Napisala: dr.sc. Irena Kraševac
Foto: Institut za povijest umjetnosti, Muzej grada Zagreba, Muzej za umjetnost i obrt, Hrvatski državni arhiv, privatno vlasništvo
Barun Ljudevit Vranyczany-Dobrinović jedna je od najsjajnijih osobnosti hrvatske aristokracije u razdoblju prijelaza 19. u 20. stoljeće. Kao pripadnik nacionalno osviještene plemićke obitelji bio je podupiratelj brojnih kulturnih i prosvjetnih institucija i pojedinaca, a njegov kozmopolitski duh i raznolikost interesa formirali su ga u filantropa i mecenu umjetnika, po čemu je zapamćen u hrvatskoj kulturi. Materijalno bogatstvo stečeno nasljedstvom, predanim osobnim radom i poduzetništvom nerijetko je dijelio na dobrobit zajednice i davao u karitativne svrhe.
Njegova obiteljska loza seže u 13. stoljeće kada su radi turske opasnosti Dobrinovići prebjegli iz Bosne u Dalmaciju i naselili se u Vranjicu kraj Splita, a patricijat im je potvrdio mletački dužd. Nakon Vranjica nastanjuju se u Starom Gradu na Hvaru gdje se aktivno uključuju u borbu protiv Francuza koji su zauzeli Dalmaciju početkom 19. stoljeća nakon Napoleonova pohoda. Tijekom francuske vladavine u Dalmaciji konfiscirana im je imovina, te se obitelj raselila na sjeverni Jadran, u Rijeku i Senj te u Severin na Kupi, dok se jedan dio obitelji nastanio u Karlovcu. Za svoje zasluge u protunapoleonskom ratu, dodijeljeno im je austrijsko i ugarsko plemstvo i dobili su pridjevak von Vragnizan (njem.) / Vranyczány (mađ.).
Povezivanje Zagreba i sjeverne Hrvatske preko Karlovca do Rijeke, Bakra i Senja željezničkom prugom te Karolinskom, Jozefinskom i Lujzijanskom cestom, pokrenulo je snažan razvoj trgovine. Iz Slavonije je dopremana hrastovina i žito na čemu su Vranyzanijevi izgradili jednu od najjačih trgovačkih tvrtki zahvaljujući čemu su stekli veliki imetak. Uz to, osnovali su i osiguravajuće društvo za trgovinu i prijevoz robe na riječnim tokovima i za jedrenjačku plovidbu morima. Riječko-karlovačka grana ušla je u aristokratski stalež Habsburške Monarhije 1862. kada je dobila nasljedni barunat pod geslom Fratrum concordia.
Braća Ambroz i Nikola Vranyczany doseljavaju se u Karlovac koji postaje trgovačko središte i priključuju se ilirskom pokretu s ciljem hrvatskog nacionalnog osvještavanja i kulturnog podizanja.
Nikola Vrayczany-Dobrinović (1804. – 1876.) razvija veliku gospodarsku djelatnost u Karlovcu. Osim trgovine drvom, pokreće pivovaru i tvornicu peći i zemljanog posuđa. Kao rodoljub i filantrop financira kulturne ustanove, Ilirsku čitaonicu, Maticu hrvatsku i Književno društvo sv. Jeronima, a izdašnim novčanim prilozima potiče osnutak Zagrebačkog sveučilišta i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Sa suprugom Anom iz ugledne karlovačke obitelji Modrušan podizat će četvoricu sinova, Milana (Emila) (1838. – 1876.), Ljudevita – Luju (1840. – 1922.), Dragana (1841. – 1910.) i Vladimira – Vladka (1845. – 1929.), i kćer Herminu – Minku udanu Türk (1843. – 1871.).
Obitelj je naročitu važnost pridavala obrazovanju djece koje su stjecali dobrim školovanjem i na putovanjima europskim zemljama, što je bila osnova formiranja i mladog Ljudevita koji je rođen je u Karlovcu 13. veljače 1840.
Njegovim nastojanjem obiteljsko je sjedište iz Karlovca prebačeno u Zagreb, koji se u drugoj polovini 19. stoljeća pretvara u hrvatsku nacionalnu metropolu i gospodarsko središte. Godine 1879. Ljudevit Vranyczany-Dobrobinović oženio je Olgu, koja mu je bila rođakinja po riječkoj obiteljskoj lozi.
Trojica braće Vraynzany posjedovali su brojne građevinske parcele u zagrebačkom Donjem gradu gdje su izgradili vlastite impozantne palače.
Ljudevit je 1883/1884. dao izgraditi jednu od najmonumentalnijih kuća podignutu na križanju Kukovićeve ulice (danas Hebrangova) i Akademičkog trga (danas Strossmayerov trg), sučelice netom izgrađene palače JAZU.
Projekt palače je naručio kod istaknutog bečkog arhitekta Otta von Hofera, koji je uz Carla von Hasenauera bio angažiran na projektiranju i izgradnji novog trakta bečkog carskog dvora. Njezinu izvedbu povjerio je zagrebačkom graditelju Ferdi Kondratu. Markantna uglovnica jedinstvena je po istaknutom rizalitu s dubokom edikulom na ulaznom dijelu uličnog pročelja čija je sličnost usporediva sa sličnim arhitektonskim rješenjem novog krila Hofburga. Uređenje gradske palače po uzoru na bečke, potvrđuje Vranyczanyjevu bliskost s krugovima bečke aristokracije i habsburškog dvora, a niti jedna zagrebačka palača nije uspjela dosegnuti dimenzije, arhitektonsku koncepciju i sjaj Vranyczanyjeve.
Zahvaljujući fotografijama snimljenih po njezinom dovršenju 1884., dobro je dokumentiran izvorni izgled interijera i vrta. Uz raskošno stubište ukrašeno štukaturama i stropnom slikom, na prvom katu nizali su se saloni i svečana dvorana, čiji su zidovi bili ukrašeni bijelo-zlatnim štukaturama sličnim bečkoj palači Pallavicini, čije je uređenje također bilo povjereno bečkom kiparu Reinholdu Völklu.
Barun Vranyczany na vlastiti je zahtjev bio aktivno uključen u svečanost otvorenja Strossmayerove galerije starih majstora u Akademijinoj palači u 8. i 9. studenoga 1884. U svojoj novoj palači ugostio je biskupa i priredio niz primanja i svečani objed za dvadesetak najviših uglednika.
Biskup je s uzvanicima s balkona palače promatrao bakljadu na obližnjem Zrinjevcu priređenu njemu u čast. Gradsko zastupstvo je u zahvalu za zasluge prigodom otvorenja Strossamayerove galerije koje je postalo prvorazredan društveni događaj kakav Zagreb dotada nije imao, Ljudevita Vranyczany-Dobrinovića proglasilo počasnim građaninom grada Zagreba.
Njegova je poveznica sa zagrebačkim umjetničkim krugovima bila otprije poznata. Kada je Kršnjavi u Zagrebu 1879. oživio Društvo umjetnosti (osnovano 1868.), barun Vranyczany postao je njegov darovatelj. Svoju velikodušnu potporu dao je i Vlahi Bukovcu za osnutak Društva hrvatskih umjetnika 1897.
Drugi Bukovčev portret Ljudevita Vranyczany-Dobrinovića izložen je na Hrvatskom salonu 1898. u Umjetničkom paviljonu. Okvir za sliku oblikovao je arhitekt Viktor Kovačić (krajnje desno)
Prigodom osnutka Društva hrvatskih književnika 1900. godine, Lujo Vranyczany upisan je kao član utemeljitelj pod rednim brojem 2.
Također je bio član Hrvatskog sokola i Družbe braće hrvatskog zmaja s nadimkom „Zmaj Oroslavski“.
Zahvaljujući dobrim političkim vezama s bečkim dvorom i dinastijom Habsburgovaca, Ljudevit je prijateljevao s austrijskim nadvojvodom Leopoldom Salvatorom Habsburg-Lothringenom. Za vrijeme njegova vojnog službovanja u Zagrebu od 1894. do 1900. nadvojvodina obitelj je stanovala u palači Ljudevita Vranyzany-Dobrnovića. Nadvojvoda i nadvojvotkinja Bianca de Borbón-Parma i njihova brojna djeca, od kojih su neka rođena u Zagrebu, stanovali su na prvom katu istočnog trakta s pogledom na Akademički trg (danas Strossmayerov trg).
U palači su redovito priređivane brojne svečanosti, soareje, plesne zabave i maskenbali. Olga i Ljudevit bili su pokrovitelji balova koji su se održavali u zagrebačkoj Streljani u Tuškancu u veljači u doba karnevala. Tijekom zimskih mjeseci bile su popularne tzv. „žive slike“ u kojima se kostimirano društvo postavlja u zadani prizor koji asocira na različite alegorije ili povijesne događaje. Fotografije „živih slika“ pokazuju skupocjene kostime koji su se za pojedine prigode naručivali i šivali i jednokratno koristili. Nastupom korizme nakon Čiste srijede / Pepelnice, odvijaju se manja društvena okupljanja u salonima palače Vranyczany.
Vrt palače bio je hortikulturno pomno uređen zahvaljujući činjenici da je barun Vranyczany bio pasionirani botaničar i vrtlar, a na imanju u Oroslavju u vlastitom je rasadniku uzgajao cvijeće.
Ubrzo po dovršenju zagrebačke palače, barun je 1885. godine kupio dvorac Gornje Oroslavlje koji doživljava svoje zlatno doba zahvaljujući kompletnom uređenju zgrade i perivoja. U njegovo je vrijeme oroslavsko imanje slovilo za jednu od najmodernijih plemićkih rezidencija u Hrvatskoj i bilo primjer uzornog gospodarstva.
Ljudevit i Olga u braku su dobili troje djece, sina Milana, rođenog u Beču 1888., kćer Adu, rođenu u Zagrebu 1890. i sina Ivana, rođenog u Zagrebu 1892. Ambijente njihova idiličnog djetinjstva u zagrebačkoj palači i na zagorskom imanju u Oroslavju ovjekovječio je otac Ljudevit svojim fotografskim aparatom, a slikari Bukovac i Medović na portretima. Djeca su nastupala na tzv. diletantskim predstavama upriličenim u povodu blagdana sv. Nikole, na Silvestrovo i na pokladnim zabavama i bili su pripadnici „zlatne mladeži“ koja je bezbrižno odrastala uz roditeljsku skrb i neizmjernu raskoš.
Kod Vranyczanijevih se osim članova obitelji i ostalih zagrebačkih aristokrata, sastaju i brojni ugledni građani čime se ublažuju klasne razlike te demokratizira građanski poredak i liberalni svjetonazor tadašnjeg Zagreba.
Barun Vranyczany-Dobrinović bio je jedan od prvih fotoamatera u Hrvatskoj. Svoje prve fotografije izložio na Gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1864. pod pseudonimom Lujo Dobrinović. Kako se fotografijom pasionirano bavio isključivo u svoje privatne svrhe, snimao je svakodnevne prizore kojima je ovjekovječio odrastanje svoje djece, obiteljska okupljanja i gotovo reportažne scene prizora rada seljaka na njegovim imanjima. S očitim ponosom zabilježio je vedute perivoja u Gornjem Oroslavju koji je sam osmislio i njegovao, kao i ladanjskih dvoraca i zagorskih kurija koje su pripadale njegovim rođacima i poznanicima.
Ljudevit Vranyczany-Dobrinović svojim je primjerom postao oličenje aristokrata koji aktivno sudjeluje u modernizacijskim procesima preobrazbe društva u razdoblju prijelaza 19. u 20. stoljeće i pridonosi kreiranju i jačanju liberalne građanske kulture. Njegovi su kriteriji bili visoko postavljeni i sprovodio ih je kao član brojnih građanskih humanitarnih udruga, kulturnih i sportskih društava. U svojim je domovima/rezidencijama u Zagrebu i Oroslavju okupljao umjetnike i poticao umjetničko stvaralaštvo tada mlade generacije hrvatskih modernista. Materijalno je potpomagao Vlahu Bukovca, Marka Murata, Mirka Račkog, Matu Celestina Medovića, Tomislava Krizmana, Nikolu Mašića i brojne druge slikare kupnjom njihovih djela i narudžbama za izradu obiteljskih portreta.
Jedna od posljednjih svečanosti u zagrebačkoj palači bila je svadbena večera za uzvanike u prigodi vjenčanja kćeri Ade i grofa Aleksandera Kulmera, 24. veljače 1919.
Nakon društvenog i političkog prevrata prouzročenog Prvim svjetskim ratom, egzistencije prijeratnih elita stuboka su poljuljane. Vranyczanyjev „core business“, izvor hrastovih dužica za izradu bačvi u Francusku je propao, a izgubio je veliki dio novca uloženog u tzv. ratne dionice Monarhije. Nepovoljna konverzija austrougarske krune u novu državnu valutu dinar u omjeru 4 : 1 obezvrijedila je ušteđevinu, a uz sve to, zbog novih propisa koje je donijela Agrarna reforma u Kraljevini SHS oduzet mu je veliki dio posjeda u Oroslavlju. Kao osvjedočenom hrvatskom rodoljubu, barunu je oduzeto više zemlje od ostalih i on se našao pred bankrotom te je bio primoran prodati svoju imovinu. Uz to, supruga Olga preminula je uoči Prvog svjetskog rata 1913., a mlađi sin Ivan preminuo je 1919. u Švicarskoj.
Novi poslijeratni poduzetnik – industrijalac Milan Prpić 1921. otkupio je Vranyczanyjevu zagrebačku palaču i dvorac Gornje Oroslavje. Novi vlasnik i njegova obitelj stanovali su u nekadašnjem barunovu stanu, dok je on do svoj smrti koristio manji najamni stan u svojoj nekadašnjoj palači. Prpićeva je prvotna namjera bila da u podrumu zgrade otvori gostionicu – pivnicu, ali ju već 1924. prodaje Hrvatskoj seljačkoj stranci. Raskoš i sjaj Vranyczanyjevih posjeda otada su izloženi sustavnom propadanju i nebrizi kako za arhitekturu i inventar, tako i za kultivirane vrtove i perivoje, što se nastavlja do današnjih dana. Ubrzo nakon podaje svojih najvrjednijih nekretnina, barun Vranyczany preminuo je u Zagrebu 14. srpnja 1922.
Zrinjevačku palaču od daljnjih je devastacija i propadanja dijelom spasila činjenica da je 1934. prema odluci gradske uprave dodijeljena Modernoj galeriji. Kao veliki ljubitelj umjetnosti i mecena modernih hrvatskih umjetnika, barun bi zasigurno pozdravio tu prenamjenu. Izgradivši neke od najljepših palača u Donjem gradu, obitelj Vranyczany-Dobrinović pomaknula je estetske kriterije gradogradnje i ostavila trajni pečat u urbanoj matrici grada.
Literatura:
HR-HDA / S- 1273, Obitelj Vranyczany-Dobrinović
Veličanstveni Vranyczanyjevi. Umjetnički, povijesni i politički okvir života jedne plemićke obitelji, (ur.) Marina Bagarić, Muzej za umjetnost i obrt, Matica hrvatska, Zagreb, 2016.
Šamec Flaschar, Indira; Ivana Gržina, Sjat će ti ime za velike čine, Biskup Strossmayer na svečanosti otvorenja Galerije slika i posvećenja Akademijine palače 1884. godine, Zagreb, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2020., 30/12/2020, https://sgallery.hazu.hr/izlozba/svecanost-otvorenja-1884/hr/
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
