sa suprugom, Bečankom Wilhelminom Minom rođenom Fröschl. U tom je braku rođena kćer Ruža/Rosa. Obitelj je stanovala u vili na Josipovcu. Bio je ljubitelj pasa i kućni ljubimci bile su doge. Nakon Minine smrti 1918. oženio se za svoju dugogodišnju prijateljicu i pratiteljicu, profesoricu na liceju i književnicu Štefu Iskru koja je pisala pod pseudonimom Iva Rod. Živjeli su u Istarskoj ulici, a oboje počivaju na Mirogoju u skromnom zajedničkom grobu. Kršnjavijevu lozu do danas nastavljaju potomci njegova vanbračnog sina Bogdana.
Nakon plodonosnih radnih godina, Kršnjavi je iskreno mogao reći kako je “vrijeme jedna iluzija, jedno ništa, stvoreno od bića koja misle da svijet postaje kad se oni rode, a da prestaje kad oni umru… Uviđam da je to teško shvatiti onima koji ne mare da će iza njih još sunce sjati ili će biti opći potop. U meni je to čuvstvo saveza sa budućnošću sasvim živo”. Nakon godina povijesnog i političkog relativiziranja i umanjavanja njegova značaja, “savez s budućnošću” Kršnjavi je sklopio s novijim generacijama istraživača, neopterećenih njegovim mađaronstvom ili kasnijim pravaštvom. Povijest nas je naučila da su u “nagodbenom dobu” i nakon “prevrata 1918.” njegovi oportuni politički stavovi zapravo odraz liberalnih načela kojima je osnovni cilj bio oživotvoriti trajne vrijednosti na području hrvatske kulture i umjetnosti, što mu je u potpunosti uspjelo.
Napisala: Irena Kraševac
Foto: MGZ, Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Institut za povijest umjentosti
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
