Napisala: Biba Salata
Marija Braut (rođena Kračun) jedna je od najvećih hrvatskih umjetničkih fotografkinja i jedna od najznačajnijih umjetničkih nasljednica tzv. zagrebačke škole fotografije. Rođena je 1929. u Celju. Ove godine navršilo se deset godina od njezine smrti 2015. Tim povodom, u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju otvorena je izložba „Lice krajolika – Marija Braut, in memoriam“, na kojoj su izložene dosad javnosti nepoznate fotografije koje je darovala njezina kći.
U Zagreb se Marija Braut doselila 1941. U Zagrebu je maturirala i započela studij arhitekture, koji je napustila kad je ostala trudna. Fotografijom se počela baviti relativno kasno, na pragu četrdesete godine, krajem 1960-ih. Za početak njezine ljubavi prema fotografiji zaslužan je Tošo Dabac koji ju je uveo u taj svijet. Došla je k njemu u atelje, bilo je ljeto, on joj je dao kameru u ruke i rekao: „Buš fotograf!“ Ona ga je pitala: „Kak bum?“
„FOTOGRAFIJA JE POGLED, A POGLED IMA OKUS, MIRIS, ZVUK“
Marija Braut prisjetila se tog susreta s Tošom Dabcem u našem razgovoru za časopis Zagreb moj grad 2009. godine, koji smo vodile u gornjogradskoj caffe-galeriji Lav, u povodu otvorenja izložbe u Muzeju grada Zagreba „Moj Zagreb u koloru“. Voljela je Gornji grad, sjediti na Katarininom trgu, gdje je išla osam godina u školu. Tošo joj je dao kameru u ruku i poslao je na ulicu. Najprije je morala naučiti raditi aparatom, tehnički, okretati filmove i ostalo. Rekla je da se fotografija ne uči, da je fotografija pogled, a pogled ima okus, miris, zvuk. „Fotografiju gutam okom“, opisala je svoj doživljaj i pristup fotografiranju. Odgojena je na crno-bijelom filmu, a motivi su, kazala je, svud oko nas, samo se trebaju obraditi.
Sve je bilo oko nje i u Tošinom ateljeu. Kad je počela raditi kod Dabca, on je baš izgubio osobnu iskaznicu i tako je njezina prva fotografija bila portret Toše Dabca za osobnu. Za Tošu je rekla da je bio velika osoba, poseban, i da se njezin rad ne može uspoređivati s njegovim, ali „po duhu radi kao on“. U njegovom je ateljeu stekla temeljna znanja, najprije kao učenica, a zatim i suradnica, oblikujući pritom vlastiti fotografski izraz. U ateljeu Toše Dabca upoznala je i supruga, novinara Seada Saračevića koji je široj javnosti najpoznatiji kao glavni urednik „Starta“ u njegovim zlatnim godinama.
Marija Braut poznata je po lirskoj crno-bijeloj fotografiji. Ponekad bi se posvetila i fotografiji u boji, kao što je bilo za izložbu „Moj Zagreb u koloru“. Rekla je da fotografi moraju raditi i jedno i drugo, da im je to posao, bez obzira na to rade li za kataloge, arhitekturu ili za dušu. Bliska joj je bila bianco-nera fotografija zbog sjena kojih, kako ističe, ima uvijek, čak i kad pada kiša – kad je „sivo svjetlo, kišno“. Na njezinim fotografijama četiri godišnja doba to se dobro vidi.
Kad smo razgovarale, pokazala mi je jednu fotografiju Jelačićeva trga, koju je nazvala „Prazan žiroračun“. Bila je u banci i na računu nije bilo novca; izišla je na Trg, vani je bila mećava, imala je aparat i nastala je fotografija. Uvijek je nosila aparat sa sobom. Ta ju je fotografija odvela pet puta u Sjedinjene Američke Države!
Prisjetila se i izložbe „Zagrebu s ljubavlju“ u Muzeju grada Zagreba. Imala je više od stotinu samostalnih izložbi. Prvu samostalnu izložba priredila je u galeriji Studentskog centra u Zagrebu 1969., iste godine kad je primljena u ULUPUH – Hrvatsku udrugu likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti. Posljednja velika izložba njezinih fotografija priređena je u povodu njezina 85. rođendana, 2014. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, pod nazivom „Nepoznati Zagreb Marije Braut“.
„JA NISAM NIČIJA. BAVLJENJE FOTOGRAFIJOM TREBA OSAMLJENOST.“
Marija Braut dobitnica je brojnih nagrada i priznanja. Među njima se ističu Nagrada Grada Zagreba 1972. i nagrada za životno djelo Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti 2008.
Zagreb je bio njezin grad i svoju je prvu knjigu fotografija nazvala „Zagreb, moj grad“. Stalno je nosila aparat uza sebe i stalno je snimala; nije kretala s određenom idejom, nego je hodala i fotografirala. Tako su i nastale njezine prekrasne crno-bijele fotografije Zagreba. Na naslovnici našeg časopisa Zagreb moj grad iz 2015. godine objavljena je meni najdraža fotografija Marije Braut – golubovi na Trgu bana Jelačića.
O najpoznatijoj hrvatskoj fotografkinji Mariji Braut snimljen je 2009. dokumentarni film „Marija hoda tiho“, premijerno prikazan u kinu Europa. Film se ne bavi toliko njezinim umjetničkim putem i radom, koliko pokušava odgonetnuti tko je zapravo Marija Braut, ta Mare Lutalica, Dobri duh Zagreba, kako ju je prozvao povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov.
U bijeloj košulji, s fotoaparatom oko vrata i u ruci, desetljećima je bila zaštitni znak Zagreba. Gdje god bismo se okrenuli, Marija Braut je bila negdje oko nas. Svugdje i nigdje. „Ja nisam ničija“, govorila je, „Bavljenje fotografijom treba osamljenost. Mnoge sate provodim u tamnoj komori. Zbog toga mi poslije jako trebaju ljudi.“
Tijekom više od pola stoljeća profesionalnog djelovanja stvorila je bogat opus koji, između ostaloga, obuhvaća gradske kronike Zagreba, portrete umjetnika, kazališne i glazbene scene, cikluse posvećene krajolicima i prirodi, cikluse posvećene gradovima, među kojima je najpoznatiji ciklus o New Yorku. Radila je u Galerijama grada Zagreba (današnjem Muzeju suvremene umjetnosti), gdje je fotografirala umjetnička djela za kataloge te portretirala brojne umjetnike. Od 1972. djelovala je kao samostalna umjetnica. Tijekom karijere ostvarila je bogatu suradnju s brojnim kazališnim institucijama i festivalima, među kojima su Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Zagrebačko kazalište mladih, Gradsko dramsko kazalište Gavella, Satiričko kazalište Kerempuh i Dubrovačke ljetne igre.
Njezini počeci bili su nagli i spontani. Upravo ta neposrednost i otvorenost prema trenutku ostali su trajna odlika stvaralaštva Marije Braut koja je svojim radom ostavila neizbrisiv trag u povijesti hrvatske fotografije. Učenica, a poslije i suradnica Toše Dabca, oblikovala je prepoznatljiv fotografski rukopis u kojemu se dokumentarna preciznost, promišljena kompozicija i osjetljivost za svjetlo stapaju s poetskim senzibilitetom.
