Književniku Marku Twainu pripisuje se citat: „Putovanje je kobno za predrasude, fanatizam i uskogrudnost.“ Vjerujem da bi se s istim mogao složiti Jasen Boko, autor putopisne knjige „Na Putu svile: Kako nam je lagao Marko Polo“.
Drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje knjige objavljeno je u veljači ove godine u izdavačkoj kući Profil, u kojoj je objavljeno i prvo izdanje, ali znatno ranije, u rujnu 2009. godine. Tekst prati autorovo osamdesetodnevno putovanje Putom svile ostvareno 2008. godine potkrijepljeno i fotografskim zapisima. Mjesta sačuvana u riječima autor je posjetio lokalnim prijevozima čime se duh prostora zapravo mogao usvojiti znatno autentičnije, s osobitim naglaskom na društveni aspekt putopisa. Dakako, cjelokupni aktualni doživljaj spaja i s povijesnim informacijama praćenima riječima Marka Pola.
Svoje izvješće s putovanja života autor iznosi kao detaljno istraženo svjedočanstvo o životu malih ljudi (stoga ne čude česti dijaloški zapisi, gotovo pa dramaturške minijature izvedene uz pomoć zanimljivih lokalaca), ekonomskim (ne)prilikama pojedinih zemalja, međuljudskim odnosima u kojima se često brišu nacionalne, vjerske i druge granice. Boko se ne libi poetičnosti legendi i opisa te romantičnih prikaza krajeva i ljudi, kao ni subjektivnosti i općeljudske ranjivosti u kojoj iskazuje svoju zbunjenost, strahove i nedoumice. Osim toga, u više navrata dokazuje i da je izuzetno duhovit čovjek. Osobito su mi simpatične dogodovštine s univerzalnim pićem svijeta koje povezuje ljude čak i u najzabačenijim krajevima: „On je na engleskom znao reći Coca-Cola, ja na ujgurskom to isto.“
Put svile je, osim povijesne važnosti, u Bokovoj knjizi osvojio i mjesto podrške za sve one koji se ne usuđuju krenuti, čineći to kroz autorove riječi, ali i kroz simboliku dudova svilca („Ne pišu dakle povijest isključivo pobjednici. U posljednjih je pet milenija zadnji luzer, koji strada prije nego se i formira u leptira, a mi ga častimo banalnim imenom dudova svilca, ispisao mnoge bitne povijesne stranice. Slava mu!“).
Iako su današnjicom zavladali putopisni blogovi, vlogovi i društvene mreže na kojima se predstavljaju fotografije i zapisi o putovanjima, a tako i stječu instant-pratitelji, ipak raduje što je važnost pisane riječi zadržala svoj dostojanstveni položaj. Putovanje je daleko veće i vrjednije od fotografije začete radi objave s kodom popusta na proizvod; putovanje je priča, jedinstveni jezik i misao; putovanje je obuhvaćanje vremena u čaši riječi, nešto što okuplja sva osjetila i, loveći ih u mrežu kognitivnoga, spaja njihove niti kako bi se prenosile dalje, dozivale neke druge osobe na putovanje, pisanje, pripovijedanje. Marko Polo bio je ta pripovjedačka smjernica Jasenu Boku, a Boko je danas svima nama.