Posljednjih nekoliko godina preživljavala je gotovo posve izolirana u svojem stanu na Dolcu 8, na rubu egzistencije u još uvijek dokraja nerazjašnjenim okolnostima sustanarstva s dvojicom podstanara; umrla je u 85. godini, prethodne večeri diktirajući nastavak romana
Teško je reći je li Marija Jurić Zagorka doživjela ljubav kakvu opisuje u svojim romanima. „Možda je moj život mogao izgledati drugačije. Ali, koji bi muž dozvoljavao svojoj ženi da radi ono što sam ja radila? Ja nikada nisam bila lijepa, nikada nisam bila žena kao druge. Živjela sam za novine, za obračune s Mađarima i Nijemcima koji su hrvatskom življu naturali svoj jezik i svoju kulturu, a kasnije sam živjela za svoje romane jer mi nisu dali da budem novinarka“, ispričala je Zagorka u zadnjem desetljeću svojeg života tada mladom novinaru Aleksi Vojinoviću.
Prvi put su je roditelji prisilili na udaju kad je imala tek sedamnaest godina, i to za Mađara, 31-godišnjeg željezničkog činovnika Andriju Matraja. Nakon vjenčanja 1890., kratko su živjeli u zgradi željezničke postaje u Zaboku, a zatim su se preselili u mađarski gradić Szombathely. Naprasno su prekinuti Zagorkini snovi o školovanju i pisanju, a započeo je mučan život sa svekrvom i nevoljenim čovjekom čiji je jedini motiv za vjenčanje bilo 20.000 forinti miraza. Zagorka se u mrskoj Mađarskoj osjećala kao u zatvoru, a njezin muž tijekom gotovo pet godina braka sustavno je vrijeđa, ponižava i uskraćuje joj čak i hranu. Slaba joj je utjeha bila što je uspijevala anonimno slati novinske tekstove u Zagreb.
Pobjegla je od muža i iz Mađarske 1895. k rođacima u Srijemsku Mitrovicu, ali kad su oni saznali da piše političke članke za hrvatske oporbene novine, izbacili su je iz kuće. Sa 20 kruna honorara za tekstove objavljene u Hrvatskom braniku u Srijemskoj Mitrovici, Zagorka se vraća u Zagreb, ali budući da je njezin muž za njom raspisao tjeralicu, nastojeći je proglasiti ludom, zatvaraju je na psihijatrijski odjel tadašnje bolnice u Gajevoj ulici. No, ubrzo je puštena jer se ustanovilo da je psihički zdrava. Skriva se u unajmljenoj sobici pod lažnim imenom, živi od prodaje obiteljskog nakita, konačno i službeno raskida brak, a prekida i svaku vezu s roditeljima. Uz podršku biskupa Josipa Jurja Strossmayera zaposlena je 1896. u redakciji Obzora i tada je počela njezina borba za ravnopravno mjesto u novinarstvu, prkoseći većini muških kolega koji su smatrali da se Zagorka „narivava u novinarsko zvanje“ i da „već cijeli Zagreb pripovijeda viceve da u našoj redakciji sjedi žena“.
U autobiografskim tekstovima Zagorka ne spominje svojeg drugog muža, 11 godina od nje mlađeg pisca i novinara Slavka Amadeja Vodvařku za kojeg se i udala 1911., kako kažu svjedoci, iz ljubavi. Njihova je veza u privatnom životu i novinarskom poslu trajala od 1900. do 1914., iako su Zagorku njegovi rođaci smatrali „strašnom ženom koja puši i pije s muškarcima u kavanama“.
Treći muškarac u njezinom životu bio je čak 21 godinu od nje mlađi novinar, pisac i dramatičar Rudolf Habeduš Katedralis s kojim je ljubav pukla, ako ne prije, 1929. kad ga je optužila za plagijat njezinog romana „Katakombe svetoga Marka“ koji je on objavio pod svojim imenom.
NERVOZNA BABA U ESPLANADINOM APARTMANU 325, VJEČNA KRIVNJA I ŽIVOT NA RUBU EGZISTENCIJE
Iako se u Zagrebu govorilo da omiljena književnica živi u raskoši i bogatstvu, Marija Jurić Zagorka stalno je balansirala na rubu egzistencije, ne mareći ni sama baš previše za financijsku stranu svojega rada. Romani su se zbog velikog interesa publike tiskali u ponovljenim izdanjima, ali na njima su se najviše bogatili nakladnici i urednici, a Zagorka nije dobivala honorar za svako novo izdanje.
„Nikada nisam znala koliko se toga štampa, jer su vlasnici listova uvijek od mene krili te podatke. Čak je i slagarima bilo zabranjeno da o tome sa mnom razgovaraju. Nisam dobivala ni posebne naknade za romane koji su preštampavani u knjige onim slogom koji je bio odliven za novine. I uvijek su me požurivali da još pišem, ne ostavljajući me na miru, tako da sam se često nalazila u neprilici“, izjavila je Zagorka u jednom intervjuu.
Između dva svjetska rata vlasnik Jutarnjeg lista plaćao joj je nekoliko godina smještaj u hotelu Esplanade samo zato da bi mogla neometano pisati svakodnevne nastavke romana – što govori i tome koliko se novinama isplatilo objavljivati Zagorkine književne podlistke! I dok su građani možda smatrali da joj je slava eto omogućila život u luksuznom hotelu – u Esplanadinom apartmanu broj 325, razlog Zagorkinog preseljenja iz unajmljenog stana u hotel bio je zapravo veoma prozaičan: željela se izolirati od svakodnevnog života da bi njezina mašta mogla danonoćno stvarati nove književne zaplete. Pa čak i zbog potrebe za koncentracijom i mirom naišla je na nerazumijevanje i osudu, pa ju je hotelsko osoblje prozvalo „nervoznom babom“.
„Pisanje je moja priroda, to je kao disati zrak i jesti; pisat ću i dalje, bez obzira na to hoću li biti prihvaćena ili ne“, zapisala je Zagorka.
U prvoj knjizi Zagorkinih sabranih romana pod zajedničkim nazivom „Grička vještica“, objavljenih u izdanju Stvarnosti u Zagrebu 1963., što Zagorka nažalost nije doživjela, jedan od rehabilitatora njezinog književnog rada, Ivo Hergešić, ovako je napisao o njezinoj feminističkoj i nacionalnoj (nikad nacionalističkoj!) borbi:
„Zagorkin feminizam udružen s onim što će njezini mentori nazvati pogrdno socijalističkim mentalitetom nailazi na svestrani otpor. Otpor konzervativaca sviju dlaka, otpor političara kojima kao novinar pravi usluge, otpor poslodavaca kojima donosi značajne profite, otpor novinarskih kolega s kojima radi u istoj redakciji i – što je najtragičnije – otpor ženskoga svijeta koji je ne razumije ili neće razumjeti. (…)
Da, Zagorkina „krivnja“ je njezin praktični socijalizam povezan s borbom za ženska prava, kao što je osnovna njezina „krivnja“ socijalna sadržina njezina rodoljublja, nacionalizam koji je izrazito antiklerikalan, pa je i na tom bojištu Zagorka davala i primala teške udarce.“
USTAŠKE SU AGENTE PRED ZAGORKINOM ZGRADOM NA DOLCU 8 ZAMIJENILI UDBAŠKI
Život Marije Jurić Zagorke pun je borbe, zapleta i obrata, ali i kontradiktornosti i još uvijek nedovoljno istraženih pojedinosti. Ponajviše se to odnosi na posljednjih deset godina njezinog života u stanu iznad tržnice na Dolcu 8.
Naime, drugog dana nakon što je proglašena NDH, 11. travnja 1941. ustaška policija ulazi u stan na Dolcu 8 i Zagorki zabranjuje objavljivanje časopisa Hrvatica. Iz blagajne su joj zaplijenili 180.000 dinara od pretplate, a u tiskari su uzeli sve rukopise koji su već bili spremni za štampu. Zaplijenili su i Zagorkin namještaj uz obrazloženje da duguje porez.
Iako svim srcem Hrvatica, Zagorka je nosila neoprostiv grijeh borbe protiv svega što je njemačko, okupatorsko. Morala je biti kažnjena. Progutala je nekoliko kapi otrovne tekućine, ali su je slučajno pronašli onesviještenu na podu, a u bolnici su joj punih pet tjedana pokušavali spasiti život. Živjela je zatvorena u stanu pod budnim okom ustaških agenata, dvije godine nije objavila ni retka, a prehranjivala se prodajom darova koje je dobila od kazališne publike i zahvaljujući pomoći svojih čitatelja koji je nisu zaboravili.
Nakon oslobođenja Zagreba u svibnju 1945. Zagorka se odmah uključila u rad Narodnog fronta i Antifašističke fronte žena, govoreći o boljem životu žene u socijalizmu. Međutim, nova vlast nije joj mogla oprostiti sve one rečenice kojima je gorljivo zahtijevala oslobođenje Hrvatske od svih tuđinskih vlasti redom kojim ih je u povijesti Zagorka dočekivala i ispraćala. Iako nikad nije bila članica nijedne političke stranke, radila je u opozicijskim novinama, pisala je protiv mađarske, austrijske i njemačke vlasti – pa je komunistička vlast posumnjala da bi Zagorka ubrzo mogla zaključiti i da Hrvatska u sklopu socijalističke Jugoslavije nije onakva slobodna Hrvatska o kojoj je ona govorila i pisala. Sumnjive su bile i njezine veze i dopisivanja s hrvatskim intelektualcima, političarima, glumcima, obožavateljima čak i iz Amerike…
Zagorki je opet zabranjeno javno istupanje i novinarski rad, a ustaške su agente pred njezinom zgradom na Dolcu 8 zamijenili udbaški. Društvo književnika čvrsto je stajalo iza kategorizacije njezinih romana šund-literaturom.
„ZAGORKA JE ZAKOPANA POD JEDNOM GOMILOM LAŽI“, REKLA MI JE NJEZINA PRIJATELJICA ŠTEFICA VRBANIĆ
Zagorka je umrla 30. studenoga 1957. u 85. godini, u svojem stanu na Dolcu 8, nakon što je još prethodne večeri diktirala novi nastavak romana. Posljednjih nekoliko godina preživljavala je gotovo posve izolirana u svojem stanu, radujući se tek rijetkim susretima sa svojim čitateljima, nekolicinom prijatelja i mladim novinarima. Početkom 1950-ih još je i slomila nogu, pa godinu dana nije uopće mogla izlaziti. U svojim osamdesetima i dalje piše, svakodnevno diktirajući novinske nastavke romana.
„Žurnalistika me naučila na pisanje u nastavcima, na etape od danas do sutra. (…) Kad sam raspoložena mogu izdiktirati i po dvadesetak kartica na sat. Pisanjem započinjem obično oko 14 sati poslije podne i produžavam sve do 2 ili 3 sata iza ponoći. Ponekad i do pet. Zavisi od rukopisa“ – rekla je novinaru Aleksi Vojinoviću.
No, honorari nisu bili dovoljni za život, pa je 1954. preko oglasnika u Narodnom listu potražila sustanara. I tako su u njezin život ušli računovođa Nikola Smolčić i kuhar Leo Car, zagrebački homoseksualci, a pretpostavlja se i doušnici UDBA-e. Osvojili su je slatkorječivošću i toplim obrocima, no čim su se uselili u Zagorkin dom, više nije bilo slasnih ručkova, ni ljubaznih razgovora, ni suosjećajnih izjava.
„Ubrzo nakon što su se Car i Smolčić kao podstanari uselili u Zagorkin stan na Dolcu, vidjela sam da tu nešto ne štima“ – ispričala mi je Zagorkina prijateljica Štefica Vrbanić, kad mi je 1992. pokazala pisma u kojima joj je Zagorka 1955. i 1956. pisala o životu sa sustanarima koji su je potkradali, ponižavali i maltretirali. Pisma je potajice bacala kumici na tržnici ispod svojeg balkona, u koju je imala povjerenje da će ih odnijeti prijateljici na Marulićev trg. – „Mnogo su mi puta, kad bih željela posjetiti Zagorku, rekli da je nema kod kuće – oni su joj branili posjete, branili joj izlaske; držali su je u tolikom strahu da se nije usudila protiviti“ – rekla mi je Štefica Vrbanić.
Car i Smolčić su sa Slobodnom Dalmacijom uspjeli dogovoriti objavljivanje „Gričke vještice“ u svescima. Štivo je razgrabljeno, a na Dolac 8 počeo je pristizati novac. No, kad je shvatila da Zagorka unatoč tome nema čime kupiti ni čarape te da joj, osim honorara, njezini podstanari uredno ubiru i tek dobivenu mizernu mirovinu, njezina prijateljica Štefica Vrbanić angažirala je poreznog inspektora Smiljana Hegedušića koji je u Zagorkinim poslovnim knjigama otkrio da su je Car i Smolčić u samo jednoj godini, krivotvoreći podatke o honorarima, oštetili za milijun dinara!
Ovako je Zagorka tada napisala u pismu:
„Draga gospođo Vrbanić!
Dobro sam promislila: imam aferu s mojim sustanarima. Oni mi prave skandale i tjeraju mene iz mojega stana u kojem stanujem 16 godina! Sada je jedan otputovao a mjesto njega mi dobacuje kriminalne uvrede njegova. A Vi svi mislite da tu nema druge pomoći nego da ja kapituliram! Ja – od koje su svi živjeli – ja čiji je stan – ja koja nisam ništa drugo učinila nego sam samo opetovala riječi njihovog knjigovođe da su radili krivo i dr. Dakle: ja moram ostaviti svoju sobu ili bolje svoje knjige i opet knjige i rukopise. Bez njih idem samo na Mirogoj!! Ovo je moja odluka – mogu me ubiti – ali ne mogu bez knjiga i rukopisa nikamo – oni još jedino su moj život. Možete li to razumjeti ili ne – ostajem!
Zagorka“
A u drugom pismu, između ostalog, piše:
„Namjerili ste se na ustrašenu – staru lavicu koja je tek sada konstatirala da se sama ne može više braniti, pa je skočila iz svojeg grmlja, i stala zavijati u pomoć (…) A činim to odmah jer se ne zna hoću li živa dočekati sutrašnji dan…“
Novinaru Aleksi Vojinoviću Zagorka je rekla da će sva svoja autorska prava, bogatu arhivu, prepisku s uglednim političarima i radnu sobu s bibliotekom ostaviti Društvu novinara Hrvatske. Štefica Vrbanić svjedočila je kad je Zagorki oporuku sastavio njezin odvjetnik i prijatelj dr. Ivo Politeo. No, nakon Zagorkine smrti pravnim je nasljednikom na temelju druge oporuke proglašen Nikola Smolčić koji je umro nepuna tri dana nakon Zagorke, a njega su (dakle i Zagorku) naslijedili Leo Car u 65 posto dijela i njegov prijatelj Miroslav Kratković u 35 posto dijela. Car je umro 1986. godine i svoj je dio Zagorkine ostavštine prenio na nećakinju u Rijeci, a Kratković je umro 1990., njega su naslijedili neki drugi ljudi – nitko od njih nije bio ni u kakvoj vezi sa Zagorkom. Istražujući početkom 1990-ih taj dio Zagorkine biografije, novinar Josip Grbelja u sudskom je arhivu pronašao samo omot spisa o Zagorkinoj ostavinskoj raspravi, na kojem je netko rukom zabilježio: „Spisa nema, Zgb, 20. 5. 92.“.
Tako su Zagorkina autorska prava, njezini dragocjeni rukopisi, bilješke, pisma, knjige, slike, prelazili iz ruke u ruku, a ono što je na kraju sačuvano, skupa sa stanom na Dolcu 8, otkupio je 2009. Grad Zagreb od obitelji Car iz Rijeke, 52 godine nakon Zagorkine smrti.
„Zagorka je zakopana pod jednom gomilom laži“, rekla mi je Štefica Vrbanić.
NIJE LI ZAGORKA NAPOKON ZASLUŽILA DA JOJ GRAD ZAGREB UKLEŠE TOČAN DATUM ROĐENJA NA POSLJEDNJEM POČIVALIŠTU?
Marija Jurić Zagorka pokopana je 4. prosinca 1957. na Mirogoju u zajedničku grobnicu zaslužnih građana s desne strane ulaza u crkvu Krista Kralja. Na nadgrobnoj ploči uklesan je pogrešan datum rođenja: 1. ožujka 1879. (Zagorka je rođena 2. ožujka 1873.)
U svojim autobiografskim zapisima Zagorka nikada nije spomenula kad je rođena, pa su se u literaturi navodile godine 1873., 1876. i 1879., a o datumu se nagađalo – do 1979., kad je krapinski učitelj, publicist i novinar Antun Tonček Kozina u Matičnoj knjizi rođenih Župe Vrbovečki Rakovec pronašao točan podatak o rođenju Marije Jurić, krsnim imenom Marianna. Deset godina kasnije, 1989. u Večernjem listu na to je podsjetio Milan Blašković, a zatim je 1992. Zagorkin datum rođenja ponovno u Hrvatskom državnom arhivu potvrdio i novinar Josip Grbelja.
Prošle smo godine, 2. ožujka 2023. obilježili 150. obljetnicu rođenja Marije Jurić Zagorke; nije li prva europska profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica napokon zaslužila da joj Grad Zagreb ukleše točan datum rođenja na njezinom posljednjem počivalištu?
Zagorkino ime u Zagrebu nosi ulica u Folnegovićevom naselju, stan na Dolcu 8 predan je na korištenje Centru za ženske studije, u Tkalčićevoj ulici 1990. postavljen je brončani spomenik, rad Stjepana Gračana. No, Mariji Jurić Zagorki – koja je 1910. bila među deset osnivača Hrvatskoga novinarskoga društva, nositeljica članske iskaznice broj 2 – zasigurno bi najdraži memento bile novinarska soba u Hrvatskom saboru i nagrada Hrvatskog novinarskog društva, koje nose njezino ime.
Napisala: Diana Kučinić
Naslovna fotografija: Zagorka oko 1955.; snimio Josip Puclin (privatna arhiva Gordane Šoban)
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
